ČIOVO, otok u skupini srednjodalmatinskog arhipelaga. Duljina otoka od rta Čiova do rta Okruk iznosi 14,3 km, a najveća mu je širina 4,3 km. Površina iznosi 28,8 km²; najviši je vrh Rudine (218 m). Svojim položajem Č. zatvara Kaštelanski zaljev; od rta Marjana, na susjednom sjeveroistočnom kopnu, udaljen je oko 2 km, a s Trogirom je, na sjeverozapadu, spojen pokretnim mostom.

Ime. Romanski naziv otoka je Bua, Boa, Bavo. Riječ je vjerojatno ilirskog podrijetla, a znači otok zmija; Farlati ga piše Bubus i dovodi u vezu s latinskim bos (vô). Drugo je ime Caput Jovis. Postanak imena izvodi se od Jupitrova hrama (Templum Jovis), izgrađena za vrijeme Rimljana na rtu Čiova. I sada se na rtu Čiova nalaze ostaci građevine od tesana kamena, koju narod zove Dioklecijanova gomila. U narodu postoji za tu točku još ime Stražbenica. Iz naziva Caput Jovis neki izvode današnji naziv Čiovo (C. Jovis, Čiovo). P. Skok izvodi naziv Čiovo od posvojnih pridjeva Čihovo, koji je izvedenica od vlastitoga imena Čih (hipokoristik od Vulčihna, Vučina).

Morfologija. Otok je izgrađen od krednih vapnenaca, čiji se slojevi pružaju dinarskim smjerom. U građi Čiova mogu se razlikovati dvije antiklinale. Izrazitija i dulja antiklinala pruža se od rta Mali Okruk do uvale Movarštica, a kraća od rta Čiova do rta Čubrijana (kod Salduna i Trogira). Ove su antiklinale međusobno spojene prevlakom Gornjeg Okruka, od Salduna do uvale Movarštica. Izdizanje ovih antiklinala nastupilo je poslije krede, jer na njima nema tercijarnih sedimenata. Postdiluvijalnim poniranjem cijele naše obale i glacijalno-eustatičkim uzdizanjem morske razine za doba diluvija more je transgrediralo u sadašnje kanale i zaljeve, te je Č. postalo otok. Daljnje oblikovanje otoka uvjetovale su egzogene sile. Korozivni oblici na Čiovu nisu osobito izraziti zbog relativno male množine oborina. Jugo ispuhuje, nosi i akumulira istrošeni materijal prema sjevernoj strani otoka, a bura ga odnosi prema južnoj. Izrazita je sila abrazije (valovi, struje i plimovanje), osobito na južnoj strani otoka. Na otoku ima veći broj dolina. Starije su dublje usječene, a mlade su pliće. Prve su sakupljene uglavnom oko Slatina i Sv. Križaj od mladih su znatnije Movarštica i Labaduša. Starije ožive vododerinama u jesensko i zimsko doba godine. Potopljene doline stvaraju znatnije morske uvale na otoku (Slatine, Movarštica, Razetinovac, Labaduša). Na plavini jedne oveće doline nastao je poluotočić, na kojem je samostan Sv. Križ. Uz površinske krške oblike otok karakterizira i nekoliko spilja, od kojih su znatnije Bilosaj, Aničina jama i dr.

