FINSKA (Suomen Tasavalta), republika na sjeveru Evrope, u prelaznom području između skandinavskog gorja na sjeverozapadu i velike ruske ravnice na istoku. Botnički zaljev na zapadu i Finski zaljev na jugu daju njezinu srednjem i južnom dijelu poluotočni karakter. Finski teritorij pruža se u smjeru sjever—jug (udaljenost između najsjevernije i najjužnije točke iznosi 1160 km, dok maksimalna širina zemlje iznosi 640 km). Osobita su karakteristika Finske brojna jezera, po kojima je dobila naziv »zemlja tisuću jezera«.
Sastav i oblik površine. F. je dio prostranog područja, koje se prema geologu W. Ramsayu naziva Fenoskandija. U geološkoj je gradi temelj kamenje pretkambrijskog doba. U arhaiku su prodrle na površinu velike količine magme, koje i danas pokrivaju znatan dio finskog teritorija. Djelovanjem egzogenih sila F. je potkraj pretkambrija imala oblik pineplainea. Za paleozoika postepeno se spuštala i većim je dijelom bila preplavljena morem. U kambrijsko-silurskom periodu samo su se središnji dijelovi izdigli iz mora, a egzogene sile odnijele su mlađe naslage, pa je na površinu ponovo izbila prakamena osnova. Za vrijeme pleistocenske glacijacije ledenjaci su posebno oblikovali finsko tlo. Na koncu diluvija led se povlačio; vode otopljenih ledenjaka otjecale su u more i dizale njegovu razinu, te je ono prekrilo finsko primorje i niže predjele u unutrašnjosti. Tada je Bijelo more komuniciralo preko jezera Onega i Ladoga s Finskim zaljevom, a kroz ulekninu Švedske i sa Sjevernim morem. Mlatanje tog mora stvorilo je na obalama Švedske i Finske terasu široku 50—100 km. Na toj terasi sedimentirao se materijal nanesen vodama otopljenih ledenjaka. Oslobodivši se težine leda, nakon ledenog doba, finsko se tlo postepeno izdizalo, a taj proces, uglavnom, traje i danas.
Karakteristični oblici finske površine stvoreni su djelovanjem ledenjaka. Oni su izdubli mekše kamenje i proširili doline, a kada je nastupila faza njihova povlačenja, ledenjačke su vode ispunile udubine i proširenja pretvorivši ih u jezera. Ledenjaci, a ni kasnije rijeke, nisu uspjeli erodirati rezistentno kamenje, pa zbog toga u tokovima ima dosta vodopada. Povlačenjem i otapanjem ledenjaka taložilo se na finskom tlu mnoštvo materijala, koji stvara izdužene pješčane i šljunkovite gomile, t. zv. harju. Smjer pružanja ovih gomila označuje nekadašnje protezanje ledenjaka. Najpoznatiji Salpausselkä harju protežu se u dva paralelna luka od Karelije do Lahtija. Oni mjestimično prelaze preko jezera i stvaraju prirodne barijere medu njima. Gotovo četiri petine finskog tla pokrivaju ledenjačke morene, sastavljene od blokova kamenja, šljunka i pijeska; pojavljuju se i kao humci, a nazivaju se drumlini. Djelovanje ovih ledenjaka uvjetovalo je i razvedenost finske obale.
Tlo se sastoji od granita, gnajsa i škriljavca. Crveno-smeđi zrnati granit (rapakivi) najviše je rasprostranjen u južnoj Finskoj. Veliko granitno područje zahvaća središnji dio Finske i pretežni dio Laponije, u kojoj se susreću i vrste tamnog škriljavca.
Po unutrašnjosti finsko je tlo većim dijelom valovito i brežu ljasto, a uz obalu se pruža 40—70 km široka nizina. U unutrašnjoj južnoj i zapadnoj Finskoj protežu se uzvisine od 100 do 300 m. Područje jezera leži na prosječnoj visini 70—130 m. U sjeveroistočnoj Finskoj i većem dijelu Laponije visine dosežu mjestimično i 700 m. Planinski predjeli smjestili su se na sjeverozapadu, gdje se uz švedsku granicu dize najviši vrh Finske Halditstjokko (Haltiatunturi 1324 m).
Obale. Finsku obalu, koja se smatra najljepšim tipom niske obale, karakteriziraju zaljevi (fjärd) i mnogobrojni manji i veći otoci (skjär) osobito na jugozapadnoj strani. Vanjski otočni niz sastoji se od malenih, golih i nenaseljenih grebena. Srednji otočni pojas pretežno je pod šumama, a veći su otoci ove skupine naseljeni. Unutrašnje otočje izrazite je kontinentske prirode. Ono je gotovo čitavo naseljeno, plodne površine dobro su obrađene; uski i plitki kanali odvajaju ovo otočje od susjednog kopna.
Duljina obalne linije iznosi 1100 km. Razvedenost finske obale smanjuje se od juga prema sjeveru. Obale su kamenite i pješčane; na južnim obalama prudovi dosežu visinu do 15 m, a u geografskim širinama između 64°—65° i do 25 m. Mjerenja i ispitivanja dokazala su, da se u toku jednog stoljeća u području oko Vaase obala ispinje do 77 cm, kod Hankoa oko 50 cm, a u srednjem dijelu Finskog zaljeva svega 15 cm. Zbog zaleđivanja mora godišnji plovni period duž obale veoma je ograničen.
Klima. Premda F. leži daleko na sjeveru, ona ima znatno topliju klimu od krajeva u jednakim geografskim širinama. Blizina rusko-azijske kopnene mase daje klimi Finske kontinentalni karakter, koji jugozapadni vjetrovi s oceana ipak ublažuju. U sjevernoj i istočnoj Finskoj najhladniji je mjesec siječanj, a u ostalim krajevima veljača. Srednja zimska temperatura iznosi —3° do —140, a za vrlo hladnih zima i —30°. Zimska sezona (srednja dnevna temperatura o°) traje u južnoj Finskoj 130—150 dana, u srednjoj 150—170, a u sjevernoj 170—210 dana. Ljetno razdoblje (srednja dnevna temperatura 10°) iznosi na jugu 110—120 dana, u srednjim dijelovima 85—110, a u sjevernim 50—85 dana.
U južnim krajevima padne oko 700 mm oborina godišnje, njihov broj opada prema sjeveru i sjeverozapadu te godišnji prosjek u Laponiji iznosi 400 mm. Najviše kiše zabilježeno je u kolovozu (60—90 mm), a najmanje u veljači, ožujku i travnju (20—40 mm). Južni su dijelovi Finske pod snijegom od sredine prosinca do sredine travnja, a sjeverni od sredine studenog do sredine svibnja. Njezine najviše predjele pokriva vječni snijeg.
Biljni i životinjski svijet. F. leži u graničnom području hladne i umjerene zone, pa u biljnom i životinjskom pogledu pripada objema. Na krajnjem jugu uspijeva hrast, koji prema istoku postepeno nestaje. Na pojas hrasta nastavlja se javor, koji dopire do 62° N; do 63° raste lipa, a do 68° prostire se zona crnogorice. U daljnjim geografskim širinama mjestimično se javlja lijeska; ostali biljni pokrov sačinjavaju niski grmovi, mahovine, lišaji i dr. Na otocima uz obalu pretežno se javlja crnogorica. Životinjski svijet najbliži je fauni Skandinavije; najveću važnost u sjevernim krajevima ima sob. Jezera i rijeke obiluju slatkovodnim ribama, a u moru se, pored raznih vrsta riba, susreću i morski sisavci (tuljani, pliskavice).
