EGZANTEMATSKE BOLESTI. Definicija. Egzantematskima nazivamo sve bolesti, u čijem se razvoju pojavljuju na koži promjene u obliku vidljivih osipa ili egzantema (od grčkog ἐξ eks izvana i ἄνϑος antos cvijet).

Izgled i uzrok osipa. Postanak osipa razlikuje se prema vrsti bolesti. Općenito možemo osipe smatrati kožnim upalama (dermatitide), koje nastaju od podražaja u samom organizmu, na pr. djelovanjem stanovitih otrova. Mada se infekciozni osipi različito pojavljuju, ipak u svakoj pojedinoj bolesti pokazuju određenu pravilnost u razvoju i tako olakšavaju kliničko razlikovanje pojedinih bolesti. Pravilnost se očituje u vremenu, mjestu i načinu izbijanja, u izgledu i obliku, te u konačnoj lokaciji. Osip kod škrleti, ospica, crvenke i drugih nekih bolesti naziva se eritemom, a kod vodenih i velikih boginja pojavljuje se «osip u obliku vodenih, odnosno gnojnih mjehurića. Kad su osipi u istom stupnju razvitka jednaka izgleda, nazivamo ih monomorfnima (kao na pr. kod škrleti, ospica i velikih boginja). Ako su pak sastavljeni od cvjetova različita tipa i stupnja razvoja, kažemo, da su polimorfni (kao na pr. kod vodenih boginja, gdje istodobno nalazimo mrlje, vodenaste i gnojne mjehuriće i kraste). To je zbog toga, što osip nastaje u više uzastopnih mahova. U teškim oblicima bolesti osipi gdjekad poprimaju krvav izgled (hemoragični). Ovo se stanje ne smije zamijeniti s krvarenjima u koži, koja se pojavljuju kod hemoragičnih dijateza, avitaminoza (v. Skorbut), kod krvnih oboljenja ili kao znak embolija kod septičkih bolesti. Osipi se obično pojavljuju u drugom razdoblju zaraznih bolesti, redovito, dakle, poslije inkubacionog i prodromalnog stadija. Uz osipe na koži gotovo kod svih egzantematskih bolesti izbijaju osipi na sluznicama (enantemi od grčkoga ἐν en unutar i ἄνϑος; antos cvijet).

Osipi kod akutnih zaraza i alergičnih stanja. U užem smislu riječi, egzantematskima nazivamo samo one zarazne bolesti, kod kojih su osipi na koži, i po opsegu i po jačini, sami po sebi glavno obilježje same bolesti. Zbog toga, što su to zarazne bolesti, neki ih nazivaju i akutnim egzantemama. Ovamo idu: škrlet (scarlatina), ospice (morbilli), crvenka (rubeola), vodene boginje (varicella), velike boginje (variola vera), pjegavi tifus (typhus exanthematicus) i dr. Ima još nekih zaraznih bolesti, kod kojih se na koži javljaju promjene, slične promjenama kod akutnih egzantema, ali kod njih su osipi obično slabije razvijeni, pa se ne ubrajaju među egzantematske bolesti u užem smislu riječi. Tako se na pr. trbušni tifus pojavljuje također uz crvene mrlje na koži (rozeole), ali one nisu ni izdaleka tako vidljive kao kod akutnih egzantema. Slično je kod paratifusa A, a osobito kod paratifusa B, zatim kod papalači-groznice, denge, Weilove bolesti, sepse i t. d. Osim toga, osipi se pojavljuju na koži kod osoba u alergičnim stanjima, čiji je organizam od prirode — nakon preboljenja neke zarazne bolesti ili po dobivenoj injekciji određene strane bjelančevine — postao preosjetljiv za tu tvar, pa kod ponovnog podražaja materijalom iste vrste odgovara žestokom reakcijom čitava tijela.

