GRČKA (Vasilion Tis Ellados), kraljevina na južnom dijelu Balkanskog poluotoka, između Egejskog mora na istoku, Sredozemnog na jugu i Jonskog na zapadu. Sjeverna granica prolazi planinskim bilima, presijeca jezera i rijeke, koje teku iz susjednih sjevernih zemalja. Površina Grčke iznosi 132.728 km2, od kojih 34.850 km2 otpada na otoke i otočja u morima oko Grčke.
Reljef i građa. Gorje, koje zauzima pretežni dio Grčke, sastoji se uglavnom od dva geološki različita dijela. Prastaro, pretežno kristalinično kamenje, sačinjava sjevernu, Egejsku Grčku (Makedonija, Halkidika, Tracija) i Ciklade, a mezozojski vapnenci i glinasti škriljavci izgrađuju mlado nabrano gorje. Ovo nabrano gorje, koje se naziva i Helenidi, nastavak je Dinarida. Ono se pruža od sjevera prema jugu i jugoistoku kroz čitavu Grčku i prelazi preko Krete i Roda na maloazijsku obalu. Današnji izgled gorja oblikovan je tektonskim pokretima. Duž rasjednih linija susreću se uzvisine strmih strana i udoline. Područje Grčke je seizmički najaktivniji kraj na Mediteranu.
Najveće značenje za Grčku ima gorje Pind. Svojim pružanjem od sjevera prema jugu i jugoistoku ono odvaja grčki teritorij na zapadni i istočni dajući svakom posebna obilježja. U njegovu sastavu pretežu vapnenci, a u podnožju javljaju se i zone fliša. Na sjeveru Pind doseže najveću visinu (Smólikas 2633 m). Prema jugu on se proširuje i stvara manje prirodne regije. Na jugoistoku sjeverni se ogranak Pinda nastavlja duž obale Atalantskog kanala, a južni uz sjevernu obalu Korintskog zaljeva, zatvarajući oblasti Beociju i Atiku. Na Peloponezu se gorje nastavlja u pokrajinama Ahaja (Emímanthos 2224 m) i Arkadija. Od najvišeg vrha Tajget (2407 m) zemljište se spušta prema južnoj obali.
Sjevernu Grčku zauzima Egejska Makedonija, u kojoj se na istoku pružaju ogranci Rodopa, a na ušćima glavnih rijeka i uz obalu prostiru ravnice i močvare. Prema jugozapadu smjestio se poluotok Halkidika; on je gotovo odijeljen od kopna jednom depresijom, djelomično ispunjenom jezerima. Brdovit kraj oko srednjeg toka Aliákmona stvara zapadnu granicu između Makedonije i Tesalije. Tesaliju okružuju visoki planinski lanci (Olimp 2918 m, Óssa 1978 m); oni se samo u južnom dijelu snizuju (oko zaljeva Pagasaí) i omogućuju time ovom kraju prirodni izlaz na more. Tesalijska nizina podijeljena je niskom brežuljkastom zonom na područje Tríkkala na zapadu i Lárisa na istoku.
Duž zapadnih padina Pinda posebnu regiju stvara basen rijeke Akhelóos i pojas vapnenačkih uzvišenja, koja sežu do Jonskog mora. U nižim dijelovima smjestio se niz zavala; neke od njih ispunjene su jezerima (Trikhonís i dr.). Na sjeverozapadu ogranci Pinda se spajaju s karakterističnim krševitim područjem Epir.
Mnogobrojni grčki otoci također su brdoviti. Na Kreti vrh Ídhi (Ida) doseže 2498 m, na Évvoi-i najviši ispon ima 1745 m, na Kefalliní-i 1624 m i t. d., a ostali otoci imaju prosječnu visinu 300—1000 m.
Obale. Područje Balkanskog poluotoka, koje zaprema G., karakteristično je zbog razvedenosti obala. Grčka se obala proteže od rta Stilo u Jonskom moru do ušća rijeke Marice u Egejsko more. Sjeverna G. seže od državne granice na sjeveru do crte Árta-Vólos na jugu; ona je relativno slabo razvedena. Srednja G., između navedene linije te zaljeva Pátrai i Korintskog zaljeva, ima vrlo raščlanjenu obalu, a slična je obala i u južnoj Grčkoj. Obala Egejske Makedonije pretežno je niska i pjeskovita, sa čestim deltastim oblicima. U ovom dijelu nalaze se Solunski zaljev na ušću Vardara i zaljev Strimón na ušću Strume; nešto zapadnije od ušća Meste leži zaljev Kaválla, zaštićen otokom Thásos. Južno od depresije, koja povezuje Solunski zaljev i zaljev Strimón, pruža se u Egejsko more poluotok Halkidika sa tri duga kraka (Kassándra, Sithnoniá i Áyion Óros), među koje su se duboko usjekli Kasandrijski zaljev i zaljev Áyion Oros. Od Solunskog zaljeva na jug, duž Tesalije i velikog otoka Évvoia, egejska je obala kamenita. Jedini je veći zaljev ovdje Pagasaí. Otok Évvoia odvajaju od kopna kanali i tjesnaci stvarajući neku vrstu unutrašnjeg mora.
Jonska obala pruža se od sjeverozapada prema jugoistoku. U svom sjevernom dijelu strma je i nerazvedena. Gorski lanci teku gotovo paralelno s njom. Na ušću većih rijeka nastale su obalne ravnice s jezerima i lagunama. Duž sjevernog dijela ove obale nižu se veći otoci, koji, kao i Évvoia na istoku, stvaraju zatvoreno more. Južni jonski otoci zaštićuju ulaz u zaljev Pátrai i Korintski zaljev.
Jugoistočni dio Grčke i Peloponez imaju najbolje razvedenu obalu. Četiri velika poluotoka, kojima se Peloponez pruža u Sredozemno more kao i susjedni poluotok Atika i južni dio Évvoie, stvaraju prostrane zaljeve: Mesinijski, Lakonijski, Argolidski, Eginski i Petalioí. Od ovih poluotoka pružaju se u luku brojni veći i manji otoci do maloazijske obale.
Mora, kojima je G. opkoljena, dosežu nedaleko od obale na pojedinim mjestima znatne dubine. U Egejskom moru, istočno od obale Tesalije, najveća je dubina 1257 m. Jugozapadno od rta Tainaron (Matapan) morsko se dno spušta do 4433 m, a na zapadu od otoka Kefallinía maksimalna je dubina 4020 m. Uz zapadnu obalu Grčke teče stalna slaba struja prema Jadranskom moru. Duž istočne obale, do rta Maléa, prolazi jaka struja, koja dolazi iz Dardanela. Struju pojačava sjeveroistočnjak, pa ona često ima brzinu do 7 čv. Ta struja otežava plovidbu duž istočne obale Peloponeza, koja je zbog svog oblika i građe i inače nepristupačna i opasna.
Iako su obale Epira i Tesalije slabo razvedene, zaljevi Pagasaí i Arta ipak omogućuju pristup u unutrašnjost. U srednjoj i južnoj Grčkoj najveća je udaljenost od obale 50—60 km, a u sjevernoj oko 100 km. Grčki otoci većinom leže u blizini kopna, a i međusobno nisu mnogo udaljeni. Velika razvedenost obale ove zemlje daje joj u cijelosti maritimni karakter.
Klima. U mediteranskoj klimi Grčke primjećuju se razlike između istočnih i zapadnih krajeva. Uzrok je tome gorje Pind, koje svojim protezanjem daje tim područjima posebna obilježja. Dok zapadna G. ima blage i kišovite zime sa znatnom naoblakom, u istočnim krajevima zime su hladnije, količina oborina je manja s povremenim snijegom i ledom. Prosjek oborina u zapadnoj Grčkoj je 700—1500 mm nа godinu, a u istočnoj oko 400 mm. Ljeta su u istočnom dijelu toplija, a često budu i dva sušna mjeseca. U planinskim krajevima Pinda opaža se i planinski tip klime s niskim temperaturama, a u najvećim visinama često i trajni snijeg. Osim stalnih dnevnih vjetrova s mora na kopno i obratno, ovdje pušu i stalni godišnji vjetrovi. To su etezije, koje se u Egejskom moru ljeti javljaju kao sjeveroistočnjak, a u Jonskom moru kao sjeverozapadnjak. One uzrokuju često žestoke oluje.
Hidrografija. U vezi s klimatskim uvjetima i sastavom tla, istočna G. ima malen broj tokova, a zapadna ih ima više. Gotovo su svi tokovi istočnog područja bujice, koje veći dio godine presuše. Na zapadu su razvili svoje tokove Árakhthos, Akhelóos, Alfiós i dr. Na ušću rijeka, koje utječu u Jonsko more, stvaraju se močvare i lagune, kakvih na istoku ima malo. Krški su fenomeni na istoku jače zastupani nego u zapadnim dijelovima. Sjeveroistočni dijelovi Grčke u hidrografskom pogledu razlikuju se od ostalih krajeva. Po aluvijalnoj ravni tu su razvile svoje tokove Mesta, Struma i Vardar. Uz močvare, ovdje ima i jezera (Volvi, Vegorrítis i dr.). Grčke su rijeke na ušćima plitke i zbog toga nepodesne za plovidbu.
Prirodne regije. Teritorij Grčke sačinjava pet velikih prirodnih regija. Između državne granice na sjeveru i Egejskog mora na jugu, a od rijeke Marice na istoku do ušća Strume na zapadu, pruža se Egejska Makedonija. Karakteriziraju je tri područja: prostrano Solunsko polje, poluotok Halkidika i zapadna Tracija. Privredna važnost Solunskog polja temelji se na uzgoju žitarica, vinove loze i pamuka. Uz niz manjih naselja na rubu polja [Édhessa (15.415 st., 1951), Véroia (24.273 st., 1951) i dr.] Solun (216.838 st., 1951) ima najvažniju ulogu. Prometna važnost ovoga kraja sačuvala se od najstarijih vremena do danas, jer njim vodi glavna veza između južnog i istočnog dijela Balkanskog poluotoka prema njegovim zapadnim, odnosno sjevernim krajevima. Južno od ovog polja nastavlja se poluotok Halkidika. U istočnom dijelu Egejske Makedonije, na podnožju Rodopa i u zapadnoj Traciji, ima nekoliko manjih plodnih zavala s gradovima Dráma (32.985 st., 1951), Xánti (27.302 st., 1951), Kaválla (42.250 st., 1951), Alexandroúpolis (18.453 st., 1951) i dr· U ekonomskom pogledu uzgoj duhana ovdje dolazi na prvo mjesto.
Duž obale Egejske Makedonije nalazi se malen broj dobrih luka. Na istoku je Alexandroúpolis, u središnjem dijelu Kaválla i Orfàni, a na zapadu Solun, jedna od glavnih grčkih luka. Iako je čitavo ovo područje vrlo plodno, njegovu vrijednost smanjuje malarija, koja je i pored asanacije tla veoma raširena.
Zapadno od Egejske Makedonije, do crte Árta-Vólos na jug, smjestila se sjeverna kontinentska Grčka. Ovaj pretežno brdoviti kraj, čijom se sredinom proteže Pind, ima najslabije razvedenu obalu. Istočno od Pinda leži pokrajina Tesalija, u kojoj su tri veća naselja: Tríkkala (27.890 st., 1951), Lárisa (43.163 st., 1951) i na obali Vólos (51.134 st., 1951), preko kojeg se izvoze poljoprivredni proizvodi tesalijske ravnice. Zapadno od Pinda pruža se Epir. Ova brdovita pokrajina pokrivena je šumama i pašnjacima, te je stočarstvo glavno zanimanje njegova stanovništva.
Teritoriju srednje Grčke, između linije Árta—Vólos na sjeveru te zaljeva Pátrai i Korintskog zaljeva na jugu, ogranci Pinda također daju brdovit karakter. Nizine se u ovom dijelu nalaze samo na jugoistoku i duž jugozapadne obale. Razvedena obala srednje Grčke povećava vrijednost ove regije, kojoj su pomorstvo i poljoprivreda glavni ekonomski izvori. U nizu pokrajina, koje su zadržale imena starih grčkih država (Etolija, Beocija i dr.),· na jugoistoku leži Atika s glavnim gradom Grčke — Atenom i lukama Pirejem (Piraiévs) i Fálironom.
