CHICAGO, 41°50´N i 87°45´W, po veličini drugi grad u USA i važna jezerska luka na jugozapadnom rubu jezera Michigan, u državi Illinois.

Ch. je primjer brzog, »američkog« razvoja grada. Na mjestu, gdje se sada nalazi Ch., izuzeto je 1795 iz indijanskog posjeda 15,6 km²; na tom je prostoru 1803 sagrađena tvrđava Dearborn, koja je 1812 izgorjela, a 1816 je obnovljena. God. 1831 tu se osniva sjedište kotara. God. 1833 Ch. ima oko 200 sr., 1837 dobiva naslov grada. God. 1840 grad ima 4470 st. Otada počinje nagao razvitak: već 1856 ima Ch. 29.963 st., 1880 — 503.185, 1900 — 1,698.575, 1920 — 2,701.705 st., a 1950 — 3,620.962 st., i to unutar gradskih administrativnih međa, a u povezanom »metropolitanskom« području 5,475.535 st. Stanovništvo se povećavalo nevjerojatnim i dotle nepoznatim tempom: od 1840 do 1850 za 570%, od 1850 do 1860 za 269% i t. d. Ovaj nagli porast nije zaustavio ni katastrofalan požar 1871, u kome je trećina stanovništva ostala bez krova. Očito je, da je taj veliki prirast stanovnika mogla osigurati samo moćna kolonizacija, u kojoj su sudjelovali različiti evropski doseljenici. Velik broj doseljenika i mladost grada uzrok su, da su pojedine narodnosti međusobno i prostorno povezane, te se proces denacionalizacije sporo odvijao. Nijemci čine najbrojniju stranu grupu, zatim slijede Skandinavci, Česi, Poljaci, Talijani i dr. Šareni etničko-kulturni sastav postepeno se gubi nakon strogog ograničenja useljivanja poslije I. svjetskog rata, ali otada jača crnačka komponenta. Etničko-kulturno šarenilo i goleme socijalne razlike pogodovale su održavanju i daljnjem razvijanju donesenih loših navika i jačanju klasnih opreka. Kriminal i bezobzirni sukobi dugo su karakterizirali »najamerikanskiji« grad.

Za razvoj i značenje grada Chicaga odlučni su njegov položaj i karakteristike vremena, u kome je nastao i razvijao se. Jezgra se zametnula na rječici, po kojoj je i dobio ime, što je karakteristično za mnoge američke gradove. Prokopavanjem kanala između rijeke Hudson i jezera Erie (1825) otvoren je vodeni put između atlantske obale i Velikih jezera. Najvažnija krajnja točka ovog puta bila je na mjestu današnjeg Chicaga. Odavde prema jugozapadu širila se golema nizina-prerija, ljeti obrasla bujnom travom. Ona je pružala goleme agrarno-stočarske mogućnosti. Trebalo je dovesti koloniste i primijeniti prikladnu tehniku — u tome se sastojala velika zadaća Chicaga.

God. 1848 prokopan je kanal Illinois—Michigan Canal između rijeke Chicago i Des Plaines i tako je uspostavljen plovni put između Velikih jezera i Mississippia, odnosno između Chicaga i New Orleansa, koji je tada bio glavna izvozna luka USA. Ali kanal je bio nedovoljan da omogući funkciju i razvoj grada. To će tek omogućiti željeznice.

Željeznice su pospješile razvoj Chicaga i golemog bogatog prostora, koji mu gravitira. Prva željeznička veza doprla je s istoka 1853, a za njom su slijedile brojne druge iz raznih smjerova. Danas je Ch. povezan sa 33 velike pruge (s različitim brojem kolosijeka), koje su svojina 22 društva, te je grad najveće željezničko čvorište na svijetu. Pruge su provedene duž same obale jezera, a završni su kolodvori na obalama rijeke Chicago. Oko željezničkog čvorišta brzo se razvijao grad američkog, geometrijskog tipa. Širio se uglavnom u smjeru sjever—jug duž obale jezera Michigan i zauzeo golem prostor. Danas je urbanizirani obalski pojas dug preko 150 km. Postepeno su s gradom izrasli manji centri, i metropolitansko područje prešlo je preko granica države Illinois u Indianu i zauzelo prostor od gotovo 3000 km².

