CRIJEVNE ZARAZNE BOLESTI tvore posebnu skupinu zaraza; ovamo idu uglavnom: trbušni tifus (Typhus abdominalis) sa srodnim oboljenjima paratifusa (Paratyphus A, B i C), kolera (Cholera asiatica) i griža (Dysenteria) bacilarna i amebna. U širem smislu ubrajamo među crijevne zaraze također botulizam (Botulismus) i bolesti izazvane enterotoksičnim stafilokokima, odnosno njihovim otrovima (botulotoksini i stafilotoksini), te konačno zaraze uzrokovane crijevnim parazitima (Ankylostoma duodenale, Taenia i t. d.).

Opće karakteristike. Sve te bolesti imaju neke zajedničke karakteristike: bolne se promjene razvijaju pretežno u crijevnom sustavu kao akutne ili kronične upale, sa više ili manje jakim proljevima; uzročnici su im bakterije ili paraziti, koji u tijelo ulaze kroz usta sa zagađenom hranom (jelom ili pićem) ili preko nečistih ruku. Crijevne zaraze vladaju endemično na prostranim područjima svijeta i često dobivaju obilježje velikih epidemija. U tropskim krajevima 90% svih bolesnika boluje od vrućica i crijevnih zaraza. Crijevnih bolesti ima najviše ondje, gdje je nizak životni standard: gdje nije osigurana osnovna higijena stana i života, gdje nema higijenske opskrbe vodom, gdje se ne uklanjaju otpaci, gdje način proizvodnje, uskladištenja, trarsporta i razdiobe živeža ne odgovara sanitarnim zahtjevima. Raširene su kod naroda bez higijenske prosvijećenosti, u siromašnim agrarnim zemljama, u kulturno zaostalim i eksploatiranim kolonijama, u kojima vlada prenapučenost i bijeda, te od njih umire na hiljade ljudi. Veliki gradovi, kao na pr. London, Berlin, New York, Pariz, Beč i t. d., imaju procentualno neusporedivo manji broj oboljenja od trbušnog tifusa, nego mala mjesta u zapuštenim agrarnim zemljama. Crijevne zaraze redovno su pratile velike seobe naroda; u doba rata haraju u koncentracionim logorima, napadaju podjednako civilno pučanstvo i vojsku, pa su još donedavno bili gubici od zaraza veći nego od oružja. U Američkom secesionom ratu (1861—66) oboljelo je od tifusa više od četvrtine vojske (137.000 vojnika), a u njemačkoj vojsci za rata s Francuskom (1870—71) 73.000. Englezi su imali u Burskom ratu 42.500 oboljelih. U I. svjetskom ratu razboljelo se kod Francuza 125.000 vojnika, a kod Nijemaca oko 6,2% čitavog vojnog sastava. C. z. b. vladale su nekoć i na brodovima, gdje su se širile uglavnom zagađenom vodom i hranom.

Protiv crijevnih zaraza pojedinac se ne može uspješno boriti. Uspjeh se postizava jedino kolektivnim mjerama, podizanjem općeg blagostanja, zdravstvene prosvjete, izgradnjom vodovoda, kanalizacije i t. d. Uspjesi smišljena rada na tome području smatraju se opravdano najsjajnijim dostignućem moderne preventivne medicine.