Razvijeno pomorstvo i uzgoj mediteranskih kultura glavna su privredna obilježja južnog dijela Grčke, t. j. Peloponeza. U nizu luka na njegovoj sjevernoj obali (Aíyion, Korint i dr.), prvo mjesto zauzima Pátrai (Patras) (88.414 st., 1951), glavna trgovačka i prometna točka za vezu grčkog kopna i Jonskih otoka.
Grčki arhipelag sastoji se od skupine otoka u Jonskom i Egejskom moru, kojima se na jugu priključuje i Kreta. Egejsko otočje sastoji se od nekoliko skupina (Cikladi i Sporadi). Duž zapadne obale Grčke pruža se Jonsko otočje.
Stanovništvo i naselja. Razvedenost grčke obale utjecala je na kulturni i ekonomski život njezina stanovništva. Gotovo sva veća naselja kopnene i otočne Grčke smještena su uz obalu. Izuzeci su ona mjesta, gdje je obrambeni moment u prošlosti zahtijevao izbor jednog povišenog ili udaljenog položaja. Na kopnenom dijelu Grčke veća naselja razvila su se u plodnim dolinama po unutrašnjosti (Lárisa, Trikalla i dr.) i na obali (Solun, Pirej, Pátrai, Kaválla). Grčki gradovi po svom izgledu nemaju jedinstven karakter. U njima se odrazuju utjecaji političke prošlosti. Najjači mletački utjecaj primjećuje se na Jonskim otocima i djelomično na Kreti, a turski na teritoriju, koji je nakon Prvog svjetskog rata pripojen Grčkoj.
Od 7,603.699 st. (1951) živi u gradovima 37,5%, a 62,5% po manjim mjestima i selima. Glavni grad Grčke — Atena, zajedno s Pirejem i predgrađima, imao je 1951 god. 1,368.142 st. Ona je ujedno jedini grčki grad velegradskog značaja.
Osim osnovnih, srednjih, stručnih i drugih škola, G. ima i dva sveučilišta: u Solunu i Ateni, gdje su i brojni grčki i strani arheološki, historijski i drugi znanstveni zavodi.
Za ovu zemlju karakteristične su posebne naseobine, koje stvaraju samostani, na pr. u Tesaliji i u samostanskoj republici Áyion Óros.
Privreda. Premda je G. brdovita zemlja s malo obradivih površina (oko 25%), njezini se ekonomski izvori temelje na poljoprivredi. Žitarice su uglavnom posvuda raširene i zauzimaju oko 3/4 cjelokupne obradive zemlje, ali ne podmiruju potrebe stanovništva. U aktivnu proizvodnju Grčke ide duhan, vinova loza i maslina. Duhan najbolje uspijeva u području Egejske Makedonije (Dráma, Xánti), koja ide u red najjačih proizvođača duhana u Evropi. Maslina osobito dobro uspijeva na Peloponezu i po otocima, koji daju najveći prinos. Ona služi ne samo za proizvodnju ulja, već znatnim dijelom i za ishranu stanovništva. Riža se pretežno sadi u području oko Mesolóngiona. Obala Peloponeza, otočna Grčka i okolica Soluna glavna su područja uzgoja vinove loze. Grožđe se u velikim količinama troši u zemlji, suši se (sultana, korintske grožđice) i zajedno s kvalitetnim vinima (sa Thírae, Sámosa, Kefalliníe, Kérkire i dr.) također izvozi. Od manje su važnosti smokve, agrumi i drugo južno voće. Posljednjih godina pojačan je uzgoj pamuka, sezama i maka.
Za stočarstvo Grčke najvažniji je uzgoj koza i ovaca. Magarci, konji i svinje najviše se uzgajaju u brdovitim krajevima Epira. Govedo uglavnom služi za obradbu zemljišta.
Arkadija i Pind su zone ljetne ispaše. S arkadskih brda u toku zime silaze stočari u jonske nizine Peloponeza, a s Pinda u zavale srednje i južne Grčke. Stočarski proizvodi uglavnom služe za prehranu stočara. Manjih je razmjera uzgoj svilenog prelca. Duž obale i na otocima znatan je ribolov i lov na spužve.
Šumski pokrov, pod kojim se nalazi oko 14,5% grčkog tla, najbogatiji je na zapadu; na istoku su pod šumama samo zapadni dijelovi Tesalije. Makija je rasprostranjena gotovo u čitavom obalnom pojasu; na Peloponezu mjestimično se pojavljuju borove šume. Nedostatak putova koči iskorišćivanje šuma u većim razmjerima.
Za rudarstvo najveću važnost ima jugoistočni dio Atike, gdje su se rude kopale već u Starom vijeku. Ponovna eksploatacija željezne rude, olova, srebra i cinka započela je u drugoj polovini prošlog stoljeća. Nalazišta magnezita su na Évvoii i Halkidici. Na vulkanskim otocima u Egejskom moru vadi se sumpor i plovučac. Poznate su vrste mramora iz Petalioía i Párosa te s Khíosa i Tínosa. Od 1935 eksploatiraju se ležišta boksita u zoni Parnasa.
Grčka je industrija nedovoljno razvijena. Pretežno se temelji na stranom kapitalu, a proizvodi služe uglavnom za domaću potrošnju. Industrija je koncentrirana u većim gradovima. Veće značenje ima brodogradnja (Pirej, Síros) i preradba ulja (Elevsís, Kalámai). Industrija svile, trikotaže i tekstila uglavnom se nalazi u Ateni, Pátraiu, Sírosu u Solunu. Poznate su tkaonice čilima u Solunu i Pireju. Neznatne su važnosti kemijska industrija (Elevsís, Pirej), preradba kože i dr.
Promet. Pomorske veze i pomorska trgovina od davnine imaju najveće značenje za promet Grčke. One povezuju kopnenu i otočnu Grčku međusobno kao i s ostalim pomorskim zemljama. Glavni čvor željezničkih pruga je Solun, u kojem se spaja pruga s juga, t.j. iz Atene, s prugama s istoka (iz Carigrada) i sjevera (iz Jugoslavije). Duljina grčke željezničke mreže iznosi oko 4000 km. Izgradnja cesta novijeg je datuma, pa je njihov broj malen. Ove su većinom usmjerene od sjevera prema jugu, dok cestovne veze između istočne i zapadne obale Grčke nema. Promet kroz Korintski kanal mnogo je olakšao i pojednostavnio vezu između istočnog i zapadnog dijela. Razvijen je i zračni promet po kopnenoj Grčkoj kao i s otocima. Glavna zračna luka Atena (Elliniko) ima vezu sa svim glavnim gradovima svijeta.
LIT.: F. Klute, Handbuch der Geographischen Wissenschaft, Südost- u. Südeuropa, Potsdam 1931; P. Vidal de la Blache, Géographie Universelle, VII, Paris 1934.A. Mr. i V. B.
Grci (Novogrci, sami se nazivaju Romai). Od naroda, koji su još u Starom vijeku nastanili na Balkanu, samo su Grci sačuvali do danas svoj govor (iako dosta preoblikovan), svoju narodnost i svoje tradicije. Potkraj VI. st. prodirali su u Grčku Slaveni, a u XIII. i XIV. st., pa i poslije, Albanci, što nije ostalo bez traga u sastavu pučanstva i njegovoj kulturi. Manje su posljedice imale primjese Vlaha, Turaka i Talijana. Relativno čistiji su se Grci očuvali u gradovima, u primorju, u nepristupačnijim brdovitim predjelima (Peloponez) te na otocima. Izrazito gorovita zemlja, bogata poluotocima i otocima, ona je već od vremena doseljivanja upućivala na more. Osim u Trakiji i (Egejskoj) Makedoniji, ratarstvo nije bilo rentabilno, niti je to danas. Znatno je razvijeno stočarstvo (napose uzgoj koza i ovaca), važan je uzgoj vinove loze, smokava, maslina, agruma i duhana. Osjetljiv manjak živežnih namirnica upućivao je na uvoz (u zamjenu za rudarske produkte i umjetno-obrtničke radove), a taj je bio moguć samo morem. Već oko ← 1400 u Sredozemlju razvio se živ trgovački promet Grka. Razvedena obala Grčke i Male Azije, koju su Grci rano kolonizirali, te velik broj otoka pogodovali su uvelike pomorskoj okretnosti, smislu i ljubavi za more. More je bilo jedan od bitnih elemenata grčke svijesti, a ne samo prometni put. Baveći se i gusarenjem izgradili su borbene brodove i tako stvorili stalnu ratnu mornaricu, koja se istakla u ratovima s Perzijancima (Salamina ← 480). Morskim putovima prodirali su u strane krajeve i osnivali svoje kolonije u donjoj Italiji, Siciliji, južnoj Francuskoj, na obalama Crnog mora, Afrike i na Jadranu. Od tih kolonija mnoge su postale ne samo važna pomorska i trgovačka uporišta, već i kulturna središta, iz kojih se širila grčka kultura. Za vrijeme rimskog i istočnorimskog (bizantskog) gospodstva (← 197 — 1453) Grci su doduše izgubili svoju nezavisnost i političko značenje, ali je njihov kulturni udio ostao dominantan, a pomorska trgovina bila je dobrim dijelom u njihovim rukama. Nakon izgubljene nezavisnosti grčka se kultura neobično razvila u zemljama nasljednicama nekadanjeg Aleksandrova imperija. U Aleksandriji, Antiohiji i Pergamu oblikovali su Grci snažan kulturni život, koji je doduše izgubio svoje nekadanje nacionalne odlike i postao kozmopolitski. U tim novim kulturnim centrima podižu Grci i gospodarski život: trgovinu, industriju, umjetne obrte. Tursko gospodstvo ruši sve te tekovine i stoljećima (za Grčku 1453—1821) vlada u Grčkoj mrak na kulturnom području. Grci su prvi svraćali pažnju i na druge narode (Herodot), njihove osobitosti, i životne uvjete, i time znatno proširivali poznavanje stranih naroda. Iako su historijski uvjeti razvoja znatno izmijenili sliku današnje Grčke i Grka, ipak u njima žive donekle tradicije njihovih pređa, kako se to još može vidjeti i na selu. Manje na kopnu, a više na otocima sačuvali su se mnogi starogrčki elementi (ukrasi na zemljanim posudama i nakitu, pojedinosti u arhitekturi, oblici ratarskog oruđa). Na otocima su prizemne nastambe od kamena s ravnim krovom i jednom prostorijom. Višekatne kuće pretežu u sjeveroistočnim krajevima, gdje su gospodarske prilike povoljnije. Namještaj je skroman, a velike zemljane posude još uvijek služe kao spremišta za vodu i ulje (i neku hranu). Nošnja je raznovrsna.
Kod muškaraca je u svetačnoj nošnji značajna fustanela, bijela plisirana suknjica. Ona se održava kod elitnoga roda grčke vojske, zvanoga evzoni. Kod ženske nošnje zapažaju se i jači talijanski utjecaji (suknja sa steznikom, bijeli i šareni rupci). Važne su grane kućne radinosti tkanje, ćilimarstvo i zlatovez, dok na otocima (Rod, Sámos, Cipar) još postoji venecijanska čipkarska tradicija. Iako je kristijanizacija zahvatila duboko, ipak se u narodnim vjerovanjima sačuvalo i nešto starih grčkih vjerovanja i ostataka mita. Njihove priče i bajke pune su lamija (zmajeva), nereida (morskih vila), genija. Narodna pjesma, ples i glazba dijelom su srodni južnoslavenskim, napose makedonskim i bugarskim.
Povijest. Pozornica je grčke povijesti bio Grčki poluotok s bezbrojnim zaljevima, Jonski i Egejski otoci i zapadna obala Male Azije. G. je prema tome bila oduvijek prirodan most između Azije, Evrope i Afrike, a to je uvjetovalo njenu historijsku ulogu raskrsnice između Istoka i Zapada. Indoevropski Grci naselili su to područje postepeno, spuštajući se sa sjevera u etapama; ovdje su zatekli staro mediteransko stanovništvo, t. zv. Pelazge, koje su iskorijenili ili u toku vremena asimilirali. Od 4 glavna plemena, na koja se kasnije dijelio grčki svijet (Ahajci, Jonjani, Eoljani i Dorani), posljednji su se naselili Dorani (oko ←XII. st.).
