CRES, zapadni otok kvarnerske skupine. Pruža se gotovo meridijanski od rta Glavina na sjeveru, 45°11´N i 14°19´E, do rta Suha na jugu, 44°36´N i 14°3o´E, u dužini od 68 km. Najzapadnija (45°7´N i 14°17´E) točka je rt Prestenice blizu sjevernog ruba otoka, a najistočnija je rt Sv. Damjan (44°37´N i 14°32´E). Otok je najširi (11,5 km) u srednjem dijelu, duž linije, koja dodiruje najjužniji dio Valuna. U sjevernom dijelu otok se sužuje (oko 2 km). Zaprema površinu od 404,33 km².

C. zatvara sa zapada, kao prirodni zid, unutrašnju kvarnersku regiju i ujedno je prirodni most između Istre na sjeveru i dalmatinskih otoka na jugu. Ova dvojna uloga odvajanja i spajanja vrlo je karakteristična za Cres.

Ime. U antičkim izvorima spominju se Apsirtide, naziv, koji je vjerojatno u vezi s legendom o Argonautima (Medeja je ubila brata Apsirta). Ptolomej govori o otoku Apsorosu, na kome su gradovi Krepsa i Apsoros. Ovaj zajednički naziv za oba otoka (C. i Lošinj) nalazimo u dokumentima sve do kraja XVIII. st., ali se i posebno ime Cres, odnosno Krepsa, spominje od kraja XII. st. (1196). Jezična istraživanja ukazuju, da su ova imena (Apsoros, odnosno Apsirtide i Krepsa) ilirskog podrijetla, ali su bila grecizirana.

Povijest. Antička je prošlost vezana za Osor, čije ime podsjeća na prve nazive otoka. Osorska prevlaka, koja je kasnije prokopana, bila je na uzdužnom kanalskom putu važna i osjetljiva točka. Tu su se približavali vrhovi dvaju zaljeva (Osorskog i Lošinjskog), pogodni za pristaništa, a prevlaka je omogućivala uređenje uporišta i obavljanje prekrcaja. Prokopavanje prevlake povećalo je važnost Osora i ojačalo njegovu funkciju. Dok su Grci imali samo uporište na obali i nisu mogli utjecati na domaće ilirsko stanovništvo, Rimljani suvereno vladaju otokom i na suprotnoj sjeveroistočnoj strani otoka služi im Beli (Caput insulae) za veze s unutrašnjom Liburnijom.

U prvom periodu hrvatskoga državnog života glavno značenje imaju kopneni prostori, a otoci su njihova veza. Tako i C. veže Istru s dalmatinskim otočnim i kopnenim prostorom.

Smjerovi mletačkog ekspanzionizma od početka XI. st. i različiti oblici hrvatskog otpora imaju smjer zapad—istok, okomito na pružanje Cresa. Mletački trgovački put ulazi s jugozapadne strane Lošinja u naše kanale; Osor u novim prilikama ostaje po strani, gubi trgovačko-prometno, domala upravno, a napokon i crkveno značenje. Oko polovice XVI. st. grad C. preuzima definitivno centralne funkcije na otoku, jer leži gotovo u središnjem dijelu, ima pogodnu luku, a u okolici su najplodniji krajevi. Ali za razliku prema Osoru, grad C. je samo otočni centar i uporište mletačke dominacije. Neretljanski i senjski gusari koriste se otočnim kršem i podrškom stanovništva, te je otok C. važno uporište za njihove pothvate. Brdovita priroda otoka osobito je pogodna za otpor i za nadzor pomorskih putova. S krševitih brda sjevernog dijela (Sis 638 m) dobro su se mogli nadzirati prolazi kroz Vela vrata i kretanja po Kvarneru. Strme obalne hridine bile su moćna zaštita protiv napada s mora. Krajnji zapadni dio ima jednake osobine i izdiže se strmo i visoko (Helm 483 m) iznad mora. Taj istaknuti položaj i kontrolna funkcija bili su vjerojatno razlog značenja Lubenica (378 m) još u rimsko doba (Hibernicia).

