GALEBOVI (Laridae) su velika ptičja porodica, u koju ubrajamo prave galebove (Larinae) i čigre (Sterninae). Te snažne ptice različite su veličine. Neke vrste narastu poput orla, a najmanje su velike kao golub. Vrat im je kratak, kljun jak, postrance malko spljošten, a na vrhu kukasto svinut. Tri velika nožna prsta okrenuta su naprijed i prevučena plivaćom kožicom. Stražnji, četvrti prst je malen i slobodan. Krila su pri vrhu vrlo šiljasta, a rep se sastoji od 12 snažnih letnih pera. Čitavo tijelo galeba obraslo je gustim i mekanim perjem, koje, osobito s donje strane, podsjeća na krzno. Boja je perja kod raznih vrsta različita, te se mijenja prema starosti ptice i godišnjem doba. Pravi galeb živi na obalama i otocima svih mora i oceana, a mnoge vrste slijede i tokove velikih rijeka pa se javljaju duboko u kopnu na unutrašnjim morima, jezerima i ribnjacima. Jedna vrsta (Larus serranus) živi na malim južnoameričkim jezerima u Andama i Kordiljerima čak u visini od 4000 m. Od preko stotinu poznatih vrsta mnoge su selice ili nestalna boravišta, što ovisi о hrani, koja se redovno sastoji od riba i vodenih životinja, dok se neke vrste hrane i kukcima. G. su neobično grabežljivi i uvijek gladni te pohlepno proždiru sve ono, što im pruža more, ali napadaju i manje kopnene sisavce, a žderu i strvinu. Neke se vrste hrane morskim racima, pa ako se namjere na nekog većeg raka tvrda oklopa, zgrabe ga kljunom i polete uvis, te ga onda puste da se razbije о morsku hrid. U sužanjstvu priviknu se i na kruh. G. su izvrsni letači, mogu dugo kružiti posve mirno lebdeći u zraku bez ikakva pokreta krilima; oni su isto tako vješti plivači. Na plijen se bacaju naglo iz visine, pa zarone u vodu i do pola metra u dubinu. Od osjetila najbolje im je razvijen vid, a zatim sluh. Javljaju se vrlo glasnim kreštavim krikovima. Većina galebova živi u zajednici sa svojim srodnicima, no prema drugim ptičjim vrstama vladaju se neprijateljski. Za vrijeme gniježdenja redovno se udružuju u goleme skupine, koje u nepreglednim površinama pokrivaju stjenovite otoke i obale ili sjeverne tundre. Grade vrlo jednostavna gnijezda od različnih biljnih dijelova (mahovine, trave, lišajeva, morskih algi i t. d.). U pravilu ženka snese 2—3 jaja s vrlo čvrstom ljuskom zrnate strukture, zelenkastosmeđe podloge i posuta tamnosivim, crnim ili smeđim mrljama. Na jajima sjede naizmjence mužjak i ženka 3—4 tjedna. Mladi su pokriveni gustim tamnim paperjem i napuštaju već prvih dana svoja gnijezda te se nespretno upućuju prema obali. Često se već prvih dana bacaju u vodu i plivaju uz obalu. Izlegu li se mladi u gnijezdima visoko na strmim liticama, ostaju nestrpljivo u gnijezdu, dok im ne narastu krila. Prvih dana hrane roditelji mlade poluprobavljenom hranom, koju sakupljaju u guši, a kasnije ih hrane svježim morskim životinjama i njihovim dijelovima. Naučivši letjeti, ubrzo ostavljaju mladi svoja obitavališta, pa se razlijeću na sve strane. U sjevernim se krajevima smatraju g. vrlo vrijednim i korisnim pticama, i to u prvome redu zbog tečnih jaja, koja stanovništvo sakuplja i skupo prodaje, a i zbog mekana perja, kojim se pune jastuci. U nekim krajevima jedu i mlade galebove, a hvataju ih na razne načine. Uhvaćeni se g. mogu lako pripitomiti, samo ih treba mnogo i stalno hraniti svježom ribom i mesom.

