EKVADOR (República del Ecuador), republika u sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike, obuhvaća bez otočja Galápagos i pokrajine Oriente 275.000 km². Na sjeveroistoku i istoku graniči s Kolumbijom i Peruom, na jugoistoku i jugu s Peruom, a na zapadu s Tihim oceanom. Ime je dobila po ekvatoru, koji se proteže njezinim sjevernim dijelom.

Reljef. Ekvador se dijeli na tri prirodne cjeline: obalni pojas na zapadu, visočje Anda i nizina Amazone istočno od Anda. Obalni pojas ili Costa proteže se između obale Tihog oceana i podnožja Anda od peruanske do kolumbijske granice. To je pretežno valovit i brežuljast kraj s isponima, koji ne prelaze više od 300 m. U donjem toku rijeke Guayas i uz obalu Tihog oceana proteže se obalna ravnica. Na jugoistoku pruža se između zaljeva Guayaquil i Portoviejo oko 790 m visok gorski lanac Colonche. Kod Guayaquila se sjedinjuju četiri riječna sistema u veliku rijeku Guayas, koja je kod ušća široka 1,5 km te tvori mrežu prirodnih putova za ekonomski najvrednije područje Ekvadora. Tlo je zbog redovitih poplava svake godine vrlo povoljno za kulturu riže. Visočje Anda sastoji se od dva uska andska lanca (Cordillera Maritima i Cordillera Real), koji su međusobno povezani poprečnim gorskim grebenima (nudos), a između njih su kotline (noyas). Vulkanskim erupcijama neke su kotline zasute i pretvorene u ravnjake. Zbog toga nije odvodnjavanje visočja jedinstveno. Rijeke teku u gornjem toku između andskih lanaca, pa se na istoku i zapadu prodornim dolinama spuštaju u nizine. Za ekvadorske Ande karakteristični su mnogobrojni vulkanski vrhunci (Chimborazo 6310 m, Cotopaxi 5897 m i dr.), od kojih su neki pokriveni vječnim snijegom i ledom, a neki su još aktivni vulkani. Ande se prema istoku i zapadu spuštaju strmim pristrancima u nizinu. Na razmaku od 163 km popne se andska željeznica iz obalne nizine kod Guayaquila na 3500 m visine. Nizina istočno od Anda je golemo šumsko područje ispresijecano rijekama, koje pretežno izviru u Andama. Ta nizina pripada području Amazone. Cijeli je taj kraj bio dosad daleko od prometa i zbog toga malo poznat.

Obala. Samo je južni dio ekvadorske obale dobro razveden. Najsjeverniji zaljev Ancón de Sardinas leži južno od delte rijeke Mire, koja je jednim dijelom svoga toka granična rijeka između Ekvadora i Kolumbije. Nešto južnije tvori zaljev San Lorenzo izvrsnu luku za grad Quito. Sjeverno i južno od širokog ušća rijeke Esmeraldas obala je visoka i vrlo strma. Mali zaljev Caracas, u kojem su dvije luke Bahia de Caráquez i Manta, polazna je točka dviju lokalnih željeznica, koje dopiru u unutrašnjosti do mjesta Chone i Santa Ana. Guayaquil je najveći zaljev ne samo u Ekvadoru, nego i na cijeloj zapadnoj obali Južne Amerike. Važan je i zbog estuarija rijeke Guayas, na kojem leži luka Guayaquil. Uz obalu Ekvadora ima malo otoka. Najveći je nizak, močvaran i šumovit otok Puná u sjeveroistočnom dijelu zaljeva Guayaquil. Jugozapadno od njega nalazi se otok Amortajada (Santa Clara) i mali otoci Salongo i La Plata. Ekvadoru pripada i oceansko otočje Galápagos.

