EKVINOCIJ (lat. aequinoctium istonoćje), čas, kad središte Sunca na svom prividnom gibanju oko Zemlje, stigne točno na ekvator. Tada su dan i noć jednaki i traju po 12 sati, odatle dolazi i naziv. Strogo uzeto ovo nije točno, jer se Sunce giba po ekliptici neprekidno, te čim stigne na ekvator, u istom času ga i napušta, pa ako se to na pr. dogodi ujutro oko časa Sunčeva izlaza, tada će se do večeri, t. j. do časa zalaza Sunca, odalečiti prema sjeveru, pa će dan ekvinocija ipak biti malo dulji nego noć. Osim toga treba uzeti u obzir i refrakciju, zbog koje se Sunce pojavi na horizontu prije časa svoga pravog izlaza i ostaje prividno iznad horizonta još poslije časa pravog zalaza, pa će i po tome dan ekvinocija biti dulji od noći. Sunce dostiže ekvator dva puta u godini: 21. III. (proljetni ekvinocij) i 23. IX. (jesenski ekvinocij), jer u tim danima počinje proljeće, odnosno jesen. U svim drugim danima godine, za sva mjesta na Zemlji, osim na ekvatoru, dani i noći su nejednaki. Obje točke nebeskog ekvatora, u kojima se Sunce nalazi u spomenutim danima, t. j. u kojima ekliptika siječe ekvator, zovu se ekvinocijske točke, od kojih je jedna ekvinocijska točka Ovna, kamo Sunce stiže 21. III., a druga je ekvinocijska točka Vage, kamo Sunce stiže 23. IX. Prva ima u astronomiji posebnu važnost, jer se od nje broji rektascenzija i astronomska duljina nekretnica pri određivanju položaja zvijezde na nebeskoj kugli u dva ekvatorska sistema nebeskih koordinata. Ako se prati kretanje Sunca u danima ekvinocija, vidjet će se točno, kako stoji nebeski ekvator, koji Sunce opisuje u tim danima na nebeskom svodu. Zbog nejednoličnog kruženja Zemlje oko Sunca (Keplerovi zakoni) nejednaki su i razmaci vremena između proljetnog i jesenskog, te jesenskog i proljetnog ekvinocija, jer Zemlja prelazi prvi dio staze sporije nego drugi dio; ili, oslanjajući se na prividno gibanje Sunca, ono treba više vremena, dok prevali proljetne i ljetne nego jesenske i zimske znakove ekliptike, što znači, da proljeće i ljeto traju dulje nego jesen i zima. U današnje doba proljeće traje 92,81 dana, ljeto 93,62, jesen 89,79, a zima 78,81 dana; razlika je 7,62. dana.

Ni proljetna ni jesenska ekvinocijska točka nema stalnog položaja na nebeskoj kugli, već se, iako veoma sporo, ipak pomiču po ekliptici, i to od istoka prema zapadu, dakle suprotno prividnom gibanju Sunca po ekliptici. Ovo je pomicanje posljedica pomicanja zemaljske osi, koja u vremenskom razmaku od približno 25.800 godina opisuje plašt dvostrukog stošca, pa tako i nebeski polovi opisuju u istom razmaku kružnice oko polova ekliptike s polumjerom od 23,5°. Kako nebeski polovi mijenjaju svoj položaj na nebeskoj sferi, tako i nebeski ekvator mijenja svoj položaj, a jednako i presjecište nebeskog ekvatora s ekliptikom, t. j. ekvinocijska točka Ovna (Vage) mijenja stalno svoj položaj na ekliptici, te će u toku od 25.800 godina obići potpuno cijelu ekliptiku. Ovo odmicanje ekvinocijske točke, koja iznosi 50,3″ na godinu, naziva se precesija ekvinocija, a vrijeme, u kojem će ona prijeći cijelu ekliptiku, jedna platonska godina. Pojavu precesije otkrio je grčki astronom Hiparh još god. ← 134, i to tako, da je svoja opažanja usporedio s opažanjima prijašnjih astronoma, pri čemu je ustanovio promjenu položaja ekvinocijske točke na ekliptici. Baveći se sastavljanjem zvjezdanog kataloga ustanovio je naime, da je astronomska duljina zvijezde stajačice Spica, koja se duljina računa od ekvinocijske točke Ovna prema istoku, narasla za puna 2⁰, pa je po tome zaključio, da se ta promjena ima primijeniti na sve stajačice, jer ona nastaje zbog laganog pomicanja presjecišta nebeskog ekvatora s ekliptikom, od istoka prema zapadu.

Pravi uzrok ovom odmicanju ekvatorske točke pronašao je astronom Newton (1643—1727) u osnovi svoga Univerzalnog zakona о gravitaciji, po kojemu i nastaje ovo odmicanje zbog privlačljivosti Sunca i Mjeseca na sferoidni oblik Zemlje, jer da je Zemlja pravilna kugla, njezina osovina ne bi mogla zbog ove privlačljivosti mijenjati svoj smjer u prostoru, nego bi se pokretala uvijek sebi paralelno. Kad bi se radilo samo о Sunčevoj atrakciji, tada bi nebeski pol u toku jedne platonske godine opisao oko pola ekliptike kružnicu s polumjerom od 23,5^o; ali atrakcija Mjeseca, s obzirom na njegovu blizinu, ima također svoj jaki utjecaj, koji poremećuje kružno gibanje nebeskog pola. Ovo poremećenje, koje nastaje od atrakcije Mjeseca, naziva se nutacija. Kad ne bi postojala atrakcija Sunca, tada bi nebeska os, zbog atrakcije samog Mjeseca, svakih 18,7 godina opisala svojim polom jednu elipsu oko pola ekliptike, čija bi velika os iznosila 18,4″, a mala 13,7″. Pod utjecajem obiju ovih privlačnih sila nebeski pol ne opisuje kružnicu, već jednu valovitu krivulju oko pola ekliptike u toku jedne platonske godine. S istog razloga i nebeska os opisuje valovit plašt stošca. Sada se u blizini nebeskog pola nalazi zvijezda a Ursae Minoris, koju zovemo Polarnicom, ali s vremenom će se ona odalečiti od pola, te će druge zvijezde doći na njezino mjesto (v. Polarnica). Zbog precesije ekvinocija podložne su stalnim promjenama i koordinate zvijezda, u oba ekvatorska sistema, tako da precesija rektascenzije iznosi godišnje 46,09″, deklinacije 20,05″, a astronomske dužine čitavih 50,03″, jer se ta koordinata mjeri direktno na ekliptici, dok se prve dvije odnose na ekvator.

U pomorstvu i drugdje riječ ekvinocij označuje i vremenske atmosferske prilike, koje vladaju u doba ekvinocija, te se općenito misli na olujno vrijeme, koje se javlja za jesenskog ekvinocija. Pojam ovog atmosferskog ekvinocija, koji je opisao naš dramaturg Ivo Vojnović u drami Ekvinocij, ima utoliko opravdanje, ako se pod ekvinocijskim vremenom podrazumijeva čitav niz dana prije i poslije pravog ekvinocija; u tom razmaku vremena javljaju se i oluje, napose za doba jesenskog ekvinocija.M. Ka.