FILIPINSKO MORE, 10—25°N i 125—145°E, dio Tihog oceana između Filipina na zapadu, Formoze i otočja Ryukyu na sjeverozapadu, Kyushua na sjeveru, Bonina na sjeveroistoku, Marijanskog otočja na istoku i otočja Palau (Pelew) na jugu. Najveći dio Filipinskog mora prosječno je dublji od 5000 m. Najveće dubine nalaze se u blizini otočja Ryukyu (7507 m) i u Filipinskoj ili Mindanao udubini (10.793 m) uz istočni rub Filipina. U centralnom istočnom dijelu Filipinskog mora nalaze se dva plitka podmorska hrpta, jedan zapadno od Marijanskih otoka, dubok manje od 1000 m, a drugi sjeverno od otočja Palau. Oba su označena na površini mora sa nekoliko grebena. S Tihim oceanom spojeno je F. m. brojnim dubokim prolazima, od kojih najdublji premašuje 3000 m, a nalazi se istočno od otoka Yap. Dno je pokriveno crvenom glinom, a mjestimice globigerinskim i dijatomejskim muljem. Koralji se javljaju prema sjeveru samo do širine otočja Bonin.

F. m. pripada području monsunskih sjeverozapadnih i jugoistočnih vjetrova, s vlažnom i vrućom klimom te maksimalnom količinom oborina u ljetnim mjesecima. Godišnja množina oborina iznosi na otoku Guam 2313 mm, na otoku Yap 3024 mm i na otoku Ponape 4504 mm.

Minimalna je temperatura zraka u veljači na otoku Guam 25,9°, a na otoku Yap 27,2°, dok je maksimalna u lipnju na otoku Guam 27,9°, na Yapu 28,1° i na otoku Ponape 28°. Većina zračnih depresija nastaje u jugoistočnom dijelu Filipinskog mora kod Marijanskih otoka, ali se u tajfune razviju tek u blizini struje Kuroshio, ponajviše za vrijeme izmjene monsuna; prema tome je F. m. područje, kojim često prolaze tajfuni prema sjeveroistoku. Magla je vrlo rijetka pojava. Kagoshima, luka u velikom zaljevu na južnom kraju otoka Kyushu, ima prosječno godišnje 4,6 dana s maglom. Prosječna godišnja temperatura površinskog sloja morske vode od 28,8° postepeno se snizuje do dubine od 3500 m, gdje iznosi 1,58°, a odatle se opet s dubinom povećava (adijabatski efekt), tako da u dubini od 10.035 m (Filipinska udubina) iznosi 2,48°. Salinitet od 34,44 ‰ u površinskom sloju vode povećava se u dubini od 10.035 m na 34,64 ‰.

Plimni val ulazi u F. m. iz Tihog oceana kroz mnogobrojne prolaze između otoka i otočja. Morske struje nastaju pod utjecajem sjeverozapadnih i jugoistočnih vjetrova, ali je najvažnija ona, koja teče paralelno s istočnom obalom otoka Mindanao prema jugu brzinom 4—6 čv.

F. m. okružuju otoci, od kojih su Filipini samostalna republika, Formoza (Taiwan) pripada Kini, Ryukyn i Bonin (Ogasawara) su zasad pod administrativnom kontrolom USA, Kyushu pripada Japanu, a Marijanski otoci i Karolini mandatnom području USA. Važnije su luke na istočnoj obali Filipina Aparri, Hondagua, Tacloban, Legaspi i Tabaco, na Ryukyu luka Naha, na Kyushu Miyazaki, a na Marijanskim otocima i Karolinima luke Tomil (Yap), Ponape, Tinian i Saipan.

Parobrodarske linije vežu preko Filipinskoga mora Manilu na Filipinima te Hong Kong i Shanghai s lukama na zapadnoj obali Sjeverne Amerike (Panama, Seattle, San Francisco i Los Angeles) i s Havajskim otočjem. Osim toga, Filipinskim morem prolaze parobrodarske linije, koje vežu Hong Kong s lukom Sydney (Australija) i Suva (Fiji) te Shanghai s Aganom (Guam) i Menadom (Celebes), a Menado s lukama na zapadnoj obali Sjeverne Amerike (Seattle, San Francisco, Los Angeles i Panama).