Pod austro-ugarskom upravom opet dolazi do izražaja izduženi oblik otoka i njegov mosni položaj između Istre i dalmatinskog prostora. Beč ljubomorno čuva ovaj posjed i zaobilazi prostor, koji je pod utjecajem Budimpešte. (U vezi s tim nastala je i nerealna ideja željezničkog spajanja Istre s Dalmacijom preko Cresa i drugih vanjskih kvarnerskih otoka.)

God. 1918 talijanski imperijalizam oživljava nastojanja Venecije. Okupirani C. smatra se odskočnom daskom za daljnje prodiranje prema istoku i jugoistoku.

Narodnooslobodilačkom borbom u II. svjetskom ratu i odlukom Mirovne konferencije u Parizu (1946) C. je definitivno priključen u isti državni organizam s okolnim otocima i kopnenim primorjem, od kojeg se ni prirodno ni nacionalno ne može odvojiti.

Sastav i građa. C. je sastavljen gotovo isključivo od krednih vapnenaca, čiji je facies različit, a ispod ovih naslaga izbijaju u srednjem, najširem dijelu dolomiti. Slojevi su položeni u obliku antiklinale; jezgru čine dolomiti, a preko nje su krila vapnenaca. Antiklinala ima smjer pružanja sjeverozapad—jugoistok te odstupa od općeg smjera pružanja otoka. Tektonski smjer izražen je u smjeru pružanja glavnih zaljeva, poluotoka i Vranskog jezera. U sjevernom dijelu sačuvano je samo sjeveroistočno vapnenačko krilo. Dolomiti u južnom dijelu značajni su za reljef otoka.

Vapnenački je sastav uvjetovao razvoj oblika krša, u kome se ističu petrografske razlike. Kompaktniji i čistiji vapnenci zaostaju u obliku krševitih uzvisina. Pločasti i nečistiji vapnenci jače se raspadaju, i trošni materijal erodira (draga oko grada Cresa, kod Martinšćice i sl.), a osobito morfološko značenje imaju dolomiti, koji se drobe i jače erodiraju. Bržim raspadanjem i jačom erozijom dolomita nastale su udubine oko Beleja i Hraste, a napose je značajna zavala Vranskog jezera, koja je nastala erozijom dolomitske jezgre. Kako dno jezera dopire 68 m ispod morske razine, očito je, da je udubljenje nastalo u doba, kad se materijal mogao evakuirati, t. j. kad je dno bilo iznad razine mora. Na ovakva pomicanja morske razine upućuju i obalni oblici. Obala Cresa nije mnogo razvedena, ali je otok jako izdužen. Stvarna dužina obale 3,5 puta je veća od opsega kruga, koji bi imao istu površinu.

Obale. Zaljevi na obali su redovno potopljeni erozivni oblici, a poluotoci su sastavljeni od otpornijih stijena. Najljepši zaljev je Creska luka, koja se sastoji od longitudinalne drage i transverzalne probojnice. Longitudinalna draga je vezana za manje otporne i nečistije vapnence, koji su i površinski erodirani, a u otpornijim i čistijim vapnencima usječen je prodor, kojim se ulazi u luku. Erozivna priroda drage vidi se po muljevitom pokrovu dna i naplavnoj obali na krajnjem južnom dijelu.

I Valuti, najveći obalni oblik, između rta Pernat i sjevernog dijela otoka, vezan je za jaču eroziju mekših naslaga jezgre antiklinale. Drugi su zaljevi slabije izraženi i manje važni. Otvoreni zaljevi Martinšćica i luka Ustrine također su potopljeni erozivni oblici vezani za manje otporne i nečistije vapnence. Na istočnoj obali otoka najznačajniji je zaljev Koromačna, u jugoistočnom produženju udubine Vranskog jezera; to je potopljena udolina usječena u manje otpornim vapnencima. Postoji, dakle, izrazita veza između otočnog reljefa i obalnih oblika. Obala višeg, sjevernog dijela je strma, nepristupačna, bez manjih zaljeva i pogodnih pristaništa. Naprotiv, južni, prostraniji i niži dio otoka bogatiji je manjim zaljevima, osobito na krajnjem jugu, gdje je obala raščlanjena u razgranate zaljeve i poluotoke. Pred sjevernom strmom obalom nema ni otočića. Pred zapadnom, istaknutom obalom poluotoka Pernat leži otočić Zaglav, na kome je i svjetionik, važan za brodove, koji plove prema Velim vratima ili iz njih. Južnije, pred zaljevom Martinšćica, diže se veći nenaseljeni otočić Zeča, a bliže obali greben Visoki. Pred jugoistočnom obalom je otočić Trstenik, na kome je svjetionik važan za plovidbu kroz Kvarnerić. Dalje prema sjeveroistoku i bliže rtu Prepoved izdižu se otočić i hrid Ćutin. Samo 850 m širokim, ali 110 m dubokim kanalom Krušija odvojen je na istoku otok Plavnik.

