FILIPINI, velik pacifički arhipelag, koji se proteže gotovo meridijanski pred istočnom obalom Azije (4°40'—21°io'N i 116°40'— 126°34'E). U arhipelagu ima 7083 otoka, ali samo 2441 ima posebno ime, a tek 466 otoka obuhvaća površinu veću od 6 km2. Svi otoci zajedno imaju 296.290 km2 sa 21,023.000 st. ili 71 na 1 km2 (1953).
Skupno ime Islas Filipinas dao je ovoj otočnoj skupini 1541 španjolski pomorac Ruy Lopez de Villalobos.
Prošlost. Malo se zna o prošlosti Filipina; u predevropsko doba bili su u indijskoj vlasti, za vrijeme najveće indijske ekspanzije (XII. st.). U XIV. st. prodiru na Filipine indonezijski muslimani i uvode islam na otoke Sulu i dijelove otoka Palawan i Mindanao. Kinezi su sigurno s otočjem održavali veze, ali to je bilo povremeno i bez političkog značenja: brojni tragovi kulturnih utjecaja svjedoče, da su te veze počele već u davnoj prošlosti. Brodolom Fr. Serrâx na obali otoka Mindanao 1512 bio je prvi dodir Evrope s Filipinima. God. 1521 Magellan ga naziva Arhipelag sv. Lazara (pristao na otoku Cebu, a poginuo na susjednom otočiću Mactan). Španjolci formalno uzimaju otočje u svoju vlast 1541 i osnivaju utvrdu Manila. U toku XVI. st. učvršćuje se španjolska vlast, čemu mnogo pridonose redovničke misije, koje šire katoličku vjeru. Španjolska vlast je uvijek imala velike teškoće, jer su se veze s maticom zemljom održavale zaobilaznim putem preko Meksika i Tihog oceana. Tim su putem dolazili i kolonisti (pretežno avanturisti), a suparničke su kolonijalne sile najradije napadale Španjolsku na ovom istaknutom posjedu. Uz povremene i neorganizirane napade Kineza i Japanaca sa sjevera, napadaju Španjolce na Filipinima već od početka XVII. st. Holanđani, a njima se pridružuju Englezi,koji nastavljaju borbe i u toku XVIII. st. Potkraj XVIII. st. počinje Španjolska održavati veze kraćim putem, kroz Indijski ocean, ali tada su već nikle nove teškoće, zbog kojih španjolska vlast definitivno slabi i propada. USA pomažu oslobodilačke pokrete, a zbog slabljenja španjolske vlasti javlja se i jača gusarstvo. Pariškim mirom 1898 prepušta Španjolska, uz neznatnu odštetu, ovo otočje USA. Oslobodilački pokret, koji se okrenuo i protiv nove vlasti, bio je silom skršen. Iako je vlast USA bila mnogo liberalnija i naprednija, proces potpunog osamostaljenja nije se mogao zaustaviti. God. 1916 USA uvode parlamentarni režim, a 1934 vlada USA donosi odluku, da F. plebiscitom odluče, žele li potpuno osamostaljenje; do toga bi došlo nakon 10 prelaznih godina, u toku kojih bi se uveo režim dominiona. Prema pozitivnom ishodu plebiscita proglašeni su F. 4. VII. 1946 samostalnom ustavnom republikom.
Geografski položaj. Otočje se pruža u smjeru sjever-jug 16°30' (gotovo 2000 km), ali je čitavo u području tople klime. Veličinom i važnošću izdvajaju se dva otoka: Luzon (105.710 km2) na sjeveru i Mindanao (95.500 km2) na jugu; na njih otpada 76% površine otočja. Između njih razasuti su manji otoci, koji se nazivaju zajedničkim imenom Visayan. Na krajnjem sjeveru, između Luzona i Taiwana, u prolazu Luzon, nalaze se otoci Babuyan i Batan. Od poluotoka Zamboanga na Mindanau proteže se prema jugozapadu, u smjeru Bornea, malo otočje Sulu. Na istoku se širi golema pacifička pučina, a na zapadu je rubno Južno kinesko more. Glavni arhipelag sa sjeveroistoka, otočje Sulu s jugoistoka, Borneo s jugozapada i izduženi otok Palawan sa sjeverozapada zatvaraju unutrašnje, preko 5000 m duboko Sulusko more, koje se grana između brojnih otoka, tako da se može obuhvatiti zajedničkim pojmom Unutrašnje filipinsko more.
Po svom položaju F. imaju izrazito spojni ili mosni položaj između Indonezije na jugu i taiwansko-japanskog otočnog niza na sjeveru. Ovaj prelazni položaj očituje se u rasporedu organskog svijeta i u povijesnim zbivanjima. Iako kroz dugu prošlost beznačajna, istočna, pacifička fasada postala je u periodu oceanske plovidbe sudbonosna za Filipine, koji imaju izrazito rubni, kontaktni položaj.
Građa i reljef. Rubni položaj dolazi do izražaja u sastavu i reljefu otočja. Pred istočnom obalom pruža se duboka Filipinska brazda, u kojoj je izmjerena najveća oceanska dubina (10.793 m) na svijetu (jugoistočno od Leyte). Zavala unutrašnjeg Suluskog mora spušta se također gotovo do 6000 m dubine. Nad ovim dubinama diže se otočje, u kojem samo mjestimice izbija podloga starijih pretercijarnih eruptivnih stijena (granita, diorita, gabra i sl.). Otočje je sastavljeno od mladih vulkanskih izljeva i tercijarnih flišnih naslaga (vapnenac, pješčenjak, glina). Sve ukazuje, da su F. geološki mladi. Duboke oceanske brazde nastale su tek u pleistocenu, mladotercijarne su naslage intenzivno poremećene, a recentne koraljne tvorevine nađene su na 1950 m u unutrašnjosti Luzona. Česti potresi i brojni aktivni vulkani ukazuju, da su endogene sile još aktivne. Do najvećih visina dopiru vulkani Apo (2929 m) na otoku Mindanao i Pulog (2924) na Luzonu, pa se tako na maloj horizontalnoj udaljenosti nalaze visinske razlike od 13 km; to je posljedica mladosti reljefa, ali i uzrok nestabilnosti zemljišta (potresi).
Kao u cjelini tako i u detaljima preteže u reljefu smjer sjever— jug. Izrazita je razlika između otvorene i jednolične istočne, pacifičke obale i unutrašnjih razvedenih primorja. Vodom bogati tokovi erodirali su mlada uzvišenja i u zaljevima unutrašnjeg mora staložili velike količine naplavina, kojima su zatrpali zaljeve stvorivši močvarne primorske nizine. Struje i toplo more osiguravaju život velikih obalnih koraljnih grebena.
Klima. Geografski se položaj najbolje očituje u klimi Filipina. Zbog male geografske širine i utjecaja obalnih toplih mora stalno vladaju visoke temperature s malim kolebanjima (Aparri na sjevernoj obali Luzona ima srednju godišnju temperaturu 25,8° s razlikom od 5,1° između najtoplijeg i najhladnijeg mjeseca; Manila 26,4°, odnosno 3,7°, a južni otoci imaju prosječna kolebanja ispod 1°). Velika relativna vlaga čini visoke temperature još nepodnošljivijima.
Na raspored i količinu oborina utječu, pored zenitnog položaja Sunca, godišnji raspored i smjer vjetrova. Ljeti (svibanj do rujna) sjeverokineska ciklona privlači množinu vlažnog pacifičkog uzduha. Jugozapadni i južni vjetrovi donose Filipinima velike količine oborina, osobito na pristrancima planina. Rashlađivanjem azijskog kontinenta nastaje zimska anticiklona, iz koje struji prema Pacifiku hladan i suh uzduh, pa kad taj prijeđe preko mora, dopire do Filipina već dosta oslabljen, zagrijan i vlažan, te donosi reljefne kiše. Ovaj zimski sjeveroistočni monsun kombinira se i smjenjuje sa sjeveroistočnim pasatom.
Velika ljetna zagrijavanja i smjena vjetrova različitih smjerova i osobina uzrok su ciklonima (tajfunima), koji su vrlo značajni i nanose velike štete Filipinima. Tajfuni haraju od lipnja do studenoga, a najjači i najčešći su u rujnu i listopadu. Kreću se u luku od jugoistoka prema sjeveroistoku i prelaze preko srednjeg i sjevernog dijela arhipelaga, tako da Mindanao i otočje Sulu ostaju izvan ugroženog pojasa. U razdoblju 1903—34 registrirano je 830 ciklona, koji su utjecali na vremenske prilike Filipina; od toga je bilo 110 katastrofalnih tajfuna.
