EKOLOGIJA MORSKIH ORGANIZAMA ispituje međusobne odnose morskih biljaka i životinja s jedne te njihove životne sredine s druge strane. — Životna sredina morskih organizama je morska voda sa svojim specifičnim fizičnim i kemijskim osobinama. Među te osobine idu osobito slanoća i gustoća, sadržaj plinova, temperatura, osvjetljenje i laka pokretljivost čestica, koja se očituje u pojavi morskih doba, mlatanja i struja. Svaka od tih osobina vrši velik utjecaj na morske biljke i životinje.
Morski organizmi u odnosu prema slanoći. Najizrazitije i najznačajnije svojstvo morske vode je visok iznos soli ili slanoća. Sadržaj soli koleba u površinskim vodama otvorenog oceana između 32‰ (u vodama Arktika i Antarktike) i 38‰ (u Sargaškom moru oko 37,5‰). Nasuprot stalno visokim iznosima u otvorenim oceanima, slanoća u zatvorenim morima izvanredno koleba između skrajnje niskih (2—3‰ u finskim vodama Baltika) i skrajnje visokih iznosa (40—41‰ u Perzijskom zaljevu i Crvenom moru). Visoki iznosi soli djeluju neposredno na povišenje gustoće morske vode.
Morske se biljke i životinje ne ravnaju jednoliko prema raznim iznosima i kolebanjima slanoće. U tom pogledu razlikujemo stenohaline i eurihaline organizme. Stenohalini ne podnose znatnija kolebanja slanoće; stoga dobro uspijevaju samo u normalno slanoj vodi (između 34—37‰), kakva se nalazi na površini otvorenog oceana, u dubinama i uz obale daleko od ušća slatkovodnih pritoka. Među stenohaline organizme ide veći dio crvenih i smeđih alga i mnoge zelene te velika većina životinja, osobito radiolariji, spužve, većina knidarija, a pogotovu sifonofore, meduze, koralji i ktenofore, od mekušaca opistobranhijatni puževi i glavonošci, briozoi, brahiopodi, bodljikaši i plaštaši. — Eurihalini organizmi mogu bez opasnosti po život podnijeti znatna kolebanja slanoće. Takvih vrsta ima relativno mnogo među zelenim algama, i to naročito u rodovima Enteromorpha, Ulva i Chaetomorpha. Eurihaline životinje su najbrojnije među racima (Carcinus maenas), crvima (Arenicola) i školjkama (Mytilus). Stepen eurihalinosti kod raznih je oblika različit. Krajnje visoke iznose slanoće (115‰ i više) mogu podnijeti modrozelena alga Microcoleus chtonoplastes i račić Anemia salina, koji stoga žive u solanama. Eurihalini oblici značajni su za područja jačeg oslađivanja, pa stoga najčešće dolaze u blizini obala.
Različito je vladanje morskih organizama prema raznim iznosima slanoće jedan od uzroka njihove nejednake geografijske raspodjele. Stoga stenohalino, odnosno eurihalino obilježje fosilnih fauna može poslužiti kao izvrsno pomagalo paleogeografije, naime za spoznavanje rasprostranjenosti i slanoće mora u geologijskoj prošlosti. To je moguće stoga, jer mnoge fosilne životinje imaju u recentnoj fauni bliskih srodnika, kod kojih su zahtjevi prema slanoći slični kao i kod njih i mogu se lako ustanoviti.
