COMMONWEALTH (engl. zajednica), sadašnji naziv zajednice zemalja, koje su do početka XX. st. sastavljale Britansko carstvo. U toj je zajednici udruženo osam država — ravnopravnih članova, a usto zajednica obuhvaća mnoge zemlje, koje su i danas kolonije s različitim pravnim položajem. Zato se još uvijek upotrebljava naziv Britansko carstvo (British Empire), kojim se obično označuje Velika Britanija sa svojim kolonijama, ali neki označuju Commonwealth kao skup osam suverenih država, a Britansko carstvo bi bilo naziv za te države zajedno s kolonijalnim posjedima. Posljednjih je godina potisnut naziv Britanska zajednica naroda (British Commonwealth of Nations), koji je bio službeno uveden između oba svjetska rata.

Englezi su u toku vjekova stvorili golemo kolonijalno carstvo, koje je po površini zapremalo petinu, a po stanovništvu četvrtinu svijeta. To je carstvo prošlo kroz više oblika. Prvo Britansko carstvo obuhvaćalo je naseobine u Americi i doživjelo najveći opseg 1763, kad su Francuzi izgubili Kanadu. Ta je faza završila otpadom i proglašenjem nezavisnosti Sjedinjenih Država. Međutim su se Englezi počeli kolonijalno širiti i prema Istoku potiskujući Holandane i Portugalce iz Indije, stvarajući prve naseobine u Australiji i t. d. Poslije napoleonskih ratova Velika Britanija širi u XIX. st. svoje stare posjede u Africi, sudjeluje u velikom natjecanju oko podjele toga kontinenta između evropskih kolonijalnih sila (1885—1912), ustaljuje se u Egiptu i osvaja Sudan, zaokružuje svoj indijski posjed, prisvaja mnoge otoke Oceanije, prodire u Kinu (Hong Kong, Weihaiwei). To Drugo Britansko carstvo zaokružuje se poslije I. svjetskog rata preuzimanjem mandata na Srednjem Istoku (Irak, Transjordanija, Palestina), u Africi i Oceaniji. U isto doba već je uznapredovao preobražaj toga carstva i za tu fazu Trećeg Britanskog carstva pojavljuje se naziv Britanska zajednica naroda.

