FLOTA, (engl. Fleet, franc. i njem. Flotte, tal. Flotta, španj. Flota) plovna pomorska snaga neke države. F. je i skup brodova, aviona, mornaričkih snaga i nekih srodnih obalnih sredstava pod zajedničkom komandom. U užem smislu f. je veći broj brodova iste namjene pod zajedničkom komandom. Na pr. trgovačka f., ribarska f., transportna f., f. kitolovaca, i t. d.

Izraz f. nastao je, čini se, u doba španjolskih osvajanja carstva Inka i Meksika, kad su skupine brodova prevozile srebro iz Novog svijeta u Španjolsku. U kupoprodajnim ugovorima za srebro razlikovala se prodaja srebra u Novom svijetu, srebra, koje se nalazilo na brodovlju na moru (srebro, koje plovi, »flota«) i srebro u španjolskim lukama. Domala se izraz flota prenio na brodovlje, koje se zvalo srebrna flota.

Ratnu flotu sačinjavaju svi brodovi ratne mornarice, određeni za borbu. Ona sadrži brodove različitih klasa, podklasa i tipova pod zajedničkom komandom jednog pomorskog oficira. Brodovi imaju pravo vijanja ratne zastave ili — drugim riječima — brodovi su upisani u Flotnu listu određene zemlje.

Kao što je širok pojam flote, tako su različita i imena flota. U povijesti su se flote često nazivale samo po državama: perzijska, grčka, rimska, španjolska, engleska i t. d. Kasnije su se zvale po raznim morima: Baltička, Crnomorska, Sredozemna, Pacifička, ili čak po pojedinim dijelovima pomorskog ratišta, na pr. US South West Pacific Fleet. Zvale su se i po kontinentima: US Asiatic Fleet ili su se označivale brojevima: VI. američka flota, VII. američka flota i sl.

Historijski aspekt. Razvitak i sastav flota u povijesti uvijek je bio u skladu s ekonomskim mogućnostima i tehničkim razvitkom pojedinih zemalja. Prvi vjerodostojni podaci o sastavu ratnih flota i tipu ratnih brodova odnose se na ← V. st., t. j. na doba grčko-perzijskih ratova. Tada su flotu sačinjavale dvije vrste brodova: dugi brodovi na vesla (ratni) i kratki ili okrugli brodovi na jedra, za prijevoz hrane i materijala. Brodovi su bili maleni (najveće bijahu trireme, brodovi sa tri reda vesala, do 250 i). Prema Herodotovim je podacima u trećem pokušaju Perzijanaca da osvoje Grčku, ← 480, perzijska f. brojila 1200 trirema i 3000 teretnih brodova.

U bitki kod Eknomosa ← 260 kartaška f. brojila je 350, a pobjednička rimska 330 brodova. Sve do V. st. rimska je f. gospodarila Sredozemnim morem i bila stup Rimskog imperija.

Neretljanska f. potukla je 887 kod Makarske mletačku i zagospodarila Jadranskim morem, tako da su Mlečani morali plaćati danak za plovidbu po Jadranu. U svom najvećem usponu, u doba kralja Tomislava u prvoj polovini X. st., hrvatska je f., prema Konstantinu Porfirogenetu, brojila 80 većih i 100 manjih ratnih brodova.

U XIV. i XV. st., za vrijeme Stogodišnjeg rata između Engleske i Francuske, njihove su flote brojile po više stotina brodova različitih tipova. Veći dio tih flota još su uvijek sačinjavali naoružani trgovački brodovi. Tek za vrijeme anglo-holandskih ratova, sredinom XVII. st., povećana moć artiljerije eliminirala je trgovačke brodove iz sastava ratnih flota. U bitki kod Lepanta, 1571, turska f. admirala Ali-paše sastojala se od 220 galija, dok je pobjednička kršćanska f. brojila 210 brodova.

Španjolska »Nepobjediva armada« brojila je 1588 više od 150 brodova najrazličitijih tipova i dimenzija. U njezinu sastavu bilo je nekoliko jedinica na jedra od 1000 do 1250 t, naoružanih sa 50 topova, i više jedinica od oko 100 t sa 10—12 topova, a osim toga i nekoliko galija sa 5 topova te nekoliko većih galijica. Ukupno su u sastavu armade bila 62 broda iznad 300 t, koji su imali veću borbenu vrijednost.