Snažni pljuskovi opća su karakteristika oborina. Otočje prima prosječno iznad 2000 mm oborina, ali na izloženim padinama padaju goleme količine (Baguio na Luzonu, 4527 mm). Pod utjecajem geografske širine (visoke temperature i zenitne kiše) i osobina kopna i mora (monsuni) imaju F. dvije klimatske fasade: vanjsku, pacifički pojas s kišama u svako godišnje doba, i unutrašnju, zapadni kraj s kišovitim ljetima i suhim zimama. Ova klimatska razlika velika je prednost Filipina, jer su unutrašnji i vredniji dijelovi za život pogodniji.
Biljni pokrov. Iako je čovjek izvršio velike promjene u biljnom pokrovu, šume prekrivaju još 56% filipinske površine, a od toga su 3/4 komercijalne vrijednosti; 97,5% su državni posjed. Floristički su očite veze s Indonezijom, ali klimatske i edafske razlike uvjetuju odgovarajuće promjene. U obalnom pojasu plimskih kolebanja nalazimo mangrove, a iza njih slijedi pojas gustih priobalnih šuma. Na zapadnoj strani vladaju suha godišnja doba, pa je osobito karakteristična t. zv. formacija molave, nazvana po istoimenoj biljci (Vitex parviflora). To su rijetke šume, koje dopiru do 150 m apsolutne visine, daju odlično i čvrsto drvo, pa se zato najviše iskorišćuju. Iznad toga su (do 400 m) najgušće filipinske šume s najrazvijenijim stablima. Od 400 do 900 m apsolutne visine raste mješovita šuma; iznad nje se prostire pojas bora. Na kišama bogatijoj pacifičkoj strani otočja rastu u obalnom pojasu guste šume, a iznad 900 m vrste prilagođene magli; općenito ima šuma više na istočnim, vlažnim padinama.
Stanovništvo. God. 1953 bilo je na Filipinima 21,023.000 st. ili 71 na 1 km2. F. su još 1918 imali 10,314.310 st., 1903 je broj stanovnika iznosio 7,635.426, 1887 samo 5,984.727, a 1877 tek 5,567.685 st. Prema tome je broj stanovnika porastao tek u najnovije doba, jer su se poboljšale ekonomske i opće životne prilike; emigracija nema osjetnog značenja.
U rasnom mozaiku filipinskog stanovništva ima različitih elemenata. Najstarije elemente tvori negroidno stanovništvo (unutrašnjost Luzona, Panaya, Negrosa, Palawana), negroida ima i na otoku Mindanao — ukupno 0,5% cijelog stanovništva. Njima treba pribrojiti i sitne mongoloidne elemente u unutrašnjosti otoka Luzona, Mindoro i Mindanao; oba ova elementa obuhvaćaju oko 10% cijelog stanovništva. Ovim primitivnim grupama pridošli su kasnije krupniji elementi Veda (oko 30% cjelokupnog stanovništva). Sve ove starije elemente potisnuli su paleomongolidi, koji su također došli iz malajskog područja i čine glavni dio (40%) filipinskog stanovništva. Ostalih 20% otpada na najnovije elemente, koji su došli iz Indije (5%), Arabije (2%), Kine (10%) te Evrope i Sjeverne Amerike (3%).
Ovo raznorodno stanovništvo podijeljeno je u velik broj plemena, koja se sporazumijevaju na 87 jezika i dijalekata. Glavna španjolska aktivnost bila je na vjerskom području (83% katolici); španjolskim jezikom služi se samo oko 350.000 st. Oko 40% govori engleski, koji je glavni jezik sporazumijevanja. God. 1946 uveden je jezik plemena Tagalog kao službeni, ali njegovo učenje i širenje sporo napreduje. God. 1952 bilo je 72% pismenih.
Privreda odražava prirodne uvjete i stupanj društvenog razvitka. Iskorišćuje se 39% površine, pa je poljodjelstvo glavna grana gospodarstva. Najprimitivnije grupe negritosa žive od skupljačke privrede. Većina domorodaca prešla je na t. zv. kainjgin, t. j. krčevinsko poljodjelstvo. Krčevine se dobivaju paljenjem, a obrađuju se kolektivnim radom. Kočićima ukopavaju rupe, u koje spuštaju sjeme. Dobivene žetve su male, a štete velike. Kad se jedna površina iscrpe, stvara se paljenjem nova čistina, i tako se uništavaju vrijedni šumski prostori i jača spiranje tla. Vlast zabranjuje ovakvu privredu, ili je ograničuje na minimalnu mjeru, ali i pored toga krčevine se ilegalno stvaraju.
Plemena sjevernog Luzona razvila su poznato i veoma vješto terasasto obrađivanje i natapanje brdskih padina, na kojima gaje rižu. Iz Kine je vjerojatno doneseno ralo, koje je omogućilo obrađivanje većih površina i formiranje veleposjeda. Španjolskim i američkim utjecajem došlo je do novih promjena u poljoprivredi, koje se odrazuju na glavnim kulturama (riža, kukuruz). Riža je, kao i u ostaloj monsunskoj Aziji, osnovna kultura i glavna hrana stanovništva. Žetva riže iznosila je 1953 god. 3,182.000 t, ili 132 kg po stanovniku. Gajenje riže najviše je razvijeno na Luzonu i srednjem dijelu otoka Mindanao. Ostali otoci uvoze rižu. Iako je proizvodnja porasla, izvoz je sasvim prestao. Kukuruz je druga prehrambena kultura.
Za Filipine je osobito karakteristično i ekonomski vrlo važno gajenje kokosove palme. Iz kokosova oraha dobiva se kopra (859.000 t 1953), ili kokosovo ulje (133.149 t 1952). Ovi proizvodi čine oko 25% filipinskog izvoza. Kokosov se orah najviše gaji na južnom Luzonu i u obalnom pojasu gotovo svih otoka.
Nekoć su F. imali monopol za gajenje abake. Međutim, uzgoj te biljke ima i dalje golemo značenje. Kultura je raširena po istočnoj, vlažnijoj strani otočja, a najjači je centar Davao na otoku Mindanao, gdje su glavni proizvođači japanski kolonisti; 1953 žetva je dala 120.000 t vlakna.
U toku ovog stoljeća jako se razvilo gajenje šećerne trske, najvažnije filipinske kulture za međunarodnu trgovinu. To je ujedno i najrentabilnija kultura na filipinskom tlu. Glavna su područja na otocima Negros, Panay i u nizini srednjeg Luzona. Žetva je 1953 iznosila 12,900.000 t. Šećer daje prosječno oko 40% filipinskog izvoza.
Gajenje duhana uvedeno je u većim razmjerima još potkraj XVIII. st., pa je duhan bio također važan element filipinskog izvoza. U sjevernim dijelovima Luzona nalaze se monokulture duhana. Međutim, kultura duhana u novije vrijeme sve više opada i izvoz je manji od uvoza.
Iskorišćujući povoljne klimatske uvjete i svjetsku tržišnu konjunkturu, osobito veze s velikim američkim tržištem, zasađene su posljednjih godina plantaže kaučukovca, koje su u južnim dijelovima (1952) obuhvaćale oko 3400 ha.
Za domaću potrošnju važno je gajenje banana, voća mango, agruma, manioka, nešto pamuka, arahida, kave i kakaa.
Stočarstvo ima pogodne uvjete, ali je zbog opće zaostalosti vrlo neracionalno. God. 1952 bilo je 2,439.070 bivola, 738.980 goveda, 213.580 konja, 4,442.540 svinja, 384.000 koza i samo 21.760 ovaca.
Pomanjkanje industrije i razbijenost naselja ne dopuštaju, da se razvije ribolov, koji bi mogao biti važna grana gospodarstva. Ulogom pretežno američkog (42%), filipinskog (30%) i drugog kapitala iskorišćuje se golemo šumsko bogatstvo, uglavnom za domaće potrebe, a vrednije vrste izvoze se u USA, Japan i dr. Šume se iskorišćuju ponajviše u pristupačnijim obalnim dijelovima.
F. su dosta bogati metalima, osobito obojenim. Dobivanje zlata ima dugu tradiciju. Kopa se srebro, krom, željezo i magnezit, utvrđena su ležišta azbesta, asfalta, a na južnim otocima otvoreni su izvori nafte.
