EVROPA, dio velike kopnene mase, koja se pruža između Atlantskog i Tihog oceana, ali se ipak odavna smatra zasebnim kontinentom. Takvo se shvaćanje održalo do danas zbog kulturne, privredne i političke uloge, koju je Evropa imala u svijetu.

Ime potječe od asirske riječi ereb (zalaz sunca, zapad), dok je od riječi açu (izlaz sunca, istok) nastao naziv za Aziju. Grci su preuzeli taj naziv od Feničana i u izmijenjenu ga obliku primijenili na zapadnu obalu Egejskog mora. Kasnije se opseg tih pojmova proširio, pa su se dijelom Evrope smatrale sve zemlje, koje se drže kopnene Grčke, a Azijom one zemlje, koje se drže istočnog primorja Egejskog mora. Od vremena jonskih geografa (← 500) pa sve do XVIII. st. smatrao se istočnom granicom Evrope Don, a kasnije je ta granica upotpunjena na sjeveru tokom Sjeverne Dvine. U XVII. st. pružila se granica od koljena Dona prema Volgi te duž nje i Kame na Ob. God. 1730 uzeo je Šveđanin Strahlenberg kao granicu gorje Ural, no ona je općenito prihvaćena tek oko sredine XIX. st. Pritom valja istaknuti, da se danas kao granica uzima istočno podnožje Urala, i to stoga, što se zapadni pristranci postepeno uzdižu, dok na istočnoj strani Ural naglo pada.

Južno od gorja Urala granica se kontinenta povlači rijekom Uralom, a na prevlaci između Kaspijskog jezera i Crnog mora rijekom Manyčem, koji s Donom utječe u Azovsko more. Egejskim otočjem granica se povlači od Dardanela prema jugozapadu do širine Khíosa, a zatim prema jugoistoku.

Evropi pripadaju otoci Færøerne i Island, a u Sjevernom ledenom moru Svalbard, Zemlja Franje Josipa i Novaja Zemlja. U takvu opsegu ima Evropa 9,740.000 km² (7,4% od suhe Zemljine površine). Najveća je udaljenost na kontinentu između rta São Vicente i Jugorskog prolaza, a iznosi 5650 km. Kopnena veza s Azijom široka je na istoku 3300 km (Jugorski prolaz—ušće Urala), a na Kavkaskoj prevlaci 670 km. Povrh toga oba su kopna u neposrednom susjedstvu na tjesnacima Bosporu (700 m) i Dardanelima (1300 m). Udaljenost od Afrike iznosi kod Gibraltara 14 km, a na Sicilskom prolazu 140 km. Evropa se nalazi usred kopnene polutke te ima razmjerno povoljne veze i s ostalim kontinentima. Položajem na Atlantskom oceanu postala je posrednikom između Staroga i Novoga svijeta.

Najsjevernija točka Evrope je Sjeverni rt (na otočiću Mageröy) na 71°10', a nešto južniji je kopneni rt Nordkyn. Najjužnija točka kopna je rt Tarifa na 36°, dok Kreta seže do 35°. Najzapadniji je rt Roca na 9°30' zapadne dužine, a najzapadniji je rt Irske Dunmore jedan stupanj zapadnije. Najistočnija točka nalazi se na sjevernom Uralu, na 65° istočne dužine.

S tektonskog i geomorfologijskog stanovišta mora se Evropa uzeti kao zapadna okrajina velike kontinentske mase, te je H. Reuschle, s obzirom na fizičko jedinstvo i povezanost, već god. 1858 stvorio naziv Evrazija. Njezine arktičke obale prati gotovo neprekinuto nizinski pojas od Čukotskog poluotoka do Bijelog mora, a na jugu se pruža pojas mlađeg nabornog gorja od Atlantskog do Tihog oceana. Po sredini se nalazi pojas starijih masiva, na koji se danas ograničuje geologijski pojam Evrazije. Usto se preko Urala neporemećeno protežu zone klime, vegetacije i tla. No zapadni dio Evrope (zapadno od crte Kalinjingrad — Odessa) ima nekih osobitosti. Ovaj dio kopna je orijentiran prema zapadnim morima, a odlikuje se razvedenošću, raznovrsnim oblicima i povoljnim klimatskim prilikama. Ove osobine pogodovale su razvoju kulturnih, privrednih i političkih snaga.

Upoznavanje Evrope. Sredozemne obale prvi su upoznali Feničani. Kroz Gibraltarska vrata stigli su do Engleskog kanala, a njihove kopnene veze sezale su preko srednje Evrope do Baltičkog mora. Grčkom kolonizacijom bile su obuhvaćene ne samo sredozemne, nego i crnomorske obale. Za upoznavanje zemalja izvan ovog kruga zaslužan je Piteja iz Massilie (oko ← 345), koji je proputovao sjeverozapadnu Evropu te utvrdio poluotočni značaj Iberije, oplovio Britaniju, prošao sjevernu obalu Njemačke i možda stigao do jugozapadne obale Norveške. Rimskim osvajanjima upotpunilo se poznavanje sjevernih strana, no o Skandinaviji se u doba Ptolomeja (oko 150) nije gotovo ništa znalo, a jednako ni o sjeveroistočnoj Evropi. Tek su normanska putovanja donijela jasnije predodžbe o evropskom sjeveru. Normani su 861 otkrili otoke Færøerne, a oko 865 Island. Norman Othar oplovio je potkraj IX. st. Sjeverni rt i dopro u Bijelo more. Skandinavija se još uvijek smatrala otokom. Portolani XIV.—XVI. st. daju dosta točne obrise sredozemnih i atlantskih obala do širine Engleskog kanala. O obalama Sjevernog i Baltičkog mora donijele su točnije podatke holandske pomorske knjige i karte potkraj XV. st. Pod utjecajem danskog kartografa Klaudija Clavusa (1427) Skandinavija se dugo prikazivala vezana s Grenlandom. Realnije odnose predočuje god. 1539 Olaus Magnus svojom velikom kartom Sjevera. Poslanstva na ruski dvor u XVI. st. ispravila su mnoge netočne i mutne predodžbe o istočnoj Evropi. Pritom je osobito zaslužno djelo austrijskog diplomata S. v. Herbersteina (1549). Do kraja XVI. st. bila je cijela Evropa poznata u grubim obrisima, a u polovici XVIII. st. počelo se izvoditi precizno kartiranje na temelju astronomskog određivanja položaja.

Razvedenost kopna i obala. Evropa je razvedenija od bilo kojeg drugog kontinenta. Nigdje nije more tako duboko prodrlo u kopnenu masu kao između Gibraltara i podnožja Kavkaza (zračna udaljenost iznosi oko 4000 km). U manjem je opsegu prodrlo more u kopno Sjevernim i Baltičkim morem. Udaljenost između Shetlanda i ušća Neve iznosi oko 2000 km. Razvedenost kontinenta izražava se odnosom veličine kopnenog trupa prema površini poluotoka i otoka. Ovi zauzimaju 28% od ukupne površine. Istočna Evropa je kompaktna, a zapadno od crte Kalinjin grad (Königsberg)—Odessa trup se suzuje, pa udaljenost između sjevernih mora i Sredozemnog iznosi oko 1000 km.

Prodiranje mora u kopnenu masu imalo je izvanredno povoljan utjecaj na klimu, a dodir stanovništva s morem, koji je mnogostraniji nego kod drugih kontinenata, povoljno je djelovao na kulturni i privredni razvoj evropskih naroda. Raščlanjenost na veći broj poluotoka i otoka, uz vertikalnu razvedenost, pogodovala je zasebnom razvoju većeg broja naroda i osigurala opstanak dobro ograničenih država. Zbog razvedenosti kontinenta udaljenost od mora nije velika. Srednja udaljenost iznosi 340 km, a samo 18% površine Evrope (uglavnom na istoku) je više od 600 km udaljeno od najbliže obale. Kraj, koji je najudaljeniji od bilo kojeg mora, nalazi se u Uralu blizu Magnitogorska (od Azovskog i Bijelog mora daleko oko 1500 km).

Duljina evropskih obala iznosi 41.000 km. Njihova je razvedenost općenito veća nego kod ostalih kontinenata, na 1000 km² površine dolazi 4,1 km obale (u Africi 1,0 km). Najrazvedenija je norveška obala, gdje koeficijent razvedenosti iznosi 20 (t.j. obala je 20 puta dulja od zračne crte). Na drugom je mjestu naša obala (razvedenost 10), zatim grčka i španjolska. Oblici obala mijenjali su se pozitivnim i negativnim pomicanjem morske razine; danas prevlađuju oblici nastali pozitivnim pomicanjem morske razine i stoga su evropske obale većinom razvedene.

Obala Sjevernog ledenog mora seže od Karskih vrata do Sjevernog rta. Najdublje u kopno prodire ovdje Bijelo more, koje nije dublje od 200 m. Ove su obale većinom niske i močvarne. Zahvaljujući Golfskoj struji, more se zaleđuje na sjeveru samo pet mjeseci (dok je Bijelo more osam mjeseci blokirano ledom), a obala između Murmanska i Sjevernog rta uopće je slobodna od leda.

Obala Atlantskog oceana seže od Sjevernog rta do Gibraltarskih vrata. Norveška je obala visoka, a glavni elementi razvedenosti su fjordovi i bezbrojni otoci. Blizu obale doseže more dubinu od 1000 m, a sjeverozapadno od Lofota i preko 4000 m. Obale Pirenejskog poluotoka također su visoke, ali manje razvedene (najčešći su rijasi — potopljena riječna ušća). Nekoliko desetaka kilometara od obale Biskajskog zaljeva i otvorenog Atlantskog oceana dosežu dubine 2000—4000 m. Po sredini između skandinavske i pirenejske obale pruža se daleko prema sjeverozapadu prostran podmorski prag, s kojega se dižu iznad mora Britanski otoci, Færøerne i Island. Ovom se dijelu atlantske obale priključuju dva sporedna mora, Sjeverno i Baltičko. Osim ruba Armoričkog masiva kontinentske su obale najčešće niske i pješčane. Izuzevši Baltičko more plimna je amplituda jaka duž cijele atlantske obale, a osobito u ljevkastim zaljevima (Bristolski kanal, Zaljev St. Michel). Zbog utjecaja Golfske struje obale su slobodne od leda osim Botničkog i dubljih dijelova Finskog i Riškog zaljeva. Botnički zaljev je svake zime pokriven jakom korom leda.

Evropske obale Sredozemnog mora i njegovih sporednih zavala pružaju se od Gibraltara do ušća Dona. Obale Sredozemnog mora su stjenovite, strme i razvedene, osim na deltama i rijetkim primorskim ravnima, a evropske obale Crnog i Azovskog mora većinom su niske i glavni element razvedenosti su limanska ušća. Plimna amplituda je u Sredozemnom području općenito neznatna. Zimi se zamrzava Azovsko i sjeverni dio Crnog mora, a to je u vezi ne samo s oštrim kontinentskim zimama, nego i s manjom slanošću ovih mora.

Pregled geologijske povijesti Evrope. Raznoliki reljef i jaka horizontalna razvedenost posljedica su geološkog razvoja, koji je u pojedinim dijelovima kontinenta različito tekao. Najstarije nabiranje, o kojem nešto više znamo, bilo je t. zv. kaledonsko potkraj silura. Ovim se nabiranjem na sjeverozapadu Evrope uzdiglo kopno, čiji se tragovi nalaze u Irskoj, zapadnoj i sjevernoj Velikoj Britaniji i na Skandinavskom poluotoku. Slabiji su tragovi nabiranja utvrđeni i na evropskom kopnu.

Za srednjeg i donjeg devona bili su veliki dijelovi tog kopna opet preplavljeni, i to je za Fenoskandiju vjerojatno bila posljednja opća transgresija. Istočna Evropa je dio iste plasine kao i Fenoskandija, no nije nabirana, ali je u kasnijim razdobljima nekoliko puta preplavljena.

Tokom karbona i perma uslijedilo je dalekosežno nabiranje (hercinski orogen) na području današnje zapadne i srednje Evrope, a djelomice i južne. Kasnije su razaranjem ovih nabora nastale trupinaste ravni, koje su za vrijeme mezozoika bile ponajviše pokrivene morskim taložinama.

Južno od hercinskih nabora postojala je od karbonskog doba do tercijara velika i široka geosinklinala, koju je ispunjalo more Tetis. Ono je tokom vremena mijenjalo opseg i dubinu. Na njegovu su se dnu staložile debele naslage, pretežno vapnenca. Već u kasnijem mezozoiku počelo se dno Tetisa nabirati, poslije krede su ojačali tektonski pokreti praćeni vulkanskim pojavama, a vrhunac je nabiranja bio oko sredine tercijara (oligocen i miocen). Tada je nastalo mlađe evropsko i azijsko gorje. Od Tetisa je ostala sužena zavala u području današnjeg Sredozemnog mora, od kojega se pružao duguljast morski rukav dolinom Rhône, sjeverno od Alpa i Karpata, preko sjevernog dijela današnjeg Crnog mora i Kaspijskog jezera dalje na istok. Za vrijeme pontika nestalo je i tog rukava, te su preostala samo manja mora i brojna jezera. U daljem toku pliocena došlo je do jakih okomitih pokreta; pojedine plasine utonule su za 3000—4000 m, te su nastala ingresivna mora. Tako su se oblikovale pojedine zavale Sredozemnog mora.

U diluviju bila su četiri ledena doba razdvojena toplijim razdobljima (interglacijalna doba). Kontinentski led pokrivao je 6—6½ milijuna km², a središte mu je bila Fenoskandija. Led se širio preko Sjevernog mora do Britanskih otoka (osim južne Engleske) te od ušća Rajne do podnožja Njemačkog sredogorja, a na jugoistoku je preko sjeverne i srednje Rusije sezao sa dva izbojka u području Dnjepra i Dona sve do 48° N. Pomicanjem ledenih masa bila je stjenovita površina mjestimično izbrušena, a niža su područja zatrpana. Tako se na evropskom sjeveru izmjenjuju zaobljene grbine i zavale, u kojima su danas brojna jezera i tresetišta. Značajna su dva niza završnih morena, koji su nastali u doba zastoja pri povlačenju leda. Vanjski luk vodi od poluotoka Jyllanda duž Baltičke jezerske ploče, a u Rusiji stvara glavnu razvodnicu. Unutrašnji luk vodi od južne Norveške preko švedske jezerske ulegnine, južne Finske do Bijelog mora.

Samostalna oleđena područja bila su na većim visinama, Alpama, Pirenejima i nešto na Balkanskom poluotoku, na Karpatima i Betijskim Kordiljerama. U gorju je snježna granica bila na visini od oko 1200—1300 m, dakle niža od današnje. Zbog konstantno niskih temperatura vladao je nad područjem kontinentskog leda stalan visoki pritisak, i odatle su (osobito za posljednje oledbe) puhali stalni vjetrovi raznoseći s periferijskih predjela sitnu prašinu. Ona se taložila u Ukrajini, Panonskoj nizini i u ostaloj jugoistočnoj Evropi, te su od nje nastali višestruki slojevi sipkog prapora.

