GEOGRAFIJA, VOJNO-POMORSKA. Vojna geografija kao osobita grana vojne nauke ispituje i procjenjuje geografske elemente u vezi s njihovim utjecajem na pripremu i vođenje rata. Po elementima koje istražuje vojna geografija se dijeli na vojno-kopnenu, vojno-pomorsku i vojno-zrakoplovnu. Vojno-pomorska geografija proučava prostorne elemente, koji utječu na pripremu i vođenje rata na moru.
OPĆENITO О VOJNO-POMORSKOJ GEOGRAFIJI
Predmet, uloga i mjesto u sistemu vojnih nauka. Glavni je zadatak vojno-pomorske geografije proučavanje geografske sredine, stupnja i karaktera njena utjecaja na djelovanje vojno-pomorskih snaga, na korišćenje pojedinih klasa ratnih brodova, mornaričke avijacije, obalne obrane i svih vrsta vojno-pomorskog naoružanja i tehnike. Proučavanjem vojno-pomorske geografije lakše se upoznavaju zadaci ratne mornarice u određenom periodu. Razvijenost, sastav, snaga, taktička svojstva ratnih brodova i naoružanja utječu na ocjenu geografskih elemenata.
Sve grane djelatnosti vojno-pomorskih snaga zahtijevaju prethodno vojno-geografsko proučavanje pomorskih ratišta. Od svojstava pomorskog ratišta zavisi izbor klasa, tipovi brodova, aviona, sistem obalne obrane, vrste naoružanja i t. d. Zbog osobitosti ratišta često su potrebne izmjene u glavnim elementima brodova. Dovoljno se sjetiti u novijoj pomorskoj historiji pojave monitora u pribrežnim vodama Sjeverne Amerike i borbenog čamca u »uskim« morima (u kanalu La Manche, Jadranu, Baltiku).
Strategijski i operacijski su planovi, pored ostaloga, i rezultat proučavanja i procjene geografskih elemenata. Vojno-pomorska geografija proučava, dakle, prostor u taktičko-operativnom i operativno-strategijskom smislu. Ona crpe građu iz pojedinih grana geografije, proučava je i primjenjuje u ratne svrhe. Vojno-pomorska geografija utvrđuje udio geografskih elemenata u formulaciji načela ratne vještine i njihovoj primjeni i olakšava donošenje taktičkih i operativno-strategijskih odluka; prema tomu, metodu, sadržaj i obujam izučavanja ove nauke treba uskladiti s potrebama strategije, operatike i taktike.
Historijski razvoj vojne i vojno-pomorske geografije. Poznavanje geografije uvijek je koristilo u izvođenju vojnih poduhvata. Kinezi su već ←2300 imali orografski i hidrografski opis 9 oblasti tadašnje Kine, kao i podatke о prostranstvu, naseljenosti i proizvodnji. Ovi su geografski radovi služili i vojnim ciljevima. Prvi zabilježeni geografski podaci kod starih Grka odnosili su se na kolonije, osvojene zemlje i putove do njih. Rimska se geografija bavila opisom kolonija i osvojenih teritorija, proučavanjem putova, izradbom karata morskih obala i komunikacija. Sve velike vojskovođe su se koristile rezultatima geografskih proučavanja, ali kao grana vojne nauka vojna geografija se pojavljuje tek u doba Napoleona I., i to u obliku zbornika raznih geografskih podataka, koji su bili od interesa za vojsku. Širenje ratišta u to doba odjednom je otkrilo velike nedostatke u poznavanju geografije i topografije. God. 1800 utemeljen je čuveni austrijski vojno-geografski institut. U XIX. st. vojna je geografija važna i neophodna grana vojne nauke.