NAJVAŽNIJE EGZANTEMATSKE BOLESTI I NJIHOVA VAŽNOST U POMORSTVU

Škrlet (Scarlatina), akutna zarazna bolest, kod koje se, poslije inkubacije od 2 do 5 dana, iznenada temperatura uz tresavicu digne na 40°C. Uz općenitu nelagodnost, glavobolju, gubitak teka i zatvorenu stolicu, javlja se otok žlijezda na vratu i otok žabica u grlu s jakim crvenilom sluznice usta, a jezik ima izgled i boju jagode. Poslije 12—36 sati izbija tipičan osip po tijelu, najprije oko vrata, pa na grudima, oko pazuha, pojasa i prepona; na licu ga (oko nosa i usta) obično nema. Osip se sastoji od sitnih crvenih točkica, donekle je izdignut od površine kože i izblijedi na pritisak. On traje nekoliko dana, zatim počne blijedjeti i postepeno nestaje. Koža se poslije toga ljušti, najprije na unutarnjoj strani vršaka prstiju na rukama i nogama, a kasnije na dlanovima i tabanima. Bolest vjerojatno prenose stanovite skupine streptokoka (Lancefield), koji stvaraju eritrogeni toksin (otrov, koji izaziva osip). Ona se prenosi preko izlučina iz nosa i grla oboljelih osoba ili kliconoša ili preko zagađenog osobnog pribora i t. d. Nije točno utvrđeno, koliko traje zaražljivost kod škrleti; svakako se bolest može prenijeti za sve vrijeme trajanja akutnih znakova. U nekompliciranim slučajevima prenosivost prestaje vjerojatno s prestankom akutne infekcije, a opasnost širenja dvije sedmice poslije toga. Sklonost za oboljenje pokazuju osobito djeca i mladež, ali se mogu razboljeti i odrasli, ako bolest nisu preboljeli u mladosti.

Škrlet se javlja prvenstveno u umjerenom pojasu, manje u polutropskim područjima, a nepoznata je u tropima. Epidemije škrleti obično izbijaju zimi i u proljeće, izuzev onih, koje nastaju uživanjem zagađene hrane (napose mlijeka, sladoleda i event. drugih živežnih namirnica). Te se mogu pojaviti u svako doba godine.

Oboljeli od škrleti treba da leži u primjereno zagrijanoj i zračenoj sobi, koja je strogo odvojena od drugih prostorija za bolesnike i članove posade. Hrana mora biti lagana, osobito mliječna i jušnata, sa što manje soli. Bolesnik mora dobivati velike količine toplih napitaka (čajeva sa sokom od limuna), ali bez alkohola. Protiv glavobolje i visoke temperature treba uzeti aspirine (tri puta dnevno po 0,5 gr); za ispiranje grla upotrebljava se otopina sode bikarbone ili kalijeva permanganata. Dobru stolicu treba osigurati davanjem sredstava za čišćenje (karlsbadska sol ili ricinus). U novije doba znatno se skraćuje trajanje bolesti i ublažuje njena žestina, a vjerojatno i zaražljivost, davanjem intramuskularnih injekcija penicilina. Ako postoji mogućnost, oboljeloga treba iskrcati u prvoj luci i uputiti ga u bolnicu. To je važno zbog toga, što škrlet poslije preboljenja često ostavlja teške komplikacije (upalu bubrega, upalu srčanog mišića i reumatizam), koje, uz ozbiljno oštećenje zdravlja, nesumnjivo skraćuju i duljinu života. Da bi se spriječilo širenje bolesti na brodu, treba primijeniti sve propisane zaštitne mjere (v. Dezinfekcija). Najvažnije su: dezinfekcija u toku bolesti i završna dezinfekcija čitavog osobnog, krevetnog i sobnog pribora otopinom krezolne sapunice i formalinskom parom poslije bolesti.

