GUMA (kaučuk; indijan. kau-utshu, lat. gummi elasticum, engleski India rubber). Prirodni kaučuk dobiva se od mliječnog soka (latexa) različitih biljaka mlječara (Euphorbiaceae, Аросуtiaceae i Moraceae, a u novije doba i od nekih niskih biljaka gvajul, raznih vrsta sagysa i t. d.). Tih biljaka ima oko 500 vrsta, ali najveći postotak prirodnog kaučuka i danas daju tropske kaučukonosne biljke. Na prvom je mjestu Hevea brasiliensis, kojoj je pradomovina brazilska prašuma, ali je prenesena u razne tropske predjele, osobito u jugoistočnu Aziju i svagdje se pokazala kao odlično kaučukovo drvo. Danas Hevea daje oko 90% ukupne svjetske proizvodnje prirodnog kaučuka. Osim vrste Hevea brasiliensis važne su i tropske kaučukove biljke gutaperka i balata ili surimanska gutaperka. Latex curi iz zasječene kore stabla u visini 1—2 m i sakuplja se u prikladne posude. Zarezivanje se obično vrši u obliku slova V od svibnja do studenoga.

Već u XVI. st. znalo se u Evropi, da stanovnici Južne Amerike imaju neku tvar, koja se odlikuje velikom elastičnošću i zaštićuje od vlage. Tek u drugoj polovici XVIII. st. ta se elastična masa počela upotrebljavati u Evropi, jer se ustanovilo, da uklanja tragove olovke. S vremenom upotreba kaučuka postaje sve raznovrsnija. Na silan razvoj potrošnje kaučuka najviše je utjecao razvoj automobilske industrije i industrije ostalih motornih vozila. Koliko je potrošnja kaučuka vezana uz razvoj motorizacije, vidi se iz činjenice, da se 70% svjetske proizvodnje prirodnog i sintetičkog kaučuka troši za gume motornih vozila. Jaka je potrošnja kaučuka i za izradbu gumene obuće i ogrtača (oko 10%) te izolacionog materijala. Pored toga, danas se od kaučuka proizvodi nekoliko tisuća različitih artikala. Oko polovice XIX. st. trošilo se godišnje svega 3000—4000 t kaučuka, na početku XX. st. potrošnja je premašila 50.000 t, a danas je prešla već i 1,500.000 t (prirodnog i sintetičkog).

Prirodni kaučuk dolazi na tržište pod imenom svoga područja proizvodnje ili načina preradbe. Najpoznatije su vrste:

1. Azijski kaučuk dobiva se ponajviše od aklimatizirane i plantažirane vrste Hevea brasiliensis, a zatim od gutaperke; prvorazredne je kakvoće. S azijskog područja dobiva se i slabija vrsta kaučuka tamnosmeđe boje od raznih vrsta smokava, koje rastu u Indoneziji, Ceylonu, Bengalu, Assamu i Burmi. Podvrste tog kaučuka poznate su pod imenom Penang, Rangoon i Assam.

2. Američki kaučuk-hevea dobiva se s područja oko rijeke Amazone i Orinoca; vrlo je dobre kakvoće. Dobar je i američki kaučuk ceara, koji se dobiva od biljaka manihot. Osrednje je kvalitete američki kaučuk poznat pod imenom guayaquil, koji se dobiva od jedne vrste smokava s područja Ekvadora, Kolumbije Nikaragve, Gvatemale, Hondurasa i Meksika, a slabe je kakvoće kaučuk mangabeira s područja Brazila i Bolivije.

3. Afrički kaučuk dobiva se od plantažirane vrste Hevea (ponajviše iz Liberije), kvalitetom je sličan dobrom kaučuku istog podrijetla iz Azije i Amerike. S područja Senegambije, Zlatne Obale, Nigerije i Zanzibara dobiva se slabija vrsta kaučuka od različitih vrsta povijuša (lijana) i nekih vrsta smokava. U području oko Lagosa dobivaju kaučuk od biljke Kicksia africana, koji je dobre kvalitete, sjajan i elastičan.

