DARDANELI (turski Çanakkale boğazi), antički Helespont, morski tjesnac između Galipoljskog polutoka i maloazijske obale.
Prirodne osobine. Dužina tjesnaca iznosi 71 km, a prosječna širina 4—5 km. Svojim izgledom i snažnom površinskom strujom (prosječna brzina 2,8 km na sat, mjestimično povećana i do 8 km na sat) D. nalikuju velikom riječnom toku. Postanak Dardanela, kao i Bospora, najbolje objašnjava mišljenje niza ispitivača (A. Philipson, A. Penck, P. Hoernes, W. Penck, J. Cvijić) o potapanju riječne doline u postdiluvijalno doba. U zrelom valovitom neogenom reljefu Galipoljskog poluotoka i maloazijske obale usječena je stara pliocenska dolina, nesumnjivo predisponirana nizom tektonskih depresija, vezanih uz rasjede. To je širi, viši i nepotopljeni dio tjesnaca, koji je bez sumnje fluvijalnog postanka. Sam bivši riječni tok, odnosno današnji morski tjesnac ne pokazuje tako jasne tragove fluvijalne erozije. Zbog toga se u novijim ispitivanjima turskih geomorfologa naglašava veliko značenje struja u vezi s kvartarnim i postkvartarnim kolebanjima razine Crnog i Egejskog mora. Srednje dubine tjesnaca kreću se između 50 i 90 m. Podmorski reljef vrlo je pravilan, sastavljen je od jednolikog prostranog žlijeba, koji je očito prevelik u odnosu na erozivnu snagu sadašnjih struja. Zbog toga je razumljivo, da laganim procesom recentnog zatrpavanja postaje središnji podmorski žlijeb uži i plići. Najuži je tjesnac u središnjem dijelu, gdje kraj Çanakkale ima 1950 m, a kod rta Nara samo 1350 m. Prva je užina nastala povećavanjem deltastog ušća manjeg riječnog toka, a druga je u vezi s oblikom rta i vrtlozima te jakom akumulacijom materijala. Pored toga, što je Dardanelski tjesnac većih dimenzija od Bospora, on je i po izgledu sasvim različit. Jednolična građa gotovo horizontalnih slojeva lapora, laporastih vapnenaca i pješčenjaka daju mu monoton izgled, nasuprot poznatoj raznolikosti i slikovitosti Bospora. I vegetacija je na padinama obiju obala također jednolična, a sastoji se od slabije razvijenog grmlja i makije te manjih skupina borovih šumaraka. Nema dovoljno ravnog prostora, plodne zemlje ni vode, te je upravo praznina i vrlo rijetka naseljenost njegovih obala najizrazitiji kontrast živahnom Bosporu.
Antropogeografske osobine. Istaknuta najznačajnija osobina Dardanelskog tjesnaca je slaba naseljenost i nedostatak većeg gradskog središta, koje bi se s obzirom na njegovu veliku prometnu važnost moglo očekivati. Pored Dardanosa najpoznatije staro naselje velikog historijskog značenja u ovom prostoru bila je Troja, danas neznatno selo podno Hissarlika. Međutim upravo s obzirom na vrlo velike teškoće prolaza kroz tjesnac pod uvjetima primitivne navigacije, lako se može objasniti položaj Troje, koja se nalazi podalje od obale tjesnaca. Ona nije bila, prema mišljenju V. Bérarda, lučki grad i čuvar ulaza u tjesnac, već mjesto prekrcaja robe s brodova na karavane, da se izbjegne opasna i tada vrlo često nemoguća plovidba kroz Dardanele. Najbolji primjer teškoća za plovidbu kroz tjesnac, čak i za brodove u XIX. st. pruža turska flota u ratu 1832, kad je bila prisiljena da zbog struja čeka gotovo mjesec dana pred ulazom u Dardanele, iako je bio hitan i važan zadatak, koji je imala izvršiti. Zbog čestih magla (osobito u zimskoj polovini godine), struja i mnogih zavoja u tjesnacu, zahtijeva se i u suvremenoj navigaciji oprez i pažnja. Rimljani, Bizantsko carstvo, Venecija, Genova, kao ni turska država nisu podigli u prostoru tjesnaca veće gradsko naselje, već samo utvrde. I današnja dva manja gradića, Gelibolu na sjeveroistočnom ulazu te Çanakkale na najužem dijelu tjesnaca, održali su se do danas u najtješnjoj vezi s vojničkim značenjem utvrda u blizini, slično kao i manja naselja na jugozapadnom ulazu (Seddül Bakir i Kumkale). Ostala rijetka i mala, prostorno znatno udaljena naselja, nalaze se pretežno na maloazijskoj obali, koja je općenito pitomija (vinogradi, maslinici i druge kulture) od evropske. Pored prometa i vojničke funkcije, u prostoru tjesnaca oduvijek je bilo na glasu ribarstvo, a u najnovije se doba nastoji unaprijediti poljoprivreda, osobito inozemni turizam.
LIT.: A. Philipson, Bosporus und Hellespont, Geographische Zeitschrift, 1898, 1; J. Cvijić, Geomorfologija, II, Beograd 1926 ; Ch. Parain, La Méditerranée, Paris 1936; X. de Planhol, L’origine du Bosphore et les Dardanelles d’après les travaux récents, Annales de Géographie, Paris 1949.V. R.
Navigacijski opis. Morski se tjesnac u navigacijskom pogledu dijeli u tri odsjeka. Prvi se odsjek proteže od jugozapadnih ulaznih rtova Ilyas Baba burnu i Helas burnu na sjevernoj obali i rta Yeniselar na južnoj obali do najužeg dijela tjesnaca između rtova Çanakkale i Kilidulbahr.
Sjeverozapadna obala tjesnaca je strma i duboka, pa brodovi mogu oplovljavati rtove sasvim blizu obale. Jugoistočna je obala niska i plitka, te mjestimično ima podvodnih pragova, koji se pružaju i do i nm daleko od obale. Sidriti se može svagdje, no južna je obala u tom pogledu povoljnija, jer su dubine manje i dno bolje drži. Uz obalu je u zaklonu iza rtova i struja slabija, a u mnogim zaljevima struja teče čak i u obratnom smjeru. Na južnoj strani ulaza nalazi se i grad Kumkale s tvrđavom.
