EGIPAT (arap. El Qutr el Masri), republika na sjeveroistočnom okrajku Afrike, od Azije mu pripada poluotok Sinaj, površina iznosi 994.300 km². Južna se granica države pruža uglavnom duž 22º paralele, a zapadna duž 25º meridijana. E. u užem smislu obuhvaća dolinu i deltu Nila sa 35.170 km², dijeli se na donji i gornji. U prošlosti se Egiptom smatralo područje do I. katarakta (kod Aswâna), a današnji E. obuhvaća i donju Nubiju do II. katarakta (kod Wadi Halfa).

Naziv E. potječe iz grčkog jezika (Αἴγυπτος Aigyptos). Staroegipatsko ime zemlje bilo je Kemet, a semitski su narodi upotrebljavali naziv Misr. Odatle je preko Biblije došao naš naziv Misir.

Reljef. E. je uglavnom pločasta krajina u osnovici građena od kristaliničnog kamenja i paleozojskih naslaga. Ti su slojevi u davnini bili nabrani, a kasnije poravnani, te su se na njihovim trupinama vodoravno staložile naslage vapnenaca i pješčenjaka različite starosti. Duž višestrukih rasjeda došlo je do okomitog razmicanja slojeva. Tako je u gornjem pliocenu nastala dolina Nila kao uzdužna uleknina, u koju je prodrlo more sve do današnjeg Luxora. U pleistocenu se kopno dizalo i more postepeno povlačilo, a nakon toga je smanjivanjem količine oborina dobio E. pustinjski značaj. Između rasjeda Nilske doline i rasjeda duž obale Crvenog mora izdigli su se stršenici Arapske pustinje (Shayib 2184 m) i Sinaja (Catherina 2641 m). Izdizanje terena dokazuju i koraljni grebeni na obali Crvenog mora, koji se nalaze na visini od 200 m. Na pristrancima spomenutog gorja usječene su vadi — suhe doline strmih strana, kojima teče povremeno voda prema Nilu i prema Crvenom moru. U Libijskoj pustinji zapadno od Nila ulijeganjem i spuštanjem terena oblikovale su se zavale, od kojih neke sežu ispod morske razine (do —137 m): Natrun, Qattara, Baharîja, Farafra, Dakhla, Khârga i Siwa. U tim su zavalama zbog blizine podzemne vode nastale oaze. Pri stvaranju oblika u pustinjskim krajevima djelovali su vjetrovi i kolebanja temperature. Raspadanjem kamenja nastale su goleme količine pijeska, koje vjetar raznosi i mjestimice ih nagomilava kao prudove (dine), a drugdje ostaje goli kamen (hamada).

Dolina je Nila 100—500 m duboko usječena u pločastu krajinu Egipta. Gornji je dio doline (do Idfua) u nubijskim pješčenjacima uzak (2—5 km), a donji je u vapnencima i doseže širinu 10—25 km. Na istočnom rubu doline teren se naglo diže izrazitim pregibom, a na zapadnoj strani uspon je postepen. Sama dolina pokrivena je riječnim naplavinama, koje u delti dosežu debljinu do 20 m. Mjestimice izbija do površine otpornije kristalinično kamenje podloge, i preko njega se rijeka ruši brzicama (katarakti).

Klima. E. se nalazi u suptropskom (pasatnom) pojasu. Glavna je karakteristika klime velika suhoća. Najviše kiša pada na sredozemnoj obali (Aleksandrija 214 mm), na jugu su količine mnogo manje (Kairo 33 mm), a u gornjem Egiptu može proći i cijela godina bez kiša. Većina kiša padne u prosincu i siječnju, a ljetno je doba od početka travnja do početka studenoga izrazito suho s maksimumom sunčanih sati i s nebom bez oblaka. Zbog male geografske širine temperature su znatne, pa zime u našem smislu i nema. U srpnju je srednja temperatura u Kairu 28,6^o, a u Aswánu 35,2º, dok je u siječnju u Kairu 12,5º, a u Aswânu 16,0°. Apsolutne temperature kolebaju u Kairu od 45,2º do 0,8º. U donjem Egiptu pušu ljeti sa sjevernog kvadranta etezije, koje služe jedrenjacima na putu do Egipta, a jednako i za uzvodnu plovidbu po Nilu. U proljeće pak puše pustinjski khamsin s jugozapada i juga i donosi goleme količine prašine.

Vode. Nil, jedina egipatska rijeka, donosi vodu iz vlažnih tropa i teče cijelom dužinom zemlje. Tekući kroz pustinju gubi vodu, no ipak u more donosi godišnje 120 milijarda т³ vode. Usto nosi goleme količine mulja. Prije uvođenja suvremenog navodnjavanja ostavljao je Nil na četvornom metru površine oko 1,5 kg mulja.

Nil utječe u Sredozemno more prostranom deltom, koja obuhvaća 23.000 km². Rijeka se ovdje grana na veći broj rukava, od kojih su u starini bili najvažniji Peluzijski i Kanopski, a danas rukavi Rashid i Dimyāt. Nanošenjem mulja delta raste u more prosječno na godinu 4 m, a morska struja prenosi dio materijala na istok prema sirijskoj obali. Od toga materijala oblikovali su se duž obale delte prudovi, kojima su odvojeni dijelovi mora te su nastala lagunska jezera (Maryût, Burullus, Manzala).

Za život egipatskog stanovništva odvajkada je bilo vrlo važno kolebanje vodostaja u Nilu. Vodostaj počinje rasti nadolaskom Modrog Nila, i to kod Aswâna u lipnju, a u donjem Egiptu sredinom srpnja. Najviši vodostaj javlja se kod Aswâna početkom rujna, a u donjem Egiptu početkom listopada. Poslije toga počinje voda opadati te najniže stanje doseže u svibnju. Kolebanje vode iznosi kod Kaira 7,9 m. Visoka voda nastupa veoma pravilno. Već prije 6000 godina bio je 19. VII. označen u Memfisu kao dan, kad počinje porast vode, pa je uzet kao početak nove godine. Poplave se od davnine iskorišćuju za navodnjavanje zemljišta. U područjima izvan dosega poplave voda se podiže na višu razinu pomoću ljudske i životinjske radne snage te se razvodi kanalima. U novije se doba sve većma uvode strojne crpke. Da se voda što dulje zadrži na poljima, izgrađeni su uzdužni i poprečni nasipi, i njima je tlo razdijeljeno na bezbrojne kazete od 1000 do 10.000 ha površine, u kojima stoji voda za poplave pola do 1 m visoko. Voda ostaje u njima više dana i tada se odvodi u druge kazete.

U novije je doba tradicionalni sustav znatno izmijenjen, te je omogućeno trajno navodnjavanje, koje obuhvaća 24.000 km². Od 1884 izgrađeno je 6 dolinskih brana i rezervoara, i to kod Zifta na rukavu Dimyāt, na početku delte kod Qalyuba, kod Asyûta, Nag Hammadia, Esna i Aswâna. Najveća je asuanska brana, duga 2 km. Iza nje je ujezerena rijeka na duljini od 300 km, i tu je zaustavljeno 5 i po milijarda m³ vode. Osim toga izgrađeno je 19.000 km kanala. Time je povećana navodnjena površina za 5000 km². Znatni su kompleksi obradiva tla dobiveni isušivanjem močvarnih dijelova delte. Suvremeni sustav navodnjavanja omogućio je jak porast stanovništva.

Stanovništvo. Prema približnim procjenama E. je za faraona imao 7 mil. stanovnika, za dinastije Ptolemejevića 3 mil., a u rimsko doba opet 7 mil. Za turske ere nastupilo je jako opadanje, te je 1800 E. imao samo 2,5 mil. st. No nakon faktičke emancipacije od Turske i uvođenja modernog navodnjavanja taj se broj naglo podigao te danas iznosi 20,4 mil. Ako uzmemo u obzir samo naseljeno područje, tada E. ima među agrarnim zemljama najveću gustoću stanovništva. Najgušće je naseljena delta. Duž rukava Rashid i Dimyāț, gdje se uzgaja pamuk, gustoća iznosi 500—750, u srednjem Egiptu 400, a u El Faiyûmu 320 st. na 1 km². Izvan delte i doline Nila živi samo 80.000 st. u oazama te nomadi (posljednjih ima najviše u Arapskoj pustinji).