Obala. Od rta Čiova do Gospe od Priznice valovi za juga udaraju u čelo slojeva, koji su potpuno vertikalni; za bure i maestrala oni se lome o strane slojeva. Rad valova potpomognut kišnicom, koja prodire i kroz dijastrome, uzrokuje otkidanje i odronjavanje obale. Obala je strma samo na ovom dijelu Čiova; njezine vertikalne odsjeke narod naziva imberi. Na ovoj obali izrazita je supralitoralna, litoralna i sublitoralna zona. Valovi juga udaraju u položite oblike južne obale otoka tvoreći široku supralitoralnu. i sublitoralnu zonu. Na sjevernoj obali otoka bura izgrađuje na supralitoralnoj zoni sitne i vrlo oštre oblike. Sa zapadne strane otoka nema žala. Na mjestima, gdje je vjetar snažan, nalazimo i razvijenije oblike na supralitoralnoj zoni. Tamo, gdje starije doline dopiru do mora, a valovi zahvaćaju materijal, što ga donose vododerine i denudacijske sile, nastaju žala. Najljepša su u Supetru, Slatinama i Movarštici. Horizontalna razvedenost otoka nije velika. Sa sjeverne strane pruža se poluotočić Supetar. S južne strane otoka je uvala Movarštica, jedna od lučica sela Okruka. Sve su lučice na sjeveru za juga dobre za sidrenje i pristajanje (Supetar, Slatine, Arbanija); za bure je podesna Movarštica, a za juga i bure prikladan je Saldun, najveći zaljev na sjeverozapadnoj strani Čiova. Po prostranstvu, zaklonjenosti i drugim maritimnim svojstvima, saldunsko-marinski zaljev ubraja se medu najbolje na našoj obali.

Klima. Klimatski elementi Čiova gotovo su jednaki kao i na susjednom kopnu. Č. prima prosječno 900 mm oborina na godinu. Budući da je tlo otoka pretežno vapnenačko, a dijaklaze i dijastrome su izrazite, veći dio vode protječe u dubinu. Suša je redovita pojava, a njezine su posljedice za Č. često vrlo nepovoljne. Južna je strana otoka izložena jugu, a zaštićena od bure, dok je na sjevernom dijelu obrnuta pojava.

Vode. Zbog sastava tla povuče se voda temeljnica u dubinu (osobito ljeti), pa na otoku nema žive vode. Bočatne vode ima u Slatinama, Saldunu i kod Sv. Križa. Vododerine su kratkotrajna pojava, i to za jesenskih kiša. Stanovnici su upućeni na sabiranje kišnice u čatrnjama.

Vegetacija je mediteranska. Na čitavom otoku rasprostranjena je makija (česvina, mirta, pelin, smrča i dr.), napose između Gornjeg i Donjeg Okruka. Sječom makije stvoreni su pašnjaci (garig), koji su temelj stočarstva na Čiovu. Umjetne šume borova i čempresa na sjevernoj strani otoka (osobito na putu iz Trogira u Arbaniju) bile su posječene u toku II. svjetskog rata, ali se sada obnavljaju. Plodno je zemljište intenzivno obrađeno. Osobita se pažnja obraća arborikulturi. Od maslina, smokava, rogača i badema mjestimično su nastali pravi gajevi. Po zaklonicama uspijevaju i agrumi.

Tlo je ponajviše skeletno. Crljenica se nalazi uglavnom po docima; nešto zemlje stvara se opadanjem lišća makije, a od iglica borovih šuma mjestimično nastaje humus. Otok ima znatno više pogodnog tla na sjevernoj strani nego na južnoj.

Kulturno-geografski prikaz. Naseljivanje otoka počinje već u doba rimskoga vladanja. U luci Slatine nađena su dva pokrova rimskih sarkofaga, a za Julijana Apostata spominju, da je slao na Č. kršćanske prognanike. U rano doba kršćanstva nastaju ovdje eremitaže, tako u Priznici, Movarštici i na otočiću Sv. Fumija (eremitaža benediktinaca). Najstarija naselja bila su u Sv. Petru kod Slatina, u Sv. Mauru kod Žednog i u Sv. Tudoru kod Gornjeg Okruka. Osnovali su ih Hrvati, vjerojatno odmah po doseljenju (pleterna dekoracija po crkvama). Osim ovih naselja nastalo je nekako u isto vrijeme i naselje Čiovo, sučelice Trogiru. Sve do XIII. st. ova su četiri naselja imala mali broj stanovnika.