Mnogi su geografski faktori pogodovali gigantskom razvoju Chicaga. Budući da je jezero Michigan izduženo 530 km u smjeru sjever—jug, skreću sve pruge, koje spajaju sjeverozapadni dio i atlantsko primorje USA, prema južnom rubu. Jednako je s velikim automobilskim cestama. Ch. je osim toga najvažnija postaja i raskršće američkih transkontinentalnih avionskih pruga. Nadalje, prema Chicagu gravitira najvredniji agrarni kompleks svijeta. Prostrano jezero, povezano s drugim jezerima, nije samo važan vodeni put, već i golem rezervoar odlične vode, potrebne za različite grane velegradskog života. Velike klimatske promjene između hladnih i često surovih zima i toplih ljeta (temperature kolebaju između —30° i 40°C) tražile su prikladnu solidnost i tehniku gradnje grada i stanova. Osobitu teškoću čine nagli i jaki valovi hladnoće, kad u nekoliko sati temperatura padne za 15⁰ i više. (Moderni automatski uređaji zagrijavanja uspješno svladavaju ove nepogode.)

Iako Ch. ima tek nešto preko 100 godina, on je već nekoliko puta pregrađen, i stalnim moderniziranjem stvorena su majstorska djela arhitekture.

Jezgra grada i poslovno žarište, t. zv. Loop, smješteno je između rijeke Chicago i obale jezera (2,4 km²). Tu su neboderi trgovačkih kuća, banaka, hotela, klubova i si. Iako je poslije I. svjetskog rata Loop nanovo pregrađen, njegove relativno široke i pravilne ulice ne odgovaraju razvoju i potrebama prometa. Na rubu Loopa moderne su i gigantske željezničke stanice, u koje su utrošene goleme svote novaca; jačanje automobilizma i avijacije omelo je dovršenje još veličanstvenijeg plana željezničkog prometa. Oko ove jezgre i duž rijeke i željezničkih pruga zauzele su prve industrije golem kompleks. Danas su te industrije duboko u gradskom prostoru i predstavljaju ružne i nezdrave dijelove »bad lands« i težak problem grada. Tako su duboko u gradskom prostoru zaostale čuvene klaonice i veliko sajmište stoke.

Poslovnim interesima i brzom kolonističkom razvoju žrtvovan je bio i obalni pojas, duž koga su prvobitno vodile željezničke pruge (u gradu ima 4650 km željezničke pruge). Da bi se to popravilo, izvršena su velika nasipavanja i uređen je lijep obalni prospekt, osobito za svjetsku izložbu 1893. Na novom prostoru sagrađeni su veličanstveni neboderi, zasađeni prostrani parkovi, smješteni muzeji, uređena igrališta, plivališta, i tako je dobiven vjerojatno najljepši obalni prospekt na svijetu. Ovim obalnim pojasom prolazi i moderna autocesta, koja omogućuje velik i brz promet između različitih i dalekih dijelova grada. Teški prometni problemi rješavaju se veoma skupom gradnjom tunelskih i mosnih cesta, mosnih željeznica, a pred II. svjetski rat počela je gradnja mreže podzemne željeznice.

Razvoj grada i izbor najpogodnijih mjesta za pojedine elemente gradskog života zahtijevali su znatna pomicanja i rajoniziranja. Sjeverni pojas »zlatne obale« (Evanston, Wilmette i dr.) najljepši je rezidencijalni dio, i prema njemu se povlače bogatiji slojevi. U napuštene rezidencije središnjeg dijela naseljuju se siromašniji evropski kolonisti i Crnci. Ovi posljednji postali su specifičan problem. S Juga ih je privukla potreba radne snage u toku i poslije I. svjetskog rata. Crnci su naseljivali napuštene i jeftine rezidencije. Bijelci su napuštali kuću, u koju se uselio Crnac, a postepeno cijelu ulicu i komplekse ulica. Na taj je način došlo do kompaktne crnačke četvrti u centru Chicaga, što u američkim prilikama čini osobit problem.