U pleistocenu su tektonski pokreti bili razmjerno slabiji. Tada je utonulo dno Egejskog i Crnog mora, a sjeverni dio Jadranskog mora bio je preplavljen. Stvaranjem Sicilskih vrata spojene su međusobno zavale Sredozemnog mora, a postankom Gibraltarskih vrata spojeno je Sredozemno more s Atlantskim oceanom. Ponovo je nastalo sasvim plitko Sjeverno more, koje je Veliku Britaniju odvojilo od kopna, a u postglacijalno doba nastalo je Baltičko more. Potkraj diluvija bila je sjeverna Rusija preplavljena, a transgresija Kaspijskog jezera prema sjeverozapadu dovela je do prolazne veze s Crnim morem.

Od kraja tercijara smirivala se na području Evrope vulkanska djelatnost te je u geologijskoj sadašnjosti gotovo posve utihnula, izuzevši na Islandu i u području Sredozemnog mora. Vezuv je danas jedini vulkan evropskog kopna. Vulkanski su izljevi na Islandu posvema pokrili staru podlogu. Prostranija područja eruptivnih stijena prostiru se u Francuskom središnjem masivu, srednjem Porajnju, u srednjoj Italiji i usred Balkanskog poluotoka.

Reljef. U današnjem obličju tla pretežu nizine i gorja, a visoravni ima malo, pa se i po tome Evropa razlikuje od Afrike i Azije, gdje su visoravni veoma prostrane. Gorje je niže nego na većini ostalih kontinenata, pa srednja visina kopna iznosi samo 300 m. Nema dugih neprekinutih gorskih lanaca kao u Aziji i Americi. Nizina ima mnogo više te obuhvaćaju gotovo dvije trećine kopna, a samo je 6% površine više od 1000 m nad morem. Najveća je nizina na evropskom sjeveroistoku, a gorje se nalazi tu samo na rubovima. Drukčije je na evropskom zapadu, koji ima mnogo raznolikije obličje tla te se izmjenjuju nizine, gorja i visoravni.

S obzirom na postanak mogu se u Evropi razlikovati četiri velike tektonske cjeline:

1. Baltički štit obuhvaća istočni dio Skandinavije te Finsku i Kolu. Građen je uglavnom od prastara kamenja, gnajsa, kristalastih škriljavaca i starog eruptivnog kamenja, a od mladih slojeva sačuvali su se neznatni ostaci. Područje je nabrano u pretkambrijsko doba, a od sredine paleozoika nije bilo preplavljeno morem. Kopno je bilo izvrgnuto razornom djelovanju vanjskih sila te su stari nabori odneseni i teren poravnan. Danas Baltički štit čini plitku zavalu, kojoj sredinu zauzima Baltičko more, pa je sličan preokrenutu štitu. Niz potonina od Finskog zaljeva do Bijelog mora dijeli ga od Ruske ploče.

2. Ruska ploča je jedan od najmirnijih dijelova Zemljine kore. Izuzevši arhajsko doba nije tu bilo nabiranja ni rasjeda. Zbog niska položaja i slaba su uvinuća omogućila transgresije susjednih mora te su se u svim geologijskim razdobljima na preplavljenim područjima jednolično taložili slojevi, koji su se sačuvali u prvotnom vodoravnom položaju. Ruska ploča je nadaleko ravna, a samo nekoliko neznatno nasvođenih pragova razdvaja plitke zavale i porječja. Po sredini između istočnoevropskog i sibirskog dijela plasine bio je u gornjem karbonu nabran Ural, a s njim zajedno gorje na Novaji Zemlji i Timanski hrbat. Zbog razorna djelovanja vanjskih sila ostala je od starih uralskih nabora samo trupina, koja se u tercijaru uzdigla duž rasjeda.

3. Područje paleozojskih nabora obuhvaća uglavnom sjeverozapadnu Evropu. Kaledonsko gorje nabrano je u starijem paleozoiku (za silura i devona). Ono se proteže od sjeverne Irske preko Škotske i duž zapadne Skandinavije. Na sjeveru se produžuje prema Novaji Zemlji, Zemlji Franje Josipa i Svalbardu, a s druge strane prema Grenlandu do Labradora. Za ovo gorje karakteristični su crveni pješčenjaci. Hercinsko gorje je nabrano za karbona (i perma). Dijelimo ga na dva sustava. Armorički luk se pruža od južne Irske preko južnog Walesa i Cornwalskog gorja, Bretagne do Francuskog središnjeg masiva. Na zapadu se zacijelo nastavljao prema Sjevernoj Americi. U Središnjem se masivu Armorički luk sučeljuje s Variskičkim lukom, kojemu pripada gorje istočne Francuske i srednje Njemačke, Sudeti i poljsko nisko gorje. Kasnijim rasjedima izlomljeno je paleozojsko gorje. Pritom su jedne plasine uzdignute, a druge spuštene, dok su ga vanjske sile znatno snizile. Duž rasjednih crta dešavale su se vulkanske erupcije. Armoričko gorje nestalo je do neznatnih ostataka, a Variskičko je iskidano u nekoliko masiva. Sjeverne su mu plasine duboko utonule i potpuno su zatrpane mlađim taložinama, osobito u doba diluvijalne oledbe. Tako je nastalo nizinsko područje zapadne i srednje Evrope te plitka podmorska ploča Sjevernog i djelomice Baltičkog mora. — Spomenute tri velike cjeline čine stariju Evropu.

4. Područje mlađeg nabiranja. Na području nekadašnjeg mora Tetisa tercijarnim se nabiranjem stvorilo visoko gorje. Smjer nabora bio je određen nizom starih masiva nabranih i uzdignutih u paleozoiku. To su Iberska Meseta na Pirenejskom poluotoku, utonuli Tirenski masiv na mjestu istoimena mora, Rodopi na Balkanskom poluotoku, Alžirska Meseta i Lidijska masa u Maloj Aziji. Stare plasine vladale su se pri mlađem nabiranju kao ukrućeni dijelovi Zemljine kore. S izuzetkom Pireneja nabori su izvijeni u neobičnim zavojima, kakve nalazimo još jedino u Indoneziji. U središtu nabranog sustava nalaze se Alpe. Na njihove sjeverne vapnenačke lance nadovezuju se Karpati, a na Karpate Balkansko i Pontsko gorje. Na južne vapnenačke Alpe nastavljaju se Dinaridi te preko egejskih otoka gorje Toros. Na jugozapadu su Alpe u vezi s Pirenejima te s Apeninima, koji se u luku protežu preko istoimenog poluotoka i Sicilije. U njihovu nastavku slijedi gorje Atlas u sjevernoj Africi. To je gorje možda u vezi s Betijskim Kordiljerama, koji su preko Baleara opet u vezi s Alpama. Jaila na Krimu u vezi je s kavkaskim naborima, a s druge strane veže se na sjeverne ogranke Balkana. Između ovih grebena te na periferiji nabornog područja spuštene su prostrane zavale Guadalquivira, Ebra, Garonne, Rhône, Padska, Panonska, Vlaška i Marička nizina. Duž silnih rasjeda utonule su pojedine zavale Sredozemnog mora. Zapadni njegov dio potpuno je obuhvaćen mladim naborima, a istočni je dio ostao izvan područja nabiranja i nastao je utonućem.

Najveći isponi Evrope nalaze se u mladom gorju (Mt. Blanc u Alpama visok je 4810 m). Po visini slijede Betijske Kordiljere (3481 m) i Pireneji (3404 m). No i stari masivi su u mlađe doba uzdignuti do znatnih visina: Rodopi 2925 m, Sierra de Gredos (Iberska Meseta) 2661 m te Skandinavsko gorje 2481 m. Od malog broja djelatnih vulkana najveću visinu doseže vulkanski čunj Etne 3263 m.

Vode. Raščlanjena zapadna polovica Evrope podijeljena je na veći broj porječja, a u istočnoj Evropi je vodena mreža mnogo jednostavnija. Glavna se razvodnica drži prilično vjerno osovine kontinenta od Gibraltara do srednjeg Urala, a vodi samo djelomice visokim gorjem. Najvažnija izvorišna čvorišta jesu Sv. Gotthard u Alpama, Moravska vrata i Valdajska uzvisina. Iz ovih čvorišta rijeke se razilaze prema raznim morima.

Glavnom razvodnicom podijeljena je Evropa na dva velika područja otjecanja, na atlantsko i na sredozemno: tablica

Veliki riječni sustavi mogli su se razviti samo u istočnoj Evropi. Ali ni ove rijeke u većini slučajeva ne slijede jednostavan pad terena, nego se probijaju kroz prečke te vežu veliko gornje porječje s kratkim donjim tokom. U zapadnoj polovici Evrope razvio se Dunav tako, da povezuje niz zavala. I najveće evropske rijeke zaostaju svojom duljinom za rijekama drugih kontinenata (izuzevši Australiju). Volga je na 15. mjestu među velikim rijekama svijeta, a porječje joj je pet puta manje od porječja Amazone.

Tablica

Većina navedenih rijeka ima znatne pritoke i malen pad, a razvodnice su niske. Rijeke, koje teku prema oceanu, imaju zbog djelovanja plimnog vala široka ušća i plima prodire duboko u njihov donji tok.

Evropa je u poredbi s nekim kontinentima dosta siromašna jezerima. Najveća jezera: Ladoga (18.130 km²), Onega, Vänern, Vattern i Mälaren nalaze se na mjestu nekadašnjih morskih prolaza i zahvaljuju svoj postanak pokretima Zemljine kore i radu ledeničke erozije. Najbrojnija su jezera u području diluvijalne oledbe u sjevernoj Evropi i u Alpama, zatim u vulkanskim krajinama (Auvergne, Eifel, srednja Italija). Ukupna površina evropskih jezera iznosi 135.000 km². Od toga otpada na finsko-karelijska jezera 72.200 km², na švedska 37.900, a na alpska samo 3300 km².

Klima. Evropa pripada gotovo potpuno sjevernom umjerenom pojasu. Na sjeveru prelazi neznatno u polarni pojas. Pritom je povoljan oblik kontinenta, koji se prema sjeveru suzuje, dok su Sjeverna Amerika i Azija najšire upravo u području hladne klime. Za klimatske je prilike odlučan položaj na zapadnoj strani kopnene mase, koji je u višim geografskim širinama uvijek povoljniji nego na istočnoj strani. Povoljna je i činjenica, da se obala povlači prema sjeveroistoku, što dopušta toplim morskim strujama daleko prodiranje prema sjeveru. Pružanje širokog nizinskog pojasa od Atlantskog oceana do Urala, Sredozemnog mora te Sjevernog i Baltičkog mora u smjeru od zapada prema istoku omogućuje, da oceanski utjecaji duboko prodiru u unutrašnjost kopna. Pritom se rijetko gdje ispriječilo kao zapreka gorje meridijanskog smjera.

Evropa je područje najveće pozitivne termičke anomalije na Zemlji, što se očituje osobito zimi. U sjevernoj Norveškoj doseže ona 20°. Sjeverozapadna Evropa ima prema istočnoj Sjevernoj Americi temperaturu kao da se nalazi 1000 km južnije. London i Berlin nalaze se na istoj geogr. širini kao južni Labrador, gdje su raširene tundre. U toj se pojavi opaža utjecaj Golfske struje, koja za atlantsku stranu Evrope ima ulogu centralnog grijanja. Ona povisuje prosječnu godišnju temperaturu na francuskoj obali za 4°, a na norveškoj čak za 8—10°. Atlantske su obale stoga slobodne od leda sve do krajnjeg sjevera (na 71°N), dok se u istočnoj Aziji more zaleđuje i u Vladivostoku (na 44°N). Pritom ima utjecaja i položaj Novaje Zemlje, koja zaustavlja ledene sante iz Karskog mora. One bi inače plovile mnogo dalje prema zapadu pa bi u Barentsovu moru paralizirale utjecaj Golfske struje.

Vremenske prilike u Evropi ovise uglavnom o razvoju i međusobnom odnosu triju akcionih središta: islandske ciklone te azorske i eurosibirske anticiklone. Maritimni polarni zrak dolazi u Evropu sa zapada ili sjeverozapada pokrenut strujom na stražnjoj strani islandske ciklone, koja se nalazi na sjevernom dijelu Atlantskog oceana. Kontinentski polarni zrak dolazi od eurosibirske anticiklone, koja nastaje zimi na sjeveroistoku i istoku Evrope i u Sibiru. Od azorske anticiklone, koja je razvijena u suptropskom pojasu sjevernog Atlantika, struji prema Evropi maritimni tropski zrak. On dolazi u Evropu i iz Sredozemnog mora na prednjoj strani sredozemnih ciklona, osobito u hladnom dijelu godine. Kontinentski tropski zrak struji u toplo doba godine iz sjeverne Afrike, prednje i središnje Azije, krajeva oko Crnog mora i Kaspijskog jezera. Ovaj zrak pokreću i ciklone i anticiklone. Gibanje zraka na prednjem rubu anticiklone daje ljeti etezijsko strujanje sa sjevernog kvadranta slično pasatima.

Oborine su raspoređene u većem dijelu Evrope na sva godišnja doba. Godišnja količina oborina smanjuje se s udaljenošću od oceana, ali potpuno suhi predjeli nalaze se izvan granica Evrope, tako da je ona jedini kontinent, koji nema pustinja. Smanjivanjem količine oborina u unutrašnjosti kopna povećava se kontinentalnost podneblja, što se očituje u povećavanju opreka između zimske i ljetne temperature.

Mogu se razlikovati četiri glavna klimatska područja:

1. oceanska ili atlantska klima obuhvaća razmjerno usko područje uz Atlantski ocean od sjeverozapadnog dijela Pirenejskog poluotoka do krajnjeg sjevera Evrope. To je područje pod utjecajem zapadnih vjetrova, uzdušna vlaga je velika i oborine obilne (najviše jeseni). Količine iznose uz zap. obalu 2000—3000 mm, a u gorju do 5000 mm. Godišnje kolebanje temperature je maleno. Prema sjeveru padaju i ljetne i zimske temperature. Zimi se izoterme pružaju gotovo meridijanskim smjerom. Zime mogu biti toplije nego u sredozemnoj klimi. Obale su preko Sjevernog rta slobodne od leda, i gotovo se nigdje blizu obale ne stvara trajniji snježni pokrivač; nedostaju dulje periode mraza. Općenito je proljeće hladnije od jeseni.

2. U srednjoevropskom klimatskom području slabi utjecaj oceana te se prema istoku povećavaju opreke između glavnih godišnjih doba. U smjeru prema sjeveroistoku sve više zakašnjava nastup proljeća. Jesen dugo traje i toplija je od proljeća. Količine oborina smanjuju se općenito prema istoku, ali zbog reljefa postoje velike razlike. Oborina ima u sva godišnja doba, a prema istoku i jugoistoku usredotočuju se sve većma na ljeto. U panonskom području očituje se u pojačanim jesenskim kišama utjecaj Jadranskog mora. Najpovoljnije klimatske prilike ima jugozapad, a najmanje povoljne sjeveroistok.

