ENGLESKI KANAL (ili samo Kanal, engl. English Channel, franc. La Manche), uzak morski prolaz između Engleske i Francuske, spaja Sjeverno more s Atlantskim oceanom. Dug je 305 nm, širok u Doverskim vratima 17 nm, a između otoka Ouessanta i Scilly oko 80 nm.

Granice. Jugozapadna se granica pruža od bretanjske obale preko otoka Ouessanta (48°28´N), Bishop Rocka, Sorlingena, a otud zaokreće prema istoku na Longships (50°04´N) i Lands End na engleskoj obali. Na jugoistoku se granica pruža između svjetionika na rtu Walde (1°55´E) u Francuskoj i rta Leathercoot (51°1o´N) u Engleskoj.

Građa i postanak. U geološkoj građi podudaraju se obje obale kanala. Devonski slojevi i granitno kamenje izgrađuju obalu Cornwalla u Engleskoj i Bretagne u Francuskoj; jurski slojevi Portlanda u Engleskoj odgovaraju istim slojevima kod Calvadosa u Francuskoj, a kredni se slojevi nalaze na obje strane Doverskih vrata, kao i na obali Sussexa i otoka Wight na engleskoj i Pays du Caux na francuskoj strani. U tercijaru je more pokrivalo pariški i londonski basen, pa i cijelo područje sadašnjeg Engleskog kanala. Kasnijom regresijom mora postao je E. k. suho kopno, koje je prosijecala dolina stare Seine. Njezino se korito sačuvalo do danas po sredini Kanala. U pleistocenu, za vrijeme ledenog doba, bilo je to područje pokriveno močvarama i tresetištima, na kojima je uz mnoge arktičke životinje živio vjerojatno i neolitski čovjek. Potkraj pleistocena prolomila su se uska Doverska vrata, pa je more ponovo pokrilo djelo područje Engleskog kanala.

Dno se spušta pravilno od Doverskih vrata, gdje dubina iznosi oko 40 m, do zapadnog ulaza u Engleski kanal, gdje je more duboko oko 110 m. Najveća je dubina (172 m) kod otoka Alderney (Channel Islands). Po sredini kanala, koji je nagnut prema zapadu, pruža se 112,5 duga i 2—3 km široka depresija Hurd sa vrlo strmim pristrancima, koja predstavlja dolinu stare Seine. Dno je uz englesku obalu od rta Lizard do Dovera ponajviše ravno, a na francuskoj se strani od otoka Ouessanta do Calvadosa pružaju otoci, grebeni i pličine. Sjeverno od zaljeva Somme nalaze se na stjenovitoj podlozi pješčane pličine, koje se protežu i sredinom Doverskih vrata na dubini 1,8—2,7 m. U zapadnom dijelu Engleskog kanala pružaju se na dubini od 100 do 120 m između Irske i otoka Ouessanta ostaci potopljenih hercinskih bora. Tu su pronađene ljušture kopnenih moluska; njihovi srodnici i danas žive na susjednom kopnu. Dno je u zapadnom i centralnom dijelu Engleskog kanala stjenovito. Uz obalu Engleske pretežno plitko dno pokriveno je pijeskom i sitnim šljunkom zbog slabijeg djelovanja oceanskih valova i plimnih struja, iako se svako gibanje na površini mora, zbog pličine kanala, osjeća do dna. Glina se taloži samo na mjestima, koja su dobro zaštićena od struja i valova.