Slanoća, odnosno osmotski tlak vanjske sredine (morske vode) izravno utječe na osmotski tlak unutarnje sredine, t. j. tjelesne tekućine (krvi, celomne tekućine i limfe) morskih životinja. Dvije otopine raznih molekularnih koncentracija (razne osmotske vrijednosti), koje su rastavljene među sobom polupropusnom opnom, vladaju se tako da voda (bez soli) struji kroz opnu iz otopine veće u otopinu manje osmotske vrijednosti. Kao polupropusne opne vladaju se i stanične opne živih bića. Zbog toga, ako je organizam okružen otopinom manje molekularne koncentracije, voda prodire u nj sve dok ne dođe do izravnanja tlaka u objema sredinama. Ako je organizam okružen otopinom veće osmotske vrijednosti, voda struji iz njega u vanjsku sredinu. Iz toga bi se dalo zaključiti, da su sve životinje, jednako morske kao i slatkovodne, izotonične s vanjskom sredinom. Ali nije tako. Slatkovodne su homojosmotske i hipertonične, t. j. imaju približno stalan osmotski tlak, koji je viši od tlaka vanjske sredine, t. j. slatke vode. Od morskih životinja samo su ribe koštunjače, kornjače i sisavci homojosmotski i hipotonični, t. j. imaju tlak nezavisan i manji od tlaka morske vode. Sve ostale morske životinje, t. j. svi beskralješnjaci i hrskavične ribe su izotonične s vanjskom sredinom, t. j. u tjelesnim tekućinama imaju približno istu koncentraciju soli kao i okolna voda. One su stoga unutar uskih granica poikilosmotske, t. j. osmotski tlak njihove krvi slijedi kolebanja osmotskog tlaka vanjske sredine. Iz ovog slijedi dvoje: prvo, da osmotski tlak morske vode neposredno određuje osmotski tlak najveće većine morskih životinja, i drugo, da životinje raspolažu izvjesnim mehanizmima i vrše naročit fiziologijski rad da održe približno stalan tlak u svojim tjelesnim tekućinama.
Od homojosmotskih i poikilosmotskih životinja neke su euriosmotske, s druge stenosmotske. Prve mogu podnijeti znatnija kolebanja osmotskog tlaka vanjske sredine, pa uporedo s tim kolebanjima mijenjaju bez opasnosti po život i svoj unutarnji tlak. Takvih životinja ima u moru vrlo malo (na pr. dagnja i morska zvijezda). Stenosmotske, koje se javljaju u najvećem broju, podnose samo manja kolebanja molekularne koncentracije vanjske sredine i održavaju približno stalan unutrašnji tlak. To im ide lako, sve dok se nalaze u izotonično) sredini. U tom slučaju ne trebaju nikakvih naročitih mehanizama ni posebnog fiziologijskog rada, jer vanjska voda sa solima ulazi u njihovo tijelo i iz njega izlazi u obliku izotonične mokraće, i pri tome se krvni tlak nimalo ne mijenja. Međutim, ako životinje dospiju u hipotoničnu ili hipertoničnu sredinu, potreban im je naročit fiziologijski rad i potrošak energije, da bi održale stalan unutrašnji tlak. U hipertoničnoj sredini, kakva je morska voda normalne slanoće za sve ribe koštunjače, dolaze u opasnost da im dio tjelesne vode difuzijom iziđe napolje i da im tako unutarnji tlak poraste. Protiv takva gubitka vode bore se na taj način, što stalno primaju novu vodu putem škrga i probavila, a ujedno izbacuju suvišne soli iz tijela putem naročitih »hloridnih stanica« u škrgama. U hipotoničnoj sredini, t. j. u bočatnoj vodi, morske životinje dolaze u opasnost da im suvišna voda uđe u tijelo i tako krvni tlak padne ispod određenih granica. Protiv takva razređivanja tjelesnih tekućina bore se na više načina. Neke, kao jegulja, izlučuju velike količine sluzi, kojima omataju tijelo i tako blokiraju pristup vanjske vode. Kod drugih, kao kod obične rakovice (Carcinus maenas), koža je u hipotoničnoj sredini zbog nepoznatih razloga nepropusna za vodu. Treće sprečavaju razređivanje tjelesnih tekućina u hipotoničnoj sredini brzim izlučivanjem suvišne vode putem nefridijskog aparata (bubrega). To je i razlog, zbog kojega mnoge slatkovodne životinje, osobito crvi i neki raci, imaju mnogo dulje nefridijske kanale i mnogo obilnije izlučivanje mokraće nego njihovi morski rođaci. Neke se životinje brane protiv razređivanja unutrašnje sredine time, što aktivno upijaju soli pomoću škrga, kako je to utvrđeno, na pr., kod obične rakovice.
