DUNAVSKE FLOTILE ŠAJKAŠA, vojna organizacija, čiji se počeci spominju već nakon dolaska Madžara na obale Dunava i njegovih plovnih pritoka. Historija ovih flotila dijeli se u dvije epohe: od kraja X. st. do prve polovine XVI. st. i od prve polovine XVI. st. do druge polovine XIX. st.

Prvi madžarski kralj Stjepan (997—1038) položio je temelj Dunavskoj flotili šajkaša (nasadista). Za posadu flotile Madžari su uzimali podunavske i primorske Srbe i Hrvate. Kod šajkaša je u početku vladala organizacija zadruge, koju su Madžari preuzeli od Srba šajkaša starosjedilaca. Iz ove obiteljske zajednice razvila se kod šajkaša vojnička zadruga; njeni su članovi bili šajkaši na Dunavu od Požuna (Bratislave) do Vidina, a u toku ratova premještali su se s donjega u sjeverne i zapadne krajeve gornjega Dunava. Tako su došli Srbi šajkaši u Požun, Komárno, Györ, Esztergom, Baju i druga mjesta. Do druge polovine XVI. st. postojale su flotile samo na Dunavu, ali kad su i ostale plovne rijeke ušle u strategijski sistem obrane, organizirane su flotile na Savi, Tisi, Mureu, Dravi, Váhu, Muri i Rábi pod komandom glavnoga kapetana na Dunavu. U XV. i XVI. st. poneki despoti imali su vlastite flotile, kojima su sami upravljali, osobito srpski despoti Brankovići i u Srijemu Stevan Štiljanović.

Starješina dunavske flotile šajkaša bio je glavni kapetan sa sjedištem u Komárnu; njega je birao kralj između zaslužnih i uglednih šajkaša. Sa 2—.3 šajke i posadom od 120 šajkaša zapovijedali su vajde (vojvode), birani između običnih šajkaša. Oni su se brinuli za obuku, disciplinu, prehranu i odjeću šajkaša. Zapovjednici srpskih komoranskih šajkaša nazivaju se do 1751 obervajde. Vajdama su bili podređeni tizeduši (desetari), a ovima obični šajkaši, kojih je bilo na svakoj osrednjoj šajki oko 35, a na flotili 800—2600. God. 1529—1793, kad je na Dunavu postojala samo austrijska flotila, bilo je povremeno zapovjednika s naslovom admirala, generala i pukovnika, a na galijama kapetana i potkapetana. U prvim vjekovima madžarske države, šajkaši su imali stanice u Golupcu, Smederevu, Beogradu, Budimu, Esztergomu, Požunu, Komárnu, a u XVI. st. još u Vácu, Vörösmartu, Srpskom Kovinu, Futogu, Petrovaradinu, Slankamenu, Zemunu, Szolnoku, Šapcu, Sisku, Györu i drugdje. Stanice su bile vojničke i trgovačke privilegirane pristanišne varoši. Od XVII. st. glavne su šajkaške stanice raspolagale utvrđenim pristaništima, koja su bila opasana visokim zidovima i branjena šančevima, iza kojih se flotila mogla zakloniti u iskopanim kanalima. Najutvrđenija pristaništa bila su Požun, Komárno, Esztergom, Budim i Beograd.

