DOBROTA, 42°26´ do 42°29´N i 18°46´E, selo uz istočnu obalu Kotorskog zaljeva od grada Kotora na jugu do ponornice Ljute na sjeveru, na stranama Pestingrada (1093 m), sjevernog ogranka Lovćena (1749 m). Zemljište se sastoji od flišne zone, koja je blago nagnuta i izdiže se do oko 100 m nadmorske visine. Iznad flišne zone, strane Pestingrada građene su od trijaskih i jurskih vapnenaca, vrlo su strme i neprohodne. U klimatskom pogledu D. se ne razlikuje od ostale Boke Kotorske. Odstupanja postoje jedino u atmosferskim strujanjima. Najjači je vjetar bura, koja puše najviše zimi sa sjevera kroz udolinu iznad Orahovca i produžuje Kotorskim zaljevom do Kotora zahvaćajući i Dobrotu. U proljeće i u jesen pušu vjetrovi sa sjeverozapada, zapada i jugoistoka. Ljeti se smjenjuju danik i noćnik, a dosta su česte i potpune tišine. Na dodiru vapnenca i fliša javljaju se vrela, ali ima i iskopanih bunara. Najjače je vrelo ponornica Ljuta. Njen se izvorni dio nalazi na Njeguškoj površi u Valištima, a vrelo je u neposrednoj blizini obale. Kako količina vode u vrelima zavisi od količine kiše, minimum je vode u julu i augustu. U flišnoj zoni uspijevaju masline, loze, smokve, naranče, limuni i razno povrće. Iznad flišne zone raste samo mjestimice trava, listopadno žbunje, a vrlo rijetko i primorski bor. Dobrotska obala nije razvedena. Jedino je na Plagentima mali poluotok, pred kojim je otočić sv. Nikola s istoimenom crkvicom. Ispred mnogih kuća ograđene su lučice (mandraći). Na obali ispod sv. Matije je pristanište za brodove lokalnog saobraćaja. Kod Sv. Stasija nalazi se obalno svijetlo sagrađeno 1880, a posljednji put rekonstruirano 1950. D. se prostire u dužini od oko 6 km, a sastoji se od zaselaka, koji su međusobno udaljeni nekoliko stotina metara. Imena zaselaka podsjećaju na prvobitna bratstva, koja su tamo živjela. Počinjući od Kotora, glavni su zaseoci: Tabačina ili Mišulić, Ilići, Zlatna Njiva, Truci, Plagente (gen. Plagenata), Ilijaševići, Dračeva Njiva, Vrlice, Biokovina, Tomići, Pijerovići, Kamenari, Vidrine, Radimiri, Tripkovići, Sv. Stasije, Marovići, Raškov Brijeg i Ljuta. U NOB-i najviše je stradala Ljuta, jer su je 1944 Nijemci pri povlačenju spalili te se danas ona sastoji od jedne jedine naseljene kuće i crkve. Iako je D. u administrativnom pogledu selo, ona po spoljašnjem izgledu, a često i po unutrašnjem uređenju kuća, daje osobine grada. Tu se ističu »palaci« (palače), kuće pomorskih kapetana, sagrađene u naročitom stilu. Većina tih objekata danas je prazna. U Dobroti se napose ističu dvije crkve: Sv. Stasije (1773) i Sv. Matija (1670). To su pravi muzeji, osobito Sv. Stasije. Od povijesnog je značenja jedna kuća sjeverno od Sv. Matije (danas bez krova). U njoj je zasjedala »centralna komisija« (narodna bokeljsko-crnogorska vlada pod predsjedništvom Petra I. Petrovića Njegoša) i izglasala rezoluciju о sjedinjenju Boke i Crne Gore, koje je trajalo od oktobra 1813 do juna 1814. Danas D. ima 906 st. Put iz Dubrovnika i Hercegnovog prolazi kroz Dobrotu. Lokalni pomorski saobraćaj obavlja se svakodnevno. D. ima dvije osnovne škole.