Usporedo s Trogirom razvilo se u XIII. st. i naselje Čiovo. Iz trogirskoga statuta (1322) doznajemo, da je otok bio velikim dijelom zasađen maslinama i da je već prije dolaska Mlečana bila na njemu određena međa između općine Trogira i Splita. Za gubavce je u Čiovu bila izgrađena bolnica (leprozorij) na mjestu, gdje je danas Sv. Lazar. U XV. st., pod mletačkom vlasti, ponovo se na Čiovu određuje međa između Splita i Trogira (kameni međaši iz 1451, od kojih je jedan danas u Slatinama). God. 1461 spominju se prvi put naselja Žedno i Okruk svojim sadašnjim imenima. Osvajanja Turaka na kopnu (osobito poslije pada Klisa 1537), migracije stanovnika i napadaji gusara u XVI. st. uzrokovali su na Čiovu premještanje starih naselja i stvaranje novih i povećanje broja stanovnika. Stanovnici iz Supetra povlače se u mjesto, nazvano Slatine, udaljeno od mora 2 km. Broj stanovnika u Slatinama povećao se doseljenicima iz Velikog Polja (između Biaća i Solina). Stanovnike sela Čentrasi, koje je imalo svoju crkvu u Sv. Mauru, pokosila je kuga u XVI. st. Nekoliko decenija kasnije osnovano je novo selo, današnje Žedno. Staro se naselje Okruk nalazilo na obali kod Sv. Tudora, uz župsku crkvu, koja potječe iz X. i XI. st. Stanovnici se naselja zbog veće sigurnosti povukoše u unutrašnjost na sedlo između dviju uvala, Movarštice i Salduna; tu su sagradili obrambenu kulu. S njima se preseliše i doseljenici iz trogirske tvrđave Znojilo. Osobito se razvilo naselje Čiovo. Doseljenici su došli u XVI. st. najvećim dijelom iz Velikog Polja bježeći pred Turcima. U XVI. st. sagrađena je crkva na Dridu, uz koju su franjevci u XVI. st. sazidali samostan. Naselje Čiovo imalo je tada oko 1100 st.

Novo je naselje nastalo u drugoj polovici XVI. st., na sjevernoj strani otoka. Tu je Trogiranin Nikola Milinović u XV. st. sazidao samostan i crkvu sv. Križa i darovao samostanu imanje. Samostan je darovao dominikancima iz Drača, koji su sa sobom poveli dvije (ili tri) obitelji Arbanasa, da im rade kao koloni na samostanskom imanju. Te su obitelji stvorile jezgru novog naselja, Arbanija. Najmlađe je naselje Gornji Okruk; nastalo je prije kojih 150 godina. Trogirska je obitelj Paitun imala pastirske stanove u okolici današnjeg Gornjeg Okruka. Ovamo je naselila nekoliko obitelji iz Gornjeg Segeta. Stanovnici otoka bili su koloni općina, plemića ili crkve. Gotovo 40% površine otoka (jugoistok) pripadalo je splitskoj općini. Taj je posjed pripao Splitu u XIII. st. nakon pobjede nad Trogiranima. Jedino je naselje na tom području bilo Slatine. Slatinjani su bili koloni općine Split do 1920, kad su se otkupili za 250.000 kruna. Stanovnici Arbanije bili su koloni samostana sv. Križa, a stanovnici Žedna, Okruka i naselja Čiova koloni crkve sv. Ivana u Trogiru, trogirske općine i nekih trogirskih obitelji. Kolonat je prestao, kad su se koloni sami otkupili, ili su se kolonata oslobodili agrarnom reformom.

Naselja i stanovništvo. Na otoku se nalazi šest naselja. God. 1953 na otoku je bio 4201 st. Naselje Čiovo dio je grada Trogira; ono ima 1789 st., Gornji Okruk ima 888, Donji Okruk 144, Arbanija 266, Žedno 297, Slatine 817 st. Stanovnici Čiova bave se stočarstvom, djelomično poljoprivredom i ribarstvom. Razvoj industrije u okolici Splita privlači u novije doba radnike s Čiova. Stočarski i ribarski proizvodi otpremaju se s otoka na tržište u Trogir i Split; kamen iz okolice Slatina upotrebljava tvornica Jugovinil u Kaštel-Sućurcu.

