DRVO U BRODOGRADNJI. Drvo je od pamtivijeka tehnički materijal. Do druge polovine prošlog stoljeća bilo je glavni, a i danas je vrijedan građevni materijal u brodogradnji zbog svojih specifičnih svojstava (čvrstoće, elastičnosti, tvrdoće i t. d.). Drvo se u prirodi obično javlja u šumama. Kvalitet drveta ovisi 0 vrsti šumskog zemljišta, geografskom položaju, nadmorskoj visini i t. d., kao i o vremenu obaranja. Pod drvom u tehničkom smislu podrazumijeva se stablo crnogorice ili bjelogorice, bez kore, lika, korijenja i granja. Od monoksila (ladve) prastarih naroda, preko kompozitnog broda u prošlom stoljeću, pa do suvremenog čeličnog broda, drvo je neophodan brodograđevni materijal. Drvo je impregnacijom dobilo tražena specijalna svojstva (povišena trajnost, poboljšane tehničke osobine). Tako se dobio niz novih i vrijednih proizvoda (ukočeno drvo: šperploče, panel-ploče i t. d.). Mnogostrana je upotreba drva u čeličnoj i drvenoj brodogradnji:
1. na mjestu gradnje samog broda (radionice i navoz). Glavne vrste drva jesu: borovina, jelovina i smrekovina za temeljenje i izgradnju navoza i radionica. Za saonik i saonice upotrebljavaju se osobite vrste tvrdog drva.
2. Na brodu i u doku pri izgradnji i unutrašnjoj opremi broda. Drvene su palubne trenice (za zaštitu čeličnih paluba od sunčanih zraka), jarboli, nastavci jarbola, križevi, samarice, obloge dna, priboj, sponje, poklopci grotla, bokoštitnici i t. d.
Brodogradilišta (velika i mala), koja grade nove brodove, odnosno vrše veće ili manje popravke, treba da imaju više vrsta drva, domaćih (borovinu, jelovinu, smrekovinu, orahovinu, javorovinu, topolovinu, hrastovinu, arišovinu, brestovinu i t. d.), i stranih (tikovinu, pićpinjevinu, oregon-pinjevinu, mahagonijevinu, gvajakovinu i druge vrste). Kvalitet pojedinih vrsta drva dolazi do izražaja i u propisima pojedinih klasifikacionih društava. Drveni brodovi od tikovine, greenheartovine (zelenog drva), hrastovine i ostalih vrsta tvrdog drva mnogo dulje traju nego brodovi, koji su građeni od mekših i slabijih vrsta drva. Prema propisima kod pojedinih vrsta drva mora se paziti, na kojem će mjestu pojedini komad biti ugrađen u brod, da li ispod ili iznad lake vodene linije. Ako je, na pr., drvo od crvene bukovine ugrađeno u brod ispod lake vodene linije, traje do 12 godina (kao i drvo od tikovine i hrastovine). Ako je ugrađeno iznad lake vodene linije, traje 2 do 3 godine, jer promjena atmosferilija, kao 1 promjena suhoće i mokrine štetno djeluje na crvenu bukovinu. Pri izgradnji broda važna je ne samo otpornost drva prema gnjiloći, truležu i atmosferilijama, nego i njegova čvrstoća. Stoga se prije ugradnje drva mora ispitati: a) da li ta vrsta drva može preuzeti na sebe sva moguća opterećenja; b) da li je drvo dovoljno otporno prema gljivama, plijesni, kukcima, vodenim životinjicama, crvima i t. d.
U brodogradnji je najvažnija tikovina. I danas je ona nezamjenljiva. Samo u vanrednim prilikama (u ratu) zamjenjuje se domaćim vrstama drva (hrastovinom, brestovinom, jasenovinom, arišovinom, borovinom, impregniranom bukovinom i t. d.). Stablo tik (teak, Tectona grandis ili indijski hrast) pripada grupi lišćara, bjelogorici tropske prašume. Tikovina ima mnogo sličnosti s hrastovinom, ali je trajnija i miriše na kožu, a djelomično i intenzivno kao kaučuk. Uspijeva na obroncima i u brdovitim predjelima Prednje i Stražnje Indije, Burme, Sijama, u jugozapadnoj Kini, Malaji, na Ceylonu, Javi (gdje je zovu djatti) i na Novom Zelandu (gdje je zovu puriri). Stablo je visine 30—40 m, a 4—7 m opsega. Najbrže raste do 30 godina, kasnije se rast uspori, a u dobi od 70 do 100 godina razvija se samo u širinu (u promjeru). Stabla treba obarati u dobi od 50 do 80 godina, kad dosegnu visinu 25—30 m i promjer 65—85 cm, jer je tada drvo najzdravije. Prije obaranja u stablo se ureže prstenast utor dubok 6—7 cm, visok 15 cm na 60—70 cm iznad zemlje. Stablo tako stoji i do 2 godine (dok ne ugine). Potom se obori i prerađuje. Tamošnji su narodi tikovinu upotrebljavali kao građevni materijal za hramove i vodogradnje. U trgovini se prodaju tikove grede, mosnice, daske i trenice. Tikovinu razlikujemo prema vrsti i mjestu podrijetla. U njenoj boji ima mnogo nijansa; kreće se od zlatnosmeđe, crvenosmeđe, sive do sivožute. U zlatnosmeđoj tikovini tamne pruge pojačavaju vrijednost drva. Svijetle vrste tikovine na zraku potamne. Osobitu svijetlu, čistu boju pokazuje vrsta moulmeinska tikovina i rangunska tikovina. S tehničkog gledišta tikovina je nezamjenljiva u brodogradnji, jer je vrlo elastična, savitljiva, žilava i tvrda, dade se vrlo dobro obrađivati i polirati. Otporna je prema vlazi i promjeni temperature i