Preobražaj kolonijalnog carstva u suvremeni oblik tekao je polako, a sastojao se u tome, da su neki dijelovi dobivali postepeno sve veću samoupravu, da konačno postanu samostalne države, povezane s nekadašnjom maticom vrlo labavim državnopravnim vezama. Na čelu tog razvoja do samostalnosti stajale su one zemlje, u kojima je pučanstvo evropskog podrijetla sačinjavalo golemu većinu ili je isključivo držalo vlast usprkos brojčanoj pretežitosti starosjedilačkog elementa. Za te je zemlje — najprije za Kanadu — uveden naziv dominion (naziv kraljevstvo nije odabran iz obzira prema sjeveroameričkim susjedima). Te su zemlje već prije I. svjetskog rata imale vrlo široku samoupravu, vlastite parlamente i njima odgovorne vlade. Njihov udio u I. svjetskom ratu ojačao je njihov politički položaj. Polagano stječu pravo samostalnog diplomatskog općenja s drugim državama i pravo sklapanja ugovora (trgovinskih, a zatim i političkih). Pri osnivanju Lige naroda četiri dominiona (Kanada, Južnoafrički Savez, Australija i Novi Zeland) i Indija postaju zasebni članovi te organizacije. Imperijalne konferencije, koje su počele zasjedati prije 1914 kao sastanci predstavnika vlada nesamostalnih kolonija, pretvaraju se sve više u sastanke ministara predsjednika ravnopravnih članova zajednice, na kojima je predsjednik britanske vlade jedva primus inter pares. Kad je Irska 1921 dobila položaj dominiona, težnja za jačim naglašavanjem samostalnosti postala je življa. Imperijalna konferencija 1926 označuje dominione kao »autonomne zajednice u sklopu Britanskog carstva, jednake po položaju, nikako podređene jedne drugoj u bilo kojem pogledu vanjskih ili unutrašnjih poslova, iako ujedinjene zajedničkom vjernošću kruni i slobodno udružene kao članice Britanske zajednice naroda (Commonwealth)«. Westminsterski statut od 1931 (to je zakon britanskog parlamenta, kojim se ozakonjuju neki zaključci imperijalne konferencije iz 1930) priznaje dominionima potpunu zakonodavnu vlast u svim poslovima. Generalni guverner, zastupnik kralja u dominionima, imenuje se na prijedlog dominionske vlade, a u većini dominiona daje se ta čast pripadnicima samih tih dominiona (u Kanadi od 1952; u Cejlonu tek od godine 1954; zasad ne u Novom Zelandu dok je u Australiji 1952 imenovan opet Englez poslije dvojice Australaca). Dominioni su poslije I. svjetskog rata imali riječ u vanjskoj politici zajednice, a time su djelovali i na politiku Velike Britanije (zbog njihova protivljenja morala je Velika Britanija odustati od pomoći Grčkoj u ratu protiv Turske 1912), a 1939 sami su odlučili o stupanju u rat protiv Njemačke (u Južnoafričkom Savezu vlada je predložila neutralnost, ali je taj prijedlog odbačen s neznatnom većinom). Irska je kroz cijeli rat ostala neutralna. Ona je po stjecanju položaja dominiona također postala zaseban član Lige Naroda. Pod pritiskom Irske i Južnoafričkog Saveza (Malanova stranka) naglašavano je pravo dominiona na odcjepljenje. Dominioni su dakle postepenim razvojem postali suverene države. Kad je Indija 1949 stekla samostalnost, stupile su u red dominiona tri zemlje (Indija, Pakistan, Cejlon) s pučanstvom neevropskog podrijetla, a to je znatno izmijenilo prirodu veze između članica Commonwealtha. Proglašenje Indije republikom izazvalo je potrebu, da se iznova formulira priroda zajednice. Članovi zajednice (koja se sada već rjeđe naziva Britanskom, a i naziv dominion polako se potiskuje) nisu više vezani zajedničkim vladarom. Britanski vladar je ujedno kralj u mnogim državama Commonwealtha, ali u njemu može biti i republika (i u Južnoafričkom Savezu javlja se težnja za republikom). Ipak je kralj priznat kao simbol zajednice (u kraljevski je naslov uvršten izraz glava Commonwealtha). Danas vezuju članove zajednice zajednički interesi i volja za suradnjom. Otkako je 1951—52 ukinuto pravo priziva od dominionskih vrhovnih sudova na Tajno vijeće (Privy Council) u Londonu, nema više vanjskih znakova nekadašnje podređenosti dominiona Velikoj Britaniji. Faze opisanog razvoja odrazile su se i u sastavu britanske vlade. Poslije I. svjetskog rata izlučeni su poslovi dominiona iz ministarstva za kolonije i povjereni su posebnom državnom tajniku za poslove dominiona, koji se od 1947 zove državni tajnik za odnose Commonwealtha.

Takav je razvoj nekadašnjeg imperija u Commonwealth rezultat centrifugalnih sila, koje su se javile u nekim dijelovima carstva. No dok su se tim silama u zemljama s naseljenim pučanstvom anglosaskog podrijetla (Australija, Novi Zeland, Kanada, donekle Južnoafrički Savez) suprotstavljale druge, koje su i pokraj ostvarenja velike samostalnosti željele uzdržati zajednicu s materom zemljom (osobito u Australiji i Novom Zelandu, zbog njihova izloženog položaja), u drugim je zemljama starosjedilačko pučanstvo željelo da se oslobodi od strane vlasti. Te je težnje britanska politika nastojala zadovoljiti djelomičnim koncesijama, davanjem manje ili veće unutrašnje samouprave, ali je u krajnjem času znala popustiti ne želeći ponoviti iskustvo sa USA. Tako je došlo do sporazuma s Irskom i Indijom, kod čega je ipak spasen okvir Commonwealtha, a u Indiji i važne gospodarske pozicije. Dakako da je veza tih novih dominiona mnogo slabija i nesigurnija. Irska je doista 1949 i formalno prekinula posljednje veze, proglasivši republiku i posebno državljanstvo. U slučaju Burme, Englezi su dopustili potpun izlazak iz zajednice, osiguravši jedino jake političke (vojne baze i sl.) i gospodarske koncesije. Jednako su se povukli i iz Palestine, kad je položaj postao za njih težak. Vrlo su se jako međutim založili u Malaji, tom izvoru važnih sirovina, i već godinama vode ogorčen rat protiv gerilskih ustanika.