Prirodne regije. Fiziogeografske i antropogeografske karakteristike dijele Finsku u nekoliko područja. U sjevernim regijama klimatske su prilike nepovoljne, prometne veze otežane, stoga su ekonomski uvjeti ograničeni; sve to rezultira u vrlo malom broju naselja. U središnjim i južnim krajevima klima je povoljna i plodno tlo je intenzivno obrađeno. Tu se razvila industrija i stvoreni su veći naseljeni centri, koji rijekama, jezerima i kanalima lako komuniciraju s okolnim poljoprivrednim područjima i obalnim pojasom. Najpovoljnije klimatske, ekonomske i prometne prilike imaju krajevi na južnoj i jugozapadnoj obali.
Južno primorje Finske zahvaća obalni pojas Finskog zaljeva. To je najaktivnije područje, u kojemu se već u XVI. i XVII. st. razvila živa trgovina, pa su nicali i cvali gradovi. U ovom je kraju, pored najgušće željezničke mreže, izgrađen i najveći broj cesta. Luke na ovoj obali glavna su pomorska i trgovačka uporišta Finske. U ovom pojasu leži Helsinki (394.511 st., 1953), politički, kulturni, trgovački, industrijski i prometni centar zemlje. Duž obale razvio se niz većih i manjih luka i industrijskih gradova; istočno od Helsinkia leže: Porvoo (8537 st., 1950), Loviisa (4362 st., 1950), Kotka (25.061 st., 1953), a zapadno Tammisaari (Ekenäs; 4621 st., 1950) i Hanko (6791 st., 1950).
Duž zapadne obale pruža se botničko primorje. Zbog konstantnog izdizanja ove obale veći broj njegovih luka morao se u toku stoljeća ponovo izgraditi, da bi i nadalje bile uz more. U južnom botničkom primorju pretežno su obradiva tla, a šume su rjeđe; u sjevernijim krajevima one dopiru do mora. Na krajnjem južnom dijelu ovog primorja nalazi se Turku (106.755 st., 1953), najstariji kulturni centar i važna luka, a sjevernije leži Pori (44.930 st., 1953). U žitorodnom pojasu srednjeg bolničkog primorja smjestila se Vaasa (37.363 st., 1953), u sjevernom dijelu nalaze se Oulu (41.332 st., 1953) i Kemi (23.524 st., 1950).
Središnju Finsku, osobito njezine južne i jugoistočne dijelove, karakteriziraju jezera. Vode tog područja dijele se na tri sistema: Näsi na zapadu, Päijanne u središtu te Saimaa na istoku. U sjevernom dijelu smjestio se samostalni sistem Oulu. Uz rasuta seoska domaćinstva ovdje su se na željezničkim raskršćima i obalama jezera i rijeka razvila gradska naselja. Najvažniji je Tampere (105.822 st., 1953) s razvijenom drvnom i metalurgijskom industrijom. Medu manjim gradovima i industrijskim središtima ističu se Hämeenlinna (22.365 st., 1950), Lahti (46.103 st., 1953), Kuopio (35.016 st., 1953) i dr.
Sjeverni dio Finske zaprema finska Laponija. Planinsko se zemljište ovdje spušta od sjeverozapada prema istoku, gdje prelazi u finsko-karelijske medašne bregove. Iskorišćivanje gustih šuma, lov i ribolov privredni su izvori ovoga kraja. Ovdje živi i 2500 Laponaca, koji se prilagođuju sjedilačkom životu.K. Š. Š.
Hidrografske osobine. Južna, a osobito jugoistočna Finska jezersko je područje, u kome se izmjenjuju tisuće jezera i njihovih odviraka s uskim prevlakama, otocima i prostranijim suhim površinama. Jezerska krajina obrubljena je prema jugoistoku nasipima čeonih morena (salpausselkä), koje je ostavio diluvijalni led. Pružanje jezera u smjeru sjever-jug uvjetovale su vode otopljenih ledenjaka, koje su tekle u istom pravcu. Ovo područje obuhvaća 135.000 km2, od toga 24.500 km2 otpada na jezera. Ukupno u Finskoj ima, što većih što manjih, oko 60.000 jezera. Ona se mogu svrstati u 4 velika sustava.
U jugoistočnoj Finskoj najveće je jezero Saimaa (1300 km2); jezera, koja su s njime u neposrednoj vezi, obuhvaćaju 12.500 km2. Vuoksi, odvirak ovog jezera, otječe u jezero Ladoga. U ovom sustavu ima oko 2000 km plovnih pruga, a najdulja je od Lappeenranta do Iisalmi (350 km). Od jezera Saimaa do zaljeva Vyborg izgrađen je od 1856 kanal Saimaa, dug 59 km. Visinsku razliku od 76 m svladava 28 ustava. Kanalom mogu ploviti brodovi od 2,5 m gaza i 31 m duljine.
U središnjem području glavno je jezero Päijänne (1300 km2), koje sa sporednim jezerima obuhvaća 7510 km2. Odvirak ovih jezera je Kymi. U tom sustavu ima 600 km plovnih pruga. Dalje na zapadu je sustav oko jezera Näsi, iz kojeg otječe Kokemäen. Ovdje ima 730 km plovnih pruga. Sjevernije od ovog jezerskog područja nalazi se jezero Oulu, iz kojeg otječe istoimena rijeka. Na jezerima i rijekama ovog sustava ima 250 km plovnih pruga.
Neke plovne veze između jezera ostvarene su gradnjom kraćih kanala. Ima 24 međujezerska kanala sa 70 ustava. Projektiran je kanal, koji bi vezao jezero Saimaa i Päijänne. Na taj bi se način sredinom Finske dobila druga vodena magistrala.
U sjevernoj Finskoj ima također prostranih jezera (Inari, Ylikitka), a razvile su se i dulje rijeke (Torne, Kemi). One su važne samo za splavarenje drveta. Za unutrašnji teretni promet vodeni putovi imaju i danas veliko značenje. Ukupno ima 3600 km pruga, na kojima plove parobrodi i motorni brodovi. Pored toga ima oko 10.000 km rijeka podesnih za splavarenje drva. Plovidba se zbog zaleđivanja prekida svake godine 4—5 mjeseci.
Prije II. svjetskog rata prevezlo se jezerima i rijekama oko 4,3 mil. t robe na godinu, od toga oko 1 mil. otpada na Saimaa kanal. Oko 80% tereta prevezena vodenim putem čini drvo. Visinske razlike između pojedinih jezera te između jezera i mora daju mogućnost iskorišćivanja vodenih snaga. Najveća je hidrocentrala na Imatri (na rijeci Vuoksi, 172.000 KS).Z. D.
LIT.: J. Öhguist, Finnland, Berlin 1928; H. Schrepfer, Finnland, Freiburg 1929.
Površina i stanovništvo. Površina Finske iznosi 305.369 km2, od toga oko 10% otpada na jezera i vodene tokove. God. 1940 F. je ustupila SSSR-u veći dio Karelije, a 1944 kraj oko Petsama (Pečenga). Time je izgubila izlaz na Beringovo more. Mirovnim ugovorom u Parizu (1947) SSSR je ukupno dobio 43.864 km2 finskog teritorija, vlast za 50 godina nad područjem Porkkala i pogonima Jäniskoski i branom Niskakoski (na sjeveru). Sporazumom iz 1955 vraćena je Porkkala Finskoj.