U davnini oblikovane rasne karakteristike sačuvale su se do danas, iako je bilo više prodora stranih elemenata. Egipćani pripadaju hamitskoj skupini. Semitski elementi prodirali su već u starini iz Prednje Azije i južne Arabije, ali je njihov utjecaj ostao ograničen uglavnom na područje jezika i kulture. Egipćani su poprimili arapski jezik, a hamitski jezik sačuvao se samo u koptskoj liturgiji i među berberskim plemenima Nubije. Po stupnju arapskog utjecaja stanovništvo se dijeli na Felahe i Kopte. Felasi (85%) su muslimani, uglavnom poljodjelci, a Kopti (1 mil.) su monofizitski kršćani i velikim dijelom gradski element. Najviše ih ima u srednjem i gornjem Egiptu te u El Faiyûmu, a središte im je Asyût.

Od stranaca (200.000) najbrojniji su Grci, koji su trgovci i obrtnici u velikim gradovima sjevera, zatim Talijani, Francuzi i Englezi. Od pripadnika evropskih mediteranskih naroda i od Siraca formirao se osebujan sloj Levantinaca, koji žive uglavnom u lučkim gradovima, a bave se trgovinom i novčanim poslovima. Kulturno su orijentirani prema Evropi, a nacionalno neopredijeljeni.

U moderno doba jak je francuski kulturni utjecaj, koji se održava preko brojnih francuskih škola i ustanova. Među školovanim ljudima rašireno je poznavanje francuskog jezika i s te ga pozicije nije mogao potisnuti engleski jezik uza svu dugogodišnju političku ovisnost Egipta o Velikoj Britaniji.

Naselja. U donjem Egiptu su kuće građene od zemlje, pokrivene palminim lišćem i obično bez prozora. U njima se malo boravi, a dnevni se život odvija uglavnom pred kućom. Sela su inače u sjeni palminih lugova. U gornjem Egiptu ima čvršćeg materijala te su kuće kamenite i bolje uređene. Manji gradovi, osobito u delti, ne razlikuju se bitno od sela. U većim su gradovima odvojene četvrti prema vjerskoj pripadnosti i obrtima. Središte čine bazari, gdje su obrtnici grupirani po strukama. Ulice su uske i krivudave, a kao reprezentativne zgrade ističu se osobito džamije. U najvažnijim gradovima (Kairo, Aleksandrija, Port Said) postoje i evropske četvrti. Glavni grad Al Qâhirah (Kairo) (2 mil. st.) razvio se u arapsko doba u blizini nekadašnjeg središta države Memfisa. E. ima još 6 gradova iznad 100.000 st., a 15 iznad 50.000.

Privreda. Kod današnjeg sustava trajnog navodnjavanja postižu se u godini dvije (kod biljaka s dugim vegetacijskim periodom: pamuk, šećerna trska i riža) ili čak tri žetve. Nakon ljetne poplave vrši se sjetva od rujna do studenoga, a žetva pada od veljače do svibnja. U tom periodu (t. zv. zimska žetva) uzgajaju se pšenica, ječam, proso, djetelina, sezam i lan. U ljetnom plodoredu (od ožujka do kolovoza) uzgajaju se pamuk, šećerna trska i riža, a u jesenskom kukuruz, riža i proso. No uzastopno bujanje vegetacije jače iscrpljuje tlo, koje iz rezervoara dobiva samo vodu bez plodnog mulja poplava. Stoga je trajno navodnjavanje povezano s potrebom gnojenja zemljišta. Trajnim navodnjavanjem osiguran je urod, i nema opasnosti kao nekoć, da će se izmjenjivati plodne i sušne godine(»sedam debelih i sedam mršavih krava«). Postoji posebna državna ustanova za navodnjavanje i opsežni propisi o redoslijedu navodnjavanja.

Najvažnija je kulturna biljka pamuk, kojim je zasijana trećina obrađena tla, najviše u delti. Proizvodnja je uvedena 1820, a ubrzo je egipatski pamuk došao na glas po svojoj kakvoći zbog dugih vlakanaca. Danas je E. po proizvodnji pamuka na 4. mjestu u svijetu (oko 400.000 t na godinu).

Pamuk je potisnuo proizvodnju pšenice, a nekoć je E. slovio kao žitnica Rimskog carstva. Godišnja proizvodnja pšenice (preko 1 mil. t) ne zadovoljava potrebe, pa se znatne količine uvoze. Proizvodnja kukuruza (1,2 mil. t) nadmašila je pšenicu. U novije se doba sve većma širi proizvodnja šećerne trske u gornjem Egiptu i riže u delti. Potreba šećera podmiruje se domaćom proizvodnjom, a dosta se i izvozi (170.000 t).

Posjednički odnosi nisu povoljni. Veleposjednici (0,6% od ukupnog broja stanovnika) posjeduju gotovo 40% obradive zemlje, srednji posjednici (6,5%) imaju 30% zemlje, a većina stanovnika su sitni posjednici i zakupnici (93%), ali samo sa 30% zemlje. Današnji režim nastoji provesti agrarnu reformu, a s tim vezuje također unutrašnju kolonizaciju.

Pri oskudici obradiva zemljišta nema mjesta za šume te su nekadašnje galerijske šume uz Nil odavno uništene. Ima tek nešto lugova i drvoreda od raznih vrsta akacija i australskih eukaliptusa te lugova datulja i agruma oko sela i u oazama.

Isti razlozi koče uzgoj stoke. Uglavnom se drže bivoli (1,2 mil. grla), goveda (1,3 mil.) i magarci kao tegleća stoka. Nomadi u polupustinji drže ovce (1,2 mil.), koze i deve.

Raznovrsno rudno bogatstvo samo se djelomice iskorišćuje. Najvažnija je eksploatacija nafte uz obalu Crvenog mora (Gemsah); godišnja proizvodnja iznosi 2,3 mil. t. Iz laguna na sjeverozapadnoj obali dobiva se oko 600.000 t soli. Znatno je bogatstvo fosfata kod El Quseira na obali Crvenog mora (godišnje 520.000 t) te cementnog lapora. Ostale se rude iskorišćuju u malim količinama (mangan na Sinaju, azbest, volfram i zlato).

U prerađivačkoj djelatnosti dominiraju tradicionalni obrti, osobito lončarstvo, preradba kože i ćilimarstvo. Industrija je u početku razvoja. Najvažnija je pamučna (500.000 vretena). Ima nekoliko tvornica cementa (950.000 t), tri rafinerije nafte, zatim više tvornica tjestenine, ulja i šećera te ljuštionica riže. Čuvena je izradba kvalitetnih cigareta, i to od duhana uvezena iz Grčke i Turske, jer je u Egiptu sadnja duhana zabranjena, da se što više zemljišta sačuva za pamuk i žitarice.

Vanjska trgovina. Najvažniji predmet vanjske trgovine je pamuk, koji u ukupnom izvozu čini gotovo tri četvrtine vrijednosti. Zatim se izvoze cigarete, derivati nafte, fosfati, šećer i riža, a uvozi se industrijska roba, ugljen, drvo, duhan i čaj.

Promet. Važnost prometnog položaja zemlje očituje se u ulozi Sueskog kanala i luke Aleksandrije. Sa Sueskim kanalom drži E. jednu od najvažnijih ključnih pozicija svijeta, ali je dosad, zbog političke slabosti, zemlja imala od toga malo koristi.

Prometne veze u naseljenom dijelu zemlje dobro su razvijene. Ima 7500 km željeznica. Glavna pruga vodi od Aleksandrije dolinom Nila do Shallala kod Aswâna (1091 km). Željeznička mreža izgrađena je jedino u delti.

Plovidba na Nilu važna je za teretni i turistički promet, a južno od Aswâna, gdje nema željeznica, rijeka je jedina velika komunikacija. U nilskoj delti plove parobrodi cijele godine po glavnim rukavima, i to na rukavu Dimyāţ do El Mansûraha (no km od ušća), a na rukavu Rashid do Kafr-el-Zayata (130 km), a dalje uzvodno rukavi su zbog ljetnog navodnjavanja zatvoreni za plovidbu od 1. III. do 1. VIII. U delti je izgrađen kanal Mahmudiya (83,5 km), koji zajedno s rukavom Rashid spaja Aleksandriju i Kairo. Ostali tok Nila plovan je do Wadi Halfa (1380 km od ušća) na južnoj granici Egipta i dalje uzvodno kroz Sudan.