LIT.: C. Krümmel, Handbuch der Ozeanographie, Stuttgart 1911; C. Vallaux, Géographie Génerale des Mers, Paris 1933; G. Schott, Geographie des Indischen und Stillen Ozeans, Hamburg 1935; F. Machatschek, Das Relief der Erde, Berlin 1940; J. Rouch, Traite d'Océanographie physique, I—III, Paris 1943—48; J. Bourcart, Géographie du Fond des Mers, Paris 1949; Limites des Océans et des Mers, Bureau Hydrographique International, Monte-Carlo 1950.O. Oz.

Pomorsko-zračna bitka (19.—20. VI. 1944). Poslije uspješne kampanje na otocima Gilbert i Marshall (1. XI. 1943.—1. III. 1944), vodstvo američke Pacifičke flote stalo je odmah izrađivati planove za daljnje nadiranje prema japanskom unutarnjem obrambenom pojasu na srednjem Pacifiku. Ovim pothvatom trebalo je osvojiti snažna japanska uporišta Saipan, Guam i Tinian na južnom dijelu Marijanskih otoka. Zauzimanjem tih uporišta bile bi ugrožene japanske komunikacije između domovine i južnog Pacifika. Ujedno bi se time izolirala preostala japanska uporišta na istočnim i srednjim Karolinima i u Melaneziji. S druge strane, Američani bi tako osigurali vlastite saobraćajne veze i došli u posjed aerodroma, koji bi im omogućili izravno bombardiranje Japana letećim tvrđavama.

Prije amfibijskih operacija, flotne i kopnene zračne snage izvršile su, u razdoblju od ožujka do lipnja 1944, niz pripremnih akcija, kojima su se imale neutralizirati okolne japanske baze na Karolinima i otocima Marcus i Wake. U lipnju 1944 započele su glavne operacije za osvajanje spomenutih uporišta. Izvršenje tog pothvata bilo je povjereno Petoj pacifičkoj floti, pod zapovjedništvom admirala Spruancea. Ona se sastojala od združenih ekspedicionih snaga i od snaga brzih nosača aviona.

Desantnim operacijama rukovodio je vice-admiral Turner, zapovjednik združenih ekspedicionih snaga. U sastavu tih snaga nalazilo se za prijevoz desantnih trupa (oko 110.000 boraca) i za izvršenje desanta: 2 desantna broda za upravljanje i vezu, 77 desantnih transportnih brodova, 34 teretna broda, 85 desantnih brodova-tenkonosaca, 8 desantnih dok-brodova, 25 desantnih brodica za podršku i 65 brodica-tenkonosaca; za užu podršku desanta: 14 eskortnih nosača (oko 450 aviona), 7 bojnih brodova, 7 teških i 5 lakih krstarica, 94 razarača, 24 eskortna razarača, 2 matična broda za hidroavione i 96 manjih ratnih jedinica ;ukupno preko 540 brodova.

Šire osiguranje desanta vršile su snage brzih nosača aviona vice-admirala Mitschera: 7 teških i 8 lakih flotnih nosača (oko 850 aviona), 7 brzih bojnih brodova, 3 teške i 6 lakih krstarica, 4 protuavionske krstarice i 58 razarača. Za daljnje zračno osiguranje bila je spremna avijacija prednjih američkih baza, pod kontra-admiralom Hooverom (ukupno 880 aviona). Vice-admiral Lockwood, zapovjednik američkih podmornica na Pacifiku, razmjestio je, u filipinskim vodama i na svim vjerojatnim nastupnicama japanske flote, 28 podmornica sa zadatkom, da obavješćuju o kretanju japanskih flotnih snaga i da ih zatim po mogućnosti napadnu. U isto vrijeme, kad je isplovila američka flota, premješteni su brodovi flotnog trena i prednja opskrbna baza američke flote s atola Majuro za 400 nm bliže području operacija, na atol Eniwetok.

