DUGI OTOK, najveći (124 km²) i najduži (45 km) otok zadarske skupine sjevernodalmatinskog otočja. Po svom položaju D. o. je u zadarskoj skupini izrazito vanjski otok, budući da je njegova jugozapadna obala otvorena prema pučini.

Ime. Današnji naziv D. o. odgovara njegovu vanjskom izgledu i općenito se upotrebljava. Historijski dokumenti (najstariji iz 1289) spominju ga pod latinskim nazivom Insula Major te Insula Magna, a neki i Insula Tilago. Prvima odgovara i hrvatsko ime Veli otok (prvi put glagoljicom 1460), koje se djelomično do danas zadržalo. Naziv Insula Tilago je iščeznuo s nestankom naselja u Telašćici, po kome je bio nazvan.

Građa i reljef. Osnovni su elementi u građi Dugog otoka kredni vapnenci i dolomiti. Osim na krajnjem sjevernom dijelu otoka (Bokašin—Božava—rt Borji), koji je sastavljen od donjokrednih pločastih vapnenaca i breča, najveći dio Dugog otoka izgrađen je od donjokrednih rudistnih vapnenaca sa dvije veće (Soliščica—Totka i Luka—Triluke) te jednom manjom (Lučina— Savar—rt Pelegrin) zonom rastrošenih smeđastosivih dolomita. Sve spomenute naslage (osim većeg dijela dolomita) vidljivo su uslojene, pružaju se dinarskim smjerom i najvećim dijelom strmo padaju prema sjeveroistoku. Iz međusobnog položaja slojeva razabira se antiklinalna građa otoka; tu su ne samo jedna, već više asimetričnih antiklinala, koje su nagnute prema jugozapadu. Morfološki nije otok jednostavna izgleda, jer se na njemu smjenjuju nizovi istaknutih vapnenačkih bȉla. Ova su bȉla međusobno odijeljena kraškim uvalama, koje su također izdužene u dinarskom smjeru, a narod ih naziva polja. Južno od Vele Straže, najvišeg uzvišenja Dugog otoka (338 m), jasno su izražena dva uzdužna niza uvala. Zapadni niz čine uvale : Velo jezero, Arnjevo polje, Stivanje polje, Mir polje i potopljeno (u podzemnoj vezi s morem) Slano jezero. Istočni niz kraških uvala čine: Skrajnje polje, Sridnje polje, Glavočevo polje, Malo jezero i Dugo polje, a u njegovu produženju leži potopljeni zaljev Telašiica. Između oba niza uvala pružaju se tri izrazito asimetrična niza kraških uzvišenja — strmih prema jugozapadu, a položitih prema sjeveroistoku, u skladu s padom slojeva. U dolomitskoj zoni Luka—Triluke formirana je još i posebna treća udolina (Zaglav). Srednji dio otoka, sjeverno od Vele Straže, nema većih uvala, već se u morfološkom pogledu odlikuje nizom stožastih vapnenačkih uzvišenja, koja prema sjeverozapadu postaju sve niža. Opatičina (143 m) i Grajenica (135 m) su posljednje najistaknutije glavice. One se izdižu iznad sjevernog niskog dijela, koji čine dolomitsko Božavsko polje, udolina Soline, te od laporastih vapnenaca izgrađeni poluotoci Velog Rata i Verunića. Ovim osnovnim oblicima reljefa, razvijenim longitudinalno u dinarskom smjeru, treba dodati mnogo slabije izražene poprečne oblike, predstavljene suhim dragama, koje prosijecaju uzvišenja prema sjeveroistoku i jugozapadu.