Prve primitivne brodove gradili su vješti brodari starosjedioci Srbi. U šajkaškim flotilama spominju se dva izrazita tipa ratnih brodova, i to šajke (nasade) u početku, a galije potkraj XV. st. Šajke su bile opremljene sa 8—20 vesala, jednim, a neke i sa dva latinska jedra (titelske šajke). Na većim šajkama bilo je 30—40 vojnika-šajkaša. Na pramcu s oštrim gvozdenim kljunom bio je top, koji je bacao zrna od 40 funti. Neke šajke imale su na bokovima mazgale s topićima (teškim puškama). Top je bio smješten pod šatorom, koji je zaklanjao tobdžiju, top i barut od kiše i vlage. Na krmi se nalazio šator za zapovjednika i krmilara. Između oba šatora sjedili su veslači na klupama s licem okrenutim prema zapovjedniku, a između klupa mogli su se kretati vojnici, koji su bili smješteni u jedan ili dva reda po dužini šajke. Umorne veslače zamjenjivali su vojnici. Dunavske galije imale su ponajviše 1—2 palube, dva reda vesala (bireme) i kule, a u turskoj se flotili spominju i tri reda vesala (čekterek). Pri opsadi Esztergoma (1549) bilo je 13 dvorednih galija okovanih kljunova sa po 650 naoružanih vojnika (osim posade); bile su duge 130—140 i široke 16—20 stopa, a imale su 50 veslača, 10 topova, 2 jarbola, 5—6 jedara. Galije kralja Matije, koje su građene u Komárnu, bile su bogato ukrašene. God. 1543 spominju se i drugi nazivi za ratne brodove na Dunavu: barchalonga sa 5, pregantin sa 13 i riffionela sa 5 rezervnih jedara, a kod Turaka 1696 fregate. Flotila je raspolagala i pomoćnim brodovima: oranicama za prijevoz vojnika; gemijama, velikim brodovima za prijevoz materijala i za radionice; tumbasicama, uskim i dugim oštra kljuna, za prijevoz materijala; u doba Hunyadia još i nevratima i splavima:, obloženim gvozdenim limovima i pokrivenim vlažnom bivoljom kožom (ovakvu zaštitu imale su i galije cara Maksimilijana).

U najranije doba šajkaši su bili naoružani kopljem, sabljom i strijelom; u dvoboju i gomili služili su se mačem, kopljem, helebardom i bajonetom. Nosili su šljem, oklop i štit. Do pronalaska topa i puške služili su se balistom; kasnije dobivaju topove i puške, ali upotrebljavaju strijelu sve do XVI. st. Služili su se i grčkom vatrom, a onaj, koji je njome upravljao, zvao se praefectus armamentarii (nauclerus). Paljbom topova i pušaka upravljao je gubernator in navis prora ili magister navis. Krmilar se nalazio na povišenu mjestu na krmi. Šajkaši su veslali uz jake povike i po taktu. Brodovi su vijali zastave višnjeve boje: velike četvorokutne s državnim grbom i dugačke šiljaste s ukrasima i natpisima. Kad je bečki dvor predao madžarsku flotilu srpskom plemstvu na gornjem Dunavu, koje je bilo na strani cara, na svilenoj zastavi komoranskih, ostrogonskih, đurskih i požunskih ujedinjenih srpskih šajkaša nalazio se natpis ćirilicom »Ajios o Teos, Ajios Ishiros, Ajios Atanatos, Eleison Imas, Svjat Gospod 1654« (Sveti bože, sveti krepki, sveti besmrtni, pomiluj nas!). Ova se zastava vijala u svečanim prilikama na obervajdinoj šajki, a u ratovima na kopnu nosili su je pred šajkaškom vojskom.

Osobite su kompanije (esnafi) nabavljale konje i volove za tegljenje brodova uz vodu po kopitnici. Za vlade kralja Matije Korvina i Vladislava II. starješine brodarskih kompanija su se zvali magistri nautarum, a brinuli su se za prijevoz šajki i vojnog materijala pri svakoj mobilizaciji flotile. Brodarske su kompanije držale u svojim rukama glavnu prometnu prugu i trgovale hranom i vinom, a bilo ih je u svim većim brodarskim stanicama: Budimu, Komárnu, Požunu, Györu, Esztergomu, Srpskom Kovinu, Baji, Osijeku, Petrovaradinu, Zemunu, Beogradu, Pančevu, Smederevu, Kovinu, Golupcu, Orovi, Szegedu, Kanjiži, Senti, Bečeju, Žablju, Titelu, Šapcu, Mitrovici i Sisku. Maksimilijan II. naredio je 1566 podunavskim županijama, da za tegljenje brodova određuju ljude, koji nemaju svoje kuće. Potkraj XVI. st. prevlačenjem brodova upravljala je Camera navalis u Požunu, pod upravom bečke ustanove Praefectura navalis. (Turske je brodove teglilo roblje od glavne stanice Vidina do Beograda, Budima, Esztergoma i Komárna.)

