GOLFSKA STRUJA, u širem smislu, sistem toplih morskih struja u sjevernom dijelu Atlantskog oceana od Meksičkog zaljeva do obala Svalbarda i poluotoka Kole na sjeveroistoku i do obala Pirenejskog poluotoka i sjeverozapadne Afrike na jugoistoku; u užem smislu, topla struja od Floridskog prolaza do Newfoundlandskog plićaka.

Ime i postanak. Već je 1513 Španjolac Francisco de Alaminos opazio brzo strujanje morske vode u Floridskom prolazu, kad je plovio od Bahamskog otočja prema Floridi. Naziv Golfska struja upotrebio je prvi tek 1770 B. Franklin, kad ju je označio na pomorskoj karti. U Golfskoj se struji nižu različne heterogene, često divergentne struje. U litoralnim američkim vodama teče od Meksičkog zaljeva do rta Hatteras Floridska struja, a od rta Hatteras do Azora Golfska struja otvorenog Atlantskog oceana, koja se opet dijeli na manje ogranke. Pillsbury je izračunao, da količina vode, koja prolazi kroz Floridski prolaz iznosi 25 mil. m³/sek. Te vode, protječući kroz Atlantski ocean, gube velik dio svojih bitnih osobina. Općenito se misli da G. s. nastaje pod utjecajem toplih ekvatorskih voda Atlantskog oceana, koje prodiru u Karipsko more kroz prolaze između Malih Antila. Te vode protječu Karipskim morem od istoka prema zapadu (more u pokretu). Goleme vodene mase Karipskog mora, stisnute između poluotoka Yucatána i Kube, ulaze u Meksički zaljev i tu uzrokuju povišenje razine mora (za nekoliko decimetara), otjecanje vode kroz Floridski prolaz i stvaranje Floridske struje. Na meridijanu Habane iznosi širina Floridskog prolaza 120 km, a dubina 1800 m. Struja obuhvaća gotovo cijelu širinu prolaza i osjeća se do dubine od 800 m. Prosječna joj brzina u 24 sata iznosi oko 80 nm ili 1,7 m/sek.

Floridska i Antilska struja. Vode Floridske struje znatno se razlikuju od voda Karipskog mora, iz kojega dolaze. Temperatura vode Floridske struje (25⁰) niža je od temperature vode Karipskog mora (27⁰—28^o). Slanoća vode Floridske struje iznosi 35,4‰, a vode Karipskog mora 36,0‰ i više. Temperatura, koja je u površinskom sloju vode Floridske struje viša od 24⁰, u zapadnom dijelu, na dubini od 300 m, iznosi 8°, a u istočnom dijelu na istoj dubini 17⁰. U istim dubinama u zapadnom je dijelu slanoća 34,8‰, a u istočnom dijelu 35,8‰. Prema tome, ugrijane i slane vode uz Bahamsko otočje spuštaju se u dubinu, dok se hladna i manje slana dubinska voda uz obalu Floride diže prema površini. Zbog toga uz obale Floride nema koralja, a Bahamsko otočje je gotovo u cijelosti koraljnog podrijetla.

Neposredno iza Floridskog prolaza G. s. se proširuje i teče prema sjeveru bez primjetljivog skretanja na istok, jer se utjecaj rotacije Zemlje kompenzira djelovanjem kružne struje u sjevernom dijelu Atlantskog oceana. U otvorenom i dubokom moru brzina Golfske (Floridske) struje se smanjuje do 52 km u 24 sata. Prema tome, Floridska struja nakon ulaza u otvoreni ocean sjedinjuje se na 30°N i 79°W s kružnom strujom sjevernog dijela Atlantskog oceana, koja protječe istočnom (vanjskom) stranom Velikih Antila, pa se zbog toga zove Antilska struja. O. Krümmel je smatrao Antilsku struju glavnim izvorom zagrijavanja sjevernog dijela Atlantskog oceana, jer po njemu ona daje ³/₄ tople vode. G. Wüst, koji se oslanja na detaljnija istraživanja, misli, da je količina vode, koju u sjeverni dio Atlantskog oceana donosi Floridska struja, dva puta veća od količine vode, koju donosi Antilska struja. Između 27^o i 35°N vode Golfske struje nisu toplije od vode Sargaškog mora, a najslanije vode (više od 36,5‰) ne nalaze se u površinskom sloju nego u dubini 100—200 m. Taj vrlo slani sloj vode nastaje po g. Wüstu od potpovršinske struje, koja dolazi iz Sargaškog mora. Od Floridskog prolaza do rta Hatteras (35°N) G. s. teče uz rub šelfa Sjeverne Amerike. U blizini rta Hatteras otklanja se pod utjecajem rotacije Zemlje, morfologije morskog dna i jakih zapadnih vjetrova od američkog kopna prema sjeveroistoku dosežući jugoistočni kraj velikog Newfoundlandskog plićaka, čiji je južni rub sjeverna granica Golfske struje u užem smislu. Kod rta Hatteras širina Golfske struje doseže 110—120 km, dubina, odnosno debljina 8oo m, a brzina prosječno 85—90 km u 24 sata.