Vojno-pomorska geografija, kao zaseban ogranak vojne geografije, javlja se sa zakašnjenjem, jer su u XIX. st. flote operirale pretežno na pučini i dobrim dijelom nezavisno od operacija na kopnu. Hidrografsko-navigacijsko i klimatsko-meteorološko poznavanje pomorskih ratišta zadovoljavalo je tadašnje zahtjeve. Nerijetko se zaboravljalo, da svako more i svaki njegov predio ima svoju topografiju, svoja osobita obilježja. To je pojačavala i činjenica, da na moru ograničen broj ljudi mora stalno proučavati uslove »terena«, za razliku od kopna, gdje svaki borac osjeća potrebu vojno-geografskog znanja о terenu, na kojem se kreće. Tako su pojedine ratne mornarice ušle u Prvi svjetski rat bez razrađenih i pročišćenih vojno-geografskih shvatanja. Kod nekih je ratnih mornarica to trajalo sve do Drugog svjetskog rata, koji je obiljem pomorskih operacija, združenih operacija u t. zv. uskim morima i skučenim predjelima, pojavom brojnih klasa i potklasa ratnih brodova, koji su operirali u priobalnim područjima·— dokazao važnost vojno-pomorsko-geografskog poznavanja područja operacija i pospješio razvitak potrebnih studija. Tada su i u našoj Ratnoj mornarici udareni temelji vojno-pomorskoj geografiji.
Utjecaj geografske sredine na djelovanje vojno-pomorskih snaga. Čovjek mijenja geografsku sredinu i na moru (produbljivanje morskog dna, nasipanje akvatorija u pomorskim bazama), koristi prirodnu sredinu (magle, slaba vidljivost i noć radi prikrivenog izvršivanja borbenih zadataka), mijenja nepovoljne elemente (upotreba ledolomaca, radara, infracrvene fotografije) i podčinjava se prirodnim uvjetima (nemogućnost razminiranja ledenog pokrivača na moru i nemogućnost korištenja torpednih čamaca na zaleđenu moru). Utjecaj geografske sredine na operacije vojno-pomorskih snaga mijenja se prema mjestu i vremenu.
Vjetar je igrao različitu ulogu u borbama na moru. Za operacije flote na vesla bio je najbolji preduvjet tišina; već pri umjerenim vjetrovima sklanjali su se tadašnji ratni brodovi pod obalu. Obratno, za flote na jedra vjetar je bio pokretna snaga. Kad je bio uveden parni stroj, u početku je slabi parobrod s pogonom na kotače bio mnogo zavisniji od vremena negoli usavršeni jedrenjak iz istog perioda. U najnovije doba izmijenjen je utjecaj magle i noći zbog pojave radara i t. d.
Način i cilj proučavanja i izlaganja u vojno-pomorskoj geografiji. Vojno-pomorska geografija ima svoj teorijski i svoj primijenjeni dio. Teorijski nas dio upoznaje s općim znanjem, koje je potrebno, da bi se u primijenjenom dijelu mogli pravilno ocijeniti geografski elementi i donositi pravilni zaključci. Važno je, kojim svojstvima, u kom pravcu i u kojoj mjeri geografski elementi i geografski faktori utječu na pripremu i vođenje rata, na operacije i borbu, i to svaki elemenat zasebno i svi oni u međusobnoj vezi. Primijenjeni dio vojno-pomorske geografije proučava i procjenjuje cijela pomorska ratišta ili pojedine njihove dijelove u pogledu geografskih uvjeta za vođenje rata ili pojedinih operacija. Vojno-geografsko proučavanje pojedinih pomorskih ratišta obuhvaća ne samo morska prostranstva s odnosnim otočjem, morskim dubinama i dnom, već i onaj pojas kopna, na kojemu može doći do izražaja djelovanje vojno-pomorskih snaga. Isto tako vojno-geografsko proučavanje uključuje zračnu sredinu nad pomorskim ratištem i njegovu društvenu sredinu (naselja na otocima i obalama). Pomorske komunikacije i brodovi na njima također su društveno-ekonomski elementi ratišta na otvorenom moru. Ratne operacije čak i na otvorenu moru odražavaju se na obalska naselja. Klasni karakter eventualnih ratova i oružanih snaga u pojedinim državama također je kriterij za izbor elemenata, koje treba proučavati.
