DOMAGOJ, knez Dalmatinske Hrvatske (vladao oko 864— 76). Zasjeo je na prijestolje Trpimirovića pod nepoznatim okolnostima. Pri promjeni dinastije zacijelo je došlo do jačih unutrašnjih previranja. Tu situaciju iskorišćuju Mleci, i, prema izvještaju Ivana Đakona, dužd Urso Patricijak navali 865 mornaricom (cum navali expeditione) na Hrvatsku. Kako Domagoj još nije sredio prilike u državi, zatraži od Mletaka mir i dade taoce.

Da je Hrvatska već za Domagojeva vladanja bila jaka pomorska sila, pokazuju događaji u vezi s pljačkaškim akcijama arapske mornarice po jadranskim obalama. Oporavljeni Bizant ponovo pokušava uspostaviti svoju dominaciju na zapadu. God. 867 Arapi uzmiču pred jakim bizantskim brodovljem i odustaju od opsade Dubrovnika. Tada je praktički opet uspostavljen suverenitet Bizanta u južnoj Dalmaciji. Daljnjim aspiracijama Bizanta smeta u prvom redu jaka Hrvatska, koja ne priznaje njegov suverenitet. Bizant će Hrvatskoj zadati udarac tek kasnije. Kao saveznik cara Ludovika II., Bizant uputi pod Bari brodovlje, da u kombiniranoj akciji s kopna i mora oduzme Arapima to važno uporište. U sklopu bizantske mornarice nalazili su se i brodovi dalmatinskih gradova, a u vojsci je bilo i mnogo bizantskih podanika Slavena, osobito Konavljana, Zahumljana i Travunjana. No, zbog nesporazuma između Bizanta i Franaka, ne dolazi do zajedničke akcije, i bizantska se flota povlači. Kako je Ludovik i dalje insistirao da se zauzme Bari, zatraži od Domagoja, da sa svojim brodovljem dođe pod Bari; grad je doista zauzet u početku 871. Dok je hrvatska mornarica još bila pod Bariem, Bizant naumi obračunati s Hrvatskom. Pod izlikom, da su neretljanski gusari zarobili papine delegate, koji su se Jadranskim morem vraćali iz Carigrada u Anconu, bizantska mornarica napadne neupokorene Neretljane i usput opljačka i hrvatsku obalu. Bizant je zapravo htio prisiliti Domagoja da se vrati u Hrvatsku i time spriječiti zauzimanje Baria, jer je Bizant i tada podgrijavao svoje imperijalističke aspiracije u donjoj Italiji. Ipak nije u tome uspio, jer se D. nije vratio u Hrvatsku prije zauzeća Baria.

God. 872 opet počinju pljačkati dalmatinske gradove kretski Arapi. Mleci se na glas o tome spreme na obranu, a isto tako i Hrvatska. Sred tih događaja jedan hrvatski brod (Ivan Đakon kaže : predones Sclavi — hrvatski pljačkaši), negdje u blizini Piranskoga zaljeva, napadne mletačku patrolnu brodicu i zarobi je. Time opet započinju hrvatsko-mletački sukobi na moru. Iako ne znamo za pojedinosti, čini se, da je hrvatska mornarica nanosila Mlecima jače gubitke. Vjerojatno na molbu Mlečana, papa Ivan VIII. (874 ili 875) zatraži od Domagoja, »da protiv gusara, koji pod okriljem tvoga imena bjesne protiv kršćana, što snažnije istupiš«. Nije nam poznato, kakav je uspjeh imala ova papina intervencija. Međutim, Bizant se nikako nije mogao pomiriti s činjenicom, da u Hrvatskoj sjedi D. : on je vodio prorimsku politiku, a osim toga je neprekidno ugrožavao Mletke. No direktan napad na Hrvatsku ne bi bio osobito sretan, jer bi u tom slučaju Bizant vjerojatno izazvao rat s Ludovikom. Lakše je bilo protiv Domagoja stvoriti zavjeru. U nju su valjda bile upletene i pristaše dinastije Trpimirovića. О karakteru i opsegu zavjere nemamo podataka. Znamo, da je otkrivena i da su zavjerenici pobijeni.

Kad je Karlman, sin Ludovika II., postao kralj Italije, pokušao je uspostaviti suverenitet i nad Dalmatinskom Hrvatskom. Nato je izbio rat između Karlmana i Domagoja. To je opet bio uspjeh bizantske diplomacije. Hrvati su (po Ivanu Đakonu Sclavorum pessime gentes et Dalmacianorum — najgori soj Hrvata i Dalmatinaca) uglavnom operirali na moru. Pod zapovjedništvom Iljka, valjda Domagojeva sina i suvladara, hrvatska je mornarica opustošila istarske primorske gradove (Novigrad, Rovinj, Umag), koji su ležali na području Karlmanove države. Tad su intervenirali Mlečani kao saveznici Franaka, i hrvatske su pomorske snage odbijene. U to vrijeme umro je D., za Mlečane pessimus Sclavorum dux (najgori hrvatski knez). Njegovi su nasljednici s Mlecima sklopili mir.

LIT.: F. Šišić, Genealoški prilozi о hrvatskoj narodnoj dinastiji, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, 1913—14, str. 33—36; isti, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925, str. 345—360; Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953, str. 188—189.M. Šr.