BURNICE (Procellariiformes ili Tubinares), red ptica, koje nastavaju sva mora i sve oceane od polova do ekvatora. Ima ih više od 120 vrsta. Najpoznatije su grupe albatrosi, zovoji i zlogodnice. Zajedničke su im značajke produljene cijevi nosnog otvora, koje prolaze s obje strane gornjeg kljuna i omogućuju im disanje i protiv struje jakih morskih vjetrova. Gnijezde se u golemim skupinama po morskim hridinama uz obale i po otocima. Ženka nosi u pravilu samo jedno jaje. Jedna je od najpoznatijih vrsta velika burnica (Macronectes giganteus), koja donekle podsjeća na albatrosa. Gornji joj je dio tijela neugledno šaren, a donji dio bjelkast. Očna je šarenica bijeložućkasta, a kljun i noge žuti. Mladi su tamnosmedeg perja, smeđecrnih nogu i očnih šarenica. Kljun im je na vrhu crven. Duljina tijela iznosi 90 cm, a širina krila u letu do 2 m. Te ptice nastavaju umjereni i hladni pojas južne polutke obaju oceana. Izvrsni su letači, te provode gotovo čitav život na moru i u zraku. U jednom letu mogu prevaliti do 2000 milja. Hrane se prvenstveno ribama, no napadaju i razne morske ptice. Kako su vrlo grabežljive, ne zaziru ni od druge hrane. Često se viđaju, kako na površini mora halapljivo žderu komade mesa i slanine ubijenih kitova, a uz obale se mogu naći nad lešinama morževa i tuljana. Neki istraživači južnih polarnih krajeva izvješćuju, da su te ptice često viđali u pingvinskim kolonijama, gdje harače među mladunčadi pingvina. Tvrdi se, da napadaju čak i ljude, ako ih zateku u nemoćnom stanju.

B. se gnijezde redovno na obalama niskih osamljenih otoka Južnog mora, koje su obrasle travom. Jaja su duga 10—11 cm, široka oko 6,5 cm, bijele su boje s tvrdom, zrnatom ljuskom. Mladi se izlegu u bjelkastoj odjeći mekog paperja. Približi li se tko gnijezdu, stari sklanjaju glavu ustranu, a mladi štrcaju na napadača iz ždrijela neku smrdljivu uljevitu masu i do 2 m u daljinu.

Na dalekom sjeveru živi sjeverna burnica ili fulmar (Fulmarus glacialis), koju pomorci nazivlju »malemuk«. Ona je bijela, s tamnim krilima, zelenoplavkastog kljuna i žućkastih nogu, duga oko 50 cm, a raskriljena do 110 cm. Živi u Sjevernom ledenom moru, koje rijetko kada napušta. Najjužnije je nađena na Hebridima i u blizini Islanda. U doba gniježđenja nalaze se po strmim obalnim hridinama Grenlanda i drugom sjevernom otočju jedna uz drugu tako nagusto zbijene, da se same stijene ne vide. U brzom i vještom letu podsjećaju na galebove. Glasaju se nekim neobičnim gakanjem. Osim ribama, hrane se rado i slaninom kita, pa često prate brodove kitolovce. Kako nisu u hrani izbirači, hrane se i drugim morskim životinjama, čak i klobucima (meduzama) što je među pticama najveća rijetkost. Fulmar izvrsno pliva i roni. Ribari Sjevernog mora tvrde, da im ta ptica često izjede meku (mamac) s parangalskih udica ispod vodene površine. Gniježdenje počinje potkraj ožujka. Jaja su bijela, oko 7 cm duga, a oko 5 cm široka. Mladi su za tri mjeseca već toliko odrasli, da mogu iz guše štrcati na napadače smrdljivu uljevitu masu kao i odrasli. U to su doba još pokriveni mekanim, sivkastoplavim paperjem. Potkraj kolovoza već su veliki, snažni i masni, no vrlo neugodno zaudaraju. U rujnu napuštaju stari i mladi svoja gnijezda pa polaze na otvoreno more, gdje proborave čitavu zimu. Iz godine u godinu sve više se smanjuje broj ovih ptica, jer ih osim grabežljivih morskih ptica istrebljuju i ljudi radi naročito tečnih jaja. Neki otočani sa sjevera (naročito na Islandu) ubijaju godišnje na tisuće mladih burnica, koje, kad su dobro ugojene, usoljuju i spremaju za zimsku hranu.

Među burnicama značajna je i skupina t. zv. morskih lastavica (Hydrobatinae), koje su omanjeg, vitkog tijela, a velikih krila, koja podsjećaju na lastavičja. (Ne smiju se zamijeniti sa čigrama, koje se također nazivaju morskim lastavicama). Nježne noge sa tri dugačka prsta imaju plivaću kožicu i čitave su prekrite mrežastim ljuskicama. Straga na nozi nalazi se sitni četvrti prst poput male bradavice. Perje, koje pokriva tijelo nagusto poput krzna, smeđe je boje i posuto raznovrsnim bijelim šarama. Ove su ptice pravi stanovnici oceana, te ih nalazimo po čitavom Atlantiku i Pacifiku, osim na krajnjem sjeveru. Samo u doba dugotrajnih oluja i za vrijeme gniježđenja dolaze na kopno. Nakon teških oluja na oceanu, čitava jata zalutaju duboko u kopno, gdje nemirno traže put natrag prema moru. Pojedine takve zalutale burnice našle su se čak i u Švicarskoj. Hrane se manjim ribama, morskim mekušcima, račićima i raznim životinjskim otpacima i masnoćom, što pluta po moru. »Morske lastavice« gnijezde se u pukotinama otočnih i obalnih hridina, ali isto tako i na samom tlu, gdje se ukopaju u zemlju, često i do 60 cm duboko. Tu snesu samo jedno jaje, koje na tupom vrhu ima točkasti, ružičasti vijenac. Duljina mu je 28 mm, a širina 21 mm. Gnijezdo je na dnu obloženo morskom travom. Priča se, da su se tuste mlade burnice još do početka prošlog stoljeća upotrebljavale na dalekom sjeveru kao svjetiljke uljenice, i to na taj način, što bi im se kroz tijelo provukao stijenj, koji bi se na slobodnom vrhu zapalio. Među Hydrobatinama poznate su do danas 3 vrste morskih lastavica i to: Hydrobates pelagicus, koja je dugačka 14 cm, a raskriljena ima do 33 cm, zatim Oceanodroma leucorrhoa, dugačka 20 cm, a s raširenim krilima široka 50 cm, te Oceanites oceanicus, koja za razliku od prve dvije ima kratak kljun, a vrlo dugačke noge. Tijelo joj je dugačko 19 cm, a s raširenim krilima široka je 40 cm. Progone ih jedino grabežljive vrste galebova. Sve ih ostale ptice, a isto tako i ljudi, ostavljaju na miru, zbog vrlo neugodnog uljevitog zadaha.S. Ča.