ESKORTNI BRODOVI (fr. escorter pratiti) služe za pratnju i neposredno osiguravanje velikih ratnih brodova i konvoja trgovačkih brodova od napadaja podmornica, torpednih čamaca i avijacije, te za zaštitu od mina.

Ratni su brodovi pratili trgovačke brodove i u najstarija vremena: na prethistorijskim reljefima nalazimo slike, koje prikazuju trgovačke brodove u pratnji ratnih brodova (v. PE, I, str. 627). I trgovački i ratni brodovi plovili su na vesla gotovo jednakom brzinom, pa nije bilo potrebno graditi sporije ratne brodove za pratnju trgovačkih brodova.

Kad se u pomorstvu prešlo od vesla na jedro, osjetila se potreba za specijalnim brodovima pratiocima. Zbog velikog broja veslača, galije nisu mogle pratiti trgovačke brodove na daleka putovanja u novootkrivene krajeve, jer im je i zbog hrane, a osobito zbog vode, daljina plovljenja bila ograničena. U to vrijeme počinju se graditi korvete i brigantini na vesla sa manje veslača, ali ni ti brodovi nisu bili sposobni za oceansku plovidbu, pa se pristupilo gradnji posebnih ratnih brodova za pratnju trgovačkih brodova. Pratioci su bili manji ratni brodovi, koji su izvršavali i druge zadatke, neprikladne za linijske brodove i fregate. Za najvećeg uspona brodova na jedra eskortnu službu obično su vršile korvete na jedra, brikovi i cromsteri, rjeđe i fregate.

Nakon uništenja pirata, a pogotovu poslije uvođenja parnog pogona, povećala se sigurnost plovidbe, pa su konvoji postali suvišni. Tako se za prvih pomorskih ratova u doba brodova na paru (Krimski rat 1855—56 i Austrijsko-talijanski rat 1866) ne upotrebljavaju eskortni brodovi. Naprotiv pospješili su gradnju izvidnica, a konvoji su pali u zaborav.

Važnost eskortnih brodova porasla je ponovo nakon izuma i primjene mina, torpeda i podmornica, što je došlo do izražaja naročito u I. svjetskom ratu. Ipak, proteklo je dosta vremena i u I. svjetskom ratu, dok se spoznalo, da će se trgovački brodovi najbolje zaštititi u konvojima, a ratni brodovi eskortnom zaštitom. Od 1916 eskortni brodovi dobivaju sve veću važnost. Koliki su napori uloženi u gradnju eskortera i pregradnju trgovačkih i ribarskih brodova za ovu službu, vidi se iz broja te vrste brodova u britanskoj i francuskoj ratnoj mornarici na kraju I. svjetskog rata. Britanska mornarica imala je 11. XI. 1918 god. 1354 ratna broda, a od toga 527 razarača, uglavnom za eskortnu službu. Istog dana francuska mornarica imala je u eskortnoj i patrolnoj službi ih torpiljarka, 16 avisa, 47 slupova i topovnjača, 153 lovca podmornica i 734 različita eskortna i patrolna broda.

Na temelju iskustava stečenih u I. svjetskom ratu, sve su ratne mornarice između dva rata počele graditi posebne eskortne brodove, ali u nedovoljnom broju, pa je i II. svjetski rat prisilio obje zaraćene strane, da ulože još više napora u gradnju eskortera. Kad su se u toku rata pojačali gubici brodova od avijacije, pojavili su se posebni eskortni protuavionski brodovi i eskortni nosači aviona.

Kao eskortni brodovi upotrebljavali su se u II. svjetskom ratu: slupovi, korvete, fregate, eskortni razarači i eskortni nosači aviona. U najnovije doba svi brodovi za eskortnu službu uvršteni su u posebnu skupinu ratnih brodova pod nazivom eskorteri.