Ospice (Morbilli) idu u red najpriljepčivijih zaraznih bolesti uopće. Stoga su rijetki gradski stanovnici, koji dočekaju muževno doba, a da u mladosti nisu preboljeli tu bolest. Ona se javlja s povišenom temperaturom i sa znakovima katara u očima, nosu i grlu. Inkubacija traje oko 10 dana, računajući od trenutka infekcije; osip na koži i na sluznicama pojavljuje se 13 do 15 dana nakon infekcije. Osobito je jaka osjetljivost na svijetlo. Osip na koži sastoji se od blijedocrvenih mrlja, koje se postepeno slijevaju jedna u drugu, a izbijaju najprije iza uha, zatim na licu i oko očiju, nosa i usta, pa se postepeno šire preko vrata na prsa, trbuh i udove; postoji izrazit osjećaj svrbeža. Osip traje oko 5 dana, zatim stane blijedjeti, te se konačno gubi onim redom, kako se pojavio; iza sebe ostavlja sitno ljuštenje kože, koje uglavnom traje 2—3 dana. Istovremeno nestaju i drugi znaci bolesti, preostaje jedino jak kašalj i obilato izbacivanje gnoja i sluzi. U nekim se slučajevima iza ospica pojavljuju komplikacije, i to ponajviše upala srednjeg uha i upala pluća. Početni znaci ospica su vrlo slični znacima obične prehlade. Zato je u početku teško prepoznati bolest i poduzeti zaštitne mjere protiv njezina širenja. Često pomaže karakterističan znak, koji se u obliku okruglog crvenila pojavljuje na sluznici usta, u visini kutnjaka, za vrijeme inkubacionog doba; to su takozvane Koplikove mrlje. Uzročnik ospica još nije poznat, ali, po svoj prilici, ide u red takozvanih procjedljivih virusa. Bolest se s izlučinama iz nosa i grla prenosi izravno od osobe na osobu ili neizravno preko svježe zagađenih predmeta osobnog pribora i rublja. Mogućnost zaraze traje, dok traju kataralne pojave, t. j. četiri dana prije i pet dana poslije izbijanja osipa. Kad je osoba jednom preboljela ospice, doživotno ostaje imuna. Sigurno je 90 i više posto svih odraslih preboljelo ospice prije 20. godine svoga života. Ako se ospice pojave na brodu među mlađim članovima posade, teško se može (zbog velike mogućnosti zaraze) spriječiti, da se ne razbole svi oni, koji nisu bolest još preboljeli. Vrlo je važno, da se oboljeli izdvoji, ne samo zbog drugih, nego i zbog sebe, da bi se zaštitio od infekcije uzročnicima običnih prehlada, koje u sebi nose mnogi zdravi kliconoše i mogu kod ospičava bolesnika izazvati teške komplikacije. Zato svi članovi posade, koji po svome zvanju (liječnik, bolničar, čistači i t. d.) dolaze u dodir s oboljelim, uz vršenje ostalih profilaktičkih mjera, moraju na licu nositi maske, natopljene raskužnim sredstvom. Uz propisanu izolaciju, za vrijeme trajanja bolesti treba se točno držati profilaktičnih propisa (v. Dezinfekcija). Ugrožene skupine u neposrednoj okolini oboljeloga mogu se preventivno zaštititi, ako dobiju injekcije seruma za rekonvalescente od ospica, ukoliko se imunizacija izvrši prvih pet dana, računajući od trenutka izlaganja infekciji. Tako stečeni pasivni imunitet traje najviše četiri tjedna. Liječenje je posve simptomatsko. Radi zaštite očiju, treba prozore umjereno zamračiti, a u oči dnevno nekoliko puta kapati 3%-nu otopinu borne kiseline. Protiv glavobolje daje se triput dnevno po pola grama aspirina, a protiv kašlja tablete Doweri. Kad katar popusti, daje se guajakolov ili bilo koji drugi prikladni sirup za iskašljavanje. Za čitavo vrijeme bolesti treba bolesnika držati u krevetu u primjereno ugrijanoj prostoriji, bez ikakva propuha. Treba mu davati velike količine toplih napitaka (čajeva i voćnih sokova), a dijeta mora biti lagana i jušnata. Po prestanku bolesti treba nastojati spriječiti komplikacije. Bolesnik se mora odmarati najmanje tri sedmice, a u prvoj luci treba ga uputiti na liječnički pregled.

Crvenka (Rubeola). U Americi je nazivaju German Measles ili Rubella. To je uglavnom lagana zarazna bolest, u kojoj se javlja povišena temperatura, glavobolja, umjerene pojave katara, te otok žlijezda na vratu, laktu i preponama. Po inkubaciji od 14 do 21 dan pojavljuje se najprije na licu, iza ušiju, na vratu i dalje na trupu osip, ponekad sličan škrletu, ponekad ospicama, a gdjekad jednoj i drugoj bolesti. Značajno je, da je osip polimorfan, t. j. nije u isto vrijeme na svim mjestima kože u istom razvojnom stupnju. Gdjekad se može osip, kad je već nestao, opet javiti nakon 2 do 3 i po sedmice. Bolest uzrokuje još nepoznati procjedljivi virus, a prenosi se izlučinama iz nosa i grla izravno od osobe na osobu ili neizravno preko tek zagađenih predmeta osobnoga pribora. Bolest je neobično priljepčiva, mogućnost njezine zaraze traje najmanje 4, a najviše 7 dana za vrijeme kataralnog stanja. Osobito se javlja u zimsko doba. Prvenstveno napada djecu, a odrasle više od ospica. Profilaktične mjere nisu uspješne, pa ih ne treba poduzimati. Ako se neka egzantematska bolest pojavi kod članova posade, i ako je skopčana s povišenom temperaturom i osipom nalik na ospice ili škrlet, treba, prije postavljanja konačne dijagnoze, svakako pomisliti i na crvenku, budući da se može s pravom pretpostaviti, da su svi odrasli članovi posade preboljeli škrlet u svojoj mladosti. Liječenje je crvenke simptomatsko. Vrši se onako, kako je to prikazano kod ospica.