Klima i biljni pokrov. Da nema visokog gorja i Humboldtove struje, bila bi klima u Ekvadoru tropska, ali zbog visokog gorja varira od tropske klime u zapadnim i istočnim nizinama do nivalne klime na visokim vrhuncima. Andski pristranci, visoki ravnjaci i kotline tvore prelazno područje umjerene klime. Obalni je pojas na zapadu prelazno područje između aridne (suhe) klime na obali Perua i vlažne klime na obali Kolumbije. Hladna Humboldtova struja utječe na klimu samo u južnom dijelu obalnog pojasa, dok na klimu sjevernog dijela obalnog pojasa utječe topla Centralnoamerička struja. Obje se struje sukobljuju u blizini rta Blanco, zaokreću na zapad i teku prema otočju Galápagos. Grad Guayaquil, koji je samo 40 km udaljen od ušća rijeke Guayas, nalazi se već izvan utjecaja Humboldtove struje. Južni dio obalnog pojasa ima mjestimice vrlo kratko kišno doba, koje se u sjevernom dijelu produljuje i na 6 mjeseci, dok na podnožju Anda vlada gotovo trajno kišno doba. U krajevima oskudnijim kišom rastu kakteje i mimoze, a u naplavnom području riječnih ušća bujna vegetacija mangrove. U krajevima s obilnijom kišom razvile su se bjelogorične šume, koje za vrijeme suhog doba odbacuju lišće. Bujnija je vegetacija tek na podnožju Anda, gdje u provinciji Esmeraldas rastu tipične vlažne tropske šume. Visočje Anda, koje u pojedinim vrhuncima prelazi 5000 m, nema jedinstvene klime. S visinom postepeno nestaje tropska klima. U visini od 3000 do 4500 m vlada t. zv. klima paramos s prosječnom godišnjom temperaturom od 4⁰ do 8°. Najvrući je mjesec siječanj s prosječnom temperaturom od 6°, a najhladniji kolovoz s temperaturom od 3,3^o. Magle, snijeg, solika i jaki vjetrovi vrlo su česti. Nešto blažu klimu imaju andske kotline (Ibarra, Ambato, Chillo, Cuenca i dr.), u kojima uspijeva pšenica, kukuruz, krumpir, grah, grašak i dr. Najviši vrhunci, a među njima i neki aktivni vulkani, imaju nivalnu klimu. Prosječna granica snijega nalazi se na visini od 4600 do 4700 m. Nizina na istočnom podnožju Anda ima tropsku klimu s prosječnom godišnjom temperaturom od 22⁰—23⁰. Dnevno je kolebanje temperature neznatno. Godišnja množina kiše doseže 2000 mm, a razlike između suhog i kišnog doba gotovo i nema. Biljni se pokrov dijeli u 5 vegetacijskih regija: 1. aridna regija južnog obalnog pojasa u pacifičkom primorju; 2. humidna regija sjevernog dijela pacifičkog primorja i nizine u porječju Amazone; 3. šume na istočnim i zapadnim pristrancima Anda do visine od 3000 m; 4. pojas žitarica na visokim ravnjacima Anda (pšenica uspijeva na visini od 1400 do 3500 m) i 5. alpinska regija andskih vrhunaca, koja se svršava u zoni vječnog snijega i leda. Od ekonomskih biljaka važna je bjelokosna palma (Phytelephas macrocarpa), njen plod se upotrebljava za pravljenje dugmeta, zatim kakaovac (Theobroma cacao) i kininovac (Cinchona), pa Carludovica palmata za pravljenje panamskih šešira; balsa (Ochroma lagopus) služi u industriji aviona.

Vode. Ande su razvođe između rijeka, koje utječu u Tihi i Atlantski ocean. Guayas je najveća plovna rijeka ne samo Ekvadora, nego i cijele pacifičke obale Južne Amerike. Izvire blizu ekvatora u Andama, a utječe velikim estuarijem u zaljev Guayaquil. Kod luke Guayaquil, do koje plove oceanski brodovi, široka je preko 3 km. Veći su joj pritoci Daule, Vinces, Zapotal i Chimbo. Parobrodi redovno plove po rijeci Guayas do mjesta Babahoyo, koje se nalazi 129 km uzvodno od Guayaquila. Pritok Daule plovan je 64 km, a kanali rijeke Guayas i njezinih pritoka plovni su 322 km. S južnog dijela Anda utječu u Tihi ocean manje rijeke: Paute, Zamora i Chinchipe. Druga je veća rijeka u obalnom pojasu Tihog oceana Esmeraldas. Izvorište njezinih pritoka nalazi se u snježnicima Anda (nivalni režim). Rijeka Esmeraldas nastaje od dviju izvornih rijeka Guallabamba i Blanco, koje se sastaju 67,5 km uzvodno od njezina ušća. Najsjevernija je veća rijeka Santiago. Rijeke, koje pripadaju porječju Amazone, izviru u Andama ili na istočnim pristrancima Anda. To su ponajviše neplovne brze gorske rijeke (Napo, Pastaza, Tigre i dr.). Hidroenergiju rijeka s kapacitetom od 969.150 kW ili 1,300.000 KS iskorišćuju mnogobrojna mala hidroelektrična postrojenja, koja su 1949 koristila tek 58.782 KS.