Golema prirodna bogatstva daju uvjete za razvoj industrije, koja je još u počecima. God. 1952 bilo je 1578 mlinova, 19 poduzeća za dobivanje kokosova ulja, 140 tvornica cigareta, 4844 ljuštionica riže, 36 tvornica kožne i gumene obuće, 30 šećerana, 3 tvornice cementa. Pretežno je zastupljena industrija, koja prerađuje poljodjelske proizvode, jer za nju ne treba većeg kapitala. Glavni dio potreba domaćeg tržišta još uvijek podmiruju obrt, kućna preradba, a manje industrijski proizvodi.
Ekonomska zaostalost očituje se i u slabo razvijenom prometu. God. 1952 na Filipinima je bilo samo 1145 km željeznica (942 km na Luzonu, 203 km otocima na Cebu i Panay). Željeznice se vjerojatno i ne će dalje znatno razvijati, jer otočnoj prirodi i ekonomskom razvoju bolje odgovara cestovni promet. God. 1952 bilo je 28.880 km auto-cesta, na kojima je saobraćalo 49.997 putničkih kola i 53.787 kamiona.
I pored otočne prirode pomorski promet je slabo razvijen. Putnički promet s udaljenijim dijelovima državnog teritorija vrši se pretežno avionima (opća karakteristika zaostalih kolonijalnih zemalja). Avion je i glavno sredstvo za putnički promet s inozemstvom.
Domaća trgovina jače je razvijena u gradovima i krajevima, koji imaju monokulturni tip poljodjelstva. U izvozu glavno značenje imaju proizvodi kokosova oraha, abake (u poratnim godinama ova dva proizvoda čine 68% izvoza) i šećer; druga dobra imaju neznatnu važnost. U uvozu pretežu skupi industrijski proizvodi.
Sa 1,200.000 st. (1953) Manila okuplja više od dvadesetine filipinskog stanovništva. Grad leži u najproduktivnijem dijelu Filipina i naglo se razvio u toku američkog perioda. To je politički, ekonomski i kulturni centar države na veoma lijepom položaju. Sjeveroistočno od velegrada dovršava se Quezon City, moderna prijestolnica Filipina.
Pomorstvo. Veličina i golem broj otoka, dužina obale (78.000 km, gotovo dvije dužine ekvatora) i razgranato unutrašnje more daju povoljne prirodne uvjete za razvoj pomorstva. Glavna su prirodna teškoća koraljni grebeni duž obala, jaki vjetrovi i katastrofalni tajfuni.
Malo se znade o primitivnom pomorstvu otočja. Čini se, da je bilo slabo razvijeno zbog velike zaostalosti i izoliranog života primitivnih skupljačkih plemena. Do Filipina su dolazili povremeno kineski pomorci, koji su donijeli šećernu trsku, ralo i druge kulturne tekovine. Ove je veze nemoguće vremenski odrediti. Glavne pomorske veze potječu s jugozapada, iz Indonezije, odakle su dolazili osvajači i glavne kolonizacijske struje. To se ogleda u tijesnoj rasnoj povezanosti stanovnika ovog otočja. Širenje indijskog carstva (XII. st.), kojemu je centar bio na Sumatri, ostavilo je slabije tragove.
Vlast indonezijskih muslimana (XIV. st.) dovela je koloniste i donijela jake kulturne utjecaje. Uz širenje islama na otocima Sulu i na dijelu otoka Mindanao i Palawan, stanovnici otoka Sulu, Moros, naučili su pomorsku vještinu i kasnije je prenijeli na otoke srednje skupine Visayan. Ovo je otočje bilo baza gusarstva, koje je oživjelo u doba sukoba i slabljenja vlasti evropskih kolonizatora.
Dolazak evropskih kolonizatora u prvoj polovici XVI. st. znači prekretnicu; glavno značenje dobivaju transpacifičke veze. Održavanje dalekih i teških veza bio je velik podvig španjolskog pomorstva. U filipinskim vodama dolazi do čestih pomorskih sukoba između Španjolaca, Holanđana i Engleza. Ovi sukobi daju priliku filipinskim gusarima da usavrše svoje umijeće i slobodno razviju djelatnost. Slabi ekonomski interesi i politička nesređenost nisu dopustili da pomorsko značenje Filipina dođe do punog izražaja za vrijeme španjolske vlasti.
Prilike su se izmijenile, kad su F. (1898) došli u sklop USA. Novi je gospodar bio u brzom razvoju, te je imao velike ambicije i određene ciljeve. Povećanjem filipinske trgovačke produkcije (abaka, šećerna trska, kokosov orah i dr.) jačaju i pomorske veze. USA otvoreno i odlučno ulaze u političko-ekonomsku igru istočne Azije i žele na tom golemom tržištu osigurati položaj za svoju mladu i snažnu industriju. F. postaju odskočna daska ekspanzije USA, a Manila jedna od najjačih pomorskih baza u Tihom oceanu. Ovaj američki prodor nije se svidio Britaniji, koja je dotada imala vodeći položaj u istočnoazijskom prostoru, a ambiciozni Japan je uvidio, da će američki položaj na Filipinima biti glavna zapreka njegove ekspanzije. Japanska opasnost izmiruje i udružuje Britaniju i USA. Tokom prve polovice XX. st. pacifičko-istočnoazijski prostor postaje jedna od glavnih pozornica međunarodnih mirnodopskih spletkarenja i ratnih sukoba. U tom su zbivanju F. važan element. Pored odlučujuće uloge USA, koje djeluju s istoka, osjeća se neprekidno britansko-holandska komponenta s jugozapada, a pritisak Japana sa sjevera postaje sve jači.
U takvu žarišnom položaju mnogo se razvila ekonomika i pomorska uloga Filipina, povećalo stanovništvo i ojačala nacionalna svijest. Izuzetno povoljan trgovački i vojni položaj Manile uzrokovao je, da se tu koncentrirao glavni dio pomorsko-ekonomskog života; ostale luke mnogo zaostaju i njihova je važnost proporcionalna ekonomskom razvoju onoga otoka, kome su središte, ili prostora, koji ih okružuje. Treba istaći kao regionalne luke Cebu na istoimenom otoku, Davao na južnom Mindanau, Iloilo na Panayu, Zamboanga na jugozapadnom kraju Mindanaa, na krajnjem sjeveru, u kanalu Babuyan, važna je luka Aparri. Koraljni grebeni duž obala ugrožavaju plovidbu velikih brodova i silno poskupljuju uređenje suvremenih luka. Veći dio lučkih uređaja izgradile su američke vojne i civilne vlasti ili privatne kompanije. Politička nesigurnost i konačno povlačenje zaustavili su ovu inicijativu, a mlada filipinska država nema dovoljno sredstava ni iskustva.
Opća karakteristika. Nakon duge nepoznate prošlosti evropski istraživači uvode Filipine u poznati svijet. Ovaj će kraj i dalje (gotovo četiri stoljeća) ostati na rubu svjetskog zbivanja i trpjeti od negativnih posljedica takva položaja. U drugoj polovici XIX. st. mlade i snažne cirkumpacifičke države potiskuju stare kolonijalne sile. USA su istisnule Španjolsku, ali novog gospodara ubrzo ugrožava Japan. Pod utjecajem ovih svjetskih zbivanja bude se domaće snage i jačaju pokreti za samostalnost. Taj je razvoj postao tako jak i izrazit, da se USA povlače; stvara se nova samostalna država s teškim naslijeđem i velikim potrebama.
Nova država obuhvaća golem i razbijen prostor, na kojem živi uglavnom zaostalo, socijalno i etnički raznorodno stanovništvo. Ekonomske su potrebe velike i traže moćnu intervenciju. Zadaće središnje državne uprave su mnogobrojne, a njene ekonomske i personalne mogućnosti male. Američka je uprava ostavila tradiciju snažne državne intervencije, a poslovna konjunktura formirala je element ekonomski premoćan, politički utjecajan, koji se upravlja prema svojim interesima. Jačanje unutrašnjeg jedinstva, otklanjanje socijalnih razlika, postizanje višeg stupnja općeg napretka i blagostanja, čini važne i bitne probleme filipinske države.