Pri ulaženju u Dardanele opasna je obala južno od rta Kepez, gdje je plitki prag Kepez i jaka struja.
Drugi odsjek obuhvaća najuži dio tjesnaca, gdje su i najjače struje, ali je zaklonjen od svih vjetrova. Pruža se prema sjeveru od Çanakkalea do rta Nağra burnu, gdje tjesnac oštro zavija prema istoku. Sjeverno od (Çanakkalea, gdje se ističe velika četvorokutna kamena tvrđava, nalazi se sidrište Dardan liman, koje je blizu obale plitko, ali se dno podalje naglo ruši u dubinu. Istočna je obala, osim sidrišta Dardan liman, strma i duboka. Rt Nağra burnu svršava dugim pješčanim jezikom; južno od njega često se sidre brodovi. Zapadna je obala sve do naselja Eceabat (Maytos) strma i duboka, osim sjeverno od tvrđave Değirmen. U sjeverozapadnom je kutu zaljev Kilye, koji je dobro sidrište, ali su u njemu sjeveroistočni vjetrovi veoma jaki. Istočno od zaljeva Kilye nalazi se draga i tvrđava Boğali kalesi, gdje je obala veoma plitka. Pred dragom se ne može sidriti, jer je izložena jakim strujama i vjetrovima, ali i zbog toga, što tu prelaze podmorski kabeli s azijske na evropsku obalu.
Treći se odsjek tjesnaca, od rta Nağra burnu do rta Cankaya burnu, proteže u smjeru sjeveroistoka; širok je i dubok, osobito uz sjeverozapadnu obalu, ali tu vladaju najžešći sjeverni i sjeveroistočni vjetrovi, koji dolaze zajedno s valovima iz Mramornog mora. Sjeverozapadna je obala visoka i duboka, a južna niska, plitka i mjestimično močvarna. Prva pličina Abydos nalazi se pred antičkim Abydosom, 1,5 nm istočno od Nağra burna, druga pličina na južnoj obali pred ušćem rijeke Yapildak, a treća (Moussa) pred ušćem Çiflik cay. Ta su plitka mjesta dobra sidrišta, ali samo po lijepu vremenu ili za južnih vjetrova. Za sjevernih su vjetrova opasna.
Najistočniji dio Dardanela, Galipoljski tjesnac (Gelibolu), nalazi se između Galata burnu i rta Cankaya burnu, na sjeverozapadnoj obali sjeveroistočno od grada Gelibolu te od rta Çardak Ova burnu do sjevernog ruba pruda Zindjir Bozan, koji je označen svijetlećom plutačom na sjevernom rubu južne obale.
U Galipoljskom tjesnacu nalaze se tri sidrišta. Najbolje je jugozapadno od grada Gelibolu, koje je zaštićeno od sjevernih vjetrova. Sidrište Bağ Çeşme istočno od grada izloženo je vjetrovima i valovima iz Mramornog mora, a na suprotnoj obali sidrište Çardak pred ulazom u lagunu Çardak dobro je samo za južnih vjetrova.P. M.
BORBA ZA DARDANELE U I. SVJETSKOM RATU
Strategijska važnost Dardanela očitovala se osobito za I. svjetskog rata, kad je Turska, potkraj listopada 1914, pod pritiskom Nijemaca, stupila u rat na strani Centralnih sila. Tim je bila prekinuta jedina preostala praktična pomorska veza između Rusije i ostalih Saveznika, te je u Velikoj Britaniji postepeno sazrela odluka, da se napadom na Dardanele i ulaskom savezničke eskadre u Carigrad Turska prisili na mir. Ta strategijski ispravna odluka, potaknuta sličnim uspjesima Engleske za prijašnjih ratova Dardanele i ulaskom savezničke eskadre u Carigrad Turska prisili na mir. Ta strategijski ispravna odluka, potaknuta sličnim uspjesima Engleske za prijašnjih ratova temeljila se na tradicijama britanske mornarice, da iskorišćuje svoju pomorsku moć protivu kopna. Operacije na Dardanelima, ukoliko bi bile provedene pravodobno i taktički ispravno, zacijelo bi uspjele, budući da Turska nije bila spremna za rat, a osim toga ona je stupila u rat protiv volje naroda, pod pritiskom Nijemaca i malene grupe političara, na čelu s Enver-pašom, te je gotovo sigurno, da bi u času ulaska savezničke eskadre u Carigrad, obustavila neprijateljstva. Plodovi takva uspjeha bili bi za Saveznike golemi. Bilo bi omogućeno snabdijevanje ruske armije ratnim materijalom i izvoz ruskog žita u ostale savezničke zemlje; za Ruse bi bila eliminirana fronta na Kavkazu i oni bi mogli prebaciti na Istočnu frontu nekoliko stotina tisuća vojnika, a za Veliku Britaniju bila bi otklonjena svaka opasnost protivničkog napada na Sueski kanal.
Svi ovi povoljni izgledi izjalovili su se međutim zbog nesloge i neodlučnosti u ratnom vijeću britanske vlade, odnosno u Admiralitetu. Prvi pomorski lord admiral Fisher odlučno je stajao na stanovištu koncentracije gotovo svih flotnih snaga na Sjevernom moru. On je predviđao eventualni kasniji desant na obale Njemačke, te se od prvoga početka odupirao svim nastojanjima prvog (civilnog) lorda Admiraliteta Churchilla, da se provedu kombinirane operacije na Dardanelima, pogotovu, što u ono vrijeme nisu stajali na raspoloženju ni potrebni transportni brodovi, ni dovoljan broj trupa. Usprkos tome, Churchill je čvrsto ostao pri svojoj namjeri, da izvrši operacije na Dardanelima, makar samo raspoloživim starijim ratnim brodovima i bez podrške trupa, t. j. nasilnim prodorom flote kroz dardanelske utvrde do Carigrada. Za uspjeh takva pothvata (bez podrške vojske), kakvu nije bilo presedana u povijesti pomorskog ratovanja (osim osvajanja zapuštene tvrđave Gibraltara od strane flotnog odreda admirala Rookea, 1704), izgledi nisu bili veliki. Da su operacije započele odmah nakon stupanja Turske u rat, forsiranje Dardanela bi možda i uspjelo. Početak operacija oduljio se međutim iz pomenutih razloga, a kad su napokon operacije započele, otezalo se uništenje dardanelskih utvrda dulje nego je bilo predviđeno. Moment iznenađenja bio je na taj način promašen, i flota je napokon morala odustati od samostalnog prodora kroz tjesnac. Tek tada su Saveznici pristupili združenim operacijama velikog stila: iskrcani su jaki odredi vojske na Galipolje (Gelibolu), ali je sve bilo prekasno. Turci su uz pomoć Nijemaca toliko utvrdili položaje i privukli tolike vojne snage za obranu, da su Saveznici napokon morali odustati od svog pothvata. Dardanelske operacije, strategijski dobro zamišljene, ali taktički slabo provedene, doživjele su potpun neuspjeh. Bio je to jedan od najjačih moralnih udara, što ih je Velika Britanija pretrpjela u I. svjetskom ratu.