Iako E. ima dvostruku morsku obalu i najvažniji intermarinski kanal, uloga je pomorstva u životu Egipta neznatna. Mornarica ima samo 93.000 brt. Domaći brodovi vrše obalnu plovidbu, a inače ponajviše plove do levantskih luka. U pomorskom prometu najveće je učešće britanske mornarice, zatim francuske, grčke pa talijanske. Glavne luke su Aleksandrija, Port Said i Suez, a manje su Sollum i Marsa Matruh na Sredozemnom i Tor, Abu Zenima, Gemsah i El Quseir na Crvenom moru. Preko Aleksandrije vrši se 80% egipatske vanjske trgovine. Ona je jedna od najvažnijih luka Sredozemlja. Kairo je velika raskrsnica transkontinentskih avionskih pruga, koje vode iz Evrope, a ovdje se granaju prema jugu za južnu Afriku i prema istoku za Indiju, Kinu i Australiju.

Zbog brojnih kulturno-historijskih spomenika, kao i zbog ugodne zimske klime, koja je (zbog suhoće) izvanredno povoljna za liječenje tuberkuloze, E. ima razvijen međunarodni turistički promet. Kao turistička ruta osobito je omiljela plovidba između Kaira i Aswâna.

LIT.: A. Kaufmann, Ägypten und der Englisch-Ägyptischer Sudan, Handbuch der geographischen Wissenschaft, Potsdam 1930; F. Maurette, Afrique équatoriale, orientale et australe, Géographie Universelle, Paris 1938; The Middle East, London 1950.Z. D.

Povijest. Тек je u mlađe kameno doba naseljena dolina Nila najprije u gornjem Egiptu. Već rano se kod Egipćana javlja nastojanje, da močvare isuše, a poplave iskoriste za navodnjavanje zemlje. Za veće radove oko regulacije Nila bila je potrebna velika radna snaga, osobito zato, što su se radovi morali vršiti istodobno na teritoriju više župa. Ta je činjenica pogodovala ujedinjenju župa i ranom razvitku države, a redoviti nastup poplava bio je poticaj za uređenje kalendara i razvoj astronomije i matematike. Ujedinjene samostalne plemenske oblasti formirale su u toku vremena dva velika područja: Gornji i Donji Egipat.

Stara država (oko ← 2900 do oko ← 2100). Osnivač prve dinastije Mense (oko ← 2900) bio je kralj Gornjega Egipta; on je ujedinio Gornji i Donji Egipat. I u kasnije doba sačuvalo se sjećanje na dva Egipta, te se faraon nazivao kraljem Gornjeg i Donjeg Egipta i imao je dvije rezidencije. Uprava je bila također dugo vremena odvojena (dvije državne blagajne, dvostruka skladišta hrane). Već za prvih dinastija bilo je uređeno sudstvo, a odluke vlasti izdavale su se pismeno. E. je održavao trgovačke veze sa Sirijom, Mezopotamijom i Kretom, a na jugu sa zemljom Punt na obali Somalije. Za III. i IV. dinastije razvija se apsolutna monarhija. E. je u to vrijeme dosegao visoku kulturnu razinu. Faraonova se vlast proširila u Siriju, Libiju i Nubiju. Za V. dinastije počinje jačati moć svećenika, a vladari im daju sve veće privilegije. Potkraj Stare države ojačala je vlast upravljača administrativnih oblasti (nomosa). To je doba oligarhijske vladavine, zbog koje dolazi do unutrašnjih nereda i anarhije. Položaj seljaka i robova pogoršao se do te mjere, da su podigli velik ustanak, u kojem je faraon bio zbačen.

Srednja država (oko ← 2100 — oko ← 1700). Pod dojmom minule revolucije faraoni su ograničili vlast veleposjednika. Najveći uspon dostiže E. u Srednjoj državi u doba XII. dinastije. Amenemhet I. ratovao je uspješno u Aziji, a faraon Sesostris II. osvojio je Siriju i prodro u zemlju Kuš preko drugoga nilskog katarakta. Faraoni XII. dinastije mnogo su gradili (hramovi, grobnice). Za Amenemheta III. regulirana je udolina Faiyûm; ovdje je faraon podigao prijestolnicu. U to je doba E. podržavao trgovačke veze sa zemljom Kuš, Nubijom, Libijom, Palestinom, Sirijom, Mezopotamijom, Kretom, područjem Egejskoga mora i s Etruščanima. Oko ← 1675 provale iz Azije semitski nomadi Hiksi te zavladaju Deltom; Gornji je E. došao prema njima u vazalni odnos. Oko 1600 počeše tebanski vladari borbu protiv osvajača, a protjerao ih je konačno, nakon niza pobjeda, oko 1555 Amosis, osnivač XVIII. dinastije.

Nova država (oko ← 1555 do ← 525) i perzijsko gospodstvo (← 525 do ← 332). Oslanjajući se na jaku vojsku, egipatski su faraoni poduzimali uspješne osvajačke pohode. Amenofis I. uspostavio je egipatsku vlast u Nubiji, a Tutmosis I. ratovao je u Siriji i osvojio sav teritorij do Eufrata. Na jugu se država proširila do četvrtoga nilskog katarakta. Nakon smrti kraljice Hatšepsut preuzeo je vlast njezin polubrat i muž Tutmosis III. (← 1480 do ← 1450), koji je vodio vojne na Siriju i ponovo osigurao egipatsku vlast do Eufrata. U sređenim prilikama mogao je Amenofis III. obratiti pažnju jakoj građevnoj djelatnosti; sredstva za nju davali su veliki prihodi, koji su dobrim dijelom pritjecali iz pokorenih zemalja. Vjerska reforma Amenofisa IV. (← 1370 do ← 1352) veoma je značajna, iako nije u Egiptu ostavila dubljih tragova. Kao pristaša monoteizma uveo je kult jednoga božanstva, Sunca-Atona, dok je poštivanje starih bogova odbačeno. Kralj je čak promijenio svoje ime u Ehnaton i sagradio novu prijestolnicu kod današnje Tel el Amarne. Ta je reforma pogodila u prvom redu svećenstvo, pogotovu, što je imanja hramova proglasio državnom svojinom. Za slabog njegova nasljednika Tutankamona ponovo je uspostavljeno prijašnje stanje, a svećenstvu su vraćene privilegije. Za XIX. dinastije došla je opet do izražaja osvajačka politika egipatskih faraona, a s tim u vezi i prevlast vojske u unutrašnjim odnosima. Rodovskoga je plemstva nestalo, nomosi su postali samoupravne jedinice, a upravne službe preuzimaju često vojne osobe. Vrhunac vojničke monarhije predstavlja doba Ramzesa II. (← 1298 do ← 1232), koji je ratovao protiv Nubije i Libije i u Aziji protiv Hetita, a u Egiptu se istakao gradnjom mnogih monumentalnih građevina. Nakon smrti njegova nasljednika Ramzesa III. (oko ← 1168) došlo je u Egiptu do nereda. U Tebi se vrhovni svećenik Hrihor proglasio kraljem i Gornji Egipat postade svećeničkom državom. Vladar Donjega Egipta stoluje u Tanisu, a istodobno se javljaju vladari u Bubastisu, Saisu u i drugim gradovima. Slabost Egipta iskorišćivali su Etiopljani i Libijci, a konačno i Asirci, koji su zavladali cijelim Egiptom. Među egipatskim vladarima u području nilske delte, koji su bili asirski vazali, ističe se u Saisu Psametih. God. ← 662 zbacio je on asirsko gospodstvo i obnovio jedinstvo države. Ta egipatska samostalnost nije dugo trajala, jer E. već ← 525 osvaja perzijski kralj Kambiz. Nezadovoljni Egipćani dizali su u nekoliko navrata ustanke. God. ← 405 E. je ponovo postao samostalan, da nakon 60 godina dođe opet pod vlast perzijskoga vladara.