Završne pripreme za desant otpočele su (11. VI. 1944) snage vice-admirala Mitschera trodnevnim zračnim i artiljerijskim bombardiranjem desantnih objekata. U isto su vrijeme avioni generala McArthura s Nove Gvineje bombardirali japanska uporišta na otoku Yap i na otočju Palau, da bi neutralizirali zračne snage tih baza. Admiral Mitscher uputio je (14. VI. 1944) dvije grupe nosača, da bombardiraju japansko uporište na otoku Iwo Yima. Zatim su snage admirala Turnera (15. VI. 1944) započele desant na otoku Saipan.

Japanska reakcija. Kada je admiral Koga, nakon smrti admirala Yamamota, u travnju 1943 preuzeo vrhovno vodstvo japanske flote, namjeravao je, prilikom očekivane američke ofanzive na srednjem Pacifiku, ubaciti u borbu cijelu svoju flotu i uz podršku kopnene avijacije na mnogobrojnim japanskim bazama srednjega Pacifika, pod povoljnim prilikama, izvojevati odlučnu pobjedu nad glavninom američkih flotnih snaga. Međutim se za ofanzive admirala Halseya prema Bougainvilleu, u listopadu 1943, dao zavesti i ubacio je u borbu pretežni dio svoje flotne avijacije. U uzaludnom nastojanju da zaustave nadiranje Američana, bili su gotovo svi japanski avioni uništeni. Kada je malo zatim admiral Spruance započeo operacije protiv otočja Gilbert i Marshall, japanska se flota nije mogla suprotstaviti jakim protivničkim flotnim snagama. Zbog prodora Američana na otočje Marshall, postao je neodrživ i položaj Truka, kao glavne baze japanske flote. Stoga je japanska flota (10. II. 1944) morala napustiti to uporište. Treća flota (nosači aviona) otplovila je u Singapore — radi obnove svoje avijacije i žurnog uvježbavanja novih pilota. Ona je tu, pošto su dovršene novogradnje, povećana na ukupno 9 nosača (3 teška, 2 pregrađena putnička broda i 4 mala nosača), koji su bili podijeljeni u tri divizije po tri broda. Druga flota (nadvodne jedinice) otplovila je na otočje Palau. Očekujući idući pothvat Američana, admiral Koga je odlučio suprotstaviti im se svim raspoloživim snagama svoje obnovljene flote. Ako Američani izvrše svoj glavni napad na sjeveru, namjeravao je koncentrirati flotu na otoku Saipan, a ako se napad izvrši na jugu, onda na južnom dijelu Filipina. Prema vijestima o kretanju američkih flotnih snaga, koje su primljene u toku mjeseca ožujka, i s obzirom na ofanzivne pothvate generala McArthura na Novoj Gvineji, činilo se, da će glavna aktivnost američke flote biti usmjerena na taj dio ratišta. Zato je admiral Koga prebacio znatan dio kopnene avijacije s Marijanskih otoka na otočje Palau. Upravo kada je namjeravao koncentrirati i svoje flotne snage u luci Davao (na južnim Filipinima), poginuo je (31. III. 1944) u avionskoj nesreći.

