GALIOT (franc, galérien, tal. galeotto, galeota, engl. galleyslave), veslač na galiji. Razlikovali su se dobrovoljci plaćenici (franc. bonnes voglies, tal. buonavoglie) i kažnjenici (franc. forçats, tal. forzati), u koje su se ubrajali i zarobljenici. U Mlecima i Genovi poslije XVI. st. razlikuju se schiavi (zarobljenici i kupljeni Turci), forzati (kažnjenici), bonevoglie (plaćeni dobrovoljci) i scapoli (neokovani nadničari i oni, koje su pojedine općine morale stavljati na raspolaganje galijskoj floti, što je kasnije zamijenjeno novčanom dažbinom).P. M.

I na brodovima Dubrovačke republike posade su se sastojale od plaćenika (salariato) i od kažnjenika galiota (forzato). Kazne veslanja na galiji izricali su suci kriminala, suci saniteta i plemići upravnih oblasti Dubrovačke republike. Svaki je državni brod morao voditi Knjigu osuđenika na veslanje na galiji radi evidencije о izdržavanju kazne i radi opravdanja utrošenog beškota, jer je g. dobijao libru i po beškota na dan. Poznato je nekoliko kategorija galiota u Dubrovačkoj republici. Za vrlo teške prestupke, kad prisutnost osuđenika nije bila poželjna u Dubrovniku, i kad su to tražile mornarice, s kojima je Republika bila u dobrim odnosima, osuđenici su se upućivali u Italiju, a odatle na galije drugih država (malteške, papinske, napuljske i t. d.). Ostali osuđenici upućivani su kao galioti na dubrovačke državne brodove. Osuđenik je mogao biti osuđen na veslanje s okovima na nogama ili bez okova. Vremenske kazne kretale su se od nekoliko dana do nekoliko godina. Iz Knjige galiota, što ju je za 1608 vodio Lovro Barzo, pisar jedne velike galije, vidi se, da su te godine na njegovu brodu bila ukrcana 62 galiota, osuđena ukupno na 3543 dana veslanja. Među osuđenicima nalazila se i jedna žena, osuđena na mjesec dana služenja na galiji.S. Ve.

Regrutiranje galiota. Veslanje je uvijek bio težak fizički rad pogotovu na galijama, gdje je veslalo u okovima po pet veslača na dugom veslu po određenom taktu. Stoga je pribavljanje veslača za galije uvijek išlo teško. Dobrovoljci su stalno bježali s galije, iako su kazne za bjegunce bile zvjerski okrutne. U XV. st. glavninu galiota su sačinjavali kažnjenici i robovi, kupljeni uglavnom u Carigradu. Od svih zarobljenika najviše su se kao galioti cijenili Turci, jer su bili jaki, izdržljivi i dobri veslači. Glavni dobavljač turskih galiota u Evropi bio je veliki toskanski vojvoda, koji je u vojnim prepadima po turskim otocima u Egejskom moru zarobljavao sve što je bilo sposobno za vesla. U samoj Italiji opijali su mladiće, dovodili ih u igračnice, gdje bi izgubili svu imovinu. Tada bi im jedan mešetar pozajmio novac, a dug bi morali iskupiti veslanjem na galiji. U Francuskoj, za Luja XIV., sudovi su dobivali naloge, da što više krivaca osuđuju za galije. Tako su na doživotno veslanje osuđivani i krivci za najneznatnija djela. Kad je opozvan Nantski edikt, osuđene su za veslače legije protestanata.

Veliki broj galiota regrutirao se od zarobljenika, koje su uhvatili pirati u borbama na moru. Iako nema točnih podataka о broju takvih zarobljenika, čini se, da je samo na Sredozemnom moru nestajalo godišnje oko 30.000 ljudi, koje su pirati oteli s brodova. Fratar Dan piše, da je samo u Algeru 1634 bilo 25.000 zarobljenika i zarobljenica; u taj broj nije uračunao 8000 kršćana, što su prešli na muslimansku vjeru.

Zarobljenici, koji su bili zdravi i snažniji, određivali su se za galiote, ali su se mogli otkupiti, ako je netko od njihovih prijatelja položio otkupninu kod osobitih trgovaca, koji su se bavili razmjenom galiota i robova. Ostarjeli galioti i zarobljenici, za koje nije nitko platio otkupninu, prodavali su se u unutrašnjost Afrike.

I kod nas se nalaze zapisi o tome, da se robovi i zarobljenici, koji se u roku od 3—4 godine ne otkupe, moraju uputiti na galije. Cijena jednog galiota kretala se u našim krajevima 200—400 talira.

U Hrvatskoj za Marije Terezije kažnjenici su se upućivali na galije radi izdržavanja kazne. Prema Kotorskom statutu galiot na državnoj galiji polagao je zakletvu, da će biti vjeran kotorskoj općini, pokoran kapetanu, komitu i naukijeru, da će čuvati brod i opremu, da ne će činiti štetu niti dopustiti da je drugi čine, a ako bi digao ruku ili nož na pretpostavljenoga, neka ga se po uviđavnosti kazni.