3. Istočnoevropska klima nadovezuje se postepeno na srednjoevropsku. Obuhvaća velike prostore od Bijelog do Crnog mora i Kaspijskog jezera. Ima oštre i duge zime s dugotrajnim snježnim pokrivačem, a zime se pooštruju prema sjeveroistoku. Kratka ljeta razmjerno su topla i prema jugoistoku postaju sve toplija. Godišnja količina oborina postepeno se smanjuje prema jugoistoku, od 500 mm sve do 200 mm. Najviše kiša pada u rano ljeto, a kasno ljeto je suho. Zbog protezanja preko različnih geografskih širina može se ovo područje podijeliti na nekoliko različitih klimatskih provincija:

a) obalni pojas Barentsova mora pripada polarnom području (subarktička klima), ali se zbog malog prostranstva može priključiti istočnoevropskoj. Ovdje su vrlo niske zimske temperature, a srpanjske su ispod 1o°. Slične klimatske prilike ima i veći dio Islanda.

b) Sjevernoruska klima ima duge i oštre zime, a nastup proljeća zakašnjava zbog kopnjenja snijega. Siječanjske su temperature ponajviše ispod —10°.

c) Srednjoruska klima ima siječanjske temperature rijetko ispod —10°, a ljeto je gotovo tako toplo kao u srednjoj Evropi.

d) Crnomorska klima se ističe velikim amplitudama, ljeti je dva mjeseca temperatura iznad 20°. Prema jugoistoku se smanjuje količina oborina, povećavaju amplitude, a oko Kaspijskog jezera je raširena polupustinjska klima.

4. Sredozemna klima je izrazita samo u primorju oko Sredozemnog mora. Ljeti je ono u području suptropskog visokog tlaka zraka (barometarskog maksimuma), te su ljeta izrazito suha i vruća uz rijetku naoblaku i mnogo sunca. U hladnoj polovici godine pretežu zapadni vjetrovi, pa je to razdoblje kišovito (kao u oceanskoj klimi) i zima ima blage temperature. Maksimum oborina je na sjeveru ujesen (studeni), a na jugu zimi. Količina oborina jako varira prema reljefu. Zapadne strane triju velikih poluotoka imaju više oborina nego istočne. Tako gorje neposredno iznad naše obale ima 2000—5000 mm oborina, a unutrašnjost Pirenejskog poluotoka ima samo 300—400 mm. Inače se općenito kolebanje temperature prema istoku povećava. Južna obala Krima ima klimu sličnu sredozemnoj.

Tablica

Klimatske prilike očituju se i u godišnjem kolebanju vodostaja u rijekama. Na većem dijelu kontinenta nije nastup visoke i niske vode ovisan o godišnjem rasporedu oborina, nego o otapanju snijega i o količini ishlapljivanja. Samo kod sredozemnih rijeka vodostaj je odraz rasporeda kiša.

Rijeke zapadne Evrope imaju visoku vodu zimi, a nisku u kasno ljeto. Kolebanje je maleno, a zaleđivanja gotovo nema. U srednjoj Evropi rijeke imaju visok vodostaj sproljeća, kad se otapa snijeg, a najniži u kasno ljeto, kad je ishlapljivanje najjače. One rijeke, koje se hrane alpskim ledenjacima, imaju visoku vodu upravo ljeti. Za oštrijih zima rijeke se zaleđuju i na dulje vrijeme. U istočnoj Evropi snijeg kasno kopni, pa visoka voda nadolazi u kasno proljeće, a nizak vodostaj nastupa zimi zbog zaleđenosti. Rijeke su zaleđene dulje vremena, na sjeveru pola godine. U sredozemnom području znatno je kolebanje vodostaja. Rijeke nabujaju u hladnoj i vlažnoj polovici godine. Ljeti je vodostaj nizak, a manje rijeke često posve presuše. Velike rijeke, koje primaju pritoke iz različitih klimatskih područja, imaju u pojedinim dijelovima svog toka različit ritam vodostaja (Rajna, Dunav).

Snježna granica ovisi o ljetnoj temperaturi, o uzdušnoj vlazi i o količini oborina. Ona se nalazi u sjevernoj Skandinaviji na visini 790—900 m, u Alpama 2700—2800, a u Pirenejima 2900 m visoko.

Biljni i životinjski svijet. Raširenost biljnog svijeta ovisna je o klimi. Stoga se u mlađoj geološkoj prošlosti s promjenama klime više puta mijenjao biljni pokrivač. U paleogenu je sve do dalekog sjevera vladala tropska klima, pa je tropska flora bila raširena na arktičkim otocima. Poslije toga su temperature postajale postepeno niže. U miocenu je veći dio Evrope imao suptropske i tropske biljke, arktički su otoci imali bjelogoričnu šumu. U toku pliocena klima je postajala hladnija, a najnepovoljnije su prilike bile za diluvijalne oledbe. Tada je na rubu kontinentskog leda u zapadnoj i srednjoj Evropi bila raširena tundra, a dalje na jugu crnogorična šuma, dok su se u svako interglacijalno i u postglacijalno doba biljke širile prema sjeveru. Poslije oledbe bilo je više stepskih faza, te su se kserofilne biljke (prilagođene duljoj suši) širile s istoka u velike alpske doline, a sjeverno od Alpa širile su se i preko Rajne. Kad je klima postala vlažnija, održale su se te biljke samo na praporu i na tlu, koje obiluje vapnencem. Ovo seljenje s istoka bilo je najjače u doba t. zv. klimatskog optimuma, u kasnije postglacijalno doba, kad su sve vegetacijske granice bile 200—400 m više nego danas. Poslije toga razdoblja postalo je hladnije, pa je nastupilo osiromašenje šume, i pojedine vrste drveća povukle su se u današnja područja raširenosti.

Flora sredozemnog područja bila je mnogo stalnija. Ovdje su se već u pliocenu raširile biljke prilagođene ljetnoj suši i pojačanom ishlapljivanju. Ledeno doba nije ovdje izazvalo bitnih promjena.

Današnja glavna vegetacijska područja su ova:

Na krajnjem sjeveru duž obala Sjevernog ledenog mora te oko Pečore, gdje je tlo veći dio godine zaleđeno, a odleđuje se ljeti samo na površini, vlada tundra s vegetacijom mahovina i lišajeva, a niskog grmlja (vrba i breza) ima samo na zaštićenim položajima. U tundri žive sob, sjeverni medvjed, polarni zec i polarna lisica.

Na područje tundra nadovezuje se pojas crnogorične i brezove šume; one su nadaleko jednoličnih sastojina. Šume obuhvaćaju još uvijek velike prostore, a obrađene površine su samo male krčevine poput otoka. Južno od crte, koja spaja Bergen, Lenjingrad i Ural, dolazi mješovita bjelogorična i crnogorična šuma. Pojas mješovite šume obuhvaća veći dio Evrope, ali su šume veoma prorijeđene, osobito na zapadu. Blage zime zapadne Evrope omogućuju rast nekih vrsta zimzelena drveća. Bukva je najčešće šumsko drvo zapadnog dijela Evrope, a na istoku je češći hrast. U gorju preteže crnogorica. Šume sežu u južnoj Evropi do visine od 1800—2000 m, u Alpama do 1500 m, a u južnoj Skandinaviji do 600 m. Iznad pojasa šuma dolazi grmlje i planinski travnjaci. U najsjevernijem dijelu šumskog područja žive životinje kao u tundri, a inače su raširene šumske životinje, koje dolaze i kod nas. Jedino u visokom gorju žive posebne životinje.

Jugoistočno od crte Lavov—Kijev—Tula—Kazan' proteže se prelazna stepa, gdje se drveće javlja samo u lugovima i duž rijeka. Iza uskog pojasa prelazne stepe javlja se prava stepa, gdje šuma nestaje zbog premale količine kiša. U kasno ljeto stepska je vegetacija opaljena od sunca i sasušena. Stepa se širi preko donjeg Podunavlja, Ukrajine i jugoistočne Rusije, a stepski otok je istočni dio Panonske nizine. U Kaspijskoj potonini prelazi travna stepa u polupustinju. — Za stepu su značajni osobito glodavci i kopitari.

Šuma sredozemnog područja sastoji se od vazdazelena drveća, osobito raznih vrsta borova i hrastova. Rašireno je i vazdazeleno tvrdolisnato grmlje-makija, a najsuši krajevi imaju bodljikavo poludrveno raslinje (frigana). Biljke su prilagođene dugoj ljetnoj suši i jakom ishlapljivanju. Suptropski se dojam biljnog svijeta dobiva zbog pojave palma. U gorju dolazi bjelogorična i crnogorična šuma. — Sredozemno područje bogato je gušterima i zmijama, kukcima i mekušcima.

Čovječjim utjecajem slika se biljnog svijeta uvelike izmijenila. Šuma je znatnim dijelom iskrčena, a na njezino je mjesto došlo obrađeno tlo. Na mjestu uništenih šuma u sredozemnom se području raširila malovrijedna šikara ili oskudni travnjak. Na visokim grebenima gorja vlada klekovina. Prema ovom smanjenju šumske površine stoje neveliki novopošumljeni prostori u umjetno odvodnjenim močvarnim nizinama i na pješčanim prudovima.

I sastav šuma je postao često drukčiji, te je umjesto prvotne srednjoevropske mješovite ili čiste bjelogorične šume prevladala više ili manje jednolična crnogorična šuma sa smrekom kao najraširenijim drvetom. U zapadnoj i srednjoj Evropi gotovo su nestale močvare i cretovi. Tu je nastalo kulturno tlo, dok su na istoku i sjeveru i danas veoma raširene močvare. Prvotna travna stepa (pontska i panonska) nestaje u korist kulturne stepe. U sredozemnom području je nekadašnje obrađeno tlo pretvoreno u pustoš zbog nazatka kulture i utjecajem klimatskih faktora.

Raširenost pojedinih kulturnih biljaka značajna je ne samo za gospodarstvo, nego i za klimatske prilike različnih zemalja. Polarna granica ječma kao najotpornije vrste žita doseže krajnji sjever Evrope. To znači, da je gotovo cijela Evropa po klimi podesna za uzgoj žitarica, no područje intenzivne proizvodnje je pojas južno od polarne granice pšenice. Na blažem zapadu i jugu preteže pšenica, a na sjeveroistoku raž. Vinova se loza ograničuje na topliji dio Evrope, koji ima vruća ljeta. Raširenost se masline potpuno podudara s raširenošću sredozemne klime, a uzgoj naranča i limuna značajan je za južni dio sredozemnog područja. Za taj dio Evrope važnije su voćne kulture (maslina i vinova loza) nego proizvodnja žita.

Prema biljnom pokrivaču i prema načinu iskorišćivanja zemljišta podijeljena je površina Evrope ovako: tablica

Neproduktivno je tlo rašireno u arktičkom području i Prikaspijskoj nizini, u visokom gorju i u močvarnim područjima; ovamo se pribrajaju i jezera. Prirodna se krajina pored toga održala u šumama sjeverne i istočne Evrope i u slobodnoj stepi. Inače je prirodna krajina na velikim prostorima potisnuta od kulturne.

Tlo. Utjecajem klime i biljaka razvili su se različiti tipovi tla, čija se raširenost u krupnim crtama podudara s biljnim pojasima. U studenoj klimi dalekog sjevera razvilo se tlo tundra, nastalo raspadanjem kamenja, kao posljedicom zaleđivanja. U području crnogorične šume preteže siva isprana zemlja podzol male plodnosti. No kod obilnog vlaženja i jakog ispiranja ostaje površinski sloj slabo rodan. Područje mješovite šume ima smeđe šumsko tlo, bogato humusom, koji nastaje raspadanjem organskih tvari. U stepama istočne Evrope nastaje utjecajem proljetnih kiša i ljetne suše te travne vegetacije crna zemlja (črnozem) s velikim sadržajem humusa. Kaspijska depresija ima pustinjsko-stepsko zaslanjeno tlo. U sredozemnom području ima mnogo skeletnog zemljišta, a u zavalama i dolinama sabire se crvenica, koja nastaje zbog izmjene vlažne jeseni i zime sa suhim i vrućim ljetom. Od navedenih tipova tla najpovoljniji su črnozem, crvenica i smeđe šumsko tlo.

Stanovništvo. Tok naseljivanja. Današnje stanovništvo Evrope rezultat je razvoja, koji se može pratiti od početka diluvija. Za diluvijalne oledbe živio je u Evropi pračovjek (Homo primigenius), koji je došao vjerojatno iz jugozapadne Azije. On je inače nosilac paleolitske kulture. Već u drugom interglacijalnom razdoblju javlja se čovjek (Homo sapiens), a završetkom posljednje (würmske) oledbe javljaju se tipovi, na koje se priključuju oblici današnjeg čovjeka. U postglacijalno doba razvija se neolitska kultura, a u doba postglacijalnog klimatskog optimuma potkraj trećeg tisućljeća nastaje bakreno doba i uskoro zatim brončano. Vrhunac brončanog doba pada u ←XIV. do ← XII. st. U rano historijsko doba zapadni dio Evrope naseljen je indoevropskim narodima, no ima i predarijskog stanovništva (Iberi, Etruščani, Retijci). Indoevropljani su se širili u nekoliko valova iz područja oko južnog Baltika. Starija je seoba odvela Ilire, nosioce halštatske kulture, u sjevernu Italiju i na zapadni dio Balkanskog poluotoka. Za njima su slijedile seobe Italika prema jugozapadu, a Grka i Tračana na jugoistok. Keltske su seobe dugo trajale, oni su se selili na zapad, jug i jugoistok (čak do Male Azije). Zapadni su se Germani širili prema Rajni, istočni prema Crnom moru, a sjeverni u Skandinaviju. U doba historijske seobe naroda istočni se Germani kreću prema zapadu, a u VI. st. se pokreću i Slaveni iz pradomovine između Visle i Dnjepra. Osim ovih seoba zapljuskuju Evropu valovi nomadskih naroda: Huna, Avara, Bugara, Madžara i dr.

Koliko su god bile značajne ove seobe naroda kao društvenih i jezičnih skupina, one su malo izmijenile raspored rasa u Evropi, koji se ustalio već potkraj kamenog doba i u krupnim se crtama održao do danas.

Rasne i jezične skupine. U općoj rasnoj slici evropskog stanovništva značajno je jačanje tamne kompleksije (pigmentacija kože, kose i očiju) od sjevera k jugu, što je besumnje u vezi s jačim utjecajem sunca u južnim stranama. Druga je opća značajka, da duguljasta lubanja prevladava na sjeverozapadu i jugozapadu, a kratka lubanja na kontinentskom trupu. Evropski dio bijele rasne skupine dijeli se na ove rase:

1. nordijska rasa (dolihokefalna, uska lica, visoka rasta, plavokosa) raširena je oko Sjevernog i Baltičkog mora.

2. Južno od nje širi se alpinska rasa (brahikefalna, široka lica, nižeg rasta, smeđe kose i očiju) u širokoj pruzi od Francuske južnom Njemačkom, alpinskim i karpatskim zemljama do sjevernog dijela Balkanskog poluotoka.

3. Sredozemna rasa (dolihokefalna, uska lica, niska rasta, crne kose i očiju) raširena je na većem dijelu Pirenejskog poluotoka, u južnoj Italiji i u Grčkoj.

4. Na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka i u istočnim Alpama raširena je dinarska rasa (brahikefalna, uska lica, istaknuta nosa, visoka rasta, tamne kose i očiju).