Kod proučavanja vojno-pomorske geografije treba razlikovati terenske i kabinetske radove; jedni dopunjuju druge: prije terenskih radova treba proučiti potrebnu literaturu, kartografski materijal i t. d., a praktični radovi na terenu (utvrđivanje prostornog stanja, crtanje karata i shema, fotografiranje i filmovanje) opet se završavaju kabinetskim radom.
Što se tiče metoda, glavno je, da vojno-pomorska geografija prouči najprije uvjete za upotrebu oružane sile na pomorskim ratištima. Zatim treba utvrditi rezultate, koji se na temelju tih uvjeta mogu postići. Na taj način vojno-pomorska geografija zadovoljava potrebe taktike, operatike i strategije svih razmjera.
Sredstva za proučavanje vojno-pomorske geografije. Uz geografiju potrebno je opće znanje iz oceanografije, hidrografije, hidrologije i meteorologije. Karte svih vrsta, u prvom redu pomorske, zatim specijalne navigacijske, meteorološke, magnetske, karte ruta, karte kopnene vojske i t. d. neophodne su pri vojno-pomorsko-geografskim studijama. Mnogo podataka daju priručnici za plovidbu, popisi radio-stanica i radio-signala, radiogoniometrijskih stanica i radio-farova, popisi signala za maglu i t. d. Važne su i lične informacije i izviđanja. Proučavanje poprišta vojnih operacija nije samo rad pojedinih specijalista. Ma kako precizno hidrografi izradili svoje snimke i izvršili mjerenja, ma kako točno bile sastavljene pomorske karte i priručnici, nadasve je važno neposredno proučavanje područja, kojim se plovi.
GEOGRAFSKI ELEMENTI I RAT NA MORU
Osnovni geografski elementi i njihov značaj. Osim fizičkih, značajnu ulogu igraju i antropogeografski faktori. Svi oni čine važne elemente taktičke, operativne ili strategijske situacije; zato se nazivaju vojno-geografskim elementima. Osnovni vojno-geografski elementi jesu: geografski položaj, kopno, more (promatrani u međusobnoj vezi), reljef, geološki sastav, hidrografija, hidrobiologija, komunikacije, državne granice, klimatske prilike, materijalna bogatstva, stanovništvo, političko i društveno uređenje. Ovi elementi dolaze do izražaja u svim granama vojne geografije. Razumljivo, u svakom se pojedinom ogranku mijenja relativna važnost pojedinih elemenata i njihovih osobina.
Geografski položaj države, promatrane s obzirom na kopno i more, odlučan je za njeno razvrstavanje u države kontinentalnog ili centralnog položaja (sve su im granice kopnene), polucentralnog položaja (pretežno kopnene granice), poluizoliranog (poluotočnog) položaja (pretežno pomorske granice) i u države izoliranog (otočkog) položaja (sa svih strana opkoljene morem).
Vrijednost oceana i mora za pojedine države veoma je različita. Dok centralne nemaju direktnih interesa na morima, za izolirane države mora je životno pitanje. Veličina mora, koje odvaja pojedine neprijateljske države, utječe na njihovu sigurnost; što je more šire, napadaču je teže izvršiti iznenađenje; teže mu je snabdijevanje i popuna; teže, opsežnije i dugotrajnije su pripreme; duže i osjetljivije su mu komunikacije. A poznata je činjenica, da među osnovne zadatke ratne mornarice u ratu ide i zaštita vlastitih pomorskih komunikacija i napad na pomorske komunikacije neprijatelja.