Život galiota. Na galiji se veslalo na četiri načina: 1. preko klupa u redovitim prilikama; 2. dodirom klupa za paradu pri izlasku iz luke i ulasku u nju, jer su pera vesala opisivala slikovite krivulje; 3. grabljenjem (to je također bilo paradno ubrzano veslanje); perima se tada naglo grabila voda i pljuskalo; to je pružalo sliku snage, no g. su se kod takvog veslanja brzo zamarali, a galija nije plovila ništa brže; 4. između klupa, kad je zapovjednik htio ploviti s pola snage, da sačeka koju drugu galiju, a da ne zaustavlja i ne remeti takt. Galija se tada jedva kretala, a veslači su se zamarali.

Za duga putovanja veslalo se preko klupa, ali samo s jednom trećinom veslača u tri izmjene. Dok je jedna trećina veslala, ostali bi se odmarali. Podigli bi vesla uvis, okrenuli pera vodoravno i privezali rucelje za klupe. Takvim veslanjem u tri izmjene galija je mogla voziti neprekidno do dvadeset sati, no tada bi galioti iscrpli sve svoje snage.

Međutim, život galiota bio je težak i kad je brod mirovao u luci. Galioti su morali prati i čistiti brod, krcati vodu i hranu i veslati, jer bi galija isplovila svakog dana na nekoliko sati, da veslačima od nerada ne omlohave mišice. Usto su se vršile i razne vježbe veslima na mjestu, pri čemu su se zapovijedi izdavale zviždaljkom.

Najteže su poniženje doživljavali galioti u luci, kad su dolazili gosti. Cijeli dan su morali prati i uređivati brod, a zatim bi im se podijelila svečana odijela — modre hlače, crveni haljeci i crvene kape. Goste bi na znak zviždaljke pozdravili gromkim uzvikom: »Ho«! Ako je uzvanik bio velikaš, pozdrav se sastojao od dva uzvika. Papi i kralju pripadala su tri uzvika. Za vrijeme boravka gostiju na brodu morali su izvoditi najrazličitije vježbe od komičnih do bestidnih, kako bi se gosti što bolje zabavili. Nasuprot ovim šarenim svečanim odorama u običnim prilikama galioti su bili slabo obučeni: platnena košulja i hlače od jedrenine sačinjavale su njihovu garderobu. Odjeća se mijenjala svakog tjedna, ali se nije prala, već samo »provukla kroz more«, bila puna soli i stoga nikad suha. Zimi su galiotima davali hlače i duge kabanice od sukna, ali su im noge bile uvijek bose. Kako su bili okovani i izloženi dan i noć na kiši i snijegu, neprekidno su bili mokri. Ponekad se za najoštrije zime u luci razapinjao šator preko čitave galije na drvenim kozlićima, a ispod šatora postavila bi se peć na drveni ugljen. No sve se to moralo skinuti, čim bi udario žestok vjetar. Smrad je u talaru bio nepodnošljiv, jer su svi galioti zbog okova obavljali nuždu ispod klupa. Razumljivo je da su posade galija najviše bolovale od crijevnih bolesti i glista.

Zlostavljanje je bilo sasvim obična i svakodnevna pojava. Tako su na pr., davali veslačima, kad bi šuštali, komad kruha umočen u vino, ako to nije pomoglo, stavljali su mu među zube drveni klin (tap), da ne urliče, dok bi ga bičevali. Kad bi pao pod veslo, bičevali bi ga do smrti, a kad bi bio dotučen, odsjekli bi mu okovanu nogu i truplo bacili u more.

Glavni nadzornik veslača zvao se komit (comes, comite). On je davao zapovijedi srebrnom zviždaljkom; to je bio i vidljiv znak njegova dostojanstva. Stajao je na krmi ispred karoca, a njegova dva pomoćnika na mostiću: jedan u sredini, a drugi kod pramca. Obične je udarce bičem dijelio nadglednik veslača agusin (agusino, alguacil, agosino, argousin). Pomagala su mu dva pomoćnika moca (mozzi, mousses), koji su se brinuli i za okivanje i raskivanje galiota.

Svim nevoljama galiota treba dodati i strahote rata. Najdjelotvorniji je taktički manevar u borbi galija bio taj, da se pramcem jedne galije dođe koso prema drugoj te pramčanom statvom i rilom polomi protivniku sva vesla. Slomiti vesla značilo je gornjim dijelom i ruceljima vesala za nekoliko trenutaka polomiti udove i kičme stotinu i pedeset ljudi, koji, okovani, nisu mogli izbjeći smrti. Prije bitke svi su morali staviti među zube tap, da ne bi urlali od straha i bolova, kad bi bili ranjeni.

Kad bi galija potonula, okovane bi galiote progutalo more zajedno s njom. Kad bi je neprijatelj zarobio, veslače bi zatekla još gora sudbina. Ranjene su galiote bacali u more zajedno s mrtvima, jer od njih »ne bi bilo više nikad nikakve koristi«.

Prema broju veslača na svakom veslu, razlikovali su se galioti zenzili (sensili), obično na brigantinima i korvetama na vesla, gdje je na svakom veslu veslao po jedan veslač, i skaloći (scaloccii) na galijama, gdje je veslalo po 5 veslača na jednom veslu (v. Brod, razvitak ratnih brodova i Galija).P. M.