U bitki kod Trafalgara admiral Nelson imao je flotu od 29 linijskih brodova i nekoliko fregata (po današnjim pojmovima bojnih brodova i krstarica). U bitki kod Visa, 1866, admiral Tegetthoff sa svojom flotom od 7 oklopnih brodova, 7 drvenih brodova i 7 topovnjača potukao je talijansku flotu, koja je brojila 12 oklopnih i 8 drvenih brodova, te 3 topovnjače i nekoliko aviza.

U Rusko-japanskom ratu, 1904—05, japanska je f. bila sastavljena od 3 eskadre. Svaka eskadra sadržavala je po jednu diviziju težih brodova (bojnih brodova ili oklopnih krstaša), po jednu diviziju lakih krstarica, jednu flotilu razarača i jednu flotilu torpiljarki.

U I. svjetskom ratu engleske su pomorske snage na glavnom pomorskom ratištu bile podijeljene na nekoliko flota: Veliku flotu (Grand fleet), Kanalsku flotu, flotilu u Harwichu, podmorničku flotu. Velika flota imala je 4 eskadre bojnih brodova (u svakoj 8 bojnih brodova i 1 laka krstarica), 3 eskadre bojnih krstaša, 5 eskadri lakih krstarica, 5 eskadri oklopnih krstaša, 3 flotile razarača i mnogo brodova za pomoćne zadaće. Njemačka f. bila je tada podijeljena na Flotu otvorenog mora (Hochseeflotte), Eskadru Baltičkog mora, Diviziju Sredozemnog mora i Eskadru Dalekog Istoka. Daljnja podjela bila je slična engleskoj.

U II. svjetskom ratu japanska se mornarica, na pr. dijelila na 7 flota, koje su bile različite jačine i sastava: od onih, koje su sadržavale gotovo isključivo nove bojne brodove, pa do onih, čija je ukupna tonaža bila manja od tonaže jedne krstarice tipa Mogami (14.000 t). Američka X. flota na Atlantiku imala je malo brodova i bila je prvenstveno administrativna protupodmornička organizacija.

Podjela flota. Prva organska podjela flota bila je na eskadre, koje su se sastojale od većih ili manjih skupina raznih brodova.

Poslije XVII. st. ustalile su se određene klase brodova, a flota se u eskadri dijelila na divizije i flotile. Daljnja diferencijacija, u toku povijesnog razvoja, dovela je do današnje taktičko-operativne podjele flota u udarne eskadre, udarne grupe, divizione, odrede i grupe.

Tvorac trostruke podjele flote bio je lord Anson, koji je kao prvi lord Admiraliteta za vrijeme Sedmogodišnjeg rata, 1756—63, reorganizirao flotu prema njenim zadacima. Zbog toga je pojačao linijske brodove, povećao brzinu i poboljšao pomorska svojstva fregata (t. j. tadašnjih krstarica) i dao izgraditi jaku flotilu brzih i lako naoružanih brodova manje tonaže. U Nelsonovo doba ova je reforma već bila dovršena. Ova Ansonova podjela flote na velike, srednje i lake brodove uglavnom postoji i sada.

Eskadra (engl. squadron, franc. escadre, njem. Geschwader, rus. эскадра) je operativni sastav brodova, koji se formira od plovnih jedinica ili brodova različitih klasa, u miru i u ratu, za određeni period vremena radi izvršenja nekog zadatka ili operacije. Dobiva nazive po namjeni, broju, dislokaciji, komandantima ili klasi brodova. Na pr.: Ljetna eskadra (Sommergeschwader), Školska eskadra, Prva eskadra, Eskadra Dalekog Istoka, Eskadra admirala Roždestvenskog ili Eskadra admirala grofa von Spee, Krstarička eskadra (Kreuzergeschwader). Tako je u Rusko-japanskom ratu, 1904—05, japanska f. bila podijeljena na 3 eskadre. Jedna njena eskadra imala je diviziju od 6 bojnih brodova, diviziju od 4 lake krstarice, flotilu od 12 razarača i flotilu od 8 torpiljarki. Na sličan su način i u I. svjetskom ratu velike flote bile podijeljene na eskadre.