Prema jugoistoku, u smjeru pružanja Cresa, nastavlja se niz podmorskih grebena, pličina i nenaseljeni otočići Oruda i Palacoli.

Pred strmom obalom sjevernog visokog dijela dubine naglo rastu. Naprotiv, pred južnim dijelom nalazimo pličine, osobito pred jugozapadnom obalom južno od zaljeva Martinšćica. Općenito je istočna obala strmija, i dubine se brže povećavaju. Ovo je važno za život u moru i ribolov, koji su najbogatiji u plićem moru pred jugozapadnom i južnom obalom.

Hidrografija. C. je bezvodan otok, što odgovara njegovu vapnenačkom sastavu. Vrela na sjevernom rubu Vranskog jezera gotovo presahnu za vrijeme sušnog ljetnog vremena. Bunari u naplavnim naslagama na južnom kraju Creske luke imaju stalno slankaste vode, a zimi pište slatkom vodom. Bunarske vode dobivaju se i u dolinici ispod Punte Križa. Naprotiv, pred obalom izbijaju brojna podmorska vrela, vrulje, iz čega se vidi, da se cirkulacija podzemnih voda vrši duboko ispod morske razine. Podmorska vrela su brojnija oko južnog i prostranijeg dijela otoka, što je važno za podmorsku faunu (poznata lovišta rakova, Nephrops norvegicus), a vjerojatno i za naslage finog pijeska, koji se tamo vadi.

Kao suprotnost općoj bezvodnosti otoka nalazimo veliko Vransko jezero 5,5 km dugo, 1,5 km široko, s površinom od 5,75 srednjom razinom na 16 m i najvećom dubinom 84 m ili 68 m ispod morske razine. Taj golemi prirodni rezervoar sadrži preko 200,000.000 m³ vode. Za vrijeme kiše prima potoke južnih dolomitskih padina, a na sjevernom rubu izbijaju vrela promjenljiva kapaciteta. U nauci je istaknuta sumnja, da bi ovako slabo pritjecanje moglo, uz padaline, održati relativno stabilnu razinu golemog rezervoara. Iznijete su čak pretpostavke o dalekim podzemnim vezama između ponornica na susjednom kopnu i Vranskog jezera. Problem još uvijek nije dovoljno osvijetljen ni riješen.

Oskudicu vode teško osjećaju prirodna vegetacija, fauna, kulture i ljudi. Za vrijeme ljetnih suša ljudi i stoka ovise o nakupljenoj kišnici u čatrnjama i lokvama. Kako je uređenje i održavanje velikih čatrnja skupo, a i najimućniji mogu napraviti čatrnje ograničena kapaciteta, to su državne vlasti pravile veće i javne čatrnje, ali ni to nije dovoljno. Poslije Oslobođenja pristupilo se radikalnom rješavanju problema pomoću velikog rezervoara Vranskog jezera. Gradi se veliki cresko-lošinjski vodovod, koji će iz Vranskog jezera crpsti vodu u visoko položene rezervoare, iz kojih će se voda pod padom slati prema Cresu i Lošinju. To će biti velik preokret za ekonomiku i kulturu obaju otoka. Već je dovršen i upotrebljava se ogranak za grad Cres.