stoga dugotrajna. Tim svojstvima nadmašuje ona sve vrste našeg domaćeg drva. Ugrađena u podvodni dio broda, nerazoriva je. Tikovinu napadaju razni crvi, ali nikada kukci, jer cijevi (pore) tikovine sadrže smeđu uljastu tekućinu oštrog i žestokog mirisa, koja ne prija kukcima. Ova tekućina (smola) daje drvu boju i masnoću. Uljena tekućina (smola) ne dopušta prodiranje vode i ostalih atmosferilija u samo drvo. Osim toga, tikovina sadrži vrlo malen postotak taninske kiseline, a to povoljno djeluje u spoju sa željezom, jer ono ne rđa. Tikovina s Jave ne pokazuje tako dobra svojstva. Javanska je tikovina sive boje, veoma porozna i krhka. Njene pore sadrže neku vapnenastu masu, koja nepovoljno djeluje kod obradbe, jer vrlo brzo tupi i uništava alat (pile, svrdla, blanje, glodalice i t. d.). S obzirom na svoja vanredna svojstva tikovina — osobito moulmeinska i rangunska vrsta — ugrađuje se kod čeličnih brodova ondje, gdje druge vrste drva vrlo brzo propadaju zbog utjecaja atmosferilija. Stoga se upotrebljava za opločenje gornjih paluba, za glavni pojas (trenicu) uz palubnu provezu, za podloge oklopa kod bojnih brodova, vidnike, palubne kućice i t. d. I kod drvene brodogradnje tikovina je izvrsna. Stoga je, za sve građevne elemente broda, usprkos njenoj visokoj cijeni, rado primjenjuju. Prema kakvoći indijska ili burmanska tikovina, dijeli se u trgovini u a) moulmeinsku, b) rangunsku, c) bangkošku, d) javansku. Osim indijskih vrsta u brodogradnji se mnogo upotrebljavaju australska i brazilska tikovina. Australska tikovina »moa« (ili Nativ-tikovina) je svijetložute do žutosmeđe boje. Vrlo je bogata smolom, nikako se ne uteže, teška je i čvršća nego indijska. Spec. težina γ = 0,7—0,94 t/m3. Brazilska tikovina (Vacapou) je tamnosmeđe boje, osobite račvaste teksture, gusta i tvrda. Spec. težina γ = 0,9 t/m3. Trgovački oblici: panj, klade i daske.
Pored tikovine važno je brodograđevno drvo pićpinjevina od stabla pitch-pine, koje je istovetno sa smolastim borom. Pitchpine je oznaka za više sjevernoameričkih vrsta borovine (Pinus palustris, P. australis, P. cubensis i P. taeda). Najbolja je ona vrsta pićpinjevine, koja se dobiva od Pinus palustris ili Pinus australis, jer je ona bogata smolom. Raste u južnim državama USA (u Georgiji, Mississippiu, Sjevernoj i Južnoj Karolini, Floridi, Texasu i Louisiani). Drvo je kompaktno, tvrdo, elastično i bogato smolom, koja je jednoliko rasprostranjena, ima svijetlu bjeliku, a žutocrvenu do smeđocrvenu jezgru; vrlo je savitljivo i žilavo, malo raspucava, ne iskrivljuje se, pa je od velike trajnosti. Crvotočina ga ne napada. Pićpinjevina dolazi u trgovinu u obliku četvorobridno tesanih ili piljenih greda, dugih do 20 m, debelih do 60 cm, ili u obliku mosnica i dasaka. U brodogradnji se svestrano upotrebljava i za palubne trenice, za saonice i saonik, jarbole, križeve, samarice, priboj, unutrašnju oplatu rebara, za drvene pregrade u skladištu pri krcanju rasutog tereta, za grede grotla; zatim za sve vrste bokobrana i bokoštitnika kod dokova i brodova, za platice vanjske oplate kod ribarskih brodova; za sve elemente brodskog trupa kod drvenog broda it. d.; za gradnju brodskih modela, za pragove kolosijeka, opločenje riječnih mostova i obala. I sjevernoamerička Oregon-pinjevina mnogo se primjenjuje: za palubne trenice, jarbole, križeve, tovarice, za gradnju čamaca, jahta, pokućstva i t. d. Dobiva se od stabla Oregon-pine (i Douglas-bor ili Douglas-jela). Ovo stablo raste u sjeverozapadnim državama USA, osobito u Washingtonu i sjevernom Oregonu. Prodaje se u obliku greda, mosnica, dasaka i trenica. Drvo je vrlo siromašno smolom, lagano i mekano, te se dade dobro cijepati. Obično je žutocrvene, ali ga ima i crvenožute, bijele i crne boje. Oregon-pinjevina je svojom vanrednom duljinom (25 m i više, s promjerom do 3 m), uspravnošću i velikom elastičnošću vrlo pogodna za jarbole jedrenjaka i jahta. Mnogo se upotrebljava, osobito za palubne trenice, i White-pinjevina ili t. zv. Weymoths-borovina, koja se zove bijela pinjevina. I ovo drvo dolazi iz Sjeverne Amerike; njegova je bjelika žutobijela, a jezgra žutocrvena. Drvo je veoma lagano, mekano i ponešto krhko. Malo mijenja oblik i obujam, dade se dobro i lako obrađivati, ali slabo polirati. Bijela pinjevina često se upotrebljava u industriji ukočenog drva kao slijepo drvo. Iz USA dolazi i žuta pinjevina (yellow-pine), koja se dobiva od stabala Pinus mitis i P. ponderosa. Drvo je žute boje, vrlo lagano i vrlo dobro odgovara za palubne trenice i oblovinu. Vrlo su povoljne za gradnju drvenih paluba i one vrste borovine, koje se dobivaju od stabala: Black-pine, Kauri-pine i Taneka-pine, a rastu u Novom Zelandu.