Iskustva tokom dva svjetska rata pokazala su, da je bezobzirni azijski imperijalizam za Filipine opasniji od dalekih transpacifičkih saveznika. To je bio razlog odlučnog otpora japanskim okupatorima. Poslije rata F. (iako su formalno prekinute političke veze) stvaraju vojni savez s USA i stavljaju se pod zaštitu ovog moćnog saveznika. Ovo je u skladu i s velikom prevagom ekonomskih veza između Filipina i USA. I pored prostorne blizine azijskog kontinenta i vrednijih prostora na rubovima unutrašnjih mora, pacifička orijentacija ostaje bitna za Filipine. Pacifička je orijentacija tako jaka, da ne dolazi do izražaja ni istočnoazijski otočni niz; veze s Indonezijom na jugu i Japanom na sjeveru vrlo su slabe. Ovo su posljedice i stoljetne direktne veze s evropskim i američkim gospodarima, koje su duhovno i gospodarski odvojile Filipine od azijskog svijeta. F. su dakle pacifička država, koja za puno iskorišćenje svog povoljnog pomorskog položaja mora postići mnogo veći stupanj napretka.
LIT.: F. Blumentritt, Die Philippinen, Hamburg 1900; F. W. Athinson, The Philippine Islands, London 1906; L. Kroeber, Peoples of the Philippines, New York 1919; W. Tuckermanrt, Die Philippinen, ein kultur-geographischer Riick-und Ausblick, Leipzig 1926; F. F. Bunker, Hawai and the Philippines, Philadelphia 1928; W. C. Forbes, The Philippines, 2 sveska, Boston 1928; N. Roosevelt, The Philippines, a Treasure and Problem, New York 1933; G. A. Malcolm, The Commonwealth of the Philippines, New York 1936: A. Kolb, Die Philippinen, Leipzig 1942; W. C. Forbes, The Philippine Islands, Cambridge 1945: A. V. Castilo, Philippine Economics, Manila 1949; L. A. Mills, The Philippines and Southeast Asia, Mineapolis 1949; J. E. Speticer, Land and People in the Philippines, Berkeley i Los Angeles 1952.J. Rć.
Povijest. F. su dobili ime po španjolskom kralju Filipu II.; arhipelag se sastoji od 7083 otoka. Najveći su otoci Luzon i Mindanao. Arhipelag je bio naseljen u Srednjem vijeku; njegovi su stanovnici bili u živim trgovačkim vezama s Kinom. Sve do XVI. st. ta je otočna skupina nepoznata Evropljanima; otkriva je 1521 Magellan; tamo je i poginuo iste godine. Tek za vladavine Filipa II. (1555—98) na otocima počinje prava španjolska kolonizacija. God. 1564 Miguel Lćpez de Legazpi zauzme sa 4 broda svu ovu otočnu skupinu. Godinu dana prije smrti (1571) Legazpi je osnovao Manilu, koja je domala postala glavni politički i trgovački centar čitavog arhipelaga. Uprava otočja vodila je žestoke borbe s kineskim gusarima i Japancima (1574, 1578, 1584). U toku XVI. i XVIII. st. postepeno se razvija prekomorska trgovina, donekle oteščana strogim propisima, kojima je Španjolska onemogućivala Filipinima normalan napredak. Svega dva broda godišnje smjela su vršiti prekomorsku trgovinu sa cijelog otočja, a sve ostalo prisvojila je Španjolska. Prva španjolska dominacija trajala je sve do 1762. Te su godine, za Španjolsko-engleskog rata, engleski brodovi, pod komandom admirala Samuela Cornishea, nakon kraće krvave borbe, osvojili Filipine, ali su ih zadržali kratko vrijeme. Ugovorom u Parizu (1763) otoke su opet dobili Španjolci, koji su njima vladali sve do 1898. Za druge španjolske dominacije razvila se trgovina. Španjolci su ponajviše izvozili šećernu trsku, kokosov orah i duhan. God. 1898 izbio je između USA i Španjolske rat zbog španjolskih zapadnoindijskih posjeda. Odred američke mornarice, pod komandom admirala Deweya, pobijedio je španjolsku flotu u Manilskom zaljevu. Potom su u prosincu iste godine Španjolci ustupili Američanima čitavo Filipinsko otočje. Ono je sve do 1946 ostalo pod vlašću Američana. Te su se godine F. proglasili samostalnom republikom, koja ekonomski i politički uvelike zavisi od USA.
LIT.: R. R. Lala, Philippine Islands, New York 1899; E. G. Bourne, Discovery, Conquest and Early History of the Philippine Islands, Cleveland 1907; J. A. Robertson, Bibliography of the Philippine Islands, Cleveland 1908; C. Benitez, History of the Philippines, Boston 1926; A. Kolb, Die Philippinen, Leipzig 1942 (s opsežnom bibliografijom).M. Dt.
Državno uređenje. Filipinske otoke ustupila je Španjolska mirovnim ugovorom od 1. travnja 1899 USA. Tek u najnovije doba počeo je proces državnog odvajanja Filipina od USA. God. 1934 postignut je sporazum između predstavnika tih zemalja, po kome su F. imali postati samostalna država. Taj je sporazum potvrdio Kongres USA 29. ožujka 1934, a Zakonodavna skupština Filipina 1. V. 1935. Odobrilo ga je i filipinsko biračko tijelo plebiscitom od 14. V. iste godine. U tome je sporazumu bio predviđen za Filipine i prijelazni režim u trajanju od deset godina: on je trajao do 1946. Za to su vrijeme F. faktično bili pod protektoratom USA. One su u dosta jakoj mjeri kontrolirale upravljanje njihovim unutrašnjim poslovima, a u međunarodnim su odnosima u cijelosti zastupale Filipine. Tako je za to vrijeme veza između USA i Filipina bila formalno međunarodnopravna, a stvarno još uvijek državnopravna. Situacija se temeljitije izmijenila 1946, kada je istekao rok toga prijelaznoga stanja. F. tada postaju formalno samostalna država, te zato samostalno istupaju i u međunarodnim odnosima. Ustvari, međutim, oni u znatnoj mjeri zavise od USA, naročito vojnički i ekonomski. To je stanje danas rezultat ugovora, sklopljenih između USA i Filipina. Tako su se odnosi između tih zemalja poslije 1946 izmijenili formalno, ali ne i stvarno. Formalno se radi o dvjema odvojenim i samostalnim državama: odnosi državnopravne prirode između tih zemalja zamijenjeni su u cijelosti odnosima međunarodnopravne prirode.
Ustav Filipina donijet je 14. V. 1935, a ponešto je izmijenjen 1940. On je propisao ustavno uređenje po uzoru ustavnog uređenja USA. Egzekutiva je povjerena predsjedniku republike, koji se bira na 4 godine. Isto lice može biti birano za predsjednika samo dva puta. Uz predsjednika bira se potpredsjednik. Predsjednik postavlja i opoziva državne sekretare (ministre). Legislativa je povjerena Parlamentu, sastavljenom od dva doma: Predstavničke skupštine i Senata. Pravo glasa dano je svim muškarcima i ženama, koji su navršili 21 godinu, i koji znaju čitati i pisati (španjolski ili engleski ili koji domaći dijalekt). Kako je broj nepismenih jako velik, osobito u selima, biračko je tijelo malobrojno.J. Sć.
Novac. Novčana jedinica filipinski peso = 100 centavosa. Od 18. XII. 1946 sadrži 1 peso 0,444325 g finog zlata. 50 USA-centa = 1 peso, 2 pesa = 1 USA-$. Novčanice od 1, 2, 5, 10, 20, 50, 100, 200 i 500 pesa, srebrni novac od 1 i 1/2 pesa, 20 i 10 centavosa. Sitan metalni novac od 5 i 1 centavosa. Paritet prema dinaru: 1 peso =150 Din (1955); za iseljeničke doznake i pomoć: 1 peso = 300 Din.I. Be.
Mjere. Na Filipinima je uveden metrički sistem, ali se upotrebljavaju i domaće mjere; za težinu: 1 picul (100 cattia = oko 63,5 kg), 1 quintal (46,27 kg); za tekućine: 1 chupa (0,375 0> 1 apatan (1/4 chupe = 0,094 l), 1 ganta (8 chupa = 3 l), 1 cavan (caban) (25 ganta = 75 l); prostorne mjere: 1 cavan (riže) (56,52 — 57,44 kg); za površinu: 1 quiñón (10 balita = 2,795 ha), 1 balita (27,95 ara), 1 loan (1/10 balite = 2,79 ara), 1 braza (0,0279 ara).