Glavne su se brodarske radionice nalazile u Budimu, Esztergomu, Komárnu i Požunu, a kasnije u Beogradu, Zemunu, Slankamenu, Petrovaradinu, Vörösmartu; najstarije su bile u Komárnu, Györu, Titelu, Bečeju, Szegedu, Szolnoku, Lipi (kod Arada) i drugdje. Ove zadružne radionice, koje u XVII. st. Nijemci nazivaju Superkompanien, gradile su i mostove i druge građevine na vodi i kopnu. Pod Vladislavom II. rukovodi gradnjom fustana u Beogradu grčki naseljenik Chyntios. U Titelu su šajkaši gradili brodove pod nadzorom mletačkih majstora. Spočetka su se brodovi gradili ponajviše u Komárnu, kamo su dovozili građu pritokama Váha, Morave i Rábe. U XVII. st. Komárno je imao 4 brodarske kompanije i ljevaonicu topova za naoružanje brodova. Umjesto stare ustanove navale (nauticum) osnovane su 1790 pod nadzorom bečke centralne uprave brodarske uprave (Schiffsamt) u Požunu, Komarnu, Pešti, Osijeku, Petrovaradinu, Zemunu, Pančevu, Szegedu, Timişoari i Sisku; one su se brinule za opremu i naoružanje ratnih brodova. Velike ratne brodove, koji su u prvoj polovini XVIII. st. ušli u sastav austrijske flotile, gradili su u Beču, Osijeku, Petrovaradinu pretežno Srbi i primorski Hrvati. Ovi teški i slabo pokretni brodovi građeni su po planovima stranih majstora, koji nisu poznavali prilike na Dunavu, pa stoga brodovi i nisu bili podesni.

Šajkaši su prevozili i pratili vojsku, kad se kretala duž obala, i snabdijevali je hranom i materijalom. Oni su kopali šančeve i gradili utvrđenja duž obala, izviđali i sprečavali prolaze neprijateljskoj flotili, snabdijevali opsjednute gradove, prevozili pojačanja i vršili evakuaciju, jurišali na neprijateljske šančeve i tvrđave i osvajali ih. Ipak je njihov glavni zadatak bio, da svojim brodovljem osiguraju prevlast na rijeci, a to se postizavalo uništenjem protivničke flotile borbom na vodi. U starija vremena pokrete flotile pratila je na kopnu konjica. Prije napada, flotila je zauzimala borbeni poredak na sidru u rukavcima, iza ada, vrbika i okuka.