5. Istočnobaltička rasa (slična alpinskoj, ali glomaznija) raširena je u sjevernom dijelu istočne Evrope. U istaknutim jagodičnim kostima i širokom nosu nazire se miješanje s mongolskim rasnim sastojinama.

U jugoistočnoj Evropi javljaju se oznake orijentalne i prednjoazijske rase, a na krajnjem sjeveru i istoku nalaze se pripadnici žute rase. Neki narodi mongolskog podrijetla (Madžari, Finci, Estonci) izgubili su prvotne rasne osobine te su se u rasnom pogledu izjednačili sa svojim susjedima.

Rasna pripadnost nema ništa zajedničko s jezičnom i narodnom pripadnošću, pa se unutar jednog naroda vrlo često nalaze pripadnici raznih rasa. Narodi su kulturne i povijesne zajednice osnovane na svijesti i osjećaju zajedničke pripadnosti. Vanjska oznaka naroda je često jezik, ali ne uvijek. Indoevropskoj jezičnoj zajednici pripada 92% evropskog stanovništva. Dijeli se na tri velike skupine: Slaveni 198 milijuna, Germani 160 milijuna. Romani 142 milijuna. Brojčani se odnos medu njima mijenjao, tako da je postotak Slavena 1870—1950 porastao od 27,4% na 36,1%, dok je postotak Germana ostao uglavnom isti, a postotak se Romana smanjio. Izolirani indoevropski narodi su Kelti u Irskoj, Škotskoj, Walesu i Bretagni, Litavci, Letonci, Grci i Albanci. Mongolska jezična grana raširena je najviše u istočnoj Evropi, ali je zastupana i drugdje. Dijeli se na ugro-finsku skupinu (Madžari, baltički Finci, Estonci, sjeverni i volški Finci) i na tursko-tatarsku (Tatari, Baškiri, Kirgizi i Turci), a od mongolske skupine u užem smislu živjeli su u Evropi donedavna Kalmici. Izvan navedenih skupina su Basci, Židovi i Cigani.

Evropski narodi grupirani po jeziku (milijuni st.)

Tablica

Porast i gustoća stanovništva. U skladu s povoljnim prirodnim prilikama te historijsko-ekonomskim uzrocima Evropa je od svih kontinenata najgušće naseljena, i u njoj živi četvrtina čovječanstva.

Sve do XVIII. st. bio je porast polagan, jer su ga povremeno zaustavljale razne nepogode, zarazne bolesti, nerodice i česti ratovi. U rimsko doba imala je Evropa oko 30 milijuna stanovnika. Sredinom XIV. st. imala je oko 100 milijuna ljudi, a do kraja XVII. st. taj se broj nije nimalo povećao. U XVIII. st. nastaje preokret u gospodarstvu, a zbog toga i postepen porast stanovništva. Napredak medicine i higijene XIX. st. djelovao je, da se opća smrtnost u civiliziranim zemljama svela na manji broj.

Tablica

Porast je bio velik i u toku prve polovice XX. st., premda je Evropa zbog oba svjetska rata izgubila oko 30 milijuna ljudi.

Razvoj stanovništva u pojedinim dijelovima Evrope vrlo je nejednak. U Starom vijeku bile su najnaseljenije zemlje oko Sredozemnog mora, a u Srednjem vijeku najgušće je naseljena zapadna Evropa. Iako je ona to i danas, ipak se opaža, da se od polovice XIX. st. težište porasta stanovništva pomiče prema sjeveroistoku.

Tablica

Prosječan godišnji porast u razdoblju 1850—1900 iznosio je 8‰_, a u razdoblju 1900—50 smanjio se na 7‰.

Primjere kolebanja stanovništva posljednjih godina daje ova tabela: tablica

Usporedo s jakim porastom počinje se u pojedinim državama osjećati pritisak prenaseljenosti, osobito u doba gospodarskih kriza. Odušak je tome nađen iseljivanjem u prekomorske zemlje. Od god. 1800 do danas iselilo se iz Evrope oko 70 milijuna ljudi. Osamdesetih godina prošlog stoljeća iseljivalo se godišnje oko 700.000 ljudi, a neposredno prije I. svjetskog rata dosegao je godišnji broj iseljenika 2 milijuna. Njihovo prirodno množenje dovelo je do toga, da danas oko 270 milijuna evropskih iseljenika i njihovih potomaka živi izvan Evrope.

U prvo doba daju najveći broj iseljenika Velika Britanija i Irska. Sredinom prošlog stoljeća nastaje snažno iseljeničko gibanje u Njemačkoj, a sedamdesetih godina u Italiji. Konačno stupaju u red iseljeničkih zemalja jugoistočna i istočna Evropa. No nakon I. svjetskog rata počele su se mnoge useljeničke zemlje (USA, Australija) zatvarati pred useljenicima.

Daleki sjever Evrope vrlo je slabo naseljen, nešto je više naseljen pojas crnogorične i mješovite šume u istočnoj Evropi. Prema stepskom pojasu gustoća se povećava, a onda pada prema Kaspijskoj potonini. U zapadnoj i srednjoj Evropi imamo područje najveće gustoće sa tri izbojka: prema sjeverozapadu u Veliku Britaniju, prema jugu u Italiju i prema istoku do Ukrajine. Na tom prostoru od 4 milijuna km² stanuje preko 300 milijuna ljudi. Ovo zbijanje stanovništva nije posljedica plodnog tla, premda je tu ratarstvo napredno, nego više posljedica bogatstva ugljena i željeza te dobrog prometnog položaja, na osnovu čega se razvila velika industrija. U pojedinim industrijskim područjima Velike Britanije i Njemačke stanuje i preko 1000 ljudi na 1 km².

Danas Evropa kao cjelina nije prenaseljena. Kod intenzivnijeg ratarstva mogla bi istočna Evropa prehraniti i dvostruk broj današnjih stanovnika. Znatno bi se mogao povećati broj stanovnika u Francuskoj, na Balkanskom, Pirenejskom i Skandinavskom poluotoku. Intenzivna pak industrijalizacija pomiče gornju granicu naseljenosti veoma visoko.

Privreda. Povoljne prirodne prilike (reljef i klima), obilje sirovina iz biljnog, životinjskog i rudnog područja i dobar prometni položaj uvjetovali su, da Evropa ima u privrednom pogledu veoma važan položaj. No zbog političke podvojenosti ne može se govoriti o jedinstvenom privrednom prostoru.

Privredni je razvoj dosegao u pojedinim državama različit stupanj. U nekim zemljama jugozapadne i jugoistočne Evrope ratarstvo i stočarstvo su temelj narodne privrede (broj poljodjelskog stanovništva iznosi 65—80%), a prehrana je osigurana domaćom proizvodnjom. No izrazito agrarnih država ima danas u Evropi malo, jer se sve većma razvija industrija. Drugu skupinu čine agrarno-industrijske države, kao što su Francuska, Italija i skandinavske zemlje. Toj skupini pripada danas i Jugoslavija. Težište privrede leži doduše u ratarstvu, ali i pojedine grane industrije razvijene su do visokog stupnja. Industrija, promet i trgovina zaposluju preko 30% stanovnika. Treću skupinu čine izrazite industrijske države: Velika Britanija, Belgija, Njemačka, Švicarska i Nizozemska. Te države proizvode velike količine industrijskih dobara, koja su namijenjena izvozu. S obzirom na prehranu one su upućene na uvoz. Stanovništvo se nagomilava u velikim gradovima i industrijskim središtima, te je u industriji, prometu i trgovini zaposleno više od polovice ukupnog broja stanovnika. Ratarstvom se bavi tek manji broj ljudi, ali je ono također napredno.

U posljednje doba smanjuje se razlika između agrarnih i industrijskih država. S jedne strane agrarne države unapređuju svoju industriju, da se na taj način privredno osamostale, da što bolje iskoriste domaće sirovine i zaposle domaću radnu snagu. S druge strane industrijske države nastoje osigurati što veći dio prehrane domaćom proizvodnjom. Postoje i velike mogućnosti za intenziviranje ratarstva. To se vidi i po tome, što upravo najjači žitni proizvođači imaju gotovo najmanji žitni prinos po hektaru.

Odnos između poljoprivrednog tla i travnjaka mnogo ovisi o klimatskim faktorima. Poljoprivredno tlo s proizvodnjom žitarica i industrijskih biljaka te s voćnjacima osobito je rašireno u području umjereno tople i stepske klime, a travnjaci u području oceanske klime te u planinskim i nekim mediteranskim zemljama. U pojedinim naprednim državama razvilo se intenzivno stočarstvo, osobito mliječno gospodarstvo. U širem sredozemnom području raširena su sezonska stočarska kretanja (ovce i koze), što je u vezi s ljetnom sušom nižih predjela. Riječni ribolov ima šire značenje samo u istočnoj i sjevernoj Evropi. Mnogo značajniji je morski ribolov, osobito u Sjevernom i Norveškom moru (bakalar i sleđ), dok je u Sredozemnom moru razvijen u mnogo manjem opsegu (tunj, srdela). Najprostranije šumske površine sačuvale su se na sjeveru i sjeveroistoku, a u drugim zemljama su šume zbog potrebe za obradivim zemljištem znatno prorijeđene i u nekim starim kulturnim zemljama su gotovo posve uništene (Sredozemlje, Velika Britanija).

Rudnim blagom je Evropa jednostrano snabdjevena. Ona obiluje ugljenom, željezom, solju, platinom, živom, cinkom i aluminijem. U svjetskoj proizvodnji ugljena učestvuje Evropa sa 50%, ali njezine zalihe iznose samo 10% od svjetskih, pa se predviđa, da te se uz pojačanu eksploataciju iscrpsti za oko 200 godina. Bogatstvo željeza je u nekim predjelima praktički neiscrpljivo. Stoljetnim iskorišćivanjem rudišta znatno su se smanjile zalihe skupocjenih kovina kositra, bakra i olova, pa je s obzirom na te kovine Evropa upućena na uvoz s drugih kontinenata. Osobito je osjetljiva oskudica nafte.

S obzirom na reljef i klimatske prilike (osobito količine oborina) Evropa ima povoljne uvjete za iskorišćivanje vodenih snaga. Najviše ih dašto ima u gorovitim područjima sjeverne i južne Evrope (uključivši Alpe). Od ukupno 500 milijarda kWh raspoloživih vodenih snaga iskorišćeno je 22%. U nekim državama iskorišćuje se već sada više od polovice raspoloživih vodenih snaga, dok se velikim, još neiskorišćenim, rezervama ističu Norveška i Jugoslavija, koje će stoga u budućem energetskom gospodarstvu Evrope imati važnu ulogu. Po proizvodnji električne energije (hidroenergije i termoenergije) stoje na prvom mjestu Velika Britanija (68 milijarda kWh) i Njemačka. Po stupnju elektrifikacije s obzirom na broj stanovnika na prvom je mjestu Norveška (5370 kWh po stanovniku), zatim Švedska i Švicarska.

Različiti su faktori utjecali na razvoj industrije, a svakako najvažnije je obilje ugljena u nekom području. Stoga se najveće koncentracije industrije nalaze u ugljenokopnim područjima srednje Engleske, Rajnsko-vestfalskom području, Belgiji, sjevernoj Francuskoj, Šleskoj i Donjeckom basenu. Neke su se grane industrije razvile iz nekadašnjih obrta, pri čem se dugom tradicijom obrazovala vješta radna snaga.

Evropa je sve donedavno imala vodeću ulogu u industrijskoj proizvodnji, no posljednjih decenija Sjedinjene su Države stekle prvenstvo, i u nekim granama je njihova proizvodnja veća nego svih evropskih država zajedno (osobito u metalnoj industriji).

Uvoz i izvoz. Evropske su države upućene na međusobnu razmjenu prehrambenih sredstava, sirovina i industrijskih proizvoda. God. 1948 je opseg vanjske trgovine unutar Evrope (bez SSSR-a) iznosio 24.130 milijuna dolara. Još je većeg opsega učešće Evrope kao cjeline u interkontinentskoj razmjeni dobara (30.230 milijuna dolara). Evropska je industrija upućena na uvoz nekih sirovina, kojih na kontinentu nema ili ih je premalo. Mnogo se uvozi pamuk, vuna, uljarice, kaučuk, nafta i neke rude. S druge strane mnoge industrije rade za izvoz u prekomorske zemlje, osobito u jugoistočnu Aziju i Južnu Ameriku. No udio evropskih država u svjetskoj trgovini pada zbog privrednog uzdizanja izvanevropskih zemalja. God. 1890 iznosio je gotovo 75%, uoči I. svjetskog rata 64%, a nakon II. svjetskog rata (1950) pao je na 47%.

Tablica

Glavni učesnici u svjetskoj trgovini medu evropskim državama (u % svjetske trgovine) jesu: tablica

Promet. Evropa je u horizontalnom i vertikalnom pogledu dobro raščlanjena, pa su mnoge prometne pruge određene već u obličju tla. Prijevoji i prekidi gorskih grebena omogućuju češće nego drugdje, da se prijeđu gorska područja, pa su Alpe najprohodnije visoko gorje svijeta. Pojedine ulegnine i probojnice imale su odvajkada veliku prometnu važnost, tako Burgundska vrata između Vogeza i Jure, Moravska vrata između Sudeta i Karpata, Postojnska vrata između Alpa i Dinarida.

U Starom vijeku sredozemne su zemlje bile jedinstveno prometno područje, upravo jedino u Evropi, obilježeno veličajnom rimskom mrežom cesta. U Srednjem vijeku stvara se i drugo prometno područje na sjevernom rubu kontinentskog trupa. To je područje karakterizirano hanzeatskim i flandrijskim putovima od Bruggea podnožjem Njemačkog sredogorja s jedne strane do Rige i Novgoroda, a s druge do Krakova i Crnog mora. Između oba velika područja razvio se promet preko alpskih prijevoja (Sv. Gotthard, Mali i Veliki sv. Bernard i Brenner) te cestama, koje su obilazile Pireneje sa zapada i istoka. Velika ruska nizina omogućila je kretanje za seobe naroda, a u kasnije su doba ovdje varjaški putovi ostvarili vezu između sjeverne Evrope i Bizanta. No ta nova prometna područja nisu mogla oteti prvenstvo sredozemnoj Evropi, pa se može reći, da je kroz Stari i Srednji vijek čelna strana kontinenta bila okrenuta prema Sredozemnom moru.

Otkrićem Amerike dolazi do velike promjene. Atlantske zemlje, za koje se dotad držalo, da su na rubu naseljena svijeta, dolaze u središte interesa. Težište prometa prenosi se na Atlantski ocean (sa Sjevernim morem), a Sredozemno more postaje prometnim područjem drugog reda. To se vidi i po propadanju Venecije, Genove i Dubrovnika. Čelna je strana Evrope od toga vremena atlantska obala. Gradnjom Sueskog kanala porasla je opet važnost Sredozemnog mora, pa je Evropa danas u prometnom pogledu orijentirana na dva pročelja: prema Atlantskom oceanu i prema Sredozemnom moru. Između tih dvaju pročelja postoji najveća prometna napetost, pa se između njih odvija najjači međunarodni promet.