Dardanelske utvrde. U doba stupanja Turske u rat, utvrde u Dardanelima sastojale su se od 22 fora, odnosno baterije, sa ukupno 77 teških topova ili mužara kalibra 210—355 mm, 29 topova i haubica kalibra 120 i 150 mm i 28 lakih topova. Veći dio topova, osobito teškog kalibra, bio je zastario. Utvrde su bile podijeljene u tri grupe: vanjske utvrde, na ulazu u Dardanele, i unutarnje utvrde, koncentrirane na najužem prolazu kod Çanakkalea, bile su najjače naoružane, a između njih nalazio se manji broj flankirnih baterija lakih topova, t. zv. srednji pojas utvrda. Odmah nakon objave rata Turci su uz pomoć Nijemaca znatno upotpunili slabe utvrde srednjeg pojasa sa 20 baterija modernijih topova (18 teških haubica i mužara od 210 mm, 60 topova i haubica od 105—150 mm i 18 lakih topova). Pet redova s ukupno 190 mina branilo je brodovima prolaz kroz tjesnac, a do početka i u toku operacija Turci su položili još 6 redova sa preko 200 mina. Osim toga upotrebljene su za operacija i lutajuće mine (v. sl. 2).
Prva faza operacija. Još prije stupanja Turske u rat, odmah nakon prodora njemačkih brodova Göben i Breslau u Carigrad, mješovita britansko-francuska eskadra pod kontra-admiralom Troubridgeom, a kasnije pod vice-admiralom Cardenom, blokirala je Dardanele, da spriječi isplovljenje njemačkih brodova u Sredozemno more. Nakon prekida diplomatskih odnosa između Turske i Saveznika, eskadra je 3. XI. 1914 u obliku demonstracije bombardirala vanjske utvrde Dardanela i uništila 4 topa i jedno skladište municije. U međuvremenu Churchill je u britanskoj vladi uporno zagovarao, da se provedu združene operacije na Dardanelima. Kako je ratni savjet u ono vrijeme razmatrao mogućnost združenih operacija na belgijskoj obali, a usto se nametalo i pitanje odašiljanja vojne pomoći Srbiji (preko Grčke), nije postojala mogućnost, da se za operacije na Dardanelima odvoje potrebne vojne snage. Kad je međutim ruska vlada (2. I. 1915) zamolila Veliku Britaniju, da izvrši demonstraciju protiv Turske radi rasterećenja Kavkaske fronte, Churchill je zatražio od admirala Cardena, da mu razradi mogućnost forsiranja Dardanela bez učešća vojnih snaga, naglasivši, da bi važnost uspjeha takve operacije opravdavala i teže gubitke u brodovima. Odgovor je glasio, da se takav pothvat ne bi mogao izvršiti u jednom potezu, nego u etapama i uz sudjelovanje većeg broja brodova. Prema planu admirala Cardena operacije bi se dijelile u sedam etapa: 1. uništenje vanjskih utvrda i obrambenih položaja na sjeverozapadnoj obali Galipolja; 2. čišćenje minskih zasuna na ulazu u Dardanele i eliminiranje baterija srednjeg utvrđenog pojasa; 3. uništenje unutarnjih utvrda oko tjesnaca kod Çanakkalea; 4. čišćenje glavnih minskih zasuna (između rta Kepez i Çanak-kalea); 5. eliminiranje preostalih utvrda sjeverno od tjesnaca; 6. prodor flote u Mramorno more; 7. operacije na Mramornom moru i osiguranje plovidbe kroz Dardanele (radi snabdijevanja flote). Operacije bi trajale oko mjesec dana. Admiralitet je načelno prihvatio ovaj plan 13. I. 1915, iako protivu volje prvog pomorskog lorda Fishera i admirala Wilsona. Potkraj mjeseca i ratno je vijeće, usprkos protivljenju admirala Fishera, usvojilo plan. Odlučeno je, da se eskadra admirala Cardena pojača sa nekoliko bojnih brodova preddrednotskog perioda, a povremeno i s najnovijim, upravo dovršenim bojnim brodom Queen Elizabeth. Francuska se vlada također suglasila s pothvatom i stavila na raspoloženje 4 starija bojna broda. S privolom grčke vlade odabran je kao baza eskadre zaljev Moudhros na otoku Límnosu.
Napad na vanjske utvrde započeo je 19. II. 1915. (v. sl. 1). Oko 10h bojni brodovi Triumph, Cornwallis i Suffren, te bojni krstaš Inflexible otvorili su vatru na protivničke položaje s udaljenosti od 7000 do 12.000 m. Turske baterije odvratile su paljbu, ali su je brzo obustavile zbog premalena dometa svojih topova. Poslije podne priključili su se vatri bojni brodovi Vengeance i Bouvet, a predvečer upali su u paljbu, za kratko vrijeme, upravo nadošli bojni brodovi Agamemnon, Gaulois i Queen Elizabeth. Cornwallis. Vengeance i Bouvet približili su se tom prilikom utvrdama na 3000—6000 m, ali ih je tada dočekala žestoka vatra protivnika. Zbog nastupa sumraka Carden je oko 17h i 30m prekinuo akciju, ne postigavši toga dana svoj cilj.