Među pravim galebovima ističe se skupina otimača (Stercorarius), koji pretežno obitavaju na otvorenu moru dalekog sjevera. Te snažne, grabežljive ptice napadaju svaku životinju, koju samo mogu svladati, i otimaju joj plijen iz kljuna. Otimači se gnijezde po pješčanim obalama, gdje izdubu plitku jamicu ili zalaze nešto dublje u kopno, gdje po tundrama prave gnijezda od mahovine. Tu snesu dva jaja, na kojima se izmjenjuju oba roditelja. Mladi brzo rastu, a čim nauče letjeti, polaze zajedno sa starima na morsku pučinu, svoju pravu domovinu. U drugoj su godini života spolno zreli, pa odlaze na svoje prvo gniježdenje.

Veliki otimač (Megallestris catarrhactes), sjevernjaci ga nazivaju Skua; naraste do 57 cm u duljinu, a s raširenim krilima dosegne i do 150 cm. Njegovo je perje tamnosivo-smeđe boje, a s trbušne strane sivo i uzduž crvenkasto isprugano. Pri korijenu krila ima veliki otimač s obje strane po jednu bijelu mrlju. Kljun mu je siv, pri vrhu crn, noge su sivo-crne, a očna šarenica crveno-smeđa. Živi između 60° i 70°N, ali se zimi javlja i mnogo južnije, pa katkada zaluta i na naš Jadran. Taj veliki morski grabežljivac napada sve ostale ptice na moru, koje ga već iz daljine poznaju i izbjegavaju. Najčešće napada na njihov plijen, pa u toj borbi ne štedi nikoga udarajući snažno kljunom i derući oštrim pandžama. Stalan, neutaživ glad goni ga katkad i na kopno, gdje plijeni ptičja gnijezda, razbija i ispija jaja i kida u komade žive mlade te ih proždire. Kada nema druge hrane, traži uz obale različne morske životinje, koje naplavi plima, a u nuždi hrani se i crvima i kukcima.

U svibnju odabire na kopnu povoljno mjesto za gniježdenje. U udubljenjima među travom i mahovinom snese dva jaja veličine oko 7x5 cm, zelene boje, sa smeđim mrljama. Mladi izlaze iz jaja poslije 4 tjedna. Zanimljivo je, da se u blizini velikih otimača ne gnijezdi nijedna druga ptičja vrsta od straha pred njima. Pa i sami najbliži srodnici ne grade gnijezda u blizini njihovih. Približi li se čovjek njihovu gnijezdu, mladi brzo iskaču i trče tražeći zaklon, a stari uzlijeću i napadaju udarajući krilima po glavi i prsima napadača. Sabirači jaja drže stoga obično nad glavom u ruci otvoren nož, na koji se nabadaju razdražene ptice. Ti otimači navaljuju i na pse. Veliki otimač hrani ispočetka svoje mlade ptičjim jajima, crvima i mekušcima napola probavljenim, koje povraća iz guše, a kasnije im donosi svježe ribe i mlade ptice, pa manje sisavce, a osobito male sjeverne glodavce lemare. Mladi usto jedu i različne biljne plodove, osobito bobe, koje nalaze po grmlju u tundrama, ali hvataju i mušice i kukce. Potkraj kolovoza mladi su već odrasli, a u rujnu polaze na otvoreno more. Pripitomljeni otimači ne pokazuju nikakva neprijateljstva prema ostalim pticama, a ubrzo se priuče na svoje hranitelje.