Kretsko-mikenska (egejska) kultura. Arheolog Evans otkrio je na otoku Kreti ostatke visoke civilizacije, koja je najveći cvat postigla sredinom II. tisućljeća. Time su potvrđene stare grčke legende o kretskom kralju Minosu, koji je imao snažnu mornaricu, pomoću koje je očistio Egejsko more od gusara. U egejskom basenu, koji Kreta zatvara s južne strane, pomorstvo je moralo već vrlo rano doseći visok stupanj. U gotovo svim grčkim legendama odrazili su se pomorski podvizi, a osobito u mitu о Argonautima, koji su pod vodstvom Jasona, Herakla i drugih heroja, svladavši mnoge opasnosti, oteli u zemlji Kolhidi zlatno runo. Međutim, pomorska terminologija Grka pokazuje, da im Feničani nisu bili učitelji u pomorstvu. Pored veza sa Sirijom (Ugarit) i Kirenom, Kreta je održavala osobito žive trgovačke i kulturne veze s Egiptom. Vladari su u glavnim gradovima otoka, Knosu i Faistu, podigli veličanstvene palače i uz njih skladišta. Izvozili su uglavnom keramiku i ulje (skladište u Knosu moglo je primiti oko 77.000 l ulja). Ta kultura, u kojoj se razvilo i posebno hijeroglifsko pismo, nezavisno od egipatskog, pripadala je brončanom dobu. Oko ← 1400 Kretu su osvojili peloponeski Ahajci. Kretska se kultura proširila, pored egejskih otoka, i na grčki poluotok. Arheologu Schliemannu uspjelo je, da nakon otkrića Troje iskopa i ostatke Mikene na Peloponezu, gdje je (prema Homeru) bilo sjedište kralja Agamemnona. Ovdje je, kao i u Tirintu, kraljevska palača pretvorena u tvrđavu. Nosioci mikenske kulture bili su »mjedenhalje Ahajci«, kako ih zove Homer. Pored obala Male Azije, Krete i Cipra, oni su upadali i u Egipat, gdje se sačuvao spomen na najezdu Ahajaca (Ahajvaš) i ostalih »pomorskih naroda« potkraj ← XIII. st. О pomorskim podvizima Ahajaca govori i Odiseja. Propasti kretsko-mikenske kulture umnogome su pridonijele invazije Dorana.
Homersko doba. Na prijelazu iz brončanog u željezno doba nastale su grčke junačke pjesme, koje su kasnije sakupljene u dva epa, Ilijadu i Odiseju. Ti su Homerovi epovi važan izvor za najstariju grčku povijest. G. je bila u to vrijeme monarhija; kralj (basilej) je, međutim, vlast vojskovođe, suca i svećenika dijelio s vijećem plemenskih starješina (bule). Pleme (fila) dijelilo se na nekoliko bratstava (fratrija), a fratrije na rodove. To je doba velikih kolonizacija. Propast Hetitskog carstva (← 1190) omogućila je Grcima naseljavanje zapadne obale Male Azije. U to doba pada invazija Dorana na Peloponez, gdje su pokorili Ahajce. S Peloponeza su Dorani naselili dio Egejskih otoka (Rod, Kreta) i neke južne dijelove maloazijske obale. Kraj homerskog doba karakterizira t. zv. »geometrijski stil« u umjetnosti: na oslikanim vazama iz ← IX. i ← VIII. st. prikazani su katkad brodovi i borbe za brodove, a to već nagovještava pojačan interes Grka za pomorstvo.
Postanak grčkih država. Grčka povijest počinje zapravo od prve Olimpijade (← 776). U to vrijeme ili nešto kasnije bogata zemljoposjednička aristokracija (oligarhija) već je gotovo u svim gradovima preuzela vlast od kraljeva, koji su se održali tek u Sparti i nekim sjevernim krajevima, na pr. u Epiru. Javlja se srednja klasa bogatih poduzetnika, trgovaca i brodovlasnika. To je doba prijelaza od naturalne na novčanu privredu i osnivanja trgovačkih emporija i kolonija. I na našoj obali Grci su osnovali niz kolonija, od kojih je najznačajnija bila Issa (Vis), Pharos (Hvar), Tragurion (Trogir) i Epidauros (Cavtat). Najstarijoj kolonizaciji na zapadu, koja je rješavala u prvom redu pitanje suviška grčkog agrarnog pučanstva, prethodila je svakako grčka pomorska trgovina. Međutim, već kolonije na Siciliji, a osobito fokejske kolonije (tako Massilia) osnovane su iz sasvim trgovačkih pobuda. Izrazito trgovački karakter imale su kolonije na Crnom moru, kamo su vodile trgovačke ceste iz Mezopotamije i anatolskih rudnika; trgovinu žitaricama razvijale su osobito kolonije na sjevernoj obali Crnog mora. Takva je bila i kolonija Naukratis u Egiptu, osnovana potkraj ← VII. st. Halkidijci s Eubeje osnovali su oko ← 750 Kуmе u Kampaniji i Naksos i Katanu na Siciliji, a Korinćani Sirakuzu na Siciliji. Spartanci su utemeljili Tarent, Eolci niz naselja u Tarentskom zaljevu, među kojima Kroton i Sybaris, dok su Dorani došli do Kirene. Maloazijski Jonjani osnovali su velik broj kolonija na Crnome moru, dok je jedna od najznačajnijih fokejskih kolonija na zapadu bila Massilia (Marseille), osnovana oko ← 600. Nešto kasnije utemeljili su Fokejci na istočnoj obali Korzike naselje Alalia. Brojne grčke kolonije nastaju i na istočnoj obali Iberskog poluotoka, među njima Hemeroskopion, Emporion i Mainake. Prema vijestima starih grčkih autora, grčki su trgovci (Kolaios, Euthimenes) prodrli kroz Gibraltar čak u Atlantski ocean.
Razvedenost grčkog reljefa i otočni karakter pogodovali su partikularizmu, stvaranju malih država, koje su bile u neprestanoj međusobnoj borbi. Međutim, već u to doba zajednička literatura i religija, zajednička svetišta i narodne igre stvaraju osjećaj grčkog nacionalnog jedinstva (panhelenizam). Od svih grčkih država do najvećeg su se utjecaja dovinule Sparta i Atena.
Najmoćnija grčka država do perzijskog rata (kad je hegemoniju preuzela Atena) bila je Sparta na jugu Peloponeza. Dorski su Spartanci bili prema pokorenom stanovništvu u manjini, pa je njihova država bila zapravo vojnička organizacija, koju je stvorio mitski zakonodavac Likurg. Na čelu države bila su dva kralja; njihova je vlast dolazila do izražaja tek za vrijeme rata. Najvišu vlast u državi imalo je 5 efora. Pošto su osvojili Meseniju, prisilili su Spartanci sredinom ← VI. st. i ostale države, osim Arga, da pristupe t. zv. Peloponeskom savezu.
U Ateni legenda pripisuje Tezeju podjelu stanovništva na plemiće, ratare i obrtnike. Neodgovorna vlast plemstva bila je sve teža, i puk je prijetio pobunom. Kad je ← 594 izabran Solon za prvog arhonta, ukinuo je sve dugove i dužničko ropstvo i podijelio stanovništvo na 4 razreda, od kojih je svaki prema imutku imao pravo na vlast (timokracija). Sukobe, koji ipak nisu prestajali, iskoristio je Pizistrat i uveo tiraniju ← 560. On je konačno učvrstio atensku državu, razvio pomorstvo, trgovinu i kulturni život. Naslijedili su ga sinovi Hipija i Hiparh; njihov je pad značio i pad tiranije (← 510). U novim borbama između plemstva i puka, Klisten je ← 509 uveo novu podjelu stanovništva, ne po rodovskoj, već po teritorijalnoj pripadnosti. Ovom i drugim reformama Klisten je srušio moć plemstva, a da onemogući tiraniju, uveo je ostrakizam. Tako je stvorena demokracija atenska.
Perzijski ratovi i borba za hegemoniju. Pošto je ustanak maloazijskih Grka protiv Perzijskog carstva ← 500 ugušen, Darije se spremio na pohod protiv evropske Grčke. God. ← 492 pokorena je Makedonija, ali su Atenjani pod Miltijadom, uz pomoć Platejaca, porazili Perzijance kod Maratona ← 490. Ta je pobjeda značila početak atenske hegemonije. Tada Temistoklo uvjeri Atenjane о potrebi izgradnje jake mornarice. Na njegov prijedlog zaključi narodna skupština, da se prihodi laurionskih srebrnih rudnika upotrebe za izgradnju flote (do 200 trijera). Kada je ← 480 Kserkso prešao s golemom vojskom preko Helesponta u Evropu i uništio Leonidinu spartansku vojsku u Termopilskom klancu, Atenjani napuste grad, koji Perzijanci spale. Istodobno se je vodila neodlučna pomorska bitka kod Artemizija na Eubeji. Ujedinjena grčka mornarica povukla se do Salamine, gdje je pobijedila gotovo dva puta veću perzijsku flotu (← 480). Bitka kod Salamine najveća je pomorska bitka Starog vijeka. Iduće godine Perzijanci ponovo spale Atenu, ali budu poraženi kod Plateje ← 479. Rat se nastavio pod vodstvom Atene, koja je ← 478 organizirala prvi atički pomorski savez između egejskih i maloazijskih gradova (Delski savez). Pod Kimonom je saveznička mornarica potukla oko ← 468 perzijsku kod ušća Eurimedonta, a Perzijanci su izbačeni iz Evrope i Male Azije. Konačna pobjeda izvojevana je na moru kod Cipra ← 449, nakon čega se Perzija odrekla plovidbe Egejskim morem. Nastojanjem atenskog državnika Perikla sklopljen je ← 445 mir na 30 godina sa Spartom, s kojom se Atena nalazila u neprijateljstvu već od ← 461. Nakon Perzijskih ratova Periklo je podigao Atenu do najveće moći i stvorio od nje kulturno središte, ne samo svih Grka, već i cijelog antičkog svijeta. Prenijevši saveznu blagajnu s Dela u Atenu, on ju je stavio u službu svoje politike. Njegov plan о stvaranju atenskog imperija, koji je već obuhvatio cijelu Joniju i gotovo 200 gradova, propao je u borbi s Peloponeskim savezom (Peloponeski rat ← 431 do ← 404). U tom je bio najznačajniji pothvat atenski pohod na Siciliju (← 415 do ← 413); završio se katastrofom, a ta je dovela do pada prevlasti Atene, kojoj su Spartanci ← 404 diktirali mir, nametnuvši joj oligarhijsku vladu Tridesetorice.
Borba za hegemoniju u Grčkoj nije prestala ni nakon Peloponeskog rata, dajući prilike Perzijancima, da se ponovo miješaju u grčke prilike, sad na strani jednih, sad drugih. Dok je Sparta bila zabavljena borbom protiv Perzije, dotle su Atena, Teba, Korint i Arg poveli protiv nje t.zv. Korinstki rat, u kojem je Atenjanin Konon na čelu perzijske flote uništio kod Knida ← 394 spartansku mornaricu. Sparta je nešto kasnije pomoću Perzije opet uspostavila svoju hegemoniju; nato se Atena udružila s Tebom i osnovala Drugi atički pomorski savez (← 378), od kojeg su u Savezničkom ratu (← 357 do ← 355) otpali gotovo svi članovi. U međuvremenu se Teba dovinula do kratkotrajne hegemonije, kad je, pod vodstvom Epaminonde, pobijedila Spartance kod Leuktre ← 371 i Mantineje ← 362. Fokijski rat (← 356 do ← 346) dao je Filipu II. Makedonskom povod, da intervenira u Grčkoj. Demostenova politika, koji se borio protiv makedonske hegemonije, propala je zajedno s grčkom slobodom ← 338 kod Heroneje, gdje je Filip porazio udružene Tebance i Atenjane. Stvorivši Korintski savez, kojemu su pristupile sve grčke države, osim Sparte, Filip se dao proglasiti vođom panhelenskog rata protiv Perzije.
