CARIGRAD, 41°1´N i 28°58´E, grad u Turskoj s bogatom tradicijom, dugo vremena najveći i jedini milijunski lučki grad na Mediteranu, danas još uvijek među prvim gradovima Sredozemlja. Budući da leži na jednom od najvažnijih svjetskih raskršća Balkan — Mala Azija, Crno more—Egejsko more, ima osobito značenje kao posrednik i kopča velikih geografskih područja. To je značenje došlo do izražaja osobito u doba Bizantskog i Turskog imperija.

Topografski položaj i klima. Današnji se gradski prostor sastoji od tri dijela: poluotočnog Stambula na južnoj, Galate s Perom na sjevernoj obali zaljeva Zlatni Rog i Üsküdar-a s Kadiköyom na istočnoj obali južnog ulaza u Bospor. Klimatske karakteristike grada očituju se ljeti visokom temperaturom (srednja u kolovozu 23,6°C), koju ublažuju gotovo neprekidni svježi vjetrovi iz Bospora. I jesen je vrlo povoljno godišnje doba (listopadski srednjak 16,8°C). Nasuprot tome zima (siječanjski srednjak 5,2 C) i proljeće (srednjak u ožujku 11,9°C) odlikuju se vrlo čestim prodorima hladnog zraka i sjeveroistočnim vjetrovima, koji osjetno snizuju temperaturu. Povremeno zamrzavanje Zlatnoga Roga spominje se više puta u historiji, a prosječno 18 snježnih dana na godinu pokazuje odstupanje od prave mediteranske klime. Veliku promjenljivost zimskog vremena uvjetuju izmjene sjeveroistočnjaka s južnim vjetrom (lado), kad temperatura naglo raste.

Geografski osnovi antičkog naselja. Osnivanje Carigrada ide u daleku i historijski tamnu prošlost. Grad su vjerojatno utemeljili oko polovine ← VII. st. (← 657) grčki pomorci iz Megare, na mjestu starijeg tračkog naselja. Po predaji, delfijsko je proročište savjetovalo kolonistima da osnuju grad nasuprot slijepcima, t. j. nasuprot osnivačima starijeg Kalcedona (današnji Kadikoy, na suprotnoj strani Bospora), koji nisu uvidjeli i pravilno ocijenili izvanredno povoljan topografski položaj antičkog Byzanliuma. Lokalni, topografski uvjeti za izgradnju luke i grada imaju doista vanredne prednosti. Istaknut i brežuljkast poluotok, koji dominira ulazom u Bospor, između Mramornog mora i dubokog zaljeva Zlatni Rog, bilo je relativno lako zaštititi zidovima s kopnene strane i time ostvariti utvrđeni prostor u obliku trokuta. Od napadaja s mora štitile su ovaj prostor jake struje, dok se usko grlo Zlatnoga Roga moglo u svako doba lako zatvoriti pred neprijateljskim brodovima. U svojoj najstarijoj fazi bio je antički Byzantium nesumnjivo važna postaja za brodove, koji su poduzimali opasan put tjesnacima između Egejskog i Crnog mora. Snažni sjeverni i sjeveroistočni vjetrovi povezani s jakim površinskim strujama (koje u vijugavom bosporskom tjesnacu dosežu brzinu riječnog toka) bili su u doba primitivne plovidbe često nesavladive smetnje pomorcima, tako da je sigurni zaljev Zlatni Rog bio odlično sidrište i luka. Velike množine riba (osobito tunja), koje u jatima migriraju svake godine Bosporom, mogle su u prvim fazama gradskog života biti od velike ekonomske koristi (neki smatraju, da bi se i naziv Zlatni Rog mogao odnositi na obilate lovove tunja). Međutim, uza sve te prednosti, trebalo je da prođe oko tisuću godina, da se stvore uvjeti, koji će omogućiti gradu funkciju posrednika i kopče golemih evropsko-azijskih prostora.