Mahagonijevina je jedno od važnijih inozemnih drva, koje se upotrebljava za unutrašnju opremu brodova i za gradnju luksusnih čamaca. Postoji u trgovini (prema izvoru, a dijelom i prema izgledu) 90 različitih vrsta mahagonijevine. Samo vrsta Swietenia-mahagoni daje prvoklasnu mahagonijevinu. To je jedno od najljepših stabala tropske Amerike, gdje raste pojedinačno ili u skupini između ostalih bjelogoričnih stabala. Zemlje oko zaljeva Honduras (Meksiko i Britanski Honduras) osobito su bogate mahagonijevinom i stoga je najviše izvoze. U trgovini se nalaze različite vrste:
1. zapadnoindijska mahagonijevina. Prema domovini ili luci ukrcaja, zove se i Kuba, Španjolska, San Jago, San Domingo, Jamaika, Haiti, Martinique i t. d. Prodaje se i pod zajedničkim imenom kao drvo iz Zapadnoindijskog arhipelaga.
2. Honduras-mahagonijevina. Prema domovini ili luci ukrcaja pojedine se vrste zovu Meksiko, Tabasko, Jukatan, Gvatemala, Nikaragva, Kostarika i Panama. Honduraska mahagonijevina i Tabasko idu medu najbolje vrste Srednje Amerike.
3. Venezuelska mahagonijevina. Prodaje se pod oznakoma Južnoamerička mahagonijevina, Columbia, Caoba i Acajou. Potječe iz Venezuele i sa sjeverne i sjeveroistočne obale Južne Amerike. Najbolja je Acajou-mahagonijevina.
4. Dvije daljnje novopronađene vrste mahagonijevine: Gateado-mahagonijevina i Crna mahagonijevina, prvoklasne su kvalitete. Domovina im je zapadna obala Srednje Amerike i Meksika.
Sve su ove vrste različite po boji i kvaliteti i, prema tome, različito cijenjene. U Londonu, Liverpoolu, Hamburgu, Bremenu i Le Havreu nalaze se glavna skladišta i tržišta za Evropu. Zapadnoindijska i kubanska mahagonijevina najviše se traže. Jezgro je drva svijetlocrvene, crvenosmeđe do sjajne crne boje. U trgovinu dolazi u četvorobridnim kratkim kladama i vrlo je prikladna za specijalne svrhe. Mnogo je tražena, jer se dade najviše iskoristiti. Jedna je od ponajboljih vrsta Tabasko-mahagonijevina (iz Meksika) i Honduras-mahagonijevina, koja se prodaje u obliku oblica ili četvorobridnih klada do 6 m duljine. Zapadnoindijske vrste mahagonijevine u novije se vrijeme sade i uzgajaju u Indiji, Africi i u drugim tropskim krajevima. Danas su za drvenu brodogradnju potrebne vrlo velike količine drugorazredne mahagonijevine, jer je prvorazredna, zbog visoke cijene, rezervirana samo za prvorazredne poslove. U tu vrstu ide afrička mahagonijevina ili t. zv. lažna mahagonijevina, koja se vrlo mnogo upotrebljava u brodogradnji. Ova se vrsta prodaje pod imenima Gabon ili Okumé i Sapeli. Najpoznatija je afrička mahagonijevina Sapeli zbog svoje krasne plamene boje. Domovina joj je Kamerun, južna Nigerija i Britanska Gvineja. Uzdužni tangencijalni presjek pokazuje pruge, koje se pri titranju svijetla prelijevaju u raznim bojama. Drvo je osrednje tvrdo i teško, ponešto mirisavo, dade se vrlo dobro laštiti (polirati). Specijalni položaj kod afričkih vrsta zauzima mahagonijevina Okumé, koja raste u tropskim krajevima Zapadne Afrike. Drvo je lagano γ = 0,4—0,55 t/m3, srednje je tvrdo, vrlo se lako dade obrađivati. Manje je gusto od ostalih vrsta. Mahagonijevina Okumé prodaje se u obliku balvana do 7 m duljine i s promjerom 0,5—1,20 m. Hamburg je glavno evropsko tržište za afričke vrste mahagonijevine. Prava je mahagonijevina svijetlocrvene boje, koja na zraku nešto potamni. Netom odrezana mahagonijevina obično pokazuje žarko žutocrvenu boju, koja kasnije prelazi u vrlo lijepu tamno crvenosmeđu boju. Ako u svježem stanju mahagonijevina pokazuje crvenu boju, onda će kod odležanog drva ta boja prijeći u tamnosmeđu ili kestenastosmeđu. Stablo lijepog uzrasta, iz dobre i masne zemlje, daje drvo, koje je osrednje tvrdo i teško, gusto zbijeno. Odležano, vrlo malo radi, ali zato uvijek manje negoli sve ostale vrste drva. Mahagonijevina se dade vrlo dobro i lako polirati. Stablo kratkog (niskog) debla daje drvo tamne boje i vrlo lijepe teksture. Takve vrste rastu na otocima Zapadne Indije. Ova je vrsta mahagonijevine dosta tvrda, gusta, u težini različita. Afrička ili lažna mahagonijevina nejednolika je u boji, a u težini mnogo lakša od američke. Mahagonijevina je drvo za pokućstvo, pa je u brodogradnji vrlo obilno iskorišćeno za unutrašnju opremu salona i kabina. Slabije vrste (na pr. afričke) više služe kao slijepo drvo i za manje raskošne i elegantne opreme. Tabasko-mahagonijevina i Honduras-mahagonijevina vrlo je pogodna za raskošnu unutrašnju opremu. Mahagonijevina se u drvenoj brodogradnji upotrebljava za luksusne sportske čamce, jahte, motorne čamce, jedrilice i t. d., za platice vanjske oplate, kajite i trenice paluba.