Slupovi su mali ratni brodovi, koji su se odavna upotrebljavali za patrolnu službu. Ime im potječe još iz doba mornarice na jedra, a upotrebljavali su se u britanskoj i američkoj mornarici. Francuzi su tu vrstu brodova zvali aviso. U I. svjetskom ratu ti su brodovi imali 300 do 500 t, a služili su za razne pomoćne službe i patroliranje. Poslije I. svjetskog rata počeli su se graditi za eskortnu službu u ratu i prekomorsku stacionarnu službu u miru. Između dva rata bili su to prvi pravi eskorteri za pratnju trgovačkih brodova, dok su se za pratnju ratnih brodova gradili razarači.

Francuska ratna mornarica sagradila je prije II. svjetskog rata i opremila u rujnu 1939 slupove klase Elan i Chamois. Slupovi klase Elan konstruirani su specijalno za eskortnu službu konvoja, a imali su i opremu za razminiranje. Istisnina im je bila 750 t; 2 dizel-motora sa 4000 KS omogućivala su im veliku daljinu plovljenja: 4000 nm pri brzini od 15 čv, ili 10.000 nm pri brzini od 9 čv. Mogli su dostići i brzinu od 20 čv. Bili su naoružani sa 2 pa topa od 100 mm na krmi i 10 pa topova od 20 i 40 mm, te bacačima podvodnih bomba. Zbog naglog početka rata nisu svi brodovi te klase dobili planirano naoružanje, već su opremljeni različitim topovima. U službi pokazali su se veoma izdržljivi. La Gazelle je 1940 u 170 dana preplovila 28.500 nm, a 1941 u 267 dana 45.330 nm; to je vjerojatno rekord za tako mali brod.

Njemačka mornarica raspolagala je poslije 1938 eskorterima tipa slupa, klase M od 600 t, koji su plovili brzinom od 17 čv. Poslije 1939 sagrađeno je više od 150 takvih brodova.

Britanska je mornarica 1939 imala 36 eskortnih slupova klase Halcyon; doskora su se takve jedinice hitro gradile na engleskim, kanadskim i australskim brodogradilištima. Tip Halcyon imao je istisninu od 815 t i brzinu od 16 čv, a istakao se osobito na Sjevernom ledenom moru u konvojima, koji su prevozili pomoć SSSR-u.

Talijani su za vrijeme II. svjetskog rata sagradili 61 slup i dali im ime corvette, iako su im karakteristike bile bliže slupovima nego korvetama. Ti talijanski slupovi imali su istisninu od 600 t, a dizel-motorni pogon gonio ih je brzinom od 18 čv. Imali su neobičan električni pogon s akumulatorskom baterijom, kojim su mogli voziti dva i po sata potpuno bez šuma.

Britanska mornarica sagradila je prije II. svjetskog rata i veće slupove, koji su u mirno doba služili u stacionarnoj službi prekomorskih krajeva. Glavni su predstavnici tih klasa: Bridgewater, Grimsby, Bittern i Woodpecker. Imali su veću istisninu i jače naoružanje pa su mnogi pretvoreni u protuavionske eskortere. Klasa Bittern bila je naoružana sa 6—8 pa topova od 102 mm, i sa više pa topova manjeg kalibra, a služila je dugo u protuavionskoj eskortnoj službi. U toj službi potopljen je Bittern u ožujku 1941 pred Norveškom, Auckland u lipnju 1941 pred Libijom, a Ibis u studenome 1942 pri iskrcavanju saveznika na obale Sjeverne Afrike.

Englezi su u toku rata gradili mnogo takvih slupova i od njih formirali grupe za eskortnu službu i gonjenje podmornica. U ožujku 1944 Admiralitet je objavio, da je druga grupa slupova Starling, Wildgoose, Kite, Magpie i Woodpecker potopila 6 podmornica u 20 dana na jednom jedinom krstarenju od 6000 nm.