Središte Bizantskog carstva. U IV. st. (330) izabire Konstantin C. za drugu prijestolnicu mediteranskog imperija. Tako je C. postao centar istočne polovine carstva zbog toga, što je pravilno ocijenjen njegov geografski položaj. Sa zapada izbija do njega glavni dijagonalni put Balkanskog poluotoka iz Beograda dolinom Marice sa svojim ogrankom Solun—Ohrid—Drač (klasična Via Egnatia) kao najbrža veza preko Brindisia za Rim (Via Appia). C. je ne samo vladao cestom, što je vodila na anadolsku visoravan i u dolinu gornje Sakarye, već je također držao ulaz u Crno more, kamo je vodio važan pomorski put za luke Sinope i Trebizonde. Dok je bedem između Zlatnoga Roga i Mramornog mora, koji je s kopna štitio stari Byzantium, zatvarao relativno malen prostor vrha poluotoka (Akropola s podgrađem i lukom na južnoj obali Zlatnoga Roga), novi se Konstantinopolis širi prema zapadu i jugozapadu na drugu obalu rijeke Lycus, unutar novih gradskih zidova (podignutih za cara Konstantina 323—37). Uz političku ulogu kao središte Istočnorimskog carstva C. ima i veliko pomorsko-trgovačko i kulturno značenje: on je ribolovna luka, ima mnogobrojne manufakture, a usto je crkveni i prosvjetni centar te se razvija u najveći i najznamenitiji grad toga doba sa gotovo milijun stanovnika. Za Teodozija II. grad se još više proširio prema kopnu unutar novih gradskih bedema, koji će ubuduće biti granica gradskog područja. Istodobno su sagrađeni zidovi duž obale čitavog poluotoka, te je grad tako sa svih strana opasan zidinama (u dužini od oko 30 km). Unutar tog područja prostor nije bio ispunjen potpuno i gusto izgrađenim gradskim četvrtima, kakve se susreću na vrhu poluotoka i na padinama sedam brežuljaka okrenutih Zlatnom Rogu. U ostalim dijelovima pružala su se stambena naselja prošarana zelenilom, voćnjacima i vinogradima. Osim luke na Zlatnom Rogu bila su osposobljena dva manja pristaništa na otvorenoj strani prema Mramornom moru, gdje se s brodova iskrcavao teret. Stvaranje tako goleme gradske aglomeracije bilo je omogućeno, tek kad je riješen jedan od osnovnih problema, t. j. snabdijevanje vodom, koje nema dovoljno na samom gradskom prostoru. Već su se za Konstantina, a osobito za Valensa (364—78), počele graditi dolinske brane (bendi) i umjetni vodeni baseni na susjednom trakijskom poluotoku, odakle se pitka voda kanalima i akveduktima dopremala u goleme gradske rezervoare. Izuzev nekih proširenja i dodataka (osobito iz turskog perioda) te najnovije modernizacije, ovaj vodovodni sistem služi još i danas potrebama grada. Bogatstvo srednjovjekovnog Bizanta je najvećim dijelom osnovano na veoma razgranjenoj trgovini, kojoj su glavni nosioci grčki, armenski, sirijski, egipatski i židovski trgovci. To bogatstvo najbolje dokazuje živa građevna djelatnost. Njezinim se tvorevinama i danas divimo zbog konstrukcije, veličine i monumentalnosti (Aja Sofia i niz drugih crkava, forumi, javne zgrade, hipodromi i dr.). Kolika je bila vrijednost carigradskih obrambenih utvrda, savršeno prilagođenih povoljnim terenskim odnosima, dokazuje i niz neuspjelih opsada Perzijaca, Avara, Arapa, Bugara, Rusa, Pečenega, Seldžuka i dr. Grad je bio samo dva puta zauzet: 1204 od križara i 1453 od Turaka. Najteže je bio oštećen 1204. U XIII., XIV. i XV. st. snaga je Bizantskog imperija u opadanju, a trgovačku inicijativu preuzimaju Mleci i Genova, koji se upravo ovdje najžešće bore za prevlast. U to se doba podiže značenje Galate kao latinske trgovačke četvrti, koju je kao privilegij dobila Genova.

Središte Otomanskog carstva. Ponovni uspon i procvat grada ostvaren je obnovom jedinstvene političke vlasti nad maloazijskim i balkanskim prostorom s centrom u Carigradu. Stvaranjem Otomanskog imperija ostvareni su isti uvjeti za procvat grada, koji su postojali za vrijeme snažnih bizantskih careva. Stanovništvo se u posljednjim danima grčkog Bizanta prorijedilo, a sada počinje opet snažno rasti. Politički centar golemog azijsko-afričko-evropskog imperija i velike mogućnosti zarade obnovom trgovačkih veza privlače stanovništvo iz različitih krajeva, stvarajući tako raznovrsniju etničku mješavinu od one za bizantske epohe. Dominantno značenje u trgovini i pomorstvu imaju Grci, prozvani po predgrađu Fanar Fanariotima. Širenjem mnogobrojnih predgrađa izvan zidina stvara se trostruki grad: Stambul, obuhvaćajući jezgru starog Byzantiuma i Konstantinopolisa, Galata s Perom na suprotnoj obali Zlatnoga Roga i Üsküdar (blizu antičkog Kalcedona) na drugoj strani Bospora. Svaki od tih dijelova odražava izgledom i arhitekturom svoje značenje i historijsku funkciju. Stambul je sjedište upravne, političke i vojničke vlasti golemog imperija te ima potpuno istočnjački karakter. Smjestio se na istaknutom i najljepšem položaju na vrhu poluotoka, otkuda se otvara pogled na čitav prostor trostrukog grada i sva predgrađa; na mjestu antikne akropole podignut je monumentalni Seraj, sjedište suverena Osmanlijskog carstva, okružen parkovima i zelenilom, dok se iza njega nižu istočnjačke gradske četvrti. Mnogobrojne džamije, upravne zgrade vladajuće hijerarhije, u istočnjačkom stilu, kupolasti mauzoleji (turbeta) glasovitih odličnika, kupališta (hamami) i druge reprezentativne građevine naizmjence se ističu nad prostranim stambenim četvrtima drvenih kuća, lakih žrtava požara, prošaranih zelenilom te mnogim grobljima. Najživlji dio, isključivo orijentalnog karaktera, razvio se u središtu grada, gdje su razgranati bazari, i na obali Zlatnoga Roga.