Englezi vode sličnu politiku polaganih koncesija i stišavanja i u svojim preostalim kolonijama, gdje se pojave težnje za samostalnošću. Ali na osjetljivim točkama oni zapostavljaju želje pučanstva svojim »imperijalnim« interesima (Cipar, Malta), dok su širokogrudniji ondje, gdje ne prijeti opasnost, da će popuštanjem potpuno izgubiti svoje pozicije (Antili). Naime, prije opisani razvoj zahvatio je samo jedan dio engleskog kolonijalnog posjeda. Preostale brojne kolonije ostale su i dalje pod upravom Londona. No i te zemlje proživljavaju razvoj, u kome treba razlikovati dva faktora. S jedne strane, Englezi se koriste oblicima lokalne uprave, bilo da zadržavaju zatečenu domorodačku upravu (plemensku) ili da postepeno razvijaju lokalnu samoupravu evropskog tipa, osobito uz suradnju pučanstva evropskog podrijetla. S druge strane javljaju se između dva rata, a napose poslije II. svjetskog rata, u pojedinim kolonijama sve jače težnje za samostalnošću i time se vrši na Engleze pritisak, da daju veće koncesije u pogledu samouprave. Tako su s vremenom mnoge kolonije stekle različite stupnjeve samouprave. Južna Rodezija ima svoj parlament i njemu odgovornu vladu te sudjeluje na konferencijama predsjednika vlada Commonwealtha. Sličan je položaj Malte. Mnogo manji stepen unutrašnje samouprave imaju po novim ustavima Nigerija, Zlatna Obala i Jamaica, a još manji neke druge kolonije. U svakoj koloniji postoji guverner, a uza nj izvršno vijeće. Prvi je stupanj udjela pučanstva, da se uvode reprezentativna tijela: zakonodavno vijeće. U njemu sjede predstavnici bijelih naseljenika, drugih naseljenika (na pr. Indijaca i Arapa u nekim afričkim zemljama i t. d.) i domaćih starosjedilaca. Članovi se vijeća imenuju ili biraju. Postoji tendencija da se poveća broj biranih članova i da u vijećima učestvuju u većem broju predstavnici starosjedilačkog pučanstva. Zasad je u mnogim kolonijama učešće starosjedilaca nerazmjerno maleno. U nekim kolonijama postoje i izabrani parlamenti. Još je viši stupanj davanje samouprave (self-government), t.j. osnivanje vlade odgovorne parlamentu. Stupanj samouprave veći je ili manji prema tome, koliko je poslova pridržano odluci ili potvrdi guvernera. Centrifugalne težnje pučanstva kolonija (sada osobito žive u Gvajani) nastoje se stišati i programima za gospodarsko i kulturno uzdizanje. Iz administrativnih razloga dolazi do različnih oblika suradnje između kolonija nekoga predjela (na pr. sastanci guvernera zemalja istočne Afrike), a u najnovije doba javljaju se osnove za udruživanje nekih kolonija (na pr. Karipska ili Zapadnoindijska federacija), od kojih je provedena federacija Njase, Južne i Sjeverne Rodezije sa zajedničkom vladom i parlamentom, ali pojedine jedinice postoje i dalje s određenom autonomijom.

Za kolonije je nadležan Ured za kolonije (Colonial Office).