Stanovništvo je Finske ugro-finskog podrijetla. Srodni su im u Evropi još Estonci i Madžari. Iako su u Finskoj od kraja XIX. st. zabilježene migracije stanovništva, što se nastavilo u periodu 1901—10 (u USA i Kanadu), 1921—30 (također u prekooceanske zemlje) te u toku i na kraju II. svjetskog rata (s teritorija ustupljenog SSSR-u), a znatni su i gubici stanovništva za II. svjetskog rata, stanovništvo je ipak u porastu. God. 1850 imala je F. 1,636.900 st., 1900 — 2,655.900 st., 1925 — 3,322.100 st., a 1952 — 4,117.500 st. Po narodnosti stanovništvo se sastoji od 90% Finaca, 9,6% Šveda (pretežno po gradovima na obali i otočju), a ostali su Nijemci, Rusi, Lapi i dr.
Dok je 1850 samo 6,4% stanovnika živjelo u gradovima, a 93,6% na selu, u razdoblju od svega 100 godina taj se postotak znatno izmijenio. U vezi s ekonomskim promjenama u tom periodu znatno je porastao broj gradskog stanovništva (32,3%, 1950), dok se istodobno postotak seoskog smanjio (67,7%, 1950). Usprkos tome seoska domaćinstva i dalje dominiraju u zemlji, a posljedice porasta gradskog stanovništva odrazuju se u naglom razvoju gradskih centara i trgovišta. Do sredine XIX. st. stanovništvo se bavilo poljoprivredom i stočarstvom. Industrijalizacija počinje oko 1860, a snažno se razvila nakon oslobođenja od ruske vlasti, t. j. poslije I. svjetskog rata. Pod konac navedenog stoljeća bilo je 75% poljoprivrednika; 1940—53,7%, a 1950—42%. Iste godine postotak zaposlenih u industriji jednak je postotku poljoprivrednika, t.j. (42%); ostalih 16% otpada na druga razna zanimanja.
Migracijama Šveda na finsko tlo u XII. i XIII. st. proširila se upotreba švedskog jezika, koji je dugo vremena bio jezik povlaštene klase. Suglasnošću vlade iz 1919, uz finski, i švedski je službeni jezik. Finska kultura odlikuje se bogatim folklorom, osebujnom poezijom i muzikom. Za obrazovanje stanovništva, uz mnogobrojne osnovne, srednje i razne stručne škole, postoje i tri sveučilišta (Helsinki i Turku, gdje se, uz finsko, nalazi i švedsko osnovano 1640).
Privreda. Ekonomski za Finsku su značajne dvije činjenice; ona ima vrlo malo obradivih površina, ali je njezino šumsko bogatstvo golemo. Svega 7,4% zauzima plodno tlo, oko 20% je neproduktivno zemljište (od toga 10% vodene površine), a 71% nalazi se pod šumama. Plodno je tlo intenzivno obrađeno. Klimatske su prilike pogodne pa žitarice (raž, ječam, zob) i krumpir posvuda dobro uspijevaju; pšenica samo mjestimično dozrijeva. Usporedo s poljoprivredom razvijeno je i stočarstvo, kojega se produkti prerađuju, a dijelom i izvoze (maslac, sir). Mnogi su poljoprivrednici (oko 900.000) članovi zadružnih organizacija, koje imaju i svoja poduzeća. Pored sve jačeg razvoja industrije, poljoprivreda ima znatnu važnost u privredi ove zemlje, iako ne zadovoljava potrebe tržišta. Ribolov na moru, jezerima i rijekama (lososi i pastrve) te uzgoj krznaša (lisice) i lov znatni su privredni izvori.
Veliko ekonomsko značenje imaju za Finsku njezine šume. Izgradnjom hidrocentrala nadomješten je nedostatak ugljena i omogućen razvoj industrije. God. 1953 proizvela je F. 4,9 milijardi kWh. Prvo mjesto u finskoj industriji zauzimaju pilane (Tampere, Pori, Turku, Oulu i dr.); produkcija je 1953 iznosila 4,055.000 m3 meke i 60.000 m3 tvrde rezane građe. U njima je ujedno uposlen najveći broj radne snage (oko 76.000 radnika). Jednako je važno dobivanje celuloze i papira; F. je 1953 proizvela 267.000 t novinskog papira, prema 161.000 t 1938. Šumsko je bogatstvo ne samo temelj finske industrije, već i njezina izvoza. Tekstilna se industrija razvila u posljednje vrijeme u vezi s proizvodnjom umjetnog prediva od celuloze. Znatna je i produkcija kvalitetnog stakla i porculana. Dok je F. 1938 proizvela 500.000 t cementa, u 1953 dala je 937.000 t. Od ruda veće značenje ima jedino bakreni pirit, od kojeg je 1936 dobiveno 14.000 t, a 1953—23.000 t čistog bakra. U malim količinama dobiva se srebro (oko 5,2 t) i zlato (oko 350 kg). Ostale industrije prerađuju pretežno uvezene sirovine. S tim u vezi razvijena je brodogradnja, izgradnja strojeva, poljoprivrednog oruđa i dr. F. je 1951 imala ukupno 6112 industrijskih poduzeća, smještenih pretežno u južnoj Finskoj (obala Finskog zaljeva) i uz Botnički zaljev.
Promet. Vodeni putovi po unutrašnjosti imali su u prošlosti znatno veću važnost za putnički promet nego danas. Njihovu vrijednost smanjila je izgradnja cesta i željeznica. U pogledu robnog prometa, vodeni su putovi i dalje zadržali svoju važnost. Najveći broj željezničkih pruga i cesta izgrađen je na jugu, u središnjim dijelovima je prometna mreža rjeđa, dok je na sjeveru gotovo i nema. Ukupna dužina željezničkih pruga iznosi 5028 km (1952). Ljeti je promet pretežno usmjeren prema Helsinkiju, a zimi na Turku i Hanko. Nedostatak željeznica nadopunjuje razgranata mreža dobrih cesta. Za vanjski promet Finske najveće značenje imaju pomorske veze. Iako su se ratne prilike i ratne posljedice vrlo nepovoljno odrazile na finsko pomorstvo, F. je ipak uspjela da nakon rata obnovi i pojača svoje pomorske veze s evropskim i sjeveroameričkim lukama. Velike teškoće za njezin pomorski promet stvara zaleđivanje mora, zbog čega su luke na sjeveru onesposobljene i do 6 mjeseci godišnje (Oulu, Kemi), dok luke na jugu i jugozapadu (Hanko, Turku, Helsinki) pomoću ledolomaca ipak održavaju veze i u toku zime.
LIT.: J. Öhquist, Finnland, Berlin 1928; II. Schrepfer, Finnland, Freiburg 1929; Géographie Universelle, III, Paris 1933; W Evers, Suomi-Finnland: Land und Volk, Stuttgart 1950; H. Sherman, Finland, London 1950; A. Karjalainen, A National Economy Based on Wood, Helsinki 1953; J. H. Wright, Finland (Economic Survey), H. M. S. O., 1953.K. Š. Š.