Naselja Slatine, Arbanija i Čiovo imaju istoimene luke; Gornji Okruk služi se lukama Saldun i Movarštica, a Žedno, koje leži podalje od mora, upućeno je na luku Arbanija. Najbolja je luka naselja Čiovo. Gat se nalazi s istočne i zapadne strane mosta, koji spaja Čiovo s Trogirom. U Movarštici se nalaze zakloništa za ribarske brodice. Novije su luke u Slatinama i Arbaniji, i tu pristaju mali parobrodi i jedrenjaci.I. R.

LIT.: A. Fortis, Viaggio in Dalmazia, Venezia 1774; B. Ž. Milojević, Tipovi dinarskih ostrva, Beograd 1928; M. Hraste, Osobine govora otoka Šolte, Čiova, Drvenika i susjedne obale, Rad JA, 1948, 272, str. 123—156; P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na Jadranskim otocima, Jadranski institut JA, 1950; I. Ruba, Naši otoci na Jadranu, Split 1952; I. Delalle, Trogir, Zagreb 1953.

Operacije u Narodnooslobodilačkom ratu. Za vrijeme talijanske okupacije na otoku nije bilo oružanih snaga. Poslije kapitulacije Italije otok je bio u našim rukama, ali je krajem prve dekade novembra napušten. Poslije toga je u operativnom području njemačke 264. divizije i u sistemu njemačke protudesantne obrane dobio važno mjesto. Na njemu su bile smještene tri baterije (154., 155. i 156. baterija 4. diviziona 944. puka) obalske artiljerije. Dvije čete mornaričke pješadije IV. Pomorskog obalskog sektora prebačene su 20. X. 1944 sa štabom bataljona sa Sućurja na Drvenik Veliki, a odatle u Marinu sa zadatkom da napadnu njemačke snage na Čiovu, koje su bile koncentrirane oko Donjeg Okruka i Žednog. Prilikom pokušaja iskrcavanja ovih četa u zalivu Saldun 26. X. neprijatelj je pucao s Donjeg Okruka i onemogućio iskrcavanje. Iduće noći jedno odjeljenje mornaričke pješadije prebačeno je u selo Arbanija i 27. X. ujutro sukobilo se s jednom njemačkom patrolom, koja je ulazila u selo. Obje su strane imale po jednog mrtvog, a Nijemci su se povukli prema Žednom. U toku noći 27.—28. X., Nijemci su napustili otok bacivši za sobom u zrak most, koji je vezivao Čiovo s Trogirom.J. V.

Ribarstvo. Oko otoka Čiova love se razne vrste riba. Na sjeveroistočnoj strani, u Kaštelanskom zaljevu, love se mali primjerci srdela, nešto srdelica papalina i brgljuna. Na sjeverozapadnoj strani, u zaljevu Saldun, uz pridnene vrste i srdelice, love se tunji i polande, a na južnoj strani srdele srednje veličine. U brojnim uvalicama oko cijelog otoka nalaze se lovišta za migavice. Č. je smješteno među unutarnjim kanalima, pa ne obiluje masama male plave ribe, kao što je to kod otoka na otvorenu moru. Osim domaćih ribara iz Arbanije, Donjeg i Gornjeg Okruka, Slatina i Žednog, na čiovska lovišta dolaze i Segećani, najbolji ribari u trogirskom području. God. 1911 bilo je na Čiovu 190 stalnih i povremenih ribara, koji su imali 3 ljetne potegače, 5 migavica i 250 mreža stajaćica. U 1954 bilo je 60 stalnih i 180 povremenih ribara sa 2 plivarice, 6 ljetnih potegača i 16 raznih mreža potegača za pridnene ribe. Svih pet ribarskih sela na Čiovu danas lovi oko 40 t plave ribe i isto toliko tona pridnenih vrsta. Jedan dio srdela prodaju solionicama ili ih sami sole, a glavni dio otpremaju u Split, Trogir i okolna mjesta. Ribari sjeverozapadnog dijela otoka gravitiraju (u trgovini ribom) prema Trogiru, a Slatinjani prema Splitu.

LIT.: I. Pastrović, Ribarski priručnik za 1913 g., Trst 1912.J. Bi.