Od XVII. st. svaki znatniji grad na Dunavu imao je utvrđeno pristanište s bedemima (Komarno, Požun, Esztergom, Budim i Beograd). Beograd je imao bedemima zaštićeno pristanište; između kule Nebojše i Vidin-kapije nalazila su se vrata, kroz koja su šajkaši po potrebi mogli umaći. Iz Dunava je do unutrašnjega pristaništa vodio širok i dubok kanal (tragovi se i danas raspoznaju), a voda se u kanal puštala kroz branu samo za vrijeme opsade grada. Dobro utvrđeni gradovi bili su još Smederevo i Petrovaradin. Gdje nije bilo gradova, mjesta su utvrđivali barikadama i velikim kladama (zemljani gradovi, palanke). Izvidnice (lake šajke) hvatale su uhode, da saznaju jačinu neprijateljske vojske i flotile. Znak za početak borbe davao se dizanjem zastave na jarbolu šajke zapovjednika flotile, dok je svećenik ili vojvoda izmolio molitvu i održao govor. Na znak trublje šajkaši su kličući zauzimali svoja borbena mjesta. Za vrijeme borbe u prednosti su bile one šajke, koje su razapetim jedrom vozile nizvodno, te su jurišale na neprijatelja, koji je plovio uzvodno. Zadatak je bio opkoliti neprijateljsku flotilu i onemogućiti joj manevriranje. Stiješnjene neprijateljske brodove privlačili su čakijama i lancima i preskakivali na njih. Prvi, koji je preskočio na neprijateljski brod, dobio je najviše odlikovanje — brodsku krunu (corona navalis). Najčešće su u borbi gađali krmilo i barutno skladište. Često su brodove izvana oblagali vrećama napunjenim mahovinom, čekinjama ili vunom. Kadikad su šajke iznenada uzmicale u cilju maskiranog povlačenja, da zatim svom snagom navale na neprijatelja. Šajkaše, koji bi za vrijeme borbe pali u vodu, spasavale su za to određene šajke pomoću košara. Kod zalaska sunca šajkaši su skidanje zastave sa zapovjedničkog broda pozdravljali topovskom paljbom od tri metka i trokratnim poklikom »živio kapetan«. Kad se bitka na vodi vodila u blizini grada ili utvrđena položaja, borbu su potpomagale baterije s obale, pješadija i konjica. Spočetka su vojno-disciplinske odredbe vrijedile i za šajkaše; vojskovođa je odgovarao za svakog vojnika, on je svima sudio. U frankfurtskom vojno-sudskom zakoniku iz 1656 postojali su disciplinski propisi i za šajkaše. U njima je bilo predviđeno održavanje dnevnih propovijedi i službe božje; bile su zabranjene psovke, svađa, tuča, kartanje i t. d. Nije se dopuštalo kretanje na brodu noću sa zapaljenom svijećom niti prelaženje na druge brodove. Brodovi su se morali održavati čisti, da se ne pojave bolesti. Šajkaši svih narodnosti morali su se pokoravati kapetanu.

Prve škole za šajkaše uvedene su u Madžarskoj 1760; u njima se učila vojna geografija i opis Dunava i drugih rijeka u Madžarskoj i Slavoniji, upravljanje šajkama, jedrenje, pješačka obuka, strategija i taktika na rijekama, plivanje, gađanje na vodi, gradnja šajki i mostova (Betrachtungen iiber das Csaikisten Corps). Osobita se važnost pridavala vježbama na vodi, i to u manevriranju i gađanju na pokretne ciljeve u vožnji.

Historija ratovanja. U početku XI. st. šajkaši su postali sastavni dio madžarske vojske. Flotila se spominje u ratovima kralja Samuela Abe (1042). Kralj Stjepan III. (1062) reorganizirao je flotilu za oslobađanje Srijema i Bačke od Bizantinaca, ali 1064 flotila strada u borbi s Bizantom. Ponovo se javlja 1072 u bitki kod Beograda s bizantskim i bugarskim brodovljem. God. 1129 Bizantinci uništiše flotilu kod današnje Banatske Palanke. Suvremenija organizacija jake flotile počinje za vrijeme Ludovika I. (1342—82) zbog opasnosti od Osmanlija.

God. 1392 flotila razbija ujedinjenu tursko-vlašku flotilu. Potkraj XIV. st. šajkaška je flotila bila pojačana francuskom i njemačkom flotilom, te mletačkim galijama, da potpomognu kretanje kršćanske vojske na donjem Dunavu i Crnom moru. Ta flotila pod komandom francuskog admirala Jeana de Viennea nije, međutim, došla do izražaja zbog poraza kršćanske vojske kod Nikopolja 1396.