Finci (Suomalainen, pl. Suomalaiset), ogranak ugro-finske jezične grupe (s jezikom koji je srodan madžarskom). Nastavaju sjeverni i istočni dio obale Baltičkog mora do jezera Onega i sjeverozapadnu obalu poluotoka Kola. Dijele se na Tavaste (Hämäläiset) i Karelijce (Karjaläiset). Prvi su zbijena stasa, široka lica i čeljusti, svijetle kose, dok su drugi vitkiji, duljega lica i smeđe kose. F. su se jako miješali s Germanima i s Baltima (Litavcima i Letima), te Slavenima. Kod Karelijaca se pogotovu zapaža rusko-slavenska primjesa. Karelijci nastavaju u području SSSR-a i s vremenom su ruski utjecaji oblikovali i njihovu nošnju, nastambe i prehranu, a i pravoslavne su vjere, dok su F. protestanti. Starije su seoske građevine brvnare, novije su od debelih dasaka.
Osobita su značajka uz domove posebne zgradice za parno kupanje (sauna), gdje se na kamenu svodu peći voda pretvara u paru, a ljudi se na povišenim platformama pare (bijući se grančicama); i građani se rado tako parno kupaju. Na mnogobrojnim vodama Finske i sada ima mnogo različnih čamaca, napose veoma vješto dubenih čunova. U stočarstvu, poljodjelstvu i ribarstvu još se održalo dosta starijih tradicija (sprave, oružja, pomagala i postupci — napose u lovu stupicama, upotrebi skija i kopalja i dr.). To vrijedi i za narodna rukotvorstva, od kojih su se dosta održali radovi od brezove kore, tanka drva, rezbarije, pa i izradba ćilima i čipaka (od XVI st.). Pod švedskim utjecajem finski se kulturni život (osobito od XII. st.) sve više prilagodio zapadnom svijetu, dok su se Karelijci orijentirali prema ruskom istoku. Veoma je značajna narodna poezija Finaca (i Karelijaca), napose epska, poznata većinom pod imenom epa Kalevala (sastavio od narodnih pjesama E. Löuroth). Sve do novijih vremena i narodno je vjerovanje u brojne duhove šuma, voda i dr., uz štovanje pokojnika i druge brojne narodne običaje, bilo živ dio finskog folklora. Narodne nošnje sada su ograničene samo na nešto ostataka.
Povijest. Najstariji predmeti, nađeni na finskom teritoriju, potječu iz mlađeg kamenog doba; malobrojni su nalazi iz brončanog i željeznog doba. Prema sačuvanim materijalnim ostacima iz prvih stoljeća naše ere, zaključujemo, da su stanovnici Finske bili u živom trgovačkom saobraćaju s istočnobaltičkim krajevima. U XII. st. F. dolazi pod švedsku vlast i pod njom, s malim prekidima, ostaje sve do početka XIX. st. Za vrijeme Kolmarske unije (1397—1523) finska je morska obala bila izložena čestim danskim napadima. Najžešći je bio početkom XVI. st. Tom je prilikom pao u danske ruke (na kraće vrijeme) i finski grad Turku. Tek sredinom XVI. st., raspadom Kolmarske unije, nastaje za Finsku mirnije razdoblje. Otad se F. postepeno razvija kulturno i gospodarski. Za vladanja Petra Velikog (početkom XVIII. st.), F. je izložena ruskim napadima s mora i kopna. U Nordijskom ratu (1700—21) Rusija je osvojila čitavu Finsku, koja ostaje pod njenim gospodstvom od 1714 do 1721. Mirom u Nystadu (1721) opet je veći dio Finske potpao pod švedsku vlast. Čitavo XVIII. st. F. je bila poprište rusko-švedskih borbi. Mirom u Tilsitu (1807) Napoleon je Rusiji obećao Finsku. God. 1808, za vrijeme cara Aleksandra I., Rusi su nenadno napali Finsku i osvojili je unatoč hrabrom otporu Finaca. Rusija je 1809 dobila Finsku i Alandsko otočje. To je druga ruska dominacija, koja traje sve do 1917. Nakon Oktobarske revolucije F. je postala nezavisnom republikom. Za vrijeme II. svjetskog rata neko je vrijeme bila neutralna, ali je potkraj 1939 bila uvučena u rat sa Sovjetskim Savezom. Mirom u Moskvi 12. III. 1940 F. je ustupila Sovjetskom Savezu Karelijsku prevlaku, grad Vyborg (Viipuri), sjevernu obalu jezera Ladoga, nekoliko manjih otoka i mornaričko uporište Hanko. 30. XI. 1939, pošto je F. odbila teritorijalne zahtjeve, SSSR je napao Finsku. Poslije rata sklopljen je mir 12. III. 1940, kojim je F. ustupila SSSR-u Karelijsku prevlaku, Vyborg i obalu jezera Ladoga. Kad je 22. VI. 1941 Njemačka napala SSSR, finska vojska je zajedno s njemačkim četama upala u SSSR. Poslije ogorčenih borba potpisano je primirje 19. IX. 1944 i F. je povukla svoje čete iz SSSR-a iza granica utvrđenih 12. III. 1940, ustupila luku Petsamo (Pečenga) i unajmila Porkkalu na 50 godina. Mir je zaključen u Parizu 10. II. 1947. God. 1955 Porkkala je vraćena Finskoj.
LIT.: A. I. Arwidsson, Handlingar tili upplysning af Finlands häfder, Helsinski 1846—58; Y. Koskinen, Finnische Geschichte von den frühesten Zeiten bis auf die Gegenwart, Leipzig 1873; M. G. Schybergson, Finlands historia, Helsinski 1903.M. Dt.
Blagdani. 1. I., 6. I., 25. III., Veliki petak, 17. IV. (Bank Holiday), Uskrsni ponedjeljak, 1. V., Spasovo, Duhovski ponedjeljak, 24. VI., 6. XII. (Dan nezavisnosti), 25. i 26. XII. te svaka nedjelja. Svake subote i svakog radnog dana prije blagdana banke ne posluju poslije 13 sati.Č. M.
Novac. Novčana jedinica finska marka = 100 pennia. Od 28 VI. 1951 sadrži 1 marka 0,00386379 g finoga zlata. 0,434783 USA-centa = 1 marka, odnosno 230 maraka = 1 USA-$. Novčanice od 5000, 1000, 500, 100, 50, 20, 10 i 5 maraka. Aluminij-bronza: kovani novac od 20, 10 i 5 maraka. Nikal-bakar-željezo: kovani novac od 1, 1/2 i 1/4 marke. Bakreno — željezni novac od 10 i 5 pennia. Paritet s dinarom: 100 finskih maraka — 130,43 Din (1955); za iseljeničke doznake i pomoć: 260,86 Din za 100 maraka.I. Be.
Vanjska trgovina Finske je uravnotežena. Aktiva, odnosno pasiva pojedinih godina nije znatna, osim 1951. Tad je aktiva iznosila 190 mil. $. Izvoz u 1954 bio je 680 mil. $ prema 18o mil. u 1938. Uvoz je 1952 iznosio 661 mil. $ prema 182 mil. u 1938. Bez obzira na smanjenu vrijednost dolara, porast je finske vanjske trgovine vrlo velik, pogotovu, ako uzmemo smanjenje državnog teritorija (gubitak Karelije).
U izvozu Finske prvo mjesto zauzima drvo i njegove prerađevine. Od ukupnog izvoza u 1952, na drvo je otpalo 43% prema 45% u 1938; na drvenjaču 22% u 1952 prema 25% u 1938; na novinski papir 18% u 1952 prema 14% u 1938. Ova tri srodna proizvoda zauzimaju 83% u 1953 prema 84% u 1938. Finska je privreda usko povezana sa svjetskim tržištem drva i srodnih proizvoda, pa svaka promjena u plasmanu i cijenama bitno utječe na privredu ove zemlje. Na izvoz strojeva otpalo je 1952 oko 10%. Taj je izvoz prije rata bio beznačajan.