Kopneni se promet uglavnom odvija željeznicama. Četrdesetak godina nakon uvođenja željeznica (1870) imala je Evropa 105.000 km pruga, a 1900 iznosila je njihova duljina 283.500 km. Danas ih ima 415.000 km. Po gustoći pruga Evropa je na prvom mjestu, ali po duljini zaostaje za Sjevernom Amerikom. No postoje razlike između pojedinih područja. Dok su u industrijskim državama željeznice izgrađene do zasićenosti, u istočnoj, sjevernoj i južnoj Evropi mnogo su rjeđe. Najveću gustoću željeznica s obzirom na površinu ima Belgija, a po gustoći s obzirom na broj stanovnika na prvom je mjestu Švedska.

Tablica

Prolazeći kroz visoko gorje, željeznice svladavaju gorske grebene ponajviše tunelima (najdulji je simplonski, 19.720 m), pa stoga ima malo visinskih željeznica. Najviša alpska željeznica u masivu Jungfrau doseže 3457 m, ali ima isključivo turističko značenje. Međunarodnih ekspresnih pruga ima dvadesetak, a najdulja je simplonska, koja vodi iz Pariza preko Milana, Zagreba i Beograda u Carigrad (3028 km).

Mnogostrani su dodiri s morem. Stoga nije neobično, da i pored velike političke pocijepanosti od 26 država samo četiri nemaju pristupa na more (Švicarska, Austrija, Čehoslovačka i Madžarska). Oblici obala ponajviše su povoljni za stvaranje luka. Najveće se luke nalaze na širokim riječnim ušćima, jer riječni tokovi olakšavaju vezu s kopnenim zaleđem, a u ušćima ima dovoljno mogućnosti za gradnju lučkih uređaja.

Pretežita važnost atlantske i sjevernomorske obale vidi se po tome, što na njih otpada 58% evropskog pomorskog prometa, a na samo pet velikih luka: London, Liverpool, Hamburg, Antwerpen i Rotterdam gotovo 25%. Ove su luke ishodište većine prekooceanskih pruga, osobito onih, koje vode u Sjevernu i Južnu Ameriku. Za to su one predodređene svojim položajem na pragu Atlantskog oceana. Na Sredozemno more otpada 28% evropskog pomorskog prometa, a najvažnije su one luke, koje kroz Sueski kanal podržavaju vezu sa zemljama oko Indijskog oceana i s Dalekim Istokom. No najveće sredozemne luke Marseille i Genova zaostaju po prometu za navedenim sjevernim lukama.

Tonaža trgovačke mornarice evropskih država iznosi 53 milijuna brt, a to je 53% svjetske tonaže. Najjača pomorska sila Velika Britanija ima (bez dominiona) 19,4 milijuna brt.

Tablica

Golemi gubici u II. svjetskom ratu bili su brzo nadoknađeni, i među jačim pomorskim državama ima jedina Njemačka manju mornaricu nego prije rata.

Zračni promet je dobro razvijen, a glavni smjerovi avionskih pruga vrlo su slični prugama međunarodnih željeznica. Kao međunarodne željezničke pruge, tako su i transkontinentske avionske pruge znatno kraće od transkontinentskih pruga ostalih kontinenata. Evropa je ishodište nekih transoceanskih avionskih pruga (prema Sjevernoj i Južnoj Americi te Australiji) kao i transkontinentskih pruga Afrike i Azije.

Naselja. Jak razvoj evropskih gradova nastao je posljednjih 100 godina. Dok je u početku XIX. st. bilo 18 velikih gradova iznad 100.000 stanovnika, a samo jedan milijunski (London), danas ima 294 velika grada, a od toga 18 milijunskih i 31 polamilijunski. Većina velegradova zahvaljuje svoj razvoj industriji, pa su u gusto naseljenim industrijskim oblastima oni nagomilani tako, da se njihova područja kojiput međusobno dodiruju. Medu velike gradove idu i gotovo svi evropski glavni gradovi te tridesetak velikih luka. U evropskom dijelu Sovjetskog Saveza ima 67 velikih gradova, u Velikoj Britaniji 52, u Njemačkoj 35, u Francuskoj 26, a u Italiji 25. Srednjih gradova (20.000—100.000 stanovnika) ima u Evropi preko tisuću. U srednjim i velikim gradovima stanuje četvrtina evropskog stanovništva.

Države. Većina se evropskih država dobro uklopila u velike prirodne krajine, koje su u vezi s horizontalnom i vertikalnom razvedenošću. To vrijedi posebno za evropske poluotoke i otoke, a djelomično i za kopneni trup. Politički teritoriji Grčke, Italije, Danske, Velike Britanije i Islanda podudaraju se posve ili u glavnim crtama s ovakvim dobro ograničenim krajinama. Na Pirenejskom i Skandinavskom poluotoku nalaze se po dvije države, što je u vezi s reljefom ovih poluotoka, ali s prirodnim granicama poluotoka prema trupu podudaraju se i političke granice. Balkanski poluotok nema prema kopnenom trupu pravih granica, a po reljefu je odviše raščlanjen, pa je stoga rijetko kada činio zatvorenu političku cjelinu. To je dakle područje većeg broja država kao i susjedno Podunavlje.

Tri glavna dijela evropskog trupa (zapadna, srednja i istočna Evropa) nisu međusobno jasno razgraničena, pa je u prelaznim područjima bilo češćih promjena političkih granica.

Među političkim jedinicama svijeta zauzimaju evropske države po površini prilično skromno mjesto. Izuzetak je jedino Sovjetski Savez, no i pritom su djelovali prirodni faktori, jer je istočna Evropa jedini veliki jednolični prostor kontinenta. Drukčije je s brojem stanovnika, jer ima malo država izvan Evrope, koje nadmašuju najnapučenije evropske države. To su jedino Kina, Indija i USA. Ta je činjenica u skladu s velikom naseljenošću Evrope.

Kod država, koje imaju izlaz na more, postoji razlika između položaja na oceanu, na sporednom ili na zatvorenom moru. Nije slučajno, da su se na stjecanje kolonija dale najprije one zemlje, koje su na Atlantskom oceanu (Portugal, Španjolska, Francuska, Velika Britanija, Nizozemska). Rusija je bila pretežno kontinentska država, jer nijedan izlaz na more nije osobito podesan, te se i njezino širenje vršilo kopnenim putem u prostranom azijskom zaleđu.

Veći stupanj maritimnosti postignut je kod država, koje imaju dvostruk pristup na more. Velika Britanija je svojim otočnim položajem upućena da se razvija kao izrazito pomorska država. Povoljan je položaj Francuske i Španjolske na Atlantskom oceanu i na najvažnijem evropskom moru (Sredozemnom). Dvostruku morsku obalu imaju Njemačka i Italija i pritom je važnija ona obala, koja je bliža i otvorenija prema oceanu.Z. D.

LIT.: H. Wagner, Allgemeine Länderkunde von Europa, Hannover 1915; F. Machatschek, Europa als Ganzes, Leipzig 1929; G. D. Hubbard, The Geography of Europe, New York 1937; S.van Valkenburg i C. C. Held, Europe, New York 1952; I. Rubić i R. Petrović, Geografija svijeta, I, Zagreb 1954.

Površina i stanovništvo evropskih država (1953)

Tablica

EVROPA U SVJETSKOJ PRIVREDI

Prije I. svjetskog rata Evropa je imala dominantan položaj u svjetskoj privredi, ali je rat temeljito uzdrmao taj položaj evropske privrede. Ekonomska cjelina predratne Evrope poremećena je stvaranjem novih i raspadanjem nekih ranijih država. Kasnije se, zbog razvoja političkih prilika, SSSR gotovo potpuno izdvojio iz evropske izmjene dobara i formirao zasebnu političku i ekonomsku oblast, koja je išla od Baltičkog i Crnog mora sve do Tihog oceana. Financijske, a naročito valutarne perturbacije, kojima su između dva rata bile izložene gotovo sve evropske države, oduzele su Evropi vodeću ulogu u ekonomskom i financijskom pogledu.

USA, do godine 1914 dužnik Evrope, toliko su za vrijeme I. svjetskog rata podigle svoj industrijski, a kasnije i financijski kapacitet, da su ne samo zamijenile Evropu u svjetskim financijskim transakcijama, nego su čak postale njen vjerovnik. Pred svjetsku krizu godine 1929 New York je najznačajniji financijski centar svijeta. Pored Sjedinjenih Država, i Japan je svojim jeftinim masovnim proizvodima sve više istiskivao evropske industrijske proizvode s prekomorskih tržišta. On se čak pojavio kao opasan konkurent i na samom evropskom tržištu. I neke prekomorske države, do 1914 izrazito agrarne, počele su se industrijalizirati i pokušavati da carinskom zaštitom istisnu strane industrijske proizvode ili barem znatno ograniče njihov uvoz.

Drugi svjetski rat još više je potresao privredne pozicije. Politička podvojenost postala je još veća. Stvorena su dva politička i ekonomska bloka, tako da je izmjena dobara sve to slabija. Rat je najveći dio evropskih država — pobijeđenih i pobjedničkih — toliko oslabio, da su bile upućene na američku pomoć, kako bi mogle povezati kraj s krajem. Stvorene su internacionalne ekonomske i financijske institucije pod vodstvom i pretežno sredstvima USA, kako bi se Evropi omogućilo da iziđe iz privrednih i financijskih teškoća. I Velika Britanija, do god. 1914 jedan od najznačajnijih faktora na internacionalnom novčanom tržištu, bila je upućena na izravnu pomoć USA.

Ubrzana je industrijalizacija prekomorskih zemalja za II. svjetskog rata i poslije njega. Stoga je Evropa gubila tržište za tržištem. Konkurencija USA, koje su u to vrijeme razvile svoju proizvodnju do neviđenih razmjera, još je više otežavala položaj Evrope kao konkurenta na svjetskom tržištu. Mehanizacija proizvodnje u USA toliko je uznapredovala, da su njeni proizvodni troškovi — unatoč visokim nadnicama — bili niži od evropskih.

U tekstilnoj industriji — jednoj od najvažnijih konzumnih industrija, nekad domeni Evrope — Japan i Indija toliko povećavaju proizvodnju, da postaju veliki izvoznici. Neke države Južne Amerike, donedavno najsigurnijeg tržišta evropske tekstilne industrije, toliko su podigle svoju proizvodnju, da moraju tražiti tržišta za plasiranje viškova svojih tekstilnih proizvoda.

Do pred I. svjetski rat Evropa je držala najveći dio monetarnog zlata. Između dva svjetska rata zlato se sve više koncentrira u trezorima američkih banaka. Potkraj 1938 od ukupne vidljive zalihe zlata (25.977 milijuna dolara) na USA otpada 14.806 milijuna dolara, a na Evropu (bez SSSR-a) otpada samo 9468 milijuna dolara.

Poslije II. svjetskog rata vidljive zalihe zlata bile su (u milijunima američkih dolara): tablica

Dok su USA za II. svjetskog rata i poslije njega povećale zalihe zlata za 10 milijardi dolara, Evropa je svoje skromne zalihe gotovo prepolovila. Tek su u posljednje 2—3 godine njene zalihe zlata u porastu. Kretanje zlata prije i poslije II. svjetskog rata pokazuje, koliko je oslabila ekonomsko-financijska pozicija Evrope u svijetu, naročito prema USA.

Vanjska trgovina. Evropski izvoz i uvoz danas je znatno veći nego što je bio prije II. svjetskog rata. Preračunan u američke dolare, izvoz je gotovo utrostručen, a uvoz je za dva i po puta veći nego što je bio 1938. Međutim, ako uzmemo u obzir, da je kupovna moć američkog dolara danas za polovinu manja od kupovne moći predratnog dolara, porast vanjske trgovine nije tako znatan.

Ako usporedimo evropski izvoz i uvoz s izvozom i uvozom ostaloga svijeta, vidimo, da je udio Evrope u svjetskoj trgovini danas manji, nego što je bio prije II. svjetskog rata (u milijunima američkih dolara): tablica

Udio Evrope u svjetskoj trgovini posljednjih godina — izražen u apsolutnim ciframa — veći je, ali je njen udio u izvozu i uvozu svijeta manji, nego što je bio neposredno pred II. svjetski rat. Dok je 1938 Evropa apsorbirala preko polovinu svjetskog uvoza, poslije rata njen udio kreće se od 44 do 45 %. U izvozu je omjer povoljniji, jer je udio Evrope od 43% god. 1938 bio pao na 32,6% god. 1947, ali se posljednjih godina diže i sada iznosi nešto preko 40%.

U uvozu država Južne Amerike, u kojoj se najviše osjeća prodiranje USA, udio Evrope 1938 iznosio je 43,3% ukupnog uvoza. Poslije rata opada: 1951 na 32,8%, 1952 na 28,7%, 1953 na 28,9%. Udio USA porastao je od 36% god. 1938 na 57% god. 1951; 54,7% god. 1952 i 54,8% god. 1953.

Poljoprivreda. Dok je proizvodnja žitarica u svijetu poslije rata povećana za 100 milijuna t, evropska se proizvodnja drži na predratnoj razini. Porast stanovništva i tendencija porasta životnog standarda iziskuje porast uvoza. Deficit u žitaricama jako djeluje na platnu bilancu mnogih evropskih država. Proizvodnja žitarica u svijetu (bez SSSR-a) iznosila je 1934—-38 god. 547,700.000 t, a 1953 god. 655,800.000 t. Evropska proizvodnja u god. 1934—38 bila je u prosjeku 117,600.000 t, a 1953 god. 120,500.000 t. Od 1934—38 SSSR je proizvodio 101,800.000 t. Time je udio Evrope bio znatno veći, jer se najveći dio žitarica u SSSR-u proizvodi u evropskom dijelu države.

Poslije II. svjetskog rata svjetska proizvodnja žitarica — naročito pšenice, kukuruza i riže — bilježi znatan porast. U porastu proizvodnje pšenice Evropa minimalno sudjeluje, a kod kukuruza pokazuje znatno smanjenje. Nešto je jači porast kod riže, ali je ta proizvodnja regionalnog karaktera; ograničena je prvenstveno na Italiju i Španjolsku. Proizvodnja žitarica ne može se mnogo povećati. Gotovo sva zemljišta, pogodna za kulturu žitarica, već su obuhvaćena; tu i tamo javlja se i određeno smanjenje površina pod žitaricama u korist drugih rentabilnijih kultura. Agrotehničke mjere povećale su gotovo do maksimuma proizvodnju po hektaru u mnogim evropskim državama, pa se ne mogu očekivati nove količine žitarica. Dok je proizvodnja pšenice porasla u svijetu od 129,3 milijuna t u prosjeku 1934—38 na 163,9 milijuna t god. 1953 ili za 30%, proizvodnja u Evropi, osim SSSR-a i drugih država istočne Evrope, porasla je od 42,4 milijuna t 1934—38 na 46,6 milijuna t 1953 ili samo za 10%. Kod kukuruza je svjetska proizvodnja porasla od 110,3 milijuna t 1934—38 na 144,7 milijuna t u god. 1953, dok Evropa u isto vrijeme bilježi smanjenje od 17,4 na 16,6 milijuna t.