Međusobni odnos kopna i mora interesira u prvom redu strategiju kao element, koji utječe neposredno na operacije kopnenih i pomorskih snaga u pozitivnom i u negativnom smislu (štiti ili otkriva bok ratišta, smanjuje ili povećava njegovu dubinu, olakšava ili otežava manevriranje kopnenih ili pomorskih snaga, olakšava ili otežava snabdijevanje i t. d.); utječe i na združene operacije i suradnju kopnenih i pomorskih snaga. Da bi se svi ovi utjecaji uočili, proučavaju se i procjenjuju svi geografski objekti, gdje se dodiruje kopno s morem: morska obala, poluotoci, otoci, zaljevi, tjesnaci i prevlake.
Razmatra se dužina i oblik obale i njena razvedenost, plovnost neposredno uz obalu, kopnena saobraćajna mreža duž obale i opća prohodnost, pristupačnost obale s mora i kopna, t. j. veza mora s unutrašnjošću državnog teritorija i pogodna mjesta za iskrcavanje, oblici riječnih ušća, pogodnost obala za obranu djelovanjem s obale i djelovanjem pomorskih snaga, naseljenost i bogatstvo obale i njene okoline.
Pojam о čvrstini i važnosti morskih obala (bile one brežuljkaste, brdovite, strme, niske, djelomično plavljene za visoke vode, močvarne, nepregledne, otvorene s mora i t. d.) mijenjao se u toku historije. Neke su obale izgubile svoju relativnu vrijednost, a porasla je važnost drugih, vrijednost mnogih dijelova obale promijenila se u vezi s upotrebom desantnih sredstava malog gaza. Amfiteatralan položaj Genove, na pr., nekada je omogućavao, da se flota odbije jačim dometom obalske artiljerije (i za Napoleonovih ratova); danas je La Superba izložena akcijama s mora; о tome najbolje svjedoče bombardiranja Genove s mora u Drugom svjetskom ratu.
Kao primjer obala, koje su zbog svog sklopa zahtijevale posebna plovna sredstva, mogu da posluže lagune, zatoke i limani (stoga su građene samoplovne i nesamoplovne baterije, »popovke«, monitori, oklopni čamci i t. d.). U vojno-geografskom smislu od posebnog su značenja obale pokrivene čistom primorskom vegetacijom (mangrovske obale, pošumljene dine, otoci prekriveni trskom i riječne delte u tropskim krajevima).
Važnost poluotoka zavisi od njihove veličine, položaja u odnosu prema moru i ostalim dijelovima kopna, od njihove veze s ostalim dijelovima kopna, osobito orografske, kao i о karakteru tla. Prema tome, poluotoci mogu da posluže kao bočni obrambeni položaji, ponekad samo za obranu neposredne obale i pojedinih zaljeva, a ako su veći i nalaze se na povoljnu mjestu, i za obranu vlastitog mora i saobraćaja na njemu. Poluotoci su često bili prvi objekt napadača.
Pojedini otoci imaju veći ili manji strategijski značaj prema svome geografskom položaju, položaju prema vlastitom kopnu i moru i prema vlastitim pomorskim komunikacijama, kao i prema kopnu, moru i pomorskim komunikacijama susjednih ili neprijateljskih država; zatim prema svojoj veličini i pravcu protezani a, prema svome orografskom sklopu, podesnosti za pristajanje brodova, naseljenosti i prirodnim bogatstvima.
Osnovni je faktor, koji određuje vojni značaj pojedinog otoka, njegov geografski položaj u odnosu na neprijatelja. Otoci, koji se nalaze u blizini vlastitog kopna, imaju defanzivnu važnost; obratno, otoci u blizini neprijateljske obale redovno su polazne točke za napad. Ovi su braniocima opasni zbog većih ili manjih neprijateljskih diverzija i početka krupnih operacija. Značenje pojedinog otoka ne promatra se samo u vezi s mogućnošću, da se na njemu upotrebe vlastite snage, već i u vezi s opasnošću, koju bi on predstavljao u neprijateljskim rukama.
U vojno-strategijskom pogledu zaljevi imaju svoju posebnu vrijednost kao baze i skloništa za flotu, njene ustanove i skladišta i kao oslonac za njene ofanzivne akcije.