Blagdani. 1. I., Veliki četvrtak i petak, 1. V., 4. VII. (Dan nezavisnosti), 30. XI. (Bonifacio Day), posljednji četvrtak u studenom (Dan zahvalnosti), 25. XII., 30. XII. (Rizal Day) i svaka nedjelja.
Vanjska trgovina. God. 1938 iznosio je izvoz robe 117 mil., a 1954 god. 408 mil. USA-8; uvoz u 1938 iznosio je 153 mil., a 1954 god. 527 mil. USA-$. Kopra, kokosovi orasi i njihovi proizvodi iznosili su 50% ukupnog izvoza u 1953 prema 35% u 1938. Na šećer je u 1953 otpao 24% prema 35% u 1938, a na manilsku konoplju 9% u 1953 prema 14% u 1938. Najvažnije mjesto vi uvozu zauzimaju: tekstil 16% u 1953 prema 21% u 1938; strojevi i vozila 11% u 1953 prema 16% u 1938; željezna roba 5% u 1953 prema 11% u 1938; žitarice 7% u 1952 (kao i 1938); proizvodi nafte 8% u 1952 prema 6 % u 1938; mliječni proizvodi 5% u 1953 prema 3% u 1938.
Od ukupnog filipinskog izvoza u 1952 otpadalo je na USA 70% prema 80% u 1938; na Japan 12% u 1953 prema 6% u 19385 na Nizozemsku 5% u 1953 prema 1% u 1938; na Veliku Britaniju 1,5% u 1953 prema 2% u 1938. Od ukupnog filipinskog uvoza u 1953 god. 74% došlo je iz USA prema 58% u 1937; iz Japana 5% u 1953 prema 15% u 1938. Nizozemska je u filipinskom uvozu zastupana 1953 sa 1% prema 2% u 1938. S jednakim procentom filipinskog uvoza zastupana je i Velika Britanija.
Pomorski promet. Količine ukrcane i iskrcane robe u filipinskim lukama neprestano rastu. God. 1937 ukrcano je razne robe 2,742.000 t, a 1953—4,504.000 t. God. 1937 iskrcano je 871.000 t robe, a 1952—3.391.000 t.
Sav filipinski promet odvija se morem. Po količini, kao glavni proizvodi krcaju se: manilska kudjelja 848.400 t u 1952 prema 141.310 t u 1938; šećer 783.570 t u 1953 prema 818.070 t u 1938; kopra 669.720 t u 1953 prema 471.410 t u 1938; kromit 521.690 t u 1952 prema samo 6691 t u 1938; kokosov orah i kokosovo ulje 110.560 t u 1953 prema 208.810 t u 1938; 1,391.420 m3 drva u 1953 prema 378.700 m3 u 1938.
Proizvoda nafte iskrcano je 215.270 t u 1938, a 1,494.560 t u 1953. Od toga 360.210 t ulja za bunkeriranje, 316.040 t dizelulja, 168.230 t petroleja, 31.450 t maziva i 608.630 t benzina. Brašna je 1953 iskrcano 167.000 t prema 92.470 t u 1938.
Pomorske veze. Brodovi mnogih evropskih društava na linijama za Daleki Istok pristaju i u Manili; isto tako i brodovi na linijama: Australija—Indonezija—Jugoistočna Azija—Hong Kong—Japan. Američka parobrodarska društva, koja podržavaju linije između atlantske i pacifičke obale Sjeverne Amerike i istočne obale Pacifika, pristaju i u Manili. Sve se jače osjeća prisutnost japanske trgovačke mornarice, koja održava nekoliko linija. Japanski brodovi pristaju i u Manili. Tako F. imaju vrlo razgranjene veze s lukama svojih najvažnijih trgovačkih partnera. S obzirom na otočni položaj, intenzivna je i obalna plovidba.
Trgovačka mornarica porasla je od 78.000 brt u 1934 i 129.000 brt u 1939 na 101 brod sa 155.056 brt u 1954 (poslije II. svjetskog rata bila je pala na 96.000 brt). Sastoji se od 16 parobroda sa 42.122 brt, 86 motornih brodova sa 111.835 brt i 1 jedrenjaka od 1699 brt. Najveći dio brodova plovi u obalnoj plovidbi po Filipinskom otočju. S inozemstvom podržava linije Del La Rama Steamship Co., Inc., osnovana kao inokosno poduzeće već 1875 i pretvorena u društveno poduzeće 1932. Ovo poduzeće ima 3 broda, svaki po 7500 brt. S njima i s unajmljenim brodovima podržava linije: USA atlantska obala—Manila—Hong Kong—Japan; USA pacifička obala—Manila—Hong Kong—Japan; liniju između filipinskih luka, Hong Konga i Formoze, a prije je povezivala i kineske luke. Sjedište tog društva preneseno je u New York. Druga su veća poduzeća: Compañia Maritima sa 11 brodova i 17.862 brt i Philippine Steam Navigation Co. sa 10 brodova i 5592 brt.
Brodogradnja. U travnju 1953, otvoren je National Shipyard of Steel Corporations-Repair Yard u Marivelesu na poluotoku Bataanu kod Manile, s plutajućim dokom od 10.000 t.
Ekonomske veze s FNRJ. Otvaranjem redovite linije Jugoslavenske linijske plovidbe Jadran—Suez—Daleki Istok sve do Hong Konga, s predviđenim pristajanjem i u Manili, uspostavit će se izravna ekonomska veza između FNRJ i Filipina.
Ribarstvo. U vodama Filipinskog otočja ima oko 2000 vrsta riba, ali količine pojedinih vrsta nisu znatne. U tom se pogledu filipinske vode mogu usporediti s vodama tropskih područja, a samo zaljev San Miguel i more Visayan odgovaraju produktivnosti ribolovnih područja umjerenog toplinskog pojasa.
Od plavih riba privredno se iskorišćuju razne vrste sledeva, srdela, inćuna (brgljuna), skuša, u manjoj mjeri tunji (Neothunnus macropterus, Katsuwonus pelamis, Thunnus thynnus i Euthynnus yaito), jer je ukus tunja preoštar za tamošnje pučanstvo, a troši se svjež, samo kad nema druge ribe.
Od pridnenih riba kočama se lovi 98 vrsta iz preko 30 familija, a najviše ribe iz familije: Leiognathidae, zatim Scienidae i Synodontidae, od glavonožaca lignje, a od rakova kozice; mrežama stajačicama i parangalima love se morski psi, kojima obiluju filipinske vode. S prirodnih ležišta (manje s uzgojnih parkova) vade se kamenice.
U velikim ribnjacima s bočatnom vodom (lokalni naziv tambaksi) ekstenzivno se uzgaja Chanos chanos (familija Chanidae, lokalni naziv Bangos) duž čitavog otočja, a osobito u području Manile. Prije rata bilo je oko 60.000 ha ovih ribnjaka, a u 1950 god. 72.000 ha. Chanos chanos odlikuje se vrlo brzim rastom. Svake se godine vrši poribljavanje ribljim mlađem iz mora i već poslije 6 ili 9 mjeseci uzgoja ona dosegne tržnu veličinu (0,3—0,6 kg). U ribnjacima se 1—2 puta na godinu izlovi sva riba s godišnjom proizvodnjom 500—1000 kg po ha.
Broj ribara i ribarskih brodova od preko 3 brt vidi se iz ovih podataka: tablica
U 1950 kočarilo je 200 brodova, i to 50 kočara s daskama širilicama (trawl), od 5 do 80 brt, i 150 malih obalnih kočara (beam-trawl, japanski tip utasa) za ribolov u obalnim, plićim vodama. Novi kočari, koji se grade, isključivo su s daskama širilicama (pravi trawleri), a njihov porast vidi se iz ovih podataka: tablica
Glavni su centri kočarenja: zaljev Manila, zaljev Ragay, more Visayan i zaljev San Miguel.