Bilo da morske životinje biraju ovaj ili onaj način da spriječe znatniju promjenu svog unutarnjeg tlaka u hipertoničnoj, odnosno hipotoničnoj sredini, one pri tome vrše naročit fiziologijski rad i troše znatne iznose energije. Tu energiju dobivaju (kako se čini) od pojačanog disanja, jer se pokazalo, da životinje, koje su prenesene iz vode jednakog u vodu manjeg ili većeg tlaka, nego je tlak njihove krvi, intenzivnije dišu. Budući da su morske životinje u većini poikilosmotske i približno izotonične s vanjskom sredinom, one općenito troše mnogo manje iznose energije za održavanje svog krvnog tlaka nego slatkovodne, koje su sve odreda hipertonične i homojosmotske, a tu štednju duguju solima, odnosno molekularnoj koncentraciji morske vode.
Slanoća morske vode utječe i na veličinu individua kod mnogih vrsta. Kod tih su vrsta primjerci, koji žive u slanijim vodama, veći od onih iz manje slanih voda. Analogno tome i kod nekih su rodova vrste, koje su prilagođene na slanije vode, veće od vrsta iz manje slanih voda. Ta pojava nije sasvim objašnjena, ali se čini, da stoji u vezi s potrebama metabolizma (izmjene tvari), ukoliko nije zavisna od prilika ishrane. Slatkovodne životinje troše više energije za potrebe disanja i za održavanje svog osmotskog tlaka u (hipotoničnoj) slatkovodnoj sredini nego morske, pa se tako višak nepotrošene energije kod životinja slanijih voda upotrebljava za izgradnju njihova tijela.
Morski organizmi u odnosu prema ugljičnoj kiselini. Ugljična kiselina dolazi u moru dijelom u obliku plinovitog ugljičnog dioksida — to je slobodna ugljična kiselina, a dijelom u obliku karbonatnih i bikarbonatnih iona — to je vezana ugljična kiselina. Iznosi ove posljednje u moru su mnogo veći nego iznosi slobodne. Ipak je i količina slobodne ugljične kiseline u moru relativno — a u temperaturnim granicama ispod 15°C i apsolutno — veća nego u atmosferskom uzduhu. Tako, na pr., litra morske vode od 35‰ slanoće sadržava pri temperaturi od 0°C 0,44 cm3 (1,9% od svih plinova), dok litra atmosferskog uzduha sadržava samo 0,3 cm3 (0,03% od svih plinova) ugljične kiseline.
Karbonatni i bikarbonatni ioni uglavnom su vezani s kalcijem u obliku kalcijeva karbonata, i tako je ugljična kiselina sastavni dio vapnenca, koji je otopljen u morskoj vodi. S druge strane je prisutnost karbonata i bikarbonata, odnosno njihova hidroliza uzrok, da u morskoj vodi pretežu ioni ОН nad onima H, i da morska voda pokazuje alkalnu reakciju (t. j. pH > 7).
Ugljična je kiselina od osnovne važnosti po život morskih organizama. Ugljični je dioksid prijeko potreban za fotosintezu. On daje sav ugljik, koji je potreban za organsku građu morskih biljaka i životinja, a pored toga daje — putem fotosinteze — i znatan dio kisika, koji je potreban za disanje svih morskih bića, osim nekih bakterija.