Njegov nasljednik, admiral Toyodo, prihvatio je uglavnom koncepcije svoga prethodnika. Upravljajući flotom iz Tokya, koncentrirao je 16. V. 1944 glavninu flote, pod zapovjedništvom vice-admirala Ozawe, na otoku Tawitawi (južni Filipini). Činilo se, da su uvodne operacije američke Pete flote na srednjem Pacifiku samo diverzija i da će glavni smjer američkog nadiranja voditi preko Nove Gvineje. Stoga je admiral Ozawa dva najjača bojna broda (Musashi i Yamato), u pratnji nekoliko krstarica i razarača, uputio prema zapadnom dijelu toga otoka, da pomogne posadi na otoku Biak, gdje su snage generala McArtura vršile desant. Malo zatim (13. VI. 1944) otplovio je s ostalim dijelovima flote u Guimaras na istoku otoka Panay (srednji Filipini), budući da je sidrište na otoku Tawitawi bilo nepodesno. Saznavši tu za američke desantne operacije na otoku Saipan, nakon obnove goriva, uputio se (15. VI. 1944 navečer) kroz prolaz San Bernardino u Filipinsko more. Oko 300 nm istočno od otoka Samar priključili su mu se (16. VI.) žurno pozvani bojni brodovi Musashi i Yamato, zajedno s dodijeljenim krstaricama i razaračima. Tako je flota brojila: 9 nosača (oko 450 aviona), 5 bojnih brodova (među ovima jedina dva bojna broda na svijetu naoružana topovima od 457 mm), 13 krstarica, 31 razarač i tren od 6 flotnih tankera. Taktički bila je flota podijeljena u dvije glavne grupe: odred nosača aviona, pod osobnim vodstvom admirala Ozawe (podijeljen u dvije podgrupe: u snagu A: 3 nosača, 1 krstarica i 5 razarača; snagu B: 3 nosača i 10 razarača) i glavninu ili snagu C, pod zapovjedništvom vice-admirala Kurite (2 divizije bojnih brodova, 1 divizija nosača, 3 divizije krstarica i 10 razarača); ostalih 6 razarača osiguravalo je flotni tren. Računajući na izravnu podršku avijacije, bazirane na južnim Marijanskim otocima (oko 480 aviona), i na posrednu suradnju zračnih snaga na drugim obližnjim bazama (daljnjih 500 aviona), admiral Ozawa pošao je s punim pouzdanjem ususret protivniku, uvjeren, da će mu, s obzirom na povoljan geografski položaj, zadati težak udarac i spriječiti nastavak desanta.

Japanski plan za bitku bio je vrlo jednostavan, a temeljio se na pretpostavci, da se američke snage brzih nosača ne će previše udaljiti od mjesta desanta, budući da su bile potrebne za osiguranje združenih ekspedicionih snaga. U tom slučaju mogli bi avioni s japanskih nosača da se, nakon napada na američku flotu, radi obnove goriva, spuste na obližnje aerodrome otoka Guam. Tako bi mogli poletjeti u napad s mnogo veće daljine, jer ne bi morali misliti na zalihu goriva za povratak. Stoga se admiral Ozawa namjeravao približiti protivniku samo toliko, da njegovi avioni mogu, nakon napada, stići do Guama. Očekivao je, da će na taj način japanska flota ostati van dohvata američkih aviona i izbjeći njihov protunapad. Računajući da će flotni avioni, zajedno s avionima baziranim na Marijanskim otocima, uništiti američke snage šire podrške, bio je spreman da glavninom japanske flote nakon toga napadne združene ekspedicione snage admirala Turnera i da potopi transportne brodove.

Američke pripreme za bitku. Zahvaljujući velikom broju dobro razmještenih američkih podmornica, pokreti japanske flote nisu ostali nezapaženi. Već 14. VI. 1944 saznao je admiral Spruance od jedne podmornice, da su jake japanske snage napustile Tawitawi, a 15. VI. javila je druga podmornica prolaz tih snaga kroz tjesnac San Bernardino. Daljnji izvještaji podmornica potvrdili su, da se najavljeni flotni odred uputio prema Marijanskim otocima. Zato je admiral Spruance naredio objema grupama nosača, koje su napadale Iwo Jimu, da se odmah vrate i sjedine s ostalim snagama šire podrške oko 150 nm zapadno od otoka Saipan. Nakon ujedinjenja tih snaga, 18. VI. ujutro, rasporedio je sve četiri grupe nosača na liniji sjever — jug, s razmakom od 10 nm između pojedinih grupa, a bojne brodove i razarače osiguranja 15 nm zapadno od nosača. Zatim se zaputio ususret protivniku.