Makedonska prevlast. Filipa je naslijedio njegov sin Aleksandar Veliki. Kada se na glas о Filipovoj smrti pobunila Teba, dao ju je razoriti ← 335. Zatim je s vojskom Makedonaca i Grka krenuo u Malu Aziju protiv perzijskog carstva. U nizu pobjeda osvojio je čitavo carstvo. Nakon njegove smrti ← 323 carstvo su razdijelili njegovi nasljednici (dijadosi). Grčka se kultura, međutim, proširila na čitav Istok (Mala Azija, Sirija, Babilonija, Egipat), gdje se s autohtonim kulturnim elementima stopila u novu univerzalnu civilizaciju (helenizam). Još za Aleksandrove vojne njegov se zamjenik Antipater morao vratiti u Grčku, da uguši ustanak na Peloponezu. Aleksandrova smrt ohrabrila je Grke, te su poveli t.zv. Lamijski rat, koji se završio pobjedom Makedonaca ← 322. Borbe dijadoha dovele su do odlučne bitke kod Isa ← 301, i tada se Aleksandrovo carstvo raspalo na tri velike države (Makedonija s Grčkom, Sirija i Egipat) i nekoliko manjih. Nakon Antipatrove smrti vladao je Grčkom sin Kasandar, a zatim Demetrije Poliorket i Antigon Gonat, koji su nastojali učvrstiti vlast u Grčkoj. Slobodni grčki gradovi našli su pribježište u Ahajskom (Peloponez) i Etolskom (srednja Grčka) savezu, ali je između njih došlo ubrzo do sukoba. U Sparti su sredinom ← III. st. pod vodstvom kralja Agisa IV., a zatim Kleomena III. provedene revolucionarne reforme u korist širokih narodnih slojeva. Ali Ahajski savez, uz pomoć Makedonije, uništi Kleomena. Odbijanje Etolskog saveza, da mu se pridruži, dovede do Saveznog rata (← 220 do ← 217). Pobjeda nad Kartagom ← 202 omogućila je Rimljanima slobodu akcije na Istoku. Nakon nekoliko bitaka pokorili su Makedoniju (← 168), a u Grčkoj su izigravali jednu državu protiv druge. Novi spor Sparte i Ahajskog saveza, koji je rimski Senat presudio na štetu Saveza, doveo je do rata. Ahajci su bili potučeni kod Skarfeje i Leukopetre, a razorenje Korinta ← 146 konačno je zapečatilo propast grčke slobode.
Rimska provincija. Rimljani su ujedinili Grčku s Makedonijom u jednu provinciju. Kao s kulturnim središtem helenističkog svijeta, Rimljani su s Grčkom postupali mnogo obzirnije, nego s ostalim provincijama, ostavivši gradovima, uz plaćanje tributa, punu autonomiju. Atena, Sparta i još neki gradovi, rimski saveznici otprije, bili su oslobođeni od davanja tributa. Uza sve to, G. digla se na ustanak protiv Rima, kad se ovaj zaratio s pontskim kraljem Mitridatom. Sula je ← 86 pokorio cijelu Grčku, kaznivši buntovnike (Atena, Teba), a nagradivši vjernost drugih (Elateja, Fokida). Tek je Pompeju uspjelo ← 67 svladati gusare, koji su Rimljanima zadavali mnogo neprilika; jedan su dio gusara naselili u Grčkoj. U građanskom ratu između Pompeja i Cezara, G. je stajala na Pompejevoj strani. Nakon pobjede kod Farsala u Tesaliji ← 48, Cezar je postupao s Grčkom vrlo obzirno. On je ponovo podigao Korint kao rimsku koloniju. U bitki kod Filipa u Makedoniji, gdje su ← 42 Antonije i Oktavijan pobijedili republikance, Grci su sudjelovali na obje strane. Kao spomen na pobjedu nad Antonijem u pomorskoj bitki kod rta Akcija na zapadnoj obali Grčke ← 33, August je podigao grad Nikopolj. God. ← 27 on je Grčku organizirao kao samostalnu provinciju Ahaju.
Opadanje grčkog stanovništva, koje je započelo još u ← II. st., i dalje se nastavljalo, tako da su u carsko doba čitave pokrajine bile opustjele. Od rimskih careva najviše je za Grčku učinio Hadrijan, podigavši među ostalim u Ateni mnoge građevine. U III. st. učestali su upadi barbarskih plemena u Grčku; osobito je bio opasan pomorski pohod gotskih Herula. Podjela Rimskog carstva na Zapadno i Istočno konačno je završena za cara Teodosija (395)·G. je pripala Istočnom carstvu; glavni je grad ovog carstva postao Konstantinopolis (Carigrad), utemeljen na mjestu stare grčke kolonije Byzantion.
Bizantsko carstvo. U Bizantskom carstvu G. je bila provincija bez većeg značenja osobito u prvo vrijeme; i sami su se Grci (Bizantinci) prozvali Romeji, kako ih Turci još i danas zovu. Kršćanstvo je u Grčkoj, zbog klasičnih tradicija, sporo napredovalo, tako da je car Julijan Apostata (361—63) ovdje našao povoljno tlo za pokušaj restauracije poganstva. Za vrijeme seobe naroda G. je mnogo stradala od Vizigota, Huna, Ostrogota, Avara i Slavena; ovi posljednji izvršili su jak utjecaj na etnički sastav grčkog stanovništva, ostavivši tragove i u toponomastici (selo Hrvati u Argolidi i u Atici).
Kao dio Bizantskoga carstva, G. je kroz čitav Srednji vijek dijelila njegovu sudbinu (v. Bizantsko carstvo). Ni sad, kao ni pod rimskom vlašću G. nije postigla značenje, što ga je imala na području sredozemnoga svijeta prije, nego ju je Rim okupirao. Carigrad i Solun bili su najvažniji evropski gradovi Bizantskog carstva, a G. se nalazila izvan dohvata pomorskih i kopnenih putova, koji su povezali te gradove s ostalim područjima Sredozemlja. Jedini značajniji napredak postigla je G. u to vrijeme razvojem svilarstva, koje je cvalo u gradovima srednje Grčke, među ostalim u Tebi, koja je postala (mjesto Atene) glavni grad bizantske teme u srednjoj Grčkoj. I u Moreji, s važnom lukom Patras, razvila se pored proizvodnje svile i industrija grimiza i pergamena. Pomorska se trgovina odvijala samo na malim udaljenostima, a jači je podstrek dobila, pošto je Nikifor Foka 961 oduzeo Arapima Kretu i uništio tamošnju gusarsku državu. U gospodarstvu Grčke najvažnije je mjesto zauzimao uzgoj vinove loze, smokava, žita, koza, ovaca i dudova, pa je u tom pravcu bio usmjeren i izvoz. U gradovima Moreje smjestili su se kao trgovci brojni Židovi, a Mlečani su otvorili svoja skladišta. Osobito se razvio Korint, u kojem su u IX. st. oživili obrt i trgovina, a njegove dvije luke imale su znatnu trgovačku i stratešku važnost. Osobito važan put od Italije do Carigrada vodio je preko Patrasa i Korinta. Još u XII. st. vršilo se vučenje manjih brodova preko Korintske prevlake. U vrijeme, kad je Korint 1146 pao u ruke Normana, bio je grad veoma značajno tržište za levantinske trgovce. Međutim, već u idućem stoljeću počinje njegovo propadanje.
Latinska dominacija. Kad su križari u Carigradu 1204 osnovali Latinsko carstvo, formirali su na području Grčke Solunsku kraljevinu, Atensku kneževinu i kneževinu Ahaju ili Moreju na Peloponezu. Mlečani su zauzeli glavne Egejske otoke, među njima Kretu, i pretvorili ih u kolonije, a osim toga stvorili niz uporišta za obranu svoje pomorske i trgovačke dominacije. Bizantinci su se okupili u tri središta, od kojih se jedno, Epirska despotovina, nalazilo na području kopnene Grčke. Solunsku kraljevinu zauzeo je po smrti kralja Bonifacija od Monteferrata epirski despot Teodor I. Angel. Kneževinu Moreju utemeljili su Vilim Champlitte i Gotfrid Villehardouin; njihovim je nasljednicima uspjelo podići zemlju do procvata. Kneževina Atena je nakon izumrća kuće de la Roche prešla na Valtera od Briennea, ali mu je 1311 preotmu Katalonci, a njima Firentinac Acciauioli. Obnovljeno Bizantsko carstvo (1261) nije nikad uspjelo stvoriti čvrstu centralnu vlast; ono je samo životarilo pod dinastijom Paleologa, dok su gotovo svu vlast imali u rukama Genovežani i Mlečani, koji su se i ovdje međusobno ogorčeno borili. Međutim je sve veća opasnost zaprijetila od Turaka, koji su već zauzeli cijelu Malu Aziju, a uskoro se prebacili i u Evropu (1354). Za vlade cara Konstantina oni su osvojili Carigrad 1453. Mehmed II. osvojio je i Peloponez, pa je ubrzo gotovo cijela G., osim nekih mletačkih posjeda, došla pod tursku vlast.
Pod turskom vlašću. Osmanlije su Grčku podijelili na 6 sandžakata, prepustivši ih na milost i nemilost turskih feudalaca i činovnika. Gotovo četiri stoljeća bila je G. pozornica mnogih ratova, uglavnom između Turaka i Mlečana, koji su gubili jedan za drugim svoje grčke posjede: 1470 Eubeju, 1499 Lepant, Modon, Koron i Navarin, 1540 Nauplij i Monembasij. U dugotrajnom Kandijskom ratu (1643—69) Mleci su izgubili i svoju najvažniju koloniju Kretu. U Morejskom ratu (1684—99) Mlečani su doduše osvojili čitav Peloponez, ali su ga Turci doskora ponovo zauzeli (1715). Jedino su otok Krf Mleci zadržali sve do svog pada (1797). Grčku narodnu svijest pod turskom vlašću podržavala je osobito crkva, kojoj su Turci ostavili velike privilegije. Patrijarh i Sinod u Carigradu, a i tumači na dvoru, imali su priličan utjecaj (fanarioti). Uprava seoskih općina na čelu s arhontima bila je također prepuštena Grcima. Zajedno s hajdučkim četovanjem klefta, a često i armatala (koje su Turci priznavali kao lokalnu policiju) svi ti elementi spremali su uspostavu grčke države. Veliku podršku davala je Grcima i Rusija, koja je mirom u Kuchuk Kainarjiu (1774) dobila protektorat nad kršćanima u Turskoj. Grci su čak postigli dozvolu da plove pod ruskom zastavom. To je omogućilo izgradnju jake trgovačke mornarice, koja je mnogo pridonijela uspjehu grčkog oslobodilačkog rata.
