CIPAR, treći otok po veličini na Sredozemlju, ima 9282 km² površine. Izvanredna strategijska važnost otoka proizlazi iz njegova položaja u istočnom dijelu Sredozemlja. Krug s promjerom od 500 km, u čijem se središtu nalazi C., obuhvaća Haifu (270 km udaljena posljednja točka naftovoda) i Port Said (važna luka na ulazu u Sueski kanal, 439 km). U doba moderne avijacije ove se udaljenosti lako svladavaju, pa je C. pogodna polazna točka za zračne operacije. Iako je već 1878 došao u britanski posjed (tri godine pošto su Britanci otkupili najveći dio akcija Sueskog kanala), C. je anektiran tek 1914. Do obećane predaje Cipra Grčkoj 1915 nije došlo, budući da je evakuacijom Britanaca iz Aleksandrije i Haife porasla njegova važnost. Usprkos tome otok nije imao aktivnu funkciju u sistemu britanskih utvrđenja, sve dok u području Sredozemlja nisu ojačale imperijalističke pretenzije Italije. Kad je 1954 sklopljen ugovor o Suezu, Britanci su izgubili uporišta u području kanala, a C. je ostao posljednja i najvažnija britanska strategijska točka istočnog područja Sredozemlja, u koju je premješten Britanski štab za Sredozemlje. Jak pokret otočana za priključenje Grčkoj upravo zbog navedene važnosti nailazi na velik otpor Britanaca.

Građa i reljef. Otok karakteriziraju dva paralelna, blago svinuta planinska lanca. Sjeverni, u središnjem dijelu nazvan Kyrenia, a na krajnjem sjeveroistoku Karpaso, jedinstvena je antiklinala, koja se iz mora neposredno diže do visine od 900 m. Južni se lanac i u svom srednjem dijelu sastoji od vulkanskog materijala, od koga je stvoreno bilo Troodos s najvećom visinom na otoku (1952 m). Između ova dva lanca leži 20—25 km široka nizina Messaria. Blago valovita nizina seže na istoku i zapadu do mora. Najstarije su stijene na otoku gornjokredni vapnenci i dolomiti, a ima i mladih vapnenaca miocene i pliocene starosti, dok se uz obalu nalaze i pleistocene tvorevine.

Klima, tlo i vegetacija. Oborine su ograničene na jesensko, zimsko i proljetno doba, a ljeto je potpuno suho. Utjecaj topografije vrlo je važan za godišnje kolebanje oborina, koje iznose 450 mm u području nizine, a oko 1000 mm na najvišim vrhovima. Ljetne su temperature vrlo visoke (prosjek ljetnih mjeseci 30,4°) i prilično jednolične. Isparivanje je intenzivno, a suša je normalna pojava. Padine Troodosa pokrivene su materijalom od vulkanskih i sedimentnih stijena, a velik dio tog materijala snesen je u nizinu, gdje tvori 4,5 do 6,0 m debeo pokrivač. Kiše u obliku jakih pljuskova ispiru materijal s padina i akumuliraju ga u nizini. Golemi nanosi poremećuju riječne tokove. Upotreba tehničkih pomagala omogućila je stvaranje irigacijske mreže za posljednjih 20 godina.

Kanalskim mrežama za natapanje C. je postao najintenzivnije obrađeno područje na Prednjem Istoku; preko 50% njegove površine pokriveno je kulturama. Poljoprivredne kulture zauzimaju pretežno prostore u visinama do 300 m. Najintenzivnije su obrađeni prostori na kontaktu nizine i brežuljaka, gdje je veći broj riječnih tokova, a tlo plodnije. Idući prema središtu otoka, produktivnost opada, jer su velike površine tog dijela još uvijek neplodne. Viši dijelovi obalnih bila nalaze se pod pašnjacima. Različita petrografska grada stvara područja različitih mogućnosti iskorišćivanja. Pretežno vapnenačka Kyrenia pokrivena je krškom vegetacijom makije i garriguea, dok na Troodosu, sastavljenom od nepropusnih stijena i s većim količinama oborina, ima šuma (bor i hrast). U novije doba mnogo se radi na tome, da se šume sačuvaju i da se pošume mnogi denudirani dijelovi otoka.