Golfska struja otvorenog Atlantskog oceana (Sjeverno-atlantska struja). Na južnom kraju Newfoundlandskog plićaka dolazi G. s. u dodir s hladnom Labradorskom strujom, koja donosi sa sjevera mnogo ledenih bregova. Na granici između obiju struja temperatura se mijenja za 10°—15° na razmaku 10—15 km. Na području Newfoundlandskog plićaka zbog miješanja hladne i tople vode temperatura vode Golfske struje padne 10°—18° na površini, a 4°—6° na dubini od 1000 m; smanjena slanoća iznosi 35,5—36‰. Prošavši Newfoundlandski plićak, G. s. se pod utjecajem zapadnih i jugozapadnih vjetrova udaljuje od kopna Sjeverne Amerike te se u otvorenom oceanu kreće prema istoku s prosječnom brzinom 20—25 km u 24 sata. Istočno od 50°W G. s. se lepezasto širi, pa se taj dio zove delta Golfske struje. Velik dio površinskih i dubinskih voda otklanja se pod utjecajem rotacije Zemlje na istok i jugoistok, a jedan dio i prema sjeveru duž istočne obale Newfoundlanda i Labradora do Davisovih vrata, usporedno s arktičkim vodama, koje se kreću u suprotnom smjeru. Oko 25°W odjeljuje se od Sjevernoatlantske struje jedan ogranak (Kanarska struja) i teče prema Pirenejskom poluotoku. U blizini otoka Velike Britanije i Irske Sjevernoatlantska struja se ponovo dijeli na dva ogranka; manji ogranak, Irrmingerova struja, teče na sjever prema Danskom prolazu brzinom 9—27 km u 24 sata, a veći se ogranak račva prema jugozapadu i jugu, gdje se susreće s hladnom Istočno-grenlandskom strujom. Temperatura površinskog sloja vode Irrmingerove struje iznosi u ljetnim mjesecima 1o°—12⁰, a slanoća 35°/_00.

Najveći ogranak Sjevernoatlantske struje Irska i Norveška struja prolazi u širini od 185 km s dubinom od 500 m i brzinom od 9—12 km u 24 sata između otočja Færøerne i Shetland u Norveško more, a zatim teče duž zapadne obale Skandinavskog poluotoka prema sjeveru. Prosječna godišnja temperatura površinskog sloja Norveške struje iznosi 9⁰—10°, zimi 7⁰—8°, a ljeti 11^o—13⁰; slanoća se mijenja između 35°/₀₀ i 35,4°/₀₀.

Na sjevernom kraju Skandinavskog poluotoka odvaja se od Norveške struje jedan kraj na istok u Barentsovo more, t. zv. Nordkapska struja, kojoj brzina iznosi 2—4,5 km u 24 sata, prosječna godišnja temperatura 4°—8°, a slanoća 35°/₀₀. Glavni krak Norveške struje teče brzinom od 5,5 km na dan duž zapadnih obala Svalbarda. kao Spitsbergenska struja prema sjeveru. Prosječna temperatura joj iznosi 3⁰—5⁰, a slanoća 35°/₀₀. Sjeverno od Svalbarda dolazi ta struja u hladne i manje slane vode arktičkog podrijetla, pa se zbog toga teža voda Spitsbergenske struje spušta u dubinu i kao dubinska topla struja teče u Sjeverno ledeno more. Sovjetski su oceanografi ustanovili, da te vode teku vrlo daleko na sjever i istok (u Karsko i Istočnosibirsko more do otoka Vrangel’ do Sjevernog pola) na dubini od 200—800 m, s temperaturom od 1,5° na dubini od 500 m.