Moderna Grčka. Grčki ustanak za oslobođenje od Turaka, koji je počeo 1821 pod vodstvom Aleksandra Ypsilantia, Grka u ruskoj službi, pomagale su moralno i materijalno evropske države. Kada je grčke uspjehe na kopnu i moru ugrozio egipatski paša, poslavši upomoć Turskoj snažnu flotu, koja je 1825 ponovo zauzela Peloponez, umiješale su se Engleska, Francuska i Rusija (Londonski ugovor) i zajedničkom pomorskom akcijom uništile kod Navarina tursko-egipatsku flotu 20. X. 1827. Engleski general Church, kao zapovjednik grčke vojske, osvojio je 1829 Mesolóngion. Londonskim protokolima (1829, 1830) G. je proglašena kraljevinom. Kraljevina je uspostavljena 1832 pod protektoratom Engleske, Francuske i Rusije s kraljem Otonom, maloljetnim sinom bavarskog kralja Ludviga I. Kraljeva despotska vladavina dovela je do vojničke bune i donošenja ustava (1843), odgovornog ministarstva i parlamenta izabranog na temelju općeg prava glasa. U Krimskom ratu G. je stala na stranu Rusije, ali ju je englesko-francuska flota, okupiravši Pirej (1854—57), prisilila na neutralnost. Nepopularni kralj Oto bio je 1862 prisiljen na abdikaciju. Na britansku intervenciju izabran je 1863 danski princ Vilhelm Glücksburg kao kralj Đuro I., a Grčkoj su prepušteni Jonski otoci, koji su bili prije pod engleskim protektoratom. God. 1897 G. je okupirala Kretu; kad je nije htjela napustiti, navijestila joj je Turska rat i potisnula je s otoka. Pošto je G. platila ratnu odštetu, turske trupe su napustile i ispraznile Tesaliju. U početku XX. st. zaoštrili su se odnosi Grčke s Bugarskom zbog Makedonije. U oba Balkanska rata (1912—13) G. je postigla značajne uspjehe. Grčka flota, koja je zauzela Limnos i stvorila ondje flotnu bazu, izvršila je blokadu Dardanela: na taj je način neutralizirala tursku flotu u operacijama u Egejskom moru i time spriječila prebacivanje turskih trupa iz Male Azije na balkansko ratište. Najveći je uspjeh grčke flote u ovom ratu osvajanje egejskih otoka, koji su još dotada bili u turskim rukama. Grci su u ovim operacijama prvi put primijenili hidroavion (izviđanje Dardanela), a grčka je flota u svom sastavu imala prvi put i jednu podmornicu, koja je izvršila neuspjeli napadaj. God. 1913 priznato je ujedinjenje Krete s Grčkom, koje je kretska narodna skupština proglasila još 1908. Grčkoj su priznati i svi Egejski otoci, osim Tenedosa, İmroza i Dodekaneskih otoka, koje je zaposjela Italija.
U Prvom svjetskom ratu G. je ostala u prvo vrijeme neutralna, ali je Venizelos pod zaštitom Antante formirao 1916 posebnu vladu u Solunu, nakon čega je uslijedilo iskrcavanje savezničkih trupa i abdikacija kralja u korist sina Aleksandra. Tada je G. navijestila rat Njemačkoj, Bugarskoj i Turskoj (Solunski front). Mirom u Neuillyu Bugarska je imala ustupiti Grčkoj južnu Makedoniju i jugozapadnu Traciju, a mirom u Sèvresu Turska otoke Tenedos, İmroz i velik dio istočne Tracije, te priznati petogodišnji mandat nad vilajetom Smirna. Pošto Kemalova Turska nije htjela priznati taj mir, došlo je do rata, u kojem su grčke trupe bile prisiljene napustiti Malu Aziju (1922). Ujedno je G. izgubila i istočnu Trakiju. God. 1924 proklamirana je republika, a 1930 sklopljen grčko-turski pakt pomirenja. Iduće godine obilježene su borbom venizelista (republikanaca) i monarhista, koje su konačno dovele do povratka kralja Đure II. na prijestolje.
U drugom svjetskom ratu napala je Grčku fašistička Italija. Grčka se junački borila protiv fašističkih zavojevača i bila bi uništila tal. vojsku, da joj nije pritekla Njemačka u pomoć. Skršena, nepobijeđena, Grčka je nastavila borbu; nakon oslobođenja 1944 u Grčkoj je došlo do građanskog rata, u kome su ljevičarske struje pobijeđene. Poslije rata odnosi su Grčke i Jugoslavije bili dulje vremena pooštreni, dok nije došlo do izražaja tradicionalno prijateljstvo grčkoga i jugoslavenskog naroda, izraženo u Balkanskom savezu.V. Koš.
Novac. Novčana jedinica drahma = 100 lepta. Stabilizacioni kurs: 30 drahma = 1 USA-$; 0.0333 USA-centa = 1 drahma. Paritet prema dinaru: 1 drahma = 10 Din (1955).
Blagdani. 1. I., 6. I., Pepelnica, 25. III. (Dan nezavisnosti), Veliki petak, Uskrsni ponedjeljak, Spasovo, Duhovski ponedeljak, 29. VI., 14. IX., 28. X. (Narodni praznik), 25. XII. i svaka nedjelja.Č. M.
Mjere. G. je službeno uvela metrički sistem, ali on nije obavezan u trgovačkom poslovanju. Upotrebljavaju se i stare mjere; za težinu: 1 obolos (0,1 g), i mna (1,5 kg), i oka (400 drahma = 1,285 kg), i kantar (44 oke = 56,54 kg), i velika venecijanska funta (0,4775 kg), i »long ton« (2128 velikih venecijanskih funta = 1016,06 kg), i tonos (3307 pounds avoirdupois = 1500,022 kg); za tekućinu: 1 baril (za vino, 74,2 l), i bachel (bacile, 30—50 l), i koilon (33,166 l); za dužinu: 1 pic (pick, pik, 0,64—0,67 m); za površinu: i stremma (12,7 ara). Jedinice iz metričkih sistema
često puta imaju nazive starih jedinica uz oznaku kr. (kraljevski). Tako je: 1 kr. drahma (1 g), 1 kr. koilon (= 1 hl), 1 kr. grammé (1 mm), i kr. daktylos (1 cm), 1 kr. palamé (1 dcm), 1 kr. pecheus (1 m), 1 kr. stadion (1 km), 1 kr. stremma (10 ara).Č. M.
PRIVREDA
Vanjska trgovina odražava teškoće privredne strukture Grčke. Trgovačka je bilanca stalno pasivna. Izvoz je porastao od 91 mil. USA-$ 1938 na 106 mil. USA-$ 1954. Uvoz je naprotiv porastao od 131 mil. USA-$ 1938 na 321 mil. USA-$ 1954. U periodu 1948—51 kretao se na visini od oko 500 mil. USA-$. Deficit trgovačke bilance iznosi nekoliko stotina mil. USA-$.
U grčkom izvozu na prvom je mjestu duhan sa 40—45% vrijednosti ukupnog izvoza. Na drugom je mjestu suho voće, pa suho grožđe, suhe smokve i rogači sa 18% u 1953 prema 15% u 1938. Na masline, ulje i vino otpalo je 1953 samo 2% prema 5—6% predratnog izvoza. Od uvoza, po jedna petina otpada na strojeve i industrijske artikle, na pšenicu otpada 10% uvoza, na derivate nafte 12%, a na šećer, drvo i vunu po 2—3%.
Zapadna Njemačka zauzima prvo mjesto u grčkom izvozu. Njen je udio 1953 iznosio 30% prema njemačkom udjelu od 33% u 1938. Njemačka je odavno najveći kupac grčkog duhana. Na drugom su mjestu Velika Britanija sa 12% u 1953 prema 10% u 1938, i USA sa 12% u 1953 prema 17% u 1938; slijede Italija sa 9% u 1953 prema 3% u 1938, Francuska sa 9% 1953 kao i 1938, Austrija sa 4% u 1953 prema 2% u 1938.
U grčkom uvozu na prvom su mjestu USA. To je i razumljivo s obzirom na američku pomoć. Njen udio porastao je od 4% u 1938 na 15% u 1953, njemački je pao sa 30% prije rata na 14% u 1953, britanski sa 11% u 1938 na 10% u 1953, talijanski je porastao od 3% prije rata na 15% u 1953.
Pomorski promet. Količina iskrcane robe u grčkim lukama nekoliko puta premašuje količinu ukrcane. To nepovoljno djeluje na formiranje podvoznih stavova, jer brodovi na povratku iz Grčke redovito nemaju tereta. God. 1938 ukrcano je 1,165.000 t, a iskrcano 2,760,000 t; 1953 ukrcano je 770.000 t, a iskrcano 2.983.000 t.
Najveći dio grčke vanjske trgovine odvija se morskim putem. Željeznička veza s Jugoslavijom uspostavljena je tek prije kratkog vremena, željeznički je prijevoz s Turskom skup, a s Bugarskom još nije uspostavljen.
Po količini ukrcane robe, na prvom je mjestu boksit sa 338.840 t u 1953 prema 139.200 t u 1938. Na drugom je mjestu pirit sa 78.960 t u 1953 prema 202.200 t u 1938. Količina izvezenoga duhana od 48.900 t u 1938 jednaka je i u 1953. Opao je i izvoz rogača od 74.300 t u 1938 na 46.600 t u 1951, i suhoga grožđa od 30.000 t u 1938 na 18.00 t u 1952.
Od iskrcane robe, na prvom su mjestu pogonska sredstva sa preko i mil. i 500 hiljada t u 1953 prema 1 mil. i 200 hiljada t u 1938. Uvoz ugljena, koji je 1938 iznosio 896.000 t, pao je 1953 na 282.560 t. Domaća proizvodnja ugljena, i to samo lignita, iznosila je 1953 god. 444.000 t prema 99.000 u 1938. Porast domaće proizvodnje samo donekle djeluje na smanjenje uvoza. Uvoz derivata nafte porastao je od 324.000 t u 1938 na 1,254.400 t u 1953. To pokazuje, do kolikog je povećanja došlo u potrošnji pogonskog materijala. Najveći dio uvezenog pogonskog materijala troši trgovačka mornarica, kod koje nafta istiskuje ugljen.
Znatna količina iskrcane robe otpada na pšenicu. God. 1938 iskrcano je 476.000 t pšenice, a 1952 god. 399.390 t. Bogata žetva smanjila je uvoz pšenice u 1953—54 na minimum. U 1938 iskrcano je 286.200 m3 drva, a u 1953 god. 160.250 m3. Sitne stoke uvezeno je 1938 god. 536.100 komada, a 1953 god. 285.890 komada. Umjetnih gnojiva iskrcano je 1953 god. 96.220 t prema 74.600 t u 1938, što je posljedica intenzivnije kulture pamuka i povrća. God. 1953 iskrcano je 111.340 t šećera prema 80.900 t u 1938. Željeza i čelika iskrcano je 1938 god. 108.000 t, a 1953 god. 116.270 t.
FNRJ sudjeluje u grčkom pomorskom uvozu sa 5800 t 1951 i sa 21.187 t 1954, a u izvozu 1951 samo sa 800 t., odnosno 1954 god. sa 17.400 t.
Pomorske veze. U Pireju, glavnoj grčkoj luci, pristaju gotovo svi brodovi, koji plove u Tursku i Crno more, i znatan dio brodova, koji plove u Siriju. U Solunu pristaju brodovi, ako imaju dovoljno tereta. Promet solunske luke između dva rata uglavnom je alimentirala Jugoslavenska slobodna zona sa 300.000 t godišnje. U Pátraiu i Krfu uglavnom pristaju brodovi nekih linija, koji dolaze iz Jadrana, — i pored grčkih — prvenstveno jugoslavenski i talijanski brodovi.
U prometu s inozemstvom pored domaćih parobroda u grčkim lukama pristaju parobrodi engleskih, talijanskih, francuskih, jugoslavenskih, nizozemskih, njemačkih, skandinavskih, turskih i španjolskih linija. Osobito je intenzivan promet na potezu Marseille-Pirej-Aleksandrija. Pirej ima dosta dobre veze i s lukama sjeverne Evrope i s lukama američke atlantske obale.
Iako je grčka trgovačka mornarica dobro razvijena, ipak u prometu Pireja s inozemstvom preteže strana zastava. U prvoj polovini 1953 u Pireju je pristao: 241 talijanski, 234 grčka, 88 turskih, 84 britanska, 69 njemačkih i 61 švedski brod. Učestvovanje jugoslavenske zastave osjetit će se tek idućih godina, jer, u vezi s izmijenjenom političkom situacijom i uspostavljanjem intenzivnijih privrednih veza, raste i pristajanje naših brodova u grčkim lukama.
Trgovačka mornarica. Među mediteranskim narodima Grci pokazuju najveći interes za pomorstvo. Ono je presudno za grčku privredu. Plima i oseka u grčkoj trgovačkoj mornarici vidi se iz podataka nekih karakterističnih godina u ovom stoljeću. Stanje grčke trgovačke mornarice bilo je: tablica
Između dva rata G. subvencionira manjim svotama svoju trgovačku mornaricu, i to prvenstveno obalnu plovidbu i neke važnije linije s inozemstvom (Pirej—Solun—Carigrad; Pirej—Marseille; Pirej—Aleksandrija te Pirej—Krf—Brindisi).