Stanovništvo. U Ekvadoru živi 3,076.933 st. (1950) ili 12 na i km². Oko 80% stanovnika su Indijanci i mestici, 13% Crnci i mulati, a samo 8% kreoli i Bijelci. U novije doba je useljivanje vrlo slabo. Tri četvrtine svega stanovništva živi na visočju. Službeni je jezik španjolski. Osim primitivnih plemena u nizini Amazone (Oriente), Indijanci govore kečua-jezikom. Iako je osnovna nastava obavezna, ima oko 80% stanovnika nepismenih. Srednjoj nastavi služi oko 50 državnih srednjih škola i tri muzičke škole. Sveučilišta se nalaze u gradovima Quito, Guayaquil i Cuenca. Socijalne su prilike vrlo slabe. Oko 50% stanovnika boluje od teških bolesti. Vrlo je slaba prehrana i higijena. Mortalitet djece iznosi 115, 2‰ (1949). Veleposjednici (oko 9000) imaju gotovo svu zemlju u svojim rukama, ostalo su zakupnici. Ima seljaka, koji uopće nemaju zemlje.

E. je postao samostalan 1831 raspadom španjolske kolonije Nove Granade na Ekvador, Kolumbiju i Venezuelu. Kasnije su mu susjedne zemlje oduzele mnogo teritorija, pa je danas najmanja andska država. U posljednje vrijeme zahtijevao je Ekvador za sebe zemlje, zbog vjerojatnih ležišta nafte, na gornjem Marañonu i grad Iquitos. Sporazumom u Rio de Janeiru (1942 i 1946) dobio je pravo samo na slobodnu plovidbu po Amazoni i njezinim pritocima. Danas se Ekvador dijeli na 18 provincija. Otočje Galápagos, koje se službeno zove Colón, postalo je državni teritorij. God. 1942 osnovale su USA na otočju Galápagos i na polu otoku Santa Elena pomorske i zračne baze. Golem teritorij u Santo Domingo de los Colorados određen je isključivo za kolonizaciju britanskih i američkih doseljenika. Glavni je grad Quito (212.873 st., 1950) na apsolutnoj visini od 2825 m; ostali su veći gradovi s brojem stanovnika 1950: Guayaquil (262.624 st.), Cuenca (46.426 st.), Ambato (33.908 st.), Riobamba (29.611 st.), Loja (18.200 st.), Portoviejo (18.082 st.), Latacunga (10.340 st.) i Ibarra (14.221 st.).

Poljoprivredna područja. Ekvador je ekonomski najzaostalija država u Andama. Dijeli se na dvije poljoprivredne regije: pacifički obalni pojas s niskim riječnim dolinama, gdje pretežu tropske kulture, te visoki ravnjaci i kotline u Andama, gdje se uzgajaju krumpir, žitarice, povrće, voće i lucerna. U obalnom tropskom pojasu (Costa), gdje živi samo 17% svega stanovništva, pretežu veleposjedničke haciende s crnačkom i indijanskom radnom snagom. Na brežuljcima oko zaljeva Guayaquil uzgajaju se najbolje vrste kakaa (27.100 t, 1950), od kojega se izvozi oko 80%. Umjesto kakaovca, koji je stradao od bolesti, sadi se na najnižim pristrancima Anda južno od zaljeva Guayaquil kava, koja se vrlo cijeni u svjetskoj trgovini. Od cjelokupne žetve, koja iznosi 20.515 t, izvozi se 80%. Uzgojem banana, koje se ponajviše izvoze u Čile i Peru, upravlja kapital USA. God. 1952 iznosila je žetva banana oko 16 mil. grozdova. Riža (135.000 t, 1953) se uzgaja na prostranom poplavnom području u neposrednom zaleđu Guayaquila. U obalnom pojasu uspijevaju još pamuk, šećerna trska, bjelokosni orah i duhan, koji ne pokriva ni domaće potrebe. Pamuk nije najbolje kvalitete. Kaučuk se pretežno sabire u prašumama na podnožju Anda (Esmeraldas), iako je sjeverni dio obalnog pojasa vrlo povoljan za kulturu kaučukovca (Hevea brasiliensis). Od plodova drveta kapok (Bombax ceiba), koje se uzgaja na plantažama, dobiva se jestivo ulje, a od vrlo laganog drveta prave se pojasi za spasavanje i pokućstvo. Drvo mangrove prerađuje se u malim količinama za tanin. Druga poljoprivredna regija obuhvaća visoke andske ravnjake i kotline. Svaka kotlina tvori za sebe jedno privredno područje. Veći dio ove regije (iznad 3500 m) su pašnjaci, koji služe samo ekstenzivnom stočarstvu. U nešto nižem pojasu uzgaja se najviše krumpir (kojemu je tu domovina), kukuruz i pšenica, a najviše lucerna. Pšenicom (26.000 t, 1952) se pokriva tek 1/4 potreba Ekvadora.

