GEOLOŠKA MORA. U geološkoj prošlosti Zemlje nije bio uvijek isti raspored kopna i mora. Od stvaranja prve kore na Zemljinoj površini do danas mijenjali su se oblik i veličina kontinenata i mora. Na temelju različitih morskih sedimenata i u njima nađenih fosila može se odrediti, u koje su se geološko doba te promjene događale, koje je prostore na sadašnjim kontinentima more pokrivalo i kada se s kontinenta povuklo. U toku geološkog razvitka Zemljine kore nekih je mora nestalo, a neka su se u promijenjenu obliku sačuvala. Prema tome, geološkim morima mogu se smatrati mora, koja su u geološkoj prošlosti Zemlje utjecala na formiranje kopna. Prikaz geoloških mora zapravo je prikaz rasporeda i odnosa mora i kopna u geološkoj prošlosti Zemlje.

Transgresije i regresije mora. Granice kopna i mora nisu bile stalne u geološkoj prošlosti naše Zemlje, nego su se neprestano mijenjale. More je često poplavljivalo neke dijelove kontinenata (transgresija mora) ili se s nekih dijelova povlačilo (regresija mora). Transgresije mora nisu u isto vrijeme obuhvaćale cijelu Zemlju, nego su zahvaćale samo neke ograničene dijelove kopna. Iako je opseg transgresija bio vrlo različit, one su nastajale polagano i postepeno, a trajale su vrlo dugo. Utvrđeno je, da je transgresija mora u jednom kraju povlačila za sobom regresiju mora u drugom kraju.

Transgresije mora bile su u uskoj vezi s epirogenetskim i orogenetskim pokretima Zemljine kore, pa se mogu smatrati njihovim posljedicama. Stoga su zapravo ti pokreti bili glavni uzrok promjene u obliku i rasporedu kopna i mora u toku geološkog razvitka naše Zemlje. Promjene oblika i rasporeda kopna i mora u geološkoj prošlosti proučava paleogeografija.

Transgresije i regresije mora bile su osobito važne i značajne za migracije životinja. Svaka nova transgresija donijela je sa sobom nove faunističke elemente; tako su se i migracije životinja događale polagano i postepeno. Na migracije kontinentskih životinja više su utjecale promjene klime.

Geološki ciklusi i geološka razdoblja. Cijeli geološki razvitak Zemlje sastoji se od određenih pojava, koje se povremeno ponavljaju. Niz takvih pojava, koje po određenom redu slijede jedna za drugom, tvore jedan geološki ciklus. Svaki se ciklus sastoji od tri osnovne faze. U fazi sedimentacije tektonski su pokreti posve neznatni, pa se Zemljina kora nalazi gotovo u stanju mirovanja. Prostrani dijelovi Zemljine kore polagano i postepeno tonu bez osjetljivih tektonskih poremećaja. Stvaraju se velike geosinklinale, u kojima se gotovo bez prekida kroz nekoliko geoloških doba vrši sedimentacija. Drugu fazu karakteriziraju orogenetski pokreti, koji u geosinklinalama (zbog bočnog pritiska) nabiru sedimente i stvaraju visoka ulančena gorja. Istovremeno se aktiviraju i tektonski procesi, pa se uz nabiranje stvaraju vertikalni rasjedi, a time se pojačava i vulkanska djelatnost. Orogenetski pokreti snažno utječu na promjenu oblika i raspored kopna i mora. U trećoj fazi se reljef, stvoren orogenetskim pokretima utjecajem egzogenih sila (abrazija, denudacija i erozija), odnosi i poravnava.

Novi geološki ciklus počinje se stvaranjem geosinklinala i velikim morskim transgresijama.

Povijest geološkog razvitka Zemljine kore razdijeljena je u četiri velika razdoblja (ere): pretkambrijsko, paleozojsko, mezozojsko i kenozojsko. Svako se razdoblje dijeli na manja doba.