Sasvim je drugačiji izgled i značenje Pere i Galate na drugoj obali Zlatnoga Roga. U starom trgovačkom i lučkom predgrađu, dodijeljenom od Mihajla Paleologa Genovežanima, razvio se u Galati poslovno-trgovački život za turske kulturne epohe do maksimuma, budući da je stranim inovjernim trgovcima bilo zabranjeno poslovanje u Stambulu. Konglomerat svih mogućih naroda, rasa i vjera, zbijen na uskom obalnom prostoru, s jedinim životnim ciljem i interesom novčane zarade, odražava se i danas u mnogobrojnim zgradama raznih oblika i veličine, bez smisla za ukus i skladnu vanjštinu, i naglašuje kontrast prema reprezentativnom Stambulu. Zbog nedostatka prostora u Galati, na sjevernoj obali Zlatnoga Roga i Bospora, proširila su se naselja na padine, gdje se razvilo predgrađe Pera sa Sarajem i Taksimom, koje se potkraj XIX. st. postepeno pretvara u zapadnjačku, pretežno diplomatsku četvrt. Treći je dio Carigrada Üsküdar, glasovita završna točka azijskih karavana. Taj dio grada ima uz obalu potpuno istočnjačko trgovačko obilježje, a na padinama Čamlidža razvija se tiha, mnogobrojnim vrtovima i zelenilom oživljena islamska stambena četvrt s velikim grobljem. Napredak moderne tehnike u XIX. st. nije arhitektonski mnogo izmijenio lice ovog trostrukog grada. God. 1837 sagrađen je stari, a 1845 novi most preko Zlatnoga Roga (posljednji potpuno obnovljen 1912); 1873 dovršena je željeznička pruga, koja s juga obilazi poluotok i stari grad, a 1888 uspostavljen je direktni priključak na evropsku željezničku mrežu. U razdoblju od 1889 do 1896 izgrađena je njemačkim kapitalom anadolska pruga i podignuta reprezentativna željeznička stanica Haydarpaše (glava Bagdadsbahna) na jugu Üsküdara. Cesti požari, olakšani pretežno drvenom gradom stambenih kuća, pustošili su nekoliko puta gradom (osobito 1865 i 1911, te potres s požarom 1894). Time su stvoreni uvjeti za nove pregradnje i modernizacije, koje su provedene u znatno ograničenom opsegu. Najveće promjene izvršene su u novo doba u Galati, gdje su nikle neplanski velike, mnogokatne evropske građevine dajući toj četvrti gotovo zapadnjački, ali arhitektonski neskladan izgled. Kontrast tišeg i reprezentativnog Stambula i bučnih poslovnih četvrti Galate u novo je doba još više naglašen, osobito poslije 1839, kad je sultanova rezidencija premještena iz Stambulskog saraja u Dolma bahçe. Otada Stambul postepeno opada i pretvara se u neku vrstu dragocjenog muzeja, a na drugoj, suprotnoj strani Zlatnoga Roga odvija se živa međunarodna trgovina.