4. S područja oko Australije dobivaju se male količine kaučuka hevea, manihot i kastiloa.

Kaučuk od samoniklog drveća zove se divlji kaučuk. Njegov je udio u proizvodnji vrlo malen. Selekcionirano sjeme biljke Hevea uz umjetno gnojivo i dobru obradbu zemlje može dati prinos 300—400 kg kaučuka po ha.

Velike plantaže kaučuka najvećim su dijelom pod kontrolom engleskog i američkog kapitala, a zatim nešto manje i nizozemskog. SSSR pokušava uvesti nove kaučukove biljke, kako bi što manje zavisio od stranih tržišta. God. 1927 doneseno je sjeme gvajula (guajol) iz Južne Amerike, koje je pokazalo dobre rezultate na području Azerbajdžana i srednje Azije, pa se sada kultivira na velikim površinama. Od 1936 plantažno se uzgajaju i koksagys i tau-sagys. I kod nas se vrše pokusi i zasijavanja kok-sagysom, a ponešto i gvajulom. Zasad još ne proizvodimo ni prirodni ni sintetički kaučuk, nego smo upućeni na uvoz.

Već se potkraj prošloga stoljeća pokazalo, da proizvodnja kaučuka iz biljke Hevea i sličnih, koje rastu u prašumama Brazila i Konga, ne mogu zadovoljiti stalno povećavanje potreba u ovoj važnoj vrsti sirovina, pa je sjeme kriomice preneseno najprije u London, gdje su uzgajane mladice u botaničkom vrtu, a zatim su presađene na područje južnog dijela Malajskog poluotoka i na Ceylon. To je učinio Englez Henry Wakham. Tek na početku XX. st. počeo se dobivati kaučuk s plantaža, a danas plantažni kaučuk daje najveći dio proizvodnje. Na početku ovoga stoljeća prašume Brazila, a donekle i Konga, davale su 95% svjetske proizvodnje kaučuka. Danas 95% od ukupne svjetske proizvodnje kaučuka otpada na kaučuk dobiven s plantaža. Danas su Malajski poloutok i Indonezija glavni proizvođači kaučuka, a proizvodnja Brazila ne iznosi ni 2%. Plantaže kaučuka osnivali su nešto kasnije Belgijanci u Kongu, Nijemci u bivšim svojim kolonijama u tropskoj Africi, a Američani u tropskim predjelima Latinske Amerike i Filipina. Poslije početnih uspjeha na Malajskom otočju, američki kapital oko 1926 uspješno podiže plantaže kaučuka i na području Afrike, i to prvenstveno na tlu male crnačke republike Liberije, koja je u mnogočemu zavisna od USA. U najnovije doba podignute su plantaže kaučuka u Sijamu i u Indokini, odakle Francuska podmiruje veći dio svojih potreba.

Kada je monopol Brazila bio slomljen i na tržište dopremljeno mnogo kaučuka s plantaža, cijena mu je naglo pala, pa je u naše doba razmjerno mnogo niža nego u početku XX. st. Kako i kaučuk ide u važne strategijske sirovine, cijena mu jako raste u doba vojnih priprema i rata.