Australija ima ove vrste mahagonijevine: Bastard, Brisbane i Red.
Za brodograđevnu industriju važna je i gvajakovina (Quaiacum officinale, drvo San Domingo). Domovina mu je San Domingo i Jamaika. Gvajakovina je, s obzirom na svoju vanrednu tvrdoću (tvrda kao kost) i bogatstvo smole, prvorazredno drvo, koje je vrlo dobro za punjenje osovinskih i strojnih ležajeva, statvenih cijevi i brodskih krmilarskih kutija, ali prije upotrebe mora biti kuhana u lanenom ulju. Služi i za izradbu kola na koloturnicima pomične snasti kod brodova i jedrenjaka, čekića za kotlare i brodske šuperitelje u drvu. Drvo, odnosno jezgra, tamnosmeđe je ili žućkaste boje; vrlo često ima svijetle crte. Drvo je aromatično; ako ga ugrijemo ili trljamo, smrdi. Kora se prije obradbe mora odstraniti. Moramo ga pažljivo uskladištavati, jer lako puca. Trgovina razlikuje bijelu, crnu i karakašku gvajakovinu. Najbolja je crna, ali ni bijela ni karakaška nisu manje vrijedne. Gvajakovina se prodaje prema težini, u obliku ravne okrugle klade s bjelikom, duljine 1,5—2 m i promjera do 30 cm. Jedna je podvrsta gvajakovine Vera-drvo, slabijeg kvaliteta, ali često može da zamijeni pravu gvajakovinu.
Zeleno drvo (Greenheart). Domovina mu je Zapadna Indija i Gvajana. Drvo je vrlo tvrdo, bogato smolom, lako se obrađuje. Boja mu je zelenosmeđa, u poprečnom je prijesjeku gusto zbijeno, ima male žute točkice. Od njega se izrađuju klinarice i čivije kod jedrenjaka (za privez pomične snasti). Često zamjenjuje gvajakovinu. U drvenoj brodogradnji upotrebljava se za platice vanjske oplate kod brodova za arktička istraživanja i za vrata suhih dokova. Prodaju se trupci manjeg promjera. Spec. tež. γ = 1,10 t/m3.
Cedrovina se mnogo upotrebljava za gradnju čamaca i jahta. Najbolje su vrste: Libanon, Himalaja i Atlas, koje se vrlo rijetko nalaze u trgovini. Prodaje se većinom cedrovina od Cedrela; razlikujemo 16 vrsta. Domovina joj je USA, Kanada, Srednja Amerika (Honduras, Panama i Meksiko), Južna Amerika (Brazil i Gvajana) i otoci Zapadne Indije, osobito Kuba. Pojedine vrste prodaju se pod imenom svoje domovine. Trgovačke su vrste: Borovica mirisna (Yuniperus virginiana). Domovina: Kanada i USA. Drvo je vrlo lagano, ali tvrdo, boje cimeta ili crvenožućkaste, jakog mirisa. Thuja gigantea. Domovina: Kanada i USA. Drvo je lagano, ružičaste boje, vrlo trajno, ako je u vodi. Vanredno dobro za gradnju sportskih trkaćih čamaca. Najbolja je kubanska cedrovina, t. zv. mirisna cedrela, koja ima vanredno uske godove i zbog toga je mnogo tražena. Drvo je lagano, mekano, nešto porozno; boja varira od žutocrvenkaste do cimetne. Svijetlog je sjaja, jakog aromatično-smolastog mirisa, zato ga ne napadaju kukci. Polira se teže nego ostale vrste. Postoje vrste, kojima je drvo bijeložute do svijetlocrvenkaste boje s valovitim prugama. Te su: bijela, crna, crvena, australska, Kolorado i Jamaika cedrovina. Ona se uglavnom upotrebljava za gradnju sportskih, trkaćih i luksusnih čamaca i jahta te za unutarnju opremu luksusnih kajita, kabina, salona kod većih jahta i putničkih brodova. Drvo je svijetle ili tamne cimetnosmeđe, a katkada i crvenkastosmeđe boje. Godovi su vidljivi i prilično jednoliki. I zapadna Afrika šalje na tržište razne vrste t. zv. cedrovine, koje su po mirisu i po drugim svojstvima vrlo slične srednjoameričkim vrstama. Afrička je cedrovina crvenija od američke, ali je i teža i kompaktnija (gušća). U poprečnom prijesjeku godovi su vrlo vidljivi.
Od raznih vrsta hrastova u brodogradnji se mnogo primjenjuje bijeli hrast (Quercus alba), kome je domovina USA. Bijela hrastovina najviše sliči našoj hrastovini, koja se dobiva od hrasta lužnjaka. Ova je hrastovina bijelocrvenkaste boje, ali nije tako teška i tako gusta kao naša hrastovina. Drvo vrlo teško gnjije i truli. U drvenoj brodogradnji upotrebljava se za sve elemente brodskog trupa, a u čeličnoj za palubne trenice. Za unutrašnju opremu brodova dolaze u obzir i amerikanska orahovina, jasenovina, topolovina, citrovina i druge vrste. Eukaliptusovina ili australska mahagonijevina po građi je vrlo slična mahagonijevini. Trgovačke su vrste: Jarrach-Karri, Talg, Black butt, Gruba i t. d. S obzirom na njihovu vanrednu tvrdoću, upotrebljavaju ih za ona mjesta na drvenoj palubi, koja su podvrgnuta jačim naprezanjima (za temelje priteznih vitala, bitava, za sidrene oči i u opremi za porinuće). Drvo je vrlo otporno prema crvotoču i gnjiloći.