Značajne uspjehe postiže šajkaška flotila u prvoj polovini XV. st. za vrijeme ratovanja Hunyadi Jánosa u bitkama s turskom flotilom kod Golupca 1428, u toku opsade Beograda 1440, kao i u akciji sprečavanja, da tursko brodovlje dunavskim putem ne prebaci vojsku od 80.000 vojnika, koja je bila prisiljena krenuti preko Erdelja, gdje ju je potukao knez Pavle Branković. Flotila je činila velike usluge Hunyadievoj vojsci na Moravi i Nišavi, kad je ovaj punih pet mjeseci vodio borbe kod Niša, Sofije i Plovdiva. God. 1448 flotila je prebacila iz Kovina u Smederevo i dalje Moravom do Stalaća 34.000 vojnika. Flotila je znatno pripomogla velikoj pobjedi Hunyađia, koji je 1453 kod Smedereva porazio vojsku Mehmeda II., a zatim je progonio sve do Vidina. Najveću je pobjedu u svojoj historiji flotila postigla 14. VII. 1456 kod Beograda, kojom je prilikom uništila čitavu tursku flotilu od 200 brodova, koja je opsjedala Beograd sa sjeverne strane. Uništenje turske flotile bilo je odlučno po ishod bitke na kopnu, pošto je opsada Beograda sa sjevera bila razbijena i otvoren prolaz kršćanskoj dobrovoljačkoj vojsci od 60.000 ljudi, koja je pod vodstvom Hunyadia stigla u pomoć Beogradu. Dva dana prije bitke Hunyadi je prebacio iz Slankamena dio vojske na flotili od 200 šajki i nekoliko većih plovnih objekata, na kojima su se nalazili srpski šajkaši. Pobjedu na vodi dobili su beogradski šajkaši, koji su sa 45 šajki napustili zaštitu gradskih topova i s boka napali tursku flotilu, što ju je potiskivala kraljevska dunavska flotila šajkaša. Poraz turske vojske kod Beograda bio je značajan događaj: kroz punih 65 godina bio je onemogućen turskoj vojsci prijelaz preko Dunava i Save.

Kralj Matija Korvin (1458—90) organizirao je flotilu po njemačkom uzoru; u njoj služe Južni Slaveni uz redovitu plaću. U logoru su šajkaši bili izjednačeni s najamnicima, a u miru su kao povlaštene osobe gospodarili u svojim selima i vojnim stanicama. Kad je Srbija podlegla osmanlijskoj najezdi (1459) i postala turski pašaluk, mnogo je srpske vlastele s obitelji Branković zatražilo zaštitu kralja Matije. Oni su sa nekoliko stotina tisuća Srba prešli u Madžarsku. Kralj Matija je jedan dio svoje jake flotile predao doseljenim Srbima i smjestio ih u Gyoru, Komarnu, Budimu, na otoku Csepelu kod Budima, Petrovaradinu, Slankamenu, Zemunu, gdje je bilo Srba šajkaša već od najstarijih vremena; mnogi od njih postali su čuveni komandanti šajkaških flotila. Pod kraljem Marijom šajkaška je flotila imala 330 brodova, među njima 16 galija sa po 44 vesla i 5—6 jedara, naoružanih sa po 4 topa, koji su bacali zrna od 100 funti, a na njima je bilo po 300 vojnika. Brodovi su također bili naoružani balistom, cerbotanama (cijevima za izbacivanje manjih projektila) i meteriznjačama (vrsta malih topova), lumbardama, a neki i topovima, koji su mogli bacati zapaljivo kamenje od 150 funti. Flotila je bila opremljena materijalom za brzu izgradnju manje utvrde u cilju obrane s kopna. Na flotili je bilo 2600 šajkaša i 10.000 vojnika, među kojima 1200 oklopnika i 1700 kopljanika, a duž Dunava pratilo je flotilu 5000 Srba konjanika, koji su je zaštićivali s kopna. U flotili kralja Matije najveći dio šajkaša bili su Južni Slaveni. Osim Srba bilo je u njoj i Hrvata. Ovu je flotilu kralj Matija upotrebio u Austriji, Češkoj i Moravskoj u ratovima protiv austrijskoga cara Fridrika III. i češkoga kralja Jurja Podjebrada. Dok se flotila sa srpskim šajkašima nalazila na gornjem Dunavu, srpski su despoti branili svojom flotilom pogranične gradove na donjem Dunavu, te su se istakli u bitkama kod Golupca 1458, Smedereva 1460 i Futoga 1462. U bitki kod Smedereva 1481 flotila Vuka Brankovića potukla je tursku flotilu, potopila 24 broda i omogućila knezu Pavlu Brankoviću, da se sa srpskom i madžarskom vojskom od 32.000 ljudi prebaci na desnu obalu Dunava.