Grčko-rimsko doba (← 332—639). Nakon bitke kod Isa krenuo je Aleksandar Makedonski u Egipat (← 332), gdje su ga dočekali kao osloboditelja od perzijskoga gospodstva; već iduće godine osnovao je grad Aleksandriju. God. ← 323 postaje njegov vojskovođa Ptolemej namjesnik Egipta, te se nakon smrti Aleksandrova sina proglasi za kralja u Egiptu. U doba dinastije Ptolemejevića uzdigao se E. kao najbogatija država tada poznatoga svijeta, a Aleksandrija je postala najvažnije središte helenističke kulture. U ← I. st. E. je bio uvučen u rimske građanske ratove. God. ← 48 osvojio ga Cezar i postavio Kleopatru za vladaricu. Nakon bitke kod Akcija i Kleopatrine smrti (← 30) E. je priključen Rimskom carstvu. U rimsko doba raširilo se u Egiptu kršćanstvo, ali se stara vjera održala sve do 393, kad je car Teodozije dao zatvoriti hramove.

Arapsko doba (639—1517). God. 639 prodrla je u E. vojska kalifa Omara, i zemlja je konačno osvojena 645. Isprva su vladali Omejidi iz Damaska, a od 763 Abasidi iz Bagdada. U to se doba postepeno širi islam i upotreba arapskoga jezika. God. 969 zavlada dinastija Fatimida, koja odcijepi E. od bagdadskog kalifata, a središtem države postade novoosnovani grad Kairo. Fatimidi su vladali do 1171, kad se proglasio sultanom dotadašnji vezir Salahed-Din (Saladin) iz obitelji Ejubida. Dinastiju Ejubida srušili su mameluci. Njih su spočetka Seldžuci prodavali u Egiptu kao robove; kasnije su uvrštavani u vojsku i u njoj se domogli visokih položaja. Mamelučki emir Kotus proglasio se 1250 sultanom nakon ubojstva posljednjega Ejubida. U to je doba E. podržavao trgovačke veze s Venecijom i Genovom i bio posrednik u trgovini između Evrope i Indije.

Tursko doba. Kad su Turci 1517 osvojili E., postali su mameluci glavni oslonac njihove vlasti. Pošto je vojska bila u rukama mameluka, stvarna je vlast turskog namjesnika bila neznatna. God. 1798 iskrcao se u Egiptu Napoleon Bonaparte u namjeri, da presiječe Englezima vezu s Indijom, i osvojio je E. do Aswâna. Njegovu su ekspedicionu vojsku, međutim, 1800 potukli Turci i Englezi.

Borba za samostalnost. Ovaj su uspjeh htjeli Turci iskoristiti, da se riješe mameluka; namjesnik Egipta Mehmed Ali (1805—48) smaknuo je 480 mamelučkih bejova. Pošto je uzeo u svoje ruke svu vlast, Mehmed Ali je pobijedio tursku vojsku kod Nizibina (1839) i prisilio sultana, da mu prizna nasljedno namjesništvo u Egiptu uz obavezu plaćanja danka. Usto je dobio pravo sklapanja nepolitičkih međunarodnih ugovora, a proširio je vlast i nad Sudanom. U odnosu prema Turskoj i drugim državama smatrao se štićenikom Francuske. Za njegovih nasljednika Saida (1854—63) i Ismaila (1863—79) izgrađen je Sueski kanal, počele su se graditi željeznice i tvornice, a nešto se poboljšao i položaj seljaka. God. 1867 dao je turski sultan Ismailu naslov kediva, a 1873 postao je E. vazalna država pod turskim vrhovništvom. Financijske poteškoće zemlje iskoristile su Velika Britanija i Francuska te su Egiptu nametnule dva generalna nadzornika, od kojih je jedan postao ministar financija, a drugi ministar javnih radova. Kad se kao reakcija na to razvio pokret protiv stranaca, iskrca se u Egiptu 1882 engleska vojska. Tako je E. došao pod nadzor Velike Britanije, dok je tursko vrhovništvo ostalo samo nominalno. Konačno je tursko vrhovništvo ukinuto 1914 i E. je postao britanski protektorat. Englezi su reorganizirali upravu i modernizirali sustav navodnjavanja. Sudan je nakon ugušenja mahdističkog ustanka bio 1896 odcijepljen od Egipta i proglašen anglo-egipatskim kondominijem.

Nakon I. svjetskog rata razvio se u Egiptu nacionalistički pokret Vafd. Englezi su 1922 ukinuli protektorat, i E. je dobio formalnu samostalnost, ali se u zoni Sueskog kanala zadržala i dalje engleska vojska, a Sudan je ostao kondominij. Službena politička linija posljednjih desetljeća kolebala je između sve jačeg nacionalističkog pokreta širokih masa i oportunističke probritanske orijentacije kralja i vladajućeg sloja. God. 1923 dao je kralj ustav, koji je nakon kraćeg prekida 1935 ponovo stupio na snagu. Za II. svjetskog rata ostao je E. nezaraćen, iako su se na njegovu teritoriju vodile borbe između zapadnih saveznika i osovinskih snaga. God. 1953 proglašena je republika; 1955 počele su britanske čete napuštati zonu Sueskoga kanala, dok bi o sudbini Angloegipatskog Sudana imala odlučiti sudanska ustavotvorna skupština.

LIT.: G. Maspero, Histoire ancienne des peuples de l’Orient, Paris 1875; G. Manojlović, Povijest staroga Orijenta, I, 1—3, Zagreb 1923; Klauber Lehmann i Haupt, Geschichte des alten Orients, Gotha 1925.

Pomorska povijest. Nakon ujedinjenja Egipta u doba Stare države, Nil je bio glavna prometna žila u zemlji. Promet je tekao Nilom uglavnom do Siene (današnji Aswân), dok je plovidba iza prvoga nilskog katarakta bila manje značajna. Paralelno s razvojem plovidbe na Nilu razvila se kod Egipćana i pomorska plovidba. Već u Staroj državi održava E. vezu s Fenikijom, odakle uvozi uglavnom cedrovinu. Tako znamo, da je faraon Snofru (IV. dinastija) slao 40 brodova u Biblos; čini se, da su takvi brodovi za pomorsku plovidbu prikazani u grobnici faraona Sahurea iz V. dinastije. U to najstarije vrijeme postojale su već i pomorske veze s Ciprom (odakle je E. uvozio bakar) i Kretom (kamo je izvozio posuđe, slonovu kost, fajansu, nakit); čini se, međutim, da su te trgovačke veze s Egiptom održavali u prvom redu otočani svojim brodovima, dok je vezu s Fenikijom održavao Egipat. U to vrijeme Egipćani plove već i po Crvenom moru; tu je u S'wawu, 60 km sjeverno od El Quseira, bila izgrađena luka. Radi povezivanja Sredozemnoga mora i Nila s Crvenim morem izgrađen je negdje u početku ← II. tisućljeća plovni kanal od Nila preko Wadi Tumilata na Crveno more. Na tom su kanalu radili kasnije faraon Neko (← 663 do ← 609), perzijski kralj Darije I. (← 521 do ← 485) i Ptolemej II. Filadelf (← III. st.).

U Staroj državi poznata nam je pomorska ekspedicija faraona Sahurea, koja je plovila uz istočnu obalu Afrike u Crvenom moru: odavde je Sahure uvozio tamjan i drvo. Tim je putem kretala i druga poznata ekspedicija kraljice Hatšepsut (oko ← 1500), kojoj je cilj bila zemlja Punt. Odavde su egipatski pomorci dovezli stabla sikomore, smolu, zlato, slonovu kost, majmune, panterske kože, geparde i robove. U svakom slučaju, pomorska aktivnost Egipćana imala je uvijek trgovački, a nikad vojnički karakter. Jedina pomorska bitka staroga Egipta, o kojoj znamo, odigrala se za faraona Ramsesa III. (oko ← 1200 do ← 1168), kad su E. ozbiljno ugrozili narodi, koji su došli »iz morskih krajeva«. Egipatska je flota u toj bitki iznijela pobjedu. O faraonu Neku, koji je po nekim vijestima gradio na Sredozemnom i Crvenom moru ratnu flotu, imamo još jedan zanimljiv podatak: Herodot piše, da je Neko organizirao s feničkim pomorcima ekspediciju, koja je, preplovivši Crveno more, oplovila Afriku i vratila se u E. prošavši kroz Heraklove stupove (Gibraltar).