Od uvoza u 1952 na strojeve i vozila otpalo je 23% prema 17% u 1938, što pokazuje napredak industrijalizacije i mehanizacije. Na tekstil je 1952 i 1938 otpalo oko 13% ukupnog uvoza. U jednakom se postotku uvozi željezo i čelik. Ugljena i proizvoda nafte uvezeno je 12% u 1952 prema 9% prije II. svjetskog rata. Uvoz žita porastao je od 4% u 1938 na 8% u 1952.
U sudjelovanju stranih zemalja u vanjskoj trgovini Finske došlo je poslije II. svjetskog rata do bitnih izmjena. Dok je 1938 u finskom izvozu Velika Britanija sudjelovala sa 43%, njen udio pada 1953 na 21%. S druge strane, SSSR, koji je u izvozu Finske 1938 sudjelovao samo sa 2%, povećao je svoj udio u 1953 na 26%. To je djelomično posljedica finskih reparacija SSSR-u, a djelomično posljedica privredne orijentacije prema SSSR-u. Postoji tendencija daljnjeg porasta. Udio Zapadne Njemačke u finskom izvozu bio je 1953 god. 8% prema 5% u 1950. Postotak francuskog učestvovanja u finskom izvozu pao je od 5% u 1938 na 4% u 1953, a porastao kod danskog od 2% na 3% i nizozemskog na 4% (izuzetno je 1950 iznosio 7%). Učestvovanje USA u finskom izvozu opalo je od 8% u 1938 na 7% u 1953, jer izvoz drva, drvenjače i, osobito, novinskog papira nije bio intenzivan.
U finskom uvozu Velika Britanija prestala je biti na prvom mjestu, jer se njeno sudjelovanje od 19% u 1938 smanjilo na 17% u 1953. Zapadna Njemačka je povećala svoj udio od 5% u 1950 na 10% u 1953. Ona nastoji da izbije na prvo mjesto. Na prvom je mjestu SSSR, koji je povećao svoj udio od 3% u 1938 na 17% u 1953. Postoji tendencija daljnjeg porasta. To je u vezi i s povećanjem sovjetskog uvoza iz Finske poslije završetka reparacionih nabavka. USA sudjeluju sa 5% u 1953 prema 9% u 1938. Belgija-Luksemburg smanjili su svoj udio od 6% u 1938 na 3% u 1953. Poljska, koja je 1938 sudjelovala samo sa 2%, povećala je svoj udio na 7% u 1953; taj je udio 1950 i 1051 bio isti s obzirom na to, što prvenstveno Poljska dobavlja ugljen Finskoj.
Pomorski promet. Oko 90% finskog uvoza i izvoza prevozi se morskim putem. Pomorski promet, međutim, nije izjednačen. Dok je 1937 u finskim lukama ukrcano 8,152.000 t robe, 1953 ukrcano je samo 5,518.000 t. To je u vezi s gubitkom Karelije, koja je davala znatne količine drva i srodnih izvoznih proizvoda. God. 1937 iskrcano je u finskim lukama 3,788.000 t, a 1953 — 3,952.000 t (u vezi s jačim porastom uvoza pogonskog materijala). God. 1938 ukrcano je 1,619.000 t, a 1952—1,203.300 t drvenjače. Novinskog i drugog papira ukrcano je 463.000 t u 1938, a 604.200 t u 1952. Neprerađena drva ukrcano je 2,789.300 m3 u 1938, a 3,952.500 m3 u 1952. Drvenih kuća, i to isključivo za SSSR, izvezeno je 10.231 komad u 1948, a 15.642 u 1952.
Od iskrcane robe na ugljen je otpalo 1,529.000 t u 1938, a 2,038.000 t u 1952. Koksa je uvezeno 248.000 t u 1938, a 345.200 t u 1952. Derivata nafte iskrcano je 244.900 t u 1938, a 608.900 t u 1952. Gnojiva je iskrcano 240.600 t u 1938, a 530.500 u 1952. To ukazuje na intenzivniju obradbu zemlje. Uvoz žita porastao je od 238.700 t u 1938 na 403.800 u 1952 s obzirom na to, da su izgubljeni žitorodni krajevi. U 1948 bila su uvezena 2702 traktora, 1163 u 1950 i 4220 u 1951. Uvoz šećera i soli penje se na preko 100.000 t u 1938 i 1952. S obzirom na razvitak vlastite industrije željeza i željezne robe uvezeno je 404.000 t u 1951 prema 415.000 t u 1938.
Pomorske veze. Smještena u krajnjem kutu Baltika, F. mora veću pažnju obratiti vlastitim pomorskim vezama s drugim zemljama, nego što to čine države, koje leže na velikim pomorskim arterijama, gdje su i strana pomorska društva spremna da vrše prijevoz robe. Stoga vlastita trgovačka mornarica svojim brodovima prevozi 77% ukupnog finskog uvoza, a u izvozu sudjeluje sa 40%, jer se znatne količine drva za Veliku Britaniju i druge zapadne zemlje prevoze i engleskim brodovima, koji saobraćaju između Finske, baltičkih luka i sjevernih i zapadnih evropskih luka. Pored toga, brodovi nekih švedskih pruga pristaju i u finskim lukama.
Obalnu je plovidbu već od 1919, dakle odmah po dobivanju samostalnosti, vršila isključivo finska trgovačka mornarica. Taj monopolni položaj omogućuje finskoj mornarici uspješno poslovanje i pomoću starih brodova.
S obzirom na konfiguraciju zemlje (plovne rijeke, kanali i jezera), F. ima znatnu unutrašnju plovidbu, koja je 1938 prevezla 3,260.000 t robe, a 1952, zbog gubitka Karelije, 2,536.000 t.
Trgovačka mornarica. Od preko 200.000 brt, koliko ih je imala finska trgovačka mornarica tridesetih godina, uspjelo je 1939 povećati tonažu na 590 tisuća brt. God. 1947 ukupna tonaža finske trgovačke mornarice iznosila je samo 271.000 brt, t. j. manje od polovine. Nešto je stradalo u ratu, a najveći dio odstupljen je SSSR-u uime djelomične naplate reparacija. U to ime F. je morala predati SSSR-u 105 plovnih objekata u vrijednosti od 13,9 mil. i to: 39 teretnih brodova, 4 veća i 18 manjih putničkih brodova, 2 tankera, 25 jedrenjaka, 2 ledolomca, 14 većih teglenica i 1 plutajući dok.
F. je upornim radom svoju predratnu tonažu obnovila, čak i povećala. Polovinom 1954 njena trgovačka mornarica sastojala se od 348 brodova sa 664.825 brt, i to od 214 parobroda sa 414.923 brt. i 134 motorna broda sa 249.902 brt. Koncem lipnja 1955 ukupna tonaža iznosila je 730.573 brt. Pored toga, F. ima i 100.000 t manjih jedrenjaka, s pomoćnim motorom i bez njega.