Poslije smrti kralja Matije (1490) šajkaši prilaze takmacima za madžarski prijesto: jedni srpski šajkaški vođe pristaju uz Maksimilijana, a drugi uz Vladislava. Srpski despot Stevan Štiljanović (1508—15) ujedinio je jaku flotilu na donjem Dunavu, ali je kao vođa seljačke pobune bio na prijevaru smaknut u Beogradu. Kralj Ludovik II. (1516—24) nije se mnogo brinuo za flotilu. U to je doba šajkaški komandant vojvoda Pavle Bakić.

God. 1521 Turci su opsjedali Beograd. U obrani Zemuna pogiboše šajkaški vojvode Mihajlo i Marko Skoblić sa cjelokupnom posadom od 500 šajkaša. Poslije pada Beograda Petrovaradin je postao glavna šajkaška stanica. U bitki kod Petrovaradina 12. VIII. 1523 zapovjednik šajkaške flotile Radiša Božić spalio je i potopio veliku tursku flotilu Ferhat-paše. Turci su pod Beogradom 1526 prikupili jaku flotilu (800 plovnih jedinica), te s velikim snagama prešli Savu i zaposjeli Petrovaradin (28. VII.). Nakon toga dolazi do mohačke katastrofe (29. VIII.), u kojoj šajkaši nisu sudjelovali. Božićeva šajkaška flotila sa 76 brodova povukla se u Budim, zatim u Požun.

U borbama Ferdinanda I. i Ivana Zapolje za madžarsko prijestolje pobjeđivala je ona strana, uz koju su bili šajkaši. U to su doba šajkaši gotovo isključivo Srbi; njihovi su kapetani bili Pavle Bakić i Radiša Božić, koji su lavirali između jednog i drugog takmaca. God. 1528 Ferdinand je postavio na čelo šajkaša Pavla Bakića, koji je nekoliko godina prije mohačke katastrofe naseljivao srpske i hrvatske doseljenike na dunavskom području, da vrše službu na ratnim brodovima. Na Bakićev poziv naselio se velik broj šajkaša i u Esztergomu, Komárnu, Györu, Požunu i t. d. On je 1531—37 održavao flotilu i velik broj konjanika, te gospodario Dunavom od Požuna do Esztergoma.

Poslije mira u Velikom Varadinu (1538) između Ferdinanda I. i Ivana Zapolje, madžarski dio flotile postepeno prelazi u sastav austrijske flotile, a šajkaši postaju stalna vojska na vodi. God. 1542 Ferdinand je imao u Komárnu flotilu od 24 galije, 80 većih i 100 manjih šajki. God. 1544—46 na čelu šajkaša bio je srpski vlastelin Vid Ugrinović. God. 1551 organizirana je flotila na Tisi, gdje su se vodile borbe, dok nije turska vojska zauzela šajkašku stanicu Szolnok.

Šajkaši su izvojevali velike pobjede 1594 kod obrane Komárna pod zapovjedništvom Vuka Starčića, 1597 prilikom uništenja turske flotile kod Budima i u napadima kod Paksa i Tilne, gdje su uništili i zaplijenili 130 mrskih trgovačkih brodova i pobili 5200 vojnika.

Od Maksimilijana (1564), a osobito poslije mira na ušću rijeke Žitve (1606) flotila gubi madžarski karakter. Glavni kapetan naziva se obervojvoda (obervajda), a bira se između komoranskih srpskih plemićkih obitelji (Nikola Feldvari, Jovan Monostirlija, Jovan Brljaković, Kuzman Županović, Jovan Belaković, Jovan Ostrogonlija, Đorđe i Vladislav Fihervari i t. d.). Flotila je uglavnom bila predana srpskom plemstvu na gornjem Dunavu, koje je ratovalo za cara.