U Drugom svjetskom ratu G. je izgubila 247 putničko-teretnih brodova sa 1,078.482 brt. Kupnjom 107 brodova Liberty i Victory s preko 700.000 brt (za iznos od 173 mil. USA-$) 1947 tonaža opet prelazi milijun tona; 1950 doseže ona svoju poslijeratnu kulminaciju, a potom opada. Doduše, G. je 1953 nabavila 12 novih brodova sa 35.585 brt, ali je izgubila ili prodala 29 brodova sa 86.923 brt. (Tonaža se smanjila za preko 50.000 brt.) Prinova brodova dolazi pretežno od novogradnja. Stariji se brodovi eliminiraju i tako se popravlja tehnička kondicija trgovačke mornarice. Golem je dio grčkih brodova na stapni pogon (240 brodova sa 986.186 brt)·, neznatan je broj brodova na turbinski pogon (15 brodova sa 60.048 brt). Motorni su brodovi vrlo slabo zastupani po broju i po tonaži (68 brodova sa 94.952 brt).
S obzirom na starost slika je grčke trgovačke mornarice nepovoljna. Na brodove do 5 godina starosti otpada samo 4% (svjetski prosjek 18%). To je najnepovoljniji odnos od svih poznatijih trgovačkih mornarica. Na brodove do 10 godina starosti otpada 8% tonaže (svjetski prosjek 39%). Tek ako uzmemo brodove ispod 15 godina starosti, na Grčku otpada 75% tonaže (svjetski je prosjek 73%). Na ovaj povoljniji odnos djelovali su kupljeni brodovi Liberty i Victory, koji idu u ovu kategoriju starosti. Na brodove preko 25 godina starosti otpada 19% grčke tonaže (svjetski prosjek 18%).
U svjetskoj tonaži G. 1939 sudjeluje sa 2,60%. Udio Grčke u 1951 iznosio je 1,46%, a 1955 samo 1,24%, t. j. polovinu predratnoga.
Struktura grčke trgovačke mornarice bila je polovinom 1953: tablica
U Grčkoj, dakle, pretežu tramperi. Tankera je razmjerno vrlo malo. Prosječna tonaža putničkih brodova ispod 2000 brt pokazuje, da oni pretežno plove u obalnoj plovidbi.
Najpoznatije je grčko parobrodarsko društvo Hellenic Lines iz Pireja; ima 7 brodova sa 34.739 brt. Podržava linije: Sredozemno more—Velika Britanija — luke sjeverne Evrope te liniju: atlantska obala USA—Grčka—Egipat—Sirija—Turska. Na putničkoj liniji: Pirej—Napulj—New York saobraća parobrod Nea Helas, najveći brod, koji plovi pod grčkom zastavom (16.991 brt.). Parobrod pripada Generalnom grčkom parobrodarskom društvu. Na ovoj liniji plovi i parobrod Atlantic od 15.602 brt, koji pripada Home-liniji (grčkom društvu). Plovi pod panamskom zastavom.
Hellenic Levant Lines Lt. drži liniju s Turskom, Sirijom, Libanonom, Egiptom i Ciprom, te liniju Trst—Pirej. Hellenic Mediterranean Lines ima 3 parobroda sa 16.763 brt i podržava liniju : Marseille—Genova—Pirej—Aleksandrija—Port Said—Limassol — Beirut i natrag. Na ovoj liniji od 1953 plove i brzi motorni brodovi Agamemnon i Achilles od 5000 brt i 18 nm brzine. Te je brodove dobila od Italije na račun ratnih reparacija. Jednako je dobila i brod Athinai, koji plovi na liniji za Južnu Ameriku, a pristaje i na Rijeci. Tu liniju administrira Ноте-linija. Uvela je i liniju za Australiju. G. je sagradila u Italiji i 4 putničko-teretna motorna broda, svaki od 1715 brt (klase Miaoulis-Kanaris). Društvo Petros M. Nomicos iz Pireja sa tri ovakva broda održava putničko-teretnu liniju Venecija—Brindisi—Krf—Itháki—Sámi—Pátrai—Pirej. Epirotiki Lines (M. A. Potamianos) sa 5 brodova drži liniju Brindisi—Krf—Pátrai—Pirej—otok Rod, a Typáldos Brothers Co. putničku liniju Marseille—Genova—Pirej—Aleksandrija—Beirut i liniju Venecija—Dubrovnik—Krf—Pirej—Rhódos—Aleksandrija.
Još od 1952 nalazi se u raspremi 136 pretežno starijih brodova sa 622.962 brt, jer nisu rentabilni. Grčki brodovlasnici tvrde, da su grčki mornari najbolje plaćeni na Sredozemnom moru i da troškovi eksploatacije jednog broda Liberty iznose u Grčkoj 2927 funti, u Norveškoj 2590, u Italiji 2535, u Velikoj Britaniji 2295, u Nizozemskoj 1819 funti. Zbog slabijih podvoznih stavova grčki Liberty ne mogu ploviti.
Čisti prihodi grčke trgovačke mornarice, koja plovi pod nacionalnom zastavom, iznosili su 1953 oko 23 mil. USA-$ prema 29 mil. 1952, kad je konjunktura bila povoljnija.
Grčki brodovi pod stranom zastavom. Tonaža brodova, koji plove pod grčkom zastavom, posljednjih je godina u opadanju. Ipak, grčka trgovačka mornarica posljednjih godina izvanredno napreduje. No grčki brodovlasnici smatraju, da im je korisnije, ako njihovi brodovi plove pod stranom zastavom. Visina plaća i nadnica brodskog osoblja veća je u Grčkoj nego u nekim drugim državama. Veći su i socijalni doprinosi i strože mjere oko smještaja i tretiranja pomorskog osoblja. Što je najglavnije, nesređene grčke valutarne prilike navode grčke brodovlasnike da svoje brodove ne registriraju u grčkim lukama.
Računa se, da su grčki brodovlasnici 30. VI. 1953 godine imali 5.700.000 brt u inozemstvu registriranih brodova, od kojih su neki vrlo moderni. Pod engleskom zastavom plovi 146 grčkih brodova sa 1,094.000 brt, a pod zastavom USA 16 brodova sa 132.000 brt. Najveći dio brodova, koji plove pod panamskom, liberijskom, honduraskom i kostaričkom zastavom, pripada grčkim brodovlasnicima. Dana 1. I. 1955 bilo je grčkih brodova podijeljeno po zastavama: tablica
Kad bi se zbrojili svi grčki brodovi, bez obzira na zastavu, pod kojom plove, G. bi bila na trećem mjestu u svjetskoj tonaži.
Na apel grčke vlade za upis u grčke registre, brodovlasnici su do 1955 prijavili 34 broda, sa 211.000 brt.
Grčki brodovlasnik A. Sokrat Onassis posjeduje jedan od najvećih tankera u svijetu Tina Onassis (sagrađen 1954 u Howaltswerke u Hamburgu); brod je dug 236,48 m, ima 44.000 t, a plovi pod liberijskom zastavom. Onassisovo društvo Saudi Arabian Tankers Co., Ltd. sagradit će flotu od 25 do 30 tankera sa 500.000 brt. Ti će tankeri prevoziti arapsku naftu i hodočasnike u Meku. U luci Jidda podignut će se i radionice za popravak brodova, a osnovat će se i posebna pomorska škola. Grčki brodovlasnik S. Niarchos smatra se najvećim privatnim brodovlasnikom svijeta. Ima 69 brodova, od kojih 56 tankera s tonažom od preko 1 mil. t, registriranih u raznim državama. Početkom 1954 u USA porinut je njegov tanker od 45.400 dwt. To je najveći tanker na svijetu. Za njegov račun bilo je početkom 1954 u izgradnji 500.000 dwt tankera.
Brodogradnja. G. je do danas, osim Pomorskog arsenala u Saramangu, imala samo manje dokove i radionice za popravak brodova. Da bi sklonila i strane brodove da svoje popravke vrše u Grčkoj, grčka je emisiona banka na devize od popravaka brodova odobravala 40% veći kurs od redovitoga. Poduzeća, koja su vršila te popravke, mogla su svoje usluge obavljati uz niže cijene. Stoga je dokovanje u Grčkoj bilo najjeftinije na Sredozemnom moru.
Arsenal u Saramangu rekonstruira se pa će raditi i za trgovačke brodove. Uz financijsku i tehničku suradnju Nijemaca, u Sirosu se diže novo brodogradilište, koje će vršiti popravke i graditi nove brodove. Brodogradilište nalazi se i u Pireju.
Ekonomski odnosi s FNRJ. Naša trgovina s Grčkom ovako se kretala u posljednje 4 godine (u mil. dinara): tablica
Naša aktiva porasla je od 720 mil. dinara u 1952 na 1202 mil. u 1954, a 1955 spustila se na 238 mil. dinara.
Od našega izvoza u 1952 otpada na goveda i konje 259 mil. Din, a u 1954 god. 1299; sitne stoke izvezeno je u 1952 za 127 mil. Din, a u 1954 za 366. Drvene građe izvezeno je u 1952 za 284 mil., a u 1954 za 23 mil. Din. Ulja za loženje izvezeno je u 1952 za 120 mil., a u 1954 za 4 mil. Din. Od industrijskih proizvoda izvezeno je u 1952 elektro-materijala u vrijednosti od 3 mil., a u 1954 za 15 mil. Cigaretnog papira izvezeno je u 1952 za 30 mil., a u 1954 za 2 mil. Din i t.d.
Od našega uvoza u 1952 na agrume otpada 19,2 mil. Din, a u 1954 god. 63. God. 1952 uvezli smo riže za 4,3 mil., u 1953 za 122,7, a u 1954 — o. Arahida i tehničkog ulja uvezeno je u 1952 za 11,3 mil., a u 1954 za 6,6. Suhog grožđa i suhih smokava uvezeno je u 1952 za 29,6 mil., a u 1954 za 90,7 mil. Din.
Znatan je uvoz pamučnog prediva. God. 1951 uvezli smo za 32,5 mil., 1952 za 32,3 mil., 1953 za 20,2 mil., 1954—о, a sirovog pamuka 1953 za 307,7 mil., Din i 1954 za 52,2 mil. Din. Terpentina je uvezeno 1952 za 40,1 mil. Din, a 1954 za 6,6. Korunda smo uvezli 1952 za 4,8 mil., 1954 za 5,0 mil. Din, a 1954 starog željeza za 176,1 i maslinova ulja za 245,4 mil Din.I. Be.
RIBARSTVO
Jaka razvedenost obale, brojni otoci, pogodna konfiguracija dna i ostali biološki uvjeti omogućili su razvitak obalnog i dubinskog ribolova povlačnim mrežama. U vode Egejskog mora i duž grčkih obala zalaze jata tunja i srodnika, kada u proljeće kroz Dardanele i Mramorno more migriraju u Crno more i kad se ujesen vraćaju suprotnim smjerom. Pored toga, G. ima duž svojih obala mnogo bočatnih (lagunarnih) voda, od kojih je najvažnija grupa laguna Mesolóngion. Grčki kompetentni krugovi misle, da bi se intenzivnijim lagunarnim i riječnim ribarstvom proizvodnja tih voda mogla više nego utrostručiti.
Vrste riba, vrijeme i način lova. Od plavih vrsta love se od svibnja do listopada: srdele, skuše, brgljuni (inćuni) i šnjuri mrežama plivaricama tipa gir-gir sa svjetiljkama. Njima se love i palamide (Sarda sarda) u toku cijele godine, a tunji (prigodom njihovih migracija) tunolovkama stajačicama tipa daljani. Od pridnenih riba love se: oslići, trlje, raže, glavonošci i dr. povlačnim mrežama (kočama) 1. IX.—31. V. U tome vremenskom periodu dopušteno je kočarenje u obalnim vodama. U lagunama i obalnim jezerima lagunarnog tipa vode love se: cipli, komarče, šarani, lubini, jegulje i dr. Spužve (Euspongia officinalis, Spongia zimocca i Hippospongia communis) love se od travnja do listopada u grčkim vodama i duž obala sjeverne Afrike uglavnom ronilačkim aparatima.