Privreda. Poljoprivreda je najvažnija grana narodnog gospodarstva. Pšenica je glavna kultura; ječam se također uzgaja, a nešto se i izvozi. Specifičnost otoka su rogači, koji služe za ishranu siromašnijeg stanovništva i stoke. Krumpir se sadi pretežno na pjeskovitu tlu u okolici Famaguste, a višak se izvozi. U novije vrijeme sve veću važnost dobivaju industrijske kulture. Lan, unesen iz Novog Zelanda i Velike Britanije, daje osnovni materijal za kućnu radinost, a dijelom se i izvozi u Veliku Britaniju. Površine zasađene duhanom znatno su povećane sistemom navodnjavanja. Veći se dio duhana potroši na otoku, a manji izvozi u Egipat i Veliku Britaniju. Na padinama Kyrenie i Troodosa odlično uspijeva vinova loza. C. je dugo bio najvažniji producent vina na Prednjem Istoku. Usprkos konkurenciji boljih francuskih i španjolskih vina, lošija, ali jeftinija ciparska vina još se uvijek izvoze u susjedne zemlje. Iako je pšenica glavna kultura otoka, na njezin uvoz otpada oko 15% (1946—47) ukupne novčane vrijednosti uvoza. U izvozu rogač donosi oko 5% ukupne novčane vrijednosti izvoza. Stočarstvo je još uvijek važna privredna grana, premda se broj stoke smanjuje zbog ograničavanja slobodne ispaše i pretvaranja pašnjaka u obradive površine. God. 1952 na otoku je bilo 311.378 ovaca, 163.126 koza, 44.253 magarca, 30.257 goveda, 32.117 svinja i 10.730 konja i mazga.

Rudarstvo je također znatno u privredi otoka, ali su rudna nalazišta ograničenih rezerva i međusobno raštrkana. Nalazišta su vezana uz vulkanske stijene Troodosa, a ima ih i na bilu Kyrenia. Željezni i bakarni pirit najvažnije su rude. God. 1947 vrijednost izvezenog željeznog pirita iznosila je 19% ukupne novčane vrijednosti izvoza, a na izvoz svih ostalih ruda otpadalo je samo 18%. Centar dobivanja pirita je Manidos, odakle se ruda odvozi u luke Limassol i Larnacu. Bakar se vadi već od antičkog doba; najvažnija su nalazišta u području Mavrovouni. Nalazišta azbesta su na Troodosu, odakle se žičanom željeznicom otprema do luke Limassol. Metamorfne stijene sadrže znatne količine obojenih glina, a žuta i smeđa se izvozi. Veliku vrijednost ima sadra, jer je čista i lako se vadi; blizina mora omogućuje da se izvozi u zemlje Levanta (u novije vrijeme u Izrael).

tablica

Željezo, bakar i azbest iskorišćuju velike kompanije služeći se modernom mehanizacijom. Ostale rude iz površinskih nalazišta kopaju seljaci, koji inače nisu direktno uposleni u rudarstvu.

Industrija prerađuje poljoprivredne produkte: suši se i pakuje voće, prerađuje vino, duhan, maslinovo ulje. Neznatna je tekstilna industrija s domaćim sirovinama (lan, pamuk, vuna). Mnogo je važnija kućna radinost (čipke, dugmad i vezivo).