Stočarstvo je pretežno ekstenzivno. Ovce i koze najviše se uzgajaju na visokim ravnjacima (oko 3,500.000 grla), zatim goveda (1,600.000 grla), konji (oko 111.000 grla), mazge i magarci (154.000 grla) i svinje (547.000 grla).

Šumarstvo. Osim interandskih ravnjaka i kotlina te aridnih krajeva na obali Tihog oceana, E. je golemo šumsko područje, koje se na zapadnim pristrancima Anda proteže do 1550 m visine. U istočnom dijelu Ekvadora šume zapremaju nizinu Amazone i istočne pristranke Anda. Bogate su mnogobrojnim vrstama drveća. U ekonomskom pogledu ističu se kininovac, koka i balsa. Izvoz balsova drva iznosi 4,636.603 kg (1950), pa je E. glavni snabdjevač svijeta balsovinom.

Rudarstvo. Od rudnog blaga danas je u Ekvadoru najvrednija nafta, koja se crpe iz ležišta oko zaljeva Guayaquil i na poluotoku Santa Elena. U proizvodnji nafte, koja je 1953 iznosila oko 391.000 t, angažiran je pretežno kapital USA. Naftini derivati iznose 2% cjelokupnog izvoza. Rafinerije nafte nalaze se u luci Guayaquil. Luka Libertad (poluotok Santa Elena) spojena je željeznicom i naftovodom s naftonosnim područjem Ancón u Peruu. Proizvodnja zlata i srebra je malena. Zlato se ponajviše ispire po rijekama Santiago i Cayapas. Ležišta željeza, bakra, olova, žive i ugljena gotovo se i ne iskorišćuju. Na Chimborazu i otočju Galápagos ima znatnih količina sumpora. Proizvodnja soli 1951 iznosila je 32.765 t. Američko društvo Cotopaxi Exploration Company dobila je 1947 koncesiju za traženje nafte i zlata na području od 75.000 ha.

Industrija je u Ekvadoru vrlo slabo razvijena, pa se većina industrijskih proizvoda uvozi iz inozemstva, ponajviše iz USA, koje poslije II. svjetskog rata imaju oko 90% udjela u ekvadorskoj vanjskoj trgovini.

Promet. Ekvador je zaostao i u prometnim prilikama. Od 4364 km državnih cesta otpada na glavne ceste samo 2560 km. U željezničkoj mreži, koja iznosi 1048 km, otpada na najvažniju prugu Quito—Guayaquil oko 460 km. Od 10 morskih luka najveća je i najvažnija Guayaquil na estuariju rijeke Guayas. Avionskim prugama spojen je glavni grad Quito preko luke Guayaquila s Limom (Peru) i preko grada Cali (Kolumbija) s lukom Balboa na Panamskom kanalu.

Radio-stanice se nalaze u Quitu, Guayaquilu, zatim u glavnim gradovima svih ekvadorskih provincija i na otočju Galápagos (Colón).

LIT.: P. Dénis, Amérique du Sud, I—II, Géographie universelle, XIV, Paris 1927; O. Maull, Fr. Kühn, K. Troll i W. Knoche, Südamerika, u Klute, Handbuch der geographischen Wissenschaft, Potsdam 1930; K. Knoch, Klimakunde von Südamerika, Handbuch der Klimakunde, II, Berlin 1930; H. Lufft, Lateinamerika, Leipzig 1930; G. Lafond, Géographie économique de 1’ Amérique Latine, Paris 1949; S. Ilešič, Amerika, Ljubljana 1952.O. Oz.