Proizvodnja prirodnog kaučuka, koja je 1900 iznosila 54.000 t, narasla je 1920 na 350.000 t, 1930 na 847.000 t, 1940 na 1,437.000 t, a 1953 iznosila je 1,750.000 t. Azija daje sada preko 90% svjetske proizvodnje prirodnog kaučuka, zatim po proizvodnji dolazi Afrika i Južna Amerika, a cjelokupna proizvodnja Oceanije (Papua, Fiji, Samoa) nije još dostigla 5000 t godišnje. Preko ³/₄ svjetske proizvodnje daju samo dvije zemlje: Indonezija (703.100 t) i Malajski poluotok (853.600 t, 1953). Od ostalih azijskih zemalja ističu se: Sijam(97.100 t), Ceylon (102,00 t), Kambodža (22.000 t), Viet Nam (53.300 t), Sarawak (24,400 t), Britanski Sjeverni Borneo (17.100 t), Indija (21.500 t) i Burma (10.400 t). U Africi najveću proizvodnju ima Liberija (334.900 t), Nigerija (21.600 t) i Belgijski Kongo (18.100 t). Francuska kolonija Kamerun i Francuska Ekvatorska Afrika zajedno proizvode 2700 t. Na području Južne Amerike još je najvažniji proizvođač Brazil (26.700 t), a zatim Bolivija (1400 t).

Najjači svjetski potrošač i uvoznik sirovog kaučuka jesu USA, koje uvoze preko pola svjetske proizvodnje. Velika Britanija nije trošila nikad više od 15%, ali je neko vrijeme imala pod svojom kontrolom blizu 80% svjetske proizvodnje. Kasnije su Američani i Nizozemci pojačali svoje plantaže kaučuka. Jaki su uvoznici: Njemačka, Francuska, Japan, SSSR, Italija, Belgija, Čehoslovačka, Kanada i Australija.

FNRJ uvezla je 1954 god. 3865 t sirove gume (sirovi kaučuk) u vrijednosti od 587,6 mil. Din, a sintetičkog kaučuka 228 t u vrijednosti od 32,6 mil. Din. Najveći dio kaučuka dobiven je 1951 preko britanskog dijela pomoći FNRJ, a god. 1954 uvozom s Malajskog poluotoka za 558 mil. Din i Indonezije za 29 mil. Din većinom preko Velike Britanije i USA. Sintetički kaučuk uvezen je iz USA na račun dijela američke pomoći.

Najveće je svjetsko tržište kaučuka i izvozna luka Singapore. U azijskom području važne su i izvozne luke: Padang (Sumatra), Djakarta (Batavia), Semarang, Bangkok, Saigon, Colombo, Kutching, Sandakan i Brunei (Borneo). — U Africi su najvažnije izvozne luke za kaučuk Monrovia i Lagos, a u Južnoj Americi: Manáos (na Amazoni), Pará (Belem) i Guayaquil. — Najvažnije su uvozne luke u Americi: New York, Baltimore, Philadelphia, New Orleans, Los Angeles i Montreal, a u Evropi: London, Marseille, Le Havre, Antwerpen, Rotterdam, Bremen, Hamburg, Genova i Odessa.

Umjetni kaučuk. Velika potrošnja i ograničena mogućnost povećanja proizvodnje prirodnog kaučuka potakli su rad na dobivanju umjetnog kaučuka. Ta su nastojanja bila osobito jaka u doba ratnih sukoba u onim industrijskim zemljama, koje su bile potpuno ili djelomice odrezane od izvora prirodnog kaučuka (Njemačka, USA). Industrijska proizvodnja umjetnog kaučuka započela je u toku I. svjetskog rata 1916 u Njemačkoj. Budući da je ovaj kaučuk bio slabe kvalitete, njegova je proizvodnja poslije rata obustavljena, jer se tada opet moglo doći do prirodnog kaučuka.

Neko vrijeme poslije rata pala je cijena kaučuku, pa je rad oko dobivanja sintetičkog kaučuka bio zamro. Naskoro su ti pokušaji nastavljeni u Njemačkoj, USA i SSSR-u te su doveli do jakog zamaha proizvodnje sintetičkog kaučuka, koji dolazi na tržište pod raznim imenima (buna, dipren, sovpren, neopren, tiokol i t. d.). Najvažnije su sirovine ugljen, vapno, butadien (plin, koji se dobiva prilikom rafiniranja nafte i zemnog plina, te hidriranja ugljena) i alkohol od krumpira i žita. Prvi sintetički kaučuk nije se dao vulkanizirati, guma je bila slična koži, a pneumatici izrađeni od tog kaučuka nisu izdržali više od 1500 km vožnje, dok automobilske gume od sadašnjih proizvoda sintetičkog kaučuka izdrže i do 50.000 km, dakle više od prirodnog kaučuka. Premda je i danas cijena izradbe sintetičkog kaučuka nešto veća od cijene proizvođenja prirodnog kaučuka, njegova proizvodnja zbog dobre kvalitete i velikih potreba stalno raste.