Obale. U skladu s petrografskim sastavom, morfološkim izgledom i izloženosti prema moru, mogu se na Dugom otoku izdvojiti tri tipa obala. Jugozapadna obala zbog izloženosti najviše je izvrgnuta abraziji. Slojevi vapnenca nagnuti prema sjeveroistoku omogućuju intenzivno abraziono razaranje i urušavanje, tako da je ova obala jedan od najizrazitijih abrazionih tipova obale našeg primorja. Razlike u sastavu (više ili manje uloženi dijelovi dolomita) pridonose razlikama visine i oblika strmih klifova. Najizrazitiji su klifovi u prostoru Velike i Male Prisike (visoki 10—45 m) s potkapinama, koje dosežu 10 m. Još su veći obalski odsjeci na južnom dijelu između rta Greben i Grpašćak, gdje dosežu do 100 m. Od Gračine do uvale Samotvorac klifovi nisu tako izraziti, jer je obalska padina blaže položena, a sjeverno od Samotvorca uopće ih nema (slojevi padaju mjestimično i prema jugozapadu). Dubine pred klifovima svuda su znatne. Pomorski se strmac bez prekida spušta u 40—50 m duboku podmorsku terasu (kadija). Klifovi i strme obale iznad njih gotovo su bez vegetacije (stene), a oživljuju ih jedino galebovi, njorci i divlji golubovi, koji se gnijezde u njima. Za vrijeme vjetrova s mora ova je obala vrlo opasna za brodove svih veličina. Za bure, osim dobre zavjetrine (osobito podno glavnih vrhova otoka), podmorska terasa sa pretežno muljevitim dnom omogućuje sigurno sidrenje i većim i manjim brodovima. Suhe poprečne drage su na ovoj obali od manjeg značenja i samo neke stvaraju neznatne potopljene uvale pri obali (Samotvorac, Brbišćica, najbolja za male brodove, Vela Luka i dr.). Unutrašnja sjeveroistočna obala Dugog otoka tipski se razlikuje od jugozapadne abrazione obale. Abrazioni rad valova je ovdje znatno slabiji, a i pad slojeva prema sjeveroistoku nije pogodan za stvaranje klifova, pa mjesto njih prevladavaju blaže ili strmije obalske padine pokrivene makijom, a dijelom i kulturama. Obala silazi blagom linijom pod more, a pred njom su vrlo brojne pličine, podmorski pragovi, otočići i grebeni ali ovi ne čine smetnju za plovidbu manjim brodovima. Osim toga, ovdje postoje i brojne prirodne luke i zakloništa u potopljenim uvalama uzdužnog (Božavska luka, Dumboka, Lučina, Sali, Luka) i poprečnog (Воkašna, Totka, Jaz, Brbinj, Savar) položaja na smjer pružanja obale, prva dobra skloništa od juga, druga od bure. Treći tip obale su najbolje razvedeni sjeverozapadni i jugoistočni krajevi otoka. Na sjeverozapadu nalaze se dva prostrana zaljeva Solišćica i Pantera. Solišćica je potopljeno produženje dolomitske udoline s dobrim muljevitim dnom, sigurno zaklonište za sve brodove pri svakom vremenu, osim za rjeđeg sjeverozapadnjaka (tramontane). Pantera se sastoji od unutrašnjeg (potopljena kružna uvala) i vanjskog dijela, te je također vrlo povoljna prirodna luka, osobito za brodove srednje veličine. Budući da duž tako dobro razvedene sjeverozapadne obale prolazi važna plovidbena ruta Zadar—Pula—Italija, Solišćica i Pantera imaju veliko značenje, a na obali Pantere podignut je već 1848 svjetionik (kasnije pregrađivan), danas najviši svjetionik na našoj obali. Isti tip obale nalazimo na jugoistočnom dijelu otoka, gdje se nalazi prostrani potopljeni zaljev Telašćica. Svojim izgledom i podmorskim reljefom Telašćica jasno ukazuje na svoj postanak, t. j. potapanje nekoliko međusobno nižim pregradama povezanih kraških depresija (dublji dijelovi zaljeva depresije, plići pregrade). Telašćica se odlikuje ne samo veličinom, već i povoljnom dubinom i dnom, koje je dobro za sidrenje. Njeno značenje dobrog zakloništa i prirodne luke za brodove svih veličina, a napose za jedrenjake za vrijeme juga, poznato je od najstarijeg doba (historijski Tilagus).

Vode. Budući da na Dugom otoku nema područja građenih od nepropusnih flišolikih stijena, nema na njemu ni znatnijih vrela ni vodenih tokova. Voda se nalazi jedino u nekim krškim depresijama u obliku manjih lokava (osobito u blizini Dragova, Brbinja i Savra). Neke su uvale zimi (uglavnom od studenoga do travnja) poplavljene (osobito Malo jezero, Velo jezero, Dugo polje) što nema većeg značenja, jer u to vrijeme i nema oskudice na vodi. Važnije su dolomitske zone, gdje je iskopan veći broj bunara, koji ljeti daju manje količine vode, ali i ta je najvećim dijelom bočatna. Glavni dio vode za piće daju cisterne, ili se voda dovozi brodovima.