Slijedeći napad (v. sl. 2/I) izvršen je 25. II. U njemu je sudjelovalo 10 bojnih brodova (7 britanskih i 3 francuska) i jedan bojni krstaš. Bojni brodovi Queen Elizabeth, Agamemnon, Irresistible i Gaulois, te bojni krstaš Inflexible započeli su napad oko 10h 15m, držeći se izvan dometa turskih topova. Nakon dvosatnog intenzivnog bombardiranja krenuli su u napad bojni brodovi Cornwallis i Vengeance (u 12h 20m), a nešto kasnije (u 14h 5m) bojni brodovi Suffren i Charlemagne; približili su se utvrdama na 3000 m, obasuvši ih preciznom bliskom paljbom. Najzad (oko 15h 30m) prišli su baterijama (na manje od 2000 m) bojni brodovi Triumph i Albion i skršili posljednji otpor obrane. Operacija je uspjela. Saveznička eskadra približila se slijedeći dan ulazu u Dardanele; iskrcani odredi mornaričkih strijelaca uništili su, uz neznatan otpor protivnika, ostatak utvrda, a lake su jedinice odmah počele čistiti vanjski dio tjesnaca od mina.
Izvođenje druge etape operacija naišlo je na ozbiljne teškoće zbog stalnog pojačavanja obrambenih položaja srednjega pojasa utvrda novim baterijama, koje su smetale rad minočistača. Pojedine grupe bojnih brodova nastojale su iz daljine ušutkati baterije, ali nisu uspjele; baterije su bile dobro maskirane, a zbog velike udaljenosti brodova bilo je upravljanje vatrom otežano. Ni pokušaji iskrcanih odreda mornaričkih strijelaca (4. III.), da pronađu baterije i da ih napadnu s kopna, nisu urodili plodom zbog jaka otpora turske vojske. Najzad su morali čistiti prolaz noću.
U međuvremenu su Saveznici nastavili diplomatski pritisak na Grčku i Rumunjsku, da ih prisile na izvršenje savezničkih obaveza prema Srbiji. Kako je Velika Britanija odustala od namjeravanih operacija u Flandriji, postojala je mogućnost, da se odvoje manji kontingenti vojnih snaga, te je Grčkoj stavljeno u izgled, da će joj se u slučaju stupanja u rat pridružiti nekoliko savezničkih divizija. Zbog naglog napredovanja Centralnih sila na Istočnoj fronti ovi su pregovori ostali bez uspjeha. Zbog toga je porasla važnost pothvata na Dardanelima, koji je dotada bio zamišljen više kao diverzija, koja se svaki čas može prekinuti. Sve više je sazrijevala spoznaja, da tim operacijama valja pridati veću važnost. Iako se još uvijek ostalo pri odluci, da flota sama izvrši prodor kroz dardanelske utvrde, postalo je jasno, da su za okupaciju Galipolja (nakon prodora flote), a prije svega za zauzimanje Carigrada potrebne i vojne snage. Zato je do sredine ožujka 1915 otpremljeno na Límnos oko 40.000 britanskih i 20.000 francuskih vojnika. Namjeravali su pojačati taj odred australsko-novozelandskim četama i jednim ruskim korpusom od oko 50.000 vojnika, na 130.000 boraca, što se smatralo dovoljnim za zauzimanje Carigrada. S ruskom vladom dogovoreno je, da u Odessi pripremi desantni korpus i da crnomorska flota u času, kad se saveznička eskadra pojavi pred Carigradom, napadne utvrde Bospora s istoka. Tek nakon eliminiranja utvrda i uništenja turske flote, imale su se iskrcati čete i prodrijeti u tursku prijestolnicu.
Dok su se stvarali ovi nacrti, operacije kod Dardanela odvijale su se prema planu, iako uz znatne teškoće. Ne čekajući uništenje baterija srednjeg obrambenog pojasa, admiral Carden je u prvoj polovini ožujka bojnim brodovima u nekoliko navrata (direktnom i indirektnom vatrom) s velike udaljenosti bombardirao utvrde oko tjesnaca kod Çanakkalea. Bio je to uvod u glavni napad, koji je imao započeti 17. III. Uto je admiral Carden zbog bolesti iznenada bio smijenjen, a naslijedio ga je tadašnji drugi admiral eskadre de Robeck. On je u cijelosti prihvatio plan za opći napad, što ga je izradio njegov prethodnik, i pristupio njegovu izvođenju 18. III. 1915.
Za napad (v. sl. 2/II) flota je bila podijeljena u tri divizije. Najjači brodovi Queen Elizabeth, Inflexible, Agamemnon i Lord Nelson sačinjavali su Prvu diviziju. Druga divizija imala je 8 starijih britanskih brodova, a Treća divizija 4 francuska i 2 britanska bojna broda. Prema planu brodovi Prve divizije (l, m, n, o) zauzeli su prije podne položaje za bombardiranje (na liniji A), oko 14.000 m od tjesnaca, upravo izvan dometa glavnih utvrda (13,16,17,19, 20) i oko 11h 30m otvorili vatru na njih. Oko 2000 m iza njih (na liniji B) stajala su u pripravnosti 4 francuska bojna broda (p, r, s, t), a ostala dva broda Treće divizije (u, v) zauzela su položaje na oba krila, između linija A i B; njihova je zadaća bila, da napadom na baterije srednjeg obrambenog pojasa (prvenstveno 7 i 8) zaštite ostale brodove od bočne vatre; ukoliko im to ne bi pošlo za rukom, imali su ih poduprijeti krilni brodovi linije B. Pošto brodovima Prve divizije uspije oslabiti otpor glavnih utvrda, imala je Treća divizija prodrijeti između brodova linije A i postepeno zaploviti do granice pročišćenog prolaza kroz mine (oko 9000 m od tjesnaca) te nastaviti bombardiranje utvrda. Brodovi Prve divizije slijedili bi ih otprilike do 12.000 m od tjesnaca (po potrebi i bliže) te napali utvrde 23 i 24 (sjeverno od tjesnaca). Poslije bi brodove Treće divizije zamijenilo 6 brodova Druge divizije (p r‘ s' t' odnosno u' i v'), a preostala dva broda te divizije imala su zadaću da u noći pruže podršku minočistačima pri čišćenju minskih zasuna. Očekivalo se, da će minočistači već dva sata nakon početka napada moći započeti sa čišćenjem i do zore prokrčiti 800 m širok prolaz do zaljeva Sari Siglar. Brodovi prednje linije uplovili bi tada u zaljev i nastojali izbliza uništiti utvrde tjesnaca. Kao diverziju, imala je divizija mornaričkih strijelaca s Límnosa (na 7 transportnih brodova), pod zaštitom krstarica, izvršiti desant na zapadnoj obali Galipolja. Radi zaštite od mina svaki je bojni brod pratio po jedan naoružani vedetni čamac, koji je imao motriti na lutajuće mine i uništiti ih, ako se približe brodu.