I Francuska je imala veći tip eskortnih slupova, koji su se nazivali avisos, a u mirno doba upotrebljavali su se u kolonijalnoj službi. Sagradila je klasu od 9 brodova tipa Dumond d’Urville. Brodovi te klase imali su dva dizel-motora sa ukupno 3200 KS i daljinu plovljenja od 6000 nm pri brzini od 10 čv. Bili su naoružani sa 3 pa topa od 140 mm i 12 automatskih pa topova. U ratu su upotrebljeni kao vođe eskortera, a Savorgnan de Brazza u eskortnoj službi 1943 potopio je 2 podmornice, od kojih jednu japansku u Indijskom oceanu.

USA su imale prije rata dobre slupove (kutere) Coast Guarda, koji su u ratu potpali pod admiralitet u Washingtonu. To su bili veći brodovi s istisninom od 1600 do 2000 t, koji su u mirno doba vršili carinsku i sigurnosnu službu oko Newfoundlanda. Tu, kroz dugi niz godina iskušanu klasu brodova, američka je mornarica prihvatila za eskortnu službu i sagradila mnogo jednakih brodova.

Korvete su nastale u doba mornarice na vesla. Naličile su na galije, ali su bile manje. Ime korveta pojavljuje se ponovo u doba mornarice na jedra, kad su bile brzi brodovi sa dva jarbola i križnim jedrima; služile su za eskortnu službu. Isto ime daje se po treći put parnim eskorterima, koji su se pojavili u II. svjetskom ratu uglavnom samo za pratnju konvoja. Za gradnju tih brodova upotrebila su se i brodogradilišta, koja u mirno doba nisu gradila ratne brodove, i tvornice, koje nisu proizvodile ni turbine ni motore.

Kad je engleski Admiralitet neposredno prije početka rata osjetio golem nedostatak eskortnih brodova, odlučio je u proljeće 1939 da hitno sagradi seriju jednostavnih brodova po uzoru kitolovaca (whale catchers), samo povećanih dimenzija. Budući da su kitolovci prilično brzi (najmanje 15 čv) i iskušani na antarktičkim lovištima, sagrađeni su brodovi bili izvrsni za službu na oceanima. Admiralitet je naručio 27. VII. 1939 ukupno 56 takvih kitolovaca, a u zimi 1939—40 gradilo se još mnogo takvih jedinica u Engleskoj i u dominionima. Do kraja rata sagrađeno ih je gotovo 400. U ožujku 1940 Admiralitet je kitolovcima dao vojnički naziv korvete (ime tipa brodova na jedra, koji su u britanskoj mornarici brisani iz flotne liste već 1887).

Engleske korvete imale su oko 1000 t, a 2 cilindrična kotla i stapni parostroj gonili su ih brzinom od 15 do 16 čv. Naoružanje je bilo: i top od 102 mm, 1 automatski pa top, mitraljez i podvodne bombe, a bile su opremljene i svim modernim sredstvima za borbu protiv podmornica (radar, asdic i dr.). Prve korvete stupile su u službu potkraj travnja 1940; engleske su dobile imena cvjetova (flower class): Gardenia, Primrose i t. d., a kanadske imena mjesta: Shawinigan, Chilliwack i dr.

Korvete jednakih karakteristika sagrađene su i za mornaricu Slobodne Francuske. Neke iz te klase (Aconit i Mimosa) osobito su se istakle (Aconit je potopila dvije njemačke podmornice).

Fregate. Ime fregata također se javlja treći put u povijesti pomorstva. Prvi put u doba brodova na vesla, kad je fregata naličila na galiju. Drugi put fregata se javlja u doba brodova na jedra, i tada je to velik ratni brod sa tri jarbola, koji služi za izviđanje i borbu u liniji. Treći put imenom fregata zove se ratni brod na paru, koji se pojavio u II. svjetskom ratu, kad su 1942 Nijemci opremili brze podmornice, pa spore korvete više nisu odgovarale za eskortnu službu, jer im je brzina bila premalena. To je bio uzrok, da je engleski Admiralitet odlučio da izgradi eskortne fregate, veće brzine i jačeg naoružanja, koje su opremljene početkom 1943. Imale su 1450 t, vozile su brzinom od 20 čv, dakle 5 čv brže od korveta.