Prema primljenim vijestima o kretanju japanskih snaga, računao je, da bi još u toku dana mogao doći s njima u dodir, ali su sva izviđanja avionima, do na 500 nm zapadno od Saipana, ostala bez uspjeha. Jednako su negativna bila radarska izviđanja aviona u toku noći, koja su se protezala do 600 nm zapadno od mjesta desanta. Međutim je 18. VI. poslije podne podmornica Cavalla javila, da se jake protivničke snage približavaju sa zapada. I smetnje u radio-saobraćaju, koje je izazivao protivnik (vjerojatno u namjeri da spriječi daljnja izvještavanja podmornica), potvrđivale su tu vijest. Postojala je, dakle, velika vjerojatnost, da bi američke snage brzih nosača, kad bi za noći s velikom brzinom zaplovile prema zapadu, u ranu zoru 19. VI. mogle napasti japansku flotu. Da je admiral Spruance raspolagao posve pouzdanim podacima o sastavu i snazi najavljenog japanskog flotnog odreda, on bi se sigurno odlučio na taj korak. Tada bi vjerojatno došlo do bitke oko 400 nm zapadno od Guama, a izjalovio bi se plan, na kome su Japanci osnivali svoj napad. U tom bi se slučaju protivničke flote približile na 150—200 nm, te bi Američani, zbog svoje nadmoći u avionima i bolje izvježbanosti pilota, po svoj prilici potpuno uništili japansku flotu. Ali admiral Spruance nije bio siguran, da najavljeni odred obuhvaća gotovo cijelu japansku flotu, pa je morao, prema iskustvima iz ranijih bitaka (Koraljno more, Midway, Istočni Solomonski otoci), pretpostaviti, da se radi samo o manjem dijelu japanske flote, a da se, neopažene, jače protivničke snage približavaju iz drugoga smjera. Udaljujući se od mjesta desanta, izložio bi združene ekspedicione snage japanskom napadu. Budući da je njegova glavna zadaća bila osiguranje desanta, on se u toku noći zaputio prema istoku, tako da 19. VI. uzoru bude oko 100 nm zapadno od Saipana. Bude li trebalo, kanio je ujutro ponovo okrenuti prema zapadu, iako bi tada, s obzirom na pasate, imao vjetar u krmu. Tako bi nosači, pri uzlijetanju aviona, uvijek morali okretati u protivni kurs, te bi stvarno prevaljeni put prema zapadu bio malen.

Prvi dan bitke — japanski napad. Prema predviđenom planu, japanska se flota uzoru 19. VI. 1944 približila američkim snagama upravo toliko, da ostane izvan dohvata protivničkih aviona (oko 400 nm). Prvi valovi aviona uzdigli su se s paluba nosača i pošli u napad. Uto je japanske snage zadesila prva nesreća. Na temelju podataka o kretanju japanske flote, koje je dan ranije javila podmornica Cavalla, admiral Lockwood uputio je obližnje podmornice prema vjerojatnoj nastupnici Japanaca. Dvije podmornice, Albacore i Cavalla, približile su se kursu protivnika upravo u vrejeme, kad su avioni s nosača polazili u napad na američku flotu. Podmornica Albacore napala je (oko 9^h) japanski admiralski brod, teški nosač Taiho, i pogodila ga jednim torpedom. Admiral Ozawa morao se zbog toga prekrcati (prvo na tešku krstaricu Hugaro, a sutradan na nosač aviona Zuikaku). Pogodak torpeda izazvao je na nosaču Taiho isprva samo neznatan požar na donjoj palubi, gdje su se nalazili benzinski tankovi za avione. Zbog gustog dima, koji je nastao pri gašenju požara, i isparivanja benzina, morali su se staviti u pogon ventilatori; pritom je iskra na uklopci ventilatora zapalila benzinske pare. Začas se cijeli brod, uz žestoku eksploziju, pretvorio u plamen, te je oko 17^h 30^m potonuo. Međutim je i podmornica Cavalla (oko 12^h) zauzela povoljan položaj za napad i s pogotkom od 4 torpeda potopila drugi teški nosač Shokaku. Tako je japanska flota već u početku bitke izgubila dva od ukupno tri teška nosača aviona.