Od domaćih vrsta u brodogradnji se upotrebljava crnogorica: borovina, smrekovina i jelovina. Borovina se dobiva od crnog bora (Pinus nigra), crvenog bora (Pinus rubra), planinskog, bijelog ili šumskog bora (Pinus silvestris), primorskog bora (Pinus marittima ili pinaster), Alepskog bora (Pinus halepensis), limba-bora (Pinus cembra) i t. d. Borovina odskače od ostalih domaćih vrsta crnogorice sadržajem smole, čvrstoćom i trajnošću. Smola je vrlo dobra obrana od kukaca. Drvo može biti crvene, svijetlocrvene, žućkastocrvene i crvenosmeđe boje (prema vrsti bora). Bolje su vrste borovine iz sjevernih krajeva, jer su godišnji prsteni vrlo uski (jesensko drvo). Južnije su vrste slabije, među ovima se ističe crni bor; drvo mu je dosta elastično i trajno. Težina borovine jako varira: sjeverne su vrste teže od južnih. Specifična je težina južnih vrsta γ = 0,42—0,63 t/m3, a sjevernih γ = do 0,89 t/m3. Najviše se upotrebljava za palubne trenice kod čeličnih brodova, a kod drvenih za razne elemente brodskog trupa (jarbole i ostale brodske oblice). Limbovina se mnogo upotrebljava za gradnju brodskih modela, jer ima lagano i mekano i na suhu vrlo trajno drvo. Nešto je mirisavo.
Jela (Abies pectinata). Jelovina je bijele boje, metalnog sjaja, često žilasta. Drvo je lagano i slabije od ostalih vrsta smolastih drva. Godovi su veoma izraziti i vidljivi, jesenska je građa drva tamnije boje od proljetne. Drvo nije homogene građe, jer je jesensko drvo tvrđe od proljetnog (koščato); zbog toga iako puca u lučno-prstenastom smjeru (okružljivost). Drvo je vrlo elastično, ne podnosi vlagu (u njoj brzo trune). Upotrebljava se za jarbole, križeve i ostale lake oblice, kod kojih je potrebna velika žilavost. Vrlo je prikladno za gradnju peniša, teglenica, maona, za podnice dna i oblogu skladišta.
Smreka (Picea excelsa, Pinus abies). Smrekovina je vrlo slična jelovini, ali ima smolaste sudove, koji se zapažaju i prostim okom; u poprečnom prijesjeku izgledaju kao bijele neprozirne točke. Drvo je bogato smolom, njome i miriše. Zrelo je drvo žućkaste i crvenobjelkaste boje. Obrađena je površina svijetlosvilena. Drvo je lagano, finih vlakanaca, malo homogeno, elastično i umjereno mijenja oblik i obujam. Kvaliteta drva ovisi о uvjetima rasta i 0 dobi stabla. Bolje su vrste iz planinskih predjela. Smrekovina je vrlo duga i bez čvorova; zato je vrlo podesna za jarbole i ostalu laganu deblovinu kod brodova.
Ove tri vrste drva (borovina, smrekovina, jelovina) primjenjuju se i u čeličnoj brodogradnji: za unutarnju oplatu rebara, priboj, oplatu dvodna, poklopce grotla, sponje grotla, palubne trenice, drvene pregrade pri prijevozu rasutog tereta, drvene pregrade u rashladnim skladištima (komorama), mosnice za stelaže, brodske upore, bokobrane i bokoštitnike, obloge stijena, brodsko pokućstvo i za mnogobrojne ostale svrhe (u navozu za saonike i saonice).
Hrastovina. Ona se vrlo mnogo primjenjuje u čeličnoj i drvenoj brodogradnji. Domaću hrastovinu dobivamo od hrasta lužnjaka (Quercus pedunculata), hrasta kitnjaka (Quercus sessliflora), hrasta medunca (Quercus pubescens), od česmine (česvine — Quercus illех). Hrastovina je vrlo tvrdo, teško i čvrsto drvo, dosta je otporno prema truleži, žilavo, elastično i vrlo trajno. Godovi su jako vidljivi. Specifična težina γ = 0,633—0,856 t/m3. Upotreba: primorska i hrastovina s krša (osobito zbog svoje tvrdoće) kod opreme uređaja za porinuće (klade, potklade, saonik, saonice i t. d.) i za sve elemente trupa u drvenoj gradnji. Mora se upotrebiti drvo dugih vlakanaca; to je osobito potrebno kod uzdužnih elemenata broda, na primjer za kolibicu, pasma, vanjsku oplatu i t. d. Slavonska hrastovina upotrebljava se za bolje i finije radnje; osobito je pogodna za pokućstvo i ostalu unutarnju opremu, jer se luženjem (bajcanjem) i laštenjem (poliranjem) mogu postići vanredna i postepena nijansiranja u boji (od svijetlog do tamnijeg tona), što daje ugodne optičke efekte kod opreme salona, kabina, hodnika i t. d. Česvina je osobito tvrdo drvo, gusto i vrlo teško, građa joj je homogena, bijelocrvenkaste boje, a prema srcu smeđa, katkada marmorizirano ružičasta. Lako se raspucava i iskrivljuje kod sušenja. Lagano se obrađuje odmah nakon močenja. Specifična težina γ = 0,903—1,182 t/m3. Kod male drvene brodogradnje upotrebljava se za razne elemente čamaca (statve, rebra, kobilicu i t. d.).