Napad je tekao isprva povoljno, i činilo se, da bombardiranje ima dobar uspjeh. Nešto iza 12h naredio je admiral de Robeck Drugoj diviziji, da prijeđe u napad. Ona se približila tjesnacu na 10.000 m, ali je otpor turskih utvrda bio još veoma snažan; gotovo svi brodovi obaju divizija pretrpjeli su manja ili teža oštećenja. Vatra turskih baterija postepeno je jenjala, te je de Robeck (u 13h 45m) naredio minočistačima, da započnu sa čišćenjem prolaza. Budući da je Treća divizija teško trpjela od protivničke vatre, izdao je nalog, da je zamijene brodovi Druge divizije. Još prije nego je dovršena smjena, zadesila je savezničku eskadru prva katastrofa; francuski bojni brod Bouvet naišao je pri povratku (oko 14h) na minu i potonuo u roku od tri minute, gotovo s cijelom posadom. Brodovi Prve i Druge divizije nastavili su bombardiranje s dobrim uspjehom, kad je (oko 16h) bojni krstaš Inflexible, teško oštećen od pogotka mine, morao napustiti postroj. Ni četvrt sata kasnije udario je o minu i bojni brod Irresistible; posada je morala napustiti brod, a on je potonuo u toku noći. Nakon ovih gubitaka (dva francuska bojna broda bila su također teže oštećena od artiljerijske vatre) uvidio je admiral de Robeck, da bi boravak bojnih brodova u Dardanelima preko noći bio opasan. Stoga je morao napustiti zamisao o pročišćivanju minskih zasuna do zore. Oko 18h naredio je prekid akcije. Koliko je pravilno procijenio opasnost, pokazalo se pet minuta kasnije, kad je i bojni brod Ocean naišao na minu. Svi pokušaji, da se brod spasi bili su uzaludni, i oko 19h 30m posada ga je morala napustiti. Kako se kasnije ustanovilo, Turci su nakon pročišćivanja vanjskog prolaza Dardanela (8. III. u noći) potajno položili novi red mina (XI), upravo na mjestu, kuda su saveznički brodovi prolazili. Sva tri broda naišla su na taj zasun.
Poslije rata neki su kritičari zamjerili admiralu de Robecku, da je prerano prekinuo akciju; da su turske baterije gotovo iscrple municiju i da bi uporno produljenje operacije, usprkos pretrpljenim gubicima, dovelo do punog uspjeha. Takva mišljenja međutim nisu opravdana. Prema službenim turskim podacima baterije su raspolagale još dovoljnom municijom; utvrde su bile uglavnom još sposobne za snažan otpor, a sve i da je uspjelo pročistiti minske zasune do zaljeva Sari Siglar, preostalo bi još pet minskih zasuna sa gotovo 200 mina u samom tjesnacu, pod neposrednom zaštitom glavnih utvrda. Teško je prema tome vjerovati, da bi ijedan brod neoštećen i sposoban za daljnju borbu uplovio u Mramorno more.
Druga faza: združene operacije. Nakon pretrpljenih neuspjeha, teških gubitaka i neočekivana otpora turskih utvrda Saveznici su uvidjeli, da flota sama, bez suradnje vojske, ne može proći kroz Dardanele. Politički razlozi i pitanje prestiža nisu dopuštali prekid akcije, a raspoložive vojne snage na Límnosu nisu bile organizirane i opremljene za desantne operacije većega stila, niti su zato bile dovoljno snažne. Čete su stoga prevezene u Egipat, da se iznova formiraju za nov pothvat. Nastao je zastoj, a to je Turcima ostavilo vremena, da još jače utvrde položaje i dopreme pojačanja. Prije početka operacija nalazilo se na Galipolju oko 40.000 vojnika i 100 topova, a na maloazijskoj obali 20.000 vojnika i 50 topova.
Do 19. IV. 1915 Saveznici su izvršili sve pripreme za desantne operacije. Na otoku Límnosu, kao glavnoj bazi, i na obližnjim otocima sakupilo se oko 75.000 vojnika sa 140 topova, a za podršku desanta stajalo je na raspolaganju 18 bojnih brodova, 12 krstarica i 29 razarača. Usto se nalazilo u sastavu flote i 12 podmornica. Na otoku Límnosu bio je izgrađen aerodrom, tako da je admiral de Robeck, pored hidroplana i balona za reglažu vatre, raspolagao za operacije i većim brojem aviona. Svrha združenih operacija bila je, da se napadom s kopna zauzmu i eliminiraju glavne dardanelske utvrde nasuprot (Çanakkaleu, oko mjesta Kilidulbahr, kako bi flota mogla prodrijeti u Mramorno more (v. sl. 2/III.). Početak desanta predviđao se za 23. IV., ali je zbog lošeg vremena morao biti odložen na 25. IV. 1915. Zbog nepovoljne konfiguracije obale Galipolja i jako branjenih položaja turske vojske bio je izbor mjesta desanta veoma težak. Najzad je odlučeno, da se glavni desant (zbog povoljne konfiguracije zemljišta i dobre mogućnosti za podršku flote) izvrši na jugozapadnom kraju poluotoka, između rta Teke i Seddülbahir (žal V i W), iako se na tome mjestu očekivao žestok otpor protivnika. Manji odredi imali su se iskrcati sjeveroistočno od rta Teke (žal X i Y) i u zaljevu Morto (žal S). Usto je odlučeno, da se jedna divizija iskrca kod rta Gaba Tepe (oko 18 km sjeveroistočno od rta Teke), da napadne protivnika sa sjeverozapada. Radi diverzije predviđala su se još dva manja desanta, jedan u blizini Bulaira (na korijenu poluotoka) kod rta Xeros, a drugi na azijskoj obali kod Kumkalea (francuske čete). Prvome je bila svrha, da što više odaleči turske rezerve od mjesta glavnog desanta, a drugi je imao vezati artiljeriju jakih utvrda kod Kumkalea, kako ne bi smetala glavni desant. Nakon uspješno provedenog glavnog desanta, diverzione su se čete imale pridružiti ostalim četama na Galipolju. S obzirom na udaljenost pojedinih područja desanta, flota je bila podijeljena u nekoliko odreda. Glavnina je pružala podršku desantu na žalima S, V, W, X i Y, francuski brodovi kod Kumkalea, jedna jača divizija brodova kod Gaba Tepea, a manji odred kod rta Xeros. U praskozorje izvršen je prvi desant kod rta Gaba Tepe, ne naišavši na jači otpor. I ostali desanti prošli su u prvi čas bez većih gubitaka; jedino je glavni desant na žalima V i W naišao na gotovo nesavladiv otpor, te je trajalo nekoliko dana, dok su se svi desantni odredi, iskrcani na vrhu poluotoka, mogli spojiti i konsolidirati svoje položaje. Pritom su čete, iskrcane na žalu Y, zbog žestokih napada protivnika, morale napustiti stvoreni mostobran. I čete iskrcane kod Gaba Tepea naišle su kasnije na teškoće, te umalo nisu bile prisiljene da evakuiraju mostobran. Tek pošto su diverzione čete, iskrcane kod rta Xeros, bile prebačene na Gaba Tepe, uspjelo je konsolidirati položaj. Kasnije su ove čete došle pod vatru brodova turske flote (među njima i Göbena); ti su ih brodovi gađali s Dardanela preko poluotoka, sve dok ih bojni brod Queen Elizabeth (gađajući također preko poluotoka) nije protjerao svojom nadmoćnom vatrom.