Divizija (od francuske riječi division) tvori, kao dio eskadre, taktičku jedinicu, u kojoj su svi brodovi načelno iste klase i tipa. U divizije se udružuju veći brodovi, a redovno se označuju rednim brojem i klasom brodova. Na pr.: Prva divizija bojnih brodova, Druga divizija krstarica. Broj brodova u diviziji iznosi obično 3—4.

Flotila (od španjolskog flotilla, deminutiv riječi flota) je skup manjih ratnih brodova, a naziva se po brojevima i klasama brodova ili po imenima slavnih komandanata. Na pr.: Treća torpedna flotila, Prva flotila razarača, Flotila Otto Weddingen, Podmornička flotila. Flotila sadrži obično 8—12 brodova. U nekim državama dijeli se na poluflotile, na pr.: 3. Torpedobootshalbflotille.

Općenito se može reći, da je danas borbeni zadatak, koji skupine ratnih brodova imaju da izvrše, kriterij za način njihova udruživanja. Skupine brodova, združenih radi izvršenja zajedničkog borbenog zadatka pod zajedničkom komandom, zovemo sastav. Sastavi mogu biti operativni ili taktički.

Udarna eskadra (Task Force) pojavila se prvi put u II. svjetskom ratu 8. V. 1942, kad je na Pacifiku došlo do prve velike moderne pomorske bitke u Koraljnom moru. Čitava bitka vodila se isključivo avionima s nosača aviona, a da površinske jedinice ne samo što nisu izmijenile nijedan plotun, već se nisu ni vidjele. Uloga krstarica i razarača svela se na zaštitu nosača aviona. U toj bitki između Američana i Japanaca iskristalizirao se nov borbeni sastav udarna eskadra, s nosačima aviona kao glavnom udarnom snagom, a ostalim površinskim brodovima (razaračima, krstaricama, pa i bojnim brodovima) kao pomoćnim snagama, kojima je zadatak da stvore uvjete za što sigurnije djelovanje nosača aviona. Ova prva udarna eskadra imala je 2 nosača aviona, 8 krstarica i 17 razarača. Udarna je eskadra pojam, koji znači geografski realiziranu koncentraciju avijacije na moru, s odličnim avionima lovcima i preciznim avionima za napad, te pomorskim snagama zaštite i podrške. Jačina i sastav udarne eskadre ovise o zadatku, koji joj je namijenjen. Osrednja udarna eskadra sastoji se obično od 4 nosača aviona, 2—4 krstarice i 18 razarača. Ona manevrira u postroju, koji nije previše zbijen, i postiže maksimum protuavionske vatre, a pruža minimum ciljeva, jer pokriva svega 1—2% morske površine, na kojoj su raspoređeni brodovi. Takva udarna eskadra znači koncentraciju od oko 400 aviona. Ona je veoma pokretna na moru, a ipak ju je teško otkriti i pronaći. Task Force nazivaju se brojevima, a ponekad i oznakom karakteristične klase brodova, na pr. Carrier Task Force 58, ili samo početnim slovom komandanta, na pr. Task Force F — pod komandom kontraadmirala Fletchera.

Udarna grupa (Task Group) je dio udarne eskadre. Označuje se brojem udarne eskadre, kojoj pripada, i rednim brojem grupe. Na pr. u čuvenoj bitki u zaljevu Leyte na Filipinima bila je Task Force 38 podijeljena na četiri udarne grupe: udarna grupa 38.1 sa pet nosača aviona, 6 krstarica i 14 razarača; udarna grupa 38.2 sa 3 nosača aviona, 2 bojna broda, 3 krstarice i 16 razarača; udarna grupa 38.3 sa 4 nosača aviona, 2 bojna broda, 4 krstarice i 13 razarača i udarna grupa 38.4 sa 4 nosača aviona, 2 bojna broda, 2 krstarice i 15 razarača.

Dok su eskadre, divizije i flotile bile prije organizirane više u administrativnom pogledu, dotle je organizacija udarnih eskadra (francuski naziv Groupe d'Operation) elastičnija i lišena administrativnih stega.

Operativni su sastavi: udarna eskadra i udarna grupa.

Taktički su sastavi: divizioni, odredi i grupe.