Trbušni tifus (Typhus abdominalis). Ta se oznaka upotrebljavala sve do 1850 kao skupni naziv za razne bolesti s vrućicom i gubitkom svijesti; danas se tim izrazom označuje posebna zarazna bolest, izazvana bacilom tifusa (Salmonella typhi abdominalis), što ga je 1880 otkrio Eberth. Uzročnik je dosta otporan prema vanjskim utjecajima; 0,1% sublimat ili 5% karbolna kiselina ubiju ga za pola sata, a temperatura od 6o°C za jedan sat. U suhim izmetinama i u ledu drži se više mjeseci na životu. U sirovoj otpadnoj vodi živi preko 14 dana, u zahodskoj jami isto toliko, 5 dana drži se u domaćem siru, 40 i više dana u sladoledu, a u čistoj tekućoj vodi oko 7 dana; manje živi ljeti, više zimi, ali se u vodi obično ne množi. Bacili ulaze kroz usta (često i kroz tonzile) u crijeva, odatle u optok krvi i šire se po čitavom organizmu. Zaraza se prenosi izlučinama bolesnika (izmetine, mokraća i bljuvotine), rekonvalescentnih i trajnih kliconoša. Izvor su zaraze i zagađeni predmeti (rublje, odijelo), zahodske jame, bunari, koji su zaraženi iz okoline (od nepropisno građenih zahoda), zagađena voda za piće iz rijeka (kada zataje filtracione naprave centralnih vodovoda, koji se opskrbljuju vodom iz otvorenih vodotoka; epidemije od zagađene vode izbijaju eksplozivno s velikim brojem oboljenja odjedamput). Bolest se prenosi također inficiranim živežnim namirnicama, koje se jedu nekuhane (voće, povrće, mlijeko, sladoled). Te namirnice mogu biti zaražene, bilo da im dodajemo zagađenu vodu (na pr. u mlijeko), bilo da ih peremo u zagađenoj vodi (na pr. povrće i voće). Bolest često šire i trajni kliconoše, koji rukuju živežnim namirnicama ili stanuju u kolektivima (brodska posada, đački domovi, škole i t. d.). Tifus je bolest nečistih ruku (maladie de mains sales, Verneuil). Ispitivanjem je utvrđeno, da je od 5889 slučajeva bolest prenesena: dodirom 4212 puta (od toga 10 putem nastavnika kliconoša u školama), vodom 399, mlijekom 309, drugom hranom 141, rubljem 39, zemljom 5, sadržajem zahodske jame 26, pri njezi bolesnika 108, infekcijom u laboratoriju 11, a za ostatak (639) nije se mogao točno ustanoviti način zaraze. Poslije preboljenja ostaje 4—6% trajnih kliconoša, i to 71% žena, iako žene manje (43%) obolijevaju od tifusa nego muškarci.

Nakon inkubacije od 7 do 14 dana javljaju se prvi znakovi bolesti: gubitak teka, umornost, nemiran san, glavobolja, visoka temperatura (do 40°C i više), nadut trbuh i povećana slezena. Za 6—10 dana pojavljuju se na koži trbuha i prsiju ružičaste pjegice (rozeole), stolica postaje vodenasta, kao juha od graška. Bolest traje redovito četiri tjedna. Najopasniji je treći tjedan zbog krvarenja i eventualnog probijanja čirova u trbušnu šupljinu. Ima laganijih (typhus ambulatorius) i težih oblika tifusa. Teži završavaju smrću na početku drugog tjedna. Djeca obično lakše prebole tifus, teže odrasli iznad 40—50 godina. Smrtnost iznosi danas obično 10—12%. Nakon ozdravljenja ostavlja tifus trajan imunitet. Bolest se identificira izoliranjem uzročnika iz krvi ili iz stolice (na završetku prvog tjedna) te aglutinacijom, a liječi se najbolje u bolnici, simptomatički i dijetetički. Prema tome treba svakog oboljelog člana posade ili putnika na brodu za vrijeme putovanja iskrcati u prvoj luci i uputiti u bolnicu radi liječenja. Od novijih lijekova utječe povoljno na tok bolesti kloramfenikol (chloramphenicol), pa se prema engleskoj pomorskoj zdravstvenoj službi propisuje davanje tog lijeka bolesnicima od trbušnog tifusa i to: kod osoba od 76 kg tjelesne težine po 6 kapsula svakih 8 sati neprekidno do pada temperature, a zatim po 3 kapsule svakih 8 sati za daljnjih 5 dana. Kod slabijih se bolesnika pojedinačna doza smanjuje srazmjerno.