Eskortni razarači. Razarači su se po svojoj konstrukciji, veličini i brzini već od svog početka pokazali kao najpogodnije jedinice za eskortnu službu, pa su uz svoju prvobitnu torpednu zadaću služili i kao jedinice za pratnju ratnih i trgovačkih brodova. Za suradnju s flotom morali su međutim raspolagati brzinom većom od najbržih ratnih brodova u sastavu, da mogu izvoditi i potrebne manevre, a morali su imati i velik akcioni radijus, da flote u dugotrajnim operacijama ne ostanu bez zaštite. Sve veća opasnost od mina i podmornica, a u novije doba i sve veća opasnost iz zraka, postavile su razaračima sve teže zadatke. Oni su se, kao i ostali tipovi ratnih brodova, usavršivali i u svom razvitku postajali sve veći, složeniji i skuplji. U ratu je potreba za razaračima bila tolika, da ni najbogatije nacije nisu mogle sagraditi dovoljno tih jedinica. Stoga se tražilo rješenje, koje bi, uz ekonomiju sredstava, dalo najveću korist. Engleska mornarica je 1939, da popuni tu klasu brodova, preuzela od američke mornarice veći broj starijih razarača.

Ustanovilo se, da za službu u operativnoj floti treba i dalje graditi najsavršenije, a prema tome i najskuplje razarače, koji će surađivati s eskadrama operativnih brodova. No takvih jedinica treba svakako manje. Za pratnju trgovačkih brodova, koji plove mnogo sporije na dugim oceanskim prugama i raštrkani u konvojima širom čitavog svijeta, trebalo je graditi veći broj jeftinijih eskortera. Pretjerana brzina bila bi kod takvih brodova čak i štetna, jer bi pri određenoj tonaži jak mašinski kompleks brzo trošio gorivo, smanjio akcioni radijus, a trgovački brodovi ostali bi bez pratnje i zaštite.

Te dvije različite zadaće (zaštita ratnih brodova i pratnja trgovačkih brodova) podijelile su i razarače u dva tipa različitih karakteristika: i. velike i brze razarače za suradnju s flotom velikih ratnih brodova i nosača aviona (v. Razarač); 2. male i sporije eskortne razarače (escort destroyers, destroyers d’escorle) za pratnju trgovačkih brodova.

Eskortne razarače počele su graditi ratne mornarice davno prije II. svjetskog rata. Londonski ugovor о ograničenju pomorskog naoružanja iz 1930 nije odredio ograničenje u broju brodova manjih od 600 t. Zbog toga su mnoge mornarice gradile brodove manje od te granične tonaže. Međutim, kad je II. londonski ugovor, sklopljen u siječnju 1936, ukinuo tu neograničenu slobodu gradnje, odmah se povećala tonaža eskortnih razarača na 1000 t — radi poboljšanja maritimnih svojstava i naoružanja.

Britanska mornarica počela je graditi eskortne razarače čuvene klase Hunt od 890 t, koja je u ratu bila od velike koristi. Prvi brodovi uopće nisu imali lansirnih cijevi, da se raspoloživa tonaža što više iskoristi za artiljeriju i protupodmorničko oružje. Klasa Hunt imala je 4—6 topova od 102 mm, I četvorocjevni pa top od 40 mm i 6 automatskih pa topova od 20 mm, te veći broj protupodmorničkih bomba. Turbine od 19.000 KS pokretale su razarače brzinom od 25,5 čv, pri punom gazu. Ta je klasa imala karakteristike konvojskog razarača relativno male brzine, koja je dovoljna za pratnju trgovačkih brodova, a imala je i snažno pa naoružanje za obranu konvoja od zračnih napadaja.