Mnoge su kolonije Englezi stekli ugovorima o protektoratu s domaćim vladarima ili plemenskim poglavicama, ostavljajući unutrašnju domorodačku upravu na čelu s plemenskim i regionalnim poglavicama i vladarima. I tu ima stupnjeva počevši od malih poglavica Nigerije, sa skučenom lokalnom vlašću, pa sve do sultana u Malaji, Bruneiu i Zanzibaru, kojima se priznaje čin i položaj vladara (ma da vanjske poslove i velik dio unutrašnjih i tu vode Englezi). Prema britanskom prikazivanju, otoci Tonga nemaju položaj kolonije, nego su nezavisna zemlja, koja stoji pod prijateljskom zaštitom Velike Britanije. Još se jače naglašava ta nezavisnost za neke državice Arapskog poluotoka, tako da se britanska vlada ne smatra obvezatnom da za te zemlje šalje izvještaje Ujedinjenim Narodima, što treba da čini za sve nesamoupravne zemlje pod svojom vlašću. Ipak je činjenica, da nijedna od tih zemalja nema izravnih diplomatskih veza s inozemstvom i da unutrašnja njihova uprava stoji pod jačim ili slabijim britanskim utjecajem. Ali je sigurno i to, da ta na papiru priznata nezavisnost lakše dobiva stvarnu sadržinu, kad narodi tih zemalja postanu svjesni i zatraže punu samostalnost.

Velika Britanija i neki članovi Commonwealtha preuzeli su poslije I. svjetskog rata mandatsku upravu nekih zemalja. U sustavu Ujedinjenih Naroda te su zemlje došle pod starateljstvo. Poseban je bio položaj Anglo-egipatskog Sudana, koji je stajao pod odgovornošću ministarstva vanjskih poslova, ali se baš sada nalazi u prelaznom režimu i zemlja treba da odluči, hoće li postati samostalna država ili će se pridružiti Egiptu.

Opisana struktura Commonwealtha ne može se uvrstiti ni pod jedan od poznatih tipova državnog uređenja (federacija, konfederacija, personalna ili realna unija). To je jedinstvena i osebujna zajednica, podvrgnuta neprestanom razvoju, a tek je djelomično uređena točno utvrđenim pravilima, kao što su zakoni, ustavi ili ugovori. Commonwealth nije toliko pravom utvrđena veza, nego je više zajednica interesa i kod nekih država članica donekle osjećaja. Ma da su članovi Commonwealtha ravnopravni s Velikom Britanijom, ona ima ipak veći utjecaj na njih kao najstariji član zajednice s velikim kulturnim i političkim tradicijama. Posebnu ulogu imaju gospodarske veze i interesi. Imperijalne preferencijalne tarife (na koje se ne protežu klauzule o najvećem povlašćenju u korist drugih država) olakšavaju izmjenu dobara unutar Commonwealtha i predstavljaju zajedničku ogradu prema ostalom svijetu. Jednaku ulogu ima i zajednica platežnog sredstva (sterlinški blok). Ipak ima i mnogo primjera vođenja gospodarske politike u raskorak, dok je s druge strane i usklađivanje olakšano čestim dogovorima i izmjenama misli. I u velikoj politici idu pojedini članovi Commonwealtha često svojim putem. Kanada ima izvjesne obrambene dogovore sa USA, ali još nije ušla u Organizaciju američkih država, usprkos tome, što joj je ta mogućnost pružena. Australija i Novi Zeland traže da vode prvu riječ uime Commonwealtha u pitanjima politike na Tihom oceanu, te su sa USA osnovale Pacifičko vijeće bez sudjelovanja Velike Britanije. Napose Indija vodi samostalnu vanjsku politiku, a katkada time djeluje na odluke ostalih članova Commonwealtha.

Sastav Commonwealtha (prema podacima od 7. VI. 1954):

tablica?

LIT.: Elliot, The New British Empire, 1932; Walker, The British Empire, 1944; Hodson, Twentieth Century Empire, 1948; Mansergh, The Commonwealth and the Nations, 1948; Magarasević, O pravu samoopredelenja u Komonveltu, Međunarodni problemi, 1952; isti., Međunarodnopravni aspekt Komonvelta, Arhiv za pravne i društvene nauke, 1952; Andrassy, Commonwealth i dominioni, Naša zakonitost 1953.J. A.