Tablica

Pretkambrijska era. Pretkambrijsko razdoblje obuhvaća najstarije doba u razvitku naše Zemlje. Ono se počinje stvaranjem prve čvrste Zemljine kore. Po golemoj debljini slojeva drži se, da je pretkambrijsko razdoblje trajalo dulje nego sva ostala geološka doba zajedno. Dijeli se na stariji arhaik i mlađi algonkin. Glavna je karakteristika arhajskog ili azojskog (bez života) razdoblja: velika kristaliničnost kamenja i potpuno pomanjkanje tragova organskog svijeta. Tektonski su pokreti u arhalku bili vrlo intenzivni i općeg karaktera, t.j. obuhvaćali su cijelu Zemljinu koru. О rasporedu mora i kopna ne može se ništa sigurno tvrditi. I algonkinsko je razdoblje vrlo dugo trajalo, pa se vjerojatno u njemu izmijenilo nekoliko geoloških ciklusa. Nakon dugih faza sedimentacije bilo je intenzivnih orogenetskih pokreta s vrlo jakom vulkanskom djelatnošću. Zbog fragmentarnih ostataka radiolarija, spužava, crva (Arenicolites), krustacea, ehinodermata i mekušaca (Molusco) ne može se stvoriti prava slika о ukupnoj tadašnjoj fauni. О rasporedu mora i kopna ne može se ni u algonkinu ništa sigurno tvrditi.

Paleozojska era. О rasporedu mora i kopna ne mogu se u kambrijsko doba paleozojske ere izvesti nikakvi pouzdani zaključci. Sigurno je, da su već postojali neki kontinenti. Značajna transgresija mora obuhvatila je najveći dio Sjeverno-atlantskog kopna, koje je vjerojatno spajalo Sjevernu Ameriku i sjevernu Evropu, iako srodnost kambrijske faune Sjeverne Amerike i sjeverne Evrope ukazuje na morsku, a ne na kopnenu vezu između ta dva kontinenta. Najveći dio zapadne, srednje i južne Evrope bio je pod morem.

U kambrijsko doba javlja se najstarija jasno diferencirana fauna, od koje se dobro sačuvani ostaci nalaze u sedimentima kambrijskih mora. Fosilni ostaci biljaka iz ovoga doba dosad još nisu nađeni.

Raspored mora i kopna u silursko doba paleozojske ere može se nešto sigurnije utvrditi. Velikom srodnošću silurske faune sjevernoevropskih krajeva i sjeveroistočnih krajeva Sjeverne Amerike može se među njima utvrditi morska veza. U siluru su ti krajevi pripadali velikoj geosinklinali prostranog Centralnog sredozemnog mora. Sjeverno od tih krajeva pružalo se vjerojatno Sjevernoatlantsko kopno. Neki su njegovi obalni dijelovi bili poplavljeni morem silurske transgresije, koja se može smatrati nastavkom kambrijske transgresije. Vjerojatna je i pretpostavka, da je Sjevernoatlantsko kopno bilo sa sjevera okruženo arktičkim oceanom, koji se pružao od centralnog dijela USA, preko sjevernog dijela Grenlanda, prema sjevernom dijelu Sibira. Zbog pomanjkanja silurskih sedimenata u Srednjoj Americi, na Madagaskaru, u Indiji, zapadnoj Australiji i u istočnim dijelovima Južne Amerike, drži se, da su ti krajevi tvorili jedinstveno Ekvatorsko kopno. Između Sjevernoatlantskog i Ekvatorskog kopna nalazilo se Centralno mediteransko more. Kontinentskih životinja u siluru gotovo i nema, a ostaci su biljaka vrlo oskudni i nedovoljni za točnu determinaciju. Zbog rasprostranjenosti koraljnih grebena u svim geografskim širinama može se zaključiti, da je klima bila jednolična po cijeloj Zemlji. Silurska transgresija nije bila univerzalnog karaktera, a geosinklinale, koje su se formirale već u pretkambriju, nalaze se i u siluru. U devonu se povećalo Sjevernoatlantsko kopno nabiranjem Kaledonskog gorja; na taj se način sa Sjevernoatlantskim kopnom spaja velik dio Engleske i cijeli Skandinavski poluotok. Prema tome je Sjevernoatlantsko kopno u devonu obuhvaćalo sjevernu Evropu, Grenland i Labrador. Na južnoj hemisferi veliko je Ekvatorsko ili Brazilsko-etiopskoaustralsko kopno obuhvaćalo Brazil, velik dio ekvatorske Afrike, Madagaskar, Indiju, vjerojatno i zapadnu Australiju. Između ova dva velika kontinenta nalazio se golem oceanski basen, koji je obuhvaćao široku i dosta plitku geosinklinalu (Tetis po Suessu ili Centralno sredozemno more po Neumayru); preko Male Azije i Irana je ta sredozemna geosinklinala u vezi s geosinklinalom, koja se pružala do južne Kine. О klimatskim prilikama na Zemlji ne može se u devonu ništa zaključivati, jer nema sigurnih podataka.