Vegetacijski pokrov najvećim je dijelom izmijenjen radom ljudi. Prilagođen je različitim osobinama nižih i vlažnijih, odnosno viših i suhih krških zona. Na dnu uvala (polja) razvijene su kulture žita, mjestimično loze ili zajedno loze, masline i smokve. Periodično plavljene uvale djelomično su pokrivene povrtlarskim kulturama, a neke služe samo za ispašu. Općenito, dolomitske su zone najpotpunije zauzete kulturama. Izvan dolomitskih zona i uvala, kulturna se vegetacija na vapnenačkim uzvišenjima ograničuje na istočne dijelove otoka u blizini naselja. Na središnjem i osobito zapadnom dijelu otoka na vapnenačkim je površinama razvijena pretežno vegetacija makije. Potpuno razvijene šume crnike ili borova nema na otoku, izuzevši manje borike na obali Telašćice. Vegetacija makije nije svuda jednaka, što je u vezi s ekonomskim iskorišćivanjem. Tako je na sjevernom i osobito srednjem dijelu otoka bolje razvijena, mjestimično ima gotovo izgled šume (Gračina, padine Šišlavice, Vele Straže). U južnom dijelu otoka, gdje se više palilo radi pašnjaka i sjeklo radi luči (u vezi s jakim ribarstvom), makija je degradirana na nisku šikaru, a znatnim dijelom na puste kamenjare. U području makije živi dosta zečeva i kuna, a na čitavom otoku vrlo su rasprostranjeni štakori, koji pričinjaju velike štete. Nekih životinjskih vrsta, poznatih na susjednom kopnu, nema na Dugom otoku (jež, divlja mačka, lisica, tvor, lasica, jazavac, puh). Čini se, da te vrste nisu uništili ljudi (zec i kuna su se usprkos progonu zadržali), već da ih nije ni bilo. Broj stalnih (sedentarnih) vrsta ptica također je znatno manji nego na susjednom kopnu. Od gmazova, osim ponešto guštera, ima više vrsta zmija.

Naseljenost i naselja. Osim Velog Rata i Solina, koji leže na obali dvaju velikih zaljeva Solišćice i Pantere, sva su ostala naselja Dugog otoka na sjeveroistočnoj strani: Božava, Dragove, Brbinj, Savar, Luka, Žman, Zaglav i Sali. S obzirom na bolje prirodne uvjete (dolomitne zone, prostrane krške uvale) i pristupačnost sa sjeveroistoka, takav je raspored naselja razumljiv. Možemo ga čak pratiti u prošlosti do XIV. st., iz kog doba postoji većina prvih dokumenata о današnjim naseljima na Dugom otoku. Iz starijeg vremena nema sigurnih osnova za bolju rekonstrukciju rasporeda stanovništva i naselja. Ipak treba istaknuti i vrlo brojne kamene gromile (modre), u kojima se nalazi više različitih, međusobno hodnicima povezanih prostorija. Ć. Iveković smatra, da te nastambe idu u red najprimitivnijih stranih građevina raširenih posvuda po Mediteranu, od kojih je jedan dio sigurno vrlo velike starosti. Od deset današnjih naselja Dugog otoka samo su četiri s predslavenskim imenima: Sali, Žman, Savar i Brbinj, što ukazuje na njihovu veliku starost. Današnji zaljev Telašćica je također toponomastički preostatak iz najstarijeg predslavenskog vremena, prema nestalom naselju Telego, odnosno u latinskom obliku pisanih spomenika Tilagus, po kome se nazivao čitav otok Insula Tilagus. S nazivom Pizuh za Dugi otok u popisu cara Konstantina Porfirogeneta, u vezi je današnji toponim Čuh-polje kod Salia. Kako se na uskom prostoru Telašćice i današnjeg Salia s Čuh-poljem izdižu glavice Berčastac (200 m) i Koženjak (171 m) s brojnim gromilama i ostacima zidina (gdje je dosad nađeno ponešto ranosrednjovjekovnih predmeta), očito je, da se staro glavno (nestalo) mjesto otoka nalazilo u blizini današnjeg. U prilog tome govori postojanje plodnog tla, dobrih prirodnih luka (u prvom redu Telašćice) i sidrišta; osim toga nalaze se u neposrednoj blizini i obilna lovišta srdela, tunja i druge ribe (oko Kornata). Do vremena migracije stanovništva s kopna na otoke zbog turskih provala D. o. nije bio jače naseljen, a iz isprava, u kojima se spominju zameci današnjih naselja, vidljivo je, da je otok pripadao zadarskim samostanima i građanima. Tek od XIV. st. počinju se u više etapa doseljivati stanovnici s kopna (a djelomično i s otoka); počinje oblikovanje naselja, koja su do danas održana. Glavno je mjesto Sali (1230 st., 1948), kome je glavni materijalni izvor ribarstvo (stari privilegij iskorišćivanja lovišta). Ostala su naselja izrazito poljoprivredna. Odlikuju se izgledom zbijenih grupa (ukupno 12 grupa na otoku), sastavljena većinom od dva dijela, starijeg iznad obale u unutrašnjosti, i mlađeg uz samu luku. Po veličini iza Salia dolazi Žman (612 st., 1948) te Zaglav (408 st., 1948), a najmanji su Savar (286 st., 1948) i Božava (260 st., 1948). Zbog izduženosti otoka izdvojen je u administrativnom pogledu sjeverni dio kao zasebna općina sa sjedištem u Božavi. U II. svjetskom ratu najviše je stradao Savar. Talijanske su ga okupatorske trupe do temelja uništile, te je danas na tom mjestu podignuto potpuno novo naselje.