Vodene boginje (Varicella). To je akutna zarazna bolest s umjereno povišenom temperaturom i blagim znacima, koji se očituju u pojavama katara (hunjavica, curenje iz nosa i suzenje očiju), u gubitku teka, općenitoj iznemoglosti i zadržanoj stolici; dakle, slično kao i kod drugih zaraznih bolesti. Bolest se javlja pojedinačno ili u manjim epidemijama, a izaziva je još nepoznati uzročnik, vjerojatno procjedljivi virus. Inkubacija traje dvije do tri sedmice, a onda na koži izbija rijetki makulopapularni osip. On se često i ne primjećuje, a kasnije se pretvara u male vodenaste mjehuriće, koji traju tri do četiri dana, a zatim prelaze u krastice. Mjehurići su češći na pokrivenom dijelu tijela, a rjeđi na golom. Karakteristično je, da se istodobno ne nalaze u jednakom stupnju razvoja. Mjehurići izbijaju i na sluznicama gornjih dišnih putova. Zaraza se vjerojatno prenosi sadržajem mjehurića na koži i dišnim putovima (gdje se ponekad javljaju i prije nego na koži) neposredno od osobe na osobu, ili preko tek zagađenih predmeta osobnoga pribora. Mogućnost zaraze traje otprilike šest dana poslije pojave prve skupine osipa, a osobito je velika u prvom razdoblju bolesti. Mogu oboljeti svi, koji nisu ranije preboljeli ovu bolest. Tko ju je prebolio, ostaje doživotno imun. Liječenje je simptomatsko, slično kao kod ospica ili drugih srodnih zaraza; slične su i profilaktične mjere.

Premda je bolest relativno bezopasna, od velike je važnosti za pomorsku zdravstvenu službu, jer se gdjekad teško razlikuje od takozvanih rudimentarnih oblika velikih boginja (Variola vera), koje idu u red takozvanih teških prenosivih bolesti. Stoga se na nju odnose strogi propisi karantene i postupak određen međunarodnim sanitarnim konvencijama, napose Sanitarne konvencije u Parizu iz 1926 (v. Karantena i Velike boginje). Kod postavljanja dijagnoze treba voditi računa о razlikama vodenih i velikih boginja. Kod vodenih boginja: bolesnik se ne osjeća ozbiljno bolesnim. Osip se javlja odmah u početku bolesti, izbija osobito na trupu i polimorfan je, t. j. uz mrlje ujedno vidimo mjehuriće i kraste. Pojedini elementi osipa leže na koži i stvaraju kuglaste mjehuriće napunjene bistrom tekućinom; pojedini mjehurići ostaju pojedinačno smješteni; kojiput poprimaju ovalne ili duguljaste oblike, ali se nikad ne slijevaju jedan u drugi. Kod velikih boginja, naprotiv, vidimo, da je bolesnik vrlo teško bolestan, tuži se na bolove u glavi i u leđima. Osip se javlja treći ili četvrti dan bolesti i izbija jače na licu i na udovima, monomorfan je, t. j. u istom stupnju razvoja svi elementi osipa pokazuju posve jednoličan izgled; pojedini elementi osipa udubljeni su u kožu, imaju uleknut svod, napunjeni su gnojnom tekućinom i mogu se međusobno stopiti (Variola confluens).

V. Velike boginje (Variola vera).

V. Pjegavi tifus (Typhus exanthematicus).

LIT.: K. P. Todorović, Akutne infektivne bolesti, Beograd 1933; The American Public Health Association, The Control of Communicable Diseases, The Office of War Information, Washington, D. C., 1945; Ministry of War Transport, The Ship Captain’s Medical Guide, His Majesty’s Stationary Office, London 1946; United States Public Health Service, The Ship’s Medicine Chest and First Aid at Sea, United States Government Printing Office, Washington 1947.J. B.