Za uspješno suzbijanje potrebno je bolest najprije ustanoviti, pronaći kliconoše, izolirati oboljele i izvršiti prijavljivanje. Uporedo valja vršiti dezinfekciju u toku bolesti i završnu dezinfekciju, ispitivati okolinu, ukloniti sve sanitarno-tehničke nedostatke u opskrbi vodom i hranom, te uništavati muhe i raskuživati zahode. Profilaktičnim cijepljenjem ugroženih skupina Kolle-Pfeifferovim cjepivom (1894) postignuti su vrlo dobri uspjesi. Trbušni je tifus endemičan po čitavom svijetu, pa tako i u svakoj pomorskoj luci, te je prema tome trajna opasnost za pomorce. Stoga se preporučuje, da se pomorci preventivno cijepe kombiniranim cjepivom (tifus-paratifus) prije ukrcanja (dvije injekcije u razmaku 7—10 dana) i revakciniraju jedamput godišnje. Zapovjednik broda, odnosno brodski liječnik mora osobito paziti, da se osobe, koje boluju od trbušnog tifusa ili koje su kliconoše te bolesti, ne zaposluju kod nabavke, uskladištenja, pripreme i raspačavanja hrane, opskrbe vodom i u službama, gdje dolaze u izravan dodir s posadom ili putnicima. Prema novijim propisima trajni kliconoše crijevnih zaraza ne mogu se uopće ukrcati na brod.

Za trbušni tifus nije propisana lučka karantena. Zato treba bolesnika odvojiti najmanje 14 dana, a izolirati tako dugo, dok se bakteriološkom pretragom ne utvrdi, da je slobodan od infekcije.

Paratifus izazivaju uzročnici, koji pripadaju rodu Salmonella; od njih su samo neki opasni za čovjeka (Salmonella paratyphi A, B i C). Klinička je slika vrlo slična trbušnom tifusu. Paratifus se nikad ne širi do velikih epidemija, a i smrtnost mu je redovno manja (3,3%) nego kod tifusa. Najčešći je paratifus B; on ostavlja i kliconoše, od kojih se zaraza prenosi na mlijeko i druge živežne namirnice. Prenose ga i neke životinje (goveda, svinje, patke, miševi i štakori). Paratifus B uzrokuje grižu teladi, septicemično oboljenje goveda, pseudotuberkulozu zamoraca, tifus kod miševa i stanovitu bolest kod papiga. Zaraza se vrlo rijetko prenosi od čovjeka na čovjeka. Bacile paratifusa C često nalazimo u sušenom svinjskom mesu, koje potječe od bolesnih životinja. Od 248 ispitanih slučajeva paratifusa potjecalo je: 140 od mesa, 46 od kobasica, 21 od slatkiša i povrća, 15 od mlijeka i 26 od vode. Njegove bacile nalazimo često u jetrenim paštetama, sušenim patkama, u ledu i u vodi. Zaraženo meso obično ne pokazuje izvana nikakvih znakova. Kod 32% oboljelih javlja se bolest u tifoznom obliku, kod 10% kao otrovanje mesom, dok se kod 58% pokazuju smetnje u želucu i crijevima, a kadikad dolazi do upala mokraćnih putova. Povremeno nalazimo uzročnika i u stolici klinički zdravih osoba. Uz skupinu paratifusnih bacila izaziva crijevne upale i Bacillus enteritidis Gaertner. Te su upale katkada mnogo teže nego kod paratifusa. Proteus i Staphylococcus u živežnim namirnicama (na pr. sladoled) stvaraju također teška oboljenja, koja se očituju u vrućici, jakim grčevima i proljevima.

Botulizam. Clostridium botulinum nalazi se u mesu zaraženih životinja i dovodi do oboljenja, koje se posve razlikuje od dosad opisanih bolesti. Otrov ovog uzročnika napada uglavnom živčani sustav, uzrokuje tešku kljenut očnih mišića, grkljana i ždrijela, mišića za žvakanje, grudnih mišića i ošita; proljeva nema nikada. To je vrlo ozbiljna bolest i svršava smrtno u 17—65%. Uzročnik se razvija ondje, gdje nema zraka, najčešće u nepropisno steriliziranim mesnim konzervama (pa i u konzervama od graška), gdje stvara plin, od kojega se izboči dno i poklopac; kad se limenka probuši, siktavo pišti i obično zaudara. U dubini velikih komada mesa stvaraju trajni oblici (spore) ovog uzročnika žestok otrov (botulotoxin). Iako može izdržati dosta visoku temperaturu, ipak pri kuhanju ugiba. Bolest je kod nas dosta rijetka, a liječi se specifičnim serumom (antitoksin protiv botulizma). Zaštitit ćemo se od nje, ako ne jedemo veterinarski nepregledano meso ni mesne konzerve neprokuhane.