God. 1938 proizvodnja prirodnog kaučuka iznosila je 99,5% od ukupne svjetske proizvodnje, a već 1948 jedna je četvrtina proizvodnje otpadala na umjetni (sintetički) kaučuk, dok je 1951 odnos 65% prirodnog i 35% sintetičkog kaučuka. Sintetički kaučuk počinje se proizvoditi i u nekim drugim zemljama sa jače razvijenom kemijskom industrijom. USA proizvode oko 90% od ukupne svjetske proizvodnje sintetičkog kaučuka (izuzevši proizvodnju SSSR-a, gdje nisu objavljeni novi podaci). Proizvodnja sintetičkog kaučuka u USA 1953 iznosila je 862.100 t. Na drugom je mjestu Kanada s proizvodnjom od 82.200 t, dok je poslije rata proizvodnja sintetičkog kaučuka u Njemačkoj iznosila 1953 samo 6400 t prema 117.600 t u 1943.

LIT.: C. Harries, Untersuchungen über die natürlichen und künstlichen Kautschuksarten, Berlin 1919; Bobilioff, Anatomy and Psyhology of Hevea brasiliensis, Zürich 1923; T. Fritschi, Die Konstitution des Kautschuks, Zürich 1923; L. E. Webwe, The Chemistry of Rubber Manufacture, London 1926; K. Memmler, Handbuch der Kautschukswissenschaft, Leipzig 1930; V. Forbin, Le caoutchouc dans le monde, Paris 1943; R. Bouvier, Le caoutchouc—brillante et dramatique histoire de l’hevea, Paris 1949; J. Juglas, Economie mondiale, Paris 1950.N. Pć.

Slaganje. Krca se u blokovima, pločama ili u obliku crijepa, a pakuje se u balama, vrećama ili sanducima. Suha je g. čist teret; može se krcati s običnim suhim teretima, ali nikako s čajem ili sličnim delikatnim artiklima. Sušena g. može pokvariti fine terete, kao što je kava. G. se lako pokvari grijanjem ili u kontaktu s uljima, mastima ili kiselinama. Ne smije se krcati s mokrim ili vlažnim teretima ili s takvima, koji se mogu ugrijati i orositi (jelatong, šećer, kopra i t. d.).

Guma u sanducima. Treba osobito paziti, kako se slažu prva dva ili tri sloja. Površina, na koju se slažu sanduci, mora biti ravna i solidna, što će se postići obilnom upotrebom zaštitnog materijala. Sanduke treba slagati ravno (nikad nagnuto) i kompaktno, upotrebljavajući mnogo zaštitnog materijala na kraju tunela, na provezama, na koljenima i t. d. Treba izbjegavati krcanje sanduka u uske prostore krajnjih skladišta.

Do reklamacija dolazi i zbog loma sanduka, koji katkad i pod običnim pritiskom popuste, pa se ploče gume slijepe te se jedino nožem dadu rastaviti.