Domaća jasenovina i brestovina u drvenoj se brodogradnji upotrebljavaju za razne elemente trupa; sama jasenovina i za vesla, ručke vitala, kućice za kola koloturnika, unutarnje razdiobe i za pokućstvo. Jasenovina je prstenastoporozna, jako istaknutih godova, prilično teška, gusta i tvrda, žilava i vrlo elastična. Boje je bijeložućkaste, sedefne do smeđe, katkada i ružičaste. Nju lako napada drvotočac, ali ne truli brzo, ako je izmjenično podvrgnuta vlazi i suši. Na suhome je drvo vrlo trajno. Spec. težina γ = о,63—0,95 t/m3. Brestovina je tvrdo, teško, kompaktno, žilavo i elastično drvo. Po trajnosti jednaka je hrastovim (osobito za vlažna mjesta). Njezina se trajnost povećava, ako je sasvim pod vodom. Godovi su jako vidljivi. Drvo je žutosmeđe boje sa crvenim mrljama, koje kasnije potamne. Teško ga napada drvotočac i dobro podnosi promjenu vlage i suše. Spec. težina γ = 0,50—0,85 t/m3. Razlikujemo više vrsta brestovine; najbolju vrstu daje obični brijest.
Javorovina se upotrebljava u drvenoj brodogradnji za razne elemente kod čamaca, a u čeličnoj za unutarnje opreme. Mnogo se upotrebljava i za gradnju brodskih modela. Javorovina je veoma kompaktno, žilavo i tvrdo drvo. Boja je žućkasta (kod mladog drva) do smeđe (kod starog stabla). Gustoća je različita, a uvjetovana je mjestom rasta. Spec. tež. γ = 0,59—ο,81 t/m3. Uz javor (Acer campestre), u brodogradnji se upotrebljava mliječni javor (A. platanoides), ptičji javor (A. saccarinum i A. macrophillum). Ptičja javorovina osobito se primjenjuje za unutarnju opremu i namještaj. U trgovinu dolazi iz Sjeverne Amerike (USA i Kanade). Javorovinu teže napada drvotočac, ali ako je izložena izmjeničnoj promjeni vlage i suše, brzo propada.
U brodogradnji se upotrebljava i oskorušovina, koja se dobiva od oskorušnjaka (Pinus sorbus). Dobra je za zupce zupčanika, za klinove saonica i t. d. Drvo je vrlo tvrdo i jako homogene građe; godovi su vrlo uski, okrugli i koncentrični; boje je crvene ili crvenosmeđe, lako se obrađuje. Specifična težina γ = 0,84— 0,94 t/m3.
U brodogradnji se mnogo upotrebljava ukočeno drvo (šperploče). Šperploče se dijele na obične i stolarske (panel) ploče. Šperploče zovu se i furnirske ploče; one su proizvod od trostruko, petorostruko, sedmorostruko ili višestruko ukrižanih (pod 90 stupanja) listova, slijepljenih međusobno ljepilom. Stolarske (panel) ploče su proizvod od više međusobno slijepljenih drvenih letvica ili tankih gredica, koje mogu biti masivne ili na šip i utor. Za unutarnje slojeve ploča obično se uzima smrekovina, borovina i jelovina, dakle slabije vrste drva. Za vanjski sloj obično dolaze u obzir bolje vrste drva: afrička mahagonijevina, orahovina domaća ili strana, palisandrovina, jalšovina, brezovina, crvena bukovina i t. d. Ukočeno drvo (šperploče), koje dolazi u obzir za brodogradnju, mora imati 10—50 mm debljine i otpornost prema vlazi (čvrsto u vodi). Ukočeno se drvo upotrebljava za stambene prostorije na brodu (pregradne stijene kabina putničkih brodova, stropovi kabina, salona i drugih prostora). Veličine takvih ploča (duljina 4,5 m, širina 2,5 m) vrlo su pogodne za te radnje, jer ne reagiraju na promjene temperature; ne krive se. Šperploče se mnogo upotrebljavaju i u gradnji brzih motornih čamaca (torpednih) za vanjsku oplatu i unutarnje pregrade, a i za mnoge druge finije radnje.
Propadanje brodograđevnog drva. Mnogi drveni elementi, koji su ugrađeni u brod, u dok ili u brodogradilište, kao poklopci grotla, razne upore, bokoštitnici, klade doka i navoza, potklade i podboke navoza i doka, pragovi kolosijeka i t. d., podvrgnuti su utjecaju atmosferilija i zbog toga izloženi bržem ili polaganijem propadanju. Ako su ugrađeni elementi izvedeni od sirovog (neodležanog drva), za vrijeme kiše upit će dosta veliku količinu vode. Drvo se suši laganije ili brže prema godišnjem doba i prema atmosferskim prilikama. Ovo periodično mijenjanje vremena (vlaga — suša) u velikoj mjeri djeluje na drvo i smanjuje njegovo trajanje. Ako, na pr., ljeti ima mnogo kiše, ne može se pomišljati na sušenje drva naravnim putem, pa je propadanje drva ubrzano zbog truleži i različitih štetnika. Neprijatelji su drva: razne gljive, plijesan, kukci i vodene životinjice (koraste i mekušci), te suha, skladišna, crvena i plava trulež. Na brodovima su žarišta gljiva ugljenare i brodski rashladni prostori, jer se tamo najlakše razvijaju i rastu. Ako se drvo odmah ne složi i ne uskladišti, često ga napada t. zv. skladišna trulež. Kad je napad vrlo jak, drvo se kasnije ne može tehnički primijeniti. Vrlo je opasan neprijatelj borovine plava trulež; ona obično napada drvo, koje je u obradbi ili na skladištu. To se događa osobito onda, kad je drvo svježe ispiljeno i nagomilano sa mnogo vode. a zbog vlažnog vremena ne može se dovoljno brzo površinski osušiti. Nadalje, razne vrste kukaca uništavaju drvo na skladištu ili u samom brodu. Ispod vode drvo napadaju razni morski nametnici, biljni i životinjski. To su crvi cjevaši, ljušturaši i morske biljke. Najveći je morski štetnik brodotočac (Teredo navalis). Ličinke brodotočca, duge 1 mm, plivaju po površini mora, i od lipnja do rujna napadaju drvo. Poslije petnaestak dana one su već zrele, te buše drvo u velikim galerijama slijedeći građu vlakanaca, ali i u drugim smjerovima. Brodotočac naraste do 40 cm duljine i 2 cm u promjeru. Napada drvo razli
čite tvrdoće i svaku izbušenu galeriju oblaže vapnenastim slojem. Nikakvo domaće ni strano drvo nije otporno prema ovim neprijateljima.