S obzirom na ovakvo stanje evropske proizvodnje i na porast stanovništva, Evropa je danas u većoj mjeri upućena na uvoz žitarica, nego što je bila prije II. svjetskog rata. Od ukupne svjetske trgovine žitaricama, Evropa apsorbira oko 50%. Dok je njen uvoz krušarica 1934—38 iznosio prosječno 9,5 milijuna t godišnje, god. 1953 iznosi 11,9 milijuna t, a 1948 dosegao je rekordni iznos od 19 milijuna t. Taj povećani uvoz krušarica povećava financijske obaveze Evrope prema prekomorskim zemljama, u prvom redu prema USA i Kanadi. Iz njih u poslijeratnom periodu Evropa povlači najveći dio žitarica, a Južna Amerika potisnuta je u drugi red. Financijske obaveze Evrope u vezi s uvozom žitarica nisu smanjile potrošnju krušarica koje su prvenstveno dolazile iz USA, jer su one dolazile kao ekonomska pomoć Evropi. Prestankom, odnosno bitnim smanjenjem te pomoći, Evropa će morati iz drugih privrednih djelatnosti namaknuti iznose deviza, potrebne za njen uvoz žitarica. Te će potrebe i dalje biti znatne, jer Evropa može da ih pokrije samo djelomično.

Ukupna proizvodnja šećera u svijetu prosječno je iznosila 1934—38 god. 22,600.000 t; od toga je Evropa (bez SSSR-a) proizvela 6,540.000 t. God. 1953 od svjetske proizvodnje od 34,100.000 t na Evropu je otpalo 10,480.000 t. Evropska proizvodnja nije dovoljna, pa je 1934—38 prosječno uvezeno 2,330.000 t, 1953 god. 3,500.000 t.

U proizvodnji krumpira dominira Evropa. God. 1934—38 u svijetu je prosječno proizvedeno 158,900.000 t krumpira; od toga je na Evropu (bez SSSR-a) otpalo 134,900.000 t. Svjetska je proizvodnja god. 1953 iznosila 161,100.000 t, a evropska 130,780.000 t. God. 1934—38 prosječna proizvodnja krumpira u SSSR-u bila je 73,900.000 t.

Proizvodnja mahunjača u svijetu bila je 1934—38 prosječno 21,520.000 t, a 1953 god. 23,750.000 t. Od toga je na Evropu (bez SSSR-a) otpalo 1934—38 god. 3,080.000, a 1953 god. 2,530.000 t.

Kod voća udio Evrope u svjetskoj proizvodnji bitno se razlikuje. Najpovoljnija je situacija kod grožđa. Od 34,600.000 t prosječno proizvedenih u svijetu 1934—38, na Evropu je otpalo 25,360.000 t. God. 1953 u svijetu je proizvedeno 38,200.000 t, a u Evropi 26,690.000 t. U svijetu je prosječno proizvedeno 195,000.000 hl vina u razdoblju 1934—38,a u Evropi 156,200.000 hl; od proizvedenih 215,000.000 hl. u god. 1953 na Evropu je otpalo 165,590.000 hl.

Evropa je 1934—38 proizvela 2,010.000 t agruma, a svjetska je proizvodnja iznosila 9,600.000 t; 1953 god. 2,350.000 t prema svjetskoj proizvodnji od 16,800.000 t. Proizvodnja grapefruita u Evropi je neznatna; limuna je Evropa proizvodila 1934—38 oko 45% svjetske proizvodnje, a godine 1953 samo 40%. Evropa proizvodi polovinu svjetske proizvodnje suhih smokava. Banane uspijevaju samo na Kanarskim otocima (200.000 t u 1953 prema 10,600.000 t proizvedenih u svijetu).

U proizvodnji uljarica neznatan je udio Evrope, osim kod maslinova ulja i suncokreta; njen je deficit osjetljiv i teško opterećuje uvoz. Proizvodnja uljarica u svijetu i u Evropi bila je (u tisućama t): tablica

Godine 1934—38 SSSR je (bez zemalja istočne Evrope) proizvodio znatne količine uljarica: soje 97.000 t, pamučnog sjemena 1,290.000 t, lanenog sjemena 845.000 t, sezamova sjemena 8700 t, repice 88.000 t, suncokreta 1,949.000 t (više nego sav ostali svijet).

Evropa iz vlastite poljoprivredne proizvodnje samo djelomično pokriva potrebe biljnih masnoća za ishranu ili za tehničke svrhe. Njene uvozne potrebe iznose (u ekvivalentu ulja) oko 2,5 milijuna t godišnje. Od ukupnog izvoza u svijetu (oko 3,5 milijuna t 1934—38), Evropa je apsorbirala 2,5 milijuna t. God. 1953, od ukupnog izvoza svijeta (oko 2,5 milijuna i), Evropa preuzima 2 milijuna 330.000 t ili gotovo 95%. Sjeverna Amerika ne sudjeluje u podmirivanju potreba Evrope u ulju i uljaricama, jer je i ona deficitarna za preko 100.000 t. Afrika i Azija podmiruju evropske potrebe biljnih masnoća, svaka sa nešto preko 1 milijun t godišnje; Južna Amerika i Oceanija sudjeluju sa po 100.000 t godišnje. U trgovini Evrope s Azijom, a naročito s Afrikom, uljarice i ulje igraju presudnu ulogu; neke od tih zemalja njima pokrivaju znatan dio svojih uvoznih potreba. Poslije II. svjetskog rata došlo je do bitnih promjena u strukturi evropskog uvoza uljarica i ulja. Dok je, na pr., uvoz soje 1934—38 godine iznosio godišnje prosječno preko 1,3 milijuna t, god. 1953 pada na 480.000 t, jer je otpala Mandžurija, koja je bila najveći proizvođač i izvoznik soje u svijetu. Isto tako uvoz arahida smanjen je od 1934 do 1952 za 1 milijun; zbog smanjenja proizvodnje arahida u Africi i, još više, zbog toga, što se danas arahidi većinom prerađuju u zemljama proizvodnje, a izvozi se ulje i pogače.

Slične su pojave i kod drugih uljarica. Evropa se morala odreći uloge glavnog prerađivača uljarica prekomorskih zemalja i zadovoljiti se time, da svoje potrebe biljnih masnoća sve više pokriva uvozom ulja.

Lanenog sjemena Evropa je 1934—38 god. uvozila 1,4 milijuna t, a 1952 god. 0,2 milijuna. Prije rata Evropa je preradbom uvezenog lanenog sjemenja ne samo pokrivala sve svoje potrebe lanenog ulja, nego je 1934—38 izvozila godišnje 35.000 t. God. 1953 Evropa je uvozila preko 149.000 t lanenog ulja. Argentina, najveći proizvođač lanenog sjemenja na svijetu, tokom II. svjetskog rata (a i kasnije) toliko je izgradila industriju preradbe lanenog sjemenja, da danas sama prerađuje najveće količine toga sjemenja, a izvozi ulje i lanene pogače. Ona je izvoz lanenog sjemenja zabranjivala ili kontingentirala već prema urodu, te je Evropa morala uvoziti gotove proizvode.

Promjena u strukturi preradbe uljarica i uvoza ulja pogodila je evropsku industriju biljnih ulja i njeno intenzivno stočarstvo. Za neke zemlje dobijanje uljanih pogača bilo je primarno, a višak ulja izvozio se u druge zemlje kao uzgredan proizvod. Danas je opskrba uljanim pogačama iz prekomorskih zemalja otežana i mnogo skuplja nego ranije, kad je Evropa uvozila milijune tona raznih uljarica.

U proizvodnji tekstilnih sirovina Evropa je deficitarna u tolikoj mjeri, da neke od njih potpuno uvozi. Proizvodnja prirodnih tekstilnih sirovina u svijetu i Evropi bila je (u hiljadama t): tablica

Evropa je uvezla pamuka 1934—38 god. 1,860.000 t, a 1953 god. 1,470.000 t u vezi s porastom potrošnje sintetičnih vlakna. Uvoz jute opao je od 610.000 t god. 1934—38 na 585.000 t god. 1953. Vune je uvezeno 1934—38 god.380.000 t, a 1953 god. 460.000 t. Uvoz prirodne svile opao je od 4600 t god. 1934—38 na 2300 t god. 1953. Jedino je porastao uvoz sisala i srodnih vlakna od 90.000 t 1934—38 na 180.000 t god. 1953.

Evropa vodi u proizvodnji lana, pogotovu, ako uzmemo u obzir i SSSR, koji je 1934—38 proizveo prosječno 640.000 t ili oko 80% svjetske proizvodnje. I u kudjelji dominira Evropa, naročito ako njenoj proizvodnji dodamo i 202.600 t prosječno proizvedenih u SSSR-u 1934—38. Proizvodnja pamuka u SSSR-u iznosila je 1934—38 prosječno 645.000 t. U proizvodnji jute i sisala Evropa (i SSSR) ne sudjeluje iz klimatskih razloga.

Proizvodnja vune u SSSR-u bila je 1934—38 prosječno 60.000 t, pa je SSSR upućen na uvoz.

U proizvodnji hmelja vodi Evropa sa dvije trećine svjetske proizvodnje. Od 2,710.000 t duhana, proizvedenih u svijetu 1934 —38, na Evropu je otpalo 280.000 t. U god. 1953 svjetska je proizvodnja iznosila 3,270.000 t, a evropska 370.000 t.

U proizvodnji prirodnog kaučuka od prosječnih 995.000 t 1934—38 i 1,752.000 t god. 1953 ne sudjeluju ni Evropa ni SSSR. Proizvodnja sintetičnog kaučuka riješena je tehnički, ali ne i ekonomski; podignuti kapaciteti za proizvodnju sintetičnog kaučuka služe više kao rezerva u slučaju rata, a ne za redovitu proizvodnju.

Kave je Evropa uvezla 1934—38 god. 700.000 t, a 1953 samo 580.000 t; čaja je uvezla 1934—38 god. 228.000 t, a 1953 god. 235.000 t; kakaa 1934—38 god. 371.000 t, a 1953 god. 387.000 t; papra 1934—38 god. 16.000 t, a 1953 samo 6000 t. Smanjenje uvoza ovih artikala pokazuje pogoršanje životnog standarda širokih narodnih slojeva u Evropi.

Stočarstvo. Stanje stočarstva u Evropi prije i poslije rata pokazuje, da je, po broju najvažnijih vrsta, stanje stoke nepovoljnije, nego što je bilo 1934—38.

Poslije II. svjetskog rata glavne su vrste stoke drugdje u porastu, a u Evropi čak nazaduju. Broj konja smanjen je za 3 milijuna grla. To je razumljivo s obzirom na sve veću upotrebu traktora u obradbi zemlje i teretnih automobila u transportu. Evropa ima danas 102 milijuna volova, isto koliko i prije II. svjetskog rata, a u svijetu je njihov broj porastao za preko 100 milijuna grla. Broj ovaca porastao je u svijetu poslije rata za 50 milijuna grla, a u Evropi je smanjen za 12 milijuna grla. Stoga je porasla potreba za uvozom vune, odnosno ovčjeg mesa. U Evropi je porastao samo broj svinja: za 8 milijuna komada. To odgovara općem porastu u svijetu.

Unatoč istom broju volova, Evropa je 1953 uvezla goveđeg mesa samo 300.000 t prema 650.000 t prije rata, a uvoz ovčjeg mesa porastao je za 15.000 t. Uvoz bekona od 100.000 t 1934—38 pao je na 15.000 t 1953. Sve to pokazuje promjene u strukturi ishrane Evropljana. Značajniji je pad uvoza svinjske masti: od 88.000 t god. 1934—38 na 74.000 t 1953; i porast loja od 87.000 t 1934—38 na 244.000 t 1953. Uvoz maslaca od 290.000 t 1934—38 pao je na 150.000 t 1953, a sira od 85.000 t 1934—38 na 65.000 t 1953. Uvoz jaja od 55.000 t 1934—38 smanjen je na 11.000 t god. I953-

God. 1950 u svijetu je bilo 5,440.000 traktora; od toga u Evropi 980.000 komada. God. 1952 njihov broj raste na 6,320.000; od toga u Evropi 1,230.000 komada.

Energetika. U proizvodnji pogonskih goriva položaj Evrope bitno varira. Za nju je najpovoljnija situacija kod ugljena. Proizvodnja ugljena u svijetu bila je (u % svjetske proizvodnje): tablica

Potrošnja ugljena u svijetu bila je 1952 u .% : Zapadna Evropa 34,9, Istočna Evropa 23,3, ukupno Evropa 58,2. Sjeverna Amerika 31,0, Azija 6,4, Afrika 2,3, Oceanija 1,4 i Latinska Amerika 0,7. Proizvodnja Zapadne Evrope i Poljske nije dovoljna da pokrije potrebe Evrope, pa su posljednjih godina uvezene veće količine iz USA, čak i iz Južnoafričkog Saveza, a prije rata Evropa je izvozila znatne količine, naročito u Južnu Ameriku. Kod lignita, preko polovine svjetske proizvodnje otpada na Evropu.

U proizvodnji nafte Evropa igra sasvim podređenu ulogu. Od svjetske proizvodnje na Evropu otpada (u milijunima tona): tablica

Dakle, tek nešto preko jedne desetine svjetske proizvodnje.

Iako gotovo bez sirove nafte, Evropa je, naročito posljednjih godina, znatno razvila industriju nafte. Izgrađene su nove petrolejske luke, a dosadašnje proširene i produbljene, da mogu primati tankere, koji prevoze i do 40.000 t nafte. Sadašnje se rafinerije proširuju, a nove podižu. Kapacitet rafinerija nafte u svijetu iznosio je 1954 god. 741,865.000 t. Od toga otpada: na rafinerije u USA 430,540.000 t, u Latinskoj Americi 90,472.000 t, u SSSR-u i zemljama Istočne Evrope 63,000.000 t, u zemljama Prednjeg i Srednjeg Istoka 21,818.000 t i u Zapadnoj Evropi 103,000.000 t i u drugim zemljama.

Tablica

Evropske rafinerije pokrivaju ne samo evropske potrebe derivata nafte, nego i izvoze znatne količine na Istok; opskrbljuju i motorne brodove, naročito na prolazu kroz luke Sredozemnog mora.

Električna energija. Proizvodnja električne energije bila je (u milijunima kWh): tablica

Udio Evrope u svjetskoj proizvodnji električne energije opao je od 38% god. 1929 na 34,6% god. 1953.

Ukupan potrošak energije u ekvivalentu ugljena iznosio je (u tisućama tona): tablica

Potrošak Evrope doduše raste, ali tempo porasta znatno zaostaje za porastom potrošnje u svijetu.

Metalurgija. Kod željeznih ruda, izvađenih god. 1953, bez SSSR-a (preračunato na 100% sadržinu sirovog željeza), od 122 milijuna t na Evropu je otpalo 39 milijuna, a na same USA 60,1 milijuna. Kod sirovog željeza situacija je za Evropu povoljnija, jer od ukupno proizvedenih 138 milijuna t (bez SSSR-a) u god. 1953 na Evropu je otpalo 53,9 milijuna, a na USA 70 milijuna t. Od ukupno proizvedenih 171,2 milijuna t metalurgijskog koksa u god. 1953 (bez SSSR-a), na Evropu je otpalo 81,7 milijuna t, a na USA 71,5 milijuna t.