Povijest i pomorstvo. D. se prvi put spominje 1283, dok se za Ljutu kao flumen Daranti doznaje tek u prvoj polovini XIV. st. Star je svakako i naziv lokaliteta »Plagente«. Lingvistički se ovaj naziv izvodi od romanskog placeo (sviđa mi se). Na dalmatinskoj obali nije rijedak slučaj da isti lokalitet ima isto ime u dva jezika, romanskom i slavenskom. U Srednjem vijeku D. je bila sastavni dio Kotorske općine. Samostalnost općinsku dobila je od Mletačke republike 1704 zbog zasluga u ratovima protiv Turaka. Poslije propasti Mletačke republike 1797, Dobrotu je pratila sudbina ostale Boke Kotorske. D. je najviše poznata po svom pomorstvu. U Srednjem vijeku njeni stanovnici bili su slobodni seljaci, mornari ili kmetovi vlastele kotorske. To su neko vrijeme ostali i kasniji doseljenici. Međutim, dolaskom Mlečana u Kotor 1420 i kasnije (1483), kad su Turci zauzeli primorje od Risna do Hercegnovog, a Grbalj 1497, kotorska vlastela postaju pasivna; ističu se naprotiv Peraštani, Dobroćani i Prčanjani, najprije u borbi s Turcima u Boki, a zatim kao samostalni pomorci i vlasnici brodova i izvan Boke, po cijelom Sredozemlju. Zbog opće nesigurnosti na Sredozemlju trgovački brodovi su bili naoružani pa su istodobno služili i kao ratni brodovi. Stanovnici spomenutih mjesta ratovali su sami ili su sudjelovali u ratovima protiv Turaka s Mlečanima (Lepant, Kandijski rat, osvojenje Hercegnovog i Risna i t. d.). Poznat je podvig Dobroćana u atenskoj luci Pireju 1756. Jedna dobrotska tartana uništila je veliki turski šambek. Tada su se istakla braća Marko i Jozo Ivanović; prvi je poginuo, drugome su Mlečani podijelili plemstvo, a njihov otac Vuko bio je odlikovan zlatnom medaljom. Jozino odličje viteza sv. Marka čuva se danas u Mlecima u Museo civico Correr, a čalma Ibrahima, zapovjednika turskog šambeka, nalazi se u crkvi sv. Stasija u Dobroti. I u XIX. st. istakli su se neki Dobroćani na moru: za vrijeme Napoleonovih ratova u borbi protiv Engleza (kapetan Krsto Radimir), u Krimskom ratu (kapetan Filip Radimir), u crnogorsko-turskom 1876—78 i u rusko-turskom 1877—78 (kapetan Luka Dabčević). Osim toga Dobroćani su održavali jake trgovačke veze s Italijom, Albanijom i Levantom. Porodice Ivanović, Kamenarović, Milošević i Tripković imale su svoje podružnice u Mlecima, a Ivanović i Tripković i u Draču. Zbog svega ovoga Dobroćani su se pročuli po cijelom našem primorju i stoga je Kačić prvo i drugo izdanje svoga Razgovora ugodnog posvetio Dobroćanima. Mlečani su i druge Dobroćane odlikovali naslovom konte, i tako je ova nova aristokracija, proizašla iz redova pučana, potpuno zamijenila staru kotorsku vlastelu. Kad je na početku XIX. st., za vrijeme Napoleonovih ratova, cijela Boka ekonomski stradala, D. je izgubila 2,000.000 forinti, a samo porodica Tripković 400.000 forinti. Ipak je i u takvim prilikama D. imala najviše brodova u Boki: 30 duge plovidbe i 24 mala broda. Austrijskom okupacijom pomorstvo je u Boki gotovo zamrlo. Tek između 1850—70 izvršen je jači pokušaj za oživljavanje pomorstva u Boki. Tada je bokeljska trgovačka flota imala preko 100 brodova, od kojih je najviše bilo dobrotskih. Izvan Boke osnovao je Dobroćanin Bogdan Tripković (u početku ovog stoljeća) parobrodarsko društvo u Trstu, gdje su bili zaposleni mnogi Bokelji. Poslije I. svjetskog rata društvo je zajedno s Trstom pripalo Italiji. God. 1891 osnovali su Dobroćani (pomorski kapetani Josip i Filip Radoničić) parobrodarsko društvo Bokeljska plovidba, koje je vršilo lokalni saobraćaj u zaljevu. Pokušaji između dva svjetska rata da se oživi pomorstvo u Boki, pa i u Dobroti, nisu uspjeli.