Povijest. Današnje područje Ekvadora bilo je nastanjeno već davno prije otkrića Amerike. Pleme Cara imalo je organiziranu državu s centrom u području Quita; ta se državna organizacija održala do druge polovice XV. st., kad su peruanski Inke pod Huainom Capacom upali u E. i pripojili ga Peru-u. Vladanje peruanskih Inka područjem Ekvadora nije dugo trajalo. God. 1531 osvajaju španjolske Pizarrove čete državu Inka, a Atahualpa, sin Huaina Capaca, bude smaknut. Nakon tih akcija osvaja, po Pizarrovu nalogu, Benalcázar i područje Ekvadora i 1534 utemeljuje grad Santiago de Quito: time je naročito naglasio, da je područje Ekvadora potpalo pod suverenitet španjolskoga kralja. Administrativno je Ekvadorom pod imenom Presidencia de Quito upravljao potkralj Perua do 1717, a od 1740 definitivno potkralj Nove Granade.

God. 1809 počinje u Ekvadoru borba za oslobođenje od španjolskoga gospodstva. Prve su revolucionarne pokrete ugušili Španjolci. Ponovni ustanak ekvadorskih republikanaca (1822), kojima je došao u pomoć Antonio José Sucre, poslan od Bolivara, iznio je pobjedu nad španjolskim rojalistima u bitki kod Pichincha. E. je sada uklopljen u Republiku Kolumbiju (Venezuela—Kolumbija—Ekvador). God. 1830 proglasio je E. konvencijom u Riobambi svoju samostalnost (Estado del Ecuador en Columbia). Prvi diktator samostalne republike bio je general Juan José Flores, koji je, među ostalim, zaposjeo strateški i pomorsko-trgovački važno otočje Galápagos, što su ga već od XVI. st. držali Španjolci. (USA su 1914 namjeravale ovdje izgraditi pomorsku bazu. Otočje je važno i zbog velikih naslaga guana.) Unutrašnjo-politički razvoj Ekvadora u XIX. st. kretao se uglavnom u okviru borbi između konzervativaca, liberala i radikala, i borbe protiv jakoga klerikalnog utjecaja u državnoj upravi. Istodobno dolazi do stalnih sukoba s Peruom u pitanju granice; u jednom od tih sukoba (1860) došlo je do blokade ekvadorske luke Guayaquil. Šest godina kasnije E. sudjeluje na strani Perua i Čilea u ratu protiv Španjolske. U drugoj polovici XIX. st. i u početku XX. st. značajne su za razvoj Ekvadora diktature dvaju predsjednika republike: Garcia Morena (1861—65, 1869—75) i Eloya Alfara (1906—11). Za vrijeme Alfara dovršena je izgradnja željezničke pruge Guayaquil—Quito, kojom je gorovito zaleđe Ekvadora povezano s njegovim obalnim područjem. Već od kraja XIX. st. razvio je E. živu trgovinu sa susjednim državama, u koje uvozi naročito kakao i šećer. Istodobno počinje izgrađivati i svoju ratnu mornaricu: 1894 sagrađena je prva, a dvije godine kasnije i druga torpiljarka. U I. svjetskom ratu E. je proglasio svoju neutralnost, ali je nakon ulaska USA u rat prekinuo diplomatske odnose s Njemačkom i zadržao njemačke brodove, koji su se nalazili u ekvadorskim lukama. Državni udar 1925 nagovijestio je period političke nestabilnosti u Ekvadoru, koji je trajao sve do 1948, usprkos tome, što je već za predsjednika Isidra Ayorae 1929 donesen ustav. U II. svjetskom ratu E. je također ostao neutralan, iako je surađivao s USA u obrani zapadne hemisfere.

LIT.: F. Gonzáles Suárez, Historia general de la República del Ecuador, Quito 1890—1903; R. Andrade, Historia del Ecuador, Guayaquil 1937; Geschichte Amerikas ausser Kanada, Leipzig 1942 (Die grosse Weltgeschichte, sv. 5).M. Dt.