Eskorteri. Prema najnovijim klasifikacijama, eskortni brodovi se dijele u pet skupina, od kojih su 4 za debelo more, a jedna skupina obuhvaća obalne eskortere. Razne mornarice su zbog toga, na temelju nove klasifikacije, podijelile svoju laku flotu tako, da se što više približi općoj suvremenoj podjeli. Francuska mornarica, na pr., podijelila je svoje brodove u: eskadarske eskortere (escorteurs d’escadre), brze eskortere (escorteurs rapides), eskortere (escorteurs), izvidnice (avisos) i obalne eskortere (escorteurs cotiers). Time je francuska mornarica podijeljena na bojne brodove, krstarice i eskortere, a naziv razarača nestao je iz flotne liste.

Eskadarski eskorter je zbog moderne složene opreme postao veoma skupa jedinica. Od njega se traži : istisnina od 2500 do 3000 t, brzina 34—35 čv, velika daljina plovljenja, naoružanje od 2 do 4 univerzalna topa s kalibrom 120 ili 127 mm, ili 6—8 topova od 100 ili 102 mm, 4—6 pa topova od 40 mm, do 10 pa topova od 20 mm, 2 reaktivna bacača perkusionih dubinskih bomba (jež), 2—4 mužara za protupodmorničke bombe. Modema oprema obuhvaća radio-lokator za otkrivanje aviona na velikim daljinama, navigacijski radar, podvodni električni lokator, sonorne plutače (sono-boys), suvremene minolovke za razminiranje pri velikim brzinama. Eskadarski eskorteri imaju i 3—4 lansirne cijevi.

Primjer modernog eskadarskog eskortera je švedski brod klase Halland, koji se 1955 smatra najmoćnijim eskadarskim eskorterom na svijetu. Taj brod ima ove karakteristike: istisnina (wash.) mu je 2600 t, istisnina (p. z.) 3000 t; dužina 121 m; širina 12,5 m; brzina 35 čv; naoružanje 3 pa topa od 120 mm u 4 dvocijevne kule, 2 pa topa od 57 mm, 6 pa topova od 40 mm. Zrna su upravljiva (brod-zrak). Nadalje ima 2 reaktivna bacača perkusionih dubinskih bomba. Posada broji 16 oficira i 272 podoficira i mornara. Najvažniji dijelovi trupa i nadgrađa oklopljeni su lakim oklopom. Trup je potpuno zavarene konstrukcije; nema ni jednog okna; zrak se dovodi umjetnom ventilacijom. Nadgrađa su bez rubova i zaobljena, da se ne sakuplja event, radioaktivna voda. Duž čitavog broda namještene su mlaznice za prskanje palube i nadgrađa — radi odstranjivanja radioaktivnosti. Udarna snaga: 3 t zrna u minuti. Švedska je sagradila samo 2 ovakva eskortera: Halland i Smaland; odustala je od daljnje gradnje, jer ju je jedan brod stajao preko 4 milijarde dinara! Umjesto njih, gradi 4 manja eskortna broda klase Hälsingland od 2000 t.

Primjer brzih eskortera su francuski moderni brodovi klase Le Corse; imaju ove karakteristike: istisnina (wash.) 1250 t, istisnina (p. z.) 1700 t, dužina (p. s.) 99,8 m, dužina (KVL) 95 m, širina 10,3 m, gaz 3 m, snaga 20.000 KS, pogon 2 parne turbine, 2 vijka. Naoružanje: 6 dvostrukih ра topova od 57 mm upravljivih zrna, 2 topa od 20 mm Oerlikon, novo podvodno oružje, 1 jež i 2 mužara. Oprema: radari, asdic, elektronsko upravljanje vatrom i komandne veze. Trup je sagrađen od pretfabriciranih dijelova i potpuno zavarene konstrukcije.