Blagostanje iz XVII. i XVIII. st., na osnovi pomorske trgovine, ne ogleda se samo u spomenutim građevinama, nego i na književnom polju. Dobroćani su pisali i pjevali na narodnom jeziku: Josip Matković (1732—1811), Marko Ivanović (1741— 1825), Bogdan Ivanović (1800—1870) i Pavao Kamenarović (1821— 1903). Ivan Nenadić (1715—1784), iako rođen u Perastu, razvio je svoju književnu djelatnost u Dobroti. Pored drugih radova njegovo je glavno djelo Šambek satarisan, u kome je opjevana bitka u pirejskoj luci. Dobrotska književnost razvijala se u dva pravca: jedan je historijski i religiozno-crkveni, a drugi lirski. Neke su od tih književnih tvorevina štampane, a neke leže još u rukopisu. Lirska poezija ističe se pretežno pomorskim sadržajem. Nauka se za ove književne priloge nije još zainteresirala, premda oni to zaslužuju, napose zbog dobrotskog narječja, koje se u njima sačuvalo. Inače su Dobroćani uvijek nacionalno osjećali i sudjelovali u gotovo svim nacionalnim akcijama. Prigodom Krivošijskog ustanka (1869) tajni sastanci su se držali u kući Nika L. Tripkovića. Porodica Ivanović održavala je veze s Njegošem, a 1862 osnovana je u Dobroti Slavjanska čitaonica. I u NOB-i D. je predstavljala čvrstu vezu između Boke i oslobođenog zaleđa.

LIT.: N. Luković, Postanak i razvitak trgovačke mornarice u Boki Kotorskoj, Beograd 1930; A. Milošević i G. Ivanović, Dobrota i njene znamenitosti, Nova Evropa, 1934; P. Skok, Dolazak Slovena na Mediteran, Split 1934; N. Luković, Boka Kotorska, Cetinje 1951.I. S.

Počeci dobrotskog pomorstva sežu već u Srednji vijek. U XVI. st. dobrotski pomorci učestvovali su u bitki kod Lepanta, 7. X. 1571, pa u Kandijskom ratu (1645—69). U vrijeme napoleonskih ratova dobrotsko pomorstvo doživjelo je katastrofu: neke su brodove Englezi zaplijenili, a neke Francuzi odvukli. U XIX. st. Dobroćani su obnovili svoju trgovačku mornaricu tako, da su 1850 do 1870 godine imali lijep broj brodova, više negoli ijedno drugo mjesto u Boki. Značajno je, da u ovo doba, kad se u Dalmaciji počela buditi narodna svijest, dobrotski brodovi nose narodna imena kao: Blagodar, Beritelj, Bratinski, Dar, Dragoljub, Gjurko, Hitri, Ilija, Iskra, Javor, Jedinstvo, Leptir, Ljubezni, Ljubimir, Klas, Milka, Milost, Milostivi, Mirna, Nemirna, Novi klas, Orao, Plam, Roj, Slavjanski, Slavija, Sloboda, Sloga, Ures, Uredan, Uspomena, Treći, Zora, Nova Zora, Vitez i t. d.

Dobrotski brodovi, uz državnu zastavu, vijali su na prvom jarbolu narodnu zastavu (crveno-bijelu-modru), koju su zvali »slavjanski barjak«. God. 1857 osnovano je u Dobroti Narodno osiguravajuće pomorsko društvo, prvo na našem primorju. Cilj društva, po statutu, bio je osiguranje pomorskih i riječnih brodova i njihova tereta. Društvena je glavnica iznosila 200.000 računskih forinti. Za svaku se dionicu uplaćivalo 10% nominalne vrijednosti u gotovini, a za ostalih 90% izdavale su se obveznice. Rizik je obuhvatao: brodolom, požar i štete u vezi s gusarstvom. Zbog konkurencije jačih tršćanskih osiguravajućih društava, kojima je Austrija davala prednost, i društava, koja su radila na principu uzajamnosti, dobrotsko je društvo došlo u krizu i 1874 likvidiralo.

