BUGARSKA (Blgarija) zauzima istočni dio Balkanskog poluotoka. Oblik Bugarske je pravokutnik, kojemu duža stranica (u smjeru zapad—istok) iznosi 460 km, a kraća (od sjevera prema jugu) 330 km. Površina Bugarske iznosi 110.842 km2. Područje Bugarske karakteriziraju planine, u kojima su najviši vrhovi na Balkanu, zatim kotline i prostrane ravnice.
Oblik i sastav zemljišta. S geološko-morfološkog gledišta B. se dijeli u četiri područja. Geološki je najstariji južni dio Bugarske, u kojemu se nalaze Rodopi. To je gorje nastalo u paleozoiku, a građeno je od kristaliničnih i metamorfnih stijena, koje su nabrane prije perma. U starijem tercijaru spuštali su se, odnosno izdizali, duž tektonskih pravaca pojedini dijelovi Rodopa, i tako su stvoreni stršenici i kotline. Rila, s vrhom Musala (2925 m) najviša je rodopska planina, a ujedno i najviša planina na Balkanskom poluotoku. Na Rili i Pirinu (Jel Tepe 2915 m) nalaze se tragovi diluvijalne oledbe (jezera, morena i dr.). Oko najviših vrhova dižu se u Rodopima isponi do 2300 m visine. Sjeverno od Strume je Vitoša (2285 m), a zapadno se nalaze Osogovska planina (2252 m), Vlasina, Ogražden i Belasica. Istočno od Meste pružaju se srednji i istočni Rodopi. Posljednji su ogranci nižih istočnih Rodopa Sakar (834 ni) i Strandža (1031 m). Duž Strume nižu se zavale (Ćustendilska, Dupnička, Gornjodžumajska i Melnička), a sličnih ima uz Mestu (Rozloška i Nevrokopska) i u srednjim Rodopima (Čepino, Devin i dr.). Za vrijeme neogena ove su zavale bile jezera. U pleistocenu se poniranjem Egejskog kopna veći dio južnih Rodopa nagnuo, te su otjecanjem vode iz jezera nastale sutjeske (klisure i kapije) i epigenetske doline.
Srednju Bugarsku stvara Podbalkanska udolina sa dva niza kotlina, koje se pružaju u smjeru zapad—istok. Te su kotline nastale spuštanjem zemljišta, koje se zbivalo između miocena i pontika, a djelomično se i danas nastavlja. U sjeverni niz kotlina idu Sofijska, Zlatičkopirdopska, Karlovska, Kazanlička i Slivenska, a u južni Znepoljska, Radomirska, Samakovska; njima se priključuje dolina Marice (od donje Topolnice do Tundže, 200 km duga i 40—70 km široka). Izrazite su ravnice oko Plovdiva i Stare Zagore, koje prema jugoistoku prelaze u brežuljkasto zemljište. Sjeverne kotline i ravnice odijeljene su od južnih Sredogorjem (Antibalkan), koje se sastoji od više grebena (Ihtimanska, Sredna i Srnena gora).
Sjevernu Bugarsku zauzima gorje Balkan (Stara planina) i Dunavska ploča. Budući da je Balkan nastao u isto doba kad i Alpe, on se pribraja alpskom orogenu i Alpidima. Gorje se pruža u obliku luka od Crnog mora do Timoka (oko 530 km duljine). Dijeli se na zapadni (od Timoka do Isk'ra), srednji (od Isk'ra do Jumrukčala) i istočni Balkan (od Jumrukčala do Crnoga mora). Zapadni je dio građen od paleozojskih stijena, granita i metamorfnog kamenja. Najniži je prijevoj Kadibogaz (630 m). Jezgra je srednjeg dijela od eruptivnih stijena, crvenog pješčenjaka i kristaliničnih škriljavaca. Srednji Balkan je najviši (Jumrukčal 2371 m). Južna je strana gorja Balkan strma, a prema sjeveru postepeno silazi prema Dunavskoj ploči.