U proizvodnji čelika, kao bitnog pokazatelja industrijskog razvitka, Evropa još uvijek drži važan položaj, iako prema proizvodnji USA zaostaje. Proizvodnja čelika u svijetu bila je (u tisućama tona): tablica

U proizvodnji ostalih metalurgijskih proizvoda Evropa (skupa s SSSR-om) sudjeluje u % svjetske proizvodnje: tablica

Evropa je jače zastupana u proizvodnji žive. Znatna je i naša proizvodnja. Kod boksita, s obzirom na velika nalazišta u Južnoj Americi, udio Evrope je u opadanju. U evropskoj proizvodnji boksita Jugoslavija igra važnu ulogu. Jedna trećina svjetske proizvodnje aluminija otpada na Evropu, koja uvozi i prerađuje znatne količine boksita.

Kod bakra, olova i cinka, proizvodnja metala je bitno veća od proizvodnje odnosnih ruda. Evropa prerađuje vlastitu rudu i uvozi rudu, odnosno koncentrate iz drugih kontinenata, pa ih prerađuje (rafinira).

Industrija Evrope zaostaje pred sve jačom industrijom USA, odnosno pojedinih prekomorskih zemalja. Ideja industrijske autarhije hvata sve više korijen, i Evropa gubi poziciju za pozicijom. Prije II. svjetskog rata udio Evrope u svjetskoj proizvodnji boja iznosio je preko 50%, a danas iznosi samo 37%. Od 7,845.000 automobila, koji su u svijetu proizvedeni 1952, na Evropu je otpalo 1,802.855, a na same USA 5,538.558 kola.

God. 1929 svjetske su željeznice prevezle 1,149.000 milijuna netto tona-kilometara. Od toga je na Evropu otpalo 235.000 milijuna netto tona-kilometara, t. j. 30,45%. God. 1953 u svijetu je željeznicom prevezeno 2,237.000 milijuna netto t robe. Od toga u Evropi 281.000 milijuna netto t, ili samo 12,05%.

Od broja automobila, koji su bili u prometu (u tisućama komada): tablica

Broj automobila u Evropi raste, ali, prema porastu broja automobila u svijetu, njen je udio danas manji nego ranije.

Pomorski promet. U svjetskom pomorskom prometu Evropa pokazuje sve veće količine iskrcane i ukrcane robe. Ali ako se njen promet usporedi sa svjetskim pomorskim prometom, vidi se, da je sve manji postotak njenog učestvovanja u ukrcanim i iskrcanim količinama robe.

U svjetskom pomorskom prometu Evropa je sudjelovala (u milijunima tona iskrcane i ukrcane robe): tablica

Udio Evrope u svjetskom pomorskom prometu znatno je smanjen. Od robe, koja je god. 1929 ukrcana u svim lukama svijeta, na evropske luke otpalo je 47,44%, ili gotovo polovina. Danas učestvovanje njenih luta u ukupno ukrcanoj robi iznosi samo nešto preko 25% svjetskog prometa. Čak se i količina ukrcane robe bitno smanjila. Od 223 milijuna t god. 1929 pala je na 172 milijuna t god. 1953. To smanjenje treba uglavnom pripisati smanjenom izvozu ugljena.

Kod količina iskrcane robe situacija je nešto povoljnija. U prvom redu, količina robe, iskrcane u evropskim lukama, porasla je — od 264 milijuna t god. 1929 i 282 milijuna t god. 1938 — na 300 milijuna t god. 1953. Ovaj porast treba najviše pripisati sve većem uvozu sirove nafte i uvozu iz USA. Bez nafte i ugljena bila bi količina robe, iskrcane u evropskim lukama, danas manja nego 1929, odnosno prije II. svjetskog rata. S obzirom na velik porast iskrcane robe u svijetu, postotak učestvovanja Evrope znatno je manji, nego što je bio god. 1929 i 1938. God. 1929, od ukupno iskrcane robe, na evropske luke otpalo je 56,17%, 1938 god. 57,69%, a posljednjih godina u evropskim lukama iskrcano je oko 45—46%. Učestvovanje Evrope, doduše, još je uvijek znatno. Ona ima — bar što se tiče količine — vodeću ulogu. Njeno učestvovanje u svjetskoj pomorskoj trgovini raste u apsolutnim količinama, ali opada u odnosu na cjelokupnu pomorsku trgovinu.

Trgovačka mornarica. Do I. svjetskog rata, od ukupne tonaže svjetske trgovačke mornarice, na Evropu je otpalo preko 80%. Za vrijeme I. svjetskog rata USA su izgradile jaku trgovačku mornaricu, pa je — i s obzirom na gubitke, koje je imala evropska trgovačka mornarica u I. svjetskom ratu — udio Evrope u svjetskoj tonaži pao na ¹/₃.

Između dva rata — s obzirom na znatan porast tonaže gotovo svih evropskih država, na stagnaciju i na smanjenje trgovačke mornarice USA — udio Evrope (i unatoč znatnom porastu japanske i nekih južnoameričkih trgovačkih mornarica) bio je ponovo u porastu i 1939 iznosio je 65% svjetske tonaže.

U II. svjetskom ratu, zbog jake izgradnje brodova Victory i Liberty, tonaža USA porasla je na ¹/₃ svjetske tonaže, iako su USA preko 1000 brodova Victory i Liberty prepustile drugim državama, koje su u ratu imale veće gubitke na brodovima ili su nastojale da podignu vlastitu trgovačku mornaricu. Udio Evrope u svjetskoj tonaži bio je pao na 50%, jer su međutim Argentina, Brazil i neke države Commonwealtha pristupile povećanju svoje trgovačke mornarice. Japan — koji je odmah po svršetku II. svjetskog rata imao samo 1,023.560 brt prema 5,629.845 brt godine 1939 — do polovine 1955 godine povećao je svoju trgovačku mornaricu na 735.318 brt.

Od 100,568.779 brt (koliko je iznosila tonaža svjetske trgovačke mornarice 30. VI. 1955) na Evropu je otpalo oko 53 milijuna brt. Ustvari je udio Evrope u današnjoj tonaži svjetske trgovačke mornarice veći nego što se to čini, ako se ima u vidu luka i državna pripadnost pojedinih brodova. Polovinom 1955 Panama je imala 3,922.529 brt, Liberija 3,996.904 brt, Honduras 431.995 i Kostarika 340.710 brt, ukupno preko 8 milijuna brt. Najveći dio te tonaže pripada evropskim brodovlasnicima, prvenstveno grčkim, koji svoje brodove registriraju u lukama i plove pod zastavama onih država, koje trgovačku mornaricu manje oporezuju i primjenjuju blaže socijalne propise i socijalna davanja. Pored toga, i kod nekih brodova upisanih i u lukama USA, znatno je zastupan evropski kapital.

Od 1948 do 1955 ukupna tonaža svjetske trgovačke mornarice porasla je od 80 na 100 milijuna brt. U tom periodu USA su smanjile svoju tonažu (bez jezerske) od 27,3 na 23,9 milijuna brt, a mala Norveška za to je vrijeme povećala svoju tonažu za preko 3 milijuna brt. Porast tonaže evropske trgovačke mornarice danas je veći od porasta tonaže ostalih kontinenata. Polovinom 1955 Evropa je sudjelovala u svjetskoj tonaži sa 53%.

Od ukupne tonaže tankera (26,454.641 brt polovinom 1955 godine), na Evropu je otpalo preko 56%. Na tonažu tankera

Paname, Liberije, Hondurasa i Kostarike otpalo je skoro 5 milijuna brt. Međutim, kako ti tankeri pripadaju kompanijama evropskih brodovlasnika, to oko ³/₄ svjetske tonaže tankera danas stvarno pripada Evropi.

Priloženi dijagram na str. 18 pokazuje podjelu trgovačke mornarice po kontinentima.

Brodogradnja predstavlja najjaču afirmaciju Evrope u svjetskoj privredi i jednu od rijetkih privrednih grana, u kojoj ona danas vodi. Van Evrope jaku brodogradnju — ili jake kapacitete — imaju USA, Kanada i Japan. Neke države van Evrope tek sada pristupaju intenzivnijoj brodogradnji; Australija, s obzirom na visoke proizvodne troškove, zasad nema intenzivnije gradnje brodova.

Japan bi, s obzirom na jeftinu radnu snagu, mogao postati ozbiljan konkurent evropskoj brodogradnji i na samom evropskom tržištu, ali ograničen kapacitet, pomanjkanje raznog materijala i financijskih sredstava zasad ograničavaju njegov utjecaj; njegova brodogradnja opada posljednjih godina; uglavnom je ograničena na domaće porudžbine. Počev od 1955 Japan ponovo u većoj mjeri sudjeluje u gradnji brodova za inozemstvo.

Udio Evrope u svjetskoj brodogradnji iznosio je do 1. svjetskog rata oko 80%. Za vrijeme 1. svjetskog rata na prvo su mjesto izbile USA; između dva rata udio Evrope u pojedinim godinama dosegao je i 90% ukupne tonaže porinutih brodova.

U II. svjetskom ratu vanredno se afirmirala brodograđevna industrija USA i Kanade. Od ukupno porinutih 13,885.000 brt, ove su dvije države 1943 porinule gotovo 12 milijuna brt trgovačkih brodova.

Posljednjih nekoliko godina udio Evrope u svjetskoj brodogradnji bio je (u brt porinutih brodova): tablica

Godine 1954 preko ⁴/₅ tonaže svih porinutih brodova porinuto je s evropskih brodogradilišta, sva oprema izrađena je u evropskim tvornicama. U statistici Lloyd's Registra o porinutim brodovima nisu objavljeni podaci o brodogradnji u SSSR-u, Istočnoj Njemačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj. Ona je posljednjih godina sve jača, pa je još veći stvaran udio evropskih brodogradilišta u svjetskoj izgradnji trgovačkih brodova.

Dana 31. XII. 1954 na svim svjetskim brodogradilištima — osim SSSR-a i država istočne Evrope — bilo je u gradnji 5,854.247 brt trgovačkih brodova; od toga na evropskim brodogradilištima 5,380.453 brt ili 89,74%. Evropa je ponovo zauzela dominantan položaj u svjetskoj brodogradnji.

Dana 31. XII. 1954 na svim brodogradilištima USA bilo je u gradnji samo 15 trgovačkih brodova s ukupno 99.568 brt. To pokazuje, da su USA napustile ideju, da u mirnodopskim prilikama jače afirmiraju svoju brodogradnju, jer je brodogradnja u Evropi za oko 30% jeftinija od gradnje u USA. Dana 31. XII. 1954 na evropskim brodogradilištima gradilo se za USA 7 brodova sa 129.500 brt, a u Japanu 1 brod sa 27.400 brt; dakle, više nego što se gradi na brodogradilištima USA.

Dana 31. XII. 1954 na evropskim brodogradilištima bilo je u gradnji za vanevropske države 796.548 brt, a za račun Evrope građena su u Japanu samo 3 broda od 27.300 brt.I. Be.

UNUTRAŠNJI VODENI PUTOVI U EVROPI

Prirodni uvjeti za razvoj unutrašnje plovidbe u Evropi dosta su povoljni, premda evropske rijeke zaostaju svojom duljinom za rijekama drugih kontinenata (osim Australije). One se mogu svrstati u tri skupine: atlantsku, crnomorsko-kaspijsku i sredozemnu. Atlantske rijeke imaju dovoljno vode, malo kolebanje vodostaja, široka ušća, ne zaleduju se ili tek kratko vrijeme. Rijeke su ponajviše kratke, pa većem prometu služi samo donji dio toka. Crnomorsko-kaspijske rijeke utječu u zatvorene (djelomice ili posve) vodene basene, ušća su im limanska ili deltasta, a dosta su dugo zaleđene. To su najdulje evropske rijeke, kojima je važnost za plovidbu povećana pomanjkanjem ostalih prometnih veza na kopnu. Kad nisu zaleđene, daju prirodni transportni sistem, koji ipak nema za promet i trgovinu istu vrijednost kao ceste i željeznice. Najmanju vrijednost imaju sredozemne rijeke, i to zbog velikog kolebanja vodostaja; neke rijeke imaju upravo pred ušćem velik pad.

Niska razvoda među pomorjima i porječjima iskorišćena su za gradnju kanala, te su gotovo sva plovidbena područja međusobno povezana. Stariji kanali gradili su se do prve polovice XIX. st. Tada je nastupila živahna gradnja željeznica te se unutrašnja plovidba počela zanemarivati. No posljednjih decenija ona se ponovo afirmirala, osobito u prijevozu glomaznih dobara i kao oterećenje željeznica, pa se rijeke kanaliziraju, grade se novi kanali, a stariji se moderniziraju. Najveći se napori za moderniziranje ulažu u Engleskoj i Francuskoj. U zemljama, u kojima se rijeke razilaze iz središnjeg područja na razne strane, grade se najčešće kanali, koji spajaju gornje tokove te se dobiva vodena veza od mora do mora. Gdje glavne rijeke teku međusobno usporedo, grade se najviše poprečni kanali, koji preko pritoka spajaju srednje tokove većih rijeka. Nekoć su se mnogo gradili bočni kanali, koji obilaze neplovne dijelove rijeka. Neki kanali otvaraju rijeci drugo ušće (Rajna, Volga) ili se grade kao slijepi, da povežu neki grad ili industrijsko područje s plovnom rijekom ili morem.

UNUTRAŠNJI VODENI PUTOVI U EVROPI

Tablica

Istočna Evropa. Veliki jednolični prostori istočne Evrope pogodovali su razvoju rijeka, koje svojom duljinom i veličinom porječja nadmašuju rijeke ostale Evrope. Većina istočnoevropskih rijeka izvire u Srednjoruskoj i Valdajskoj uzvisini. Izvorišta se međusobno približuju na neznatan razmak. Tako Zapadna Dvina izvire 14 km daleko od Volge, a Dnjepar 65 km daleko. Iz središnjeg područja rijeke se radijalno razilaze i teku prema Sjevernom ledenom, Baltičkom, Crnom i Azovskom moru te prema Kaspijskom jezeru.

Rijeke istočne Evrope većinom su od prirode dobri prometni putovi. Pored duljine, pozitivna su im svojstva obilje vode i neznatan pad. Najveće su zapreke plovidbe duga zaleđenost, brzice, pličine i nizak vodostaj (na nekim rijekama). Hidrotehničkim gradnjama uvelike je pojačan plovidbeni kapacitet rijeka. Od XVIII. st. gradili su se kanali i danas ih u Sovjetskom Savezu ima ukupno 1518 km. U vezi s radijalnim rasporedom istočnoevropskih rijeka kanalima su spojeni gornji tokovi te se tako ostvarilo nekoliko transkontinentskih vodenih veza. Stariji kanali su za današnje potrebe premaleni, pa je u planu da se rekonstruiraju. U posljednje vrijeme sagrađeno je više novih kanala, a neki su u gradnji. Plovna magistrala Volga vezana je pomoću triju kanalskih sustava s Nevom (Mariinski sustav, Tihvinski i Višnjevoločki). Preko njih dolazi roba s juga do Lenjingrada. Pomoću Sjevernodvinskog i Jekaterinskog kanala vezana je Volga sa Sjevernom Dvinom. Dnjepar je Dnjeparsko-buškim kanalom spojen s Vislom, Oginskim kanalom s Njemenom, a Berezinskim kanalom sa Zapadnom Dvinom. God. 1952 sagrađen je kanal Volga—Don (101 km), koji je otvorio morsko ušće Volge i oslobodio plovidbu ove rijeke od lokalne izoliranosti. U planu je gradnja kanala, koji će vezati gornji Don s Okom te Volgu—Kamu s Pečorom.