U ratu s Turcima, koji je otpočeo 1663 i s malim prekidima trajao do Karlovačkoga mira (1699), flotila je sudjelovala u oslobođenju Beča 1683 i u osvajanju dunavskih gradova, te je tom prilikom potukla tursku flotilu kod Esztergoma. Najveću pomoć ukazala je u brzom prevoženju kršćanske vojske, koja je napredovala prema Budimu. U toku opsade Budima flotila je snabdijevala vojsku hranom i materijalom i sprečavala Turcima evakuaciju vodenim putem. Poslije oslobođenja Budima (1686), u kojem je flotila sudjelovala bombardirajući gradske zidine, postavljajući mostove i boreći se s turskom flotilom, bile su oslobođene obje obale Dunava i Tise do Petrovaradina i Szegeda. Pošto su Turci opustošili donje Podunavlje, šajkaši su prevozili hranu i materijal za vojsku iz austrijskih područja i zapadne Madžarske.

U toku priprema za nastavak rata s Turcima, austrijska je vojska organizirala duž plovnih rijeka velik broj skladišta s hranom i materijalom, koja su ujedno služila kao zborišta za vojsku. Najvažnije stanice bile su u Baji, Szegedu, Bečeju, Žablju i Titelu. Glavne šajkaške stanice bile su u Petrovaradinu, Slankamenu i Titelu. Za vrijeme pohoda na Beograd šajkaši su u toku jedne noći podigli most na Savi, preko kojega je prešla vojska vojvode Maksimilijana Bavarskog i 10. VIII. 1688 osvojila Beograd. Tom su prilikom šajkaši na juriš osvojili donji dio grada. Međutim, šajkaška flotila nije bila dosta jaka, da uspješno proširi svoju aktivnost nizvodno od Beograda, osobito protiv važnih turskih uporišta Orşove i Vidina. Tom prilikom najviše su stradali od srpskih šajkaša turski trgovački brodovi. Ni poslije velike pobjede austrijske vojske kod Slankamena 1691 carska flotila nije iskoristila ovaj uspjeh.

Novi vojskovođa princ Eugen Savojski povećava 1697 flotilu sa 9 velikih galija (naoružanih sa po 30—40 topova) i velikim brojem šajki s posadama sastavljenim isključivo od srpskih šajkaša i pod upravom svojih vajda i obervajda. Tako pojačana flotila držala se defenzivno sve do 11. IX., kad je princ Eugen iznenadio i potukao tursku vojsku pri njenu prijelazu preko Tise kod Sente i tom prilikom uništio i zarobio 62 turska broda. Poslije ove pobjede flotila je sudjelovala u prebacivanju austrijske vojske preko Save u Bosnu i uspješno surađivala s kopnenom vojskom na Dunavu do mira u Sremskim Karlovcima 1699.

God. 1703—10 austrijska je flotila aktivna na Tisi i Dunavu u ugušivanju Rákóczieva ustanka. Pošto je ustanak likvidiran, princ Eugen je znatno pojačao flotilu novim velikim brodovima tako, da je dostigla jačinu turske flotile. Gradnja brodova u Beču, Osijeku i Petrovaradinu bila je povjerena danskom admiralu Seestadtu. Kada je 1716 ponovo izbio rat s Turskom, bilo je sagrađeno 15 velikih i srednjih brodova i velik broj šajki, ali ovi veliki i nepokretni brodovi pod zapovjedništvom admirala Gaspara Schwendimanna nisu mogli sudjelovati ni u odlučnoj pobjedi princa Eugena kod Petrovaradina 5. VIII. 1716, a ni prilikom njegova nastupanja Tisom i Begejem u cilju osvajanja Banata. On je ove velike brodove ostavio da štite ušće Tise i pozadinu od turske flotile, dok je šajkama pod zapovjedništvom komoranskog obervajde Jovana Ostrogonlije prevozio topove, hranu i ostali materijal Tisom i Begejem. God. 1717 flotila je dobila pojačanje od 10 novih galija, na kojima je bilo oko 400 topova. Za pomoćnika komandanta flotile bio je postavljen danski flotni kapetan Petar Andersen.