Faktori industrijske strategije uzrokovali su okupljanje modernih i gigantskih poduzeća u jugoistočnom dijelu duž obala Michigana, gdje je gradski organizam prešao u državu Indiana. Tamo prevladavaju metalurgijska poduzeća s Garyem kao centrom. Njihov smještaj smatra se kao primjer svrsishodne lokacije: jeftinim jezerskim putem dobivaju željeznu rudu iz Minnesote, a željeznicom ugljen iz zaleđa. Tu je i obilje odlične vode. Ch. je jedinstveno tržište, a jako razvijena prometna mreža omogućuje odvoz tvorničkih proizvoda. Metalurgija je glavna industrija velikog Chicaga, koji se uspješno bori s Pittsburghom za američko prvenstvo. Golem rafinerijski kompleks glavna je značajka Whitinga.

Ekonomska funkcija Chicaga uvjetovana je njegovim položajem i privrednim razvojem Amerike. Ch. je bio polazna točka naseljivanja i inicijativni centar razvoja srednjeg bogatog dijela kontinenta. Žito i stoka jesu prva dobra, koja je Ch. bacio na tržište Amerike i ostalog svijeta u početku druge polovice prošlog stoljeća u dotada nečuvenim količinama. To je početak brzog izbijanja USA na prvo mjesto ekonomskih sila svijeta, a Ch. je postao žarište američkog ekonomskog uspona i pogodna točka za ocjenu gospodarske stabilnosti.

Velika žitna skladišta i mlinarski centri pomakli su se prema zapadu i jugozapadu zajedno s osvajanjem novih agrarnih površina i širenjem kulture žita. Ali Ch. je i dalje ostao glavna žitna burza svijeta. On je zadržao prvo mjesto kao stočno tržište, a isto tako u preradbi mesnih proizvoda, iako su na nekim istaknutijim mjestima nikli novi i bolje lokalizirani centri. Specijaliteti, iskustvo preradbe i povoljan tržišni položaj velike su prednosti Chicaga. Golem željeznički čvor i njegove potrebe pogodovali su industriji željezničkog materijala, u kojoj tvornica Pullman ima svjetsko značenje. Uloga Chicaga u osvajanju i povezivanju velikih prostora Amerike ogleda se u tome, što je ovdje sjedište čuvenog poduzeća Western Union Telegraph Co. Jako je razvijena i elektrotehnička industrija.

Kao golem grad i velik snabdjevački centar razvio je Ch. i za to potrebne industrije: različite vrste konfekcije, industriju za podmirivanje svakidašnjih građanskih potreba i sl. U vezi s tim Ch. je i jak modni centar Amerike. Taj golemi i složeni ekonomski život grada pokreće jak bankarski aparat, po kome je Ch. na američkom kontinentu drugi (iza New Yorka).

Kratka prošlost, poslovna nervoza i prakticizam, nekoordiniranost akcija različitih narodnosti nisu dopustili da mladi velegrad razvije proporcionalan kulturni život i aktivnost, iako je kulturna uloga Chicaga veoma moćna. U gradu postoji nekoliko sveučilišta i naučnih ustanova, medu kojima se na prvom mjestu ističu velik i bogato opremljen Chicago University (1892) i Northwestern University u Evanstonu. Uz bogatu Public Library ima još mnogo vrijednih i specijalnih knjižnica. Osobit su ponos Chicaga bogati i raskošno uređeni muzeji, ponajviše smješteni u parku duž obale. Dosta je razvijen umjetnički, osobito glazbeni život. Uvelike je razvijeno tiskarstvo; u Chicagu se štampa i poznata Britanska enciklopedija.

Ch. je nastao kao lučki centar; plovidba po jezeru ima i dalje veliko značenje. Prvobitna unutrašnja luka na rijeci Chicago postala je premalena i nepristupačna za veće brodove. Kanal Illinois—Michigan (560 km dug) naknadno je više puta rekonstruiran, a koristi se i sanitarni kanal, koji je paralelno s njime kasnije prokopan. Promet robe ovim kanalima iznosio je 1953—18,500.000 t. Novija luka uređena je na obali jezera pred ušćem rijeke Chicago i zaštićena je velikim lukobranima. Pred gradskom jezerskom fasadom uređeno je još nekoliko luka, koje služe u prvom redu sportskim potrebama. Ali glavno značenje imaju specijalizirane luke (za željezo, ugljen, naftu i sl.) pojedinih industrija, uglavnom na južnoj obali jezera. Sve su ove luke opremljene najmodernijim i specifičnim uređajima i primaju najveće brodove (gaz do 8 m). Golema čikaška industrija izgrađuje sve vrste jezerskih brodova, teglenica i sl. Potreba, da se ostavi slobodna jezerska fasada velikog grada i da se urede moderne luke u skladu sa zahtjevima golemog čikaškog metropolitanskog područja, traži još uvijek prikladno rješenje. God. 1953 dovršena su nova proširenja i moderniziranje luke na ušću Chicaga. Na južnom je kraju grada velika (500 ha) i modema luka industrijskog područja Calumet. Uvozi se željezo, nafta, drvo, žito, građevinski materijal, različite rude, a izvozi žito, ugljen, različiti tvornički proizvodi i t. d.