Otvorenjem kanala Volga—Moskva postao je glavni grad Sovjetskog Saveza najvažnija unutrašnja luka istočne Evrope. Staljinov kanal između Baltičkog i Bijelog mora ima intermarinski značaj i skraćuje put od Lenjingrada (najveće sovjetske luke na Baltičkom moru) do Bijelog mora, koji inače oko Skadninavskog poluotoka iznosi 4500 km.

Manički kanal između Azovskog mora i Kaspijskog jezera većim je dijelom dovršen.

Njemačka i Poljska. Srednjoevropska nizina se odvodnjuje prema Sjevernom i Baltičkom moru. Glavne rijeke (Rajna, Weser, Laba, Odra i Visla) teku preko cijele širine ovog nizozemlja, djelomice meridijanskim smjerom, a djelomice dijagonalnim. Dijagonalni smjer dolazi odatle, što rijeke teku dolinama prarijeka, koje su nastale za diluvijalne oledbe na južnom rubu kontinentskog leda. Ovim dolinama teku i pritoci glavnih rijeka. Oni imaju svoja izvorišta blizu jedno drugome, a razvodnice u nizini i sredogorju nisu visoke, pa je to povoljno za spajanje porječja pomoću kanala.

U tehničkoj dotjeranosti vodenih putova postoje znatne razlike. Na nekadašnjem području Njemačke, prilike su regulacijom i kanalizacijom toliko izmijenjene da se rijeke jedva mogu smatrati prirodnim putovima. Na području Poljske ima plovna mreža još znatnih nedostataka, iako su se i ovdje vršili zamašni radovi.

Kanali su se u Njemačkoj počeli graditi već u XVI. st. Budući da glavne rijeke imaju općenito meridijanski smjer, to kod kanala prevladuje usporednički smjer, i oni spajaju srednje tokove glavnih rijeka. U Brandenburgu izgrađena je mreža kanala sa zadatkom, da vežu Labu i Odru. Ovi su kanali već prije uvođenja željeznica dali Berlinu dobar prometni položaj. Najvažniji je Berlin—Stettiner Groszschiffahrtsweg (Hohenzollernski kanal od Havele do Odre). Drugu vezu istočno od Berlina čini kanal Oder—Spree.

Zapadno od ovog grada vezu s Labom ostvaruje kanal Teltow, kanal Plauer i kanal Ihle.

Veza između Labe, Wesera i Emsa ostvarena je gradnjom Mittelland-kanala, a Ems i Rajnu spaja kanal Dortmund—Ems; trebalo je da ovaj kanal otvori njemačko ušće Rajne. Iako on ima velik promet, ipak je put deltom Rajne sačuvao neosporno prvenstvo, pa je to glavni izlaz Porajnja na Sjeverno more i Atlantski ocean. Kanal Dortmund—Ems i kanal Rajna—Herne su najopterećeniji kanali u Njemačkoj (svaki sa 15 mil. t prometa) Posljednji kanal ide sredinom ugljenog basena te je preuzeo gotovo sav promet s rijeke Ruhr, a zajedno s kanalom Lippe i dijelom Rajne od Wesela do Duisburga stvara zatvorenu cirkulaciju.

Donji tokovi sjevernonjemačkih rijeka također su međusobno povezani kanalima. Novi Küstenkanal veže donji Ems s ušćem Wesere. Estuariji Wesere i Labe vezani su sa dva kanala, koji su premalog kapaciteta, pa je u planu gradnja Hansa-kanala. Jedinstvo njemačke morske obale, koja je razdvojena poluotokom Jyllandom, ostvario je Kielski kanal, koji po veličini prometa ide u red prvih morskih kanala.

Prije II. svjetskog rata išlo se sistematski za tim, da se glavni unutrašnji putovi osposobe za plovidbu brodova do 1000 t nosivosti, a oni kanali, koji su u vezi s morskim lukama, za brodove do 1500 t. Pri gradnji kanala izvedeno je nekoliko golemih gradnja (vijadukti, dizala za brodove), a kod rekonstrukcije nastoji se smanjiti broj ustava.

U Poljskoj su glavne rijeke također međusobno vezane poprečnim kanalima. Bidgošćki kanal spaja Odru—Wartu s Notećem i Vislom. Augustovski kanal ostvaruje vezu između Visle—Narewa i Biebrza—Njemena. Ostali kanali u Poljskoj imaju lokalno značenje. Najvažniji medu njima je Glivicki kanal, koji veže gornjošlesko industrijsko područje s Odrom.

Donje Porajnje. Prostor oko zajedničke delte Rajne i Maasa i estuarija Schelde pokazuje osobitu sliku. To je amfibijsko tlo, gdje se bore kopno i more, i gdje su ljudi snažno zahvatili u njihove labilne odnose. Ovdje je izgrađena neobično gusta mreža kanala, koji služe za odvodnjivanje kao i za plovidbu. Ova kanalska mreža je prava originalnost Nizozemske, koja na kartama običnog mjerila ne može doći do izražaja. U nekim pokrajinama ima svaki grad i većina sela vodenu vezu.

Najvažniji su kanali, koji spajaju Amsterdam s otvorenim morem (Ijmuidenski kanal 24 km i Sjevernoholandski kanal 80 km) kao i s Rajnom (Mervedski kanal 51 km). Za vezu Antwerpena s Rajnom od važnosti je kanal preko otoka Zuid Bevelanda, koji ide u red najprometnijih vodenih putova svijeta (prosječno 23 mil. t). U Belgiji su važni morski kanali, koji omogućuju pristup s mora do Bruxellesa, Genta i Bruggea, važnih industrijskih i trgovačkih centara u Belgiji, dok tri međuriječna kanala spajaju Scheldu i Mass.

Francuska. Središnji masiv razdvaja tri velike zavale, i svaka od njih ima svoj posebni riječni sustav. Najveća je Pariška zavala, a njezinu hidrografsku os čini rijeka Seine. Trokutna Garonska i duguljasta Rhônsko-saônska zavala nose imena po glavnim svojim rijekama. Sjeveroistočni dio Francuske odvodnjuje se Scheldom, Maasom i Rajnom prema nizozemskom hidrografskom središtu. Spomenute su zavale u međusobnoj vezi vratima i niskim prijevojima te su bez većih poteškoća izgrađeni kanali, koji spajaju sve riječne sustave. Francuska plovidbena mreža izvrsno je raspoređena, no ona je većinom zastarjela i tehnički ne odgovara suvremenim potrebama. Kanali su se gradili od početka XVII. st., a najviše u razdoblju 1814—60, i u to doba se njihova duljina povećala od 1271 km na 4700 km. No pri gradnji kanala nije bilo homogenosti, i oni su bili različitih dimenzija. Tek kad je ojačala konkurencija željeznica, počelo se misliti na to, da se riječna i kanalska plovidba unificira te da se na svim vodenim putovima omogući plovidba teglenica do 300 t. Do danas je 56% svih vodenih putova osposobljeno za takav promet. Većim kapacitetom se ističu Seine i francuski dio Rajne (obje rijeke za brodove do 1500 t), zatim neki kanali sjevernog područja.

Više nego u drugim zemljama u Francuskoj su građeni bočni kanali pored srednjih i gornjih tokova rijeka (Seine, Oise, Aisne, Marna, Somme, Meuse, Moselle, Loire i Garonne). Neki kanali imaju više desetaka ustava, a u pojedinim slučajevima one su nadomještene dizalom za brodove. Znatna su tehnička djela kanalski tuneli (najdulji je Rove 7,2 km, kod Marseilla).

Postoje tri velike skupine kanala: I. Sjeverna plovidbena mreža od Pariza do belgijske granice. Po Seini i Oisi dolazi se u Escaut pomoću kanala St. Quentin (85 km), a u Sambre po kanalu Sambre —Oise (71 km). Od Etruna na Escautu odvaja se prema sjeverozapadu flandrijski plovidbeni sustav, nastao kombinacijom kraćih kanala i kanaliziranih rijeka Scarpe, Deûle, Lys i Aa, a vodi do Gravelinesa na Sjevernom moru. Preko granice je u vezi s belgijskim vodenim putovima. Ovim se kanalima vrši velik promet. Ugljen se prevozi s francuskog sjevera prema Parizu, a obrnutim se smjerom prevozi sirovo željezo i čelik (iz Lorraine) te rudničko drvo i građevni materijal.

II. Istočna plovidbena mreža ostvaruje vezu između Pariza, Strasbourga i Lyona. Glavnu plovnu liniju čini rijeka Marna i kanal Rajna—Marna (314 km). Gotovo okomito na nju vode kanal Marna—Saône (224 km), Canal de l'Est (122 km) i kanal Rajna—Rhône. Cijela ova skupina ima zadatak da opskrbljuje istočno industrijsko područje. Ovdje se prevozi uglavnom ugljen iz sjevernofrancuskih ugljenika te iz Saarskog i Ruhrskog područja.

III. Središnja skupina kanala veže porječja Seine, Loire i Rhône. Glavne veze su Burgundski kanal i Canal du Centre, građeni s ciljem, da se opskrbi veliki potrošački centar Pariz. Izolirani su kanali na jugu (Canal du Midi) i na zapadu (kanal Nantes—Brest); prometno im je značenje danas neznatno.

U planu je izgradnja nekih novih plovnih linija. Tako je projektiran kanal, koji bi vezao istočno i sjeverno područje. Vodio bi od Strasbourga preko Thionvillea do gornje Sambre i Escauta (Schelde), i na taj bi način spojio sjevernofrancuske i belgijske koksare s lorenskom metalurgijom. Canal du Nord, koji se počeo graditi već u početku ovog stoljeća, omogućit će velik promet između sjevera i Pariza. Nekoć se mnogo diskutiralo o gradnji kanala des Deux Mers, koji bi mjesto zastarjelog kanala du Midi ostvario vezu između Atlantskog oceana i Sredozemnog mora.

Velika Britanija. Zbog malog prostranstva otoka britanske su rijeke kratkog toka, pa ni najdulje Severn i Temza ne dosežu 400 km. No i pored toga mnoge su rijeke u donjem toku izvrsni vodeni putovi. Razvijena mreža i niske razvodnice bile su povoljne za stvaranje međuriječnih kanala. Plovna mreža je u Engleskoj dobro raspoređena između ušća Temze, Severna, Merseya i Trenta— Humbera. Glavne vodene linije čine t. zv. »Križ«, kojemu je središte komplicirani sustav kanala oko Birminghama. Glavni kanali, koji ostvaruju veze među ovim rijekama, jesu:

1. Grand Junction Canal (Temza—Trent),

2. Grand Trunk Canal i Trent and Mersey Canal (Mersey— Trent),

2a. Leeds and Liverpool Canal (Mersey—Humber),

3. Shropshire Union Canal (Mersey—Severn),

4. Kennet and Avon Canal (Temza—Severn).

Manje su skupine kanala u južnom Walesu, u škotskoj nizini i u istočnoj Engleskoj. Kanali su ponajviše građeni potkraj XVIII. i u početku XIX. st. Stoga su većinom zastarjeli i ne odgovaraju potrebama suvremenog prometa. Uski su i samo 1,1—1,5 m duboki, podesni za teglenice od 30 od 60 t. Imaju mnogo ustava, nekoliko dizala za brodove i kanalskih tunela. Izuzetak medu britanskim kanalima je Manchesterski kanal (57 km), koji se po tehničkoj opremi jedini može usporediti s velikim kanalima drugih država. Opseg unutrašnje plovidbe iznosi samo 5% od željezničkog prometa. Nema izgleda da bi se prilike popravile, jer zbog neznatnih udaljenosti ne može jeftinoća vodenog prometa doći dovoljno do izražaja. Nije povoljnija situacija ni u Irskoj, gdje dva kanala (Grand Canal i Royal Canal) vežu najveću irsku rijeku Shannon s glavnim gradom Baile Átha Cliath (Dublin). Promet na njima je posve neznatan.

Švedska. Iskorišćivanjem jezera i jezerskih rijeka stvoreno je više plovnih putova. Od tih je najvažniji sustav Trollhättan i kanal Göta, koji preko jezera Vänern i Vättern ostvaruju plovnu vezu između Sjevernog i Baltičkog mora. U tom smislu ima ovaj kanalski sustav intermarinski značaj (Göteborg—Norrköping 407 km, od toga je 95 km kanala). Ostali su važniji kanali:

1. Dalsland-kanal (254 km od jezera Vänern do Skagerraka),

2. Hjälmaren-kanal (64 km) veže istoimeno jezero s jezerom Mälaren,

3. Strömsholm-kanal (100 km) veže jezero Mälaren s jezerima Barken i Åmänningen.

Finska. Jezerska ploča južne Finske je amfibijsko područje, gdje se izmjenjuju tisuće jezera i brojne jezerske rijeke s uskim prevlakama i prostranijim suhim površinama. Jezera se mogu grupirati u četiri velika sustava, u kojima su neke plovne veze ostvarene gradnjom kraćih kanala. Ima 24 međujezerska kanala sa 70 ustava. Najvažniji je kanal Saimaa između jezera Saimaa i zaljeva Vyborg, dug 59 km. Projektiran je kanal, koji bi vezao jezera Saimaa i Päijänne. Tim bi se sredinom Finske dobila vodena magistrala u smjeru zapad—istok.

Podunavlje. Dunav spaja područja različite konfiguracije. Gornjim dijelom teče na sjevernom rubu Alpa, a srednjim i donjim Panonskom, odnosno Vlaškom nizinom. Jedino u Panonskoj nizini ima znatnijih plovnih pritoka i ovdje postoje preduvjeti za razvoj plovne mreže. No uloga je izgrađenih kanala (oba Bačka kanala i Begejski) zbog malih dimenzija i zastarjelih uređaja neznatna. Preko glavne evropske razvodnice preveden je samo jedan kanal, koji spaja Dunav s Rajnom. To je Ludwigov kanal (172 km), sagrađen prije više od 100 godina. On je za današnje potrebe premalen, pa se gradi novi kanal Rhein—Main—Donau Groszschiffahrtszweg (Aschaffenburg—Kelheim 654 km). Kanalske veze s Labom, Odrom i Vislom dosad su samo projektirane.

Italija. Unutrašnja plovidba razvijena je uglavnom u Padskoj nizini, gdje ima 2500 km plovnih linija. Glavni problem plovidbe bio je odvajkada stvaranje vodene veze između Milana i rijeke Pada. Takav je kanal izgrađen već u XIII. st., to je današnji Naviglio Grande, koji služi uglavnom navodnjivanju. U posljednje doba radilo se na kanalizaciji Pada do Cremone, a dalje bi vodio kanal do Milana (djelomice kao bočni kanal Adde), tako da bi do Milana plovili brodovi do 600 t. Lagune i ušća sjevernoitalskih rijeka spojeni su u posljednje doba kanalima, i tako je nastao unutrašnji obalni put Littoranea Veneta između ušća Pada i Soče.Z. D.