DALEKI ISTOK, skupna oznaka za zemlje istočne Azije (Japan, Koreja, Kina, Indokina, Sijam, Indonezija, Malaja, Filipini), koje su bile predmet ekonomske i političke penetracije razvijenih zapadnoevropskih zemalja u doba kolonijalnih osvajanja i imperijalizma. Značajno je, da se taj naziv uglavnom odnosio na zemlje, koje su bile formalno nezavisne, a rjeđe su se pod njim razumijevale zemlje, koje su već bile pale pod vlast neke kolonizatorske države. Kad bi se koja od tih formalno nezavisnih zemalja oprla penetraciji, taj je otpor često bio suzbijan oružanim i ekonomskim pritiskom, ponekad i ratom.

Kao izvor sirovina D. I. je od XVI. st. privlačio evropsku trgovinu. Uz trgovce ili iza njih dolazili su osvajači, koji su katkada uspjeli osnovati kolonijalna uporišta (Macau, Hong Kong, Singapore) ili osvojiti prostrana kolonijalna područja (Holandija i Portugal u današnjoj Indoneziji, Francuska u Indokini, Velika Britanija u Malaji, Španjolska na Filipinima). Ti su posjedi u borbama i pogađanjima između samih kolonijalnih država proširivani i konsolidirani u XIX. st., a u zemljama, koje nisu bile osvojene, dolazilo je do podjele interesnih sfera. Na poseban se način provodila penetracija prema Kini i Japanu, koji su se bili zatvorili pred strancima. Oružanim pritiskom ili ratom bili su prisiljeni, da svoja područja otvore evropskoj, odnosno američkoj trgovini i da daju uvijek nove koncesije (eksteritorijalni položaj stranaca, konzularna sudbenosti sl.). Primjeri su: t. zv. opijumski rat protiv Kine (dovršen mirom u Nankingu 1842, kojim je Velika Britanija stekla Hong Kong, a Kina otvorila trgovini pet svojih luka); flotna demonstracija USA pod admiralom Perryem (1853) i prvi ugovor 0 otvaranju nekih japanskih luka (1854); bombardiranje luke Shimonoseki od strane Francuske, Nizozemske, USA i Velike Britanije zbog napadaja na strane brodove (1864); francusko-španjolska ekspedicija u Anamu 1857—58 (v. Japan i Kina). U daljem je razvoju došlo do sve većeg otpora pojedinih zemalja, pa je razvoj krenuo protivnim pravcem. Iza prisilnog otvaranja zemlje trgovini, Japan je (od 1868) naglo proveo reforme i doskora se razvio u modernu državu, na evropski je način organizirao vojsku i mornaricu, postao velevlast i sam sudjelovao kao takmac ostalih u penetraciji Dalekog Istoka i Pacifika. Ostale su sile osujetile prvi jači prodor Japana u Kinu (pobjednički rat 1894) i Japan je morao napustiti uporišta na poluotoku Liaotung (Port Artur), dobivena mirom u Shimonosekiu (1895), a zadržao je Formozu i otočje Pescadores. Nadiranje Rusije u Mandžuriju zaustavio je Japan i ondje je zauzeo njezino mjesto poslije Rusko-japanskog rata; nešto kasnije zavladao je i Korejom. U istom je razdoblju Kina, zbog nereda i financijskih neprilika, morala nekim evropskim državama dati uporišta u dugogodišnji zakup i »koncesije« u mnogim lučkim mjestima. Ti su odnosi likvidirani tek između I. i II. svjetskog rata (najvažniji ugovori o tome sklopljeni su 1943). Dok su evropske zemlje polako uzmicale sa svojih položaja, Japan je sve jače pritiskivao na Kinu. Usred I. svjetskog rata prisilio je Kinu da prihvati 21 točku njegovih uvjeta, koji su mu osigurali premoćan gospodarski i politički položaj, ali je veći dio tih ustupaka morao napustiti pod pritiskom velevlasti, a za Kinu je na konferenciji u Washingtonu (1922) prihvaćeno načelo »otvorenih vrata«. No Japan je i dalje razvijao svoju političku i oružanu moć i išao za gospodstvom u istočnoj Aziji (memorandum japanskog državnika Tanake). Zbog toga je izazvao sukobe u Mandžuriji i samoj Kini i započeo vojne operacije na azijskom kopnu, koje su bile pravi rat. Kina je uzmicala, ali zbog golemosti svog područja nije klonula sve do izbijanja II. svjetskog rata. Iza njega je Japan potpuno potisnut s azijskog kopna i izgubio je dio svog vanjskog otočnog posjeda. Konac II. svjetskog rata označuje također i preokret u odnosu kolonijalnih država prema zemljama Dalekog Istoka. Pošto je Španjolska istisnuta već krajem XIX. st. (Karoline i Marijanske otoke stječe Njemačka, Filipine osvajaju USA), evropske države postepeno napuštaju svoja teritorijalna uporišta, koncesije i povlastice u Kini. Pobjeda Narodne Republike Kine briše i posljednje ostatke tih odnosa. Danas na kineskom kopnu postoje samo dvije točke u posjedu stranih država: Macau (od 1580) i Hong Kong. Poslije rata zemlje Dalekog Istoka, koje su još pod stranom upravom, traže i dobivaju samostalnost: Filipini po ugovoru sa USA, Indonezija i države Francuske Indokine nakon borbe, a ustanak već nekoliko godina traje u Malaji; ona je sa Singaporeom danas još jedini znatni evropski posjed na Dalekom Istoku.

Tako naziv D. I. danas više nema u uvodu navedeno značenje, nego označuje ukupnost zemalja, koje interesiraju razvijenije zemlje kao dionik u trgovinskim odnosima, zasnivanim sve više na načelu ravnopravnosti.J.A.