U vrijeme rimske vladavine E. je veoma važan i kao žitnica, koja snabdijeva Italiju žitom (veza s Ostijom) i kao područje, kojim prolazi najkraći put između Istoka i Sredozemlja. U egipatske luke dolazili su proizvodi Istoka (pamuk, svila, drago kamenje, slonova kost i dr.), koji su bili namijenjeni zemljama oko Mediterana. Najvažnije su luke bile Aleksandrija i Pelusium, obje u delti Nila; roba je iz luka Crvenoga mora do Nila dolazila ili kanalom (rjeđe, jer nije bio uvijek plovan) ili karavanskim putovima. Na otoku Farosu pred Aleksandrijom bio je svjetionik, sagrađen oko ← 270. Aleksandrijska je luka bila najveća morska luka Rimskoga carstva: u njoj je bilo mjesta za 1200 brodova.

To svoje značenje zadržao je E. i u Srednjem vijeku. Za vrijeme Harun al Rašida (potkraj VIII. st.) bilo je izrađeno nekoliko planova za jače povezivanje Sredozemlja i Crvenoga mora kanalima (kanal između Pelusiuma i Kaira, kanal između gornjega Nila i Crvenoga mora, kanal između Aleksandrije, Tinnisa i Pelusiuma), ali nijedan plan nije bio realiziran. U X. st. trgovina s Istokom sve se više orijentira prema Crvenom moru i Egiptu, uglavnom zbog gusara u Perzijskom zaljevu. Kao važna egipatska luka na Crvenom moru razvio se grad Aidab, jedina egipatska luka, koju je Idrisi ubilježio na svojoj karti u Crvenom moru; izgubio je važnost tek potkraj XIV. st., kad je carinarnica odavde premještena u Tor na obali poluotoka Sinaj. Veze Egipta s talijanskim trgovačkim gradovima uspostavljene su u XIII. st.; Mleci su već u XIV. st. najjači faktor na egipatskim tržištima. Na sredozemskoj obali Egipta razvijaju se uz Aleksandriju kao trgovački i lučki gradovi Dimyāt, Rashid i Tinnis. Međutim, u XVI. i XVII. st. E. gubi sve više značenje kao pomorsko-trgovački centar, uglavnom zbog toga, što se nalazi izvan novoga pomorskog puta prema Istoku.

LIT.: M. Cary i E. Warmington, Les explorateurs de l’Antiquité, Paris 1932.Z. D.

Državno uređenje. Od pokrajine Otomanskog carstva, E. postaje 1841 vazalna država sa širokom unutrašnjom autonomijom pod suverenitetom Turske. Tu je autonomiju Egipta Turska i kasnije u nekoliko navrata potvrđivala i proširivala, ali su se u unutrašnje egipatske poslove miješale evropske velike sile, osobito Velika Britanija i Francuska. To je naposljetku dovelo do potpunog eliminiranja Turske i podvrgavanja Egipta Velikoj Britaniji, prvo stvarno 1882, kada je Velika Britanija vojnički okupirala tu zemlju, a kasnije, 1914, i formalno, kada je proglasila svoj protektorat nad njom. God. 1917 egipatski kadif uzima titulu sultana, da bi očitovao svoju nezavisnost od Carigrada. Protektorat Velike Britanije formalno je prestao 1922, kada je dotadašnji protektor proglasio E. samostalnom i suverenom državom. Stvarno, međutim, svi znaci protektorata ukinuti su tek poslije sklapanja ugovora između Velike Britanije i Egipta 1936. Čim je protektorat prestao, egipatski je sultan uzeo titulu kralja, a 30. IV. 1923 oktroirao je ustav. Taj je ustav bio dva puta obesnažen, a 1930 bio je zamijenjen novim ustavom, koji je imao za cilj da ojača egzekutivu, ali je 1935 bio ponovo osnažen. Ovaj je ustav propisao primjenu sistema parlamentarne vlade. Zakonodavnu je vlast vršio parlament, sastavljen od dva doma: neposredno birane narodne skupštine i senata, kojega su članovi bili djelomično neposredno birani, a djelomično imenovani. Protiv izglasanih zakona kralju je pripadalo samo pravo suspenzivnog veta. Egzekutiva je bila povjerena kralju, i on ju je vršio preko vlade, koju je formalno sam postavljao, ali je politički bila odgovorna parlamentu.

U noći između 22. i 23. VII. 1952 general Muhamed Nagib izvršio je državni udar, te je vlast preuzela vojska. Na njegov zahtjev kralj Faruk je abdicirao 26. VII. u korist svoga maloljetnog sina i napustio zemlju. Istoga je dana sastavljeno namjesništvo, a 11. XII. egipatska je vlada pod predsjedništvom Nagiba ukinula ustav iz 1923. Istodobno je povjereno specijalnoj komisiji, da za tri godine izradi nacrt novoga ustava. Ta je komisija započela radom 21. II. 1953. Predviđeno je, da će novi ustav stupiti na snagu, tek pošto ga prihvati narod neposrednim glasanjem. Dana 18. VI. 1953. E. je proglašen republikom. Odlukom Revolucionarnog Vijeća Muhamed Nagib je 14. XI. 1954. udaljen sa dužnosti pred sjednika republike i predsjednika Revolucionarnog vijeća. Pukovnik Gamal Abdel Naser preuzeo je sve njegove funkcije, ali nije imenovan predsjednikom republike.J. Sć.

Blagdani. 1. I., 7. I., Veliki petak (stari kalendar), Sham el nessim, Ramazan bajram, 18. VI. (Dan republike), 23. VI. (nacionalni praznik), Kurban bajram. Muhamedanska Nova godina, Prorokov rođendan, 25. VI. U Egiptu je petak službeni tjedni blagdan. Ipak većina trgovačkih poduzeća i novčanih ustanova radi u petak, a svetkuje nedjelju.Č. M.

Novac. Novčana jedinica egipatska funta, skraćeno £E = 100 pijastera. Dne 19. IX. 1949 utvrđen novi paritet 2,55187 grama čistoga zlata za 1 funtu; 287.156 USA-centa = 1 funta, odnosno 0,348242 USA-dolara = 1 funta. U prometu su novčanice Narodne banke od 25 i 50 pijastera, odnosno od 5, 10, 50 i 100 funti ; kovani novac 1 i ₁/₂ funti u zlatu; 20, 10, 5 i 2 pijastera u srebru; 1, ₁/₂, ₁/₄, ₁/₅, ₁/₁₀ u niklu i ₁/₁₀ i ₁/₂₀ pijastera u bronci. Paritetni kurs u dinarima 1 egipatska funta = 861,47 dinara.

Mjere. U Egiptu je od 1951 službeno uveden metrički sistem, ali je istodobno zakonom predviđeno, da se površine i dalje premjeravaju starim mjerama. U trgovini se upotrebljavaju i stare mjere, i to za težinu : 1 rotl (144 dirhema = 0,449 kg), 1 oka (400 dirhema = 1,248 kg), 1 heml (200 oka = 249,6 kg), 1 dirhem (48,15 zrna [grains] = 3,12 g), 1 kantar (100 rotla = 44,9 kg), 1 kantar očišćenog pamuka (142,88 kg), približna težina 1 ardeba (riže u ljusci) = 292,5 kg, graha = 155 kg, pšenice = 150 kg, kukuruza = 140 kg, pamučnog sjemenja = 121,2 kg, ječma = 120 kg, sočivice (cijele) = 160 kg, sočivice (smrvljene) = 140 kg; za mjerenje prostora: 1 ardeb (96 kadaha = 198 l), 1 kadah (2,0625 l) 1 keila (2 robe = 4 malouaha =16 nisf kadaha = 32 robaha = 64 toumnaha = 8 kadaha =16,5 l), 1 farda mala = 57,75 l, 1 farda velika = 115,51 l, 1 daribah = 15,84 hl; za dužinu: 1 abdat (9,1—12,5 cm), 1 diraa baladi (za tekstil) (58 cm), 1 diraa mimari (u građevinarstvu) = 75 cm, 1 kasabah = 3,55 m; za površinu: 1 feddan (7468,148 kvadratnih pica = 4201 m²), 1 sahme (1/576 feddana = 7,29 m²), 1 kvadratni pic (0,5625 m²).Č. M.

Vanjska trgovina u 1952 tri puta je veća, nego što je bila prije II. svjetskog rata, ali je manja, nego u periodu 1948—51. Elementarne nepogode i političke trzavice djelovale su i na obujam vanjske trgovine. Izvoz u 1953 iznosio je 394 mil. dolara prema 591 mil. u 1948, a uvoz je opao od 513 mil. na 508 mil. dolara.