Vode. Prosječna godišnja temperatura površinskog sloja vode u Doverskim vratima povećava se od 11^o—11,5° do 12⁰ na zapadnom ulazu u Engleski kanal. Minimalna temperatura površinskog sloja vode iznosi u veljači i na početku ožujka u Doverskim vratima 5⁰—6°, a na obali Engleske 9°. Maksimalna je temperatura uz engleske otoke potkraj kolovoza i na početku rujna 15⁰—16⁰, a nešto kasnije i uz francusku obalu. U proljeće i u rano ljeto ugrije se morska voda mnogo polaganije od zraka, pa zbog toga nastaju česte i guste magle. Ljeti se u zapadnom dijelu Kanala ugrije površinski sloj vode pa se noćnom radijacijom ne može ohladiti, i tako se ne mogu razviti konvekcijske struje, koje sežu dublje od 10 do 20 m. Voda je zbog toga tu razdijeljena u dva sloja, među kojima se nalazi tanak termoklini ili diskontinuitetni sloj. U jesen nestaje gornjega sloja zbog miješanja s hladnijom dubinskom vođom. Prema tome je voda u Engleskom kanalu od studenoga do siječnja gotovo posve homotermna do dna, a od svibnja do kraja kolovoza nešto je toplija u površinskom sloju. Razlike u temperaturi vode pojedinih godišnjih doba ovise о lokalnim meteorološkim prilikama. Iznenadno pritjecanje tople vode iz Atlantskog oceana uzrokuje porast temperature morske vode u Engleskom kanalu i u vrijeme, kad temperatura obično pada. Voda je svuda gotovo jednake slanoće (homohalina). Slanoća atlantske vode, koja ulazi u Kanal kroz južni dio zapadnog ulaza, smanjuje se od zapadnog ulaza (35,5‰) do Doverskih vrata (35,1‰). Prema tome atlantska voda s prosječnom slanoćom od 35,5‰teče prema istoku s prosječnom brzinom od 1,5 nm na dan. Na tom se putu ona razređuje riječnom vodom, pa slanoća opada do 34‰u blizini otoka Wight i u zaljevu Seine. Po sredini Doverskih vrata slanoća iznosi 35,1‰; veća je u centralnom dijelu kanala nego u blizini engleske i francuske obale. Razrijeđena atlantska voda teče uz englesku obalu prema jugu do Biskajskog zaljeva.

Morske mijene i struje. Plimni val, koji ulazi u Kanal kao progresivni val iz Atlantskog oceana, kreće se prema sjeveroistoku i prolazi kroz Doverska vrata. Odbijanje plimnog vala od francuske obale (od rta Gris-Nez do zaljeva Somme i od poluotoka Cotentin) stvara po cijeloj dužini Kanala stojni val s linijom čvorova duž meridijana francuske luke Cherbourg. Maksimalna mu je amplituda u području Doverskih vrata i u jugozapadnom dijelu kanala. Gotovo u cijelom Kanalu javljaju se morske mijene redovno i poludnevno, t.j. svakog dana nastaju dvije visoke i dvije niske vode, koje slijede jedna za drugom nakon 6^h 13^m. Dnevne su nejednakosti vrlo slabe, iznose 10—20 cm za vrijeme visoke vode istoga dana. U četvorokutu, koji se nalazi između rta Land’s End, Start, La Hague i otoka Ouessant, morske su mijene relativno dosta pravilne, a amplituda plimnog vala mijenja se postepeno od zapada prema istoku. Kod St. Michela je maksimalna vrijednost amplituda za živih mijena 14,66 m, a kod Granvillea 17,7 m. Istočno od meridijana luke Barfleur (osim nekoliko izuzetaka) amplituda plimnog vala iznosi na obje strane Kanala 5—8 m.