Promet čikaške luke ne zaostaje mnogo za najvećim pomorskim lukama. God. 1953 iznosio je preko 30,000.000 t; jezerska komponenta znatno je jača (preko 16,000.000 t) od riječne (12,000.000 t); 2,000.000 t otpadalo je na inozemnu trgovinu. Paralelno s povećanjem i širenjem grada te razvojem njegove ekonomike naglašava se i potreba uređenja prikladne luke. Najnoviji radovi na uređenju velike luke u Milwaukeeu, najveće slatkovodne luke svijeta, ide u kompleks rješenja ovog pitanja. God. 1954 potpisao je predsjednik USA zakon o izgradnji plovnog puta po rijeci St. Lawrence. Tim će putem ploviti brodovi do 20.000 t i s gazom do 8 m. Plovni će put biti završen 1960.

Rijetko povoljni geografski preduvjeti, primjena moderne tehnike i velika ljudska inicijativa ogledaju se u razvoju i značenju Chicaga, koji je neosporna prijestolnica kontinentalnog dijela Amerike.

LIT.: H. Baulig, Amérique septentrionale, II, Etats Units, Géographie universelle, XIII, Pariš 1936; Illinois. A descriptive and historical guide, Chicago 1947; C. L. White i E. J. Foscue, Regional geography of Anglo-America, New York 1949.J. Rć.

Naši iseljenici. Naša iseljenička kolonija u Chicagu ubraja se medu najveće u USA, centar je naših iseljenika u državama Illinois i Indiana i predstavlja najjače kulturno žarište našeg iseljeništva u Americi. U Chicagu i u 40 naših iseljeničkih kolonija u njegovoj široj okolici živi oko 150.000 naših iseljenika. U samom gradu živi oko 85.000; od toga, po prilici, 50.000 Hrvata, 20.000 Slovenaca, 10.000 Srba, 5000 Makedonaca i Crnogoraca. Prvi naši iseljenici u Chicagu bili su Slovenci, koji su se doselili između 1847 i 1856. Među prvima se spominje Joseph Gorše iz Semiške Fare. Tada je Chicago imao oko 30.000 sr. Od Hrvata se među prvim iseljenicima spominje Ivan Vučetić (1872), a već 1880—87 u Chicagu živi nekoliko stotina naših iseljenika, Slovenaca i Hrvata. Naša se kolonija naglo razvila u razdoblju 1890—1914. Tada je započela brza izgradnja čikaške luke, pa su mnogi naši ljudi, tražeći zarade, dolazili u Chicago gotovo iz svih krajeva Jugoslavije. Hrvatska naseobina u Chicagu sastoji se od četiri dijela: 1. na zapadu, oko 18. ulice, nalazi se središte naseobine (6000 iseljenika); 2. na jugoistoku — oko Wentworth Avenue i oko 22. i 36. ulice—nastanili su se uglavnom iseljenici iz Dalmacije (16.000); 3. na južnoj strani, oko 60. ulice (4000); 4. na jugozapadnoj strani, oko Central Park Avenue i 30. ulice (12.000).

Naši su iseljenici u Chicagu zaposleni kao pomorci, tvornički i lučki radnici, obrtnici, trgovci i činovnici; mnogi od njih rade kao javni radnici: profesori, liječnici, inženjeri i umjetnici.