Klima. Klimatske prilike ovise o geografskom položaju. Izrazite razlike uvjetovane su ekspozicijom i visinom. Sjeverni dio je zimi hladniji (siječanj 5—6°) od južnog (siječanj 6—7⁰). Ljetne temperature su jednoličnije. Sjeverni dio duboko prodire u olujni pojas jugoistočnog alpinskog ruba. Veća visina i klimatske osobine brdima zatvorenog Riječkog zaljeva povećavaju razlike prema južnom, nižem i pitomijem dijelu otoka. Sjeverni dio prima i više (900—1000 mm) padalina od južnoga (800—900 mm). Osim toga izrazita je razlika između zapadne, pučini okrenute strane i istočne, kontinentalne. Zapadna je strana jače zagrijavana, prima više padalina i izloženija je vlažnom jugu i osvježavajućem maestralu. Istočna je strana suša i surovija, izložena jakim udarima hladne i suhe bure. Negativne strane bure osobito dolaze do izražaja na jugoistočnim padinama, koje su gotovo gole, a obale su izvrgnute snažnim napadima valova. Bura udara jakim valovima i u istočne obale krajnjeg sjevernog dijela. Pučinski valovi udaraju u izložene obale sjeverno od Martinšćice do rta Pernat i od rta Sv. Blaž do rta Prestenice.

Biljni pokrov. Petrografski sastav i klimatske prilike utječu na biljni pokrov, koji zbog nedovoljne količine tla i strmih vapne načkih hridina nikad nije mogao biti bujan. Današnji izgled biljnog pokrova odražava i duge utjecaje čovjeka. Na sjevernom brdovitom dijelu otoka prevladava listopadna šuma, koja je zbog slabije naseljenosti i manje vrijednosti bolje očuvana ili izrođena u šikaru. Južni dio je naseljeniji, prirodne šumske površine samo su mjestimično očuvane. Preteže zimzeleno bilje — makija; uz potpuno ogoljele predjele ima umjetnih šuma, među kojima se ističu gajevi bora istočno od Vrar.skog jezera.

Tlo. Vapnenački sastav, nestašica rahle zemlje, oskudica vode i rijedak biljni pokrov odredili su osobine tla. Na dnu ponikava nakupljene su naslage crljenice, u površinskom dijelu pomiješane s humusom i dosta plodne. Raspadanjem dolomita nastaju pržinasta tla male plodnosti. Na negostoljubivoj površini otoka stvarali su stanovnici oskudne životne uvjete.

Stanovništvo. Prema popisu 1953 živjelo je na Cresu 4552 st. (11 na km²). Taj broj je znatno manji od broja u prijašnjim popisima: 6807 st. 1948; 8201 st. 1945; 8594 st. 1910; 8621 st. 1900; 8803 st. 1890 i 8352 st. 1880. Opadanje stanovništva uvjetovano je iseljivanjem, a ovo je posljedica teških ekonomskih prilika na otoku i veće mogućnosti zarade i boljeg života u drugim krajevima. Težina i mala rentabilnost rada, propast loze, ratna stradanja, poslijeratno iseljivanje stranog elementa, odlazak u industrijske i rudarske centre, sve je to ubrzalo i pojačalo iseljivanje. Odnos između muškog (2062) i ženskog (2490) stanovništva odražava također emigracione posljedice. Ovaj nerazmjer utječe na biološku snagu stanovništva i smanjuje prirodni prirast. Opadanje stanovništva je opća pojava na našim otocima, ali je zbog specijalnih prilika napose došlo do izražaja na Cresu. Radino stanovništvo traži u stranim krajevima povoljnije uvjete života, koje mu siromašni domaći kraj, osobito poslije propasti stare loze, ne može pružiti.

Stanovništvo je jače koncentrirano duž zapadne obale, središnji su dijelovi mnogo slabije naseljeni, a na istočnoj obali nema naselja (Merag ima samo nekoliko kuća, a Beli nije na obali). Najslabije su naseljeni sjeverni krševiti i jugoistočni ogoljeli dijelovi.