Između Balkana i Dunava prostire se Dunavska ploča. Njezinu podlogu stvaraju paleozojski slojevi, koji se dobro vide u probojnici Jantre (gdje se nalaze brojni fosili). Na ovoj podlozi nalaze se kredne formacije, mjestimično se pojavljuje i neogen. Na nekim mjestima izbila je lava na površinu i stvorila bazaltne bregove. Stepenice se javljaju na rasjedima, koji se pružaju u smjeru zapad—istok. Rijeke, koje teku u meridionalnom pravcu, mjestimično su usjekle duboka korita. Ploča je pokrivena praporom, koji u zapadnom dijelu stvara pojas 20—40 km širine, a u istočnom 80—120 km; debljina prapornog pokrova iznosi i do 30 m. Prema sjeveroistoku Dunavska ploča prelazi u humlje Deli Orman. Dunavska je obala Bugarske strma i pristupačna samo na nekim mjestima, čime se bitno razlikuje od suprotne niske rumunjske obale.
Crnomorska obala ima oblik dvaju lukova, kojima su vrhovi rt Karaburun, rt Emine te točka na državnoj granici s Rumunjskom, sjeverno od Balčika. Podno planine Strandža obala je gotovo okomita i visoka oko 40 m, oko Burgaskog zaljeva je niska, a kod Varne (Stalin) je terasasta i srednje visine.
Klima. U vezi s geografskim položajem, konfiguracijom tla i utjecajem mora područje se Bugarske dijeli u nekoliko klimatskih regija. Dolinama Marice, Arde i Strume dopire utjecaj Egejskog mora u unutrašnjost južnih dijelova Bugarske, i tu vlada mediteranska klima. Kotline srednje Bugarske zaštićene su visokim planinama sa sjevera i imaju također toplu klimu. U Rodopima i Balkanu vlada planinska klima. Srednjoevropska klima prodire Dunavom u područje sjeverozapadne Bugarske, dok sjeveroistočni dijelovi Dunavske ploče imaju stepsku klimu. Iako se područje sjeveroistočne Dunavske ploče nalazi uz Crno more (temperatura njegove površine iznosi zimi 5°C), ono nema većeg utjecaja na klimu ovoga kraja, jer zračne struje eurosibirske ciklone umanjuju njegovo djelovanje, i zato su zime u sjeveroistočnom dijelu vrlo hladne. Srednje godišnje temperature iznose: tablica
Najveće su amplitude u sjevernoj i srednjoj, a najmanje u južnoj Bugarskoj. Apsolutni minimum iznosi —38°, a maksimum 420. Bugarska prima prosječno 670 mm oborina na godinu. Sjeverno nizinsko područje i dijelovi srednje Bugarske imaju 450— 550 mm oborina, a planinski krajevi i preko 1000 mm. Premda se kišni maksimumi poklapaju s vegetacijskim periodom, suše su dosta česte.
Vode. Gorje Balkan je najvažnija razvodnica Bugarske. Sa sjevernog teritorija Bugarske teku u Dunav: Lom, Isk'r (važna probojnica gorja Balkan), Vit, Os'm, Jantra. U Crno more utječu Provadija, Kamiija, Mandra. Na njihovim limanskim ušćima nastala su jezera Gebeđensko, Varnensko, Primorsko (Anhijalsko) i Atanasovsko. Rila je znatno hidrografsko središte; pod njom izvire Isk'r, Bistrica i Marica, u koju se s lijeve strane ulijevaju Toplica, Strema i Tundža, a s desne strane Eli Dere, Voča i Arda. Marica, Struma i Mesta utječu u Egejsko more.