Glavne upute za održanje brodograđevnog drva. Da bi ga zaštitili od raznih nametnika, već su Rimljani drvo okivali željeznim čavlima. Isto su tako i portugalski brodograditelji, prije ugradnje, pojedine elemente običavali pougljeniti na vatri (na pr. kobilicu i vanjsku oplatu).
Francuzi su u prošlom stoljeću upotrebili metodu pougljivanja gotovih i pripravljenih elemenata brodskog trupa pomoću rasvjetnog plina. Plamen plina, pojačan (radi izgaranja) strujom zraka, liže površine komada i tako nastaje pougljivanje.
Drvo se može očuvati od propadanja močenjem u vodi. U tom slučaju drvo mora biti nedavno odrezano. Nakon močenja drvo se nešto prosuši, ispili i složi. U sudovima svježe odrezanog drva, koje je uronjeno u vodu, nastaje proces osmoze, t. j. sudovi drva ispražnjuju svoje sokove i ujedno se pune vodom, koja rastvara sokove. Poslije močenja drvo se brže suši, jer se voda, koja je prodrla u drvo, brže isparuje od samoga soka. Moči se u slatkoj, slankastoj) i u morskoj vodi; slatka voda najbolje odgovara, jer najbrže rastvara sokove. Da bi bilo od koristi, močenje mora trajati najmanje 6—8 mjeseci za tvrde vrste, a 3—5 mjeseci za smolaste vrste drva. Smolasto se drvo nakon močenja polaganije suši i više smanjuje volumen. Dugo močenje nije dobro, jer drvo postaje manje otporno. Morska voda, doduše, polaganije rastvara sok, i sušenje je nakon toga sporije, ali drvo zadržava otpornost. Močenjem u moru zaustavlja se svaki početak truljenja. Jedina je veća neprilika močenja u morskoj vodi ta, što je drvo izloženo morskom brodotočcu. Zato je ipak bolje močenje u slankastoj vodi, jer u njoj morski brodotočac ne može živjeti.
Doba sječe stabala. Pokusima je utvrđeno, da je najpovoljnije doba sječe stabala prosinac, odnosno zimsko doba. Drvo, koje se siječe zimi, ima više škroba, a ono, koje se siječe ljeti, nema ga ili ga ima vrlo malo. Škrob u drvu, doduše, lakše izaziva napadaj kukaca, ali škrob uvećava mehanička svojstva drva; zbog toga se ipak drvo radije zimi siječe.
Namazi. Brodograđevno drvo prije ugradnje mora biti zaštićeno od truljenja. Vrijednost i trajnost drva povećava se raznim namazima. Namazi mogu biti od katrana ili tera, hladnog ili vrućeg lanenog ulja, karbolineuma ili drvenog katrana, uljene boje na osnovu cinka, olova i bakra. Prije ugrađivanja palubnih trenica, gornje lice čeličnih limova na palubi treba da bude jače namazano katranom ili karbolineumom i cementnim mlijekom. Tako se namaže i donje lice palubnih trenica. Nadalje, da paluba postane nepropusna, sljubnice i stikovi palubnih trenica šupere se nitima kučine, a potom se sljubnice i stiklovi opakline. Poslije grube i fine obradbe gornje se lice namaže vrućim lanenim uljem. Slično se zaštićuje drvo i oblaganjem dna ugljenara i skladišta kod trgovačkih brodova. Rashladni se brodski prostori izoliraju, i ugrađeno se drvo u tim prostorima konzervira tako, da se između dvije stijene (obično borovine) umeće tiještena plutovina u obliku ploča. Da bi postojanost rashladnog prostora bila što veća, između pojedinih drvenih stijena postavlja se više slojeva listova izolacionog papira. Unutarnje i vanjske strane dasaka više se puta namažu bezmirisnim vrućim lanenim uljem. Razdijelne stijene kabina, opreme kabina, drvena nadgradnja, drvene kućice i t. d. obično se tri put premažu najboljom uljenom bojom, a nakon toga i lakiraju. Kućice od tikovine u nadgradnji premažu se firnisom (pokošću) i jednom ili dvaput namažu finijim lanenim uljem. Razdjelne stijene putničkih kabina, koje su obično izrađene od ukočenog drva ili od borovih dasaka, do četiri puta se namažu uljem, a zatim se lakiraju. Poklopci grotla, sponje grotla, rubne letvice trostruko se namažu. Transportni brodovi svih vrsta (peniše, maone, teglenice i t. d.) obično se katranišu. Podvodni dio brodskog korita na trgovačkom drvenom brodu redovito se namaže katranom ili terom. Bolji brodovi (jahte, čamci i t. d.) namažu se uljenom bojom na bazi bakra. Svi drveni predmeti, koji su ugrađeni u brod, mažu se više puta vrućim ili hladnim lanenim uljem ili uljenom bojom.