Ugljična kiselina u zajednici s kalcijem, t. j. vapnenac, od velike je važnosti za građu mnogih morskih organizama, koji vapnenac trebaju u znatnim količinama i talože ga unutar svojih tkiva ili oko njih. Od njega su izgrađeni skeleti vapnenačnih spužava, ljušturice raznih biljnih i životinjskih grupa, a osobito kokolitoforida, foraminifera, puževa i školjaka, zaštitni oklopi bodljikaša i raka te vanjski i unutrašnji skeleti koralja, briozoa, brahiopoda, kralješnjaka i vapnenačkih alga. Budući da su tople vode tropa mnogo zasićenije vapnencem nego hladne polarne i dubinske, one su mnogo povoljnije za život vapnenačkih organizama. To je jedan od uzroka, da se samo u površinskim vodama tropa snažno razvija vapnenački fitoplankton (osobito kokolitoforidi) i bujno izgrađuju koraljni grebeni, koji duguju svoj postanak građevnoj sposobnosti velikog broja vapnenačkih biljaka i životinja. Bogatstvo tropskih voda na vapnencu uzrokuje, da se u njima javljaju mnogobrojne vrste, koje se ističu jakim vapnenačkim tvorbama, tako osobito vapnenačke alge i vapnenačke spužve, crvi serpulidi s jakim vapnenačkim cijevima, puževi i školjke s velikim vapnenačkim kućicama i ljušturama (ove mogu kod školjke Tridacna gigas mjeriti do 250 kg težine i izrasti do 1,5 m dužine) i t. d. Nasuprot tome, oskudica vapnenca u hladnim (polarnim i dubinskim) vodama uzrokuje, da u njima životinje obično nemaju jačih vapnenačkih skeleta. Tako pelagijski puževi hladnih voda ili uopće nemaju vapnenačkih kućica (na pr. neke vrste roda Clione), ili im je kućica vrlo tanka (na pr. kod vrste Limacina helicina). Foraminifere hladnih voda obično nemaju kompaktnih vapnenačkih ljušturica, kao srodne vrste toplih mora, nego ih često izgrađuju od finog pijeska i sitnih vapnenačkih čestica, koje sljepljuju zajedničkim cementom. Vapnenačke spužve obično ne silaze ispod 300—400 m dubine; u većim ih dubinama zamjenjuju kremeni oblici, na pr. rodovi Euplectella i Hyalonema. Rakovi i ježinci velikih dubina, kao na pr. golemi rak Kaempfferia i ježinac Sperosoma Grimaldii, imaju tanke i slabo pokrečene oklope, odnosno čahure. Čak i unutrašnji skeleti, kao kosti dubokomorskih riba, slabije su pokrečeni ili uopće ne sadržavaju vapnenca. Sve ove činjenice pokazuju, kako su različne količine vapnenca u morskoj vodi uzrok različitog sastava i izgradnje morskog života u različitim dijelovima svjetskog mora.
Ionska reakcija morske vode — koja se na površini oceana kreće obično između 8,0 i 8,3 pH, a samo u dubljim slojevima pada nešto ispod 8,0 pH — također utječe na život u moru. Njezin se utjecaj očituje u prvome redu u tome, što je ionska reakcija unutrašnje sredine (staničnog soka, odnosno limfe i krvi) velike većine morskih organizama slična reakciji vanjske sredine, t. j. morske vode. Dok je kod kopnenog bilja reakcija staničnog soka izrazito kisela (pH = 5,0—6,7), kod morskih alga ostaje u blizini neutralnosti (između 6,6 i 7,3 pH), a kod morskih životinja je najčešće nešto alkalna (koleba između 7,2 i 7,8 pH).
Potrebe stabilnosti životnih procesa kod morskih organizama zahtijevaju, da ionska reakcija njihove unutrašnje sredine ostane također stabilna. Kako, međutim, morska sredina sa svojom različnom i do nekih granica promjenljivom ionskom reakcijom trajno utječe u pravcu promjene ionske reakcije unutrašnje sredine morskih životinja, to se one brane protiv takvih nepovoljnih utjecaja pomoću posebnih autoregulatora u krvi. Najvažniji su od njih bikarbonati, koji prema potrebama vezuju ili neutralizuju suvišne vodikove (H), odnosno hidroksilne (OH) ione i tako kemijskim putem reguliraju ionsku reakciju krvi. Iznosi su tih regulatora (bikarbonata) oko 4 puta manji u krvi morskih životinja nego u krvi slatkovodnih, jer je i kolebanje ionske reakcije u morskoj vodi mnogo manje nego u slatkoj.