Riblje prerađevine, koje se proizvode uglavnom od sitnih riba (inćuni [lokalni naziv dilis], ribe iz familije Leiognathidae [lokalni naziv sap-sap] sitne kozice i dr.), laganim soljenjem i fermentiranjem ribljih bjelančevina, zatim dimljenjem bez prethodnog soljenja, razne paštete i dr. odgovaraju ukusu tamošnjeg pučanstva. Jedan takav poznati proizvod je bagoong od sitnih soljenih riba, kod kojih je nastupila hidroliza proteina zbog fermentacije. U nekim se slučajevima riba, upotrebljena za proizvodnju bagoonga, potpuno raspadne zbog procesa fermentacije. Od vrlo sitnih kozica, sušenih na suncu, a zatim fino samljevenih, dobiva se proizvod dinailan; sličan proizvod u obliku paštete zove se guinamos. Soljene i na suncu sušene peraje od morskih pasa poznata su poslastica za Kineze, a služe za pravljenje juhe. God. 1939 F. su izvezli u Kinu 8223 kg ovih peraja, a u 1945 proizvedeno je oko 10 t. Meso morskih pasa dimi se i kuha u kiselom mediju, koji vezuje NH3 (u soku od rajčica, soku od limuna i octenoj kiselini); od morskih trpova proizvodi se trepang. Velik broj asortimana proizvodi se na bazi octene kiseline i začina, a bez soli. Postoje svega 2 tvornice za preradbu tunja, koje vode Japanci (u Aparri i Zamboangu). Prva proizvodi katsuobushi — kuhane, zatim sušene ili dimljene odreske tunja, koji fermentiraju pomoću gljivice Aspergillus, a druga konzerve od tunja. Riba je poslije riže druga po važnosti živežna namirnica. F. uvoze, pored vlastitog ulova i proizvodnje ribe, još dosta ribe; 1950 uvezli su 28.900 t, od toga 26.500 t ribljih konzervi. Oko 80% konzervi sardina uvoze se iz USA (konzerve od kalifornijske srdele), a ostatak se odnosi na konzerve lososa iz Kanade, zatim konzerve liganja iz USA, koje se mnogo traže na Filipinima, kao i sušene lignje vlastite proizvodnje.
LIT.: Shark Fishing Potentialities of the Philippine Seas, Fish and Wildlife Service, Washington 1950; Otter Trawl Explorations in Philippine Waters, ibid; Common Commercial Fishes in the Philippines, ibid; Fish Processing Handbook for the Philippines, ibid; FAO Fisheries Bulletin, 1952, 4—8; Commercial Fisheries Review, 1953, 5; FAO Statistical Yearbook, Rome 1953.
Vojnopomorske snage. Filipinska mornarica nalazi se tek u stvaranju. Na čelu vojnopomorskih snaga nalazi se komandant mornarice. Ratna, odnosno državna zastava (omjer 1:1,9) je modro-crvena; na unutarnjem rubu ima bijeli trokut, ispunjen zlatnim stiliziranim Suncem (sa osam trokrakih zraka) i sa tri zlatne petokrake zvijezde. Pramčana je zastava (0,9:1,3) modre boje, sa zlatnim Suncem u sredini i tri petokrake zlatne zvijezde (dvije na unutarnjem, a jedna na vanjskom rubu). Starješinski kadar mornarice školuje se u USA, a oficirski činovi (zasad do komodora) i oznake činova slični su kao u američkoj mornarici.
Flotne jedinice (preuzete od američke mornarice) sastoje se od: 2 flotna minolovca (900 t, 1 top od 76 mm, 4 pa topa od 40 mm, 4 pa topa od 20 mm, brzina 18 čv); jedan od njih, Apo, pregrađen je u jahtu za predsjednika republike i ima reducirano naoružanje (1 top od 76 mm, 4 pa topa od 20 mm); 5 eskortnih patrolnih brodova (610 t, 1 top od 76 mm, 3 pa topa od 40 mm, 3 pa topa od 20 mm, brzina 20 čv); 6 lovaca podmornica (335 t, 1 pa top od 76 mm, 1 pa top od 40 mm, 5 pa topova od 20 mm, brzina 22 čv); 2 lovca podmornica (234 t, 1 top od 76 mm, 1 pa top od 40 mm, 4 pa topa od 20 mm, brzina 14,5 čv); 8 lovaca podmornica (86 t, 1 pa top od 40 mm, 3 pa topa od 20 mm, brzina 18 čv). U sastavu flote nalaze se i: 5 desantnih brodova za tenkove (1650 t, 7 pa topova od 40 mm, 2 pa topa od 20 mm, brzina 12 čv); 2 desantne brodice za čete (180 t, 5 pa topova od 20 mm, brzina 14 čv); 6 brodova za premjeravanje (1100 t, brzina 12 čv); nekoliko pomoćnih brodova (vodonosaca, svjetioničkih brodova, tegljača i t. d.).Z. V.
Japanska invazija u II. svjetskom ratu. Drugi svjetski rat zatekao je Filipine u svakom pogledu nespremne. Prije svega, njihov politički položaj nije još bio konačno riješen: USA su Filipinima obećale da će im 1945 dati potpunu nezavisnost, a do tog su roka uspostavile u zemlji autonomnu nacionalnu vladu, koja još nije bila kadra da se sama brine za obranu države. Prema tome, odgovornost za obranu zemlje ostala je i dalje na USA, koje međutim, s obzirom na dugogodišnju politiku razoružanja, kao i na geografski položaj Filipina, također nisu mogle da se suprotstave odlučnom napadaču. Manila, glavni grad Filipina, nalazi se 6200 nm udaljena od najbliže američke luke San Francisco, 4800 nm od Havajskih otoka; najbliže japanske baze na otoku Formoza nalazile su se 270 nm od najsjevernije filipinske luke Aparri, a 480 nm od Manile. Usto su jako utvrđene japanske baze na Marijanskim otocima, Karolinima i otočju Marshall presijecale sve izravne saobraćajnice između Filipina i Havajskih otoka, odnosno USA.
God. 1934 dodijeljen je autonomnoj filipinskoj vladi, kao vojni savjetnik, general McArthur, a 1937 on je, kao maršal, formalno prešao u službu filipinske vlade. Kao dobar poznavalac filipinskih prilika McArthur je pristupio organizaciji nove filipinske vojske. Uoči rata ta je vojska brojila oko 120.000 boraca. Usto se na Filipinima nalazilo oko 20.000 vojnika američke armije, 8000 zrakoplovaca i 250 aviona; od toga 35 letećih tvrđava i oko 100 lovaca. Tek u srpnju 1941, kad je ratna opasnost postala očigledna, odlučeno je, da se vojne snage na Filipinima do 1. IV. 1942 pojačaju na ukupno 200.000 vojnika. Ujedno je general McArthur ponovo vraćen u američku službu i imenovan zapovjednikom svih američkih i filipinskih vojnih snaga na Dalekom Istoku. Pomorske snage Američana na Filipinima, t. zv. Azijska flota (pod admiralom Hartom) bila je razmjerno još slabija. Na otoku Luzonu nalazila su se: 4 razarača (od toga 2 na popravku), 29 podmornica, 6 manjih topovnjača, 5 minolovaca, 8 pomoćnih brodova (matičnih brodova, brodova radionica, brodova za spašavanje, tegljača, tankera i t. d.) i 33 hidroplana, a na ostalim otocima i na otoku Borneo: 1 teška i 2 lake krstarice, 9 razarača, nekoliko pomoćnih brodova i 8 hidroplana.
U takvim prilikama nije bila moguća uspješna obrana Filipina od protivničke invazije. Stoga je obrambeni plan predviđao, da se filipinska i američka vojska u obrambenim borbama postepeno povuku na poluotok Bataan i tamo sačekaju pojačanje iz USA. Pomorske snage na otoku Luzonu (uglavnom samo podmornice) imale su u toj fazi borbe otežavati japanskoj floti pristup k Filipinima, dok su se ostali dijelovi Azijske flote, s obzirom na veliku nadmoć japanskih flotnih snaga, imali povući prema Indijskom oceanu (Singaporeu). U drugoj fazi borbe predviđalo se, da će američka Pacifička flota u Pearl Harboru, zauzimanjem japanskih baza na otocima Marshall i Karolinima, prokrčiti put do Filipina i tamo prevesti trupna pojačanja za protjerivanje Japanaca.
Zbog podcjenjivanja japanske moći i njihove poduzetnosti, nitko nije ni slutio, da bi Japanci Saveznicima mogli istodobno zadati snažne udarce na svim dijelovima pacifičkog ratišta. Dok su se Saveznici užurbano spremali na obranu, ne znajući, gdje će se pojaviti prvi udarac, Japanci su, prema odavna i u tančine razrađenim planovima, pristupili posljednjim pripremama za istodobni napad na Pearl Harbor, Malajski poluotok, otoke Guam i Wake i na Filipine. Te su operacije bile predviđene kao prvi korak u osvajanju Indonezije. Invazija Filipina bila je povjerena Trećoj floti, pod zapovjedništvom vice-admirala Takahashia. Ona je imala 5 teških i 5 lakih krstarica, 1 nosač aviona, preko 30 razarača, 4 nosača hidroaviona, oko 50 manjih ratnih jedinica i preko 100 transportnih brodova. Kako su amfibijske operacije predviđale istodobne iznenadne desante na nekoliko mjesta, te su snage bile podijeljene u više manjih grupa. Druga flota (2 bojna broda, 2 teške krstarice i 10 razarača), pod vice-admiralom Kondom, koja je osiguravala amfibijske operacije na Malajskom poluotoku, djelomično je pružala širu podršku i desantu na Filipinima. Zračnu podršku pružalo je desantu oko 450 aviona, baziranih na Formozi.