Stanovništvo i naselja. God. 1952 na Cipru je bilo 497.970 st. Preko 80% stanovnika otpada na Grke, manji dio na tursko stanovništvo, a vrlo malen broj na ostale. U skladu s prirodnim uvjetima raspoređena su i naselja. Nicosia sa 39.639 st. (1952) glavni je grad i jedino veće naselje u središnjem dijelu otoka. Ona je regionalni centar, sjedište uprave, sabirna točka poljoprivrednih produkata i čvorište glavnih putova. Veći je broj naselja uz obalu. Famagusta sa 20.234 st. (1952) na istočnoj obali ima najpovoljnije uvjete za trgovinu s Levantom. Uskotračnom željeznicom povezana je s Nicosiom. Preko Famaguste obavlja se pretežan dio uvoza kao i izvoza agrarnih proizvoda (rogači, agrumi, vino i dr.). Najveće je obalno naselje Limassol sa 26.501 st. (1952); ono ima veoma povoljne uvjete za veze s Egiptom. Limassol je luka rudarskog područja Troodos.

LIT.: W. Pahl, Das politische Antlitz der Erde, Leipzig 1938; W. B. Ficher, The Middle East, London 1950; W. G. East i O. H. K. Spat, The changing Map of Asia, London 1950.I. C.

Povijest. Prvi počeci naseljavanja Cipra sežu u neolitik. U brončano doba otok je važno središte proizvodnje bakra, pa se u vezi s time razvija živa trgovina sa Sirijom, Palestinom, Kretom, Mikenom i Egiptom. Za vladanja Tutmesa III. (oko ← 1500) osvoje otok Egipćani i tu se prvi put u povijesti spominje C. (Asi). Već prije seobe Dorana dolazi do prvih upada Ahejaca na C. i do osnivanja prvih grčkih naseobina. Uz Grke se javljaju kao kolonizatori Cipra i Feničani. Najznatnija je njihova kolonija Salamina. Oko ← 560 dolazi C. pod vlast Egipta, a nešto kasnije pod Perzijce. Prema Herodotovu kazivanju, C. je 480 dao u sastav perzijske mornarice 150 brodova. Za vladanja Evagorasa (← 410 do ← 373) stvoren je savez grčkih gradova na Cipru pod vodstvom Salamine. Taj savez, što ga je podupirala Atena, bio je kratka vijeka. Kad se atenska flota morala povući s Cipra, Evagoras je ponovo priznao suverenitet Perzije. Potkraj ← IV. st. Cipar je priznao za svoga gospodara Aleksandra Velikoga, a nakon njegove smrti Ptolemeja I. U vrijeme borbe dijadoha za Aleksandrovu baštinu odigrala se kod Salamine (← 306) velika pomorska bitka između Demetrija Poliorketa i grčko-egipatske flote, koja je u toj bitki poražena. Za rimske dominacije od ← 58 dalje dosta je živa ciparska trgovina, osobito vinom i uljem. Potkraj IV. st. potpada C. pod vlast istočnorimskih vladara. U slijedećim se stoljećima izmjenjuju na otoku gospodari, čas Bizant, čas Arapi. God. 1191 osvaja C. Rikard Lavljega Srca i otok dolazi u posjed francuske obitelji de Lusignan; njeni članovi uzeše naslov kralja i vladahu Ciprom do sredine XV. st. U borbi za trgovačku prevlast na Sredozemlju između Mletaka i Genove, Genovežani su zauzeli najvažniji trgovački grad na otoku Famagustu (1372) i držali ga u svojoj vlasti do 1464. Nakon smrti kralja Jakoba II. i abdikacije njegove žene Katarine Cornaro, dolazi otok 1489 u posjed Mletaka. Mletačka vlast traje do 1570, kad je turski admiral Piali poduzeo po nalogu sultana Selima II. napad na C. i zauzeo ga. U turskoj je vlasti otok ostao do 1878, kad ga je Turska ustupila Englezima, ostavši formalno i dalje suveren. God. 1914 anektirala je Engleska C. i ponudila ga Grčkoj, ali svoju ponudu povukla, kad je Grčka oslabila. God. 1925 postao je Cipar engleska kolonija.