Organizacija ribolova. Ukupan broj svih ribara u Grčkoj (na moru i u unutrašnjim vodama) iznosi oko 30.000; od toga 27.500 profesionalnih i 2500 sezonskih. Ribolov u Grčkoj dijeli se na:
1. Veliki atlantski ribolov sa 2 parobroda (od preko 400 brt svaki), s rashladnim uređajem za duboko smrzavanje (kočari-ledenice), koji love u Atlantiku, dok ne napune svoja skladišta smrznutom ribom. U programu je i stvaranje flote za ribolov u vodama zapadne Afrike.
2. Srednji ribolov, koji se obavlja sa 320 kočara 14—24 m dužine i 350 plivaričara za lov na malu plavu ribu i palamide.
3. Mali ribolov (priobalni) s malim ribolovnim sredstvima sa oko 8000 brodica, od kojih 2500 na motorni pogon, 3500 na jedra i 2000 na vesla za slatkovodni ribolov.
Dubinski ribolov povlačnim mrežama obavlja se ne samo u grčkim vodama, nego i u međunarodnim vodama istočnog Mediterana. Za ribolov u svim vodama grade se danas kočari od 20 m dužine i 125 brt, s motorom od 120 KS. Obalni su kočari dugi 13—16 m. Posada brodova za sjevernoafrički ribolov sastoji se od 10 do 12 ljudi. Obalni kočari zaposluju 7—8 ljudi. Dobitak na njima dijeli se tako, da se najprije podmire troškovi za pogonsko gorivo i mazivo, za hranu na brodu i led, a ostatak se dijeli između učesnika u pothvatu: 50% pripada posadi, a 50% vlasniku broda. Na kočarima, koji love u sjevernoj Africi, kapetan i motorist imaju fiksnu mjesečnu plaću i postotak od ulova; ostali članovi posade isključivo postotak od ulova. Od čiste dobiti 60% pripada posadi, a 40% vlasniku. Pogonsko gorivo i mazivo za kočarenje prodaje se po cijeni tranzita, t.j. bez carine.
Spužvolov u vodama sjeverne Afrike odvija se na udaljenosti 8—40 km od obale. Zbog dugog izbivanja (travanj-listopad) proizvodne brodove redovito prate pomoćni brodovi (matični brodovi) s rezervama pitke vode, hrane i pogonskog goriva i s potrebnim prostorom za uskladištenje ulovljenih spužava.
Brojne su ribarske luke duž grčkih obala; većinom pružaju samo skloništa za ribarske brodove i nemaju naprava za iskrcaj ribe. Po količini iskrcane ribe redaju se: Solun, Khalkís, Vólos, Pátrai, Kaválla, Pirej, Mitilíni, Lávrion, Alexandroúpolis, Sámos, Khíos, Síros, Baston (Cane), Rhódos, Egina, Kalámai, Spétsai, Límnos, Zákinthos, Préveza, Krf, Argostólion, Ídhra, Ándros i Kéa.
Ulov ribe iznosi prosječno oko 60.000 t godišnje. Od toga se oko 7000 t odnosi na ulov ribe u lagunama i rijekama. Predratni ulov iznosio je prosječno 25.000 t (podaci G. Belloca, eksperta FAO-a u Grčkoj). U ukupnom ulovu učestvuju: srdele 20%, gire 15%, brgljuni 7%, polande 7% i šnjuri 6%; ostalih 45% otpada na ribu »od koče« i lagunsku. Na pojedine vrste u lagunarnim lovinama otpada: na ciple 40%, komarče 17%, šarane 11%, lubine 9%, jegulje 8%, na ostale vrste 15%.
God. 1952 ulovljeno je 127 t spužava, 1953 god. 64 t, 1954 god. 120 t; od te količine 67,4 t u vodama Cirenaike, 17,0 t u vodama Egipta, 7,0 t u Tripolitaniji, 15,6 t u grčkim vodama. U 1953 grčki spužvari nisu imali dozvolu za lov u vodama Cirenaike i Egipta; stoga je spužvolov za oko polovicu opao, a ponovo se digao u 1954; tada je sklopljen ugovor između Grčke, Libije i Egipta s rokom od 5 godina (1954—58). Grci love spužve i u području Krete, Cipra i Lampeduse. Spužve iz područja Derne i Bengazia prodavane su 1954 po 960 drahmi oka (1 1/4 kg), iz Tripolitanije po 845 drahmi oka. God. 1948 bilo je u spužvolovu 257 brodova.
Trgovina ribom. Prodaja ribe na veliko vrši se putem licitacije na ribarskom tržištu u pristaništu. Nakon obavljene licitacije riba se otprema u detaljnu rasprodaju na centralne gradske tržnice ili u ribarske dućane. Izrađeni su planovi za izgradnju moderno opremljenih prihvatilišta za ribu u Pireju, Pátraiu i Solunu. Pirejsko prihvatilište već je u gradnji.
Preradba ribe. U Grčkoj ima oko 1oo instalacija za soljenje i dimljenje ribe. Najviše se proizvodi dimljeni cipal, soljena i dimljena ciplova ikra (butarga) i soljene srdele. Razne tvornice povrća i drugih prehrambenih proizvoda bave se u sezoni i preradbom ribe. G. proizvodi dovoljno morske soli i maslinova ulja (1951—52 proizvedeno je 150.000 t maslinova ulja) i organizira proizvodnju ribljih konzervi u maslinovu ulju.
Uvoz ribe. I pored razmjerno jakog ulova, G. uvozi dosta velike količine svježe i prerađene ribe; to se vidi iz tabele: tablica
Uvoz prerađene i svježe ribe (u tonama)
Osim toga, G. je prije Drugog svjetskog rata uvozila oko 1000 t usoljenih srdela u barilima (uglavnom iz Jugoslavije), ruskog kavijara i dr.
Danas je Island glavni snabdjevač Grčke bakalarom; zatim po obujmu prometa dolaze: Newfoundland, Francuska, Norveška i Danska. Dimljeni sleđevi uvoze se iz Velike Britanije i Nizozemske. Turska je glavni dobavljač svježe ribe (u prvom redu tunja), kao i prije rata. Počevši od 1949 uvozi se dubokosmrznuta bijela riba iz Maroka, a manje količine sardina u ulju i slanih fileta iz Portugala. Bakalar, kao i dimljena riba, jede se u gradskim i seoskim naseljima (bakalar najviše na Dodekanezu i Kreti).
Državna vlast i ribarstvo. Pod Upravom za ribarstvo pri Ministarstvu industrije nalaze se sve grane morskog i slatkovodnog ribarstva. Postoje dva odjela: za administrativnu službu i za tehničku inspekciju; ova ima područnu ustanovu: Laboratorij za ribarstvena istraživanja u Pireju. Pri Upravi za ribarstvo formirana je Komisija za ribarstvo i Komisija za spužvolov, obje savjetodavnog karaktera. Nadzor nad izvršivanjem propisa о ribolovu na terenu povjeren je lučkim vlastima, organima pomorstva i policiji. Statističke podatke о ulovu ribe sakupljaju lučki upravitelji, carinski činovnici i policija. Poslije rata razvilo se ribarsko zadrugarstvo, osobito među ribarima, koji su zaposleni u malim ribolovnim poduzećima. God. 1944 bilo je u Grčkoj 49 ribarskih zadruga, a u 1948 god. 160.
Laboratorij za ribarstvena istraživanja osnovao je 1946 eksperimentalnu farmu za uzgoj kamenica (oštriga) u Salamísu. U Pireju, u istoj zgradi, gdje se nalazi spomenuti laboratorij, nalazi se i Institut za hidrobiologiju Grčke akademije, organiziran 1945. Osim istraživačkog broda, UNRRA je ovom institutu dala i kompletan kemijski i tehnološki laboratorij. Hidrobiološki institut na Rodu područna je ustanova instituta u Pireju.
LIT.: Bulletin of Fisheries Research Laboratory, Athenae 1948; Les conditions de travail dans l’industrie de la pêche, Genève 1952.L. Kć.
Državno uređenje. Poslije borbe za nezavisnost, koja je trajala punih deset godina, Grci su dobili svoju samostalnu državu 3. II. 1830, pod garancijom Francuske, Rusije i Velike Britanije. Poslije dugih pregovora između spomenutih sila, ugovorom od 7. V. 1832 za grčkog kralja određen je Oton Bavarski, koji je 1833 došao u Grčku u pratnji bavarskih vojnika. Preuzeo je vlast 1835 i punih 11 godina vladao bez ustava. G. je tada bila ustvari apsolutna monarhija. Nakon pobune u Ateni 1843, Ustavotvorna je skupština izglasala prvi ustav u ožujku 1844. Taj je ustav bio izrađen prema francuskom (iz 1830) i belgijskom ustavu. G. je tada postala ustavna monarhija. Vlast je bila podijeljena između kralja i parlamenta, sastavljenog od dva doma. Poslije revolucije iz 1862, padom kralja Otona i dolaskom na prijestolje danskog princa Vilima pod imenom Đorđa I., ustav iz 1844 bio je zamijenjen novim ustavom (1864). Dvodomni sistem bio je zamijenjen jednodomnim. Taj je ustav bio izmijenjen 1911. Monarhijski oblik vladavine bio je zamijenjen republikanskim odlukom Narodne skupštine od 25. III. 1924, kada je zbačen kralj Konstantin sa sinom Đorđem. Prije toga G. je prošla kroz buran politički život, koji je bio u prvom redu posljedica nesretnog pokušaja zauzimanja jednog dijela Male Azije. Prvi republikanski ustav proglašen je 26. IX. 1925, a drugi 2. VI. 1927. Republi kansko ustavno uređenje trajalo je do 3. XI. 1935; tada je plebiscitom izglasano uspostavljanje monarhije i povratak Đorđa II. Ustav iz 1911 stupio je ponovo na snagu. Okupacija Grčke od strane Nijemaca za vrijeme Drugog svjetskog rata prisilila je kralja i vladu da odu na Kretu, zatim u Kairo i u London. Poslije oslobođenja Grčke (1944), kralj je imenovao za regenta atenskog arhiepiskopa Damaskinosa sa zadatkom, da vrši kraljevsku vlast do plebiscita о obliku režima. Tim je plebiscitom (1946) opet uspostavljena monarhija. Kralj se vratio u Atenu iste godine. Ustavno uređenje Grčke bilo je normirano ustavom iz 1911. Nov ustav donesen je 1951. Po njemu je G. ustavna i parlamentarna monarhija s jednodomnim sistemom.J. Sć.
Vojno-pomorske snage. Prilikom reorganizacije grčkih oružanih snaga 1950, sjedinjena su ministarstva vojske, mornarice i vojnog zrakoplovstva u zajedničko Ministarstvo narodne obrane. Zajednički generalštab, uz posebne štabove za vojsku, mornaricu i zrakoplovstvo, odgovoran je ministru u svim poslovima opće državne obrane. Ministar državne obrane upravlja mornaricom preko svog pomoćnika za ratnu mornaricu. — Ratna je zastava slična trgovačkoj (9 horizontalnih pruga, izmjenično modrih i bijelih, a u gornjem uglu uz koplje, bijeli križ na modru polju); razlikuje se samo po kruni u sredini bijelog križa. — Osoblje ratne mornarice broji oko 14.300 ljudi. Popunjuje se kadrovcima (rok službe 18 mjeseci) i dobrovoljcima. Oficirski su činovi: simaeophoros — potporučnik; andipoploiarkhos — poručnik korvete i poručnik fregate; ypoploiarkhos — poručnik bojnog broda; plotarkhis — kapetan korvete; andiploiarhos — kapetan fregate; ploiarkhos — kapetan bojnog broda; yponavarkhos — kontra-admiral ; andinavarkhos — vice-admiral ; navarkhos — admiral. Oznake su činova kao u jugoslovenskoj mornarici, s dodatkom eliotova oka.