Od ukupnog egipatskog izvoza u 1953 na pamuk je otpalo 85% prema 74% u 1938. Pored pamukova sjemenja, u obzir dolazi (osobito prije rata) riža, luk, sol i nafta. Ta jednoličnost izvoza nepovoljno djeluje na privrednu strukturu zemlje. Slabija žetva pamuka ili jači pad njegove cijene na međunarodnom tržištu može potresti privredni život zemlje. Od uvoznih artikala, na pšenicu otpada 15% ukupnog uvoza. To pokazuje, da je za E. rentabilnije uvoziti žitarice, a povećati kulturu pamuka do maksimuma, jer kvalitet egipatskog pamuka (naročito Karnak) ide među najbolje na svijetu i postiže najviše cijene. Pamukovo sjemenje sudjelovalo je prije II. svjetskog rata sa 5% u ukupnom izvozu, a posljednjih godina gotovo ništa. Izvoz riže znatno oscilira: od 7% u ukupnom izvozu 1951 pada na ispod 1% u 1953.

Uvoz strojeva i vozila, koji je 1938 iznosio 11% ukupnog uvoza, posljednjih nekoliko godina iznosi po 17%. To pokazuje jači razvitak industrije i saobraćaja. Udio ugljena i proizvoda nafte pao je od 12% u 1938 na 7% u 1953. Metali i metalni proizvodi sudjeluju u uvozu 1953 sa 7% prema 11% u 1938. Uvoz pamučnog prediva ne prelazi 1%, jer je Egipat u posljednje vrijeme jako razvio rad vlastitih predionica. I uvoz tekstilnih tkanina je opao u vezi s jačim razvitkom nacionalne tekstilne industrije.

U egipatskom izvozu udio Velike Britanije, koji je 1938 iznosio 31% ukupnog izvoza, 1953 — u vezi s političkim prilikama — pada na 3% (još 1951 je iznosio 19%). Udio USA porastao je od 7% u 1938 na 12% u 1952, a 1953 pada na 4%. Udio Francuske porastao je od 11% prije II. svjetskog rata na 13% u 1953. Kod Italije taj porast ide od 6% na 8%. U egipatskom izvozu Njemačka sudjeluje 1938 i 1952 sa 8%, ali s izrazitom tendencijom porasta, jer je sudjelovanje u 1953 bilo dvostruko veće nego u 1951. U porastu je i sudjelovanje Indije: od 5% u 1938 na 11% u 1953, SSSR — koji prije rata nije sudjelovao u egipatskom izvozu — 1952, zbog kupnje pamuka, sudjeluje sa 7%, a 1953 sa 4%.

I u egipatskom uvozu udio Velike Britanije opada: od 22% u 1938 na 10% u 1953 (djelomično kao posljedica egipatskog bojkota). Na prvo mjesto dolazi USA od 6% u 1938 na 16% u 1953. Učestvovanje Njemačke u 1953 još je slabije nego što je bilo prije II. svjetskog rata: opalo je od 11% na 10%. Ali ovaj će se uvoz povećati zbog robnih kredita, koje Njemačka daje Egiptu. Udio Italije opao je od 9% u 1938 na 7% u 1953, i to zbog podizanja egipatskih predionica i tvornica tekstila. Udio je Belgije prepolovljen; francuski je nešto jači, ali 1953 opet slabi. Udio Australije, koji je 1938 bio minimalan, a 1950 i 1951 iznosio 7—8%, u 1953 iznosi 0,5% — već prema ishodu žetve u Egiptu i orijentaciji u uvozu pšenice. SSSR je 1937 sudjelovao u egipatskom uvozu samo sa 1%, a 1953 sudjeluje sa 3%.

Trgovački promet odvija se gotovo 100% morskim putem, ali je u znatnom opadanju prema prometu pred II. svjetski rat. To opadanje dolazi osobito do izražaja u 1952. God. 1938 bilo je ukrcano u egipatskim lukama 3,154.000 t, 1951 — 3,139.000 t, a 1953 samo 2,605.000 t. God. 1938 bilo je iskrcano 6,325.000 t robe, 1951 — 6,169.000b t, a 1953 samo 4,163.000 t.

Egipatske su luke poznate kao stanice za bunkerovanje brodova. Prijelaz od ugljena na mazut i teška ulja, kao pogonska goriva brodova, bitno je izmijenio promet u pogonskom gorivu. Dok je 1938 iskrcano 1,473.000 t ugljena, 1953 iskrcano je samo 70.600 t. Derivata nafte 1953 iskrcano je 988.000 t prema 560.000 t u 1938. Ako uzmemo u obzir, da je u samom Egiptu porasla proizvodnja nafte od 171.000 t u 1938 na 2,351.000 t u 1953, vidimo, da je poraslo značenje nafte i derivata u egipatskoj privredi, odnosno u egipatskom pomorskom prometu.

Kod žitarica oscilacije su kod iskrcaja, odnosno uvoza, vrlo jake, u vezi s ishodom žetve. Pšenice je iskrcano u 1951 — 1,027.000 t prema 800 t u 1938 i 487.400 t u 1953. I kod kukuruza uvoz oscilira između 343.700 t u 1948, 5200 t u 1938 i 9000 t u 1953. Brašna je u 1953 iskrcano 66.800 t prema 3600 t u 1938. God. 1953 iskrcano je umjetnih gnojiva 546.000 t prema 175.200 t u 1938. To pokazuje porast intenzivnosti obradbe u poljoprivredi, u prvom redu u kulturi pamuka.

Od ukrcane robe u 1938, na pamuk je otpalo 356.600 t, a u 1953—346.500 t. Fosfata je ukrcano 402.800 t u 1938, a 379.100 t u 1953. Mazuta je u 1938 ukrcano 54.800 t, a u 1953—130.000 t. Soli je u 1938 ukrcano 284.900 t prema 346.999 t u 1951 i 273.800 t u 1953. Pamukova sjemena izvozilo se prije II. svjetskog rata 250.000 t, a danas se izvozi samo nekoliko tisuća t, jer se većim dijelom prerađuje u zemlji. Prije rata luka se izvozilo oko 150.000 t, a sada oko 100.000 t, jer pamuk istiskuje druge kulture. Izvoz riže bitno oscilira prema vremenskim prilikama i ishodu žetve: 1951 ukrcano je 301.300 t, a 1953 samo 500 t.

Sve te velike promjene u strukturi i u količinama ukrcane i iskrcane robe izazivaju jače reperkusije na pomorski promet, odnosno na poslovanje trgovačke mornarice u prometu s Egiptom.

Pomorske veze, s obzirom na Sueski kanal, vrlo su intenzivne gotovo u svim pravcima. Parobrodi najvećeg dijela linijskih pruga koje prolaze Sueskim kanalom pristaju u zoni Kanala, u Suezu ili u Port Saidu radi bunkerovanja. Usput vrše i putničko-teretne operacije. Pored toga, mnoge pruge, što prolaze Sredozemnim morem, pristaju i u Aleksandriji. Zbog neznatnog gubitka vremena, koje je skopčano s pristajanjem u egipatskim lukama, prijevozne tarife za te luke i iz njih redovito su niske. Za prijevoz pamuka u nekim relacijama održavaju se i licitacije. Tako je prije dvije godine Jugoslavenska linijska plovidba bila najpovoljniji ponuđač. U Port Saidu u većoj mjeri prekrcava se roba s brodova ili u brodove, koji idu Sueskim kanalom, kao i u brodove, koji održavaju linije po Sredozemnom moru. Znatan dio našeg prometa sa zemljama, koje leže južno od Sueskog kanala, vrši se prekrcajem u Port Saidu. S tom lukom Jugoslavenska linijska plovidba podržava intenzivan promet.

Trgovačka mornarica. Upornim nastojanjem E. je uspio da do 1938 poveća tonažu svoje trgovačke mornarice na 108.400 brt. U vezi s ratom, 1947 tonaža pada na 57.500 brt, a 1949 ponovo se penje na 104.500 brt. God. 1951 i 1952, zbog demontiranja starijih brodova, ona pada na 92.000 brt, a 1954 doseže svoju najveću visinu: 113.795 brt, i to: 45 parobroda sa 77.384 brt, 22 motorna broda sa 35.481 brt i 1 jedrenjak od 930 brt.