Biljni pokrov. S klimatskim odnosima i sastavom zemljišta povezana je vegetacijska podjela Bugarske. U podunavskoj Bugarskoj raširena je stepska vegetacija, a slična uspijeva po obroncima planine Strandže i u istočnoj Traciji. U dolinama rijeka egejskog sliva vegetacija je mediteranska. Srednjoevropska vegetacija karakteristična je za sjeverozapadnu Bugarsku. Žitarice uspijevaju do 1200 m visine. Do 800 m dopire mješovita šuma, u kojoj prevladava hrast. Od 800—1800 m prostire se pojas bukve i crnogorice; klekovina raste do 2600 m; u visinama preko 2600 m nalaze se planinski pašnjaci. Šumski pokrov Bugarske veoma je stradao u doba turske vladavine, kad je bio nemilosrdno paljen. Šume se i danas uništavaju radi stočarstva.
Stanovništvo. Prema popisu stanovništva (1946) B. je imala 7,022.206 st. ili 63,3 st. na 1 km2. Prema proračunu za 1950 iznosile su narodne manjine u Bugarskoj 1,100.000 osoba (Makedonci, Turci, Pomaci, Cigani, Židovi, Armeni, Rumunji). Stanovništvo Bugarske bavi se 80% poljoprivredom, 8% industrijom, 2,3% trgovinom, 1,2% zaposleno je u prometu, a 8,2% otpada na razna druga zanimanja. U tipu stanovništva ispoljavaju se mješavine rasa (istočnobaltička, dinarska, mediteranska). Od ukupnog stanovništva 88% govori bugarski, 9,8% turski, a 2,2% drugim jezicima. Za obrazovanje stanovnika uz osnovne, srednje i stručne škole postoji i 13 instituta za više obrazovanje (ubrojivši i univerzitet u Sofiji) sa ukupno oko 40.000 studenata. Stanovništvo je većim dijelom naseljeno po selima i zaseocima (79%), a manji dio (21%) živi po gradovima. U planinskim krajevima prevladavaju zaseoci. Zbijeni tip malih sela susreće se po srednjoj, a velika zbijena sela su u sjevernoj Bugarskoj. Po plodnim kotlinama, duž obala rijeka i mora te na važnijim prometnim raskrsnicama razvila su se trgovačka, industrijska i upravna središta; broj njihovih stanovnika rijetko prelazi 40.000. Na križištu putova za Carigrad, Niš, Podunavlje i južnu Bugarsku leži Sofija najveći grad i administrativni i kulturni centar Bugarske. Osnovana od Tračana, Sofija je bila rimska Ulpia Serdica, bizantska Triadica i stari bugarski Sredec. Od 16.000 st. 1878, porastao je grad na 67.000 st. 1900; 1926 imao je 213.000 st., a prema proračunu za 1950 Sofija ima 437.000 st.
Geografska područja. Antropogeografske, morfološke i fitoklimatske osobine dijele Bugarsku na četiri geografske regije.
Južnu Bugarsku karakteriziraju visoke planine i duboke kotline. Značaj ovih kotlina je dvovrstan. Pernička i Radomirska kotlina imaju industrijski karakter; Dimitrovo (bivši Pernik) u Perničkoj kotlini jedan je od najvećih ugljenokopa na Balkanu, a u Radomirskoj kotlini je najveća tvornica cementa u Bugarskoj. Južnije kotline: Ćustendilska, Dupnička, Džumajska i dr. poznate su po uzgoju duhana. U planinama razvilo se stočarstvo i iskorišćuju se šume. Planina Rila ima turističku važnost (poznato ljetovalište Čam-Koria; hodočašća u Rilski manastir), a Pirin je etnografsko križište Bugarske; Makedonci naseljavaju njegovu južnu stranu, Bugari sjevernu, a Pomaci istočnu. Za istočni dio južne Bugarske važna je, uz stočarstvo, i poljoprivreda. U ovom kraju nalaze se brojna termalna vrela sa središtem u Čepinu (Batak, nedaleko Čepina, historijsko je mjesto, gdje su 1876 Turci izvršili velik pokolj Bugara). Veća naselja na području južne Bugarske nastala su po kotlinama (Ćustendil, Dupnica, Džumaja, Melnik) i uz tokove rijeka (Momčilgrad, Ibrahimlar). U srednjoj Bugarskoj dominiraju plodne kotline, gdje se razvila poljoprivreda. Niz manjih uvala srednje Bugarske (Karlovo, Kalofer, Sopot, Kazanl'k) poznate su po uzgoju ruža, koji je po svom opsegu jedinstvena kultura u Evropi. Središta su ovog dijela Bugarske: Plovdiv (127.000 st., 1950) i Tolbuhin (bivši Pazardžik, 30.000 st., 1947), željezničko čvorište i centar industrije duhana. Istočno od njih leže Girpan, središte vinorodnog kraja, Stara Zagora (37.000 st., 1947), križište putova i Sliven (36.000 st., 1947), poznat po razvijenoj industriji vune i vinogradarstva.