Poslije zaposjedanja Banata princ Eugen je koncentrirao 100.000 ljudi duž rijeke Tamiš između Opova i Pančeva. Prijevozna sredstva (200 plovnih objekata, 100 splavi) i mostovni materijal bio je dotegljen Dunavom do Surduka i rukavcem Dunavac prebačen u Tamiš, gdje je formiran velik konvoj, koji je 15.VI. 1717 s ušća Tamiša uz podršku flotile (10 velikih brodova i 30 šajki) prebačen na desnu obalu Dunava. Turska flotila sa 70 brodova (pretežno šajki) nije uspjela spriječiti prijelaz, te su šajkaši u toku noći 15.—16. VI. podigli most, preko kojega je prebačena opsadna artiljerija, konjica i komora. Rat je završen Požarevačkim mirom 21. VIII. 1718. Poslije smrti princa Eugena ponovni rat s Turskom 1736 zatekao je austrijsku flotilu u lošem stanju. Flotila je ponovo obnovljena sa 4 velika broda, naoružana sa po 30—40 topova, koje su gradili majstori iz Dalmacije, Rijeke, Bakra, Senja i Venecije. Komanda flotile bila je povjerena admiralu Palaviciniu, a brodovi stranim plemićima i drugim najamnicima, koji nisu znali ratovati na rijekama. Ovi teški i spori brodovi nisu mogli pružati očekivanu pomoć vojsci, koja je 1737 kod Vidina bila poražena. Kod povlačenja uzvodno često su se nasukavali, te su ih posade napuštale i uništavale. Poslije ovoga poraza turska je flotila zadržala prevlast na Dunavu nizvodno od Beograda i otežavala austrijskoj vojsci snabdijevanje vodenim putem. Da se stanje u flotili popravi, vojno je vijeće naredilo, da se za mornare uzmu Primorci i beogradski Srbi, a za komandanta flotile postavljen je pukovnik Ludvig Litters. Iako je 1739 austrijska flotila ponovo obnovljena sa 7 galija i 12 plovnih baterija, uspjelo joj je jedino to, da kod Grocke potisne tursku flotilu s ratišta. Posljednju bitku na vodi izvojevali su šajkaši kod Beograda 11. VIII. 1739, kojom prilikom je komoranski obervajda Asurčić šajkama zarobio dvije turske galije. Poslije Beogradskog mira 18. IX. 1739 izvršena je potpuna reorganizacija austrijske flotile, od koje su formirane šajkaške čete i bataljoni, t. j. prve pontonirske jedinice, sastavljene isključivo od Srba šajkaša, koje je Marija Terezija u polovini XVIII. st. preselila s gornjeg Dunava u Bačku, između Dunava i Tise. Ti su se šajkaši istakli na svim evropskim bojištima. Poslije revolucije 1848, a naročito poslije pojave monitora na parni pogon, prestaje značaj šajkaša i 1872 ukida se njihova organizacija.

Uspomena na Srbe šajkaše sačuvala se do danas u nazivu Šajkaška (Bačka). Na ovom su se području šajkaši kao rod vojske najduže zadržali, a glavna su im mjesta bila Titel, Garđinovci, Lok, Vilovo, Mošorin, Žabalj, Kovilj i Čurug. Velikim je dijelom zasluga šajkaških flotila, što su turskoj vojsci za vrijeme njenih mnogobrojnih pohoda prema srednjoj Evropi, koji su trajali s malim prekidima od XIV. st. do prve polovine XVIII.st., onemogućili dalje napredovanje duž riječnih komunikacija.

LIT.: J. Szentkláray, A Dunai hajóhadak története, 1855; G. Vitković, Prošlost, ustanova i spomenici ugarskih kraljevih šajkaša, Glasnik Srpskog učenog društva, 1887, 67; M. S. Petrović, Borbe starog Beograda, 1951; Ratna prošlost Beograda, 1954.A.S.