Državno uređenje. Teritorij današnje Republike E. oslobođen je od španjolske vlasti 1822, ali nije odmah formirana samostalna država, nego je bio priključen Republici Kolumbiji, koju je ustanovio Bolívar. E. je postao samostalna država 1830, kada se Republika Kolumbija raspala odvajanjem Venezuele. Te je godine nova država dobila svoj prvi ustav. Poslije toga izredao se velik broj ustava (1846, dva 1861, 1878, 1884, 1897, 1906, 1929 i 1945). Svi su oni imali više formalnu vrijednost, dok su se stvarno redali, i to neustavnim putem, lični režimi raznih predsjednika. Po ustavu od 6. III. 1945, koji je danas na snazi, predsjednik se bira neposredno na 4 godine, i nakon isteka mandata ne može biti odmah ponovo biran. Primijenjen je jednodomni sistem. Postoji samo narodna skupština, birana neposredno na 2 godine. Određeni broj zastupnika bira se po provincijama i prema broju stanovnika, ali uz njih specijalne zastupnike biraju profesionalne, kulturne, trgovačke i poljoprivredne grupe. Pravo glasa pripada svim muškarcima i ženama, koji su navršili 18 godina. Žene su prvi put glasale 1939, dakle još prije donošenja sadašnjega ustava.J. Sć.

Blagdani. 1. I., Veliki četvrtak, Veliki petak, Velika subota, 1. V., 24. V. (pobjeda kod Pichinche), 24. VII. (Bolívarov rođendan), 10. VIII. (Dan nezavisnosti), 12. X. (Kolumbov dan), 2. XI., 3. XI. (godišnjica Cuence), 25. XII. (Božić), i svaka nedjelja.

Novac. Novčana jedinica sucre = 100 centavosa. Od 2. XII. 1950 — 0,0592447 g finog zlata = 1 sucre; 6,667 centa = 1 sucre, odnosno 1 USA-dolar =15 sucrea. Kursevi za uvoz i izvoz osciliraju između 15,15 i 17,40 sucrea za 1 USA-dolar. Novčanice Banco Central od 5, 10, 20, 50 i 100 sucrea; metalni novac od I sucrea te 5, 10 i 20 centavosa. Paritet u dinarima: 1 sucre = 20 dinara.I. Be.

Mjere, Od 1856 službeno se upotrebljava metrički sistem, ali u trgovini postoje i stare španjolske mjere; za težinu: 1 libra (460,26 g), I arroba (11,504 kg), i quintal (46,016 kg), i kilo (0,998 kg); za tekućinu: i galón (3,36 /); za prostor: i arroba (30,46 l); za dužinu: 1 vara (3 pies = 36 pulgadas = 83,50— 84,91 cm); za površinu:. 1 vara cuadrada (0,7182 т²), i cuadra (7,056—7082,02 m²).Č. М.

Vanjska trgovina pretežno je aktivna. Izvoz u 1952 iznosio je 78 mil. USA-8 prema 46 mil. u 1948. Uvoz je u 1952 bio 65 mil. USA-$ prema 57 mil. u 1948. Gotovo 90% izvoza u tim godinama otpada na agrarne proizvode. Unutar toga postotka u raznim godinama pojedini agrarni proizvodi mijenjaju svoje postotke. Kakao daje 20% ukupnog izvoza u 1953, prema 30% (1938). Na kavu je otpalo 1952 oko 26% prema samo 12% u 1938. Banana je izvezeno 34% u 1953 prema samo 4% 1937. Riža znatno oscilira u proizvodnji i u izvozu. Dok je 1949 na rižu otpalo 16%, u 1952 izvoz riže iznosi samo 3%. Nafta, koja je 1937 činila 15% izvoza, posljednjih godina iznosi samo od 2 do 3%. Nade, koje su se polagale u naftu, s obzirom na susjednu Venezuelu i Kolumbiju, nisu se ispunile. Slamnatih šešira (specijalitet Ekvadora) izvezeno je 12% u 1949, a samo 1% 1952. Promjene u modi bitno su pogodile ovaj proizvod, koji su izrađivali ekvadorski domoroci. Posljednjih godina u ekvadorskom izvozu ističu se USA sa 61% izvoza prema 25% u 1937. Te godine i Njemačka je u izvozu sudjelovala sa 25%, a 1954 njen udio iznosi samo 7%. I Francuska je smanjila svoje učestvovanje u ekvadorskom izvozu od 14% u 1937 na samo 1% u 1953, a Italija je povisila svoju kvotu od 1 na 2%. Kolumbija sudjeluje u izvozu sa 5% u 1953 prema samo 1% u 1937. Peru, koji je prije rata sudjelovao sa 2%, raste 1950 na 8%, a 1953 pada ispod 1%. Filipini su 1948 sudjelovali sa 12%, a 1953 ispod 1%.

