DISCOVERY II, britanski brod (istisnine 1036 t, brzine 13,5 čv) za naučna ispitivanja mora, sagrađen 1929. Prvobitno je bio namijenjen ispitivanju biologije mora u Antarktiku u vezi s kitolovom. Građen je za plovidbu po lošem vremenu i u polarnim vodama. U svojoj dugogodišnjoj upotrebi do 1954 preplovio je oko 300.000 nm ponajviše u vodama Antarktika. Rezultati istraživanja ovog broda objavljeni su dosad u 27 svezaka, a daljnji se svesci još izrađuju. U istraživanjima Antarktike D. ju je dva puta oplovio čitavu, probijao se kroz oluje i led do zaljeva Whales i uz oceanografska istraživanja izvršio je hidrografski premjer obale Falklandskog sektora.

D. je izvršio u posljednje vrijeme dvije veće ekspedicije.

Ekspedicija 1950—51 pripremljena je pod upravom zavoda National Institute of Oceanography u Londonu. Brodom je zapovijedao J. F. Blackburn, a znanstvenom ekipom upravljao H. F. P. Herdman. Brod je otplovio iz Sheernessa 20. IV. 1950. Plovio je putem, koji je vodio u Plymouth, Maltu, Port Said, Colombo, Fremantle, Melbourne, Sydney, Wellington, Dunedin, otok Macquarie, ponovo u Melbourne i Fremantle, a zatim u Hobart, Sydney, Dunedin, Port Stanley, Simonstown, Durban, otočje Kerguelen, otočje Heard. Poslije ponovnog svraćanja u Fremantle put ga vodi u Colombo, Port Said, Gibraltar i Plymouth, kamo je doplovio 6. XII. 1951. Putovanje je trajalo 20 mjeseci; prevaljeno je 61.000 nm.

Svrha ekspedicije bila je: opće istraživanje Tihog oceana i upoređivanje postignutih rezultata s već poznatim podacima ostalih oceana; proučavanje prirodnih bogatstva Tihog oceana. Izvršeno je više specijalnih ispitivanja, osobito kitova i svega, što je s njima u vezi; i napokon ispitivanje valova, za koju je svrhu brod bio opremljen najnovijim aparatima. Razrađivanje i proučavanje skupljenih obilnih podataka i analiza ove uspješne ekspedicije trajat će nekoliko godina.

Ekspedicija 1952 izvršena je na inicijativu ustanove National Institute of Oceanography. Brod je otplovio 26. VI. 1952 iz Plymoutha i na krstarenju, koje je trajalo šest sedmica, izvršio podmorska istraživanja, proučavajući u prvom redu vrstu i debljinu nanosa morskog dna. Za ta istraživanja služila je posebna sprava sposobna da prodre u dno 10 m duboko. Po novoj metodi seizmičke refrakcije proučen je sastav morskog dna putem zvučnih valova. Ti su pokusi izvršeni pomoću osobitih sprava smještenih na brodu i na posebnoj relejnoj plutači udaljenoj 20 nm od broda. U plutači je ugrađen bežični prenosnik, a na dnu plutače bio je montiran hidrofon. Slične pokuse izveo je brod i na većim dubinama u zajednici s engleskim hidrografskim brodom Scott. Udaljenost između brodova iznosila je 100 nm. Oba broda bila su opskrbljena aparatima za primanje zvučnih valova nastalih od eksplozija detonatora pod vodom.

Posebna istraživanja poduzeta su s osobitim registratorom za bilježenje gibanja valova. Tu je spravu konstruirao National Institute of Oceanography i prvi put primijenio na brodu. S njom polazi D., 24. IX. 1952, iz Plymoutha u sjeverni Atlantik, gdje je mjesec dana proučavao valove. Tom je prilikom, jednog olujnog dana, zabilježen val visok 9,15 m, najviši val registriran na toj ekspediciji.

Za sve radove D. stalno je opreman najnovijim uređajima za znanstvena oceanografska istraživanja kao što su: podvodna televizija, aparat za mjerenje valova i aparati za ispitivanje morskog dna. Televizijska kamera konstruirana je za upotrebu do dubine od 300 m. Slike se prenose na televizijski ekran na brodu. Pokusna motrenja vršena su u Atlantskom oceanu oko Azora i kod praga Gettysburg pred španjolskom obalom, gdje je voda bila tako bistra, da su se vidjele ribe i do 50 m od kamere. U najnovije vrijeme D. vrši istraživanja za National Institute of Oceanography na čelu kojeg je G. E. R. Deacon.E. V.