Stvaranje modernog lučkog kompleksa i njegovo značenje. Dok je zaljev Zlatni Rog (7 km dug i na ulazu 600 m širok) služio u toku čitave historije Carigrada kao njegova glavna luka, oko koje se zapravo i razvio čitav trostruki grad (i Stambul i Galata s Perom kao i Üsküdar okrenuti su frontalno prema toj odlično položenoj i zaklonjenoj prirodnoj luci), dotle je Mramorno more, sa strmim i otvorenim obalama, jakim strujama, slabo zaklonjenim sidrištima od neznatne vrijednosti za Carigrad. (Malena pristaništa Eleutheris, Kontoskalion i Portus Juliani, poznata iz bizantskog doba, služe danas samo neznatnom lokalnom prometu.) Pored svog gotovo potpuno zaklonjenog položaja od svih vjetrova tjesnaca, Zlatni Rog se odlikuje izvrsnim muljevitim dnom za sidrenje i povoljnom dubinom, koja kod ulaza iznosi 40 m sa vrlo laganim padom, a na krajnjem vrhu zaljeva, kod predgrađa Eyub, iznosi oko 10 m. Dubina neposredno uz obale iznosi prosječno 8—9 m, a prema središtu zaljeva naglo se spušta. U Srednjem vijeku ulaz se zatvarao lancima. Od izgradnje mostova ustalila se razdioba luke na vanjsku, trgovačku i ratnu luku (prva do novog mosta, druga između mostova i treća u unutrašnjosti zaljeva) s izgrađenim pristanima uz obale, čija je gradnja bila vrlo otežana muljevitim i nestabilnim dnom. Takav sastav dna nije dopuštao gradnju visokog mosta na stupovima, već neku vrstu pontonskog mosta s pomičnim srednjim dijelom za prolaz brodova. Gradnjom mostova Zlatni Rog je mnogo izgubio od svog historijskog značenja luke, budući da glavni dio većih brodova ne ulazi u trgovačku luku, nego pristaje na glavnom galatskom gatu (odnosno putničkom pristaništu pored željezničke stanice na stambulskoj strani) ili se zadržava na sidrištu, gdje se vrši prekrcaj pomoću brodica i teglenica. U periodu između 1899 i 1903 sagrađena je potpuno nova korespondentna luka Haydarpaše, zaštićena lukobranom oko 630 m dužine s kolosijecima, skladištima i željezničkom stanicom kao ishodištem anadolske željeznice. Trgovački je promet od XIX. st. neprestano rastao. God. 1911 prošlo je kroz luku 12.000 oceanskih i 2300 obalnih parobroda te oko 3000 jedrenjaka, ukupno preko 20 milijuna t (pretežno tranzitni promet). Ukupna količina uvozno-izvoznih dobara kretala se prije 1914 svega oko 500 tisuća t. C. nije nikada bio opskrbni i potrošni centar šireg zaleđa. Tu funkciju odavna vrše Solun za balkanski i İzmir za maloazijski prostor, a carigradska se gravitaciona zona ograničuje na relativno malen prostor Trakije i sjeverozapadne dijelove Male Azije. C. je luka i grad sa izrazito alogenom funkcijom, kome je promet silno rastao povećanjem izvoza ruskih crnomorskih luka prema zapadnoj Evropi te kopnenim tranzitnim prometom između Evrope i Bliskog Istoka.

Carigrad u Turskoj Republici. Poslije I. svjetskog rata prilike su se znatno izmijenile na štetu Carigrada. Gubitak funkcije političkog centra države, novi pravci trgovačkih putova Evropa—Azija na levantske luke pod evropskom upravom, naglo smanjenje snažnog ruskog izvoza, nepovoljan politički položaj prema Ankari, sve to pridonosi osjetljivom nazadovanju grada i luke. Tranzitni promet opada te iznosi 1927 samo 11 milijuna t. Isto tako opada stanovništvo, koje iste godine sa 690.000 st. iznosi polovinu predratnog broja. Od 1935 država provodi reforme zbog izmjene postojećeg stanja; te su godine otkupljeni gatovi i započeti radovi na njihovu produženju od Galate do Findikli-a, usvojen je petogodišnji plan modernizacije luke, uključivši jaružanje unutrašnjih dijelova Zlatnoga Roga, gradnju novog kamenog mosta Gazi te modernih skladišta, pretežno na galatskoj strani. Napušteno je mišljenje, da se nova luka izgradi na Mramornom moru te su svi radovi koncentrirani oko osi tog grada, t. j. oko Zlatnoga Roga, gdje je još potrebna izgradnja novih kolosijeka, modernih skladišta i uređaja za prekrcaj (dizalice se nalaze uglavnom na galatskim gatovima, a budući da veći brodovi ne ulaze u unutrašnju luku, upotrebljavaju se mnogobrojne teglenice i plutajuće dizalice). Takvom državnom intervencijom zaustavljena je stagnacija grada. Već od 1935 stanovništvo opet raste (740.751), 1945 taj se broj povisuje na 844.090, a u 1950 dosegao je 1,000.022 st. Najviše novih građevina podignuto je u Peri; u Stambulu se moderna djelatost ograničuje na rušenje starih, nevrijednih ruševnih i nehigijenskih četvrti; stvaraju se novi otvoreni prostori za parkove i popravljaju dragocjeni spomenici prošlosti. Industrija, koja se postepeno podizala u Carigradu od druge polovice XIX. st. stranim, osobito francuskim kapitalom, oslanja se s jedne strane na veliko gradsko tržište (mlinovi, pivovare, šećerni proizvodi, sapunare, tvornice duhana, ledane u vezi sa jakim ribarstvom), a s druge strane na potrebe luke i tranzitnog pomorskog prometa (poduzeća za popravke brodova s ljevaonicama, manja brodogradilišta, veliki kompleksi arsenala). Uz lokalne sirovine vezana je cementna industrija. Danas je Carigrad ne samo najveći turski grad, nego i najjači ekonomski i kulturni centar države, važno internacionalno cestovno i željezničko čvorište (ekspres Toros). Osim toga ima C. velike mogućnosti za razvoj turizma u vezi sa svojim položajem, historijskim značenjem, osebujnim arhitektonskim i ostalim znamenitostima.