Područje Dunavske ploče, t.j. sjeverne Bugarske, ima znatnu privrednu važnost, a Dunav joj daje i prometnu. Za promet Dunavom važne su luke na ušćima njegovih pritoka, gdje završavaju i željezničke pruge. Duž Dunava nižu se gradići Vidin (19.000 st., 1947), Lom, Gigen, Nikopol, Svištov; najvažnija je i najveća luka Ruse (Ruščuk, 54.000 st.). Gorje Balkan, koje je južna granica sjeverne Bugarske, ne stvara teškoće prometu. Probojnicom Isk'ra vodi željeznička pruga, a druga spaja Staru Zagoru s T'rnovom. U ravnicama Dunavske ploče razvijena je poljoprivreda, a uz pristranke Balkana gaji se vinova loza. Podno Balkana smjestili su se: bugarski industrijski centar Gabrovo (oko 21.000 st.), stara bugarska prijestolnica T'rnovo (oko 14.000 st.) i željezničko čvorište Gornja Orehovica. Između nje i Varne (Stalin) nalaze se historijski gradovi Omurtag, Preslav i Kolarovgrad (bivši Šumen, 31.000 st., 1947). Središte je sjeverne bugarske Pleven (39.000 st., 1947), koji je čuven po svojim stočnim godišnjim sajmovima.
Crnomorska je obala važna za promet i turizam. Glavne su luke Varna (Stalin, 78.0005 st., 1947) i Burgas (44.000 st.) s velikim solanama i vinorodnom okolicom; od manjeg su značenja Mesembrija (Misiorija), jedno od najstarijih naselja na obali Crnog mora, Sozopol i Vasiliko. Ahtopol je malo turističko mjesto, a Balčik je poznato kupališno središte Srebrne obale Bugarske.
Privreda. Privreda je Bugarske u vezi s prirodnim, antropogenim i političkim faktorima. Poslije oslobođenja od turske vlasti provedene su agrarne reforme (osobito 1921), kojima je Bugarska postala zemlja maloposjednika; oko 85% seljaka posjeduje manje od 10 ha. Zbog velikog broja izbjeglica iz turske Tracije nakon balkanskih ratova (oko 280.000) i 1921 zbog provođenja agrarnih reformi, pojačan je intenzitet obradbe tla. Usto je sklonost Bugara za specijalni uzgoj nekih kultura pridonijela razvoju pojedinih grana poljoprivrede (povrtlarstvo, uzgoj ruža, duhana i sl.). Za organizaciju rada, nabavu oruđa i sl. pojavila se potreba jačanja zadružnog pokreta, što je dovelo do stvaranja zadruga gotovo u svakom selu. Privreda Bugarske temelji se na poljoprivredi: 38% tla zauzimaju oranice, vrtovi i voćnjaci; 2,3% pašnjaci i livade; 33% šume; 26% otpada na neplodno zemljište. Na raspored kultura utječu klimatski i pedološki uvjeti. Od ukupne proizvodnje žitarica (pšenica i kukuruz, oko 1,500.000 t) godišnje 1/3 uspijeva u sjevernoj Bugarskoj; riža se uzgaja u srednjoj Bugarskoj i području Marice (oko 10.000 t godišnje); duhan raste u kotlinama Rodopa (49.000 t, 1952), a ruže (Rosa Damascena, zasađeno 2810 ha; 794 kg ružina ulja 1946) po dolinama srednje Bugarske. Za privredu Bugarske važan je i uzgoj pamuka, šećerne repe i voća (stolno grožđe i grožđe za vino, šljive, jagode, šipak). Stočarstvo je također značajno. God. 1952 imala je B. 8,994.000 ovaca, 1,918.000 goveda, 957.000 svinja i 449.000 konja. Pčelarstvo je jako razvijeno (po broju košnica ide medu prve u Evropi), ali zastarjele metode pčelarenja umanjuju produkciju. Bugarska je poznata po uzgoju svilene bube (oko 1,9 t svilenih čahura godišnje).