Razni morski organizmi u različnoj mjeri podnose kolebanja koncentracije vodikovih iona u moru. Na pr. zelena alga Ulva može bez opasnosti po život ostati duže vremena u jače alkalnoj morskoj vodi (pri 9,7 pH), dok Fucus evanescens brzo ugiba u vodi, koja je znatno manje alkalna (pri 8,6 pH). Pelagijske su ribe, na pr. sleđ, vrlo osjetljive i na male promjene ionske reakcije. Ta činjenica daje povoda mišljenju, kako se sposobnost nekih riba selica, da dođu do svojih odredišta, temelji vjerojatno na njihovoj velikoj osjetljivosti za malene razlike ionske reakcije u morskoj vodi.
Morski organizmi u odnosu prema temperaturi. Temperatura morske vode od primarne je važnosti po život morskih organizama, jer utječe ne samo direktno na njihova fiziologijska stanja (na pr. tjelesnu temperaturu) i životne procese (na pr. brzinu metabolizma i reproduktivni ciklus), nego djeluje i indirektno time, što izravno utječe na fizikalne (na pr. gustoću i viskoznost) i kemijske (na pr. količinu otopljenih plinova) osobine morske vode, koje već po sebi vrše velik utjecaj na život morskih biljaka i životinja.
Utjecaji temperature na život morskih organizama utoliko su dobro određeni i poznati, ukoliko se i temperatura morske vode dade vrlo točno mjeriti i u najvećim dubinama. Njezina su kolebanja u moru mnogo manja nego na kopnu, jer dok temperatura mora ne pada nikada ispod —3°C, niti se penje iznad 42°C, a na otvorenom oceanu iznad 30°C, dotle ona koleba na kopnu nekako između —65°C i + 65°C. Već sama ta činjenica upućuje na zaključak, da temperaturni odnosi u moru mnogo više prijaju razvitku života nego na kopnu.
Morske životinje, osim sisavaca (uostalom kao sve primarno vodene životinje) imaju istu tjelesnu temperaturu kao okolna voda. To su t. zv. poikilotermne životinje. One stoga nemaju nikakvih mehanizama, kojima bi regulirale tjelesnu toplinu, pa kod njih temperatura pada s porastom ili padom temperature vanjske sredine. Izuzetak čine samo neke ribe, na pr. morski psi, kod kojih je tjelesna toplina za 0,3°—o,5°C viša od topline morske vode, i osobito tunjevi, kod kojih — očito u vezi s njihovom velikom mišićnom aktivnošću i živom pokretljivošću — može biti i 5°—1o°C viša od temperature vanjske sredine.
Iako pojedine biljne i životinjske vrste mora nemaju specifičnih, nepromjenljivih tjelesnih toplina, ipak se te vrste različito vladaju prema raznim temperaturama mora. Neke su, naime, od njih prilagođene na više, a druge na niže temperature; neke podnose veća, a druge samo manja ili tek neznatna temperaturna kolebanja, i te su razlike glavni uzrok različite geografijske raspodjele pojedinih vrsta i rodova, pa i čitavih fauna.