Kolera v. Kolera

Griža ili srdobolja (Dysenteria). Razlikujemo bacilarnu skupinu dizenterije, kojoj su uglavnom uzročnici Bacillus dysenteriae Shiga-Kruse, Bacillus dysenteriae Flexner i Bacillus dysenteriae Sonne, i amebnu dizenteriju, kojoj su uzročnici Entamoeba histolytica i Entamoeba tetragena. Griža je nesumnjivo najstarija crijevna zaraza. Bila je dobro poznata već u Starom svijetu. Hipokrat je dijelio crijevne bolesti uglavnom u dvije skupine: u dijareju (διάρροια diarroia), kod koje pretežu proljevi, i u dizenteriju (δυσεντερία dysenteria), koja se ističe grčevima. Sve do XIX. st.

bio je izraz dizenterija, isto kao i tifus, zajednički naziv za najrazličitije crijevne bolesti (otrovanje mesom, eholera nostras, i t. d.). Potanjim patološko-anatomskim istraživanjem utvrđeno je, da je dizenterija posebna bolest, kod koje se stvaraju čirovi u debelom crijevu. Kasnija bakteriološko-epidemiološka ispitivanja dokazala su zaraznu narav bolesti, koju uzrokuju bacilarni, odnosno parazitarni uzročnici. Nekoć je griža žestoko harala na brodovima, osobito medu iseljenicima i hodočasnicima na Bliskom i Dalekom Istoku; bolest se katkad javlja i danas među posadama jedrenjaka, na kojima vladaju nehigijenske prilike. Španjolsku Armadu, koja je 1588 sa 128 brodova i oko 35.000 boraca doplovila u Kanal, porazila je znatno manja engleska flota uglavnom stoga, što je na brodovima Armade izbila velika epidemija dizenterije (Las Cameras de Sangre). Za Tridesetogodišnjeg rata (1618—48) velika epidemija griže zahvatila je područje Njemačke, Holandije i Francuske. God. 1668—72 pojavila se i u Engleskoj, gdje nije mimoišla ni brodske posade.

