ČIOPE (Apodidae, Micropidae ili Cypselidae), ptičja porodica, koja obuhvaća oko 25 vrsta. U Evropi žive samo dvije vrste, bijela i crna č. Imaju omanje tijelo i pisnicu, sprijeda pokrivenu perjem, a sva su im četiri nožna prsta okrenuta naprijed. Rep je plitko rezan ili slabo rašljast. Bijela čiopa (Apus melba) naraste do 23 cm, a raskriljena ima do 56 cm. Gornja strana tijela je tamnosmeđa, donja bijela, na prsima smeđe išarana. Krila su tamnosmeđa sa zelenkastim preljevom. Očna je šarenica tamnosmeđa, a kljun i stražnji goli dio nogu su crni. Bijela čiopa živi i gnijezdi se najgušće u zemljama oko Sredozemnog mora, uz obale i po svim hridinastim otocima. Živi također na Pirenejima, Alpama, Balkanu, Kavkazu i na obalama Kaspijskog jezera i sve do sjevernih padina Himalaje. Na jug je raširena u sjevernoj Africi do Atlasa i Abesinskog gorja. Putuju u jesen preko Sredozemnog mora te se zimi javljaju na jugu afričkog kontinenta, oko Rta Dobre Nade, gdje zimuju i one, koje preko ljeta žive u Indiji. Gnijezdo gradi na strmim morskim liticama ili u starim tornjevima i zidinama od suhih travki, sijena, slame i biljnih dijelova, žbuke i kamenčića. Sav taj materijal obljepljuje gustom, ljepljivom slinom, kojom pričvršćuje čitavo gnijezdo u visećem stavu u udubinama hridi. Gnijezda su vrlo malena, okrugla, 10—12 cm u promjeru, 4—6 cm visoka, a tek oko 3 cm duboka. Čiope snesu 2—3 posve bijela jaja, veličine 31x19 mm. U doba, kad hrane mlade (oko dva mjeseca), lete neumorno otvorena kljuna hvatajući kukce, koje obljepljuju slinom, stvarajući velike okrugle gvale, pa ih na povratku u gnijezdo guraju mladima duboko u grlo. Pod konac kolovoza, a južnije već i ranije, mladi su već sposobni za samostalan let, a u jesen svi kreću na jug. Č. su vrlo borbene i rado napadaju druge ptice; pritom se u letu pandžama zakvače o tijelo protivnika, pa se oba borca sruše na tlo, gdje često i zaglave. U mediteranskim zemljama stradaju mnogo od ljudi, koji ih love i prodavaju kao cijenjenu poslasticu, a od neprijatelja progone ih ponajviše sokolovi. Č. se u kavezu vrlo teško ili gotovo nikako ne mogu uzgajati.

Druga evropska vrsta je crna čiopa (Apus apus), koja naraste oko 18 cm u duljinu, a raskriljena ima oko 40 cm. Crna čiopa je crnosmeđe boje, na podbratku joj se ističe bjelkasta mrlja. Vrlo velika šarenica je smeđe boje, noge svijetlosmeđe, a kljun posve crn. Oba su spola istih boja, mladi su nešto svjetlijih tonova. Crna čiopa zalazi duboko u kopno i vrlo je rasprostranjena. Gnijezdi se na sjeveru čak sve do Laponije (69° N), a nalazimo je i u srednjoj i sjevernoj Aziji, Perziji i Afganistanu. I ona je ptica selica te zimuje u Africi i Indiji. U srednjoj Evropi javlja se koncem travnja i početkom svibnja, a vraća se već u toku kolovoza. Gnijezde se po pećinama, zalaze u planine i do 2000 m u visinu. Mnoge se zadržavaju i po starim mirnim gradovima, gdje se gnijezde u zidovima, tornjevima i kulama. Osobito mnogo ih se vidi u Dubrovniku. Ovi izvanredni letači proborave u zraku po 18 sati dnevno (od 3 ujutro do 9 naveče) i pare se u letu. Kad traže mjesto za svoje gnijezdo, napadaju često druge ptice, izbace ih iz njihova gnijezda zajedno s mladima. Gnijezdo grade od perja, ljusaka razbijenih jaja, komada rastrganih tijela mladih ptica, i to sve oblijepe gustom slinom. Crna čiopa snese 2—3 jaja, kojima su oba vrha jednoliko zaobljena. Ženka sjedi 18 dana na jajima, a mužjak je hrani. Mlade hrane oba roditelja. Dok obična lastavica posve naraste za 15—16 dana, dotle čiope trebaju za svoj razvoj do 2 mjeseca. Čiope se hrane kukcima (osama, obadima, malim kornjašima, malim leptirima, komarcima, mušicama, libelama, vodencvjetovima, lisnim ušima i t. d.). Na Madeiri živi najbliža srodnica Apus unicolor, koja ima čađavo-crnu mrlju na podbratku. Ona nije selica. U unutrašnjosti afričkih prašuma živi oko 15 cm dugačka mala čiopa, Tachornis parva, kojoj su po dva i dva prsta u paru okrenuta ustranu. Ostale srodnice žive u Indiji i gnijezde se u krošnjama palmi.