Pojava parobroda i nastala konkurencija, nemar Austrije za naše brodarstvo i veliki porezi i daće uništili su naše brodove na jedra. Posljednji dobrotski brod bark Nemirna (kuće Milošević) potopio se je 1903 u Biskajskom zaljevu.

LIT.: Pored navedenog još i G. Gelcich, Memorie storiche sulle Bocche di Cattaro, Zadar 1880; N. Luković, Postanak i razvitak trgovačke mornarice u Boki Kotorskoj, Beograd 1930.A. Mć.

Generalni providur Angelo Emo priznaje 20. I. 1716 Dobroti status profesionalnoga pomorskog naselja, budući da je uspjela »stvoriti tako veliko tijelo pomoraca, da je prema njemu ništavan broj pomoraca samoga grada (Kotora) i drugih mjesta u Zaljevu«. Tom su se prilikom Dobrota i Ljuta spojile u jednu administrativnu jedinicu i dobile pravo na izbor kapetana.

Dobroćanin je obično istodobno vlasnik broda, kapetan i trgovac. Poneki podaci mogu osvijetliti ekonomsku snagu Dobrote, odnosno pojedinih obitelji. Generalni providur Guerini javlja (1744) u jednom izvještaju: »D. je u posjedu više glavnica kapitala tako izdašnih, da se poneka penje do iznosa od 100.000 dukata.« Na početku francuske vladavine u Boki posuđuje (1807) Andrija Tripković vlastima iznos od 3000 zlatnih cekina, a godinu dana kasnije traži francuska vlada od dobrotske općine 600.000 mletačkih cekina. Jedna od obitelji (Radimir) dala je u razdoblju od tri godine pozajmice u ukupnom iznosu od 25.500 cekina. — Za ilustraciju jakosti dobrotske mornarice neka posluže ovi podaci: 1781 bilo je u Dobroti 11 tartana, 19 trabakula, 5 pjelega i 36 gaeta, a iz popisa od 16. X. 1807 vidljivo je, da je bilo 35 »patentiranih« brodova od 50 do 250 t, sa 2—22 člana posade i 2—16 topova.Mi. Mil.

Ribarstvo. U Dobroti nema ribara. U blizini mjesta su lovišta na srdele: Klačina, Mirkovići i Boljevići; na njima love ribari iz Mula i Orahovca.J. Bi.

Operacije u Narodnooslobodilačkom ratu. U zoru 6. IV. talijanska avijacija napala je razarače bivše jugoslavenske mornarice Zagreb i Beograd, vezane uz gat u Dobroti, i razarač Dubrovnik na sidru pred Dobrotom. Brodovi su ostali neoštećeni, a u mjestu je bilo srušeno nekoliko kuća.

Dobrotu zaposjedaju 17. IV. 1941 Talijani. U siječnju i veljači upadaju Talijani iz Dobrote u selo Gornji Morinj i Gornji Orahovac, pale kuće, a krstarica Bari potpomaže ovu akciju vatrom s mora. Poslije kapitulacije Italije D. je, do dolaska Nijemaca, bila kraće vrijeme slobodna.

Jedinice 2. dalmatinske udarne brigade prodiru 1. XI. 1944 s okolnih brda u Dobrotu i presijecaju kopnenu vezu između njemačkih garnizona u Risnu i Kotoru. Dana 7. XI. oko 6^h započinje njemačka ofenziva iz Risna i Kotora prema Dobroti. Artiljerija iz Prčanja i nekoliko naoružanih brodova prate kretanje pješadije i tuku položaje ispred čela njenih kolona. Istovremeno s početkom ovog napada, jedan vod njemačkih vojnika, koji se pod zaštitom mraka prebacio gumenim čamcima iz Prčanja u zaseoke Dobrote (Tripkovići i Radimiri), upao je u borbeni raspored naših jedinica i znatno olakšao napredovanje njemačkih kolona, koje su se istoga dana sjedinile kod Orahovca (uvala Ljuta). Naše snage povukle su se u brda. U okviru općeg povlačenja iz Boke Kotorske, Nijemci su 21. XI. 1944 napustili i Dobrotu.J. V.