S obzirom na različito podnošenje temperaturnog kolebanja, razlikujemo euritermne i stenotermne organizme. Prvi podnose velika temperaturna kolebanja vanjske i unutrašnje sredine, i njih je u moru relativno malo. Dolaze osobito u obalnom području umjerenog pojasa, najviše u zoni morskih mijena, gdje su temperaturna kolebanja najveća i najčešća. Među najtipičnije euritermne vrste idu alge Ulva, Enteromorpha i Corallina, a od životinja kamenice (Ostrea), dagnje (Mytilus) i brumbuljci (Chtamalus). Stenotermne su biljke i životinje one, koje podnose samo manja temperaturna kolebanja pa se stoga javljaju osobito u polarnim, ekvatorijalnim i abisalnim vodama, a, ukoliko dolaze u umjerenim morima s jačim godišnjim kolebanjima temperature, javljaju se periodično, t. j. u određeno godišnje doba, kad, naime, prispijejevaju temperature, koje im odgovaraju. Razlikujemo toplo stenotermne i hladno stenotermne organizme prema tome, da li se najbolje razvijaju pri niskim ili visokim temperaturama. Stenotermni su organizmi u moru neusporedivo brojniji od euritermnih.
U granicama temperaturnog kolebanja, koje neki organizam podnosi, razlikujemo tri t. zv. kardinalne točke života, naime: minimum, maksimum i optimum. Minimum je najniža, a maksimum najviša temperatura, kod koje živi neka vrsta, dok je optimum ona temperatura, kod koje se vrsta najbujnije razvija. Međutim, ne samo pojedine vrste nego i pojedini njihovi razvojni stadiji, a često i pojedine životne funkcije pokazuju posebne kardinalne točke, a ove zavise u znatnoj mjeri i od temperatura, na koje se je organizam privikao u minulim stadijima života.
Temperatura morske vode mnogo utječe na biokemijske reakcije, od kojih zavise životni procesi morskih bića, kao što su cilijarna gibanja, enzimatska djelovanja, kucanje srca, intenzitet disanja i t. d. Ti procesi slijede — u granicama temperaturnog optimuma — zakonitost t. zv. van t’Hoffova pravila, prema kojemu brzina biokemijskih reakcija, na pr. brzina bazalnog metabolizma (t. j. brzina uzimanja kisika, koji je prijeko potreban za održavanje života), kod poikilotermnih morskih životinja raste kod svakog temperaturnog porasta od 1°C za 10%, t. j. s porastom temperature za 1o°C brzina se disanja podvostručava. Takvo intenzificiranje životnih procesa s porastom temperature objašnjuje pojavu nagle i obilne proljetne cvatnje planktona u borealnim i arktičkim vodama za vrijeme kratkog proljetnog i ljetnog porasta temperature.
Termičke prilike mora utječu i na rasplodne odnose morskih organizama. Prije svega, one utječu na plodnost i veličinu jaja morskih životinja. One su u hladnijim vodama manje fertilne i proizvode manje količine jaja, no ta su, kao za naknadu, veća, jer sadržavaju veće količine hranjivih tvari (žumanca). Zbog toga je kod njih embrionalni razvitak dulji, a larve ostavljaju jaja u naprednijim stadijima, koji su stoga sličniji odraslim roditeljima, a katkada izlaze kao sasvim dorasli individui. To je razlog, što polarne vode imaju mnogo manje plovnih larvalnih stadija nego tople.
S druge strane, temperatura vode utječe na brzinu razvitka jaja i larvalnih stadija. Brzina embrionalnog razvitka kod riba, na pr. kod lista i bakalara, raste u izvjesnim granicama paralelno s temperaturom vode tako, da se s povišenjem temperature za 1° trajanje razvitka smanjuje za 1/10 vremena.
Konačno temperatura utječe na spolno dozrijevanje i na rađanje novih generacija. U hladnim vodama jedinke kasnije spolno sazriju. Sleđevi iz južnih norveških voda postaju za dvije godine prije spolno zreli nego sleđevi iz sjevernih norveških krajeva.