Sastoje se načelno od brodova iste klase (tipa). Na pr.: Divizion torpednih čamaca može se sastojati od 2—3 odreda, a svaki odred od 2 do 3 grupe. Grupu pak sačinjavaju 2 broda iste klase i istog tipa. Grupa je osnovni nedjeljivi borbeni plovni sastav, sposoban da izvršava razne zadatke u odredu ili samostalno.

Suvremeno stanje. F. u današnjem smislu relativno je mladog podrijetla. Današnja f. mora biti dobro uravnotežena, t. j. u njoj moraju biti u pravilnom omjeru zastupljene razne vrste jedinica prema taktičkim svojstvima i zadacima. Tako se moderne flote sastoje uglavnom od 3 klase brodova: nosača aviona (prije bojnih brodova), krstarica i flotilnih ili t. zv. lakih snaga. Ovakva podjela flote po taktičkoj namjeni plod je razvitka posljednih 200 godina.

Kao u II. svjetskom ratu, tako se i poslije rata organiziraju spomenuti posebni dijelovi flote pod imenom udarna eskadra, koja se opet dijeli na udarne grupe. One mogu biti različitog sastava, što ovisi o zadatku i cilju, za koji su formirane. U većini slučajeva u njima usko surađuju nosači aviona i površinski brodovi, uključivši razarače. Pored ranije navedenih osobina Task Force odlikuje se i vrlo velikom pokretljivošću, jer se sastoji samo od vrlo brzih brodova.

U borbi protiv podmornica pojavili su se još neki specijalni dijelovi flote pod imenom Hunter-killer (lovačko-ubilačke grupe). Te su grupe obično imale jedan laki nosač aviona i do 6 protupodmorničkih i protuavionskih razarača. Dio brodova specijalno je opremljen za otkrivanje neprijateljskih podmornica, a drugi dio naoružan najmodernijim protupodmorničkim oružjem za uništenje otkrivenih podmornica.

Flota i gospodstvo na moru. U svakom je ratu prevlast na pomorskim komunikacijama od životne važnosti, jer o njima ovisi ishod rata. One su najvažniji element u strategiji, politici i najvažniji vojnički element. Gospodstvo na moru, t. j. osiguranje pomorskih komunikacija, može se zadobiti samo flotom. F. će zadobiti gospodstvo na moru, ako uništi neprijateljsku flotu, ili joj onemogući pristup u morsko područje, koje se želi kontrolirati. Prva je alternativa svakako bolja, jer rješava pitanje gospodstva na moru potpuno i trajno, a posljedice se mogu proširiti i na ostala područja, koja su dotada bila pod kontrolom neprijateljske flote. Osim toga, brodovi pobjedničke flote mogu se upotrebiti na drugom mjestu i za druge ciljeve. Na pr. uništenjem američke flote prigodom napada na Pearl Harbor, 7. XII. 1941, japanska f. postala je privremeno gospodar na Pacifiku. Japanci su brzo osvajali teritorij u Aziji i na Tihom oceanu.

Treba imati na umu, da gospodstvo na moru nikada nije i ne može biti apsolutno. Na pr. u II. svjetskom ratu njemački su se brodovi, unatoč tome, što je Atlantik bio pod dominacijom velikih anglo-američkih flota, ipak uspijevali probijati sve do Japana (Blokadebrechern, probijači blokade) i voditi krstarički rat.

Da se postigne gospodstvo na moru, potrebno je, da se na određenom području raspolaže flotom, koja je sposobna da uspješno tuče neprijateljsku flotu toga područja. To je princip »koncentracije«, a flota, koja ga se pridržava, naziva se bojna flota (Flotte de Bataille). Takva flota mora imati mogućnost baziranja u određenom morskom području, ako ne sva, onda bar njezine izviđačke snage.

Koliku su ulogu u povijesti odigrale flote raznih naroda i raznih vremena pokazuje nam ovaj kratki osvrt:

Pobjeda grčke flote nad perzijskom u prvom velikom ratu starog doba uzrok je, što je grčka kultura, a ne perzijska, preplavila zapadnu Aziju i južnu Evropu.

U drugom velikom ratu toga doba, između Rima i Kartage (Punski ratovi) bila je opet zasluga rimske flote, što je za daljnji razvoj svjetske civilizacije postala odlučna Evropa, a ne Afrika.

