FUKUS (Fucus), morska biljka iz grupe smeđih alga (Phaeophyceae). Njegov talus, koji je donjim, pločastim krajem prirastao uz tvrdu osnovu, može kod nekih oblika narasti čak do jednog metra u visinu, a 1—5 cm u širinu. Talus je listoliko spljošten i dihotomski razgranjen. Kroz sredinu talusa, po cijeloj dužini, proteglo se središnje rebro, a s obiju strana rebra vide se na cijeloj plohi brojne sitne jamice (kripte) u obliku piknjica. Neke vrste, a osobito Fucus vesiculosus, nose s obje strane rebra mjehuriće (aerociste), koji služe kao hidrostatske naprave. Na zadebljalim i nešto naduvenim krajevima ogranaka razvijaju se rasplodni organi: anteridiji s anterozoidima i oogoniji s oosferama. I jedni i drugi razvijaju se u posebnim vrećastim jamicama, t. zv. koncepta-kulima. F. se ne rasplođuje nespolno pomoću zoospora. On je diplont, koji uvijek ima u svojim vegetativnim stanicama dvostruku garnituru kromozoma. Zbog toga ne pokazuje izmjenu dviju različnih generacija (jednu sa 1 хⁿ drugu sa 2 хⁿ (kromozoma), kao sve ostale smeđe alge, osim njegovih srodnica. U tome se f. i njemu srodni rodovi (red Fucales) vladaju na sličan način kao više biljke (sjemenjače). Ima više vrsta fukusa, među kojima su na obalama sjeverne Evrope najčešći F. vesiculosus, F. platycarpus i F. serratus. U Mediteranu nema fukusa, a samo u Jadranu dolazi endemski oblik F. Virsoides (v. Alge).

F. i njegovi srodnici (osobito rodovi Pelvetia i Ascophyllum) čine — pored laminarija — glavnu masu morskih alga u sjevernim evropskim morima. Iskorišćivaju se za gnojenje te za dobivanje joda i sode. Sadržavaju i znatne količine polisaharida (laminarina i manita), koji se mogu tehnički upotrebiti za razne svrhe, na pr. za dobivanje alkohola.

LIT.: P. Dangeard, Traité d’Algologie, Paris 1933.A. E.