DANDOLO, 1. Andrea, mletački dužd i povjesničar (Mleci, između 1307 i 1310 — 7. IX. 1354). Svršio pravo u Padovi, bio profesor prava i povijesti, 1331 prokurator sv. Marka, 1333 načelnik u Trstu, a 4. I. 1343 izabran za dužda, kao četvrti, posljednji Dandolo. Premda je bio miroljubiv učenjak, vodio je više ratova. Već 1344 pobijedio je kneza Nelipića, protiv kojega ga je pozvao u pomoć Šibenik. U savezu s papom i kraljem Cipra, ratovao je 1344—48 s Turcima i izvojevao više pomorskih pobjeda. Kada je 1347 sklopio povoljan ugovor s Tatarima o trgovačkoj plovidbi na Crnome moru, izazvao je time rat s konkurentskom Genovom (1350—55). God. 1353 uništio njihovu flotu u bitki kod Lojera. F. Petrarca, koji ga je posjetio kao izaslanik Genove, pisao je o njemu kao odličnom učenjaku i povjesničaru. Za njegova duždevanja pokušao je kralj Ludovik I. (1342—82) okupiti pod svoju vlast hrvatske primorske gradove, koje su Mleci organizirali na otpor protiv Ludovika. U srpnju 1345 buknula je sedma pobuna Zadra, pa D. upućuje pred grad flotu pod zapovjedništvom Petra Canale, koja 12. VIII. opsjeda Zadar. Pomoć hrvatskoga bana Nikole Banića i bosanskog bana Stjepana Kotromanića nije koristila Zadru, jer je na 10.000 Hrvata bilo 30.000 Mlečana, koje je pomagala jaka mornarica, pa su 23. I. 1346 raskinuli lanac na ulazu u luku, a 16. V. jurišali na grad. Mleci su porazili i Ludovika, koji je 1. VII. došao u pomoć, i nakon dugotrajnih borba, 14. XII. 1346 pokorili Zadar. Ludovik je 1348 sklopio s Mlecima primirje na 8 godina, ali ga je uskoro prekršio stupivši u savez s Genovom.
D. je preuredio mletačko sudstvo i uveo nove zakone, a njegova povijesna djela vrijedan su izvor za povijest Hrvatske od 1000 god. do njegovih vremena. Odlika njegovih djela je opširnost i ulaženje u detalje, a mana im je nekritičnost prema brojnim izvorima i tendenciozno tumačenje povijesti u prilog Mletaka, što je donekle i razumljivo s obzirom na njegove političke funkcije.
BIBL.: Chronicon Venetum Andreae Danduli (razdoblje od postanka Mletaka do 1280), Muratori, Scriptores rerum Italicarum, XII; Chronicon breve (do 1339), Muratori.
LIT.: H. Simensfeld, Andrea Dandolo und seine Geschichtswerke, München 1876; H. Kretschmayr, Geschichte von Venedig, II, Gotha 1920; G. Novak, Prošlost Dalmacije, I, Zagreb 1944.V. Mi
2. Enrico, mletački dužd (Mleci, oko 1112 — Carigrad, 1205). U toku svoga javnog djelovanja vršio je razne diplomatske službe stekavši pri tome velik ugled. U to se vrijeme odigravala velika politička borba između Bizanta i Mletaka. Da se riješi jakog trgovačkog konkurenta, Bizant daje mletačkim takmacima, Pisi i Genovi, široke trgovačke koncesije, osvaja dijelove Dalmacije, a konačno hoće u Anconi stvoriti na italskom kopnu bazu za borbu protiv Mletaka. God. 1171 poduzima car Manuel I. represalije, koje su teško pogodile Mletke: dade zatvoriti sve Mlečane na području Bizanta i konfiscirati sav njihov imutak. Taj udarac Mleci nisu zaboravili. Kad je E. D., kao gotovo sasvim slijep starac, 1193 izabran za dužda, nastojao je uporno da se osveti Bizantincima. Da postigne taj cilj, spremao je mletačku mornaricu za odlučan sukob. Pored toga njegov je plan bio, da osvoji Kvarnerske otoke i Zadar i na taj način osigura mletačku vlast na Jadranskom moru. Već 1193 osvojio je sjeverne dalmatinske otoke, ali Zadra nije uspio osvojiti. Za izvršenje njegove osnove poslužio mu je slučaj, koji je on