Temperatura morske vode utječe i na veličinu individua kod mnogih vrsta. Zbog toga, što kod primjeraka hladnih voda spolna zrelost dolazi kasnije, oni imaju više vremena za ulaganje viška energije isključivo u izgradnju svojih tjelesa, pa stoga postaju veći nego primjerci toplih voda, koji u ranijoj dobi života počinju trošiti znatan dio energije na proizvodnju potomstva. Ova pojava t. zv. gigantizma prilično je česta. Ona osobito udara u oči kod planktonskih oblika, i to u prvome redu kod kopepodnih račića. Dok u toplim vodama žive odreda mali oblici, kao naročito rodovi Oithona, Pseudocalanus, Oncea i drugi, koji ne prelaze veličinu 0,5—1,5 mm, u sjevernim hladim vodama dolaze kopepodni »džinovi«, koji narastu i do desetak milimetara u dužinu, tako na pr. Calanus elongatus (8,о mm), Calanus cristatus (9,3 mm) i C. hyperboreus (10 mm). Sličnih razlika u veličini možemo često naći i kod istih vrsta. Tako su neki radiolariji, osobito iz grupe Challengeridae, u većim (hladnijim) dubinama veći. Rod Challengeria mjeri u dubinama između 50 i 400 m 0,11—0,16 mm ; između 400 i 1500 m 0,21—0,28 mm, a u dubinama između 1500 i 5000 m 0,35—0,58 mm. Na sličan način dubokomorska riba Cyclothone microdon iz dubine od 500 m naraste do 30 mm, a primjerci iz dubine od 1500 m dvaput više.
Iako se zakašnjenje spolnog dozrijevanja smatra glavnim uzrokom pojave gigantizma kod oblika iz hladnih voda, ipak tu vjerojatno sudjeluju i drugi faktori, a u prvome redu znatno veća gustoća i viskoznost hladnih voda, koja omogućuje održavanje u vodi i lebdenje i krupnijim oblicima, kojima je to nemoguće u znatno rjeđim i manje viskoznim toplim vodama.
Morski organizmi u odnosu prema svijetlu. Naročite prilike osvjetljenja u moru utječu u velikoj mjeri na sav morski život. Prije svega, utječu na pigmentaciju kože i na mijenjaje boje morskih životinja prema okolini, u kojoj se javljaju. Nadalje, utječu s jedne strane na zakržljanje ili na povećanje očiju, a s druge strane na razvitak drugih osjetnih organa, osobito opipa i njuha na kraju dugih ticala te na bočne pruge kod riba. Prilike osvjetljenja utječu također na sposobnost proizvodnje umjetnog svijetla, osobito kod mnogih dubokomorskih stanovnika. One utječu s jedne strane na visinu produktivne ili fotosintetske zone u moru i na dubinsko sezanje morskog bilja, a s druge na nejednoliku dubinsku raspodjelu raznobojnih alga. Konačno, svijetlo u mom utječe na fototaktična gibanja i vertikalna seljenja morskih organizama. V.: Alge, dubinska podjela; Boja morskih životinja; Dubokomorska fauna,; Migracije morskih životinja; Produktivna zona mora i Svijetljenje morskih organizama.
Morski organizmi u odnosu prema morskim mijenama i strujama. Plima i oseka utječu na život obalnih organizama indirektno time, što uzrokuju pojave emerzija, zbog kojih svi faktori, koji su važni po život obalnih organizama, pokazuju neobično velika kolebanja. Ti faktori su naročito stupanj vlažnosti, temperatura i slanoća. Za vrijeme oseke razina vode pada i organizmi dolaze u opasnost da se osuše ; temperatura može da neobično poraste (u ljetu) ili jako padne (u zimi), a slanoća pokazuje previsoke (za doba jake insolacije) ili preniske (u vrijeme kiša) iznose. Za vrijeme plime svi ti faktori pokazuju mnogo manja kolebanja i stoga bolje odgovaraju životnim potrebama morskih organizama. Zbog toga se emerzijske biljke i životinje na razne načine zaštićuju protiv jakog kolebanja navedenih životnih uvjeta. Protiv velikog gubitka vode i isušenja neke se alge, na pr. bračić (Fucus virsoides) brane izlučivanjem sluzi, koja prekriva njihovo tijelo, druge se zaštićuju time, što se javljaju u gustim jastučastim naseljima, kao Gelidium, a neke time, što žive zaklonjene u zasjenjenim i trajno vlažnim pukotinama među kamenjem, kao Catenella opuntia. Mnoge životinje emerzijske zone zaštićuju se protiv isušenja jakim skeletnim tvorbama, koje za niske vode hermetički zatvaraju, tako na pr. dagnja (Mytilus), priljepak (Patella) i brumbuljci (Chtamalus). Druge se za niske vode povlače s vodom ili se skrivaju ispod kamenja ili u guštari alga, kao neke ribe i raci. S obzirom na velika kolebanja temperature i slanoće emerzija djeluje na organizme selektivno, t. j. u zoni morskih mijena žive samo vrlo euritermni i eurihalini organizmi, koji mogu bez štete po život podnijeti i vrlo znatna tjelesna ugrijavanja ili ohlađivanja.