Privreda. Budući da ima malo obradiva tla, crljenica na dnu ponikava i dolaca marljivo je obrađena (loza, žito, povrće). Pjeskovita tla na dolomitima male su plodnosti, i na njima se gaje žita i vinogradi. Napornim krčenjem, razbijanjem i trijebljenjem vapnenačkog kršja dobivene su male obradive plohe, na kojima su sadene masline i vinogradi. Maslina je nekoć bila važnija kultura, ali je konjunkturom na vinskom tržištu u drugoj polovici XIX. st. loza brzo izbila na prvo mjesto. Uloženi su golemi napori, da se nade rahlo tlo, i da se stvore obradive površine. Vinogradi su davali odličan plod i prihod od vina pridigao je seljačku ekonomiju. Glavno vinorodno područje bilo je u okolici grada Cresa. Trgovina vinom gospodarski je preporodila gradić Cres i utjecala na njegov vanjski izgled. Ekonomsko značenje vinogradarstva ogleda se u porastu otočnog stanovništva (1890). Filoksera je međutim brzo uništila vinograde na slaboj podlozi, i danas nad zaljevom luke Cres dominira siva pustoš na mjestu nekadašnjih vinograda. Nizovi gomila i prezida ističu se kao čudan mrežasti skelet, čiju prirodu neupućen teško može shvatiti. Mnogi dijelovi već su zarasli u šikaru, i postepeno će nestati izgled obrađivanog kraja. Loza nije našla zamjenu — nova američka podloga traži bolje uvjete, a buhač je bio slaba i nesigurna naknada. Danas je vinogradarstvo Cresa ograničeno na male površine i bolja tla, a prinos vina je neznatan i bez trgovačke važnosti.

Maslina je opet postala glavna kultura, i najvažniji maslinici nalaze se u nižem pojasu okolice grada Cresa. Sjeverozapadno od grada nasadi maslina prave su šume. Na čitavom otoku zauzimaju maslinici preko 1000 ha sa oko 1 milijun maslina. Gajenje žita i povrća ima daleko manje značenje i daje nesiguran prinos zbog ljetnih suša, te otok mora uvoziti glavni dio životnih namirnica.

Prostrane i neobradive površine i blage zimske temperature oslonac su stočarstva. Uzgajaju se u prvom redu ovce, koje i zimi mogu stalno ostati na ispaši, te im ne treba pripremati zimnice. Stoka ipak dosta strada i pati od nevremena i ljetnih suša. U južnom, pitomijem i prostranijem dijelu otoka povoljniji su uvjeti za stočarstvo. Pojedini su pašnjaci rastavljeni stotinama metara dugim suhozidinama, koje se protežu poprijeko na pružanje otoka. Ovce u ovom ograđenom prostoru slobodno pasu i napajaju se u lokvama. Na slobodi se i jagnje. Prinos mlijeka iskorišćuju samo pogodno smještena gospodarstva (u sredini otoka). Oskudni pašnjaci sve se više iscrpljuju, tako da je pod tim uvjetima teško točno odrediti broj stoke, ali je on sigurno u opadanju, čemu su pridonijele ratne i poratne prilike. Poslije II. svjetskog rata bro; ovaca pao je ispod 20.000 ili 4,5 na jednog stanovnika (tridesetih godina iznosio je ukupno oko 35.000 grla). Stočarstvo opada, jer s otoka iseljuju ponajviše stanovnici središnjih sela, koji su najviše uzgajali stoku. Ostale vrste stoke su neznatne i bez veće ekonomske važnosti.

Za sjeverniji i slabo naseljeni dio otoka veću važnost ima prihod od šume. Velike količine ogrevnog drva (do 2,8 mil. kvintala na godinu za talijanske okupacije) izvozilo se u prvom redu u Italiju. Zbog ovog novčanog prihoda creski su veleposjednici ljubomorno čuvali posjed šume. Poslije II. svjetskog rata šume su postale državne i njihovo je prekomjerno iskorišćivanje smanjeno, ali prihod od drva još je uvijek važan za malobrojne stanovnike sjevernog dijela.

Na Cresu ima i ležišta boksita. Stoga su ga u toku talijanske okupacije vadili na više mjesta, ali su nerentabilni rudnici napušteni. Kod Osora se dobiva odličan građevinski kamen.

Ono, što ne može dati siromašno kopno otoka, tražio je creski primorac od mora, koje je druga i važna privredna površina. Gospodarstvo Cresa uvijek je imalo osnovnu komponentu u pomorstvu. Dok je antički Osor bio važno naselje i pomorsko uporište, u unutrašnjosti otoka živjeli su malobrojni Iliri i nisu imali većeg naselja. I prednosti grada Cresa i noviji uspon Martinšćice imaju osnovu u pomorskoj funkciji. Preko grada Cresa održava otok veze s ostalim svijetom. Izvoz ulja, osobito vina i drva pogodovao je razvoju vlastitog brodarstva. Ekonomski nazadak otoka teško je pogodio i cresko brodarstvo. U usponu lošinjskog brodarstva sudjelovao je i C., koji je davao mnogo mornara, a u lošinjskoj pomorskoj akademiji školovali su se mnogi Cresani. Pomorstvo je bilo most i veza, preko koje se razvilo i iseljivanje u transoceanske zemlje i velike luke (Trst, Rijeka i dr.).