LIT.: E. Oberhummer, Die Insel Cypern, 1903: P. Newman, A Short History of Cyprus, 1940.M. Dt.

Državno uređenje. Velika Britanija okupirala je Cipar 1878 na temelju konvencije, koju je sklopila s Turskom; 5. XI. 1914 izvršila je aneksiju toga otoka, koju je Turska priznala Lausanneskim mirovnim ugovorom (1923). Poslije toga Cipar je dobio status britanske kolonije. Egzekutiva je pripadala guverneru, koga je pomagalo Izvršno vijeće, sastavljeno od četiri britanska službenika i tri člana, koje su birali stanovnici. Zakonodavnu funkciju vršilo je Zakonodavno vijeće, sastavljeno u većini od biranih članova, a u manjini od službenika. Njemu je predsjedao guverner. Tako je autonomija dolazila do izražaja djelomično u zakonodavstvu, a djelomično i u upravi, samo tu znatno manje. U studenom 1931, zbog nereda, kojom su prilikom stanovnici tražili pripojenje Cipra Grčkoj, britanska je vlada ukinula ciparsko Zakonodavno vijeće, s tim da se pristupi reviziji ustavnog uređenja otoka. Međutim, u tome smislu nije se učinilo ništa sve do 1947. Tek tada je britanska vlada iznijela svoje prijedloge, da se ustanovi Skupština, koja bi u velikoj većini bila birana (22 : 4), ali sa dosta ograničenim ovlaštenjima u zakonodavstvu, i Izvršno vijeće, kao savjetodavni organ guvernera, sastavljeno od četiri službenika i četiri osobe izvan redova službenika (koji bi svi bili i članovi Skupštine). Ti su prijedlozi podneseni Savjetodavnoj skupštini i ona ih je prihvatila sa 11 glasova protiv 7. Članovi opozicije, svi Grci, napustili su tu skupštinu poslije glasanja, zbog čega ju je guverner raspustio (12. VIII. 1948). Tako je pitanje ustavnog uređenja Cipra ostalo i nadalje otvoreno. Većina stanovništva traži još uvijek priključenje otoka Grčkoj.J. Sć.

Novac. Novčana jedinica ciparska funta = 20 šilinga ili 180 pijastera. Izjednačena s engleskom funtom. Prema tome od 18. IX. 1949 god. 2,48828 g čistoga zlata = 1 ciparska funta; 2 dolara 80 centa = 1 funta, odnosno 0,357143 funte = I USA-$. Novčanice od 3 pijastera, 1, 2, 5 i 10 šilinga, te 1 i 5 funta. Metalni novac ¹/₂, ¹/₄, 4 ¹/₂, 9 pijastera, 1 šiling, 18 pijastera, 2 šilinga i 45 pijastera. Paritet prema dinaru: 1 ciparska funta = 840 Din.

Mjere za težinu: 1 drama = 3,175 g, 1 oka = 400 drama = 1,27 kg, 1 ciparska litra = 1,8 oka = 2,29 kg, 1 kartos = 4 oke = 5,08 kg, 1 kantar = 44 oke = 55,88 kg, 1 gomari = 128 oka = 162,56 kg, 1 aleppo kantar = 180 oka = 228,6 kg, 1 tona = 800 oka = 1015 kg; prostorne mjere: 1 ciparska litra = 3,18 1, 1 kile = 36,37 l, 1 medimno = 75,05 l; za tekućine: 1 kouza = 10,24 l, 1 load = 16 kuoza = 163,84 l; za duljinu: 1 pic = 60,96 cm, 1 mile = 2640 pica = 804,67 m; za površinu: dönüm = 1337,8 m². Jedinstveni sistem mjera nije proveden.Č. M.

Vanjska trgovina posljednjih godina stalno je pasivna. God. 1953 izvoz je iznosio 43 milijuna S prema 12 milijuna 1930, a uvoz 59 milijuna S prema n milijuna 1938. Višak uvoza nad izvozom pokrivaju prihodi od turizma i britanski vojni izdaci. Dok je broj turista 1951 iznosio 28.820 lica, u 1952 porastao je na 48.516.