Thomas Trotter (1761—1832) opisuje u svojoj Medicina Nautica katastrofalnu epidemiju griže (Flux), koja se pojavila na njegovu brodu Berwick poslije žestoke oluje, kad su valovi lijevali vodu, koja je prodrla u unutrašnjost broda i poplavila kaljužu, pa su se zagadile živežne namirnice i voda za piće. Prema podacima brodskih liječnika: W. Gilberta (1544—1609) u djelu The Cure of Disease in Remote Regions, J. Woodalla (1569—1643) u The Surgeons Mate i W. Cockburna (1669—1739) u Sea Diseases i mnogih drugih pomorskih pisaca, griža je uz skorbut i groznice (Calendure) najopasnija bolest pomoraca. Bolest se javljala često kod posada iscrpenih od dugotrajna putovanja i kod rekonvalescenata od pjegavog tifusa ili drugih teških bolesti. Griže ima i danas na širokim područjima svijeta; glavna su joj žarišta Indija i Indokina. God. 1925 iznosila je smrtnost (na 100.000 st.) u Madrasu 433, u Calcutti 215 i u Bombayu 60. U Africi i Americi broj je oboljenja još i danas velik. Među evropskim zemljama najviše je ima u SSSR-u i Poljskoj. Od početka I. svjetskog rata oboljenja su rasla sve do 1917, a vratila su se na predratno stanje tek 1925. Bacil dizenterije vrlo je otporan prema hladnoći, te se može održati na životu mjesecima, dok kod topline od 58°C ugiba za 1 sat, a kod 6o°C za 20 minuta. Otopina 1% sublimata ubija ga odmah, a 1% karbolne kiseline u 30 sekunda. Uzročnik ulazi u tijelo kroz usta. Nakon inkubacije od 1 do 7 dana javljaju se smetnje u probavi, gubitak teka, grčevi i jaki proljevi s krvavosluzavim stolicama; u težim slučajevima dolazi do gubitka tjelesnih snaga, iscrpenosti i smrti (kod 10% oboljelih). Ozdravljenje ovisi o vrsti uzročnika i otpornosti organizma. Nakon kliničkog ozdravljenja ostaje često kronična griža, koja se vuče godinama. Bolest napada ljude svake dobi, od dojenčadi do staraca. Broj oboljenja od griže mnogo je veći, no što se misli. Kod svakog proljeva treba posumnjati na grižu. Osobito se javlja u pregusto nastanjenim mjestima (kasarne, logori, ludnice i t. d.). Prolijevanje i rasipavanje zaraznog izmeta i nečiste ruke pogoduju širenju te zaraze. Muhe su njeni česti prenosnici. Voće, povrće, mlijeko i ostale nezaštićene živežne namirnice također uvelike pridonose tome širenju. Bolest se javlja najčešće u ljetno doba; brojčano i žestinom raste prema ekvatoru, iako ima ozbiljnih epidemija u umjerenim, pa čak i u arktičkim područjima. Griža se može uspješno suzbijati, ako se hitno izoliraju oboljeli, stalno raskužuju zaražene izlučine, osigura sanitarno opskrbljivanje vodom, izgrade higijenski zahodi, ako se živežne namirnice zaštite od muha, koje treba sistematski uništavati, ali je najvažnije da se širi zdravstvena prosvjeta i održava osobna čistoća, a osobito čistoća ruku. Na brodovima treba napose dezinficirati zahode vapnenim mlijekom i čuvati od zagađenja tankove s vodom za piće. Članovi brodskih posada moraju osobito paziti, da se kod silaska na kopno u tropskim i suptropskim područjima suzdržavaju od uživanja salata, nekuhanog povrća, sladoleda, mlijeka, zagađenog voća i sumnjive vode, što predstavlja trajnu potencijalnu opasnost zaraze. Za dizenteriju nije propisana lučka karantena; oboljelog treba izolirati 3—4 tjedna ili tako dugo, dok nije bakteriološkom pretragom ustanovljeno, da nije više zarazan. Bacilarna griža liječi se uspješno sulfaguanidinom.

Amebna dizenterija (uzročnik Entamoeba histolytica) vlada endemično ponajviše u tropskim krajevima, iako se i na područjima umjerenog pojasa dosta često javlja. Tok je bolesti pretežno kroničan, a nema eksplozivnih epidemija kao kod bacilarne dizenterije ili kod tifusa. Uz teške anemije, bolest izaziva općenito neraspoloženje, slabljenje i gubitak teka; u 25 % razvijaju se teški apscesi u jetrama, koji su često uzrokom smrti. Bolest prenose muhe i štakori. Čovjek se zarazi zagađenom vodom i povrćem, koje je gnojeno svježim gnojem, u kome se nalaze amebne ciste. U Indiji ima u sezoni suše razmjerno malo slučajeva oboljenja, ali njihov broj poraste naglo s pojavom monsunskih kiša. Zaraza se suzbija na isti način, kao i kod bacilarne dizenterije. Liječi se emetinom, a u novije vrijeme postignuti su dobri uspjesi terramycinom. Na brodu treba svaki slučaj oboljenja s neodređenim općenitim, a napose probavnim smetnjama, grčevima u trbuhu, sluzavim ili povremeno krvavim stolicama, bolovima ispod desnog rebarnog luka, smatrati amebnom dizenterijom i bolesnika iskrcati u prvoj luci radi upućivanja na bolničko liječenje.