Granica Golfske struje prema američkoj obali. G. s. ne teče neposredno uz obale Sjeverne Amerike, pa ni u Floridskom prolazu. Prostor između Golfske struje i kopna ispunjen je hladnom vodom, koja dolazi kao kompenzacijska voda iz dubina. Prijelaz je između hladnih voda uz obalu i Golfske struje postepen; sastoji se od više pojasa, koji imaju različnu temperaturu, te se pružaju usporedno s osi Golfske struje. Ovu termičku granicu Golfske struje zovu Američani hladnim zidom (Cold Wall). Zimi dosežu razlike u temperaturi između vode Golfske struje i hladnih voda uz obalu južno od rta Hatteras 8°, pa se povećavaju do širina, na kojima leže New York i Boston. U proljeće i jesen razlike su manje. Ljeti od srpnja do kolovoza razlike gotovo i nema, jer su vode uz obalu zbog utjecaja američkog kopna gotovo jednako tople kao i voda Golfske struje. Značajno je, da slanoća u obalnim vodama iznosi kroz cijelu godinu 32—33°/_00, te je prosječno za 3°/oo manja nego u vodama Golfske struje. Pritjecanje riječne vode s kopna utječe samo na slanoću površinskog sloja obalnih voda i to u maloj udaljenosti od obale.

Utjecaj Golfske struje na temperaturu i tlak zraka. Na sjevenoameričkom kontinentu stvara se zimi (od studenog do siječnja) visok tlak zraka, koji se neprekidno spaja s tropskim područjem visokog tlaka zraka, pa se zbog toga i G. s. od otoka Kube do Long Islanda nalazi u području visokog tlaka zraka. Oko otočja Bermuda puše istočni i jugoistočni vjetar, a sjevernije od 30°N pušu sjeverozapadni vjetrovi. U zoni Golfske struje nastaju zbog toga između 25⁰ i 45°N jaka kolebanja temperature. Prosječna siječanjska temperatura iznosi južno od poluotoka Floride 21,1°, kod rta Hatteras 10°, a južnije od Long Islanda —1,1°.

Ljeti se područje tropskog visokog tlaka zraka odmiče u otvoreni ocean prema Sargaškom moru, pa se zbog toga pojas Golfske struje nalazi u području srednjeg tlaka zraka. U južnom dijelu tog pojasa pušu vjetrovi s jugoistoka, a u sjevernom s juga i jugozapada. Srednja Amerika i Antili nalaze se u području visokih temperatura (iznad 26°). Razlika u temperaturi za vrijeme ljeta između rta Hatteras i Long Islanda nije veća od 5⁰. Prodorom tropskih zračnih masa u zonu Golfske struje zračno strujanje gotovo se podudara sa strujanjem mora. Iako su zatišja između Antila i Newfoundlanda rijetka, ipak su sjeverno od rta Hatteras karakteristične vrlo česte magle. Jugoistočno od Newfoundlandskog plićaka na dodiru hladnih arktičkih i toplih voda Golfske struje (između 40^o i 45°N te 48^o i 53°W) nastaju vrlo često guste i niske magle. Prema tome su sjeverni dijelovi Golfske struje područja magle, a južni (južno od rta Hatteras) područje tropskih ciklona malog polumjera. Gotovo se sve tropske ciklone kreću parabolom, koja se pruža tokom Golfske struje uz Antile i južni dio istočne obale USA. Promjer im je često manji od 160 km. Najbrojnije su ljeti i početkom jeseni; od siječnja do travnja ih nema. Kod najjačih ciklona brzina vjetra doseže 230— 240 km na sat. Katkad se ciklone Karipskog mora kreću i prema sjeverozapadu preko Meksičkog zaljeva.