Dovršenjem desanta započele su na Galipolju mukotrpne i krvave kopnene operacije, koje su potrajale gotovo 9 mjeseci, a da nisu urodile očekivanim uspjehom. Iskrcane čete uspjele su teškom mukom stvoriti utvrđene obrambene položaje, ali nisu bile kadre napredovati zbog jakog turskog otpora. Morao se sačekati dolazak novih pojačanja, ali su i Turci znatno pojačali svoje čete. U međuvremenu pojavile su se pred Dardanelima prve njemačke podmornice; 25. V. podmornica U21 potopila je bojni brod Triumph, a dva dana kasnije i bojni brod Majestic. Nekoliko dana prije toga (13. V.) jedan je turski razarač u noći napao i potopio bojni brod Goliath. Zbog tih novih opasnosti nisu brodovi mogli pružiti podršku iskrcanim četama. (Već ranije uspjelo je britanskim podmornicama prodrijeti kroz Dardanele u Mramorno more i one su u toku dardanelskih operacija potopile bojne brodove Hairuddin i Messudie, 2 razarača i velik broj brodova za snabdijevanje četa na Galipolju.)
U toku srpnja prispjela su Saveznicima znatna vojna pojačanja, a stigla su i četiri novosagrađena monitora, te je 6. VIII. u zaljevu Suvla, na tri plaže iskrcano oko 25.000 vojnika sa zadatkom, da napadnu turske položaje sa sjevera. Iako je desant bio uspješan i izvršen u savršenom redu, ova dobro zamišljena operacija nije urodila željenim uspjehom zbog slabog vodstva iskrcanih četa. Turcima je ubrzo uspjelo zaustaviti napredovanje tog odreda i prikovati ga uz mostobran. Ni onda, kad je odred (21. VIII.) bio pojačan sa dvije daljnje divizije, nije postignuto nikakvo napredovanje.
Najzad, kad je Bugarska, pod utjecajem savezničkih neuspjeha na Galipolju, u listopadu 1915 stupila u rat na strani Centralnih sila, položaj iskrcanih četa postao je bezizgledan. Preko Dunava i Bugarske stvorena je povoljna veza za snabdijevanje Turske ratnim materijalom, te se moralo očekivati, da će otpor Turaka samo još ojačati. Zbog toga je odlučeno (u studenome), da se obustave daljnje operacije, a iskrcane čete evakuiraju i dijelom prebace u Solun, radi pružanja podrške Srbiji. Povlačenje vojske započelo je potkraj studenoga i provedeno je u uzornom redu. Do početka siječnja 1916 bile su evakuirane sve čete, a da nisu pritom pretrpjele nikakve gubitke, ali su Saveznici u operacijama na Galipolju imali teških gubitaka. Od preko 200.000 vojnika, koliko ih je sudjelovalo u operacijama, izgubljeno je gotovo 50 %.
LIT.: J. S. Corbett, History of the Great War, Naval Operations, II i III, London 1921.Z. V.
DARDANELI I BOSPOR
Međunarodni položaj. Dardaneli i Bospor imaju veliko značenje u međunarodnoj politici, jer spajaju Crno more s ostalim morima, pa su za obalne države Crnoga mora jedini izlaz u druga mora. Od časa, kad je ono stupanjem Rusije na obale Crnoga mora prestalo biti unutrašnje more Turske, ovi su tjesnaci po međunarodnom pravu otvoreni plovidbi sviju zastava, jer spajaju dva otvorena mora. Ali kako su tjesnaci uski, može Turska, koja vlada svim njihovim obalama, stvarno priječiti prolaz. Zbog slabosti Turske i jer se radilo o izlazu jedne velevlasti na otvorena mora, upletale su se u »pitanje tjesnaca« uz samu Rusiju i druge velevlasti, kojih su se interesi ponajviše ukrštavali s interesima Rusije, pa je to pitanje postalo jedno od najvažnijih u evropskoj politici XIX. st. Zapadne velevlasti, napose Velika Britanija, žele spriječiti pristup ruskoj pomorskoj sili na Sredozemlje, a s druge strane žele na mahove osigurati svoj pristup u Crno more i k ušću Dunava. Rusija, kao moćna obalna država Crnoga mora, želi iz njega isključiti utjecaj svake neobalne države (time stječe tamo prevlastan položaj), a za sebe traži ne samo slobodan prolaz svoje ratne mornarice kroz tjesnace, nego i izravan utjecaj na režim tjesnaca, pa čak i zajedničku obranu ili potpuno gospodstvo. Turska sa svoje strane želi svoju sigurnost i nesmetanu vlast kao obalna država. To su stalne komponente u razvoju pitanja tjesnaca (kako se obično nazivaju u diplomatskoj povijesti Dardaneli i Bospor) od XVIII. st. naovamo.