Uspostavljanje brzih veza s kopnenim gradskim tržištima, razvoj turizma i osnivanje poduzeća za konzerviranje unapredili su ribarstvo, kojem su glavni centri Martinšćica i Cres. Plićaci pred Martinšćicom odlična su lovišta, mnogo bogatija od plićaka, koje iskorišćuje Cres. Glavno značenje ima sezonski ribolov na plavu ribu. I Martinšćica i Cres imaju poduzeća za konzerviranje ribe. U Martinšćici radi i destilerija eteričnih ulja, koja kao sirovinu upotrebljava različite aromatične sastojke makije (kadulja, ružmarin i dr.).

Perspektive razvitka. U novim prilikama političkog jedinstva sa susjednim otocima i kopnom C. će preuzeti važnu ulogu veze između vanjskih kvarnerskih otoka i obale. U tom pogledu je od osobita interesa dovršenje ceste do obale Velih vrata, odakle je lak prijelaz na obalu Istre, kao i obnova ceste do Pod-Belog za brze veze s Rijekom; ogranak do Meraga osiguravao bi lak prijelaz na Krk.

Zbog siromaštva i teških uvjeta života u unutrašnjosti, uređenje će cesta pojačati koncentraciju stanovništva u obalna naselja, osobito Cres i Martinšćicu. Ova dva naselja imaju najviše uvjeta za razvoj turizma i ribarstva, glavnih i međusobno povezanih grana primorske privrede. Klimatske prednosti i blizina kontinentalne obale i većih gradova pogoduju razvoju ove vrste privrede. Obilje vode, koju stavlja na raspolaganje Vransko jezero, bit će važan i odlučujući faktor u novom razvoju.

LIT.: L. Pozzo-Balbi, L'isola di Cherso, Roma 1934; Cadastre National de l'Istrie, Institut adriatique, Sušak 1946; J. Roglić, Geomorfološka istraživanja na Kvarnerskim otocima i Zadarskom primorju, Ljetopis JA, 1949, 55, str. 161 do 166; I. Rubić, Naši otoci na Jadranu, Split 1952.J. Rć.