F. se odmah poslije I. svjetskog rata dala na unapređivanje trgovačke mornarice, osobito linijske plovidbe s inozemstvom, kako bi osigurala plasman svog drva, drvenjače i papira. Brodograđevni materijal oslobođen je od carine. Zakonom iz 1919 obalna je plovidba rezervirana samo za finske brodove. God. 1928 osnovan je poseban državni fond u visini od 100 mil. finskih maraka. Iz toga su fonda brodovlasnici dobivali zajmove za gradnju ili nabavku brodova. Kamatnjak je bio 6%, a rok otplate 8 godina. Zajmovi su davani na brodove, koji nisu bili stariji od 5 godina i koji nisu dulje od 1 godine u finskom posjedu. Nije se, naime, išlo za kreditiranjem postojeće trgovačke mornarice, nego za nabavkom novih brodova. Visina zajma iznosila je 50% vrijednosti broda; u izuzetnim slučajevima moglo se ići i do 75%.
Ponekad se prilazilo i subvencioniranju. Tako je društvo Finland Syd-Amerika Linjen A/B u Helsinkiu za prijevoz finskih proizvoda (osobito drva, celuloze i papira) u Južnu Ameriku (osnovano 1926) dobivalo subvenciju od 2 mil. maraka godišnje, jer je poslovalo s gubitkom. Finska Angfartygs A/B primala je subvenciju za održavanje dnevne pruge Turku—Stockholm.
Premda je tonaža trgovačke mornarice premašila predratno stanje, njen udio u svjetskoj tonaži (koji je 1939 iznosio 0,86%) iznosio je 1954 samo 0,68%, ali se javlja tendencija postepenog povećanja. Međutim, struktura mornarice nije povoljna. Prosječna starost brodova iznosi 33 godine. Oko 47% brodova ima više od 40 godina. I u prometu s inozemstvom 59% brodova ima više od 30 godina. Od 348 brodova sa 664.825 brt (koliko je iznosila tonaža finskih parobroda i motornih brodova), 233 broda sa 421.218 brt bila su starija od 25 godina. To je oko 65% ukupne tonaže, a svjetski prosjek za tu kategoriju brodova iznosi samo 9% ukupne tonaže. Brodova do 5 godina starosti bilo je sredinom 1955 samo 34 sa 122.350 brt, ili oko 18%; svjetski je prosjek iznosio 20%, t.j. jednu petinu svjetske tonaže.
Likvidiravši reparacije, F. se financijski toliko ojačala, da je mogla pristupiti obnovi svoje trgovačke mornarice. Po programu bilo je predviđeno, da će se od 1953 do 1955 izgraditi 24 nova broda sa 100.000 brt. U 1953 porinuto je 17 brodova s ukupno 65.922 brt. Od toga je izgrađen samo 1 mali brod u Finskoj, 1 u Velikoj Britaniji sa 4950 brt, 1 u Švedskoj sa 5000 brt i 14 u Nizozemskoj sa 55.849 brt; među njima su 2 tankera od ukupno 19.583 brt. U nizozemskoj brodogradnji F. je 1953 zauzela drugo mjesto, odmah poslije domaće. U 1954 izgrađeno je za Finsku 1 brod u Japanu od 12.700 brt, i 5 brodova u Nizozemskoj sa 22.172 brt. Dne 30. VI. 1955 bilo je za Finsku u izgradnji 10 brodova sa 22.151 brt, od kojih 3 u Finskoj sa 5900 brt, u Švedskoj 2 broda sa 6400 brt, u Nizozemskoj 5 brodova sa 9851 brt.
Ti su novi brodovi naručeni prije 3—4 godine; u posljednje 2 godine nije naručen nijedan novi brod zbog nestašice deviznih sredstava i zbog nesigurnosti u oporezivanju trgovačkih brodova, a i zbog socijalnih tereta, koje mora da snosi trgovačka mornarica. Finska trgovačka mornarica — ma da je skupa u eksploataciji, jer ima previše starih brodova — ima, s obzirom na socijalnu politiku, mnogo veću posadu, nego ma koja trgovačka mornarica na Baltiku. Stoga su početkom 1954 god. 44 broda sa 74.000 brt bila u raspremi, jer nisu mogla rentabilno poslovati. Znatan dio tih brodova bit će demoliran.
Jedna trećina finske trgovačke mornarice zaposlena je u linijskoj plovidbi Finska Angfartygs A/B (Helsinki). Ima 60 brodova sa oko 70.000 brt; održava linije između Finske i baltičkih luka, kao i luka Engleske, Škotske, Irske, Nizozemske, Francuske, Njemačke, Levanta, zatim luka New York, Baltimore i Philadelphia putničko-teretnim i teretnim brodovima, koji uglavnom prevoze drvo i drvne proizvode. Finland Syd-Amerika Linjen A/B održava linije za Južnu Ameriku sa 2 broda od po 6000 brt, a gradi i treći od 7800 brt. Suomi Rederi A/B održava liniju Finska—London; raspolaže sa 5 brodova srednje tonaže. Putnički promet kreće se oko 250.000 putnika godišnje. Toj liniji konkurira avijacija, koja je 1953 prevezla 160.000 putnika, 46% više nego 1952.
Brodogradnja. Prije rata F. je imala najveću proizvodnju brodova 1938, kad je porinuto 20.110 brt prema 2 do 6,6 tisuća ranijih godina. Poslije II. svjetskog rata njen je uspon znatan. Porinuto je 9250 brt 1947, 15.480 brt 1951, 26.003 brt 1952, a 19S3 god. 37 brodova sa ukupno 38.301 brt; od tih je 29 parobroda sa 27.181 brt i 8 motornih brodova sa 11.120 brt. Medu brodovima, koji su porinuti 1950, bilo je i 6 tankera sa 6977 brt.
SSSR je mirovnim ugovorom obvezao Finsku, da mu na račun reparacija izgradi 514 plovnih objekata u vrijednosti od 65,1 mil. Tu je obavezu F. 1952 ispunila i isporučila SSSR-u: 50 tegljača od 150 KS, 39 od 400—500 KS i 50 od 600—700 KS. Isporučila je i 55 teglenica od 1000 t nosivosti, 10 koćara od 800 KS, 11 parobroda od 2000—3000 brt, 3 motorna broda od po 3000 brt, 90 motornih jedrenjaka od po 300 brt, 1 specijalni nemagnetski brod i 4 doka. Ta obaveza prisilila je finsku brodogradnju da bitno proširi svoja postrojenja i da im poveća kapacitet.
Zbog reparacionih obaveza prema SSSR-u, F. je i nakon proširenja svojih brodogradilišta trgovačke brodove morala graditi na stranim brodogradilištima. Po završetku reparacija brodogradnja se našla pred alternativom: ili ponovo reorganizirati svoju proizvodnju za izgradnju finskih trgovačkih brodova, ili pristupiti daljnjoj izgradnji brodova za SSSR, sada u okviru trgovačkog ugovora. F. je smatrala, da je za nju pogodnije i rentabilnije, ako nastavi s gradnjom plovnih objekata za SSSR, a svoje brodove pretežno gradi u inozemstvu. Ovako je otpalo reorganiziranje brodogradilišta, koja su bila podešena prema sovjetskim potrebama.
Petogodišnjim ugovorom između SSSR-a i Finske predviđena je izgradnja sovjetskih brodova na finskim brodogradilištima i brodskih strojeva i brodske opreme u finskim tvornicama. Među brodovima, koji se grade ili će se izgraditi na temelju toga ugovora, nalaze se: 3 ledolomca s kapacitetom od po 12.000 KS, 20 tankera od po 1100 brt, 14 brodova od po 3200 brt, 14 koćara, 20 morskih tegljača, 20 riječnih tegljača, 20 teglenica od po 200 t, 125 teglenica od po 1000 t, 60 jedrenjaka od po 300 t i niz pomoćnih strojeva i pomorske opreme.
