GALIJA (franc. galère, galée, tal. galea, galera, engl. galley), trgovački i ratni brod na vesla i jedra X.-XVIII. st. U pomorskoj literaturi, osobito u Engleskoj, često se tim imenom nazivaju svi brodovi s većim brojem vesala (bireme, trijere i trireme), ali prave galije počele su se graditi po uzoru na bizantske dromone oko sredine X. st., nakon dugog zastoja u brodogradnji na zapadnom dijelu Sredozemnog mora. U XII. st. galije je počela graditi Engleska, a u XIII. st. proširile su se duž svih obala Evrope, sjeverne Afrike i Male Azije.

U XIII. st. na galijama se prvi put pojavilo pravo krmilo; time je ta vrsta brodova prva postala sposobna za dugu plovidbu. Genovežani i Mlečani izvršili su s trgovačkim galijama X. st. nekoliko dalekih putovanja, od kojih je najčuveniji put braće Vivaldi duž obala zapadne Afrike. S trgovačkim galijama uvedena je linijska plovidba u XII. i XIII. st. između Genove, odnosno Venecije i Flandrije, Londona i Rumunjske. U toku osam stoljeća (koliko su se održale galije) razvili su se posebni tipovi:

Zenzila (galea sensile, galea zenzile) bila je lagan brod, dug oko 50 m, širok oko 7 m s gazom od oko 2 m. Upotrebljavala se do kraja XV. st. Imala je 2 jarbola (veoma rijetko i 3 ) s latinskim jedrima. Veslači su bili raspoređeni duž oba boka, a na svakoj klupi bio je jedan veslač uz jedno veslo. Takvo veslo, kojim je veslao jedan veslač, zvalo se zenzilno veslo. Prednji jarbol, maestra (albero di maestra, arbre de meistre) bio je viši od krmenoga, a krmeni jarbol, trinket (albero di trinchetto, arbre de trinquet) bio je manji i nosio latinsko jedro sa 10—13% manje površine.

Oko 1500 uvode se na galijama, umjesto zenzilnih vesala, vesla na skaloć (remi a scaloccio); tu je na svakom veslu veslalo pet veslača. Od toga doba zenzila je obična g. s veslima na skaloć, na kojoj nije bio ukrcan ni zapovjednik sastava ni zapovjednik galijske flote. Takva zenzila imala je 25 ili 26 veslačkih klupa (51 veslo dugo 11,83 m)·

Prve su zenzile sa zenzilnim veslima imale pramčano jedro veće od krmenoga, a druge zenzile s veslima na skaloć nosile su krmeno jedro do 25% veće površine od pramčanoga.

Dvoveslarka (galea bireme) počela se graditi oko 1500. To je bila veća zenzilna g., jer je na svakom veslu veslao jedan veslač, ali su palci bili raspoređeni duž bokova: po dva jedan do drugoga. Na jednom je bilo pričvršćeno duže, a na drugom kraće veslo. Gledana sa strane, činilo se da ta g. ima dva reda vesala, jer su kraća vesla stajala strmije i grabila vodu bliže brodskom boku. Kasnije, t. j. poslije XVI. st., prestala se graditi, kad su se pojavile galije s veslima na skaloć.

Troveslarka (galea trireme) je zenzilna g. s veslima raspoređenim u grupama po tri. Počela se graditi u XIV. st., a nestala je potkraj XV. st., kad su uvedena vesla na skaloć.

Četvoroveslarka (galea quadrireme) bila je veća od troveslarke. Imala je vesla grupirana po četiri; na svakom je veslu veslao po jedan veslač. Bila je veoma rijetka, a prestala se graditi u XV. st.

Bastarda, velika g. okrugla oblika, kojoj je trup više naličio na okrugao trgovački brod, nego na vitku zenzilnu galiju. Takav zdepast oblik imale su obično galije zapovjednika sastava ili flote, t. j. kapitane (patronnes) ili generale (reales i grandes reales).

Bastardela (galea bastardella) bila je mala bastarda također zdepasta oblika i šira od obične zenzilne galije.

Flandrijska galija (galea de Fiandra, galea del sexto de Fiandra), trgovačka g. duge plovidbe za linijsku vezu između Mletaka i Flandrije (XIV. i XV. st.). Bila je duga 41 m, a plosnat dio dna bio je širok 3,46 m. Najveća širina na palubi iznosila je 6,06 m, a visina od kobilice do palube 2,70 m. Pramčani je jarbol bio visok 24,3 m, a lantina duga 33 m.

Londonska galija (galea de Londra), mletačka galija povišenih bokova za plovidbu između Venecije i Londona.

Zaštićena galija (galea imbarbottata), g. kojoj su bokovi bili zaštićeni daskama, kožom i željeznim trakama.

Duga galija (galea lunga), genovska i mletačka g., duga i brza, sa 150 veslača.

Pjata (galea pianella), manja g. plosnata dna za plovidbu duž plitkih obala i u lagunama. Često je služila umjesto rumunjske galije za plovidbu u ušće Dunava.

Petoroveslarka (galea quinquereme), g. sa pet zenzilnih vesala, t. j. sa pet vesala različite dužine na svakoj klupi, a na svakom veslu sa po jednim veslačem.

Četrdesetoveslarka (galea de remis quaranta), g., kojoj je ćurma imala 40 veslača.

Laka galija (galea sottile), vitkih linija, lagana i brza; služila je za kurirsku i izvidničku službu. Raskošno ukrašena, prevozila je diplomate i dostojanstvenike.