LIT.: P. A. Déthgier, Der Bosphor und Konstantinopel, Beč 1876; E. A. Grosvenor, Constantinople, London 1895; Le port de Stamboul, Constantinople 1928; F. Courdoglu, La Turquie économique, Anvers 1928; V. de la Blache, Géographie Universelle, III, Paris 1929.V. R.

Povijest. Carigrad, Konstantinopolis, İstanbul, srednjovjekovni Bizant, osnovao je, prema legendi, heroj Bizas. Do 395 grad je malo poznat, njegovo veliko političko i trgovačko značenje počinje onim časom, kad je postao prijestolnicom Istočnorimskoga carstva. Otada, od 395, pa sve do 1453 C. je jedan od najvažnijih centara evropskog političkog i kulturnog kruga. Za Konstantina Velikoga (323—37) prozvan je Konstantinopolis i postao je druga državna prijestolnica. Kao važan ekonomski, politički i strateški centar, C. je kroz cijeli Srednji vijek bio cilj mnogih ratnih pohoda. Pod njegovim su se zidinama borili Avari, Perzijci, Arapi, Bugari, Rusi, Mlečani i Turci, koji su ga naposljetku i osvojili. Prvi veći napad izvršili su Avari pri kraju VI. st., napadajući ga s morske strane. Napadaj nije uspio, ali Avari ponovo navaljuju na početku VII. st., kad je Bizantom vladao car Heraklije (610—41). On je vodio borbe ne samo s Avarima, nego i s Perzijcima, koji su s Avarima u srpnju 626 doprli do carigradskih zidina. No svi su napori Avara i Perzijaca bili uzaludni, jer ih je jako bizantsko brodovlje odlučno porazilo. Avarski je kagan tada povukao svoju vojsku, te je upravo taj poraz bio od presudnog značenja za Avare; od toga časa datira njihovo opadanje, i oni poslije 626 nisu više opasni za Carigrad. Nakon toga Heraklije se bacio svom snagom na Perzijce, koje je 627 uništio. Javlja se, međutim, nov neprijatelj, Arapi. Oni su počeli snažno napadati bizantsku državu, a glavni im je cilj bio osvojenje Carigrada. Arapi su znali, da im napadaj na C. ne će uspjeti, ako ne budu imali jaku mornaricu, pa su u Tripoliu počeli opremati flotu. Arapska se flota sukobila s bizantskom u blizini maloazijske obale, a istovremeno je s kopnene strane izvršio napadaj na grad osnivač arapske mornarice sirijski guverner Muawiyah. Bizant je pobijedio i arapsku mornaricu i odbio napadaje s kopna. Nekoliko godina kasnije dopro je pred C. Ibn Abi Artat, ali ni on nije prijestolnici Bizanta nanio veće štete. Glavni je arapski napadaj izvršen na proljeće 672, te je, s malim prekidima, trajao sve do 678. U tom je ratu glavni uspjeh požnjela bizantska mornarica, koja je već u VI. st. bila dobro opremljena, a tijekom VII. st. njena se snaga stalno povećavala. U to vrijeme Bizant ima pomorske baze u Kartagi, Aleksandriji, Acre-u i Carigradu. Bizantska se mornarica sastojala od velikog broja dromona sa 200—230 veslača i boraca, i od helandija sa 120—150 veslača i boraca. Ta carska flota izvojevala je naposljetku 678 veliku pobjedu nad arapskom. Pobjedi je uvelike pomogla »grčka vatra«, izum grčkoga arhitekta Kalinikasa. Nakon 678 vladao je kroz 40 godina nepomućen mir između Arapa i Bizanta. Nastupom Sulejmana Abd-al-Malika, 715, Arapi ponovo počinju napadati. Dvije godine kasnije, 717, napadnu Arapi Carigrad. Bizantom je tada vladao Leon III. Isaurijski (717—41), koji je shvatio, da se i sada, kao i 678, radi o opstanku carstva, a ne samo Carigrada. Bizantu je od velike koristi bila bugarska pomoć. Bugarski kan Tervel odazvao se pozivu Leona III. te je sa svojom vojskom nanio Arapima teške gubitke.