Međusobno djelovanje mora i kopna stvara osobite operativne i taktičke preduvjete u područjima riječnih ušća, koja su često bila poprište desantnih operacija. U ovakvim slučajevima može se djelovanje flote očitovati daleko u unutrašnjosti kopna, kao što potvrđuju mnogi historijski primjeri (problematika Schelde, Vlissingena, Rotterdama, Walcherena, utvrđenja Antwerpena).
Tjesnaci imaju veliku važnost u privrednom, pomorskom, političkom i strategijskom pogledu.
Veliki morski kanali imaju isti, čak i veći pomorsko-saobraćajni i strategijski značaj nego prirodni tjesnaci (Sueski, Panamski, Kielski kanal).
Značaj prevlaka sličan je značaju tjesnaca: ako preko prevlake prolaze kanali, kao što je Panamski i Sueski, onda je njihova strategijska važnost mnogo veća.
Utjecaj hidrografskih elemenata u vojno-pomorskoj geografiji osobito se očituje u važnosti poznavanja i korištenja reljefa morskog dna; to osobito dolazi u obzir pri upotrebi podmornica i podvodnih oružja.
Na osnovi točnog proučavanja dubina određuju se: područja, koja dopuštaju vožnju brodovima određenih klasa; područja, u kojima podmornice mogu ili ne mogu ploviti u marševskom, borbenom, odnosno podvodnom stanju; područja, u kojima podmornica može po dubini da izbjegava dubinske bombe i u kojima može da legne na dno; područja, u kojima se mogu polagati razne vrste mina i prepreka i t. d.
О prirodi i vrsti morskog dna ovisi sigurnost sidrenja brodova, mina, plutača, barikada, mreža i mogućnost ležanja podmornica na dnu. Za sidrenje je najpovoljnije muljevito, a najgore kamenito dno. Za ležanje podmornica na dnu najnepovoljniji su žitki mulj i kamen.
Utjecaj hidroloških elemenata. Dok je utjecaj hidrografskih elemenata na vojne operacije bio uočen već od najstarijih vremena, dotle je proučavanje utjecaja hidroloških elemenata na vojne operacije poraslo upravo u najnovije doba. Suvremeni razvoj pomorskog oružja donosi nove primjere utjecaja morske vode i dinamike mora na upotrebu pojedinih pomorskih oružja i sredstava.
О slanosti morske vode ovisi stepen korozije brodskog trupa, metalnih dijelova podvodnog oružja i raznih uređaja, koji se nalaze u vođi ili dolaze s njom u dodir. Veći značaj ima gustoća vode, koja ovisi о slanoći, temperaturi i pritisku. U vođi manje gustoće brod više gazi; kada brod prijeđe iz mora u slatku vodu, povećava se njegov gaz za otprilike 1/40. О gustoći i temperaturi vode ovisi brzina širenja zvuka u vodi. Na to treba paziti pri upotrebi PEL-a. Razlika temperature u raznim slojevima vode također utječe na djelovanje PEL-a. Slično je i s ultrazvučnim dubinomjerima. Slanoća i gustoća utječu na držanje podmornica pod vodom.
O toploti mora brine se osobito podmorničarstvo. Niske temperature površinskih i dubinskih slojeva vode rashlađuju unutrašnjost podmornice, pa to iziskuje njeno zagrijavanje. Pri višim temperaturama vode podvodni dio broda i razni predmeti u vodi (na pr. mine) brže obrastu školjkama i travom. Stoga je potrebno često dokovanje brodova i čišćenje njihova podvodnog dijela. Školjke i trava na minama mogu smanjiti njihov uzgon.
Na nekim mjestima mora primjećuje se u dubini sloj vode, koji se oštro razlikuje po gustoći od slojeva, koji se nalaze iznad njega, zbog niže temperature ili veće slanoće. Ovaj gušći sloj vode naziva se »žitkim dnom«. Podmornica može da se uravnoteži tako, da njena plovnost postane negativna u odnosu prema gornjem manje gustom sloju, a pozitivna u odnosu prema nižem sloju. U tom slučaju može podmornica ležati na sloju žitkog dna, bez kretanja, kao na tvrdu dnu.