U antarktičkim vodama živi najbliži srodnik velikog otimača Megallestris antarctica, koji se općenito smatra kao najgrabežljivija morska ptica. On desetkuje pingvine; pred njim uzmiču i burnice, pa i sam veliki albatros, jer im iz samog kljuna otima plijen. Taj otimač ne štedi ni svoje srodnike, koje ždere, ako su ranjeni. Ta je ptica tako pohlepna, da je čovjek može uhvatiti golom rukom, ako je zateče nad kakvom strvinom pri žderanju. Od njega je nešto manji širokorepi otimač (Stercorarius potemorrhinus), koji živi pretežno u sjevernim morima i gnijezdi se po tundrama. Tu se vrstu galeba može naći i na obalama Južne Amerike, Afrike i Australije; vrlo osamljeno javlja se i na Jadranu. U njega je repno perje pri vrhu lepezasto rašireno poput žlice. Gornja strana tijela mu je crnosmeđa, donja bijela i žućkasta, a podvoljak je smeđe isprugan poput ovratnika. Očna šarenica mu je smeđa, kljun sivoplav, pri vrhu rožnat i crn, a noge su mu posve crne. Duljina tijela iznosi 55 cm, a raskriljen dosegne do 135 cm. Od svih vrsta otimača najpoznatiji je kratkorepi otimač (Stercorarius parasiticus), koji naraste do 60 cm u duljinu, a raskriljen ima oko 110 cm. Ta se vitka ptica garavo-smeđe boje s bijelom mrljom na čelu i podvoljku, crna kljuna i modrocrnih nogu, gnijezdi u sjevernim krajevima, a zimi leti na jug, pa se pokatkad javlja i na Jadranu. Kratkorepi otimač leti vrlo neobično: čas tromo, čas lebdi mirno, onda opet kruži u spiralama, pa se zatim naglo baca poput kamena u dubinu, a u idućem času već se okomito uzdiže, da se opet naglo okrene u suprotnom smjeru. Pri tome ili posve miruje krilima, ili neobično snažno i brzo uzmahuje, ili titravo, nemirno leprša. U doba parenja glasa se nekim čudnim glasovima, koji nalikuju pijevu, a u drugo se doba javlja samo kreštavim krikovima, koji podsjećaju na glasanje pauna. I ova je ptica pravi otimač te napada druge ptice i grabi im plijen. Za razliku od drugih otimača leti u jatima sa svojim srodnicima, a i gnijezdi se na mjestima, kamo dolaze i druge ptice, osobito u društvu burnica, pa i nekih šljuka. Glavna mu hrana nije samo plijen, koji ugrabi od drugih, nego i manje ribe i druge morske životinje, pa lemari, kukci, biljne bobe i sjemenke. Na gniježdenje dolazi u lipnju i na cretovima izgrađuje povišeno gnijezdo. Tu se obično nalazi nekoliko desetaka, pa i stotina parova, ali svaki ima svoje malo područje oko gnijezda, u koje ne pušta ni svoje najbliže rođake. Obično pod konac lipnja snese ženka 2—3 zelenkasto-smeđa jaja, veličine 56 X 41 mm, poprskana sivim, zelenim, crvenim i crnim crticama i točkama. Oba roditelja sjede naizmjence na jajima. Stanovnici sjevernih krajeva pljačkaju njihova gnijezda zbog tečnih jaja, a Laponci love i ptice pomoću udica s mamcem ili zaprečnim mrežama, u koje su stavljeni nadjeveni komadi svježe ribe, pa ih jedu, iako nisu ugodna ukusa.