Već u ranu zoru 19. VI. 1944 poletjeli su lovački avioni s američkih nosača na patroliranje iznad otoka Guam. U 7^h 20^m opazili su uzlijetanje velikog broja aviona s aerodroma na tom otoku. Oko 8^h primijećene su na radaru jake japanske zračne formacije u naletu prema Guamu, Odmah su upućena znatna pojačanja američkim lovcima nad Guamom, a druge formacije lovaca pošle su ususret japanskim avionima. U zračnim borbama oboreno je (do 9^h 30^m) samo nad Guamom oko 35 japanskih aviona, ali su se daljnje grupe još uvijek uzdizale s aerodroma. Uto su na radaru otkrivene nove formacije japanskih aviona u svim pravcima. Najjače su grupe zapažene u zapadnom smjeru, oko 130 nm daleko od američkih nosača. Započeo je glavni napad japanskih flotnih i kopnenih aviona na američke snage šire podrške. Odmah su ispražnjene palube svih američkih nosača; lovci su pošli ususret napadačkim avionima, a američki bombarderi i torpedni avioni udaljili su se prema istoku, da bi palube nosača ostale slobodne za nesmetano uzlijetanje i slijetanje lovačkih aviona za vrijeme borbe. To je, po broju, bio dotad najsnažniji zračni napad na američku flotu. Potrajao je punih šest sati, ali su naleti Japanaca bili slabo koordinirani. Samo četiri naleta izvršena su u snažnijim formacijama, a svi ostali bili su u manjim grupama. Gotovo sve japanske avione zaustavila je i uništila američka lovačka avijacija 50—60 nm daleko od svoje flote; samo oko 40 aviona prodrlo je kroz kordon američkih lovaca i stiglo do američke flote, ali je mnoge oborila protuavionska artiljerija. Tek je jedan avion bombom od 250 kg pogodio bojni brod South Dakota, drugi jedan srušio se na bok bojnog broda Indiana, a nekoliko bliskih pogodaka neznatno je oštetilo jednu krstaricu i dva nosača aviona. Nijedan brod nije ispao iz borbe. Posljednji zračni okršaji odigrali su se oko 18^h 30^m. Tad su američki lovci napali i oborili veći dio jake grupe japanskih aviona u vrijeme njihova slijetanja na otok Guam. Tako se prvi dan bitke završio odlučnom pobjedom Američana. Lovački su avioni u zračnim borbama uništili 366, a na aerodromima Guama 17 japanskih aviona; daljnih 19 aviona oborila je protuavionska artiljerija. Usto je znatan broj aviona potonuo s nosačima Taiho i Shokaku. Admiral Ozawa imao je na svojim nosačima još samo 100 aviona. Američani su u svim tim borbama izgubili samo 26 aviona i 24 avijatičara.

Drugi dan bitke - američki protunapad. Stalno okretanje u vjetar za vrijeme zračnih borbi (radi uzlijetanja i slijetanja aviona) udaljilo je američke snage još više prema istoku, a bezuspješna izviđanja američkih aviona prema zapadu, u toku cijeloga dana, pokazivala su, da se japanska flota stalno drži izvan dohvata američke avijacije. Netom su se nakon bitke svi avioni spustili na svoje nosače, uputio je admiral Spruance (oko 19^h) tri grupe nosača, sa brzinom od 23 čv, u potjeru za protivnikom. Četvrta grupa nosača, s najmanjom zalihom goriva, ostala je kod Guama, da Japancima onemogući upotrebu tamošnjih aerodroma. Radarska izviđanja aviona prema zapadu, izvršena sa Saipana u noći 20. VI., ostala su bez rezultata. Ni avioni s nosača, koji su u ranu zoru uzletjeli, nisu opazili protivničke brodove, ali su naišli na izviđačke avione s japanskih nosača. Prema tome, ni japanska flota nije mogla biti daleko.