Privredne osobine. S obzirom na obradive površine ekonomske su mogućnosti Dugog otoka znatne: preko 1500 ha oranica, voćnjaka i vinograda, 752 ha pašnjaka, gotovo 300 ha u katastar unesenog šumskog zemljišta (razvijene makije) i svega 50 ha neproduktivnih kamenjara. Zbog toga u demografskom razvoju stanovništva Dugog otoka nema regresa, koji je u posljednja tri decenija čest na drugim našim otocima. I pored emigracije, koja je u početku XX. st. zahvatila i D. o., stanovništvo je od 1908 ipak u stalnom porastu: 3851 (1908), 3984 (1909), 4485 (1948), a 1953 godine obje općine (Božava i Sali) imaju 5504 st. (s manjim naseljima na Ravi i Žverincu), gotovo sve poljoprivrednika. S obzirom na poljoprivredne površine dolazi prema tome 2,8 ha kulturne površine po stanovniku, što predstavlja vrlo povoljan odnos (i bez izdvajanja ribarskog stanovništva). Prije nego se počela gajiti vinova loza u većem opsegu (oko polovine XIX. st.) ostale su kulture bile raširenije po čitavom otoku. Vinogradima, koji su kasnije zasađeni na Dugom otoku, epidemija filoksere u početku XX. st. nije nanijela takve štete kao na drugim otocima. Maslinarstvo je napose razvijeno u srednjem i južnom dijelu otoka, a kultura smokava podjednako na čitavom otoku. Na Malom jezeru osobito su dobri uvjeti za povrtlarske kulture. Ribarstvo je od osobite važnosti za ekonomiju Salia (tvornica za konzerviranje ribe), ali u novije vrijeme sudjeluju u dobitku i radu djelomično i stanovnici drugih naselja. Zbog povoljnih uvjeta za poljoprivredu, nijedno naselje Dugog otoka nije se intenzivnije bavilo pomorstvom.

LIT.: C. F. Bianchi, Zara Christiana, Zadar 1877; Ć. Iveković, Dugi otok i Kornat, Rad JA, 1928, 235; L. Marčić, Zadarska i šibenska ostrva, Beograd 1933; B. Ž. Milojević, Dinarsko Primorje i ostrva, Posebna izdanja SA, 1933, XCVI; P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Jadranski institut JA, 1950.V. R.

RIBARSTVO

Povijest ribarstva. .Na Dugom otoku ribarstvo je od davnine vrlo razvijeno. Najstarija povijesna isprava о dalmatinskom ribarstvu, datirana oko 995, govori о ribolovu u Telašćici, luci na jugoistočnom dijelu Dugog otoka. U ispravi se spominje, kako zadarski plemići, budući da se nisu mogli složiti oko diobe lovine, darivaju samostanu sv. Krševana u Zadru svoje pravo ribolova u Telašćici i oko otoka Molata. Glavno lovište u Telašćici nalazilo se u uvali Pasjak, jugozapadno od Magrovice, nekadašnjeg Megarusa, gdje se lovila riba, u ispravama zvana »lacertos«, t.j. plavica (Scomber colias). I donedavna lovile su se u toj uvali veće količine plavica. Isprave iz XI. i kasnijih stoljeća imadu podataka о sporovima ribara i samostana oko podjele lovine. Ribari su smatrali, da je težak teret davanje dobitka samostanu: davali su sedmi ili osmi dio od onoga, što je pripalo pojedinom ribaru. Razumljivo je, da su se nastojali osloboditi tog tereta, ali uzalud. To je pravo potrajalo mnogo stoljeća i često je predstavljalo glavno vrelo samostanskih prihoda.