Glavna karakteristika predviđene invazije bila je najstroža konspirativnost. Prvi su desanti bili planirani kao iznenadni pothvati. Iako su američke flotne snage bile neznatne, Japanci su morali imati pred očima razmjerno velik broj protivničkih podmornica i dosta jake zračne snage, pogotovu, što su gotovo svi japanski nosači aviona bili angažirani u napadu na Pearl Harbor, a lovački avioni kopnene avijacije na Formozi nisu imali dovoljno veliku daljinu djelovanja, da bi mogli osigurati bombardere pri zračnim napadima na aerodrome blizu Manile. Zato su Japanci odustali od prethodnih bombardiranja desantnih mjesta brodovima i avionima, a pomorska je avijacija izvršila strateška bombardiranja tek u posljednji čas, pošto su desantni odredi već bili isplovili. Kao polazne operacione točke služile su: luke na Formozi, odnosno na otocima Pescadores, za desante na sjevernoj i istočnoj obali otoka Luzon, a baze na otocima Palau i Ryukyu za sva ostala mjesta na Filipinima.
Zračni napadi. Početak operacije protiv Filipina bio je planiran za 8. XII. 1941 uzoru (po lokalnom vremenu istočnog longitudinalnog datuma), dakle svega 4—5 sati nakon napada na Pearl Harbor. Jaka naoblaka i slabo vrijeme usporili su zračne napade na filipinska uporišta, te su prve snažne formacije japanske avijacije (oko 190 aviona) poletjele s Formoze tek u 10h 15m, da napadnu aerodrome Clark i Nichols u blizini Manile. Američki avioni s tih aerodroma uzletjeli su već u 8h 30m na vijest o približavanju manjih grupa protivničke avijacije, ali su se oko 10h opet vratili, budući da nisu nigdje našli protivnike. Tako su japanske zračne formacije, kad su se u 12h 45m neopaženo približile svome cilju, zatekle sve američke avione na aerodromima i već u prvom napadu uništile trećinu lovačkih i preko polovinu bombarderskih aviona. Slabo vrijeme 9. XII. spriječilo je daljnje zračne napade, ali je 10. XII. oko podne preko 150 japanskih aviona napalo aerodrome Nielson i Nichols i ratnu luku Cavite. Iz visine od 6000 m, izvan dometa protuavionske artiljerije, preko 50 aviona bombardiralo je 2 ½ sata pomorski arsenal, skladišta, vojarne, ostale pomorske uređaje i brodove u luci. Požar je do temelja uništio cijeli arsenal i trećinu grada. Tom prilikom uništen je i velik broj podmorničkih torpeda (oko 230 komada). Japanski su avioni dva dana kasnije napali hidroplansku bazu Olongapo i uništili sve hidroavione.
Desanti. Uporedo sa zračnim napadajima izvršeni su i prvi iznenadni desanti. Odred kontra-admirala Hirose (5 razarača, 2 transportna broda i nekoliko manjih ratnih jedinica) iskrcao je 8. XII. 1941 oko 500 vojnika na otok Batan, sjeverno od rta Engaño. Taj odred imao je zadaću da na otoku izgradi aerodrom za lovačke avione, koji bi osiguravali bombardere pri napadima na američke baze. Nakon uspješnog napada na aerodrome Clark i Nichols, i pošto je uništen velik dio američke avijacije, Japanci su odustali od te namjere, te je odred admirala Hirose 10. XII. zauzeo otok Camiguin blizu luke Aparri i ondje uredio hidroplansku bazu. Odred kontra-admirala Hara (1 laka krstarica, 6 razarača, 6 transportnih brodova i 9 manjih jedinica) uzoru istoga dana iskrcao je oko 1000 vojnika blizu luke Aparri. Jako nevrijeme otežalo je iskrcavanje ovih trupa. Da su Američani imali u blizini jače zračne snage i više četa, lako su mogli odbiti taj desant, kao što su odbili istovremeni desant u blizini luke Vigan. Tim desantom upravljao je kontra-admiral Nishimura (1 laka krstarica, 7 razarača, 6 transportnih brodova i 15 manjih ratnih jedinica). Pošto je zbog uzburkana mora i aktivnosti američke avijacije morao odustati od desanta, idućeg je jutra iskrcao svoje čete (oko 1500 vojnika) nekoliko milja južno od Vigana. Ovi prethodni desanti, izvršeni iz baza na Formozi, imali su dvojaku svrhu: prvo, da osiguraju pozadinu, odnosno lijevo krilo glavnog desantnog odreda, koji se imao iskrcati u zaljevu Lingayen i napredovati prema Manili; drugo, da japanskim zračnim snagama omogući upotrebu aerodroma na sjeveru Luzona i tako glavnom desantu pojača zračnu podršku. Da bi zaštitio glavne desantne snage od zračnih napada s juga, odred kontra-admirala Kuba (1 laka krstarica, 6 razarača, 2 nosača hidroplana, 7 transportnih brodova i 9 manjih ratnih jedinica), pošavši iz baze na otočju Palau, iskrcao je 12. XII. oko 1000 vojnika u luci Legaspi, na južnom kraju otoka Luzona. Dan prije toga, dva flotna minonosca položila su oko 450 mina u prolazu San Bernardino i tjesnacu Surigao, da bi Američanima spriječili prolaz kroz te vode. Širu podršku tim operacijama pružao je odred kontra-admirala Takagia (1 nosač aviona, 3 teške krstarice, 1 laka krstarica i 7 razarača).
Pošto su prethodnim desantima osigurali pozadinu, Japanci su pristupili glavnom desantu u zaljevu Lingayen. Desantni odred (1 pješačka divizija i više specijalnih trupnih odreda svih vrsta) prevezen je u tri grupe na 76 transportnih brodova iz luka Takao i Keelung na Formozi i luke Mako na otocima Pescadores. Za užu podršku transporta i desanta ovih triju grupa služili su odredi admirala Hirose, Hare i Nishimure, koji su osiguravali desante na otoku Batan i u lukama Aparri i Vigan. Širu podršku pružala je glavnina Treće flote vice-admirala Takahashia (2 teške i 1 laka krstarica, 2 razarača i 2 nosača hidroplana), te Druga flota admirala Konda, koja je radi toga prekinula operacije na Malajskom poluotoku. Ovo pretjerano osiguranje desanta protiv neprijateljskih nadvodnih jedinica bilo je posve suvišno, jer Američani u tim vodama nisu imali gotovo nikakvih flotnih snaga. Oko 100 japanskih aviona s osvojenih baza kod Aparria i Vigana napalo je 18. XII. američke obrambene položaje u zaljevu Lingayen, a 21. XII. pred ponoć uplovili su u zaljev trupni transporti. Dana 22. XII. uzoru, kad su se počeli iskrcavati prvi japanski odredi, oko 100 aviona napalo je aerodrom Clark i sjedište komande američkih vojnih snaga Fort Stotsenberg. S obzirom na loše vrijeme i slabu organizaciju pothvata, Japanci mogu pripisati samo svojoj golemoj nadmoći, nemoći američkih podmornica i slaboj američkoj avijaciji, što je taj desant u glavnim potezima uspio. Kako japanske prihvatne snage nisu raspolagale zračnim osiguranjem, mogli su i malobrojni američki avioni nesmetano napadati protivničke ratne i transportne brodove. Zbog neznatne dubine zaljeva i jake protupodmorničke obrane, brojne američke podmornice potopile su samo nekoliko protivničkih transportnih brodova. Tehničke pripreme Japanaca za desant bile su nedovoljne. Krhki desantni čamci nisu mogli po nevremenu prevoziti tešku artiljeriju i veća vozila. Na sreću po Japance, pravodobno je do mjesta desanta stigao vojni odred, iskrcan 11. XII. kod luke Vigan, i osigurao mostobran, tako da su se glavni dijelovi desantnih trupa napokon iskrcali, iako isprva bez teškog oružja i unatoč svim nedostacima.