I kod uvoza su USA daleko ispred ostalih zemalja. Svoj su udio povećale od 39% u 1938 na 65% u 1953. God. 1949 njihov udio iznosio je čak 71%. Njemačka, koja je 1938 pokrila 25% uvoza zemlje, a 1949 sudjelovala samo sa 1%, već 1951 izbija na drugo mjesto sa 7% (8% 1953). Velika Britanija, koja je 1937 pokrila 10% uvoza, mora se 1953 zadovoljiti sa 5%, a Belgija i Luksemburg povećavaju svoj udio od 1% u 1937 na 6% u 1953.

Pomorski promet raste naročito kod ukrcane robe. Dok je 1938 ukrcano u svim ekvadorskim lukama 398.000 t robe određene za inozemstvo, 1952 ta količina raste na 677.000 t, a 1953 na 703.000 t. Iskrcane količine porasle su od 110.200 t (1938) na 177.400 t (1952) i 242.000 t (1853).

Od ukrcanih količina na prvom su mjestu banane (404.600 t 1953), a na drugom derivati nafte (171.000 t 1953). Njihovo rafiniranje doseže 400.000 t; znatnim se dijelom izvoze, odnosno upotrebljavaju za opskrbu brodova na putu u Čile i iz njega, jer tamo nema nafte. Ukrca se i po 20.000—30.000 t kakaa i kave, a u godinama povoljne žetve i do 50.000 t riže. Uvoz pamučnih proizvoda opada, jer E. i sam znatno proizvodi pamučnu robu: već ima 40.000 vretena i 750 tkalačkih razboja.

Pomorske veze, u odnosu na robni promet, znatne su. Najveći dio brodova, koji drže linije između pacifičkih luka Sjeverne i Južne Amerike, pristaju i u Guayaquilu, glavnoj luci Ekvadora. Tamo pristaju i brodovi raznih linija, koje kroz Panamski kanal vode u Peru i Čile, kao i brodovi linija kroz Magellanov prolaz.

Trgovačka mornarica je neznatna; početkom 1953 imala je u brodova sa 24.459 brt. S inozemstvom ne podržavaju vlastite linije. E. sudjeluje sa 10% kapitala u društvu Flota mercante Grancolombiana, koju su osnovale Kolumbija. Venezuela i Ekvador, da bi se zaštitile od supremacije USA u pomorskom prometu i otvorile vlastite linije sa Sjevernom Amerikom i Sjevernom Evropom. Venezuela se povukla i težište je čitave linije na Kolumbiji. Na hamburškim brodogradilištima gradi se za E. 6 brzih brodova, namijenjenih policijskoj službi i nadzoru nad ribolovom.

Ekonomski odnosi s FNRJ više su slučajni nego redoviti. God. 1950 izvezli smo likera za 24000 Din, a uvezli dum-oraha za 624.000 Din. God. 1951 nije bilo ni uvoza ni izvoza; 1952 izvezli smo ribe i ulja za 51.000 Din, a uvezli iz britanske tripartitne pomoći za 2,166.000 Din kože. God. 1953 izvezli smo tuljaka od zečje dlake za 233.000 Din, a uvezli kave za 5,325.000 Din, egzotičnih drva za 501.000 Din i dum-oraha za 2,034.000 Din; ukupno uvoz 7,860.000 Din.I. Be.

Vojno-pomorske snage. E. ima neznatnu mornaricu. Ratna je zastava u gornjoj polovini žute boje, a donja je polovina podijeljena na dva vodoravna polja jednake širine: u modroj i crvenoj boji; na sredini zastave nalazi se državni grb. Osoblje broji oko 2400 mornara i oficira. Oficirski činovi teku uključivo do čina kapetana bojnog broda. Oznake su činova slične kao u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici.

Flota obuhvaća: fregatu Guayas, građenu u USA 1943 (1453 t, 2 topa od 76 mm, 2 pa topa od 40 mm, 4 pa topa od 20 mm, 3 bacača dubinskih bombi; brzina 20 čv); školski brod Presidente Alfaro, 1917 (1047 t, 2 topa od 76 mm, 2 bacača dubinskih bombi, brzina 14,5 čv); 2 patrolna broda, 1922 i 1928 (575, odnosno 600 t, 1—2 topa od 76 mm, pa topove od 20 mm, brzina 10, odnosno 13 čv); nekoliko manjih pomoćnih jedinica.Z. V.