Grčka je ratna mornarica za II. svjetskog rata izgubila gotovo sve ratne brodove. Stoga je nova grčka flota popunjena isključivo jedinicama, koje su ustupljene ili uzajmljene od mornarice USA i Velike Britanije. Usto je G. mirovnim ugovorom dobila od Italije jednu laku krstaricu. Glavne jedinice flote jesu:
krstarica Elli, sagrađena u Italiji 1935 (8850 t; 8 topova od 152 mm, 6 pa topova od 100 mm, 8 pa topova od 37 mm, 12 pa topova od 20 mm, 6 torpednih cijevi od 530 mm, 2 bacača dubinskih bombi; oklop: bokovi 40—100 mm, paluba 40 mm, topovske kule 100 mm, komandni toranj 100 mm; 36,5 čv);
3 razarača: Doxa (1941) i Niki (1940), primljeni od USA (1656 t; 4 topa od 128 mm, 12 pa topova od 40 mm, 6 pa topova od 20 mm; 37 čv.), Navarinon (1934), unajmljen od Velike Britanije (1397 t; 3 topa od 120 mm, 1 pa top od 76 mm, 2 pa topa od 40 mm, 2 pa topa od 20 mm, 4 torpedne cijevi od 530 mm ; 36 čv.);
12 eskortnih razarača: Leon (1943), Aetos, Ierax, Panther (1944), preuzeti od USA (1260 t; 3 pa topa od 76 mm, 6 pa topova od 40 mm, 18 pa topova od 20 mm, nekoliko bacača dubinskih bombi; 21 čv), Aegeon, Crete, Pindos, Hastings, Kanaris (1941), Themistokles, Miaoulis, Adrias (1942), unajmljeni od Velike Britanije (1067 t; 4 topa od 101 mm, 1 automatskima top, 6 pa topova od 20 mm, 2 torpedne cijevi od 530 mm [Aegeon, Crete i Themistokles 6 topova od 101 mm, 1 automatski pa top od 40 mm, 2 pa topa od 20 mm]; 25 čv.);
7 korveta: Pyrpolitis, Armatolos, Navmachos (1942), Polemistis, Machitis (1943), kupljene u Velikoj Britaniji (1046 t; 2 topa od 76 mm, 4 pa topa od 20 mm; 16,5 čv), Apostolis (1940), Tombazis (1941), unajmljene od Velike Britanije (970 t; 1 pa top od 101 mm [Apostolis od 76 mm], 1 pa top od 40 mm, 2 pa topa od 20 mm; 16 čv);
6 podmornica, unajmljenih od Velike Britanije: Xifias (1942), Amfitriti, Pipinos (1943, Argonaftis, Delphin, Triaina (1944), (669/752 t; 1 top od 76 mm, 3 mitraljeza, 4 torpedne cijevi od 530 mm [na pramcu]; 11—13/9 čv);
7 patrolnih brodova (topovnjača), 1943—44, darovanih od USA (285 t; 1 top od 76 mm, 2 pa topa od 40 mm, 6 pa topova od 20 mm; 19 čv);
16 stražarskih čamaca, unajmljenih od Velike Britanije, i to 8 većih (66 t; 1 pa top od 40 mm, 2 pa topa od 20 mm, 4 mitraljeza; 19 čv) i 8 manjih (47 t; 1 pa top od 40 mm, 1 pa top od 20 mm; 11 čv).
Desantna flota sastoji se od 10 desantnih brodova za tenkove: 6 unajmljenih od Velike Britanije (2286 t; 10 pa topova od 20 mm; 13 čv) i 4 dobivena od USA po Zakonu о zajmu i najmu (1650 t; i top od 76 mm, 6 pa topova od 20 mm; 11 čv), 12 tenkonosaca (320—400 t) i 13 desantnih brodica podrške; svi su unajmljeni od Velike Britanije.
Uz ove jedinice postoji veći broj pomoćnih brodova: 1 brod-radionica (3860 t), 1 veliki i 7 manjih tankera (unajmljenih od Velike Britanije i USA), 1 brod za spasavanje (unajmljen od Velike Britanije), nekoliko manjih prijevoznih brodova, vodonosaca i svjetioničkih brodova, te veći broj tegljača.Z. V.
Pomorske operacije za II. svjetskog rata. Slijedeći njemačke primjere neizazvane agresije, Mussolini je odlučio iskoristiti relativno zatišje, nastalo nakon pada Francuske, da bi se što jače učvrstio na Balkanskom poluotoku. Dne 15. X. 1940 sazvao je u palači Venezia u Rimu uži savjet (bez učešća predstavnika mornarice i zrakoplovstva), na kojem je bio izrađen generalni plan napada na Grčku. Cilj napada bio je: zauzimanje Epira i Jonskih otoka. Kad je Hitler saznao za talijansku namjeru, požurio se u Italiju, da Mussolinia odvrati od tog pothvata, jer je predviđao, da će Velika Britanija iskoristiti napad za stvaranje baza na grčkim otocima. No bilo je već prekasno; 28. X. 1940, na osamnaestu godišnjicu Pohoda na Rim, G. je odbacila postavljeni ultimatum, i talijanske su čete iz Albanije upale u Epir. »Pohod« na Grčku, započet lakomisleno i bez temeljitih priprema, bio je koban po Italiju. Umjesto očekivane lake pobjede, talijanske su čete nakon neznatnih početnih uspjeha, doživjele teške poraze i bile potisnute u Albaniju. Napad na Grčku omogućio je britanskoj avijaciji, da s aerodroma u Atici bombardira talijanske luke Bari i Brindisi, a ujedno je olakšao britanskim flotnim snagama ugrožavanje talijanskih komunikacija na Jadranskom moru.
Rat u Grčkoj postavio je talijansku flotu pred teške zadatke, da prevozi armiju u Albaniju i da je snabdijeva. Do 30. IV. 1941 flota je prevezla u Albaniju 620.000 vojnika, 87.000 konja, 16.000 vozila i oko 700.000 t različitog ratnog materijala. Gubici flote nisu pritom bili veliki.
Za Veliku Britaniju donio je napad na Grčku neke prednosti i poboljšao je strategijski položaj britanske flote na Sredozemnom moru. Velika je Britanija odmah okupirala otok Kretu i stvorila u zaljevu Suda (Soúdha) prednju pomoćnu bazu. Nasuprot ovim prednostima stajala je povećana odgovornost flote na Sredozemnom moru za osiguravanje plovidbenih putova prema Grčkoj (koji su se nalazili nadohvat talijanskih baza na Dodekanezu) kao i za sprečavanje eventualnih protivničkih desanata na grčke obale. Razmjerno malena grčka flota nije pritom mogla biti od veće koristi. Osim zastarjele krstarice Averof i starog bojnog broda Kilkis, pretvorenog u protivavionski brod, grčka se flota sastojala od 9 razarača, 6 podmornica i nekoliko starih torpiljarki. Sve ove jedinice borile su se uspješno i veoma požrtvovno, osiguravajući vlastite i napadajući protivničke prijevoze, ali su pretrpjele velike gubitke.
Osim suradnje flote, britanska se pomoć Grčkoj isprva ograničila samo na učešće nekoliko eskadrila bombardera i lovačkih aviona, ali je i ta pomoć bila dovoljna, da Grcima osigura uspjeh protiv talijanskih zavojevača. Tek u februaru 1941, kad je postalo jasno, da se i Njemačka (preko Bugarske) sprema za napad na Grčku, Velika je Britanija odlučila da Grcima pošalje i vojna pojačanja. Od 5. III., za vrijeme od tri tjedna, svaka su tri dana stizali u Pirej konvoji s trupama i ratnim materijalom, usprkos sve jačoj aktivnosti protivničke avijacije na Dodekanezu. Svega je prevezeno u Grčku (do kraja operacija) 58.360 ljudi s potrebnom ratnom opremom, ali je pritom nastradalo 25 transportnih brodova, većim dijelom nakon iskrcaja u luci ili kad su se prazni vraćali u Aleksandriju; samo 7 ih je potopljeno s teretom. Talijanska flota spočetka uopće nije ometala ove prijevoze, a kad se napokon, na pritisak Nijemaca, odlučila da intervenira, doživjela je 28. III. 1941 poraz u bitki kod rta Matapana. Talijani su postigli jedini uspjeh sitnim eksplozivnim napravama; 26. III. napali su eksplozivnim čamcima britanske brodove u zaljevu Suda i potopili 2 transportna broda, a teško oštetili laku krstaricu York. Krstaricu su morali nasukati te je kasnije poslužila kao protivavionska baterija, a 21. V. za njemačke invazije na Kretu uništile su je bombe protivničkih aviona.
Evakuacija britanske armije iz Grčke. Slika rata u Grčkoj iz temelja se promijenila, kad su Nijemci 6. IV. 1941 upali u Grčku svojim motoriziranim odredima, uz podršku golemih zračnih snaga. Već prvog dana, prilikom zračnog napada na Pirej, pogođen je jedan britanski transportni brod, krcat municijom; od snažne eksplozije nastradalo je još 10 drugih brodova i cijela je luka postala neupotrebljiva. Dovoz britanskih četa i ratnog materijala bio je zbog toga otežan i usporen, budući da su se brodovi za iskrcaj mogli služiti jedino manjim, nedovoljno opremljenim lukama, i to samo noću, jer su preko dana te luke bile izložene neprestanim napadima njemačke avijacije.
Za nepuna 3 tjedna njemačke su čete pregazile cijelu Grčku i britanska se vlada morala odlučiti na evakuaciju svojih četa. Taj pothvat postavio je englesku flotu Sredozemnog mora pred mnogo teži zadatak, nego što je bila evakuacija britanske armije iz Dunkerquea. Iako je broj četa bio mnogo manji, prilike za evakuaciju bile su neusporedivo teže. Daleko od domovine, bez ijedne baze za popravak brodova u blizini, s ograničenim brojem transportnih brodova, valjalo je čete evakuirati iz sitnih grčkih luka pod neprekidnim pritiskom protivnika s kopna i iz zraka. Pritom, flota nije raspolagala gotovo nikakvom zračnom lovačkom zaštitom, te je protivnik imao apsolutno gospodstvo u zraku.
Evakuacija je započela u noći od 24. na 25. IV. 1941 (oko 1300 vojnika otpremljeno je prije toga iz Pireja) i potrajala je nekoliko noći; prve noći evakuirano je transportnim brodovima 11.250 iz luka Raftopoúla i Návplion (Nauplia), a druge noći iz različitih luka 25.250 vojnika. Krstarice i razarači nastavili su evakuaciju; u noći od 27. na 28. IV. jedna krstarica i tri razarača otpremili su iz luka Raftopoúla i Návplion 4750, a iduće noći iz luke Monemvasía 4320 vojnika. Dvije krstarice i 9 razarača doplovili su u noći od 28. na 29. IV. u luku Kalámai, da evakuiraju oko 10.000 preostalih vojnika, ali su zbog nadolaska njemačkih četa mogli otpremiti samo 450. U toku idućih noći ratni su brodovi iz različitih malenih luka uspjeli evakuirati još oko 3000 boraca, tako da je ukupno otpremljeno iz Grčke 50.732 vojnika s ručnim naoružanjem. Ostalo oružje i oprema, kao i rezerve materijala, morali su se uništiti, a dijelom su pali u ruke protivnika. Otprema četa, izvedena pod neprekidnom vatrom protivničke avijacije, izazvala je teške gubitke; 4 transportna broda i 2 razarača nastradala su za vrijeme evakuacije, a pritom je poginuo i velik broj vojnika. Zbog malena brodskog prostora i velike udaljenosti Aleksandrije, veći je dio četa prevezen na obližnju Kretu. Tu su čete trebale da preuzmu obranu otoka zajedno s kretskom posadom, kad im se dopremi novo naoružanje. S britanskim četama prešli su na Kretu i grčki kralj s vladom.
Prvih dana maja bila je dovršena evakuacija britanske armije iz Grčke, a 4. V. britanska se flota Sredozemnog mora opet sakupila u Aleksandriji, da izvrši najpotrebnije popravke za nove operacije na Kreti.
LIT.: R. de Belot, La guerre aéronavale en Méditerranée 1939—1945, Paris 1949; S. W. Roskill, History of the Second World War, The War at Sea, I, London 1954; I. S. O. Playfair, History of the Second World War, The Mediterranean and Middle East, I, London 1954.Z. V.