Preko polovine izvoza otpada na rudarske proizvode. Sam koncentrat bakra daje jednu trećinu izvoza. Na pirit otpada 12—13% izvoza, na azbest oko 5%, a nešto i na hromit. Manja količina otpada na poljoprivredu. Rogači daju 4—6%, agrumi 7—8%, vino i grožđe 5—6%, a krumpir (naročito sjemenski) 7—8%. Od industrijskih artikala izvozi se nešto prediva iz preradbe vlastitog pamuka.

U izvozu je 1952 na prvom mjestu Zapadna Njemačka. Na nju otpada % ukupnog izvoza. Slijedi Velika Britanija sa 18—20%, USA sa 8%, Izrael isto sa 8%, Italija sa 6%, a ostatak ide na niz drugih država, kao što su: Grčka, Egipat i Sirija. Kod uvoza dominira Velika Britanija gotovo sa 40% ukupnog uvoza, države Commonwealtha sa 20%, a zatim slijede: Zapadna Njemačka, Italija, Egipat, Grčka, Izrael, Sirija i Nizozemska. Udio USA u ciparskom uvozu iznosi oko 5%.

Pomorski promet znatno raste. Ukrcane količine porasle su od 573.000 t u 1949 na 1,122.000 t u 1953, a iskrcane od 249.000 t u 1949 na 408.000 t u 1953. God. 1951 bilo je iskrcano 428.000 t. Od ukrcane robe dominira pirit, kojega je proizvodnja porasla od 200.000 t prije II. svjetskog rata na 955.000 t u 1953. Pirit se sav izvozi. Proizvodnja bakrene rude porasla je od 4300 t prije rata na 17.200 t u 1953. Kroma je proizvedeno prije rata 55 t, a u 1954 — 3680 t. Proizvodnja azbesta porasla je od 3600 t prije rata na 14.500 t u 1953. Sve se te količine izvoze, jer na otoku nema uređaja za preradbu. Izvoz metalnih i nemetalnih ruda iznosi oko 1 milijun t ili ⁴/₅ robe, koja je ukrcana u ciparskim lukama. Ostatak ukrcane robe otpada na voće i povrće, u prvom redu na rogače, koji su odlične kvalitete. Od iskrcanih proizvoda znatan dio otpada na pšenicu, jer je C. deficitaran u žitaricama, osobito u sušnim godinama, koje su tamo česta pojava. Iskrcavaju se u sve većoj količini derivati nafte za jaku englesku posadu na otoku.

Pomorske veze vrlo su intenzivne s obzirom na geografski položaj otoka. C. je smješten u uglu između južne obale Male Azije i sirijsko-libanonske obale, nasuprot vrlo prometnoj luci Beirut, stoga pretežni broj brodova, koji plove u luke Beirut, Latakie i Iskenderun, pristaje bar u jednoj ciparskoj luci. U ciparske se luke navraća i jedan dio brodova na liniji: Sredozemno more—Dardaneli—Crno more. S obzirom na pripadnost Cipra Britanskoj zajednici naroda, najveći broj linija drže engleska pomorska društva na potezu: Velika Britanija—sjeverna Evropa—Sredozemno more—Levant. Nekim linijama C. je završna točka putovanja, a druge idu do Grčke i Turske. To su u prvom redu Moss Hutchison Line, Prince Line, Ellerman & Papayanni Lines i Westcott & Laurance Line. Talijansko društvo Adriatica iz Venecije drži redovitu vezu s ciparskim lukama na svojim linijama, koje polaze iz Marseillea, Genove i luka zapadne i južne Italije, odnosno iz Trsta, Venecije i luka istočne talijanske obale do Egipta, Libanona, Sirije, Turske i Grčke. U ciparskim lukama pristaju i brodovi društva Messina, Ignacio & C. iz Genove na liniji Marseille—Genova—Egipat—Libanon —Sirija i Turska.