Turska je dugo zastupala stajalište svoje pune suverenosti nad tjesnacima te je zatvarala prolaz svim stranim brodovima, dopuštajući tek posebnim ugovorima koncesije za trgovačku plovidbu pojedinih ugovornica. Osim kratkog razdoblja ruske premoći nad tjesnacima na temelju ugovora u Hunkyar Iskelesiu (1833), Turska je u XIX. st. zadržala gospodstvo nad tjesnacima; ona je mogla da zatvori tjesnace za strane ratne brodove, što je u britansko-turskom ugovoru iz 1809 proglašeno kao »staro pravilo Otomanskog carstva«. To je pravilo postalo i obveza za Tursku po Londonskom ugovoru od 1841. Tek je sultan mogao fermanom dopustiti prolaz u izuzetnim slučajevima (na pr. putovanje suverena). Isto tako mogli su kroz tjesnace ploviti brodovi pod ratnom zastavom, koji su po običaju bili u službi poslaništava prijateljskih država, a po Pariskom ugovoru (1856) i po dva laka ratna broda država ugovornica, koji su nadzirali slobodnu plovidbu po Dunavu. Nasuprot tome već je mirom u Drinopolju (Edirne, 1829) Rusija iznudila otvaranje tjesnaca za trgovačku plovidbu svih država, koje nisu u ratu s Turskom. To stanje, t.j. načelno zatvaranje za strane ratne brodove, a sloboda trgovačke plovidbe, trajalo je do I. svjetskog rata. Wilsonova točka 12 (§ 2) zahtijevala je trajno otvaranje Dardanela i slobodu, prolaza za sve zastave, pod međunarodnom kontrolom. Doista je mir u Sèvresu (1920) podvrgao tjesnace internacionalizaciji pod nadzorom međunarodne komisije sa vrlo širokim ovlastima. Taj ugovor nije proveden, a režim tjesnaca uređen je na mirovnoj konferenciji u Lausannei (1923). Tjesnaci su otvoreni za prolaz trgovačkih i ratnih brodova sviju zastava, ali nijedna neobalna država ne smije imati na Crnom moru ratnu mornaricu jaču od najveće mornarice crnomorskih država. To vrijedi i u ratu, dok je Turska neutralna, ali se u tjesnacima i na Mramornom moru ne smije vršiti nikakav ratni čin (na pr. pregled ili uzapćenje). Ako je Turska u ratu, može zabraniti prolaz neprijateljskih trgovačkih brodova, dok prolaz neutralnih ratnih i trgovačkih brodova ostaje slobodan, a Turska ima pravo pregleda radi sprečavanja kontrabanda. Trgovački avioni izjednačeni su s trgovačkim brodovima. Ugovor je odredio demilitarizaciju nekih područja uz tjesnace (otoci Mramornog mora te otoci Samothráki, Límnos, Imroz), a u cijeloj zoni dardanelskog tjesnaca smiju se držati samo redarstvene čete. Nadzor nad provođenjem svih tih odredaba imala je voditi Komisija za tjesnace sa sjedištem u Carigradu, koja je stajala pod okriljem Lige Naroda i imala njoj podnositi godišnje izvještaje. Ako bi sloboda tjesnaca došla u pitanje, države ugovornice imale su pravo intervencije. Taj režim nije zadovoljavao ni Sovjetski Savez (zbog otvaranja Crnog mora stranim ratnim brodovima) ni Tursku (zbog jakog ograničenja njezinih suverenih prava). Na zahtjev Turske došlo je do novog uređenja na Konferenciji za tjesnace u Montreuxu, na kojoj su uz Tursku sudjelovale Jugoslavija, Bugarska, Francuska, Grčka, Japan, Rumunjska, Sovjetski Savez i Velika Britanija, dok je Italija pristupila ugovoru uz neke rezerve 1938. Ugovor u Montreuxu od 20. VII. 1936 jače ograničuje prolaz stranih ratnih brodova i daje Turskoj veća prava. Funkcije Komisije za tjesnace prenesene su na tursku vladu. U doba mira prolaz trgovačkih brodova posve je slobodan. Za prolaz bez pristajanja mogu se ubirati samo takse označene u dodatku ugovora, a Turska ih može sniziti samo podjednako za brodove svih zastava. Sanitarna kontrola ima se izvršiti s najvećom brzinom, a brodovi, koji su sumnjivi zbog zaraznih bolesti, moraju primiti tursku sanitarnu stražu. Isti propisi vrijede i u slučaju rata, dok je Turska neutralna. Ako je Turska u ratu, sloboda prolaza ne vrijedi za brodove država, koje su s njom zaraćene, a ostali brodovi smiju prolaziti danju, i to putem, koji će odrediti turske vlasti. Isto vrijedi, ako se Turska smatra ugroženom od rata. Prolaz ratnih brodova treba uvijek diplomatskim putem najaviti 8—14 dana unaprijed turskoj vladi. Prolaz lakih, malih i pomoćnih ratnih brodova dopušten je bez ograničenja. Ostali ratni brodovi mogu prolaziti samo uz ograničenje, da u prolazu kroz tjesnace (t. j. Bospor, Dardanele i Mramorno more) ne bude odjednom više od devet jedinica stranih mornarica, koje ukupno ne smiju premašiti 15.000 t. Obalne države Crnoga mora mogu zahtijevati prolaz i za brodove od preko 15.000 t, ali ovi moraju prolaziti jedan po jedan uz pratnju od najviše dvije torpiljarke. Prolaz podmornica je zabranjen, osim podmornica obalnih država Crnoga mora, ako su građene izvan Crnoga mora ili kupljene, pa se upućuju u svoju bazu, ili ako treba da pođu na popravak izvan Crnoga mora. Podmornice smiju ploviti samo danju na površini i pojedinačno. Napokon mora Turska paziti, da se prolazom kroz tjesnace ne nakupe u Crnom moru preveliki efektivi mornarica neobalnih država Crnoga mora. Ukupna tonaža svih stranih mornarica (neobalnih država) ne smije prekoračiti 30.000 t, a ako se najjača crnomorska mornarica poveća, povećava se jednako i dopušteni maksimum, no najviše do 45.000 t. Pojedina neobalna država