Rudarstvo je slabo razvijeno, jer je rudno bogatstvo Bugarske malih razmjera. Uz ugljen (lignit u kotlini Pernik oko 6,2 mil. t godišnje) dobiva se bakar, cink i olovo, a djelomično mangan, krom, boksit i sol. Rudnici urana nalaze se u Bulkovadi.
Industrija je slaba, ali se naglo razvija. U sofijskom basenu podignute su visoke peći i čeličana (Dimitrovo), gdje su i tvornice strojeva i rudarske opreme. U Sofiji je tvornica lokomotiva, vagona i velika radionica za popravak automobila. Dobro se razvija i kemijska industrija oko Dimitrovgrada, gdje su tvornice cijanamida, kalcijeva karbida i cementa. Dovršava se metalurški kombinat Stalin i najveća termocentrala u Bugarskoj Červenkov. Velike tvornice gume i obuće zaposlivaju 1600 radnika, a destilacija alkohola 700 radnika. Veću važnost imaju tvornice tekstila (Gabrovo, Sliven Varna, Ruse i Harkovo) i kožare (Gabrovo, Ruse, Sofija i Kolarovgrad). Na glasu su proizvodi kućnog obrta: sagovi i veziva.
Trgovina i promet. Za trgovinu Bugarske važni su velesajmovi, koji se održavaju u Plovdivu, Stalinu i Sofiji. U prometnom pogledu Bugarska je značajna zbog svog položaja na putu između zapadne Evrope i Bliskog Istoka, Izvoz i uvoz sa stranim zemljama vrši se 50% Crnim morem, 30% kopnom i 20% Dunavom. Udio Bugarske u prometu na Crnom moru vrlo je malen, jer ima 5 brodova sa ukupno 11.018 brt (od toga 1 motorni brod sa 1779 brt), a slično je i s prometom na Dunavu. U Bugarskoj se najveći dio prometa odvija željeznicama (oko 3600 km pruge). B. ima priključak na međunarodni zračni promet (glavna je zračna luka Sofija).
LIT.: A. Iširkov, Bugarska, Beograd 1933; Y Chataigneau, La Bulgarie, Géographie Universelle, VII, 2, Paris 1934: I. Bataklijev, Bugarska, Beograd 1938; E. Migliorini, Bulgaria, Terra e nazioni, Milano 1939.I. R.