Pri podizanju egipatske trgovačke mornarice aktivno sudjeluje i sama država davanjem kredita, izravnom subvencijom i osnivanjem državne trgovačke mornarice. Okosnicu egipatske trgovačke mornarice čini Khedivial Mail Line, prije The Faraonic Mail Line, osnovana 1898 u Engleskoj. Jedan je Egipćanin kupio većinu dionica, prekupio je državnu trgovačku flotu i 1 veliki dok, pa je 1937 osnovao Egipatsko parobrodarsko društvo. Ovo društvo ima danas 18 brodova sa 51.837 brt, ili preko 40% cjelokupne egipatske tonaže. Podržava poznatu ekspresnu putničku liniju: Marseille—Genova—Egipat—Beirut luksusnim brodom ex El Malek Fuad. Od 1948 podržava i putničko-teretne linije: Aleksandrija—Napulj—Genova—Marseille—New York—Philadelphia, a na povratku dotiče Beirut. Poduzeće kani graditi 3 nova broda: jedan od 20.000 t i dva nešto manja.

Alexandria Navigation Company, osnovana 1930, neko vrijeme subvencionirana, ima 5 modernih brodova (sagrađenih 1948) sa ukupno 23.737 brt. Održava teretno-putničku liniju: Aleksandrija—Liverpool—Manchester. Ponajviše prevozi pamuk. U suradnji s društvom Canada Levant Line i Watts, Watts & Co., London, održava liniju Montreal—Aleksandrija, a pristaje u Lisabonu, Tangeru, Casablanki, Barceloni, Marseilleu, Genovi, Algeru, Tunisu, Pireju, Beirutu, Famagusti i Carigradu. Ovo je poduzeće usko povezano s društvom Société Misr de Navigation maritime S. A. E., osnovano 1934 u Aleksandriji i djelomično subvencionirano od države. Glavno mu je poslovanje: prijevoz hodočasnika u Meku. Ima 4 broda sa 23.950 brt. Brodovi Misr i Al-Sudan, svaki sa 7367 brt, pretežno prevoze hodočasnike, a ostala 3 broda plove na pruzi Indija—Sredozemno more—Engleska. God. 1950 bilo je prevezeno 23.122, 1951 — 16.341, a 1952 — 25.662 hodočasnika.

Egipat je odlučio povećati tonažu trgovačke mornarice od 100.000 na 200.000 brt davanjem subvencije od 100.000 funti godišnje i odobrenjem kredita od 6 mil. funti. Pored toga, 30% prevezene robe trebalo bi rezervirati za egipatske brodove, a ratni bi materijal prevozili pretežno egipatski brodovi. Egipćani bi sačinjavali 95% posade i 75% brodskih časnika.

God. 1953 sagrađena su za Egipat 4 broda sa 6562 brt, i to: i sa 337 brt u Vel. Britaniji, 2 sa 5475 u Italiji, 1 sa 750 brt u Nizozemskoj. Međutim, u 1954, na stranim brodogradilištima sagrađen je samo jedan brod od 104 brt.

Brodogradnja. Khedivial Mail Line ima u Suezu suhi dok, dug 257, a širok 22 m. To je najveći dok zapadno od Bombaya. Pored toga, ima brodogradilišta u Aleksandriji, Port Saidu i Kairu; na njima se vrše popravci i manje konstrukcije tegljača i brodova s niskim gazom za plovidbu po Nilu. Lučka uprava u Aleksandriji ima suhi dok od 162 m duljine, a Društvo Sueskog kanala u Port Saidu dok od 88 m. Port Said Engineering Works, Port Said, ima 1 jednostruku vlaku od 300 t, odnosno od 46 m duljine, 2 dvostruke vlake od 37 m, 5 navoza za manje jedrenjake i 2 navoza do 500 t.

Ekonomski odnosi FNRJ s Egiptom (mil. Din)

Tablica

Promet znatno oscilira. Za FNRJ je posljednjih godina pretežno aktivan. God. 1954 je izvezeno (u mil. Din): kačkavalj 12, ribe konzervirane 11, drvo 391, ugljen 7, kalcium karbid 16, šperploče 19, sanduci 9, parketi 8, posuđe 9, šibice 2, duhan 2. Kukuruz, koji smo 1952 god. izvezli za preko milijardu dinara i koji nam je donio tako veliku aktivu, 1953 i 1954 nije ušao u izvoz, jer ga je i Jugoslavija uvozila.

FNRJ uvozi u prvom redu pamuk: 1954 — 2.012 t, 769 mil. Din; sirovi lan 151 t, 28 mil. Din; kriolit 89 t, 9 mil. Din; laneno ulje 25 t, 2 mil. Din; omekšivači 46 t, 10 mil. Din i smole 5 t, 1 mil. Din. Lista izvoznih artikala pokazuje mnoge naše proizvode, koje prije nismo izvozili u Egipat.

Jugoslavenska linijska plovidba (na svojim linijama Jadran·— Prednji Istok) modernim brzim motornim brodovima tipa Zagreb i drugima pristaje u Aleksandriji i Port Saidu. Linija je sedmična. Njom se odvija robni i putnički promet između Egipta, Jugoslavije, Italije i država, koje preko Rijeke, Trsta i Venecije vrše robnu razmjenu s Egiptom, a preko Port Saida i sa zemljama preko Sueskog kanala.I. Be.

Ribarstvo. Morsko ribarstvo u Egiptu nije razvijeno. Najveće značenje za egipatsko ribarstvo ima Nil sa svojim pritocima i kanalima za navodnjavanje, te jezerima u području delte Nila s lagunarnim tipom vode. Zbog velikih aluvijalnih nanosa Nila u obalnim vodama na sjeveru pretežu pličine, a u glavnom ribolovnom području Crvenog mora koraljni grebeni.

Od plavih riba selica najviše se love srdele mrežama stajačicama na zabod i obalnim potegačama. Seoba srdela prema obali u tijesnoj je vezi s vodostajem Nila.

U jezerima s bočatnom vodom love se cipli, i to 3 vrste: Mugil cephalus, M. capito i M. saliens, zatim jegulja (Anguilla vulgaris), list (Solea solea), Tilapia nilotica i T. zillii i dr.

Od pridnenih riba love se kočama na otvorenu moru, napose u vodama, koje graniče s teritorijalnim vodama Izraela, najviše: pišmolji (ugotice), list (švolj), lignje, raže i lovrate.

U području Aleksandrije do Solluma nalaze se najbogatija nalazišta spužava na svijetu, a vode u području ušća Nila obiluju rakovima i školjkašima.

Glavne vrste riba, koje se love u Crvenom moru, jesu: plosnatice, srdele, cipli (Mugil capito), skuše, tunji i morski psi; od rakova: jastozi, rakovice i velike kozice. Zbog koraljnih grebena najviše se lovi parangalima i vršama.

U ribolovu na srdele sudjeluje oko 1000 malih brodova na vesla i jedro (7—10 m dugih) i oko 70 na motorni pogon. Motorizirani kočari, koji love na otvorenu moru mediteranske obale, brodovi su od 15 do 25 m dugi, većinom od 40 brt, drvene građe, s dizel-motorom od 50 do 200 KS. Po područjima kočari su raspoređeni :

Sueski kanal i Crveno more 18 kočara

Port Said i Dimyāt 30 kočara

Aleksandrija i Rashid 37 kočara

U Egiptu ima oko 60.000 osoba, koje se bave ribolovom, i 15.000 naučnika u ribolovu (šegrta), koji su raspoređeni:

a) riječni ribolov 19.000 ribara i 11.000 naučnika (šegrta)

b) jezerski ribolov 18.000 ribara i 4.000 naučnika (šegrta)

c) morski ribolov 23.000 ribara; od toga broja oko 10.000 ribara sudjeluje u lovu na srdele.

Kočarenje daskama širilicama (trawling) uveli su talijanski ribari, koji su se prije II. svjetskog rata doselili iz Sicilije u Egipat, a domoroci se vrlo malo bave tim ribolovom. Grčki ribari s Dodekaneza dolaze svake sezone od lipnja do listopada u egipatske teritorijalne vode, da love spužve. Tako je u 1949, na temelju ugovora između vlada Egipta i Grčke, 18 grčkih jedrenjaka sa 20 pomoćnih brodova (za hranu, vodu i uskladištenje spužava) lovilo u egipatskim vodama. Za dozvolu, koju je morao imati svaki proizvodni brod, Grci su isplatili Egiptu 11.000 USA-S (za 18 brodova oko 200.000 USA-S), a ulovili su 34.912 kg. (God. 1948, kad nisu sudjelovali grčki ribari, nego samo 2 domaća broda na jedra, ulovljeno je samo 615 kg.)