Treći veliki rat trajao je gotovo 1000 godina. Započeo ga je Muhamed 569, a završio se porazom Turaka u pomorskoj bitki kod Lepanta, 1571, kad je ponovo pobijedila Evropa i zaustavila azijsko prodiranje.

Engleska je f. omela Napoleonove planove o svjetskom gospodstvu, i zaslugom mornarice Engleska je bila nekoliko stoljeća prva i najjača svjetska sila.

Poznata je uloga flotâ u I. i II. svjetskom ratu.

U današnje vrijeme odlučne akcije flotâ velikih pomorskih sila nisu više usmjerene samo na more, t. j. na uništenje neprijateljske flote, već se protežu i na kopno, koje se nalazi s onu stranu mora. Osnovni je element te najnovije doktrine, prema tome, prenošenje ratnih operacija na daleka kopna i njihovo osiguranje na njima (transoceanska doktrina).

Usporedo s ekonomskim razvitkom raznih društvenih epoha, a na temelju iskustava iz prošlosti i tehničkog napretka, razvijale su se flote i mijenjale i usavršavale koncepcije njihove upotrebe. Taj razvitak i usavršavanje teče i danas suglasno s razvitkom nauke, osobito atomistike.

LIT.: A. D. Bubnov, Istorija pomorske ratne veštine, Dubrovnik 1931; J. Motley i Ph. Kelly, Now Hear This, Washington 1947; S. E. Morison, History of United States Naval Operations in World War II, Boston 1950; J. V. Noel jr., Naval Terms Dictionary, Toronto, New York i London 1952; J. B. King i W. M. Whitehill, Fleet Admiral King, New York 1953.S. Sc.

Fortress fleet (tvrđavska flota) je pogrešna koncepcija potpuno defanzivnog karaktera. Ona je antipod pojma Fleet in being (flote, koja postoji). Po teoriji tvrđavske mornarice, flota ili njezini dijelovi dio su obrambenog sistema pomorske tvrđave-baze. Brodovi su vezani za bazu kao njena potpora. Obrana primorskog krila oslanja se isključivo na pomorske tvrđave-baze, a zadatak je flote, da poveća domet artiljerije i da sistem obrane učini elastičnijim.

Kontra-admiral Wirenius, komandant ruske eskadre, upućene iz Baltičkog mora kao pojačanje ruskim snagama na Dalekom Istoku uoči Rusko-japanskog rata 1904—05, prije otplovljenja iz Bizerte za Suez, izjavio je da »ruski plan predviđa, da se Port Artur i Vladivostok učine najjačim arsenalima ruske imperije, jer će svaki od njih imati flotu potrebne jačine, koja će zavisiti od njih kao od baza«.

Prema toj koncepciji, tvrđava umanjuje značaj flote i daje joj potpuno defanzivni karakter. U Port Arturu nije bilo nikakve tvrđavske flote, osim topova iskrcanih s brodova. Svojom akcijom na moru flota nije gotovo ništa pridonijela obrani tvrđave. Ona nije bila upotrebljena ofanzivno protiv Japanaca, već čisto defanzivno: da brani tvrđavu obrambenim akcijama; to znači: očekujući napad, a ne napadajući.

Drugi primjer pružila je sovjetska flota u II. svjetskom ratu. Sovjetski admiral Isakov (u svojoj knjizi Crvena flota u Drugom svjetskom ratu) piše, da je »najvažniji zadatak, koji je izvršila mornarica u svim sovjetskim vodama, bio: zaštita strategijskih krila Crvene armije (koja su se protezala do obale) protiv neprijateljskih desanata i pomorskih operacija«. Sve to u sklopu pomorskih tvrđava.

U ovoj koncepciji ima jedan element istine: flota može pridonijeti sigurnosti pomorske baze, osobito ako se ova nalazi na tuđem teritoriju, ali svojim aktivnim djelovanjem, a ne pasivno, po koncepciji tvrđavske flote. Dokaze za to pruža II. svjetski rat, pogotovu operacije na Pacifiku.

LIT.: A. Westscott, Mahan on Naval Warfare; Kaufmann, German Naval Strategy, U. S. Naval Proceedings, januar 1954.S. Šc.