Povijest. C. je bio naseljen već u neolitiku, ali su bogatija nalazišta (gradine) željeznog doba. Najstariji su poznati stanovnici otoka bili Iliri, a i ime je otoka predrimskoga podrijetla. Grčki su trgovci na svojim putovanjima upoznali C. te su dali Cresu i Lošinju svoj naziv (Apsyrtides). Naziv je u vezi s legendarnim putovanjem Argonauta. U doba rimske dominacije javlja se naziv Crexa, Crexi. Nedugo nakon pada Zapadnorimskog carstva dolazi C. pod vlast Bizanta, a već 585 spominje se Osor kao sjedište biskupa. Arapi, koji su u IX. st. ozbiljno ugrožavali bizantske posjede na Jadranskom moru, nisu poštedjeli ni Cres; spalili su grad Osor. Car Konstantin Porfirogenet tvrdi, da je Osor bilo utvrđeno naselje i da su oko 875 stanovnici Osora plaćali danak Slavenima. Potkraj X. st. C. je kratko vrijeme u vlasti hrvatskih vladara. God. 1000 iskrcao se mletački dužd Petar II. Orseolo u Osoru, a narod mu položio prisegu vjernosti. God. 1180 položiše Cresani ponovo prisegu vjernosti Mlečanima. Ta prva mletačka dominacija trajala je s prekidima do 1358, kad mirom u Zadru dolazi i C. pod vlast hrvatsko-ugarskih vladara. God. 1409, kad je Ladislav Napuljski prodao Veneciji sva svoja prava na Dalmaciju, dolazi i C. pod mletačku vlast i ostaje pod Mlecima sve do pada Mletačke republike (1797). Cresani su kao vrsni pomorci kroz stoljeća sudjelovali gotovo u svim većim pomorskim pothvatima Mletaka. U vrijeme uskočkih napada na mletačke posjede ne osta pošteđen ni Cres. Najviše je stradao oko sredine XVI. i u početku XVII. st. God. 1543 došlo je do pomorske bitke između mletačke mornarice i Uskoka pred Osorom, u obrani grada pala su i dva creska patricija, Franjo Donatis i Ivan Petris. I kod slijedećih uskočkih napada (1544, 1573, 1575) stradao je najviše Osor. Posljednji je napad 1606 bio najžešći: bila su popaljena gotovo sva naselja na otoku. Prilike na otoku u XVIII. st. crta talijanski opat Fortis i ističe, da je nekad cvatući grad Osor, koji je u rimsko doba brojio oko 20.000 stanovnika, u njegovo vrijeme samo selo sa svega 250 stanovnika. Pretežni dio stanovništva bavio se, prema Fortisu, ribolovom, uzgojem ovaca i gradnjom jedrenjaka. Usoljena se riba izvozila u Veneciju, a izvozilo se i ulje, vino i sir; uvozili su uglavnom žito. Kad su pali Mleci (1797), potpade i C. pod Austriju, a zatim na kratko vrijeme pod Francusku. U doba francuske vladavine otok se ekonomski vidno podigao. Nakon Napoleonova pada C. dolazi ponovo (1814) pod Austriju, u čijoj vlasti ostaje do kraja I. svjetskog rata. Na otoku se u toku XIX. st. razvijala brodogradnja i pomorstvo, te su creski jedrenjaci bili nadaleko poznati. Rapallskim ugovorom (1920) C. je potpao pod Italiju. U toku II. svjetskog rata, već u rujnu 1943, bio je Cres (s Lošinjem) oslobođen. Oslobađanje je teklo pod teškim uvjetima, jer su se snage Narodnooslobodilačke vojske, osim s Talijanima, morale boriti i s četnicima. U pomorskim operacijama sudjelovala je i mornarica Narodnooslobodilačke vojske, izvršivši pred Lošinjem svoj prvi desant.

LIT.: A. Fortis, Saggio d'osservazioni sopra l'isola di Cherso ed Ossero, Venezia 1771; S. Mitis, Storia dell'isola di Cherso-Ossero dall'anno 476 al 1409, Poreč 1925; isti, Cherso ed Ossero sotto la Serenissima, Poreč 1933; L. Pozzo-Balbi, L'isola di Cherso, Roma 1934; P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Jadranski institut JA, 1950.M. Dt.

Ribarstvo. Otok C. ima veoma strme obale, osim kod grada Cresa i Osora i na jugoistočnom rtu. Zbog toga nisu se mogle razviti raznolike vrste ribolova i u jačem obimu, kao na susjednom otoku Lošinju. Glavni je lov srdela, a zimski lov gira nije razvijen. Lov srdela mrežama potegačama bio je razvijen početkom XVII. st. Najviše se bave ribolovom profesionalni ribari iz grada Cresa; u mjestima Beli, Belej, Martinšćica, Dragozetići, Lubenice, Merag, Predošćica i Punta Križa ima samo povremenih ribara. Valun ima ribarsku zadrugu. God. 1911 bilo je na otoku 25 ljetnih potegača, 510 vojga i 15 migavica za srdelice papaline, što dokazuje, da je tada lov plave ribe bio jako razvijen. U 1954, međutim, bilo je 19 plivarica, 22 ljetne potegače i migavice. Vojge su nestale. Od ostalog ribolovnog pribora ima 200 mreža stajaćica i 132 košare parangala. Od plovnih ribarskih objekata ribari imaju 25 motornih brodova i 101 brod i čamac na jedra i vesla.

Glavna lovišta srdelica papalina nalaze se sa sjeverne i sjeverozapadne strane otoka od rta Jablanac do Valuna. Na južnoj strani otoka su znatnija lovišta srdela. Brgljuni se love na položajima u Krčkom kanalu. Na sjevernom rtu, kod Starganca i Jablanac, love se iglice. U kanalu Porozina dobri su položaji dubinskog ribolova povlačnim mrežama s učestalim lovinama škampa. Kod rta Starganac mjestimično se love hlapovi (Homarus vulgaris). U uvali grada Cresa, uz kamenitu obalu, poznati su veliki primjerci trlja. Na obalama otoka još se održavaju 2 stajaće tunolovke, jedna s jugozapadne strane u uvali Ustrine, a druga u uvali Merag na sjeveroistočnoj strani. U posljednjim godinama ove tunolovke imaju sve slabije lovine. God. 1754 spominje se pet stajaćih tunolovki. U blizini Osora, u nedavnoj prošlosti postojao je ribnjak, koji su Talijani zatrpali u pogrešnom uvjerenju, da se na njegovim pličinama legu komarči prenosnici malarije.