Opsada je započela u kolovozu 717, a 1. IX. izvršen je velik arapski napadaj s morske strane. Arapska je flota bila jaka, imala je 800 brodova; na svaki je način nastojala prodrijeti u Zlatni Rog, koji je bio zatvoren teškim željeznim lancima, iza kojih se nalazila bizantska flota s bacačima »grčke vatre«. Oni su, kao i 678, odigrali odlučnu ulogu. Na proljeće 718 stigla je Arapima pomoć iz Egipta i Sirije, koja im je više štetovala nego koristila: većina je nove posade prešla na bizantsku stranu. Tako su Arapi i ovaj put poraženi, te su samo još jednom (782) osvanuli pred Carigradom. Za vladavine Mihajla III. (842—67) izbio je u Bizantu ustanak, koji je vodio Toma Slaven; on je pomoću Arapa mislio zauzeti C., no bio je odbijen, a doskora i ubijen. Slijede ruski i bugarski napadaji, od kojih je osobito žestok bio napadaj bugarskoga vladara Simeona (913), koji je najprije namislio zauzeti C. s kopnene strane, no ubrzo se uvjerio, da će samo onda uspjeti, ako grad opkoli i s morske strane, ali kako nije imao dovoljno jaku mornaricu, odustane od te nakane i ponudi primirje. Kroz čitavo XI. st. živio je C. relativno mirno, tek krajem stoljeća upadaju u Bizant Pečenezi, koji su poslije žestokih borba doprli 1090 gotovo do gradskih zidina. S njima je sklopio savez Čaka, emir iz Smirne (Izmira), koji je krenuo sa svojom flotom na Carigrad. Bizantom je tada vladao Aleksej Komnen (1081—1118). On je zatražio pomoć u Kumana; njihovom vojskom i bizantskom mornaricom pobijedio je Pečenege na moru i na kopnu 1091. Doskora su započeli križarski ratovi, pa su križari na putu za Jeruzalem prolazili i kroz Carigrad. Kako je Bizant iz političkih razloga nastojao ostati neutralan u ratovima između evropskog Zapada i islamskog Prednjeg Istoka, to je došlo do otvorenog sukoba između križara i Bizanta. Križari su navalili na C. i osvoiili ga za četvrte križarske vojne (1204), pa osnovali Latinsko carstvo, kojemu je bio na čelu Balduin Flandrijski. To je carstvo bilo kratka vijeka, jer su ga već 1261 uništili Bizantinci, i to genoveškom pomoću. Poslije pada Carigrada 1204 osnovano je nekoliko manjih bizantskih državica, od kojih je najvažnija imala prijestolnicu u Nikeji, odakle je i počeo napadaj na C. i Latinsko carstvo. Dana 15. VIII. 1261 ušao je u grad nikejski car Mihajlo VIII. Prve godine njegova vladanja prošle su razmjerno mirno. Grad je već otprije bio centar sredozemne trgovine sa Zapadom i Dalekim Istokom, a u XIII. st. tu svoju ulogu još više razvija, pa su u njemu imali svoje trgovačke agencije mnogi talijanski gradovi, najprije Amalfi i Venecija, a zatim Genova i Pisa. U XIV. st. doživljava C. posljednji i najjači napadaj. Osmanlije osvajaju 1352 tvrđavu Cimpe, a 1369 sultan Bajazit I. po prvi put napada sam grad, koji bi možda već tada podlegao, da nije u tom momentu napao Osmanlije vladar druge turske države Tamerlan. U tom sukobu pao je Bajazit, pa je C. za neko vrijeme spašen. Godine 1422 napada grad Murat II., a njegovu nasljedniku Mehmedu II. uspjelo je zauzeti grad i srušiti Bizantsko carstvo. Opsada grada trajala je od 9. IV. do 29. V. 1453. U njoj je sudjelovao s turske strane sultan Mehmed II., a s bizantske car Konstantin IX. Bizant je bio u potpunom opadanju. Branili su ga uglavnom plaćenici iz Italije (20 brodova i 2000 talijanskih plaćenika, kojima je zapovijedao genoveški pomorski kapetan Giustiniani). Mehmedova je vojska brojila preko 160.000 ljudi. Pred tolikom silom grad je naposljetku kapitulirao. U bitki je pao i sam car. Dana 29. V. 1453 ušao je u grad Mehmed II. Bizantsko je carstvo toga dana prestalo postojati, a C. je postao prijestolnicom Osmanlijskog carstva. Za dugog turskog vladanja sam je grad živio u miru. Tek 1807 napao je C. svojom flotom engleski admiral Duckworth bez znatnijeg uspjeha; nije imala većeg uspjeha ni ruska mornarica 1877, koja nije uspjela doprijeti do samog grada, nego se zaustavila u njegovu predgrađu San Stefanu (Yeşilköy). Za Balkanskog rata zaprijetili su Carigradu Bugari, a na kraju I. svjetskog rata zaposjele su C. savezničke čete. God. 1920 izgubio je C. političko prvenstvo u korist Ankare, koja je proglašena glavnim gradom turske države.