Britanska mornarica sagradila je između 1952 i 1954 klasu velikih eskadarskih eskortera Daring, koji po tonaži i udarnoj snazi graniče s krstaricama. Sagrađeni su na temelju iskustava, stečenih u II. svjetskom ratu na japanskom ratištu. Imaju 2610 t (3700 t p. z.). Naoružani su sa 6 topova od 114 mm u dvostrukim tornjevima (2 na pramcu, 1 na krmi); 6 pa topova od 40 mm; 10 lansiranih cijevi od 530 mm i 1 sipom. Parne turbine od 54.000 KS gone ih s brzinom od 34,7 čv.

Američka mornarica sagradila je 1948—53 klasu destroyer leaders. Ranije klasificirani kao brodovi Hunter Killer gotovo pripadaju klasi krstarica. Sagrađeni su na temelju iskustava, stečenih kod Bikinia. Služe kao vođe eskortnim razaračima pridijeljenim brzim udarnim odredima. Opremljeni su najmodernijim uređajima za vezu (radar, sonar, elektronski uređaji). Imaju 5600 t. Naoružani su sa 8 topova od 76 mm; 8 pa topova od 20 mm, 8 reaktivnih bacača perkusionih bomba. Turboelektrični pogon od 80.000 KS goni ih brzinom od 34 čv.

Eskortni nosači aviona. Zbog sve većih gubitaka, koje su njemački avioni već u početku II. svjetskog rata nanosili savezničkim brodovima, pokazala se potreba, da se konvojima pruži i zračna zaštita. Potkraj proljeća 1941 britanska je mornarica pokušala obraniti konvoje lovačkim avionima, koje je ukrcala na brodove. Na velike teretne brodove ugrađen je na pramcu dug katapult, kojim se mogao katapultirati jedan lovački avion. Ti su brodovi upotrebljeni najviše u konvojima, koje su napadali avioni s aerodroma na francuskoj obali. Domala se međutim pokazalo, da su ukrcani avioni veoma korisni i za obranu od podmornica. U ljetu 1941 britanska mornarica uvrstila je u službu prvi pomoćni nosač aviona, Audacity, pregrađen bivši njemački teretni brod od 5500 t, sagrađen 1939, koji je vozio brzinom od 15 čv. Skinuli su mu nadgrađa i namjestili uzletnu palubu široku 18 m i dugu 127 m. Budući da brod nije imao hangara, 6 ukrcanih aviona bilo je vezano pri krmenom kraju uzletišta, tako da je prvom avionu ostalo samo 90 m za uzletanje. Već na drugom putovanju Audacity je potopljen, ali u svojoj kratkoj službi oborio je 5 velikih aviona Focke-Wulf, 3 je teško oštetio i pomogao pri uništenju 4 podmornice. Na temelju toga iskustva hitno su se počeli opremati i drugi eskortni nosači aviona.

Mornarica USA kupila je (6. III. 1941) teretni parobrod Mormac Mail, sagrađen 1939, pregradila ga u 75 dana i opremila (3. VI. 1941) pod imenom Long Island. Pregrađeni brod imao je istisninu 8500 t, duljinu 184 m, brzinu 16 čv, stroj od 8500 KS. Uzletna paluba zapremala je 4/5 duljine, a avioni su se držali u hangaru i dizali na palubu dizalom. — I Japanci su 1941 počeli pregrađivati u nosače aviona nekoliko brzih putničkih brodova od 10.000 do 12.000 t.

Iskustva s eskortnim nosačima Audacity i Long Island pokazala su, da se za eskortnu službu mogu korisno upotrebiti nosači pregrađeni od trgovačkih brodova; oni se mogu pregrađivati i na brodogradilištima, koja nisu specijalizirana za gradnju ratnih brodova. Time se postiže hitro povećanje broja nosača aviona, kojih je bilo u svim mornaricama premalo, a nisu se opterećivala specijalna brodogradilišta, koja su i inače bila preopterećena radovima za ratnu mornaricu.