U zapadnom dijelu Kanala plimne struje teku prema istoku-sjeveroistoku, a struje oseke u obrnutom smjeru. Do crte, koja spaja rt Start i Triagoz, iznosi brzina plimnih struja 1,5 čv, a do crte, koja spaja Portland i Casquets, 3 čv. Istočno od crte, koja spaja otok Vierge i rt La Hague, struje teku do Héauxa paralelno s obalom. U zaljevu St. Malo struje su vrlo brze te za vrijeme plime teku prema sjeveru, a za oseke prema jugu. U zapadnom dijelu Kanala (uz englesku obalu i po sredini) plimne struje imaju pretežno kružni karakter pa zaokreću nadesno (u smjeru, kojim se kreću kazaljke sata), a uz obalu Francuske u protivnom smjeru, t.j. nalijevo. U većem dijelu Kanala gube plimne struje kružni karakter, pa su tu struje plime i oseke dvije faze iste struje, koja mijenja samo smjer toka. U istočnom dijelu, osobito u Doverskim vratima, sukobljuju se progresivni plimni val i stojni (stacionarni) val; zbog toga nastaje gomilanje vode u pojasu između crta, koje spajaju Beachy Head na engleskoj obali s rtom Antifer na francuskoj obali te Dover s lukom Calais. Sukobljavanje valova i gomilanje vode uzrokuje veliku amplitudu vala, koja kod Сауеuха, na francuskoj obali iznosi 9,2 m, a kod Hastingsa na engleskoj obali 7,3 m. U ovom pojasu velikih amplituda plimne struje su relativno slabe (2,5—3 čv). Uz englesku su obalu od Portlanda do otoka Wight amplitude malene (kod Christchurcha 1,5 m), a plimne struje dosta jake (3,5 čv). U istočnom dijelu Kanala plimne struje zaokreću kao i u zapadnom dijelu duž engleske obale nadesno, a duž francuske nalijevo. Na plitkom dnu, koje deformira početni (inicijalni) plimni val, nastaju valovi kratkog perioda, koji uzrokuju promjenu normalnog trajanja visoke vode u lukama Le Havre i Southampton. U Le Havreu traje visoka voda 2^h45^m, a u Portlandu niska voda 4^h. Tu anomaliju uzrokuje na engleskoj obali i centrifugalna sila u vezi s rotacijom Zemlje. U Kanal ulazi sa zapada i jedan ogranak Golfske struje, kojemu je maksimalna brzina južno od otoka Wight 3,5 čv, a u Doverskim vratima 3—5 čv. Prema tome, taj bi ogranak Golfske struje morao u Kanalu teći od zapada prema istoku, ali je utjecaj plimnih struja tako jak, da se brodovi moraju jedino po njima ravnati. Pod utjecajem zapadnih vjetrova ulazi iz Biskajskog zaljeva u zapadni dio Kanala Renneleova struja s prosječnom brzinom 1—1,5 čv. Ona svršava u kanalu St. George ili zapadno od Irske u Irskoj struji. Olujne plimne struje dosežu najveću brzinu kod Portlanda (6—7 čv) i kod Blancharda (8—10,8 čv).

Organski svijet. Flora i fauna Engleskog kanala bogata je i raznovrsna. Plitko more ima vrlo povoljne uvjete za razvitak fitoplanktona i zooplanktona. Na prostranim pličinama uz obale rastu različne alge, od kojih je najrašireniji rod zostera. Fauna rakova i mekušaca pripada pretežno fauni sjevernog dijela Atlantskog oceana, a riblja je fauna sačuvala sjeverni karakter, iako se nalazi na granici riblje faune toplih voda. Engleskim kanalom proteže se južna granica geografskog raširenja sleđeva i bakalara. Tu su za ribarstvo osim sleđeva i bakalara od velike važnosti morski ugori, skuše i iverci.

Najrazvijeniji je lov na sleđeve. Iz mnogobrojnih ribarskih luka, koje se nalaze na francuskoj i engleskoj obali Kanala, sudjeluju ribari i na otvorenu moru u lovu na sleđeve.

Promet. Obje su obale bogate dobrim lučkim zaljevima. E. k. ima značajnu ulogu u međunarodnom pomorskom prometu, jer parobrodarskim prugama spaja luke Baltičkog i Sjevernog mora s lukama atlantske obale Amerike, Afrike i zapadne Evrope, Sredozemnog mora i Indijskog oceana. Kanal je isprepleten osim toga mnogobrojnim parobrodarskim prugama obalne plovidbe, koje vežu francuske luke St. Malo, Cherbourg, Le Havre, Boulogne, Dieppe, Calais s engleskim lukama Plymouth, Southampton, Dower, Newhaven i dr.O. Oz.

LIT.: O. Krümmel, Handbuch der Ozeanographie, Stuttgart 1911; G. Schott, Geographie des Atlantischen Ozeans, Hamburg 1926; C. Vallaux, Géographie générale des Mers, Paris 1933; Mardešić i Riboli, Oceanografija, Zagreb 1943; J. Rouch, Traité d’Océanographie physique, I—III, Paris 1943 — 48; Instructions nautiques N⁰ 427 i 434, Paris 1948; Limites des Océans et des Mers, Bureau Hydrographique International. Monte Carlo 1950.