Od svih hidroloških elemenata najtrajniji utjecaj na akcije pomorskih snaga ima led. Zamrzavanjem čitavih područja ratišta potpuno se mijenja karakter akcija mornarice: mnoge klase brodova (s tanjim trupom) ne mogu se uopće upotrebiti, brodovi sa čvrstim trupom mogu ploviti uglavnom samo uz pomoć ledolomaca, mine se ne mogu polagati na uobičajen način, ne može se vršiti razminiranje ni torpedno gađati. Preko čvrstog leda na moru, jezerima i rijekama mogu se prebacivati trupe i materijal.
U prozirnoj vodi mogu se do određene dubine iz zraka otkriti razni predmeti (podmornice, mine, mreže i t. d.). Boja mora također utječe na uočljivost predmeta u moru.
Valovi dovode do valjanja, posrtanja i ljuljanja broda i tako smanjuju njegovu brzinu. Jaki valovi otežavaju rad ljudstva i upotrebu artiljerije i torpeđnog naoružanja na površinskim brodovima (pri susretu britanskih krstarica s njemačkim razaračima 24. III. 1916, zbog teškog mora, razarači nisu mogli da iskoriste svoje torpedno naoružanje, a krstarice artiljeriju; rezultat: britanska krstarica Cleopatra kljunom je potopila njemački razarač G 194). Pri jakim valovima otežano je polaganje mina s površinskih brodova i razminiranje kontaktnih mina; mine s malom položajnom dubinom bivaju otkrivene. Veći valovi otežavaju podmornici održavanje dubine pri podvodnom napadu. Kratki strmi valovi nepovoljno utječu na držanje i rad manjih brodova, veliki valovi onemogućavaju njihovu upotrebu. О stanju mora, t. j. о valovima, ovisi polijetanje i slijetanje hidroplana. Valovi uz obalu i mlatanje otežavaju desant. Kao primjer za to može se navesti gubitak većeg broja američkih desantnih sredstava pri iskrcavanju u Maroku 7. XI. 1942 zbog valometa pred obalom (surfa). I pri desantu na Siciliji 10. VII. 1943 saveznička desantna sredstva bacali su na obalu valovi i struja. Zbog toga je jako zakasnilo prekrcavanje trupa i materijala s desantnih brodova.
S morskim mijenama treba računati pri prolazu broda kroz područje s malim dubinama. Tako će neki put pomorske snage koristiti visoku vodu kod prilaženja obali radi bombardiranja objekata na kopnu, koji su daleko od obale; obratno, za vrijeme niske vode mnogim se predjelima obale sigurno ne mogu pripribližiti plovne snage ratne mornarice.
I pri polaganju sidrenih mina treba paziti na amplitude morskih mijena. (Poznati su karakteristični primjeri iz Prvog svjetskog rata: Englezi su u početku rata postavljali svoje mine u Sjevernom moru ne uzimajući u obzir plimu i oseku, pa su se za vrijeme oseke mine pojavljivale na površini mora, i podmornice su prolazile između njih »kao između plutača«. Na ulazu u Bijelo more ruski su minolovci razminirali plovni put radi prolaza engleske pomoćne krstarice, pa ipak je ona udarila u minu zato, što se razminiranje vršilo za vrijeme visoke vode, a mine su bile postavljene za niske vode).
Pri približavanju desantnih brodova obali neophodno je potrebno da se znadu promjene razine mora (primjeri: Zeebrugge i Oostende 1918, Normandija 1945, Inčon 1950 i dr.). Kao primjer kakve posljedice ima nepoznavanje morskih mijena može da posluži američki desant na Tarawu 21. XI. 1943, kada su se kod približavanja obali za oseke, pojačane vjetrom u istom smjeru, desantna sredstva nasukala na grebenu 1/2 nm od obale; to je dovelo do teških gubitaka u ljudstvu.