Od 37 brodova (sa 33.310 t), koji su 1953 porinuti u finskim brodogradilištima, samo je jedan (sa 143 brt) bio za finsku trgovačku mornaricu, a 36 (sa 38.158 brt) za SSSR. Među njima je bilo i 6 tankera sa 6977 brt. U 1954 porinuto je 39 brodova sa 45.025 brt, od toga 1 za Čehoslovačku sa 5600 brt i 38 brodova za SSSR sa 39.425 brt. U VI. 1955 na brodogradilištima bila su u izgradnji 42 broda sa 83.739 brt: 1 za Kinu sa 2300 brt, 38 za SSSR sa 75.539 brt (5 tankera sa 9934 brt), 3 za Finsku sa 5900 brt.
Finska je brodogradnja već toliko tehnički razvijena, da gradi brodove od 9000 t, a sprema se za izgradnju brodova od 20.000 t.
Najveće je finsko brodogradilišno poduzeće koncern Wartsilä-koncernen A/B s brodogradilištem i dokovima Crihton-Vulkan u Turku (6 navoza i 2 doka nosivosti do 16.000 t) i s dokovima u Helsinkiu Sandvikens Skeppdock. U Pori je brodogradilište W. Rosenlew et Co., u Raumi Rauma-Raahe C/Y, koje ima suhi dok od 8000 t nosivosti.
Ekonomski odnosi s FNRJ. Robni promet s Finskom bio je: tablica
God. 1952 uvezli smo iz Finske 269 t nebijeljene celuloze za 11,502.000 Din, natron-vreća 30 t za 6,030.000 Din, porculana 96 t za 11,289.000 i filmova za 730.000 Din. Izvezli smo 2173 t hrastovine za 55,861.000 Din, jasenova drva 229 t za 7,412.000 Din, suhih šljiva 80 t za 6,092.000 Din, ribe u ulju 51 t za 8,972.000 Din, vina 343 hl za 2,881.000 Din, kudjelje 55 t za 6,804.000 Din, ćilima za 10,777.000 Din, ekstrakta za štavljenje 141 t za 7,971.000 Din i magnezita 270 t za 3,145.000 Din.
U 1953 naš izvoz i (osobito) uvoz bilježe znatan porast. Rotacionog papira uvezeno je 4317 t za 172,233.000 Din, teleće kože 36 t za 12,653.000 Din, celuloze 11 t za 445.000 Din, čelične užadi za 3,213.000 Din. Izvezeno je i 57 t sardina u ulju za 9,000.000 Din, suhih šljiva 307 t za 34,979.000 Din, hmelja 26 t za 13,112.000 Din. Vina je izvezeno 103 t za 6,666.000 Din, duhana 20 t za 5,908.000 Din. Građe je izvezeno 647 t za 15,604.000 Din, kudjelje 40 t za 5,936.000 Dinara, magnezita 502 t za 6,728.000 Din, sode 400 t za 9,945.000 Din, tuljaca od zečje dlake 5 t za 20,995.000 Din, planinarskih cipela za 2,785.000 Din i 214 t ekstrakta za štavljenje u vrijednosti od 12,261.000 Din. U 1954 naš izvoz i uvoz bilježe daljnji porast. Izvezeno je: 5451 t suhih šljiva za 48,271.00 Din, građevnog drva 1534 t za 46,457.000 Din, kudjelje 94 t za 14,060.000 Din, opiuma za 10,807.000 Din, polivinila 244 t za 32,284.000 Din, tuljaka za 17,128.000 Din, a sardina za 4,380.000 Din. Uvezeno je: 210 t celvlakna za 40,920.000 Din, šperploča za 6,005.000 Din, rotacionog papira 989 t za 45,984.000 Din, natron-papira 3499 t za 191,783.000 Din, celulozne vate 126 t za 15,961.000 Din i različite keramike za 6,958.000 Din.I. Be.
RIBARSTVO
Morski ribolov u Finskoj obavlja se uglavnom u obalnom pojasu Botničkog i Finskog zaljeva i u Baltičkom moru. Vode su u Botničkom i Finskom zaljevu, te u površinskim slojevima otvorenog Baltika poluslane (bočatne), pa se, uz morske, love i razne vrste slatkovodnih riba. Te se vode zimi smrzavaju na kraće ili duže vrijeme, čak i na udaljenosti 5—20 nm od obale. To je uzrokovalo razvoj ribolova pod ledom.
Oko 60.000 jezera i mnoge rijeke čine prostrana područja slatkovodnog ribarstva.
Uz proizvode oskudne poljoprivrede, riba je na otocima i u obalnom pojasu glavna, a katkad i jedina živežna namirnica.
Vrste riba, vrijeme i način lova. Plave ribe: sleđ (Clupea harengus, finski silakka) se lovi od svibnja do rujna u svima obalnim vodama mrežama potegačama, stajačicama i vršama, a u toku zimskih mjeseci na otvorenu i zamrznutu moru Baltika potegačama, posebno opremljenima za lov pod ledom; srdelicapapalina (Clupea sprattus, finski kilohaili) lovi se u rano proljeće i u jesen u obalnom pojasu između Helsinkia i Hankoa.
Pridnene ribe: bakalar (Gadus morrhua, finski turska) se najuspješnije lovi zimi u obalnim vodama između Helsinkia i Alandskog otočja stajačicama i parangalima ispod leda; plosnatica iverak (Pleuronectes flesus, finski kampela) lovi se duž obala Finskog zaljeva i u Botničkom zaljevu do Raume.
Anadromne ribe selice: losos (Salmo salar, finski lohi) je najvrednija riba Finske; lovi se najviše u lipnju i srpnju, u sjevernim područjima (Oulu, Kemi i Tornio) mrežama potegačama, vršama i pregradama na riječnim tokovima. Lovi se mnogo i u unutrašnjosti u rijekama-brzicama Laponije, poznatima u svijetu zbog obilja lososa. Coregonus lavaretus, finski siika, lovi se duž cijele južne i zapadne obale vršama i stajačicama u rano ljeto.
Slatkovodne ribe: Huka (Esox lucius, finski hauki) lovi se na jugu i zapadu Finske, u području skjara, udicom i vršama od svibnja do lipnja, t. j. za vrijeme mriješćenja; grgeč (Perca fluviatilis, finski ahven); jež (Leuciscus idus, finski sayne); deverika (Abramis brama, finski lahna); smuđ (Lucioperca sandra, finski kuha).
Od morskih sisavaca zimi se love tuljani (Halichoerus grypus i Phoca hispida) zbog skupocjenog krzna i potkožnog sloja masti; u Finskom i Botničkom zaljevu ulovi se godišnje oko 12.000 tuljana; ljeti se pojavljuju kitovi (Balaenoptera rostrata i Beluga leucas) i dupini (Phocaena communis i Delphinus tursio).