Vode Golfske struje kreću se u sjevernom dijelu Atlantskog oceana prema klimatski umjerenim obalama zapadne Evrope, koje se nalaze između 43^o i 6o°N. Godišnja izoterma od 5⁰ pruža se preko luke St. Johns na Newfoundlandu i južnom obalom Islanda pa je na taj način na istoku 20^o sjevernije nego na zapadu. Izoterma od 1o° prolazi južnim dijelom Newfoundlandskog plićaka do sjevernih obala Irske, koje leže 12⁰ sjevernije od Newfoundlandskog plićaka. Još su značajnije siječanjske i srpanjske izoterme. Siječanjska izoterma od 1,7^o pruža se od Newfoundlanda do obala Islanda, a izoterma od 7,2^o, koja je karakteristična za obalu USA sjevernije od rta Hatteras, prolazi kroz Irsku i Bretagnu. U srpnju ima Newfoundland i sjeverna Škotska jednaku temperaturu (prosječno 12,8^o), a izoterma od 10° pruža se od Newfoundlanda do Danskog prolaza. Zagrijavanje zapadne Evrope osjeća se napose od studenog do veljače. U to doba godine izoterme, koje prolaze Atlantskim oceanom prema Evropi, najjače se otklanjaju prema sjeveru. U tim širinama su nad morskom površinom relativno visoke temperature i nizak tlak zraka. Prostrana ciklona se održava cijele godine (osobito zimi) jugozapadno od Islanda. Nešto manja središta niskog tlaka zraka nalaze se od veljače do svibnja kraj južnog okrajka Grenlanda, a ljeti iznad Norveškog mora. Na taj način svi ti krajevi niskog tlaka zraka između 55⁰ i 65°N formiraju gotovo stalno veliko područje niskog tlaka zraka, koje uvjetuje meteorološki režim sjevernog dijela Atlantskog oceana. Karakteristična je dugotrajna oblačnost s velikim količinama oborina, kojih ima u svako godišnje doba. Vjetrovi su uvjetovani kolebanjem položaja središta niskog tlaka zraka i tropske anticiklone u Sargaškom moru. To općenito i stalno kretanje nižih slojeva atmosfere od jugozapada prema sjeveroistoku, bez obzira na mjestimično kružno kretanje zračnih masa, podudara se s kretanjem površinskih voda u sjevernom dijelu Atlantskog oceana.

Prema tome goleme mase tople vode Golfske struje zagrijavaju zrak, koji se diže u visinu i stvara nad pojasom Golfske struje nizak tlak zraka. Pod utjecajem zapadnih vjetrova u umjerenim širinama stvara se struja toplog morskog zraka u smjeru Evrope. U zapadnom dijelu Atlantskog oceana uvjetuje G. s. za vrijeme zime pojačanje hladnih i suhih sjevernih i sjeverozapadnih vjetrova. Zbog toga su znatne klimatske razlike između krajeva, koji se nalaze na jednakim širinama s obje strane Atlantskog oceana (Norveška i Grenland). Zbog utjecaja Golfske struje, temperature morske vode blizu poluotoka Kole ne padaju niže od o°, pa se ni luka Murmansk ne zaleđuje.

Biogeografske karakteristike. Rasprostranjenost različnih organizama u sjevernom dijelu Atlantskog oceana ovisi о utjecaju toplih voda Golfske struje. Iako se južni dio Golfske struje do rta Hatteras nalazi u toplim morima, ipak se već od Floride osjeća utjecaj hladnih obalnih voda. Područje sjeverno od rta Hatteras pripada moru umjerenog pojasa, a od geografske širine Bostona subarktičkim vodama. G. s. uvjetuje rasprostranjenost organizama tropskih mora prema sjeveru, a arktičkih prema jugu (različne vrste morskih ptica, zatim kitovi i dr.).

Visoka temperatura i čistoća vode Floridske i Antilske struje utječe povoljno na razvitak koraljnih grebena u području Antila i Bahamskog otočja, iako Atlantski ocean općenito nije povoljan za razvitak koraljnih polipa, koji izgrađuju koraljne grebene. Obilje mikroplanktona u vodama hladnog zida i Golfske struje uvjetuje bogatu faunu riba, rakova i mekušaca. Lovišta bakalara nalaze se daleko na jugu od Newfoundlandskog plićaka, zbog arktičkih voda, koje se provlače između obale i Golfske struje.

LIT.: O. Krümmel, Handbuch der Ozeanographie, Stuttgart 1911; G. Schott, Geographie des Atlantischen Ozeans, Hamburg 1926; J. Hann-Süring, Lehrbuch der Meteorologie, Leipzig 1926; C. Vallaux, Géographie Générale des Mers, Paris 1933; P. Mardešić i A. Riboli, Oceanografija, Zemun 1943; J. Rouch, Traité d’ Océanographie physique, I—III, Paris 1943-48; J. W. Sandström, Golfstream and the Weather, Stockholm 1944; H. V. Sverdrup, The Oceans, Their Physics, Chimistry and General Biology, New York, 1946.