U doba karbona ili kamenog ugljena, pretežno plitko Centralno sredozemno more ili Tetis odvaja dva golema kontinentska bloka: Sjevernoatlantski i Ekvatorski kontinent. Veće su promjene nastale samo u istočnoj Evropi (Ruska ploča, koju je na velikom prostoru poplavilo more).

U sredini kamenougljenog doba more se sasvim povuklo s prostranih dijelova Evrope (Velike Britanije, zapadne i srednje Evrope), gotovo sa cijelog istočnog i sjevernog dijela Sjeverne Amerike, sa znatnog dijela Azije, pa je zahvatilo druga područja ponajviše u opsegu Tetisa. Uralsku geosinklinalu ispunjalo je u to doba Uralsko more, koje je bilo u vezi s Tetisom. Uzrok velikih promjena u rasporedu mora i kopna za vrijeme kamenougljenog doba nije bio samo u epirogenetskim nego i u orogenetskim pokretima, koji su zahvatili gotovo cijelu srednju i zapadnu Evropu i najveći dio sredozemnog područja. U Evropi su se u to doba nabrala dva gorska sistema: Armorički i Variscički. Epirogenetski pokreti uzrokovali su regresije mora u znatnim dijelovima Engleske, Francuske, Belgije, Njemačke i istočnog dijela Sjeverne Amerike, dok je istočnu Evropu zahvatila velika transgresija. Vlažna i jednolična klima po cijeloj Zemlji stvorila je jednoličnu floru u svim geografskim širinama od južne Afrike do Svalbarda. Iste karakteristične biljne vrste nalazile su se u Evropi, Aziji, Sjevernoj Americi, Australiji i Južnoj Americi. Na prijelazu karbona u perm počinje se na južnoj hemisferi razvijati posebna flora Glossopteris, nazvana po rodu Glossopteris, koji je bio njezin glavni florni element.

Na početku permskog doba najveći dio srednje i zapadne Evrope bijaše suho kopno. Kontinentski blok se na južnoj hemisferi povećao dijelovima Južne Amerike, u kojoj se također našla flora Glossopteris. Zbog nabiranja Hercinskog gorja u Evropi i Altaida u Aziji, sredozemna geosinklinala Tetis u permu se znatno suzila. I sjeverna je Afrika postala kopno. Pojava flore Glossopteris na sjevernoj hemisferi (Ruska ploča i Sibir) pokazuje, da je kopno sjeverne hemisfere vjerojatno bilo povremeno u vezi s kopnom, koje se nalazilo na južnoj hemisferi. Od Tetisa se pružao ogranak mora, koje je pokrivalo dio istočne i južne Ruske ploče i područje Urala. U gornjem permu more se iz istočne Rusije širilo prema zapadu sve do srednje Engleske. Preko Grčke Tetis zahvaća područje Dinarskih planina i južnih Alpa. Potkraj perma more se ponovo povuklo s Ruske ploče, Dinarskih planina i južnih Alpa. Glavno nabiranje Urala bilo je u permu, ali se tragovi permskog nabiranja nalaze i u Altaidima i u gorju Appalachian u Sjevernoj Americi. Epirogenetski pokreti bili su vrlo slabi. Za vrijeme permskog doba vjerojatno je vladala na sjevernoj hemisferi pustinjska klima (po Haugu), dok su se na južnom kontinentu (Gondvana) pružali veliki ledenjaci ostavljajući za sobom jasne tragove (u Indiji, Australiji, južnoj Africi, Ognjenoj Zemlji i dr.). Vjerojatno je potkraj karbona i na početku perma temperatura na cijeloj Zemlji bila znatno snižena.