U ribarstvu Dugog otoka ističu se dva središta, oba na krajnjim dijelovima otoka. Na jugoistočnom dijelu Telašćica, s bližim okolnim i vanjskim otočićima i uvalama, čini jedan ribolovni basen, a drugi tvori Solišćica s okolnim otočićima i uvalama na sjeverozapadnom dijelu otoka. U ribolovu jugoistočnog dijela donedavna su prevladavale mreže potegače, a na sjeverozapadnom dijelu mreže stajačice.

Prvo ribarsko naselje nalazilo se vjerojatno u najzabitnijem dijelu Telašćice, u današnjoj Magrovici, ali već 1338 spominju se Sali kao glavno ribarsko mjesto na Dugom otoku. Ostala sela u jugoistočnom dijelu otoka (Zaglav, Žman i Luka) od davnine su se bavila malim obalnim ribolovom (u velikom ljetnom ribolovu počela su sudjelovati u početku ovoga stoljeća). God. 1501 spominje se, da su ribari iz svih mjesta Dugog otoka i s okolnih otoka morali dolaziti prije početka ljetnog ribolova u Sali radi pregleda mreža: da li su sposobne za lov na malu plavu ribu. O unosnoj lovini ribe na zadarskom području — a glavninu te lovine davala su, kao i danas, lovišta Dugog otoka — svjedoči izvještaj anonimnog putopisca iz početka XVII. st., koji kaže, da su svi ribari davali desetinu prihoda od lovine samostanu sv. Krševana u Zadru. Ribolov je samostanu godišnje donosio 15—16 tisuća dukata. Kako je i za Mletačku republiku bio važan ribolov u području Dugog otoka, vidi se po tome, što su 1684 opremljene dvije galije, pod zapovjedništvom Nikole i Petra Corponesea, da brane od gusarskih prepada lov na malu plavu ribu. U posljednja dva stoljeća mletačke vladavine ribari jugoistočnog dijela Dugog otoka, napose oni iz mjesta Sali, imali su isključivo pravo ribolova, ne samo u lokalnim vodama, nego i u cijelom Kornatskom arhipelagu. Na ta su lovišta dolazili i ribari s okolišnih i udaljenijih otoka: Iža, Pašmana, Murtera i Prvića. Pritom je dolazilo do sporova, pa je mletačka uprava često intervenirala u korist salskih ribara. Sporovi su učestali u XIX. st. i između dva posljednja rata; ni danas nisu dokončani. I na sjeverozapadnom dijelu Dugog otoka nastajali su sporovi oko prava ribolova u uvali Sakarun. Stanovnici susjednog otoka Iža odlazili su na ta lovišta zbog oskudice plave ribe na bližim lovištima. Za pravo ribolova u uvali Sakarun vodio se protiv Ižana proces (1501), u koji su bili upleteni ribari iz svih sela sjeverozapadnog dijela Dugog otoka i svih susjednih otoka (Zverinca, Molata, Oliba, Silbe i Premude). U to doba bio je u Sakarunu osobito razvijen lov na skuše potegačama i stajačicama.