Od ostalih mnogobrojnih vrsta galebova na Jadranu najčešći je i najpoznatiji galeb klaukavac (Larus cachinans), koji živi po svim obalama i otocima Sredozemnog i Crnog mora, te Kaspijskog jezera. Naraste do 58 cm u duljinu, a raskriljen može doseći do 150 cm. Leđna strana i krila su mu jednolično modrikastosivi, vrhovi krila crni sa širokim bijelim poprečnim prugama, glava, vrat i donja strana tijela posve bijeli, kljun žut s intenzivno crvenom mrljom po sredini donje strane, a noge svijetložute. Mladi su blijedosivo i smeđe išarani. Taj se galeb glasa snažnim, hrapavim krikom »kjau« ili »klau« i vrlo neugodnim glasovima, koji nalikuju kreštavom ljudskom smijehu. Živi posvuda na Jadranu, pa rado slijedi i brodove zbog hrane i otpadaka. Galeb klaukavac hrani se ribom i svime, što mu more pruža, ne bira hrane, a baca se i na strvinu. Kako je stalno prazna želuca, glad ga tjera i dublje u kopno, gdje lovi i kukce, a osobito velike skakavce po poljima. Stoga ga možemo naći u Hercegovini, pa u Dalmatinskoj Zagori kao i u podvelebitskom primorju sve do Gorskog Kotara. Kod nas se gnijezdi po malim osamljenim otocima na hridinama uzi samo more, gdje se može naći i nekoliko stotina na gusto zbijenih parova. Za gnijezdo iskorišćuju svaku udubinu i zaklon u stijenama ili na samom tlu, gdje nabacaju nešto trave ili suhih grančica, a kad ne nađu materijala za gnijezdo, snesu jaja i na golo tlo ili u pukotine stijena. Ženka snese 2—4 jaja zelenkasto-smeđe boje išarana smeđim i sivo-crnim mrljama, a velika poput guščjeg jaja. I u našim krajevima ljudi rado sabiru i jedu ta jaja. Približi li s čovjek njihovu gnijezdu, odmah uzlijeću gotovo sve ptice iz bliže i dalje okolice, pa čitava jata oblijeću oko čovjeka, a pojedine ga hrabrije ženke udaraju i po glavi jakim zamasima krila. Mladi dotle žustro, ali nespretno trče, tražeći zaklon, ili se približuju obali i pokušavaju spasiti plivanjem. Mlade galebove nije teško pripitomiti. Oni postaju čovjeku tako privrženi, da ga posvuda slijede. Događa se čak, da s vremenom dovedu i druge svoje rođake, pa se i kasnije često navraćaju svojem bivšem hranitelju.

Na Jadranu i Mediteranu živi i crnoglavi galeb (Larus melanocephalus) osobito snažna kljuna. Glava mu je garavo-crna, a donja strana tijela manje više ružičasta. Naraste do 42 cm u duljinu, a raskriljen ima oko 94 cm. Iz sjevernih krajeva dolazi katkad na Jadran burni galeb (Larus canus), koji inače živi na području čitave sjeverne Evrope i Azije, a gnijezdi se čak i na obalama Crnog mora i Kaspijskog jezera, pa i uz planinska jezera Armenije sve do 2450 m. Na Jadranu se osamljeno javlja i smeđi galeb (Larus fuscus), koji je rasprostranjen od Kine, preko Azije i Evrope do zapadnih obala Afrike. Uz njega je rijedak gost i mali galeb (Larus minutus), najmanja vrsta galeba, koji naraste samo 28 cm u duljinu, a raskriljen ima oko 70 cm. Domovina mu je sjeveroistočna Evropa i zapadni Sibir, gdje se gnijezdi ljeti.

Na Sredozemnome moru i Jadranu pojavljuje se, iako vrlo rijetko i samo zimi, troprsti galeb (Rissa tridactyla), kojemu je stražnji prst na nozi zakržljao. Toj je ptici dalekog sjevera čitavo tijelo snježnobijelo, samo su joj leđa sivkastoplava. Krila su siva s crnim vršcima, očna šarenica smeđa, a oko očiju upadljiv je crveni krug. Kljun mu je žut s crvenom pjegom, noge crne, a stopala žuta. U zimskom ruhu taj galeb ima leđa i krila sive boje, a iza svakog uha po jednu okruglu crnu pjegu. Naraste do 43 cm, a raskriljen ima oko 100 cm. Troprsti galeb gnijezdi se u Sjevernom ledenom moru, gdje na stotine tisuća pari nasele puste otoke, tako da izdaleka nalikuju živim, pokretnim poljima i brdima. Gnijezda, koja izgrađuju od mahovine, blata, mulja i gline, tako su pričvršćena za podlogu, da služe sakupljačima jaja kao uporišta pri penjanju. Ženka snese 2—3 jaja veličine 57 х 40 mm. Jaja su rđasto-žuta, crvenkasta ili zelenkasta s tamnim narijetko posutim točkicama. Na gniježđenju, ali i u slobodnu letu, mnogo stradaju od morskih grabežljivih ptica. Čini se, da ova vrsta galebova, kao i mnoge druge, dolazi na određena mjesta u tako gustim masama zbog hrane, jer obično u blizini prolaze stalni seobeni putovi mnogih morskih riba selica, kao i stalne ili povremene struje, koje donose hranu. Kad snijeg prekrije svu obalu i otoke, tad se ovi g. uznemire i najkasnije potkraj studenoga polaze u velikim jatima na otvoreno more, odakle se mnogi vraćaju prema kopnu i prodiru sve dublje na jug. Na putu redovno slijede tokove velikih rijeka, javljaju se na mnogim evropskim jezerima, a katkad zalutaju i u naše krajeve.