I pri izboru i opremanju vojno-pomorskih baza mora se imati na umu amplituda morskih mijena (negativan primjer je Port Arthur 1904: prolaz sa sidrišta u unutarnju luku bio je dubok samo 6,7 m ; stoga su ga bojni brodovi mogli koristiti samo za vrijeme visoke vode; to je neprijatelj mogao lako izračunati).
Izmjenu pravca struje plime i oseke koristile su već u Prvom svjetskom ratu njemačke podmornice, da prodru u duboke zaljeve engleske obale Sjevernog mora, u kojima su bile važne baze britanske flote; radi ekonomiziranja električnom energijom njemačke su podmornice ulazile u te zaljeve sa strujom plime, a izlazile sa strujom oseke.
Podmornice moraju računati na struje, koje vladaju u raznim dubinama, naročito pri podvodnom prolazu kroz tjesnace (Gibraltarska vrata, Dardaneli).
Pri polaganju sidrenih mina u području s jakom strujom, treba uzeti u obzir smjer i jačinu struje. Mine struja otklanja u svom smjeru, a time se mijenja položaj i položajna dubina.
Hidrobiološki faktori utječu na vojno pomorstvo uglavnom nizom organizama, koji žive na brodskom trupu, na podvodnim predmetima i na podvodnoj opremi.
Svjetlucanje mora (koje nastaje od najjednostavnijih organizama) ima određen vojni značaj : pri jakom svjetlucanju mora dobro se vidi brazda broda. Pojedini predmeti ostavljaju za sobom svijetao trag (na pr. torpedo).
Niz analognih primjera mogao bi se navesti i za utjecaj ostalih geografskih elemenata na vojno pomorstvo i u ratu na moru. Važnost vremena za vojno-pomorske operacije očita je, iako ono za suvremene brodove ima drugi značaj, no što ga je imalo prije za brodove na vesla i brodove na jedra. Značenje vremena i njegovo proučavanje znatno je poraslo s obzirom na važnost, koju imaju u vojno-pomorskim operacijama mali brodovi i avijacija, upotreba umjetne magle i kemijskih sredstava. Nijedna operacija se danas ne planira, a da se prethodno ne izvrši njeno hidrografsko-meteorološko osiguranje.
U Drugom svjetskom ratu Japanci su svoje neprimijećeno približavanje Pearl Harboru (26. XI.—7. XII. 1941) imali da zahvale i vremenskim prilikama: teškom moru, olujama i gustoj magli. Pri samom napadu 7. XII. 1941 oblaci ispod 2000 m visine olakšavali su napad avijacije. Bitka u Koraljnom moru (7. i 8. V. 1942) daje primjer taktičkog korišćenja hladnog fronta i od strane Amerikanaca i od strane Japanaca. Pa i napad na Tokyo (18. IV. 1942) bio je zasnovan na prethodnom detaljnom proučavanju meteoroloških uvjeta za izvršenje marša na moru i napada; rezultati meteoroloških proučavanja odredili su i rok za akciju.
Vojno-geografski elementi raznoliko utječu na razne operacije i taktičke radnje; jedni više pogoduju ofanzivnim operacijama i taktičkim radnjama, a drugi povoljnije utječu na defanzivne operacije i taktičke radnje. Zato je potrebno da se usporede veličina i značenje posebnog utjecaja jednog elementa s veličinom i značenjem posebnih utjecaja drugih elemenata, da se ustanovi, u kome smislu i u kome se pravcu (pozitivnom ili negativnom) očituju novi utjecaji, da li se njihovo djelovanje dopunjuje ili smanjuje ili potpuno eliminira. Tako će se doći do kombiniranog (relativnog) utjecaja pojedinih vojno-geografskih elemenata. Neki vojno-geografski elementi, kao i geografski objekti, dobijaju svoj konačni značaj tek u vezi s ostalim elementima situacije, prije svega u vezi s akcijama neprijateljskih i vlastitih snaga; tek na osnovu takvih razmatranja mogu se donijeti pravilni zaključci 0 njihovu utjecaju u pojedinim konkretnim slučajevima.