Današnji ribolov. Glavna lovišta ljetnog ribolova nalaze se na jugoistočnom dijelu Dugog otoka. Ta su: Taljurić i Mali i Veli Garmenjak, a između njih uvala Lučica kao najvažnija. Na sjeverozapadnom dijelu otoka ističu se lovišta oko otočića Lagnići i u uvalama Solišćici i Sakarunu. U najnovije vrijeme učestao je vrlo dobar ulov plivaricama uzduž nepristupačne pučinske strane čitavog Dugog otoka, gdje nema zakloništa ni uvala, u koje bi se sklonili ribarski brodovi za slučaj nevremena. Na svim lovištima redaju se, uz domaće ribare, u ljetnom ribolovu ždrijebom određeni ribari iz Kali i Iža. U unutrašnjim uvalama odvija se uglavnom mali priobalni ribolov stajačicama, kogolima i parangalima kroz čitavu godinu. Ribolov obalnim kočicama za gire (tartanama) uveden je poslije II. svjetskog rata. Zajedno s kogolima, kočice zamjenjuju zastarjele zimske potegače, kojima su se najviše lovile gire u uvali Levrnake (Kornati). U uvalama Telašćica, Solišćica i Luka bio je bogat lov na tunje i polande. Donedavna su postojale velike pokretne mreže, zatvorne tunare i polandare, i to u Salima i Solinama, koje su se smatrale najvećim mrežama na Jadranu: bile su duge 600 m, as produženim krilima i do 1000 m. U Salima su uvedene 1820. Ponekad se ovim mrežama lovilo neobično mnogo tunja i polanda. Često se ulovilo 20—30 t u jednom zapasu. Otkad su se pojavili suvremeni tunolovci za lov kružnim mrežama plivaricama na otvorenu moru, tunji su se sve neredovitije svraćali u uvale, pa su tunere i polandare poslije II. svjetskog rata nestale zbog nerentabilnosti i dotrajalosti. S vanjske strane Dugog otoka dobra su lovišta jastoga (Palinurus vulgaris); love ih vršama na dubinama od oko 80 m. Počeci lova na jastoge datiraju iz 1887, kad se, nastojanjem ribarskog stručnjaka Petra Lorinia, rodom iz Salia, uveo taj lov. U prošlom stoljeću lovile su se velike količine rakovica (Maia squinado), osobito izvan Velog Rata. Iz nepoznatih uzroka poslije I. svjetskog rata rakovice se nisu više pojavljivale. U plitkoj uvali Čuna kraj Velog Rata uspostavljeno je 1931 pokusno uzgajalište kamenica i dagnji. Kamenice, donesene iz Malog Stona, dobro su uspjele. Posljednji rat omeo je započete napore, a poslije rata nije se nastavio uzgoj. U Salima postoji od 1906 tvornica ribljih konzervi i solionica ribe, a u Velom Ratu također solionica. Današnji sastav osnovnih ribolovnih sredstava i broj ribara Dugog otoka, kao i promjene nastale u posljednja četiri decenija, pokazuju ovi podaci: tablica

Ribari Dugog otoka love godišnje oko 600 t plave ribe i oko 100 t raznih pridnenih vrsta. Ovome treba dodati i ulov ribara iz Kali i Malog Iža, koji na lovištima Dugog otoka love oko 200 t ribe na godinu. Lovine plave ribe prodaju se tvornici ribljih konzerva u Salima i trgovačkim poduzećima. Pridnene vrste troše sami ribari za prehranu; samo mali dio lovine pridnenih riba prodaje se na mjesnim ribarnicama ili se donosi na zadarsku ribarnicu. Ribarske zadruge postoje: u Salima, Zaglavu, Žmanu Dragovama, Solinama, Velom Ratu, Savaru, Božavi, Brbinju i Luki. Zadruge love pretežno malu plavu ribu. U čitavoj lovini sudjeluju zadrugari sa 50%; ostalo se odnosi na privatne ribare.

Ribari iz sela Zaglava drže ribarske brodove u sjevernom dijelu uvale Triluke; 1911 imali su 50 vojga. Osnivanjem ribarske zadruge (1946) ribarstvo se počelo dobro razvijati. Zadruga danas ima tri motorna ribarska broda sa tri plivarice i sudjeluje u ljetnom ribolovu na lovištima Kornata i ispod Dugog otoka. Privatni ribari imaju 150 raznih mreža stajačica, 20 kogola (šabaka) i 30 svjetiljaka za ribolov pod osti. Njihova lovišta malog ribolova nalaze se, osim u domaćim vodama, i oko otočića Krknate, u sjeverozapadnom dijelu Kornata, gdje na Suhom rtu imaju poljoprivredne posjede s privremenim stanovima. Zadrugari love godišnje oko 100 t plave ribe, koju prodaju tvornici ribljih konzerva u Salima. Privatni ribari love 10—15 t ribe godišnje i ponajviše je troše sami; manji dio prodaju po okolnim mjestima.