Kulturni i nacionalni život naših iseljenika odvijao se u okviru mnogih društava i ustanova. God. 1891—1937 naši su iseljenici u Chicagu osnovali 250 društava, klubova i ustanova, i to: 132 potporna društva (76 hrvatskih, 37 slovenskih, 19 srpskih), zatim 44 sokolska, dobrotvorna i politička društva, 18 kazališnih družina, tamburaških i pjevačkih društava, 5 domova i dvorana, 5 škola, 9 crkava, 14 klubova i raznih drugih organizacija. Najveći broj društava i ustanova osnovali su Hrvati (150).

Prva naša iseljenička društva nastala su 1891. Tada je osnovan klub Strossmayer, koji je 1892 postao prvo potporno društvo naših iseljenika na Srednjem zapadu, zatim Srpsko jedinstvo i Slovenska sloga. God. 1892 osnovan je Crveni križ. Društvo Slovenija osnovano je 1893, a 1902 utemeljeno je Hrvatsko pjevačko društvo Zora. God. 1903 osnovan je socijalistički klub Luč. Uporedo s razvitkom sokolstva u slavenskim zemljama Austro-Ugarske, i naši iseljenici u Chicagu osnivaju 1908 Hrvatski sokol, a 1909 sokolsku župu. Slijedeće godine osnovano je društvo Prva hrvatska pomoćnica, a 1915 Hrvatsko pjevačko društvo Zvonimir, te 1922 Hrvatski radnički pjevački zbor Dalmacija i dva Hrvatska doma, jedan 1917, a drugi 1924.

Pored ovih društava ističu se: Hrvatska pjevačka župa Mihanović, Radnički prosvjetni klub Balkan, Crnogorski prosvjetni klub Njegoš, Hrvatski prosvjetni klub Samobor, tamburaški zbor Jadran, Slovensko pjevačko društvo Adria, Jadranska straža i razni ogranci Hrvatske bratske zajednice.

U Chicagu je bilo sjedište raznih iseljeničkih organizacija: Jugoslavenskog sokolskog saveza (od 1937), zatim Hrvatske žene, Jugoslavenske žene, Slovenske ženske zveze, Slovenske podporne jednote, Slovenske svobodomislene podporne zveze, Slovensko-ameriškog narodnog sveta, Jugoslavenskog prosvetnog saveza, Jugoslavenske socijalističke zveze, Jugoslavenske sekcije Komunističke partije Amerike (1919), Srpskog pjevačkog saveza, Jugoslavenske centralne organizacije (1930) i Saveza jugoslavenskih dobrovoljaca.

Snažnom društvenom životu u našoj koloniji u Chicagu odgovara vrlo jaka izdavačka djelatnost, koja se mogla povoljno razvijati, jer naši iseljenici u Chicagu imaju šest tiskara. God. 1891 —1940 pokrenuli su 50 novina i tjednika, od kojih desetak izlazi i danas. Prve naše novine u Chicagu (Amerikanski Slovence) počele su izlaziti 1891, uređivao ih je Anton Murnik; zatim slijede novine Chicago (1892), koje ureduje Nikola Polić, i Hrvatska zora (1892 —99), koju je pokrenuo Janko Kovačić. Hrvatski je savez od 1904 do 1917 izdavao svoje glasilo Hrvatska zastava (urednik Hinko Sirovatka). A. Biankini (kao izdavač) i Ivan Mladineo (kao urednik) izdaju 1917—18 Jugoslavensku zastavu. Među važnijim novinama, koje su pokrenuli naši iseljenici, ističu se: Hrvatski glasnik (počeo izlaziti 1908, urednik Josip Marohnić, a 1920—26 urednik Ivo F. Lupis-Vukić); Jugoslavija (1905, urednik Ivan Palandačić); Glasnik Hrvatske zajednice Illinois (1910); Prosveta (1906—53), glasilo Slovenske narodne podporne jednote, urednik (1937) Ivan Malek; Glasilo kranjsko-slovenske katoliške jednote (1914—53) do 1920 izlazi u Chicagu, a zatim u Clevelandu.

Naši su radnici sudjelovali u radničkom pokretu Chicaga, pa su u više navrata pokretali i svoje listove. Tako su izlazili listovi: Radnička straža (1907—18, urednik Teodor i Milan Cvetkov); Znanje (1917—37, urednik Teodor Cvetkov); Radnik (1918—28), organ Jugoslavenske sekcije Komunističke partije Amerike, urednik (1924) Stjepan Lojen; Radnički glasnik (1931—39), urednici (1937) Frank Borić i Stjepan Lojen; Proleterac (1905), glasilo Jugoslavenske socijalističke zveze, urednik (1931) Lazar Petrović i (1937) Frank Zaitz.