Utjecaj geografskih elemenata na pripremu i vođenje rata. Geografski elementi vjerojatnih budućih ratišta vrlo mnogo utječu na organizaciju i jakost armija i njihovih pojedinih rodova. Tako oni uvjetuju postojanje i organizaciju ratne mornarice, uzrokuju potrebu obalske artiljerije i t. d. Posredno geografski elementi utječu i na formaciju armije. Pravilna procjena utjecaja geografskih elemenata jednog ratišta ili bojišta treba da dade potreban pravac vojnoj obuci, jer geografski elementi, koji pretežu i daju karakteristično obilježje pojedinim ratištima, nalažu, da se pojedine armije već u mirno doba spreme za ratovanje u uvjetima datih geografskih elemenata za ratnu mornaricu (uvjeti vođenja rata u razvedenim ili nerazvedenim obalnim područjima, na oceanskim prostranstvima i t. d.). Geografski elementi utječu i na opremu armije. Oni se uzimaju u obzir i prilikom dislokacije armije u mirno doba pri provođenju organizacijskih mjera za izvršenje mobilizacije, gdje se posebna pažnja obraća pitanjima gustoće naseljenosti, komunikativnosti, prehodnosti, broju i stanju komunikacija i prijevoznih sredstava. Svestrana geografsko-strategijska procjena ratišta služi uz procjenu vojno-političke situacije za osnovu ratnog plana. Vojno-geografska studija ratišta služi za poduzimanje mjera, da bi se ratište uredilo za potrebe rata. Tim mjerama mogu se štetni utjecaji prirodnih geografskih svojstava ukloniti ili smanjiti, a povoljni povećati. Tako su, na pr., Nijemci prokapanjem Kielskog, a Američani prokapanjem Panamskog kanala omogućili prebacivanje svojih flota iz Baltičkog u Sjeverno more, odnosno iz Atlantskog u Tihi ocean.
Vojno-geografski elementi vrše velik utjecaj i na mobilizaciju, koncentraciju i strategijski razvoj armije. Zbog velike pokretljivosti suvremenih plovnih snaga ratne mornarice, mobilizacija i koncentracija opremljenog dijela flote traje obično 1—2 dana. Strategijski razvoj vrši se u veoma kratkom roku. U svim tim strategijskim radnjama postoje velike razlike u odnosu na kopnenu vojsku, kod koje ove radnje, zbog golemih masa ljudi, koje se stavljaju u pokret i koje se kreću znatno sporije od jedinica flote, traju mnogo duže; zato ove radnje u pomorskom ratovanju imaju relativno manju važnost nego u kopnenom. Stoga u pomorskom ratovanju težnja, da se neprijateljstva počnu prepadom bez objave rata, ima tako veliku ulogu, jer se samo ovako neprijatelj može iznenaditi i zateći nespreman za borbu. Kinesko-japanski rat 1894—95, Rusko-japanski rat 1904—05 i Drugi svjetski rat (Pearl Harbor) pružaju dovoljno poučnih primjera.
LIT.: E. E. Шведе, Лекции по военно-морской географии, Ленинград 1938; A. Westcott, American Sea Power Since 1775, Chicago, Philadelphia i New York 1947; S. E. Morison, History of United States Naval Operations in World War II, Boston 1950; P. Tomac, Strategija i geografija, Vojno delo, 1953, 4 i 5; S. Prica, Potsetnik iz vojno-pomorske geografije, Split 1953; I. Božić, Osnovi vojne geografije, opšti deo, Beograd 1954; Ž. Verić, Uticaj geografskih elemenata na organizaciju armije i pripremne strategijske radnje, Vojno delo, 1955. I.S. P.