Oko podne, kada su se američke pomorske snage nalazile već 320 nm zapadno od Guama, poletjela je manja grupa lovaca prema najvjerojatnijem položaju japanske flote. Izviđački su avioni u 13^h 30^m stali temeljito pretraživati sve zapadne sektore. Nešto poslije I5^h počele su stizati prve nepotpune vijesti o protivničkoj floti, a daljnji izvještaji javljali su da se protivnik, ploveći u dvije ili tri odvojene grupe, nalazi oko 250 nm od američkih snaga. Unatoč poodmaklom vremenu (samo tri sata prije zalaza sunca) upućen je u napad prvi val od 216 aviona. Odmah poslije toga, dok su vršene pripreme za uzlijetanje drugoga vala aviona, stigle su nove, točnije vijesti, prema kojima se japanska flota nalazila oko 60 nm dalje nego je isprva bilo javljeno, dakle preko 300 nm daleko. Bilo je jasno, da se ni avioni, koji su već pošli u napad, ne će više moći za dana vratiti, pa su pripreme za polazak ostalih aviona bile obustavljene.

Budući da su dan ranije gotovo svi japanski avioni bili uništeni, američke napadače, kad su se oko 18^h 30^m približili japanskoj floti, dočekalo je svega 35 lovaca, ali je baražna vatra protuavionske artiljerije bila veoma snažna. Dok su lovački avioni osiguranja zapodjenuli borbu s japanskim lovcima i oborili ih oko 20, bombarderi i torpedni avioni izvršili su koordinirani napad u grupama na pojedine japanske brodove. Do zalaza sunca (18^h 19^m), koliko je potrajao napad, potopili su nosač aviona Hiyo i dva velika tankera, teško su oštetili nosač Junyo i bombama pogodili teški nosač Zuikaku, laki nosač Chiyoda, bojni brod Haruna i jedan tanker, a lakše oštetili jednu krstaricu i jedan laki nosač aviona. Američani su u ovom napadu izgubili samo 20 aviona, ali je slijetanje napadačkih aviona po mraku uzrokovalo razmjerno velike gubitke. Samo mali broj pilota imao je iskustva u noćnom slijetanju; usto su zalihe goriva svih aviona, zbog velike daljine leta, bile na izmaku. Iako su palube nosača, bez obzira na eventualnu prisutnost protivničkih podmornica, bile snažno osvijetljene, avioni su teško slijetali. Mnogi su se, u pomanjkanju goriva, morali prisilno spustiti na more. Tako je na povratku izgubljeno još 80 aviona, ali su razarači brzo pritekli u pomoć i spasili gotovo sve posade unesrećenih aviona. Ukupno je poginulo samo 38 avijatičara.

Gonjenje japanske flote. Za slijetanje aviona, koje je potrajalo od 21^h—23^h, morali su nosači ponovo okrenuti uvjetar (prema istoku). Zato su se udaljili od japanske flote. Admiral Spruance želio je zadržati sve svoje snage na okupu i nije uputio bojne brodove u potjeru za protivnikom. Vjerojatnost, da bi nadvodne jedinice sustigle japansku flotu, bila je neznatna, a eventualno zaostale oštećene brodove namjeravao je slijedećeg dana napasti avijacijom. Netom su bili prikupljeni svi avioni, flotne su snage nastavile plovidbu prema zapadu. U noći 21. VI. hidroavioni sa Saipana uspostavili su radarski kontakt s japanskom flotom, ali je admiral Spruance, s obzirom na veliku udaljenost (oko 340 nm), odustao od noćnog napadaja. Uzoru 21. VI. pošli su jači odredi aviona u potragu za oštećenim japanskim brodovima, ali nisu pronašli ništa. Jednako bezuspješna ostala su avionska izviđanja prema zapadu u toku poslijepodneva, a kako su zalihe goriva američkih brodova bile već na izmaku, admiral Spruance obustavio je daljnje gonjenje i vratio se prema Saipanu. Japanska flota povukla se prema Okinawi, a odatle u Japan, da izvrši popravke na oštećenim brodovima.