U području morskih mijena biljke i životinje jako su izložene udaranju valova ili mlatanju. Protiv toga se one zaštićuju prikladnom građom, odnosno prilagodbama svoga tijela. Takve su prilagodbe kod alga nitast (Nemalion), jastučast (Gelidium) ili korast (Ralfsia) talus, kod životinja široko i jako stopalo (puževi Patella i Chiton), vlasast bisus za pričvršćivanje (dagnja), jake zaštitne ljušture ili cijevi (kamenica, crv Pomatoceros) te sposobnost zakopavanja u kamenju (školjka Lithodomus).
I morske struje jako i na razne načine utječu na život morskih organizama. Prije svega, one obnavljaju kisik i time omogućuju život u dubinama. U dubljim se slojevima ne može obnavljati kisik ni neposredno iz atmosfere, ni putem fotosinteze, jer je ona zbog pomanjkanja svijetla nemoguća. U tim bi slojevima kisika zbog disanja živih bića ubrzo nestalo, da se on trajno ne obnavlja putem struja, koje osobito u području sjevernih i južnih hladnih mora nose površinsku kisikom bogatiju vodu u dubine.
Od kolikog su značenja morske struje za obnavljanje kisika i za održavanje života morskih organizama u većim dubinama, vidi se iz toga, što dublji slojevi morske vode, na pr. u Crnome moru i u nekim norveškim fjordovima, koji su zbog podmorskih grebena ili zbog naročitih hidrografskih prilika u gornjim slojevima isključeni iz sistema oceanskog strujanja, sadržavaju, umjesto kisika, velike količine sumporovodika (H2S), koji nastaje rastvaranjem leševa uginulih organizama iz gornjih slojeva vode i sprečava svaki život, osim života nekih anaerobnih bakterija.
Struje su, nadalje, od najveće važnosti za obnavljanje proizvodnje organskih tvari u moru. Ta se proizvodnja vrši u gornjim slojevima mora, gdje dovoljno jako osvjetljenje omogućuje fotosintezu. Međutim, za proizvodnju organskih tvari, osim svijetla i ugljičnog dioksida, prijeko su potrebne i neke anorganske soli, u prvome redu soli fosforne (fosfati) i dušične (nitrati) kiseline. Te se soli rastenjem alga, u prvome redu planktonskih, iscrpljuju i nestaju iz fotosintetske zone, i neprekinuta je proizvodnja organskih tvari moguća samo zbog toga, što se hranjive soli bez prestanka dopremaju u fotosintetsku zonu iz dubljih slojeva, gdje se te soli stalno regeneriraju iz organskih ostataka uginulih organizama. To se dopremanje vrši naročito putem vertikalnih i konvekcijskih struja, pa su one i zbog toga od osnovne važnosti za održavanje života u moru.
LIT.: R. Hesse, Tiergeographie auf ökologischer Grundlage, Jena 1924; H. U. Sverdrup, M. W. Johnson i R. H. Fleming, The Oceans, New York 1924; A. Ercegović, Život u moru, Zagreb 1949.A. E.