Prema statističkim podacima FAO, koji su zabilježeni prema procjeni, ukupan ulov Egipta iznosi 57.000 t; od toga otpada na morski ribolov 13.500 t (srdela 4000 t; priobalni ribolov 3500 t i ribolov kočom 6000 t), na ribolov u jezerima 15.000 t i na riječni ribolov 28.350 t.

Preradba ribe konzerviranjem slabo je razvijena. Postoje samo 2 tvornice sardina: u Abukiru i Suezu. Najveće se količine srdela sole (cipli kod velikih lovina). Godišnje se proizvodi oko 10 t usoljene ikre od cipla, poznate u trgovini pod imenom butarga.

Prije II. svjetskog rata E. je uvozio znatne količine ribljih prerađevina, u prvom redu sušenog i soljenog bakalara, soljenog, sušenog i dimljenog sleđa i oko 1000 t ribljih konzervi. Nakon II. svjetskog rata, zbog deviznih teškoća, uvoz se smanjio, što se vidi iz ovih podataka:

1945 uvezeno 5600 t

1946 uvezeno 3315 t

1947 uvezeno 1300 t

Uvoz se sastoji od prerađevina: tunja, lososa, sleđa, rakovice, jastoga i ribljih pašteta; konzerve sardina iznose 50% od ukupnog uvoza.

Odjel za ribarstvo Ministarstva trgovine i industrije organ je ribarske administrativne službe. Institut za hidrobiologiju i ribarstvo u Aleksandriji kontrolira ribarstvo s naučnog, tehničkog i ekonomskog gledišta ; s institutom surađuju područne ribarstvene stanice u Kairu, za istraživanja u slatkim vodama, i u Aleksandriji, za istraživanja u moru, u području ušća delte Nila i mrijestilišta kod jezera Menzaleh. Između organizacije FAO i vlade Egipta potpisan je ugovor о tehničkoj pomoći egipatskom ribarstvu (20. XII. 1952), kojim je bilo predviđeno upućivanje eksperata za ribarstvenu statistiku, ribarstvenu tehnologiju (preradba ribe) i biologiju. Usto je sklopljen u svibnju 1953 ugovor između USA i Egipta о tehničkom programu za unapređenje egipatske poljoprivrede, šumarstva i ribarstva.

LIT.: World Fisheries Year-Book, Grimsby 1949; L. J. Lebret i J. Sauvée_t Pêcheries mondiales et marché du poisson, Paris 1950; Commercial Fisheris Review, Fish and Wildlife Service, Washington 1950 i 1951; La Pêche Maritime, Paris 1951.L. Kc.

Naši iseljenici. U Egiptu živi oko 5000 naših iseljenika : 3000 Hrvata, 1500 Slovenaca, 500 Makedonaca i Srba. Glavna naselja nalaze se u Aleksandriji (1500), Kairu, Suezu (1000), Port Saidu (1000), Ismaîlî-i i Port Fuadu. Prvi naši iseljenici dolaze u Egipat 1780; bili su pretežno mornari iz Boke Kotorske, Dubrovnika, Hrvatskog Primorja i s otoka. Prilikom prokopavanja Sueskog kanala došlo je više tisuća naših radnika, uglavnom zidara iz Hrvatskog Primorja, koji su nakon izgradnje kanala većinom ostali u Egiptu i nastanili se u Suezu, Port Saidu ili otišli u Aleksandriju i druge gradove. Naši iseljenici rade kao pomorci, obrtnici, trgovci, industrijski, lučki i poljoprivredni radnici i u raznim drugim zvanjima.

U većim naseljima osnovane su razne iseljeničke organizacije i ustanove: Društvo jugoslavenske kolonije u Suezu, Jugoslavenski dom u Aleksandriji (1936), Jugoslavenski dom (1936), Jugoslavensko dobrotvorno društvo u Kairu, Jadranska straža u Port Saidu, Port Fuadu i dr.

Naši iseljenici u Egiptu, a osobito u Aleksandriji, budno su pratili političke događaje u domovini. Početkom II. svjetskog rata održan je protestni zbor u Jugoslavenskom domu. u Aleksandriji protiv stupanja Jugoslavije u Trojni pakt; u tom je duhu upućen brzojav regentu Pavlu. Njihova nacionalna svijest naročito se istakla tokom II. svjetskog rata, kada je u El-Shattu formiran zbjeg iz Jugoslavije. Tom zgodom posebno se istakla naša naseobina u Aleksandriji. Osnovan je poseban odbor (u okviru Jugoslavenskog doma) za pomoć izbjeglicama. U pružanju pomoći osobito je bila aktivna Sekcija žena, koja je izrađivala i sakupljala odjeću za naš zbjeg. Preko svoje sekcije Crvenog križa Jugoslavenski dom u Aleksandriji uputio je poslije rata 9000 £ kao pomoć domovini. God. 1948 Farukov režim, na temelju intriga četničkih izbjeglica, zatvorio je Jugoslavenski dom u Aleksandriji, pohapsio i internirao cijelu njegovu upravu. Odlaskom Faruka prilike su se izmijenile, pa ja u ljetu 1954 dom ponovo otvoren.

Nakon rata vratilo se nekoliko grupa naših iseljenika u domovinu.M. Ba.

LIT.: Katastar naših naselja Iseljeničkog komesarijata u Zagrebu, 1936; Iseljenički muzej, 1936 i 1939; Novi iseljenik, 1936 i 1939; Matica, Zagreb 1955.

Vojno-pomorske snage. Egipatska ratna mornarica obnovljena je i povećana nakon II. svjetskog rata nabavkom većeg broja fregata i korveta britanske mornarice. Mornaricom upravlja ministar rata i mornarice. Ratna zastava, za razliku od državne, odnosno trgovačke zastave (a to je jednobojna zelena zastava s polumjesecom i tri petokrake zvijezde u sredini), ima na gornjem kutu uz koplje 2 ukrštena sidra. Osoblje broji oko 2000 mornara i oficira. Oficirski činovi odgovaraju činovima u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici; postoji i jedan viši admiralski čin, koji odgovara činu admirala flote. Oznake činova iste su kao u britanskoj mornarici.

Glavne su jedinice flote: 10 fregata: Abikir, Dimyāț, Rachid, 1942—43 (1483 t 2 topa od 101 mm, 2 pa topa od 40 mm, 6 pa topova od 20 mm, brzina 20 čv); El Malek Farouq, 1943 (1494 t, 6 topova od 101 mm, 4 pa topa od 40 mm, 2 pa topa od 20 mm, brzina 19,75 čv); Ibrahim-el-Ewal i Mohamed Ali-el-Kebir, 1940 (1016 t, 4 topa od 101 mm, 2 pa topa od 40 mm, 2 pa topa od 20 mm, 5 topova od 40 mm, brzina 27,5 čv); El Sudan, 1940 — na temelju Zakona o zajmu i najmu, bila je 1943—49 pozajmljena Jugoslavenskoj ratnoj mornarici i nosila ime Nada, a zatim Partizanka — (1077 t, 1 top od 101 mm, 1 top od 40 mm, 2 pa topa od 20 mm, brzina 16 čv); Misr, 1940 (1016 t, 1 top od 101 mm, 1 pa top od 76 mm, brzina 16,5 čv); 2 fregate, građene u USA 1943 (1340 t, sadašnje ime i naoružanje nepoznato, brzina 18 čv); 12 minolovaca: 3 klase Nasr, 1941 (683 t, 1 top od 101 mm, 1 top od 76 mm, 2 pa topa od 40 mm ili 4 pa topa od 20 mm, brzina 16 čv); 9 klase Tor (218 t, 1 top od 76 mm, 3 pa topa od 20 mm, brzina 13 čv); državna jahta Mahroussa, 1865, obnovljena 1950 (4634 t, brzina 16 čv); 1 torpedni čamac; 1 desantni brod za tenkove; 1 tenkonosac i druge manje jedinice.Z. V.