Crijevni paraziti, Ankylostoma duodenale u Evropi i Necator americanus u Americi uzrokuju crijevnu glistavost (Hookworm Disease) na područjima između 36°N i 30°S. Bolest često napada rudare i radnike na zemljanim radovima, pa se stoga naziva i »bolest rudara«. Poznata je epidemija iz 1879 među radnicima na izgradnji tunela St. Gotthard. Uzročnik živi u crijevu i leže tamo svoja jajašca, koja se izlučuju s izmetinama i zaražuju zemlju. Bolest je rasprostranjena osobito u tropskim i vrućim područjima, koja obiluju vlagom (Puerto Rico, Sijam, Kina, Indija, Egipat, Afrika i tropski dio Amerike). Parazit ima dvostruki razvojni krug, jedan u čovjeku, drugi u zemlji. Ličinka parazita ulazi u tijelo kroz kožu bose noge ili kroz usta, s hranom ili vodom, i prodire u tanko crijevo. Oboljeli dobiva glavobolju, gađenje, gubitak teka, amenoreju, te duševno i tjelesno propada. Najlakše zaraza zahvaća djecu. Širenju bolesti pogoduju nehigijenske prilike, siromaštvo i neznanje. Sprečavanje infestacije sastoji se u sanitaciji područja, liječenju zaraženih osoba i mehaničkoj zaštiti (nošenjem cipela). U pomorskim je lukama, uz ostale sanitarne mjere, propisan i mikroskopski pregled stolice. Kad brodovi pristaju u lukama infestiranog područja, treba osobito paziti, da se voda za piće ne bi zarazila onečišćenjem cijevi na nečistu tlu. Liječenje ankilostomijaze vrše posebne ekipe, koje obilaze zaražena naselja, a kao lijek upotrebljava se timol, ulje od kenopodija, askaridol i ugljikov tetraklorid.

Uz ankilostomijazu treba spomenuti još trihinozu, koja je zapravo životinjska bolest (svinja, štakor), a prenosi se na čovjeka uživanjem zaraženog sirovog svinjskog mesa. Njen se uzročnik (Trichinella spiralis) drži u crijevima; mladi oblici putuju optokom krvi i limfnim sistemom, pa se konačno učahure u mišićima. Bolest se javlja bolovima u mišićima, teškoćama u disanju, crijevnim smetnjama i općenitim tegobama; može svršiti i smrtno. U nekim je zemljama (na pr. USA) trihinoza vrlo raširena, ali često u tako laganu obliku, da se može ustanoviti tek slučajno prigodom obdukcije. Bolest se sprečava zabranom svinjogojstva u blizini živodernica i klaonica, sistematskim uništavanjem štakora, obaveznim veterinarskim pregledavanjem (trihinoskopiranjem) zaklanih svinja i zabranom uživanja sirovog ili nedovoljno kuhanog svinjskog mesa. U posljednjih 70 godina broj je oboljelih od trihinoze znatno pao. U Jugoslaviji, osobito u zapadnim dijelovima, gotovo i nema te bolesti.

Medu mnogim drugim crijevnim parazitima treba još spomenuti goveđu (Taenia saginata) i svinjsku (Taenia solium) trakavicu, koju čovjek može dobiti uživanjem nekuhanog goveđeg, odnosno svinjskog mesa (osobito sušenog), pa poznate dječje crijevne parazite ili gliste Ascaris tumbricoides i Oxyuris vermicularis; njihova se jajašca nalaze u uličnoj prašini, u dvorištima i na njivama, na kojima se povrće gnoji zahodskim izmetinama.

LIT.: E. Seligmann, Seuchenbekaempfung, Berlin 1928; A. Gottstein, Die Lehre von den Epidemien, Berlin 1929; M. Rosenau, Preventive Medicine and Hygiene, New York 1931; R. S. Allison, Sea Diseases, London 1943; Malek i Wagner, Mikrobiologija i epidemiologija, Beograd 1948; Ministry of Transport, The Ship Captain's Medical Guide, London 1952.J. B.