Organizacija ribolova. Cijela obala Finske podijeljena je na ribolovna područja (rajone), a ova na ribolovne vode, koje su ili vlasništvo pojedinih sela ili pojedinaca u tim selima. Ti pojedinci mogu sami loviti ili svoju vodu dati drugome u zakup. Izvan granice obalnih ribolovnih područja leži otvoreno more, koje je javno dobro, i tamo svaki građanin može loviti. Najviše se ribolov vrši pojedinačno, odnosno sa članovima obitelji, kojoj se pridružuju još 1—2 ribara iz drugog domaćinstva. Samo za zimski ribolov na sleđeve potreban je veći broj ribara, da bi mogli rukovoditi većim spravama, pa 10—12 obitelji ima zajedničku mrežu potegaču. U Finskoj ima 4880 ljudi, kojima je glavno zanimanje ribarstvo; od toga se morskim ribolovom bavi 3890. Ribarstvom kao sporednim zanimanjem bavi se 15.280 osoba, a za kućne potrebe i za razonodu (sport) lovi 199.400 osoba. U Finskoj se upotrebljavaju za ribolov uglavnom mali motorni čamci (6—12 m dugi, snaga motora 6—15 KS). Prema procjeni ima u obalnom pojasu oko 5000 takvih brodova sa ukupno 18.000 brt. Jedrenjaci se uopće ne upotrebljavaju, a čamci na vesla samo kao pomoćno sredstvo uz motorne čamce. U unutrašnjim vodama, pored motornih čamaca, upotrebljavaju se i čamci na vesla.
Tablica
U 1953 ukupan je ulov iznosio 60.200 t. Prije II. svjetskog rata bio je razvijen ljetni lov na sleđeve u vodama Islanda, ali se poslije rata, zbog daljine i visokih troškova, nije mogao obnoviti. Tako je ovaj ribolov iznosio u 1953 svega 1200 t.
Prodaja i preradba ribe. Veletrgovci ribom (privatni poduzetnici ili kooperative) dostavljaju je potrošaču. Riba se najviše troši svježa. Sleđ i srdelica papalina glavne su sirovine za industriju ribljih konzervi. Glavni je proizvod sleđ konzerviran u ulju po norveškoj metodi (Anchovis) u tvornici u Lavansari i sardine, dobivene preradbom srdelica papalina (postupkom laganog dimljenja, a zatim konzerviranja u ulju). Tvornice ribljih konzervi uvoze znatne količine sleda iz inozemstva, pa je tako 1952 uvezeno 10.200 t sleda (svježi za preradbu u konzerve, a soljeni za izravnu potrošnju). God. 1950 bilo je zbog nemogućnosti plasmana osušeno i iskorišćeno za prehranu stoke 2500 t sleda iz Baltika. U izgradnji se nalaze tvornice za t. zv. duboko smrzavanje ribe (smrzavaonice), u kojima će se viškovi smrzavati i upotrebljavati za prehranu izvan sezone ribolova. Brojne male sušionice suše, odnosno dime sleđeve, jegulje, Coregonuse, ježeve i deverike. Sole se sleđ, srdelica papalina, Coregonus i losos. Centralni zadružni poslovni savez izgradio je solionice u centrima ulova sleda. Prije I. svjetskog rata izvozio se soljeni sleđ u Rusiju i Estoniju, u zamjenu za raž i krumpir (1 t sleđa za 2 t raži). Soljeni losos (raspolućen) pohranjuje se u rashladnim skladištima, koja su u tu svrhu podignuta na sjeveru Finske.
Potrošnja ribe u Finskoj (od kolovoza 1952 do srpnja 1953) iznosila je prosječno 14,8 kg po stanovniku, obračunavši ulov Finske i uvoz na bazi brutto težine svježe ribe.
Administrativne poslove ribarstva vodi Odjel za ribarstvo Ministarstva poljoprivrede. Unutar Odjela postoji Odsjek za naučno-eksperimentalni rad, koji je organizirao 2 ribogojstvene stanice: jednu u jugozapadnoj Finskoj i drugu u Laponiji.
LIT.: T. H. Jarvi, Handbuch der Seefischerei Nordeuropas, Die Seefischerei von Finnland, Stuttgart 1934; L. J. Lebret i J. Sauvée, Pêcheries mondiales et marché du poisson, Paris 1950; D. Potočnik i Zrimec, Svet v številkah, Ljubljana 1951; Bulletin des pêches de la FAO, Rome 1951, 1953 i 1954; Les conditions de travail dans l'industrie de la pêche, Genève 1952; Commercial Fisheries Review, Washington 1954.L. Kć.
Državno uređenje. F. je poslije rata 1808—09 odvojena od Švedske i pripojena Rusiji. U sklopu Rusije njoj je ostavljena izvjesna unutrašnja autonomija. Finski narod morao je, međutim, ulagati mnogo napora, da bi održao tu autonomiju, koju je carska Rusija sužavala i gušila kad je god mogla; protivno je činila samo onda, kad su je na to natjerale njene unutrašnje prilike ili međunarodna situacija. Zato su Finci nastojali da se odcijepe od Rusije i formiraju svoju samostalnu državu. To su postigli tek poslije Oktobarske revolucije. Nezavisnost Finske bila je proglašena i međunarodno priznata 1918. Finska je skupština 17. VII. 1919 donijela ustav nove finske države. Taj je ustav i danas na snazi. Po njemu je F. suverena republika, u kojoj vlast pripada narodu. Narod vrši vlast preko Narodne skupštine, predsjednika republike i vlade. Narodnu skupštinu bira narod neposredno, a predsjednika republike posredno preko povjerenika, koje biraju birači. Vladu postavlja predsjednik, ali je ona politički odgovorna Narodnoj skupštini. Zakone donosi Narodna skupština. Protiv izglasanog zakona predsjednik može uložiti veto, ali ako isti zakon izglasa Narodna skupština ponovo poslije izvršenih novih izbora, on stupa na snagu i protiv predsjednikove volje. Izvršna vlast povjerena je predsjedniku; on je vrši zajedno s odgovornom vladom ili preko nje, odnosno preko odgovornih ministara.J. Sć.
Vojno-pomorske snage. Prema Pariškom mirovnom ugovoru (od 10. II. 1947) finske oružane snage moraju biti strogo ograničene na potrebe očuvanja unutarnjeg reda i obrane granica. Prema tome, ukupna tonaža finske ratne flote ograničena je na 10.000 t, a broj osoblja na 4500 ljudi. Po tom ugovoru F. ne smije posjedovati podmornice i torpedne čamce. Ove odredbe moći će se mijenjati samo sporazumom između Saveznika i Finske, odnosno sporazumom između Savjeta sigurnosti i Finske.
Ratnom mornaricom upravlja Ministarstvo obrane. Ratna je zastava bijeli rožac s modrim križem i grbom u sredini križa. Sadašnji broj osoblja iznosi 1500 mornara i oficira, te 2000 vojnika i oficira obalne artiljerije. Flota se sastoji od manjih jedinica; obuhvaća: 3 male topovnjače, 1917 i 1918 (350—400 t, 2 topa od 76 ili od 105 mm, 2—3 pa topa od 40 mm ili od 20 mm, brzina 15 čv); 4 minolovca, 1942 (220 t, 1 top od 76 mm, 2 pa topa od 20 mm, brzina 13 čv); 1 minonosac, 1940 (305 t, 1 pa top od 40 mm, 2 pa topa od 20 mm, brzina 15 čv); 16 motornih topovnjača (bivših torpednih čamaca), 1939 (22 t, 1 pa top od 44 mm, 2 pa topa od 20 mm, brzina 32—42 čv), 27 motornih minolovaca (17—40) t; 1 patrolni brod i 7 patrolnih čamaca; 1 školski brod (350 t); 1 školski jedrenjak (3000 i); 7 ledolomaca (800— 4500 t) i nekoliko drugih pomoćnih brodova.Z. V.