Impregnacija. Dobri uspjesi, postignuti impregnacijom željezničkih bukovih pragova i telegrafskih stupova, naveli su brodograditelje, da se impregnira i drvo za brodogradnju. Za impregnaciju brodograđevnog drva dolazi u obzir samo tlačni i pneumatski postupak kvašenja. Ovim se postupkom drvo impregnira pomoću raznih tekućina, koje se uštrcavaju u suho drvo pod pritiskom od 8 atm. Za ovakvu impregnaciju vrlo je prikladna bukovina i borovina. Od bitnog je značenja činjenica, da kod impregnacije i bjelika postaje isto tako otporna kao i samo drvo. Vrlo je malen utjecaj promjene temperature i atmosferilija na impregnirano drvo. Impregnacijom se povećava trajnost drva i njegova otpornost prema tlaku. Tako, na pr., otpornost prema tlaku impregnirane crvene bukovine iznosi 274 kg/cm2 (najviša granica otpornosti prema tlaku kod drva), a neimpregnirane 230 kg/cm2. Glavne vrste brodograđevnog drva imaju slijedeće otpornosti prema tlaku: tablica
Sušenje brodograđevnog drva, t. j. odstranjenje prirodne vlage iz drva vrlo je važno za očuvanje drva od propadanja. Sušenje se može vršiti prirodnim putem, pomoću toplog zraka, koji struji ili stagnira, pomoću pregrijane pare i, napokon, postoji kanalno ili komorno umjetno sušenje.
Sušenje prirodnim putem. Streha (šupa bez strana) najprikladnije je mjesto za prirodno sušenje drva. Potrebno je da pod strehe bude popločen i da krov bude na dvije vode. Drvo se složi pod strehom; za prirodno sušenje potrebne su najmanje 3 godine. Za prirodni proces sušenja hrastovine, odnosno tvrdoga drva od 1 cm debljine potrebna je 1 godina, a za mekane vrste drva od 1 cm debljine 6 mjeseci. Velika je mana ovakva sušenja, što je drvo podložno promjeni temperature prema promjeni godišnjeg doba.
Sušenje pomoću toplog zraka. Drvo se složi u sušionicama (hangarima) i pomoću mehaničkih ventilatora izaziva se strujanje toplog zraka (30°—6o°), ili se suši strujanjem toplog dima. Topao zrak, odnosno dim proizvodi se izgaranjem gorivog materijala male vrijednosti (otpacima drva, pilovinom, strugotinom i t. d.). Sušenje se vrši i stagniranim zrakom.
Sušenje pregrijanom parom. Ovaj postupak sušenja sastoji se u tome, da se vodena para pregrije na oko 150°, i ona upija prirodnu vlagu iz drva. Pri ovom postupku treba biti oprezan, jer lako može doći do kemijskog rastvaranja i većeg raspucavanja drva.
Umjetno kanalno sušenje. Drvo se složi na vagonete, koji se gibaju u sušionici. Vagoneti se gibaju u intervalima, s jednog na drugi kanal. Struja toplog zraka struji u smjeru, koji je suprotan gibanju vagoneta.
Umjetno komorno sušenje. Drvo je složeno na vagonetu, koji miruje, a struja toplog zraka struji od dna vagoneta kroz složeno drvo.
Metaliziranje drva. Ovaj se postupak sastoji u nabacivanju (raspršivanju) rastaljene zaštitne kovine, pomoću komprimiranog zraka, na površinu drva. Zaštitni metali, koji obično pri ovom procesu dolaze u obzir, jesu aluminij, srebro, nikal, bakar i t. d. Metalna zaštita priječi propadanje drva; istodobno se postižu razni efekti u unutarnjoj opremi salona, kabina, hodnika i t. d.
Zaštita od vatre. Nedostatak je drva, što izgara plamenom. Poslije nesreća, koje su zadesile pojedine velike putničke brodove, došlo se do spoznaje, da je drvo potrebno imunizirati, kako bi postalo manje opasno. Postupak imuniziranja sastoji se u impregniranju drva solima, koje u nutrini drva stvaraju netopljiv talog. Impregnacija može biti pod vakuumom i pod pritiskom. Drvo se pod pritiskom impregnira bakrenim ili cinkovim solima, a potom klorkalcijem, vodenim staklom i t. d., ili se složi u velika željezna spremišta, gdje se najprije stvori vakuum i drvo isiše, a onda napoji amonijevim sulfatom, a zatim amonijevim boratom. Nakon impregnacije drvo se suši u sušionici pomoću struje toplog zraka. Tako impregnirano drvo ne gori, u vatri tek lagano pougljeni i ne prenosi vatru. Protiv vatre se impregnira ono drvo, koje ne dolazi u doticaj sa željezom. Ovako pripravljeno drvo vrlo lako upija vlagu. Vrste tvrdog i vrlo smolastog drva nisu toliko prikladne za ove postupke. Za impregnaciju drva protiv vatre dolaze u obzir amonijeve, alkalične i zemljoalkalične soli, ali i metalni spojevi. Najviše se upotrebljavaju amonijev fosfat i amonijev sulfat. Impregnacija se ne mora vršiti samo čistim solima, nego i mješavinama pojedinih sredstava za zaštitu od vatre. Katkada određena smjesa istovremeno zaštićuje od vatre, od gljivica i kukaca.
LIT.: M. Foerster, Das Holz, Leipzig 1911; E. Frigeri, Corso di costruzione navale, Milano 1924; J. A. Monroy, Das Holz, Berlin 1929; Bittner i Klotz, Furniere — Sperrholz —· Schichtholz, Berlin 1932; G. Rossi, Il costruttore navale, Milano 1932; A. Ugrenović, Tehnologija drveta, Zagreb 1932; H. Knoppe, Handbuch der Drechslerei, Leipzig 1938; H. Hadert, Holzschutz und Holzveredelung, Berlin 1938; L. Metz, Holzschutz gegen Feuer, Berlin 1939 ; F. Uterharck, Handbuch der Holzverarbeitenden Industrie, Leipzig 1941; F. Kollmann, Künstliche Holztrocknung und Holzlagerung, Berlin 1942; F. Uterharck, Handbuch für künstliche Holztrocknung, Leipzig 1943; M. Knežević, Mehanička prerada drveta, Beograd 1948; A. Ugrenović, Upotreba drveta i sporednih produkata šume, Zagreb 1948.Т. В.