Guma u balama i vrećama. Treba ih smjestiti na hladno mjesto, daleko od kotla i stroja. Samo slaganje treba da bude kompaktno i što je više moguće solidno. Ambalažu treba dobro zaštititi od dodira s uporama, skalama, koljenima i t. d., a isto tako i od rošenja, i to zaštitnim materijalom i sturama. Kad se krca u krmenim spremištima, tunel osovine treba obložiti zaštitnim materijalom, da se postigne barem neki propuh, jer se tunel grije. Ako se g. ipak mora krcati u uske prostore krajnjih spremišta (a to treba izbjegavati, jer se tamo ambalaža dere, a teret zbija, grije i kvari), treba strane spremišta obložiti zaštitnim materijalom (daskama, bambusovinom), i to vertikalno, čime će se ujedno izbjeći, da se vreće ili bale ne saviju pod gornjim teretom. U protivnom bi se slučaju omot mogao zabijati u gumu. Svakako valja izbjegavati slaganje prevelikih količina tereta iznad gume, jer se onda g. zbija i grije. Treba pripaziti na tovarke, koji su uprljani ili mokri, a koje treba odbiti; ako su očišćeni opet prispjeli za ukrcaj, treba o tome staviti opasku na potvrdi о primitku. Mnogo reklamacija dolazi i zbog oštećenja, što ga je prouzrokovala snijet. Ona se stvara zato, što sadržina nije bila potpuno suha, što je stajala na kiši ili se drukčije smočila. To je kadgod vrlo teško opaziti, jer se vanjski omot pod utjecajem tropskog sunca brzo suši. Katkad to uspijeva otkriti tek u luci odredišta, kad se otvori koja bala, vreća ili sanduk. Snijet se stvara i za vrijeme putovanja, ako dođe do jake kondenzacije u skladištima, što se izbjegava obilnom upotrebom zaštitnog materijala i stalnom ventilacijom. Treba također paziti, da se ambalaža ne uprlja ugljenom prašinom, uljem, brašnom, mašću i t. d.

Faktor slaganja: u balama 1,9 m³, u sanducima 2 m³ po t.

Jelatong u sanducima. To je mokra g., iz koje se cijedi velika količina vode. Krca se obično u veoma slabim sanducima, koji pri ukrcaju izgledaju sasvim dobri, ali se tokom putovanja lome. U teretnicu treba unijeti zaporku, da troškovi za popravak sanduka idu na teret primaoca. Krca se u duboki tank, ako ga brod ima. Pritom je potrebno, da se ugrijani i vlažni zrak iz spremišta odstrani izravno preko odušnika na palubi, t. j. da ne prolazi kroz ostale prostore iznad tereta. Ovaj se teret ne smije krcati zajedno s delikatnim artiklima, kao ni s ostalim vrstama gume, jer ova može zapljesniviti.

Gumeno mlijeko ili sok latex krca se u hermetički zatvorenim limenim posudama; slaže se kao vlažan teret. Ne smije se krcati zajedno s finim artiklima, a ni sa živežnim namirnicama, jer bi ih pare primiješana amonijaka ili kreosota oštetile. Krca se i u rasutu stanju. Za ovo su najzgodniji duboki tankovi, konstruirani za prijevoz ulja. Može se krcati i u pikove. Tankovi moraju biti potpuno čisti i slobodni od tragova ulja i kiselina. U njima ne smije biti predmeta od galvanizirana metala, bakra ili mjedi, a osim toga ne smiju propuštati zrak. Svi odušnici i ostali otvori moraju biti dobro zatvoreni. Svaki tank mora biti opskrbljen sigurnosnim ventilom, da se zaštiti od prevelikog pritiska, do kojega može doći ekspanzijom amonijaka ili plinova, koji bi se mogli razvijati, ako dođe do gnjiljenja (kvarenja) gumenog mlijeka (do takva kvarenja može doći zbog gubitka amonijaka). Krcanje gumenog mlijeka treba izvršiti što brže, da se izbjegne gubitak amonijaka. Tankovi moraju uvijek biti zatvoreni, osim kada se pune. Pošto se gumeno mlijeko iskrca, tankovi se napune vodom, koja brzo upije amonijak. Tek poslije tih priprema mogu u tank ući ljudi, radi čišćenja.

Faktor slaganja: 1,5 m³ po t u metalnim posudama.I. Gc.