Povijest. Područje je Bugarske bilo naseljeno valjda već u starije kameno doba, dok je u mlađe kameno doba gusto naseljeno. I kasno brončano i starije željezno doba ostavilo je ovdje brojne tragove. Od ← 500 nailazimo i na skitske i keltske nalaze. U rimsko doba područje današnje Bugarske pripada provinciji Traciji i Meziji. Prastanovništvo se počinje, pod utjecajem rimske vojske, pomalo romanizirati. U VI. st. naseljavaju se ovdje postepeno slavenska plemena. Pod konac VII. st. pokoriše te Slavene onogurski Bugari, ali se bugarski vladajući sloj pomalo utapa u moru Slavena: Bugari se slaveniziraju. Već u to doba, a osobito u toku VIII. i u početku IX. st. vode bugarski kanovi žestoke borbe s Bizantom. Za Omurtaga, u prvoj polovici IX. st., prenosi se cilj bugarske ekspanzije prema Panoniji, ali samo prolazno. Bugarske čete imaju mnogo veće uspjehe na Balkanu, gdje su zauzele velika područja Makedonije. Kad je Boris 864 primio krst iz Carigrada, dolazi Bugarska u političku i crkvenu ovisnost od Bizanta. Tu je ovisnost prekinuo Simeun (890—927): nekoliko je puta sa svojom vojskom osvanuo pred Carigradom, nametnuo Bizantu plaćanje danka, uzeo konačno carski naslov, a u crkvenom pogledu postigao autokefalnost. I teritorijalno je proširio svoju vlast. Na zapadu se ona protezala i na Albaniju, a na jugu na Epir, Tesaliju i Traciju. No već Simeunovi neuspjesi u ratu sa Srbima i Hrvatima nagovijestiše pad bugarske premoći na Balkanu. Bizantski car Ivan I. Cimisko praktički likvidira bugarski suverenitet.
God. 1186 rada se nova bugarska država pod braćom Petrom i Asjenom, koji oslobodiše zemlju od bizantskog jarma i podigoše prijestolnicu u T'rnovu. Simeunovo carstvo obnovio je tek Ivan Asjen II. (1218—1241) uništivši epirskog despota. Vlast se bugarskog cara protezala na zapadu iznova i na Albaniju, iako su mu se javili ozbiljni takmaci: srpski vladari. Situacija je, međutim, za Bugarsku bila prilično povoljna. Solunskim i srpskim kraljevstvom vladahu Asjenovi zetovi, s Nicejskim carstvom je bio u savezu, a Latinsko je carstvo bilo odviše slabo, da bi moglo biti opasno za Bugarsku. Poslije Asjenove smrti počinje bugarska država slabiti, jer nestaje jake centralne ličnosti, koja bi uza se vezala Asjenovu baštinu. Bizant se pomalo oporavlja na štetu bugarskoga carstva, a Madžari, Kumani i Tatari unose u carstvo klice raspada. Istodobno razbijaju još više državno jedinstvo dinastičke borbe i jačanje feudalaca. Ni dinastija Šišmanovića ne uspijeva spriječiti propast. Zapadni bugarski posjedi (Albanija, Epir, Tesalija, Makedonija) potpadaju poslije 1330 pod vlast srpskog cara, a ostalo područje ozbiljno ugrožavaju Bizant, Turci i Madžari. Vidinski i trnovski vladari tek su vazalčići, a njihov vazalski odnos nadomješta doskora turska okupacija (1393, odnosno 1396). Bugarska postaje pokrajina osmanlijskoga carstva.
Za turske okupacije Bugarska je bila pod upravom rumelijskoga beglerbega u Sofiji. U to se vrijeme grade po Bugarskoj iz strateških razloga dobre ceste. Živa se trgovina odvija tim prometnim mrežama, a velike karavane dubrovačkih trgovaca prolaze zemljom. Jedan od tih trgovaca, Pavao Đorđić, odigrao je važnu ulogu 1598 prigodom neuspjelog bugarskog ustanka protiv Turaka. Luka Burgas (srednjovjekovni Pyrgos) već je i tada značajno trgovačko središte. Značenje će joj porasti u početku XX. st. (od 1904 dalje), jer će kroz nju prolaziti oko 40% čitave bugarske crnomorske trgovine. Važna trgovačka kolonija Dubrovčana u to vrijeme bila je i Silistria, jedan od najznatnijih dunavskih gradova. God. 1810 razoriše u njemu Rusi utvrde, koje će, nanovo izgrađene, biti i dalje na smetnju Rusima. Grad je od 1878 do danas u nekoliko navrata mijenjao gospodare: Bugare i Rumunje. Historijsku ulogu odigrala je i luka Varna (miletska kolonija iz ← VI. st.). Ovdje je 1444 porazom završio vojni pohod poljsko-ugarskoga kralja Vladislava IV., koji je Bugarskoj trebao vratiti slobodu. Uz Burgas