smije sama za sebe u Crnom moru imati u jednom času najviše dvije trećine tako određenog maksimuma. Trajanje boravka neobalnih mornarica u Crnom moru ograničeno je najviše na 21 dan. U slučaju rata, u kom je Turska neutralna, prolaz nije dopušten ratnim brodovima zaraćenih država, osim ako se radi o izvršenju obveza iz pakta Lige naroda ili o pomoći žrtvi napadaja prema nekom ugovoru o međusobnoj pomoći sklopljenom u okviru Lige Naroda (u duhu bi konvencije bilo, da se ta odredba danas analogno primjenjuje na Ujedinjene Narode). Ipak se dopušta, da ratni brodovi pojedinih država prođu kroz tjesnace, da bi se vratili u svoju redovitu bazu. Zabranjeno je vršenje bilo kakva ratnog čina u tjesnacima (uključivši uvijek i Mramorno more). Ako Turska stupi u rat, slobodna je od svih obveza i može urediti prolaz po svojem nahođenju. Isto može učiniti, ako se smatra ugroženom od rata, ali to mora objaviti drugim državama, a ove mogu to pitanje iznijeti pred vijeće Lige Naroda. Ako vijeće većinom od dvije trećine zaključi, da mjere Turske nisu opravdane, mora ih ona opozvati i za ratne i za trgovačke brodove. Prelijetanje vojnih aviona nije dopušteno, a prelijetanje trgovačkih dopušteno je samo uz prethodnu obavijest i u pravcima, koje odredi turska vlada. Konvencija je sklopljena na 20 godina i produljuje se dalje na neodređeno vrijeme ukoliko se ne otkaže dvije godine unaprijed. Svaka ugovornica može u razdoblju od pet godina od stupanja na snagu predložiti izmjenu. Ako takav prijedlog podupre još jedna (za izmjenu tonaže) ili dvije ugovornice (za ostale odredbe), pristupa se pregovorima i po potrebi sazivu konferencije. Za donošenje izmjena potrebna je jednoglasnost, a za ograničenje tonaže većina od tri četvrtine potpisnica, u kojoj većini moraju biti bar tri četvrtine obalnih država Crnoga mora (tu se računa i Turska).
U II. svjetskom ratu Turska je pod pritiskom Njemačke, koja je nakon osvojenja Grčke i Krete gospodovala Egejskim morem, propustila kroz tjesnace neke njemačke i talijanske brodove, koji su sudjelovali u pomorskim operacijama na Crnom moru (njemački stražarski brod Seefalke, talijanski pomoćni ratni brod Tarvisio, više njemačkih ratnih i pomoćnih ratnih brodova različite tonaže tipa E. M. S. i Kriegstransport). Pritom se turska vlada izgovarala na tehnički prilog konvencije u Montreuxu, koji ne spominje nove tipove brodova, o kojima se radilo. Ali iza obustave savezničkih ratnih dobava i američkog lendleasea, te energičnih protesta, nova turska vlada ograničila je 17. VI. 1944. prolaz kroz tjesnace samo na trgovačke brodove.
Nezadovoljan režimom tjesnaca, Sovjetski Savez potakao je pitanje tjesnaca na konferenciji u Jalti; ministri vanjskih poslova triju velevlasti upućeni su, da rasprave sovjetski prijedlog na idućem sastanku. U ožujku 1945 Sovjetski Savez otkazao je ugovor o neutralnosti s Turskom, a nešto kasnije zatražio je od Turske povratak okružja Kars i Ardahan, koje je Rusija stekla 1878 i opet vratila Turskoj 1921, kao i udio u kontroli tjesnaca. Na konferenciji u Potsdamu (srpnja 1945) zaključeno je, da konvenciju iz 1936 treba revidirati i da će svaka od triju sila povesti pregovore s Turskom. Vlada USA je prva uputila Turskoj prijedloge za reviziju konvencije, u kojoj bi umjesto Japana sudjelovale USA. Turska se izjavila spremnom da pregovara na toj osnovi. Sovjetski Savez stavio je svoje prijedloge notom od 8. VIII. 1946: i. sloboda prolaza za trgovačke brodove svih zastava; 2. sloboda prolaza za ratne brodove crnomorskih država; 3. prolaz ratnih brodova ostalih država ne dopušta se, 0sim u specijalno predviđenim slučajevima; 4. za ustanovljenje režima tjesnaca u prolazu prema Crnom moru ili iz Crnog mora nadležne su Turska i ostale crnomorske države; 5. Turska i Sovjetski Savez, kao države interesirane i sposobne da osiguraju slobodu trgovačke plovidbe i sigurnost tjesnaca, organizirat će vlastitim sredstvima obranu tjesnaca, da ih druge države ne upotrebe u svrhe neprijateljske državama Crnoga mora. Turska, USA i Velika Britanija, u izmjeni nota, koja je slijedila, prihvatile su misao revizije, ali na široj međunarodnoj osnovi. Točku 4. i 5. smatrale su neprihvatljivima. Naročito je Turska izjavila, da je 5. točka nespojiva sa suverenošću i sigurnošću Turske, a posve ignorira sustav Ujedinjenih Naroda. USA su izjavile, da Turska ima u prvom redu biti odgovorna za obranu tjesnaca, a režim tjesnaca treba uskladiti s načelima Ujedinjenih Naroda. Otada se pitanje tjesnaca nije izmijenilo.
LIT.: De Visscher, Le régime nouveau des détroits, Revue de droit international et de législation comparée, 1924; N. Mandelstam, La politique russe d’accès à la Mediterrannée au XXe siècle, Recueil des cours de 1'Académie de droit international, 1934; J. Nagy, O morskim tjesnacima i Dardanelima, Ekonomist, 1935; Fahami, La conférence de Montreux. Paris 1938; Die Dardanellenfrage bis zum Lösungsversuch des Abkommens von Montreux, Leipzig 1941; Bruel, International Straits, Copenhagen 1947; Дpaнoв Чpномopcкиe npoливьи, Mocквa 1948; Anchieri, Constantinopoli e gli stretti nella politica russa, Milano 1948.J. A.