LIT.: E. A. Grosvenor, Constantinople, London 1895; E. Oberhummer, Constantinopolis, Stuttgart 1899; L. Bréhier, La civilisation byzantine, Paris 1950.M. Dt.

Kulturno i političko značenje Carigrada. Pad Zapadno-rimskoga carstva (476) znači ujedno i početak propadanja njegova središta, Rima. U Srednjem su vijeku Ravenna, Trier i drugi manji gradovi rimskog Zapada mnogo važniji od Rima. Ulogu, koju je u Starom vijeku igrao Rim, preuzeo je u Srednjem vijeku Carigrad. Malo grčko trgovačko naselje razvija se u novo središte kulturnog svijeta (»Novi Rim«) od onoga časa, kad ga je Konstantin Veliki izabrao za novu prijestolnicu Rimskog imperija (330). Novo središte carstva pokazalo je mnogo jaču vitalnu snagu negoli stari Rim: ono se održava čitavo jedno tisućljeće, usprkos teškim potresima, što ih doživljava u Srednjem vijeku. C., carska prijestolnica i sjedište patrijarha, postao je političko, kulturno, vjersko i pomorsko središte, te je vršio neobično jak utjecaj i u granicama bizantske države i daleko preko njih. Geografski smještaj na spojnoj točki između Azije i Evrope davao mu je dominantan položaj u trgovini ranog Srednjeg vijeka: C. je stajao na najvažnijoj prometnoj žili Balkanskog poluotoka (t. zv. Carigradski drum), koja je vezala jugoistok Evrope s Prednjom Azijom. Trgovina Carigrada kretala se još i pravcem prema sjeveru. Ona je po starom žitnom pomorskom putu dopirala do obala Crnoga mora, odakle je prodirala dalje prema sjeveru, istoku i zapadu. Svojim trgovačkim putovima C. je povezivao crnomorske krajeve sa Sredozemljem. Na Zapadu je C. održavao trgovačke veze osobito s Ravennom i Rimom, gdje je bila jaka grčka kolonija trgovaca tekstilom. U tom pravcu, međutim, trgovina nije bila tako živa kao s Istokom, jer Zapad nije mogao dati Carigradu u zamjenu za izvezenu robu gotovo ništa osim zlata. (Mlečani su u X. st. u Abydos-u morali plaćati za svaki brod uvezene robe 2 zlatnika, a za svaki brod izvezene robe 15 zlatnika.) Robova, drva i željeza, glavnih izvoznih artikala Zapada, imao je, naime, Bizant u izobilju. Osim toga, Bizant je stajao na stanovištu, da samo oni gradovi, koji priznaju suverenitet Bizanta, mogu iz Carigrada izvoziti svilu, mirodije i mirise. Osobito privilegirani položaj u trgovini Carigrada imali su Mleci, koji su 992 dobili velike povlastice u pogledu trgovanja. Mnogo je aktivnija bila trgovina Carigrada s arapskim svijetom. Arapi su opskrbljivali carigradsko tržište svilenim proizvodima i platnom, a sirijski su trgovci dovozili u C. razne mirise i bagdadske tkanine. I s Rusijom je C. u X. st. održavao veoma žive trgovačke odnose; Rusi dopremaju ovamo u velikim količinama krzna i robove, a izvoze mirodije i razne luksuzne proizvode. Dominantan položaj u trgovini Srednjeg vijeka zadržao je C. sve do XI. st., kad je na tom području naišao na jaku konkurenciju Genove, Mletaka i Pise. Bogatstvo Carigrada, kao rezultat žive trgovine, i njegova uloga prijestolnice carstva bili su podloga, na kojoj se C. razvio u najjači kulturni centar u Srednjem vijeku. Ni on nije bio pošteđen od utjecaja kultura raznih plemena i naroda, što ih je vihor seobe naroda gonio u Evropu i po njoj. Usprkos tome, Carigradu je uspjelo sačuvati tradiciju klasične antike, i on je poslije pada pod Turke baštinu antike predao evropskom Zapadu. C. je već od V. st. imao visoku školu, na kojoj su naučavali mnogi poznati filozofi i pravnici, nastavljajući tradiciju antike. Od IX. st. dalje tu se, na Fotijevu inicijativu, prepisuju i komentarima dopunjuju grčki klasici, koje će onda preko Carigrada baštiniti zapadnoevropski humanizam Novog vijeka. C. je izvršio znatan kulturni utjecaj ne samo na Evropu, nego i na Aziju. Jedna od najvažnijih akcija Carigrada u tom pravcu bila je podupiranje prijevodne armenske literature, koja se osobito razvila, pošto je C. primio brojne bjegunce iz Armenije, među njima i pronalazača armenskog pisma Mesropa. Carigradski carski dvor bio je središte razvoja bizantske literature. Tu su redigirane u nekoliko navrata (Justinijan, Leon III., Leon VI.) važne zbirke pravnih odredaba, koje će igrati značajnu ulogu u razvoju pravne znanosti uopće. One će mnogo utjecati na razvoj prava u Srednjem vijeku i kod Južnih Slavena, osobito na razvoj kmetskih i seljačkih odnosa. Na carskom dvoru s jedne strane, a u krugu patrijarha s druge strane, nastadoše mnoga znanstvena djela, koja su za Evropu od neprocjenjive vrijednosti. U Carigradu ie Konstantin Porfirogenet polovicom X. st. napisao djelo De administrando imperio, koje je jedan od najvažnijih izvora za najstariju povijest Južnih Slavena. U Carigradu su bili napisani mnogi romani, koji će postati uzorom za romane i epove evropskog Zapada (Tasso, Ariosto). I za likovnu je umjetnost C. postao veoma važnim središtem. Arhitektonski tipovi i dekoracija postali su uzorom za evropski Istok i Zapad. Njihovi su utjecaji sezali od Francuske preko Mletaka, Ravenne, istočne obale Jadrana, Srbije, Bugarske, Rumunjske i Grčke do Rusije i Male Azije. Možda je najpresudnija uloga, što ju je C. odigrao u povijesti, bila uloga vjerskog središta. Već od konca IV. st. raste ugled carigradskog biskupa, i on je u crkvenoj hijerarhiji odmah do rimskog biskupa. U VI. st. carigradski je biskup uzeo naslov patrijarha. On je stoljećima nastojao dobiti pod svoju jurisdikciju što veće područje, dakako, na štetu rimskoga pape. Tako je na pr. car Leon III. stavio pod jurisdikciju carigradskog patrijarha mnoga područja, koja su bila naseljena Slavenima (solunski vikarijat, vikarijat Justinianae Primae kod Skopja i čitavu Dalmaciju). C. je u X. st. vršio pokrštavanje Rusa, koji su ostali u vjerskom pogledu ovisni o Carigradu sve do XV. st. Iz Carigrada su primili krst i mnogi drugi narodi. Sva ona golema područja, koja su stajala u vjerskom pogledu u ovisnosti ili vezi s Carigradom, bila su istodobno i pod snažnim utjecajem carigradske kulture. Taj je utjecaj trajao i onda, kad su se pojedina područja oslobodila od jurisdikcije carigradskog patrijarha. Tako je C. kao politički, vjerski i kulturni centar Bizantskoga carstva postao jednim od najvažnijih centara Srednjega vijeka uopće. Utjecaji Carigrada na vjerskom, političkom i kulturnom polju prelazili su daleko preko granica Bizantskog carstva i u prostoru i u vremenu.M. Šr.

Naši iseljenici. U Carigradu živi oko 3000 jugoslavenskih iseljenika — Hrvata, Srba, Crnogoraca i Makedonaca (1940 bilo ih je oko 2000), a zajedno s onima iz okolice, prema podacima iz 1938—39, bilo ih je 6000—7000. Pribrojimo li potomke naših izbjeglica muslimana iz Bosne, Hercegovine i Sandžaka (iz 1878 i 1908), kao i emigrante iz Makedonije, njihov broj u Carigradu i široj okolici prelazi 30.000. Naši su se iseljenici isprva bavili pomorstvom (kao kapetani, piloti i mornari); zbog poznavanja stranih jezika radili su i kao pomorski agenti; zatim su se bavili trgovinom i obrtima; bili su zaposleni i kao državni činovnici. U novije vrijeme dobar njihov dio vodi pomorska poduzeća, banke, mjenjačnice, hotele. U okolici Carigrada naši iseljenici rade kao industrijski radnici, građevinari, vrtlari i zemljoradnici. C. je naša najstarija i najjača iseljenička naseobina iz druge polovice XIX. st. Prije I. svjetskog rata u Carigradu je živjelo oko 12.000 naših iseljenika (iz Boke Kotorske i Dubrovnika, s Korčule i Pelješca, iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije). Naši su se iseljenici odavno isticali u brodogradnji. Korčulanin Oliva gradio je 1875 brodove turskom sultanu. Naši su ljudi u Carigradu osnovali nekoliko društava: Jadransku stražu, Jugoslavenski dom, Jugoslavenski klub, 1936 (ova su se dva 1939 spojila u društvo Jugoslavenska sloga). Naše se naselje u Carigradu, unatoč snažnoj asimilaciji, ipak nacionalno održalo, podržava stalne veze s rodnim krajem i pomaže mu doprinosima.

LIT.: Jadranska straža, 1934, 10; Novi Iseljenik, 1936 i 1939; Katastar naših naselja Iseljeničkog komesarijata u Zagrebu, 1939 (Turska); M. Šahinović Ekremov, Turska danas i sjutra, Sarajevo 1939: Iseljenički muzej, 1940, 18.M. Ba.