Godišnji ulov ribe otoka Cresa kreće se oko 300 t plave ribe, u kojoj dominira srdelica papalina, zatim oko 40 t razne pridnene lovine, sa mnogo landovine i glavonožaca. Bijela riba i glavonošci malo dolaze na tržište, ponajviše ih konzumiraju sami ribari, a manji, kvalitetniji dio prodaje se trgovačkim poduzećima. Od plave ribe srdele i skuše preuzimaju tvornice za preradbu ribe u Cresu, Malom Lošinju i Unijama na konzerviranje, dok se srdelice papaline prodaju na mjesnim ribarnicama ili trgovačkim poduzećima kvarnerskog ribolovnog basena.

LIT.: Statuto di Cherso et Ossero, Venezia 1640; Mitis, Frammenti di storia Liburnica, Zadar 1890; A. Porenzo, Un' inehiesta silila pesca in Istria e Dalmazia. Venezia 1894; I. Pastrović, Ribarski priručnik za 1913, Trst 1912; L. Pozzo-Balbi, L'isola di Cherso, Roma 1934; P. Petrillo, La pesca nel golfo di Carnaro, Rijeka 1934.J. Bi.

Operacije u Narodnooslobodilačkom ratu. U trenutku kapitulacije Italije, otok Cres i Lošinj bili su u rukama četnika, koji su se krajem ljeta 1943 pod pritiskom jedinica NOV-e povlačili iz Like prema Hrvatskom Primorju, a zatim na vanjske Kvarnerske otoke. Poslije iskrcavanja 1. bataljona 1. brigade 13. divizije na otok C. u noći 23.—24. IX. 1943, četnici su se povukli na Lošinj, gdje su napadom naših snaga sa Cresa i onih, koje su prebačene na Lošinj, bili likvidirani.

Iznenadnim prepadom znatno nadmoćnijih snaga, Nijemci su 13. XI. 1943 osvojili otok.

Desantni prepad na otok Cres. U noći 26.—27. IX. 1944 jedna ojačana četa mornaričke pješadije II. Pomorskog obalskog sektora iskrcala se na otok C. sa zadatkom da likvidira manje neprijateljske snage u selima Punta Križa i Osor i da razori most, koji vezuje otoke Cres i Lošinj.

Naše su snage bile podijeljene u dvije grupe: grupa Osor (75 boraca i 5 minera) ukrcana je na NB-13, a grupa Punta Križa (30 boraca) na PČ-2. Oba broda isplovila su iz luke Ist 26. IX. 1944 u 18^h30^m.

Prva grupa iskrcala se na istočnoj obali Cresa u drazi Galboka oko 23^h i po teško prohodnom terenu, bez vodiča, s velikom mukom uspjela je 27. IX. u 1^h3o^m izbiti na glavnu cestu Cres—Osor kod kote 178. Treći vod ove čete ostao je na cesti, a prvi i drugi vod produžili su ubrzanim maršem prema Osoru. U 2^h15^m prvi vod zaposjeda položaje s obje strane mosta, da bi minerska grupa mogla nesmetano obaviti svoj posao. U 2^h50^m miniranje je bilo završeno, ali je most bio eksplozijom tek neznatno oštećen. Ostao je upotrebljiv za saobraćaj,samo se nije mogao okretati. U 3^hoo^m Osor je napušten, jedinice su se vratile istim putem na brod. U 5^h45^m NB-13 je isplovio sa Cresa, a u 9^h3o^m stigao na Ist.

Druga grupa nije uspjela u svom zadatku pa se u 3^h20^m ponovo ukrcala na brod PČ-2 i u 9^h doplovila natrag na Ist.

Jedinice 9. divizije oslobađaju otok 20. IV. 1945.J. V.