Teretna galija (galea tarida), široka i teška g. s. manjim brojem veslača, služila je za prijevoz robe. U Veneciji se zvala i galea da traffico ili galea da mercato, a više je naličila na galijacu (galeas) nego na galiju. Gradila ju je i opremala republika za svoj arsenal i davala je javnim nadmetanjem najpovoljnijem ponuđaču za jedno trgovačko putovanje. Taj je običaj uveden i u Firenci 1421.

Kapitana (galea capitana, galère patronne), na kojoj je bio ukrcan zapovjednik grupe ili eskadre galija. Bila je veća od obične zenzilne galije, jer je imala 29 veslačkih klupa (57 vesala). Vesla su bila duga 13,83 m, t. j. 2 m duža nego na zenzilnoj galiji.

Reala ili velika reala (galère reale, grande reale), g. vrhovnog zapovjednika galijske flote u Francuskoj. Na čelu flote bio je general galijâ (général des galères), a njegov je stijeg vijorio na reali. Prema tome bila je uvijek samo jedna takva galija.

Zapovjedništvo na galijama. Flota galija obuhvaćala je sve ratne galije neke države. Na čelu flote bio je general galijâ (général des galères). Oficiri i posada sačinjavali su poseban dio pomorske oružane sile i redovito se iz flote galija nisu premještali u druge dijelove ratne mornarice. S vremenom je oficirski kadar galijâ prisvojio osobite povlastice, koje su se veoma teško i sporo mogle ukidati. Ugledne obitelji, osobito u Francuskoj, zahtijevale su, da njihovi sinovi služe u časničkom koru galijâ. koru galijâ.

Zapovjednici galijâ zvali su se soprakomiti (sovracomiti). U Mlecima do početka XIII. st. zvali su se patroni, a do sredine XIII. st. comiti. Potkraj XIII. st. zapovjednik je soprakomit, a komit (comito, comite, commeto, ghometo, comes) je najstariji podoficir na galiji, koji je upravljao jedriljem i svim pomorskim radovima. Galije kapitane imale su dva i tri komita. Prvi komit sa zviždaljkom (comito di fischietto) bio je brodarnik galije (nostromo), a komit bez zviždaljke (comito di silenzio) redovito je upravljao sidrima i čamcima. Treći komit srednjak (comito di mezzaria) stajao je u sredini velike galije i ponavljao zapovijedi, t. j. prenosio ih s krme na pramac. U Dubrovniku i Kotoru od XIV st. zapovjednici su se zvali kapetani (capitaneus), a časnici komiti. Vođa palube zvao se naukjer (nauclerius).

Štab galije sastojao se od tri do pet časnika, koji su upravljali borbom; njima su bili podređeni vojnici i bombardijeri. Budući da članovi štaba nisu bili pomorci, galijom je upravljao soprakomit preko komita i zapovijedao je mornarima i ćurmom.

Naoružanje galija u XVII. st. sastojalo se od 5 topova, 12 mužara i 2 bacača kamena. Svi su se topovi nalazili na pramcu; najveći top od 36 funta (kursir ili korsjer) bio je u sredini, t. j. na pramčanom kraju korse. Desno i lijevo od njega nalazili su se bastardi od 8 i od 6 funta. Mužari i špiguni (espingars) su na rambati, laganom nadgrađu na pramcu (v. Brod, razvitak trgovačkih brodova i razvitak ratnih brodova).

Taktika galija. Galije su plovile u dvorednim ili trorednim kolonama, prilazile su u postroju paralelnih klinova sa spuštenim lantinama, a u borbu su stupale u postroju fronte. Jedna fronta približavala se drugoj, i galije su se sudarale svojim dugim rilima na vrhu pramca. Kako nije bilo vremena da se topovi i mužari napune po drugi put, oružje se opaljivalo gotovo u isto doba, kad su se sudarili pramci. Plotunom se nastojalo samo oboriti neprijateljske vojnike, koji su čekali na palmeti i pod rambatom, da preskoče na protivničku galiju. Poslije toga razvijale su se pojedinačne borbe između suprotnih galija. Kapitana jedne strane tražila je kapitanu druge strane i stupala u borbu s njom.

Ako su vojnici jedne galije uspjeli probiti prvu liniju obrane kod palmete i rambate, borba se nastavljala na galiji preko korse i klupa sve do krme. Na palubi galije gradili su se zakloni od poprečnih barikada, a posada se povlačila prema krmi i branila jednu barikadu za drugom. Barikade su se gradile od vesala, preko kojih su se prebacivala jedra, a međuprostor se ispunjao konopima, šatorima i pokrivačima. Najžešći otpor pružao se kod kuhinje.

Galijama je počela tamnjeti slava, kad su se okrugli ratni brodovi visokih bokova naoružali većim brojem topova, a borba 36 španjolskih galija protiv jednog jedinog francuskog linijskog broda Le Bon (10. VII. 1684) dokazala je njihovu nemoć u borbi s brodom na jedra, naoružanim s mnogo topova na visokim bokovima, koji se s galijske palmete nisu mogli doseći.

U Francuskoj su zakonom od 27. IX. 1748 galije pridijeljene kao pomoćni brodovi floti linijskih brodova. Time je konačno prestao privilegirani položaj galijskog kadra. God. 1768 bilo je u francuskoj mornarici još samo 9 galija, koje su bile opremljene kao transportni brodovi za prijevoz ratnog materijala duž obale Sredozemnog mora i za opskrbu izvidnih stanica na otocima.

Na Apeninskom poluotoku galije su se održale nešto duže, iako se dugo nisu koristile ni za kakvu borbu. G. 1830 nalazilo se u talijanskim arsenalima posljednjih 7 galija, koje su brodotoči bili odavna već sasvim rastočili.

Galije su vladale morima punih osam stoljeća.P. M.