znao savršeno iskoristiti. Francuski su se velikaši spremali na t. zv. Četvrtu križarsku vojnu i zamolili Mletke, da ih svojim brodovima prebace u Palestinu. Mleci su pristali na to uz uvjet, da im ugovorena svota za izvršenje ove usluge bude plaćena unaprijed. Budući da križari nisu mogli tome udovoljiti, prisili ih E. D., da mu uime protuusluge pomognu osvojiti Zadar, koji je u to vrijeme bio u vlasti hrvatsko-ugarskog kralja i koji je već 1188 sklopio s Pisom ugovor o uzajamnoj pomoći. Kad su križari pristali na to, krenula je 1202 na Zadar mornarica (220 brodova); u njenu su sastavu bili veliki teretni brodovi s križarima i ratne galije s mletačkim vojnicima pod zapovjedništvom samoga dužda Dandola. Poslije junačke obrane, ponudili su Zadrani nakon devet dana predaju (19. X.) uz uvjet, da im ne diraju u život i imutak. E. D. prihvati ponudu, i Zadar se 23. XI. 1202 predao. Dužd, međutim, nije održao obećanje i dopustio je, da vojska po gradu ubija, pali i pljačka. U takvim prilikama stanovnici su bježali iz Zadra u obližnja mjesta, najviše u Biograd i Nin. Mlečani i križari prezimili su u Zadru i ostali ovdje do 20. IV. 1203. Prije odlaska iz Zadra dao je Dandolo do temelja porušiti gradske bedeme na morskoj strani, da mletačkoj mornarici bude omogućena kontrola grada.
Zadar je bio prva etapa u ostvarivanju planova Enrica Dandola, koji je, prije svega, želio obračunati s Bizantom. U to se vrijeme u Carigradu vodila dinastička borba, i E. D. nagovori križare, da zajedno s njim interveniraju u toj borbi. Čitava flota krenula je 1203 prema Carigradu i 18. VII. ušli su Mlečani i križari u grad kao saveznici cara Izaka Angela i njegova sina Aleksija, koje su vratili na prijestolje. Međutim, već 13. IV. 1204 zauzeli su mletački vojnici i križari Carigrad, opljačkali ga, podijelili Bizantsko carstvo i osnovali Latinsko. U diobi zapale su Veneciju tri osmine Carigrada, cijela sjeverna obala Mramornoga mora, njeno zaleđe sve do Drinopolja (Jedrena), veliki otoci na Egejskom moru i svi otoci Jonskoga mora. To prostrano područje osigurali su Mleci svojim garnizonima i utvrđenim faktorijama. Brojni privilegiji i monopoli i koloniziranje mletačkih obitelji na području Bizantskoga carstva osigurali su Mlecima trgovačku prevlast na području istočnoga Sredozemlja. U Carigradu je Mletke zastupao posebni mletački opunomoćenik s naslovom despotes. E. D., koji je tako postao stvarni suvladar novoga, Latinskog carstva, pošao je nakon toga sa svojom vojskom da brani Drinopolje, koje su uto napali Bugari. Križarska vojska zajedno s mletačkom potučena je (15. IV. 1205) i prisiljena na uzmak. Dandolo je poslije povratka u Carigrad umro.
LIT.: S. Romanin, Storia documentata di Venezia, II, Venezia 1854; F. Šišić, Zadar i Venecija od godine 1159 do 1247, Rad JA, 1900, 142, str. 219-74; V. Brunelli, Storia della città di Zara, I, Venezia 1913; G. de Villehardouin, La conquête de Constantinople, u izdanju Classiques de l’histoire de France au moyen âge, Paris 1938.G. N.
3. Girolamo, mletački, kasnije austrijski pomorski oficir (Mleci, 1766 — 14. XI. 1847), posljednji admiral Mletačke republike. Sudjelovao je u pomorskoj akciji Mletaka protiv Tunisa. U austrijskoj mornarici postigao je čin vice-admirala, pa mu je bila povjerena obrana Mletaka od Francuza. God. 1821 postaje zapovjednik austrijske flote na Sredozemnom moru, a zatim vrhovni zapovjednik austrijske mornarice.V. Mir.