Eskortne nosače aviona za američku i britansku mornaricu opremala su većinom brodogradilišta USA; na njima su do 31. XII. 1944 dovršena 103 nosača, i to 65 za američku i 38 za britansku mornaricu, a bilo ih je mnogo i u gradnji. Spočetka su se pregrađivali teretni brodovi tipa C-3 i brodovi za prijevoz nafte, ali kasnije počeli su se graditi specijalni noviji eskortni nosači aviona. Posljednji eskortni nosači, prema tome, nisu više pomoćni trgovački pregrađeni brodovi, već pravi ratni brodovi novog tipa.

Svi su ti brodovi u glavnim crtama opremljeni slično kao eskadarski flotni nosači aviona, ali na mnogo jednostavniji i jeftiniji način. Zbog toga su i dobili podrugljivo ime »Woolworth carriers« (po bazaru Woolworth). Gradili su se veoma brzo, osobito na brodogradilištima, koja su se specijalizirala za njihovu gradnju.

Spočetka je i engleska mornarica pregrađivala u eskortne nosače aviona samo trgovačke brodove. Imala je nekoliko eskortnih nosača aviona, koji su služili istodobno i kao teretni brodovi, pa su imali i posadu trgovačke mornarice, a uz nju avijatički personal. Od 12 takvih brodova 6 ih je bilo za prijevoz nafte, a 6 za prijevoz žita. Jedni i drugi izabrani su zbog toga, jer za ukrcavanje i iskrcavanje toga tereta nisu potrebna velika grotla, koja smetaju uzletištu. Ti brodovi nisu ni potpadali pod ratnu mornaricu, već su bili uvršteni u specijalni odred Merchant Aircraift Carriers (M. A. C.) i stupili u službu 1943.

U II. svjetskom ratu eskortni nosači aviona bili su važniji, nego što se 1941 slutilo. Osim u pratnji konvoja, oni su se pokazali važni i u desantnim operacijama. Zbog relativno male brzine nisu doduše mogli pratiti bojnu flotu, ali su izvrsno poslužili kao pratnja transportnim brodovima i kao pomoćni aerodromi za zračnu podršku iskrcanih trupa, dok se nisu uredila uzletišta na kopnu. U toj službi pružili su golemu pomoć u rujnu 1943 pri iskrcavanju kod Salerna, 1944 kod Anzia i u Provenci, u proljeće 1945 na obalama Tihog oceana. Eskortni nosači aviona upotrebljavali su se, osim toga, i kao transportni brodovi za avijaciju.

Budući da imaju prostrane hangare, mogu prevesti mnogo aviona, osobito ako su aparati djelomično demontirani. Poslije rata mnogo je eskortnih nosača aviona raspremljeno, a mnogi su vraćeni u svoju prvobitnu službu.

Ratna mornarica USA, koja sada ima 105 nosača aviona, klasificirala je 66 brodova u eskortne nosače aviona, koji se mogu podijeliti u 4 klase: tablica

Ovi nosači aviona zbog svoje male brzine, kratkog uzletišta, slabe žilavosti i nedovoljna naoružanja, ne mogu se više upotrebiti u glavnim operacijama. Međutim, korisno mogu poslužiti u protupodmorničkoj borbi kao uporište eskadarskih helikoptera i kao brodovi za transport aviona. Jedan je već pregrađen, da posluži odredu Marine Corps kao transportni brod za desantne helikoptere. Budući da su u ratu sagrađeni po planu brodova za prijevoz nafte, mogu se upotrebiti i za prijevoz goriva. Zanimljivo je mišljenje pomorsko-zrakoplovne komisije USA, koja je predložila, da se ti brodovi očuvaju, jer im se vrijednost može povratiti, ako se usavrše aparati za vertikalno uzlijetanje, koji su sada u stadiju iskušavanja.P. M.