U paleozoiku su, prema tome, postojali na sjevernoj hemisferi Sjevernoatlatsko kopno (Kanadski štit, Grenland i Baltički štit) i Sino-sibirsko kopno, a na južnoj hemisferi prastaro kopno Gondvana, koje se sastojalo od Australije, Indije, Južne Amerike i vjerojatno od Antarktike. Između ovih kontinenata nalazile su se velike geosinklinale, koje su pokrivali oceani. Osim sredozemne ili paleomediteranske geosinklinale postojala je paleoatlantska i uralska, u kojoj su se potkraj paleozoika nabrali Uralidi, zatim australska, altajska, sjeveroamerička i andska geosinklinala. Epirogenetski pokreti u geosinklinalama i kontinentskim blokovima uzrokovali su transgresije mora. Napose su važne transgresije u kambriju, devonu i u gornjem karbonu.

Orogenetski pokreti (potkraj silura i na početku devona, u karbonu i u permu) nabrali su Kaledonsko gorje, Hercinske planine, Uralide, Španjolsku mesetu, Altaide u Aziji, Saharsko i Kapsko gorje u Africi, gorje Appalachian u Sjevernoj Americi, Pampinske sierre u Južnoj Americi i dr.

Mezozojska era. Sjevernoatlantsko kopno obuhvaćalo je u trijasu velik dio Sjeverne Amerike i Grenland, koji su bili preko sjevernog dijela Atlantskog oceana u vezi sa zapadnom Evropom i Baltičkim štitom. Sa sjevera se u Sjevernoatlantsko kopno duboko uvlačilo Borealno more, a epikontinentska mora zahvatila su dosta velik dio zapadne i srednje Evrope. Sino-sibirsko kopno ili Angara obuhvaćalo je sjevernu i srednju Kinu, Mongoliju, istočni Sibir i dio srednje Azije, a na sjeveru je bilo ograničeno Borealnim morem. Preko istočne Rusije bila je Angara u vezi s Atlantskim kopnom. Paleozojska Gondvana na južnoj hemisferi, koja je na početku bila ograničena na Indiju i Afriku, u trijasu je obuhvaćala gotovo cijelu Južnu Ameriku, Afriku s Arabijom, Indiju i Australiju. Drži se, da je Gondvana već u trijasu bila razdvojena morem, koje je od Tetisa dopiralo do Madagaskara. Na taj su način od Gondvane nastala dva kopna: Afričko-brazilsko i Australsko-indo-madagaskarsko. Neki geolozi drže, da su na južnoj hemisferi već u paleozoiku postojala dva kopna (Indoafrika na zapadu i Australija na istoku), koja su bila odvojena oceanom. Po tom shvaćanju, između Južne Amerike i Afrike nije nikad postojala kontinentska veza. Između sjevernih i južnih kontinenata pružalo se more Tetis od Španjolske preko Male i južne Azije do Malajskog arhipelaga. Na početku trijasa bilo je vjerojatno more Tetis ràzdvojeno kontinentskom pregradom u srednjoj Aziji na dva basena, ali je .u srednjem i donjem trijasu nestalo te pregrade. Neki geolozi (Haug) drže, da je umjesto sadašnjeg Tihog oceana u trijasu postojalo kopno (t. zv. Pacifičko kopno). Između Pacifičkog kopna i sadašnjeg američkog kopna pružala se cirkumpacifička geosinklinala. Potkraj perma počela je faza mirovanja Zemljine kore, koja je trajala kroz cijeli trijas; uopće nije bilo većih transgresija.

Velika transgresija mora u jursko doba uzrokovala je na Sjevernoatlantskom kontinentu znatne promjene. Za vrijeme te transgresije (srednja jura) plitko je more pokrivalo unutrašnje dijelove Sjeverne Amerike, srednje, zapadne i sjeveroistočne Evrope i arktička područja. U donjoj juri Sino-sibirsko kopno sa Sjevernoatlantskim kopnom tvorilo je jedinstvenu cjelinu, ali je u gornjoj juri ponovnim otvaranjem uralske geosinklinale bilo odvojeno od Sjevernoatlantskog kopna. U juri se definitivno izvršilo raspadanje paleozojskog kopna Gondvane na Afričko-brazilsko i Australsko-indo-madagaskarsko kopno.

Centralno sredozemno more Tetis, koje je ispunjalo sredozemnu geosinklinalu, postalo je šire i na zapad se pružalo do Meksika i Teksasa u Sjevernoj Americi. Na taj je način sredozemna geosinklinala bila u vezi s cirkumpacifičkom, koju je od Aljaske do južnog Čilea ispunjavalo cirkumpacifičko more. Jursko doba bilo je uglavnom doba mirovanja Zemljine kore; i vulkanska je djelatnost bila vrlo slaba. U slojevima jure nađeni su ostaci najstarijih ptica (Archaeopterix i Archaeornis).