Jugoslavenski iseljenici u Chicagu u posljednjih pedeset godina stalno su se isticali snažnim političkim životom i živim interesom za probleme svoje domovine. Njihova uska povezanost s domovinom i političkim zbivanjima u njoj posebno je došla do izražaja 1903, kada su u Hrvatskoj planule bune protiv vladavine Khuena Hédervárya. U to doba Ivan Mamek pokreće široku akciju za pomoć domovini u okviru Hrvatske bratske zajednice. On organizira i Narodnu obranu. Godinu dana kasnije stvara se Hrvatski radnički narodni savez (sa sjedištem u Chicagu), koji je poveo zamašan pokret među našim iseljenicima za financijsku samostalnost Hrvatske. U tom smislu uputio je predstavku Hrvatskom saboru. Međutim, politička djelatnost poprima pravu širinu u I. i II. svjetskom ratu. Za vrijeme I. svjetskog rata održava se u Chicagu (10. i 11. III. 1915) Prvi jugoslavenski narodni zbor protiv Austro-Ugarske, na kojem sudjeluje 560 delegata. Tom je prilikom izabran Jugoslavenski narodni odbor na čelu s Antunom Biankinijem. Slovensko republikansko udruženje objavljuje 1917 svoju deklaraciju za stvaranje Jugoslavenske republike. Djelatnost naših iseljenika u Chicagu mnogo ie pridonijela populariziranju jugoslavenske ideje u svijetu; naročito je mnogo u tom smislu učinio A. Biankini, koji je u više razgovora s predsjednikom W. Wilsonom uspio da ga pridobije za tezu Jugoslavenskog odbora.

Između dva rata razvila je jaku djelatnost Hrvatska republikanska stranka. U II. svjetskom ratu održan je u Chicagu (1943) Kongres američkih Hrvata za oslobođenje i ujedinjenje Jugoslavije; na njem je sudjelovalo 1000 delegata. Poslije rata osnovan je (1946) Hrvatsko-američki narodni savez i (1950) Klub prijatelja nove Jugoslavije.

Naša kolonija u Chicagu poslala je znatnu pomoć domovini u obnovi. U tu svrhu stvorene su organizacije Centralni odbor za pomoć domovini i Makedonski odbor za pomoć. Tokom 1945—49 pomoć domovini isporučivana je preko Američkog odbora za pomoć Jugoslaviji, pomoćnog odbora Hrvatske bratske zajednice i Slovensko-ameriškog narodnog sveta. U pružanju pomoći osobito su se istakli hrvatski prosvjetni klubovi: Plješivica, Hreljin i Sv. Martin pod Okićem, te društva Progresivne Slovenke i Društvo naprednih Slovenaca.

Mnogi naši iseljenici vidno su sudjelovali u kulturnoj, političkoj, privrednoj, umjetničkoj i znanstvenoj djelatnosti grada. Posebno su se istakli: Antun Biankini, kirurg u bolnici Columbus, sveučilišni profesori John Zvetina i Franjo Prevedan, slikar John David Bocin, kompozitor Aleksandar Savin, operna pjevačica Gloria Strmić, pijanistkinja Jasna Biankini,izumitelj Diego Aržić, operni pjevači Mate Čulić Dragun i Paško Alujević.

LIT.: Hrvatska zastava, Chicago 1904; J. Zavertnik, Ameriški Slovenci, Chicago 1925; Lj. St. Kosier, Srbi, Hrvati i Slovenci u Americi, Beograd 1926; V. Meler, Hrvati u Americi, Chicago 1928; I. Mladineo i B. Anđelinović, Jugoslavenski almanah, New York 1931; 1. Mladineo, Narodni adresar Hrvata, Slovenaca i Srba, New York 1937; Iseljenički muzej, Zagreb 1937—40; Š. Balen, Rodnoj grudi, Zagreb 1951; Matica, glasilo iseljenika Hrvatske, Zagreb 1953, 3.M. Ba