Dok su prethodnice glavnog desantnog odreda sa sjevera nastupale prema Manili, 24. XII. iskrcala se druga japanska divizija istočno od Manile u zaljevu Lamon. Te su čete 17. XII. krenule na 24 transportna broda, u pratnji 6 topnjača, iz luke Amami O Shima na otocima Ryukyu, a sjeverno od otoka Luzona sačekao ih je odred admirala Kube, da pruži podršku tom desantu. Čete, koje je taj odred iskrcao 12. XII. u luci Legaspi, priključile su se u zaljevu Lamon novonadošloj diviziji, te su sve ove snage odmah počele napredovati prema Manili. Kako su malobrojne američke zračne snage u dotadašnjim borbama bile potpuno uništene, a nakon katastrofe u Pearl Harboru flotne snage nisu mogle pružiti nikakvu pomoć Filipinima, general McArthur, s obzirom na veliku nadmoć protivnika, napustio je Manilu. Prema predviđenom planu, 27. XII. 1941 povukao se sa svojim četama na poluotok Bataan.
Istovremeno s desantima na otoku Luzonu, Japanci su iz svoje baze na otočju Palau prevezli jake trupne odrede na južne Filipine, koji su za njih bili važniji nego Luzon. Oni su im služili kao odskočna daska za zauzimanje sjevernog Bornea, gdje su se nalazili važni izvori nafte. Odred kontra-admirala Tanake (1 laka krstarica, 6 razarača, 1 minonosac i 14 transportnih brodova) iskrcao je oko 7000 vojnika u luci Davao, na otoku Mindanao. Odred kontra-admirala Takagia, pojačan jednim nosačem aviona i jednim nosačem hidroplana, pružao je širu podršku ovom pothvatu. Još istoga dana Japanci su u blizini luke uredili hidroplansku bazu, a dva dana kasnije spustili su se japanski kopneni avioni na obližnji aerodrom. Admiral Tanaka, uz podršku obaju nosača aviona, odnosno hidroaviona, prebacio je 25. XII. oko 4000 vojnika na otok Jolo, između otoka Mindanao i Bornea. Time su uglavnom bile dovršene desantne operacije na Filipinima. Daljnja snažna trupna pojačanja bez teškoća su se iskrcavala u osvojenim lukama.
Osvajanje Filipina. S obzirom na golemu nadmoć japanskih flotnih snaga, admiral Hart uputio je 8. XII. 1941 svoje veće ratne jedinice u Indoneziju, a na Filipinima zadržao je samo podmornice, 2 razarača i sitne ratne jedinice. Velike nade, koje su Američani polagali u svoje podmornice, potpuno su se izjalovile. Podmornice nisu mogle ni usporiti japanske amfibijske operacije. Bez obzira na nedovoljno ratno iskustvo komandanata podmornica i slabo funkcioniranje torpeda, njihov je rad bio otežan zbog pomanjkanja izviđačke avijacije i zbog stalnog bombardiranja podmorničke baze u Manili. Nakon japanskog bombardiranja morali su Američani napustiti ratnu luku Cavite. Što se je još dalo spasiti, do 19. XII. prenijeto je na otok Corregidor. Poslije odluke o evakuaciji Manile, 26. XII. preostala dva razarača i pomoćni brodovi, koji nisu bili neophodno potrebni, otplovili su u Indoneziju. Jedini matični brod za podmornice Canopus premješten je na poluotok Bataan, gdje je unatoč stalnom bombardiranju iz zraka, do kraja služio kao brod radionica za sve potrebe vojske i malobrojnih preostalih ratnih brodova. Podmornice, koje su operirale u vodama Filipina, upućene su nakon akcije u luke Indonezije. I sâm admiral Hart 26. XII. napustio je Luzon na jednoj podmornici. Od cijele Azijske flote ostale su na poluotoku Bataan, kao podrška vojsci (osim broda Canopus), samo 3 riječne topovnjače (koje su doplovile iz rijeke Yangtze), 3 minolovca, 6 torpednih čamaca i nekoliko manjih pomoćnih brodova. Ovih nekoliko jedinica vodilo je zajedno s vojskom beznadnu borbu s nadmoćnim protivničkim vojnim snagama, koje su bile znatno pojačane dovozom novih četa. Po nalogu vlade u Washingtonu, 2. III. 1942 napustio je general McArthur (s nekoliko viših oficira) na jednom torpednom čamcu poluotok Bataan, da u Australiji preuzme obranu jugozapadnog Pacifika, i da organizira vojne snage za protjerivanje Japanaca s toga ratišta. Nekoliko dana prije toga evakuirani su na podmornicama članovi filipinske vlade i drugi viši činovnici. Daljnju obranu poluotoka Bataan preuzeo je general Wainwright, ali je njegov položaj uskoro postao neizdržljiv, zbog uske blokade poluotoka od strane protivničkih flotnih snaga i zbog nestašice hrane za vojsku. Dana 8. IV. 1942 morale su američke i filipinske čete napokon položiti oružje. General Wainwright prebacio se s manjim trupnim odredima na otok Corregidor (južno od poluotoka Bataan), gdje je produžio otpor do 6. V. 1942. Mnogi američki i filipinski vojnici odmetnuli su se u džungle i neprohodne predjele Filipina, gdje su, uz podršku naroda, vodili partizanski rat protiv okupatora sve do oslobođenja. Američke su podmornice podržavale taj otpor povremenim dovozom oružja, lijekova i tehničkih pomagala.
Oslobođenje Filipina. Japanska okupacija, koja se uglavnom protezala na luke, gradove i veća naselja, potrajala je preko tri godine. Američani i Saveznici poduzeli su niz opsežnih i uspjelih amfibijskih operacija protiv japanskih uporišta na srednjem i južnom Pacifiku (v. Guadalcanal; otoci Solomon; Bougainville; Nova Gvineja; otoci Bismarck; Admiralitetski otoci; otoci Gilbert; otoci Marshall i Marijanski otoci). U listopadu 1944 Američani su izvršili velik desant na otoku Leyte. Sedma američka flota, pod vice-admiralom Kinkaidom (6 bojnih brodova, 11 krstarica, 18 eskortnih nosača aviona i 110 razarača) osiguravalo je prijevoz i desant cijele armije, a Treća flota admirala Halseya (9 teških i 8 lakih flotnih nosača aviona, 5 brzih bojnih brodova, 14 krstarica i 58 razarača) pružala je širu podršku ovoj operaciji. U vezi s tim desantom došlo je do najveće pomorsko-zračne bitke u povijesti pomorskog ratovanja. U njoj je uništen glavni dio japanske flote i definitivno slomljena japanska pomorska moć. Poslije operacija na otoku Leyte došao je desant na otok Mindoro. Sedma flota, uz podršku Treće flote, 9. I. 1945 iskrcala je jake američke snage u zaljevu Lingayen, na istome mjestu, gdje su tri godine ranije Japanci izvršili svoj glavni desant. Uz podršku flotnog odreda kontra-admirala Strublea, jedan armijski korpus izvršio je 29. I. 1945 desant u blizini zaljeva Subic, na poluotoku Bataan. Nekoliko dana kasnije odred kontra-admirala Fechtelera iskrcao je jače trupne snage južno od Manilskog zaljeva. Tako je glavni grad Filipina bio sa svih strana opkoljen i uskoro oslobođen. Dana 16. II. vratile su se američke trupe na otok Corregidor, potkraj mjeseca oslobođen je otok Palawan, a zauzimanjem južnih Filipina u ožujku i travnju 1945 bili su svi filipinski otoci uglavnom oslobođeni.
LIT.: L. H. Brereton, The Brereton Diaries, Washington 1946; J. Wainwright. General Wainwright's Story, Washington 1946; W. L. White, They were Expendable, New York 1942; Bombing Strategic Survey, The Campaigns of the Pacific War, Interrogations of Japanese Officials, Washington 1948; F. Hunt, McArtur and the War Against Japan, New York; C. Romulus, I Saw the Fali of the Philippines, New York; J. A. Field, The Japanese at Gulf Leyte, Princeton; E. Morison, History of United States Naval Operations in WorId War II, Vol. III, The Rising Sun in the Pacific, Boston 1950, i Vol. XII, Leyte, Boston 1954.Z. V.