Jedna je od najpoznatijih vrsta galebova uopće obični galeb (Larus ridibundus), koji živi po svim kontinentima sjeverne polutke od 6o°N na jug. Taj galeb obitava uz slatke vode, uz velike rijeke, jezera i ribnjake, gdje se hrani ribama, vodenim životinjama, ali i kukcima, koje lovi u letu. On lovi i miševe, a ždere i strvinu. Obični galeb nanosi dosta štete slatkovodnom ribarstvu i time, što mnoge ribe ugibaju od ikrice jedne vrste trakavice, koju baš on prenosi. Obični se galeb gnijezdi uz vodu na osamljenim mjestima u šašu i niskom grmlju; ženke snesu 2—3 jaja, veličine 53 X 37 mm, maslinasto-zelene boje s raznobojnim tamnijim mrljama. To je prava selica, koja dolazi u naše krajeve, a i u sjevernu Evropu, i to u ožujku, a najkasnije u travnju. Vraća se na jug potkraj kolovoza i u toku rujna, pa zimuje uz južne obale Mediterana. Taj je galeb samo u zimskim mjesecima prava morska ptica, a ljeti je kopneni, slatkovodni stanovnik, zbog čega ga mnogi nazivaju »riječnim galebom«. I obični galeb dade se pripitomiti, postaje privržen čovjeku, te se stalno navraća onamo, gdje je dobivao hranu.

Od ostalih još mnogobrojnih vrsta galebova najviše ih živi na dalekom sjeveru, gdje se i gnijezde. Rijetko, i to samo zimi, odlaze na jug. Na sjeveru su poznati Larus glaucus, L. leucopterus, L. marinus i L. argentatus. Ovaj se posljednji javlja iznimno i kod nas, a mnoge druge vrste nisu u našim krajevima nikada opažene.

Uz Sredozemno more i Nil rasprostranjen je Larus audouini, a L. gelastes živi u široku pojasu od Mediterana sve do Indijskog oceana.

Od pravih se galebova razlikuje Pagophila eburnea ili snježni galeb, koji je u starosti posve bijel sa crvenim krugom oko očiju. On živi na Svalbardu i otocima dalekog sjevera oko polarnih krajeva; hrani se ribom i mesom većih morskih sisavaca. Zanimljivo je, da neobično voli izmetine tuljana i morževa. Na obalama krajnjeg sjevera Amerike i Sibira živi vrsta Хета sabiei, koja se ističe osobito dugačkim krilima. Taj galeb živi stalno na morskoj pučini, a jedino u doba gniježđenja odlazi u tundre. U tim područjima živi jedna od najljepših vrsta galebova, a to je ružičasti galeb (Rhodostethia rosea). Taj galeb ima klinast rep, gornja strana tijela mu je biserno-srebrnasta, a s donje je strane ružičast, oko vrata ima posve crn uzak pojas poput ovratnika. Kljun mu je crn, a noge crvene.

U sjevernim krajevima Zemlje, gdje je prava domovina galebova i gdje dolaze na gniježđenje stotine tisuća parova, ove su ptice vrlo važno vrelo prihoda. Njihova se jaja sabiru i prodaju kao mnogo traženo i cijenjeno jelo, a kao hrana služe i mladi. Stari g. nisu dobri za hranu, jer im je meso vrlo žilavo i tvrdo, a neke vrste neugodno zaudaraju na pokvareno ulje, pa ih jedu samo Eskimi i Laponci.S. Ča.