Po obliku tijela, gradnji gnijezda i načinu života najbliži srodnici čiopa su salanžanke (Collocaliae), od kojih je poznato 18 vrsta. To su ptice malena tijela, snažna kljuna, a slabih nogu, na kojima su tri prsta okrenuta naprijed, a jedan prst je straga. Rep je slabo rezan. Vrlo duga, uska krila završavaju svojim šiljcima daleko iza repa. U doba gniježđenja nabreknu salanžanki podjezične slinovne žlijezde, koje tada luče vrlo gustu, ljepljivu masu, kojom izgrađuju svoja gnijezda. Upravo zbog te sline, iz koje izgrađuju gnijezda, sabiru ljudi njihova gnijezda, te ih jedu kao poslasticu. Najpoznatija je vrsta salanžanka obična (Collocalia fuchiphaga ili C. esculenta), koju Malajci nazivaju sarong-burong ili lajong, a Japanci je zovu lavet. Ta je ptica dugačka 12 cm, a raskriljena ima do 30 cm. Perje joj je s gornje strane crnosmede, a s donje sivosmeđe, šarenica je tamnosmeđa, a kljun i noge su crni. Ova je vrsta rasprostranjena na Malajskom poluotoku, Sundajskom otočju i uz obale istočne Indije i jugoistočne Kine. Jedna druga vrsta salanžanke (Collocalia linchi), koju Javanci nazivaju kusapi, gradi mnogo pristupačnija gnijezda. Salanžanke žive redovno u pukotinama i rasjelinama strmih obalnih hridina, a i u spiljama, koje mogu biti duboke i čiji su otvori često nekoliko metara iznad morske površine, tako da za vrijeme plime i uzburkana mora nisu pristupačni. U visokim pukotinama stijena dijele skrovišta sa šišmišima, s kojima žive u miru, jer oni noću izlaze u lov. Salanžanke se hrane sitnim kukcima, osobito mušicama i komarcima, ali i različnim morskim životinjama i njihovim dijelovima. Smatra se, da salanžanke, koje žive dublje u kopnu, lete dnevno i 70 km do morskih obala. Salanžanke imaju 4 puta godišnje mlade. Na gnijezdu se izmjenjuju mužjak i ženka svakih 6 sati. Kod gniježđenja ne upotrebljavaju nikada stara, prijašnja gnijezda, već uvijek grade nova. U krajevima, gdje živi salanžanka, ljudi sabiru njihova gnijezda 3—4 puta godišnje u razdobljima travanj—svibanj, srpanj—kolovoz, studeni—prosinac, i to dok još stari sjede na jajima, ili su mladi tek napola narasli. Na taj način strada stalno gotovo polovica budućeg naraštaja. Najbolja gnijezda dobivaju se iz »žetve« u mjesecu kolovozu. Kod Kineza je to sabiranje gnijezda posebno zanimanje, koje prelazi od oca na sina. Jedno gnijezdo teži oko 7 g, a za dobru juhu za jednu osobu treba 3 gnijezda. Godišnje se sabere, po računu stručnjaka, nekoliko milijuna takvih gnijezda. U Indiji i na Borneu razlikuju sabirači tri vrste gnijezda: bijela, prozirna i galertasta su najskuplja, zatim dolaze crvenkasta i konačno nečisto smeđa. Gnijezda su u trgovini nanizana u vijenac težak do 2 kg.

U Indiji, na Ceylonu i Sundajskom otočju živi još jedna srodna ptičja porodica: to je Dendrochelidon, koja obuhvaća 7 vrsta. Izduljeno tijelo, malen kljun, duga i šiljata krila, dugačak rašljasti rep i uspravan čuperak perja nad kljunom između očiju značajke su ovih ptica. Za razliku od čiopa i salanžanki ove vrste žive po drveću prašuma, gdje na golim dijelovima grana grade gnijezda, nalik čiopinima. Ta su gnijezda međutim tako malena, da u njih stane po jedno jedino jaje. Gnijezdo je duboko 1 cm, široko 3—4 cm, a stijenke su mu neobično tanke, kao papir. Jaje je veliko 20 ( 19 mm. Kad se izvale mladi, nemaju mjesta u gnijezdu pa u njem drže samo trbuh. Ubrzo moraju izići iz gnijezda te se čvrsto drže nogama uz grane, gdje stoje neprimijećeni sate i sate. Pritom im koristi zaštitna zelena boja perja s bijelim i smeđim mrljama poput granja i lišća na drveću.S. Ča.