je Varna (Stalin) najvažnija luka Bugarske, a u vojnoj povijesti značajna je njezina uloga. Ona tvori dio utvrđenog sistema Silistria-Ruse-Šumen-Varna, koji je štitio sjeveroistočni ulaz u Bugarsku. Ustanci i pokušaji oslobođenja od turske vlasti u toku pet stoljeća svršavali su bez uspjeha. Ni Rusija, u koju su Bugari polagali sve nade, nije ispunila njihova iščekivanja. Tako je razočarala Bugare i 1830, kad je za volju velikih sila ispraznila zaposjednutu Bugarsku. U XIX. st. budi se i u Bugarskoj nacionalna svijest, a s time u vezi stvara se i tajni protuturski pokret. Osim protiv Turaka morao se probuđeni bugarski nacionalizam boriti i protiv Grka, koji su pomoću crkve dali grčki biljeg čitavom javnom životu. Borba protiv te grčke prevlasti donijela je stvaranje bugarskoga egzarhata (1870), t.j. osamostaljenje bugarske crkve. Šezdesetih godina veoma su aktivni bugarski revolucionarni emigranti u Beogradu (Rakovski, Karavelov), koji u Srbiji gledaju svog osloboditelja od Turaka i ujedinitelja balkanskih Slavena. Međutim, sve više jača i podzemni pokret u samoj Bugarskoj (Levski, Stambolov). Pripremani opći narodni ustanak 1876 završi neuspjehom: nepovezane lokalne pobune brzo su ugušene. Pokolji, koje su Turci izvršili kao represalije, uzbudiše duhove u Evropi. Rusija ulazi u rat protiv Turske (1877—78). Mirom u San Stefanu određeno je, da se uspostavi samostalna Bugarska, koja bi obuhvaćala i najveći dio Makedonije i Tracije. Evropske velesile u strahu pred »slavenskom opasnošću« srušiše te planove. Berlinski je kongres skučio kneževinu Bugarsku na usko područje između Dunava i Balkana, dok je područje južno od Balkana formirano kao autonomna pokrajina Istočna Rumelija na čelu s kršćanskim guvernerom, što ga bira sultan sporazumno s velikim silama. God. 1879 izabran je za bugarskog kneza Aleksander Battenberg. Šest godina kasnije dođe do prevrata u Istočnoj Rumeliji. Privremena vlada proglasi sjedinjenje s kneževinom Bugarskom, a to izazove rat sa Srbijom. Rat svrši porazom Srbije, a mir u Bukureštu (1886) prizna postojeće stanje. Konačno i Porta prizna Battenberga generalnim guvernerom Istočne Rumelije, no sve jači sukob s ruskom politikom prisili Battenberga, da iste godine abdicira. God. 1887 izabran je za novog bugarskog kneza Ferdinand Sachsen-Coburg-Gotha. Kad je konačno došlo do izmirenja Bugarske i Rusije, prizna 1896 Porta kneza Ferdinanda i generalnim guvernerom Istočne Rumelije, u čemu su je slijedile i evropske velevlasti. God. 1908 situacija je dozrela (mladoturska revolucija u Turskoj, aneksija Bosne i Hercegovine) i bugarska vlada proglasi nezavisnost kneževine Bugarske i Istočne Rumelije, a Ferdinand uze carski naslov. Godinu dana kasnije prizna i Turska postojeće stanje. U I. balkanskom ratu Bugarska je zajedno sa svojim saveznicima postigla znatne vojničke uspjehe. No II. balkanski rat je za nju nepovoljno svršio gubitkom Dobrudže, dijela Makedonije i područja oko Edirne (mir u Bukureštu 1913). U I. svjetski rat ušla je Bugarska 1915 na strani Centralnih sila. Mirom u Neuillyu (1919) izgubila je još i neke pogranične kotare (u korist Jugoslavije) i čitav pristup Egejskom moru s lukom Dedeagač. God. 1937 sklapa sporazum s Jugoslavijom i time započinje aktivna suradnja Bugarske s ostalim balkanskim državama. God. 1941 pristupa Bugarska Bečkim sporazumom Trojnom paktu. Kad je napadnuta Jugoslavija, Bugarska je okupirala zap. Traciju i najveći dio Makedonije. Kao što je Varna 1854 poslužila saveznicima za organiziranje invazije na Krim, a 1877 egipatskim trupama za pružanje pomoći Turskoj protiv Rusa, tako je ona i sada igrala važnu ulogu. U toj luci (u kojoj se od 1892 nalazilo sjedište pomorskog trgovačkog društva, koje je trgovalo s Grčkom, Turskom i Rusijom) organizirali su Nijemci pomorsku bazu za opskrbljivanje osovinskih snaga, koje su se borile u Rusiji. God. 1944 ulaze ruske trupe u Bugarsku, a 1946 proglašena je Bugarska narodna republika.