U kredi su postojali isti kontinenti kao i u ranijem mezozoiku, ali u nešto promijenjenu obliku. Sjevernoatlantsko kopno obuhvaćalo je istočni dio Sjeverne Amerike i preko jednog dijela Grenlanda pružalo se do Evrope, obuhvaćajući stare masive zapadne Evrope i Fenoskandiju. U donjoj kredi ovom su kopnu pripadali srednja i sjeverna Španjolska, sjeverni Portugal, dio zapadne Francuske, Centralni masiv, Irska i velik dio Engleske. U donjoj kredi postojalo je i jedno manje Srednjoevropsko kopno (Vogezi, Ardeni, Schwarzwald, Češki masiv, Sudeti, Poljska i dio južne Rusije) koje se potkraj donje krede za vrijeme velike transgresije raspalo na mnoge izolirane otoke. Sino-sibirsko kopno obuhvaćalo je velik dio Azije osim sjevernog Sibira, srednje i južne Azije. Od Skandinavskog kopna bilo je odvojeno morem, koje se pružalo od sadašnjeg Kaspijskog jezera preko područja Pečore do Borealnog mora. U sredini krede nestalo je toga mora, pa su se oba kopna spojila, ali je potkraj krede nastalo novo more na istočnoj strani Urala, koje je oba kopna ponovno razdvojilo.

Afričko-brazilsko kopno obuhvaćalo je veći dio Južne Amerike, osim Anda i Patagonije, pa se preko sadašnjeg južnog dijela Atlantskog oceana pružalo do Afrike. U gornjoj kredi more je duboko prodrlo na jug duž zapadnih obala Afrike, a transgresija mora pokrila je pustinjski ravnjak Afrike i Sudan, te sjeveroistočni dio Brazila. U kredi je, dakle, počelo raspadanje Afričko-brazilskog kopna i stvaranje Atlantskog oceana. Australsko-indo-madagaskarsko kopno pružalo se istočno od Mozambičkog kanala i obuhvaćalo zapadni dio južne Indije (Dekan) i istočni dio Madagaskara. More Tetis zapremalo je cijelu južnu Evropu i sjevernu Afriku. Prema istoku se pružalo do Malajskog arhipelaga, a prema zapadu do Meksika, Teksasa i Venezuele. Područje Tetisa podudara se s područjem velikog tercijarnog nabiranja, koje je počelo već u kredi na mnogim područjima geosinklinala (nabiranje Alpa, Karpata i dr. u sredozemnoj geosinklinali i Anda u andskoj geosinklinali). U vezi s orogenetskim pokretima na području geosinklinala, pojačala se i vulkanska djelatnost. Epirogenetski pokreti uzrokovali su više morskih ingresija i veliku transgresiju sredinom krede, koja je sigurno bila jedna od najvećih u geološkom razvitku Zemlje, zahvaćajući pustinjske krajeve u sjevernoj Africi, dijelove Arabije, Indije, Malajskih otoka, Australije, Sjeverne Amerike i Brazila.

U mezozoiku su, prema tome, postojali ovi kontinenti: na sjevernoj hemisferi Sjeverna Amerika s Grenlandom, Evropa i Azija (bez Arabije i Indije); na južnoj hemisferi Južna Amerika (vjerojatno do sredine krede spojena s Afrikom i Arabijom), Indo-Australija s Madagaskarom i Antarktika. Postojanje Pacifičkog kopna nije sigurno. Između kontinenata nalazile su se ove geosinklinale: sredozemna (Tetis), koja se pružala od Meksika do Malajskog arhipelaga, madagaskarska ili indijska između afričkog kopna i Madagaskara i pacifička, koja je obuhvaćala japansku, andsku i novozelandsku geosinklinalu. Ove su geosinklinale pokrivali oceani: Sredozemni, Indijski, Tihi, Arktički i Antarktički, a vjerojatno i Atlantski.

Kenozoik. Najznačajnije su promjene u rasporedu mora i kopna za vrijeme tercijara: formiranje zavale Atlantskog oceana, koja se nastankom kopnenog spoja između Sjeverne i Južne Amerike odcijepila od Tihog oceana, zatim nestanak kopna, koje je vezalo Indiju s centralnom Afrikom i postanak Sredozemnog mora.