Zaključak. Bitka na Filipinskom moru bila je završena. Umjesto očekivana uništenja američkih flotnih snaga i sprečavanja desanta na Marijanskim otocima, japanska je flota izgubila 3 nosača i dva od malobrojnih flotnih tankera, a velik broj nosača aviona i drugih brodova bio je manje ili više oštećen. Za Japance su najbolniji bili teški gubici u avionima i avijatičkom osoblju. Po drugi put u 8 mjeseci bila je njihova flotna avijacija gotovo potpuno uništena. Od tog se udara sve do kraja rata nisu mogli oporaviti.

Američani su izvojevali veliku pobjedu, ali ona nije bila dobijena ofanzivnim, agresivnim pothvatom, već uglavnom u defanzivnim borbama. Svoj uspjeh zahvaljuju boljoj izvježbanosti, odnosno većoj vještini svojih avijatičara, te nadmoći i boljoj taktici flotne avijacije. Znatan dio zasluga ide zapovjednike obiju podmornica, koji su potopili dva najveća protivnička nosača aviona već u početku bitke. Poneki su kritičari zamjerili admiralu Spruanceu, što se nije više pridržavao ustaljenog strateškog načela, da je prvenstveni cilj flote uništenje glavnih protivničkih flotnih snaga, i što nije agresivnijim nastupom uništio japansku flotu. Retrospektivnim promatranjem događaja doista se čini, da je on, s obzirom na svoju znatnu nadmoć, mogao postići i veći uspjeh. Međutim, Spruance je za vrijeme bitke raspolagao samo oskudnim podacima o kretanju i o snazi japanske flote. Usto je u prvom redu imao zadaću da osigura desant na Marijanskim otocima, čiji ishod u ono vrijeme još nije bio odlučen. Njegov se oprez može objasniti i činjenicom, što je znao, da je američki ratni potencijal u stalnom porastu, a japanske flotne snage naglo opadaju i da će osvajanje japanskih baza na Marijanskom otočju — ako uspije — još više pridonijeti slabljenju Japanaca, dok bi neuspjeh desantnog pothvata odložio konac rata za dulji period vremena. Da njegovo gledište i oprez nisu bili neopravdani, dokazuju događaji, koji su se zbili četiri mjeseca kasnije, za velike pomorsko-zračne bitke kod Leyte. Tada se admiral Halsey, pod sličnim okolnostima, na vijest o približavanju jakih japanskih flotnih snaga sa sjevera i pretpostavljajući da je to glavnina japanske flote, udaljio sa svim snagama šire podrške od mjesta desanta i ostavio ekspedicione snage američkog admirala Kinkaida bez dovoljna osiguranja. Kasnije se pokazalo, da su najavljene snage na sjeveru uistinu bili samo ostaci nekada moćne flote nosača aviona (1 teški i 3 laka nosača, sa jedva 100 aviona u rukama posve neizvježbanih pilota) i da su Japanci namjerno željeli tim snagama odmamiti admirala Halseya od mjesta desanta. On je doduše u bitki kod rta Engano uništio sve japanske nosače aviona, ali je svojim odlaskom doveo snage admirala Kinkaida u veoma kritičan položaj, kad ih je napala glavnina pomoćnih snaga admirala Kurite.

LIT.: E. J. King, US Navy at War 1941—1945, Official Reports to the Secretary of the Navy, Washington 1946; United States Strategic Bombing Survey, The Campaigns of the Pacific War, Washington 1946; W. D. Puleston, The Influence of Sea Power in World War II, New Haven i London 1947; E. Delage, Six ans de guerre navale, Paris 1950; J. Creswell, Sea Warfare 1939— 1945, London, New York i Toronto 1950; S. E. Morison, History of United States Naval Operations in World War II, Vol. VIII, Boston 1954.Z. V.