GUANO (španj. riječ izvedena iz peruanskog huanu gnoj), produkt raspadanja ptičjih izmetina i leševa (na gnijezdištima). Može nastati samo u sušnim krajevima. Uglavnom se sastoji od urinske i oksalne kiseline, masnih kiselina, fosforne kiseline vezane uz kalcij, magnezij, amonijak i kalij, i od sumpornih i ugljičnih spojeva. G. je svijetlosiv, žut ili smeđ, tvrd ili zemljast, miriše na amonijačne spojeve i sadržava najviše do 15% dušika (obično oko 7%). Najveća su nalazišta u sušnim krajevima Južne Amerike ispred peruanske i čilenske obale: Chincha (s najvećim naslagama, koje su iznosile oko 5 mil. t), Ballestas, Guañape, Macabi, Lobos de Tierra, Lobos de Afuera i dr. U jugozapadnoj Africi g. se nalazi na otocima Ichabo (oko 300.000 t), Seal i Bird Island i drugdje.

G. stvaraju uglavnom pelikani, galebovi, albatrosi i pingvini, koji se u golemom broju (katkad do 2,5 mil. ptica) gnijezde na različnim otocima i borave na njima preko dva mjeseca.

Najbolji g. je peruanski; na nekim otocima tvori naslage do 30 m debljine. Nekada se izvozio u velikim količinama, ali ga je gotovo sasvim potisnulo sa svjetskog tržišta umjetno gnojivo (1870 izvezeno 522.000 t, a 1930 samo 20.000 t). Danas peruanski g. uglavnom troši sam Peru. Bezobzirna eksploatacija gotovo je uništila neka nalazišta (na Chinchi bilo je zabranjeno vađenje guana 1870—90 i u tom razdoblju je nastalo 32.000 t novog guana). Danas su ptice, koje daju g. zakonom zaštićene, a eksploatacija strogo racionalizirana (1909). U Južnoafričkom Savezu proizvodnja guana iznosi 5500 t godišnje.

U knjizi Comentarios reale (1604) Garcillasso de la Vega prvi od Evropljana spominje g. i navodi, da su ga Indijanci upotrebljavali kao gnojivo i da je njegova eksploatacija bila pod prijetnjom smrtne kazne zabranjena za vrijeme gniježđenja ptica.

Pored ptičjeg guana ponegdje se upotrebljava pećinski guano, koji je nastao od izmetina i leševa šišmiša. Pećinskog guana ima na Novom Zelandu i u Australiji (Skiptor Caves kod Ballarata u Viktoriji). Posebno je značajan riblji g., koji se uglavnom proizvodi u Norveškoj od ribljih ostataka i ribe, koja se nije mogla preraditi.

Naslage izmetina i leševa ptica, morskih sisavaca i sl., na koje je djelovala voda, izgubile su dušične spojeve i pretvorile se u fosfate, koji se nazivaju guanofosfati. Postoje mnogi prelazni stadiji između guana i guanofosfata. Guanofosfati nalaze se u južnoj Africi (zaljev Saldanha), u Australiji i Oceaniji na otocima: Baker, Howland, Jarvis, Maldon, i dr. Guanofosfati sadrže 65 do 67% fosfornog vapna, male količine organskih tvari i tek u tragovima dušične spojeve, a služe za proizvodnju superfosfata. Za velika ležišta fosfata u sjevernoj Africi vjeruje se da su zoogenog podrijetla (od nekih vrsta gmazova).

G. je ishodna tvar mnogih minerala. Tako se u guanu razvio mineral guanit (struvit) P0₄Mg [NH₄], koji se kristalizira u rompskom sistemu. G., koji je nastao na koraljnim otocima, otapala je morska voda i odnosila otopljene fosfate u unutrašnjost koraljnog grebena, gdje su se zbivale kemijske reakcije, koje su konačno dovele do formiranja minerala brešita (Н₂Са₂Р0₄ · 2H₂0), metabrešita (Н₂Са₂Р₂0₈ · зН₂О) i različnih drugih minerala.

LIT.: F. Tućan, Mineralogija, I i II, Zagreb 1930.Č. M.

Slaganje. G. se prevozi u vrećama ili u rasutu stanju. Kad se prevozi s drugim teretima, potrebno je pripaziti, da se ovi ne pokvare. Prema Thomasu g. je teret, koji se uopće ne smije prevoziti brodovima, što prevoze živežne namirnice i drugu osjetljivu robu. Živežne namirnice treba smjestiti u drugo skladište, da ne bi upile miris guana. G. se kvari u dodiru sa salitrom, solju i t. d. Ne smije doći u dodir sa slanom vodom. G. ne zahtijeva nikakvo posebno slaganje, ali treba nastojati da za vrijeme prijevoza ostane potpuno suh. Ako brod krca pun teret guana, onda se grotla i ventilatori čvrsto zatvore i ostaju zatvoreni za vrijeme čitava puta.

Faktor slaganja: u rasutu stanju 1,2 m³ po t, u vrećama 1,3 m³ po t.I. Gc.