Pravo stanovnika Dragova na ribolov u uvali Sakarun mrežama za lov skuša spominje se u zapisima o jednom sudskom procesu u XV. st. oko ribolova u Sakarunu. Otada, pa sve do 1952 Dragovčani se bave malim ribolovom mrežama stajačicama. Te godine osnovana je ribarska zadruga, koja mrežom plivaricom za srdele sudjeluje u ribolovu na lovištima sjeverozapadnog dijela Dugog otoka. Zadrugari ulove godišnje oko 30 t plave ribe i prodaju je privrednim poduzećima za promet ribom. Privatni ribari love kogolima i ostima pod svijeću. Ulove godišnje oko 3 t ribe za svoje potrebe. Lokalna su lovišta Dragovčana za sve vrste ribolova uvale Bokašin i Tatka istočno od sela, otočić Mežanj na pučini ispod Dugog otoka i uvala Dumboka na sjeveru od sela.

Pored morskog ribarstva zanimljivo je ribarstvo u Slanom jezeru (Jezero Mir) u jugoistočnom dijelu Dugog otoka, kod luke Telašćice. Površina jezera iznosi 119.000 m², dužina 900 m, najveća dubina 10 m. Jezero je očito spojeno s morem podzemnim putem, jer oplima i osekne kao i more. U njemu žive primjerci jegulja (Anguilla vulgaris) teški 3—4 kg. U rano proljeće jegulje se love ostima vrlo tankih zubaca, dok leže zakopane u duboku mulju. Godišnji ulov iznosi do 500 kg. Od ostale faune u jezeru živi nekoliko vrsta glavočića, bezbroj sitnih račića, kozica i pužića. U razdoblju od 1935 do 1938 vršeni su pokusi poribljavanja jezera trljicama, salpicama i ciplićima; nisu uspjeli, jer su ubačene ribe uginule zbog hladnoće.J. Bi.

LIT.: F. Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, JA, 1877, 7, str. 25, 49 i 123; isti, Prilog za poviest hrvatskih uskoka, Starine JA, 1877, 9; E. Bötnner, Tabularium, Zadar 1903, str. 63; P. Lorini, Ribanje i ribarske sprave, Beč 1903: T. Smičiklas, Diplomatički zbornik JA, 1904, 2, str. 273 i 1905, 3, str. 385 i 390; I. Pastrović, Ribarski priručnik za 1913, Trst 1912; Statistika morskog ribarstva 1931—1939, Split; A. Strgačić, Celia sancti Iohannis in Tilago, Časopis za hrvatsku povijest, 1943, 4; Dokumenti sudskog procesa u vezi s ribolovom u Sakarunu i Molašćici, Atti Corponese, Zadarski arhiv.

Operacije u Narodnooslobodilačkom ratu. Po kapitulaciji Jugoslavije otok je anektirala Italija; na njemu nije bilo jačih oružanih snaga. Prema nepotpunim talijanskim podacima, na otoku su izvršene dvije diverzije: 3. II. 1943 parobrod, koji je saobraćao na liniji Zadar—Olib, napali su partizani puščanom i mitraljeskom vatrom prilikom pristajanja u Brbinju. Dana 5. V. 1943 jedinice divizije Zara krstarile su otokom, a blokirali su ga ratni brodovi iz Zadra. Obimnije »čišćenje«, uz blokadu s mora, izvršeno je od 1. do 12. VI. na Dugom otoku, Ravi i Ižu.

Po kapitulaciji Italije D. o. ušao je u teritorij III. pomorskog obalskog sektora. Na nj je s Pašmana (u toku njemačkog napada na ovaj otok) 23. XI. 1943 prenijeto sjedište štaba toga sektora. U siječnju 1943 na D. o. prešao je i štab III. pomorskog obalskog sektora. U Salima se nalazila brodogradilišna i mehanička radionica, vojna bolnica i lučko zastupstvo; u Žmanu lučka kapetanija; u Božavi lučko zastupstvo; na Grpašćaku osmatračka stanica. Nijemci su se nekoliko puta iskrcavali na D. o. i prisiljavali naše snage na privremeno povlačenje iz naseljenih mjesta ili čak s otoka. U toku svoje najjače ofenzive na otočje III. pomorskog obalskog sektora, Nijemci su se posljednji put iskrcali na D. o. 31. V. 1944 u mjestu Sali, gdje je bio štab III. pomorskog obalskog sektora. Jedinice otočkog partizanskog odreda spriječile su iskrcanim neprijateljskim snagama prodor prema Žmanu. Nijemci su uveče istoga dana napustili otok.J. V.