Brodovi skandinavskih društava (danskog Det Forenede Dampskibsselskab A/S, švedskog Transmarin, A/B, norveškog Den Morske Middelhavslijne A/S, na svojim putovanjima iz luka Skandinavije i sjeverne Evrope do Sredozemnoga mora, pristaju i u ciparskim lukama.

Brodovi grčkih Hellenic Mediterranean Lines, na brzoj piuzi: Marseille—Egipat—Pirej—Beirut, pristaju i na Cipru. Grčka parobrodarska društva Nomikos, na svojim linijama: Marseille— Beirut, odnosno: Trst—Venecija—Beirut, idu i do Cipra. Na tim linijama saobraćaju i moderni motorni brodovi Achilles i Agamemnon. I grčki brodovlasnik Pandelis drži liniju Marseille —Pirej—Egipat s pristajanjem i na Cipru. Španjolsko društvo Naviera de Exportacion Agricola iz Barcelone pristaje u Cipru na liniji: Španjolska—Egipat—Beirut—Grčka—Turska, a nizozemsko društvo Koninklijke Nederlandsche Stoomboot Maatschappij, na liniji sjeverna Evropa—Sredozemno more—Turska, redovito pristaje i na Cipru. Egipatsko društvo Khedivial Mail Line već dugo godina drži poštansku liniju Egipat—Cipar. Druga dva egipatska društva — Alexandria Navigation Co. i Societi Misr de Navigation Maritime — u zajednici s njemačkim društvom Fisser & Van Doornum te engleskim društvom Watts, Watts & Co. Ltd. (pod imenom Canada Levante Line), uvela su prugu: Kanada — Lisboa — Barcelona — Marseille — Genova—Pirej—Istanbul—Famagusta—Beirut—Aleksandrija—Alžir— Tunis—Tanger—Casablanca—Kanada. Izraelsko društvo Zim Israel Navigation Co. uvelo je liniju Haifa — Limassol — Napulj — Livotno — Genova — Marseille — Baltimore—Philadelphia—New York. Brodovi turskog društva Denizcilik Bankasi, T. A. O., na liniji preko Sredozemnog mora, pristaju i na Cipru. Od francuskih društava brodovi Compagnie des Messageries Maritimes, koji idu do Beiruta, ne pristaju na Cipru, a vezu s francuskim lukama drži društvo Le Borgne.

U najnovije vrijeme u ciparskim lukama pristaju novouspostavljene linije: Njemačka—Sredozemno more—Turska i brodovi njemačkih društava: Argo Reederei Bremen (Nah-Ost Linie), Atlas Levante Linie, Deutsche Levante Linie (u zajednici sa švedskim društvom Transmarin) te Deutsche Orient Linie.

Brodovi Jugoslavenske linijske plovidbe, na linijama Jadran— Bliski i Daleki Istok, redovito pristaju u ciparskim lukama, a brodovi Jadranske slobodne plovidbe pristaju prema raspoloživom teretu. Vlastita, ciparska mornarica je u razvitku.

Ekonomski odnosi sa FNRJ ograničeni su na robnu razmjenu. Trgovačka bilanca između nas i Cipra bila je (u 000 dinara): tablica

Od uvoza u 1951 čitav iznos od 8,904.000 Din otpada na pamučno predivo, od uvoza u 1952 na azbest je otpalo 15,927.000 Din, a na staro željezo 8,773.000 Din, dok u 1953 nije bilo nikakva uvoza.

Naš izvoz na Cipar bio je (u 000 dinara): tablica

Znatan izvoz plinskog ulja u 1952 slučajna je pojava. Od mnogo većeg je značenja porast izvoza drva, šperploča i drvenih sanduka za potrebe ciparskog izvoza agruma.I. Be.