Potkraj krede sjeverozapadna je Evropa još bila u kopnenoj vezi sa Sjevernom Amerikom, a tako isto Etiopsko kopno s Brazilom. Da nastane zavala Atlantskog oceana, moralo je nestati kopnene veze između Afrike i Brazila i između Škotske i Sjeverne Amerike. Problem postanka zavale Atlantskog oceana nije još riješen (v. Atlantski ocean). Paleomediteranska geosinklinala, koju je pokrivalo more Tetis, bila je u istočnom dijelu na početku miocena suha, dok je zapadni dio između Evrope i Afrike bio unutrašnje Sredozemno more. U miocenu je to more bilo mnogo veće nego sada te je obuhvaćalo sjeverno podnožje Alpa i Karpata. U posljednjoj fazi miocena Sredozemno se more suzilo tako, da je u donjem pliocenu imalo najmanju površinu. Jadransko more se u to doba znatno povećalo. U Tirenskom moru bilo je tirensko kopno razlomljeno i pretežno potopljeno, a nestao je i širok pojas zemlje na sjevernoj obali Afrike. Egejsko i Crno more spojilo se sa Sredozemnim morem. U toku pliocena bilo je Sredozemno more kratko vrijeme u vezi s Indijskim oceanom preko Crvenog mora, koje je nastalo rasjedanjem Zemljine kore. Prastara zavala Tihog oceana ostala je u toku svih geoloških epoha gotovo nepromijenjena. Za vrijeme tercijara raspala se kopnena masa na sjevernoj hemisferi u Evraziju i Sjevernu Ameriku, a kopnena masa na južnoj hemisferi u Indiju, Afriku i Južnu Ameriku. Između tih dijelova starih kontinenata stvorila se zavala Atlantskog oceana; nakon toga se Sjeverna Amerika spojila s Južnom Amerikom, a Evrazija s Afrikom i Indijom. U diluviju je konačno Sjeverna Amerika potpuno odijeljena od Evrope. Tako su kontinenti i mora dobili sadašnji oblik i geografski položaj.

Za vrijeme pleistocenske glacijacije snizila se morska razina na cijeloj Zemlji (v. Dno mora), pa su negdje plitka dna epikontinentskih mora postala suhim dijelovima kopna (južni dio Sjevernog mora, dijelovi Baltičkog mora i dr.); nakon ledenog doba ta su područja ponovo pokrivena morem. Orogenetskim pokretima, koji su u tercijaru bili vrlo jaki, nabrana su sva mlađa ulančena gorja (Alpe, Karpati, Dinaridi, Himalaja, Ande i dr.). Zbog rasjeda i lomova bila je u tercijaru pojačana i vulkanska djelatnost na Zemlji.

LIT.: M. Neumayr, Erdgeschichte, II, Leipzig 1887; E. Haug, Traité de Geologie, IV, Paris 1911; O. Krümmel, Handbuch der Ozeanographie, Stuttgart 1911; K. Andrée, Geologie des Meeresbodens, I i II, Leipzig 1920; L. Kober, Der Bau der Erde, Berlin 1921; V. Petković, Istoriska geologija (Stratigrafija), Beograd 1925; C. Vallaux, Géographie générale des Mers, Paris 1933; F. Kerner~ Marilaun, Paläogeographie, Berlin 1934; S. Ekman, Tiergeographie des Meeres, Leipzig 1935; G. Schott, Geographie des Indischen und Stillen Ozeans, Hamburg 1925; E. de Martonne, Traité de Géographie Physique, I i II, Paris 1936; F. Kossmat, Paläogeographie und Tektonik, Berlin 1936; A. Wegener, Die Entstehung der Kontinente und Ozeane, Braunschweig 1941; L. Kober, Tektonische Geologie, Berlin 1942; G. Schott, Geographie des Atlantischen Ozeans, Hamburg 1942; H. V. Sverdrup, M. W. Johnson i R. H. Fleming, The Oceans, Their Physics, Chemistry and General Biology, New York 1946; F. P. Shepard, Submarine Geology, New York 1948; P. H. Kuenen, Marine Geology, New York i London 1950.O. Oz.