LIT.: K. Jireček, Geschichte der Bulgaren, Prag 1876; K. Floericke, Geschichte der Bulgaren, Stuttgart 1913; V. Zlatarski i N. Stanev, Geschichte der Bulgaren, I—II, Leipzig 1917—18.M. Šr.
Državno uređenje. Ustavno uređenje Bugarske normirano je ustavom, koji je Veliko narodno sobranje izglasalo 4. XII. 1947. Bugarska je narodna republika, u kojoj — po riječima ustava — sva vlast proistječe od naroda i pripada narodu. Narod ostvaruje tu vlast preko izabranih predstavničkih organa i preko narodnog referenduma. Najviši je organ državne vlasti Narodno sobranje, birano neposredno na četiri godine. Narodno sobranje bira svoj prezidijum, sastavljen od predsjednika, dva potpredsjednika, sekretara i 15 članova. Ovome su povjereni poslovi, koji se u državama s državnim poglavarom povjeravaju tom poglavaru, a osim toga još i neki drugi. Prezidijum je odgovoran za svoj rad Narodnom sobranju, koje ga može u svako doba opozvati u cjelini ili pojedine njegove članove. Narodno sobranje bira također i opoziva vladu i pojedine njene članove; a kad Narodno sobranje ne zasjeda, to čini prezidijum. Tako je ustavno uređenje Bugarske izgrađeno na bazi sistema jedinstva vlasti. Taj sistem primijenjen je i kod organizacije vlasti u administrativno-teritorijalnim jedinicama. Narod bira u tim jedinicama narodne savjete, a ovi biraju svoje uprave. Sistem jedinstva vlasti dolazi uglavnom do izražaja i kod organizacije sudova. Članove Vrhovnog suda bira Narodno sobranje na pet godina, a članove ostalih sudova biraju ili neposredno građani ili od naroda izabrana predstavnička tijela. Narodno sobranje bira i glavnog prokuratora na pet godina, a ostale prokuratore postavlja glavni prokurator. Izabrani predstavnici odgovorni su svojim biračima, koji ih mogu u svako doba opozvati. Na temelju odluke Narodnog sobranja može biti primijenjen narodni referendum. — Ustav sadrži i propise o pravima i dužnostima građana, a propisi o društveno-ekonomskom uređenju odgovaraju propisima u ustavima narodnih republika u istočnoj Evropi.J. Sć.
Vanjska trgovina. Posljednji podaci o vanjskoj trgovini objavljeni su 1947. Te je godine izvezeno iz Bugarske za 24 milijarde 533 milijuna leva robe prema 5 milijardi 578 milijuna u 1938. Iste godine uvezeno je za 21 milijardu 416 milijuna leva robe prema 4 milijarde 930 milijuna u 1938. Ako leve proračunamo u USA-$, pa uporedimo vanjsku trgovinu tih godina, dobit ćemo porast od 25%. Međutim, budući da je i kupovna moć dolara poslije rata znatno manja od predratne, vanjska trgovina Bugarske stvarno je u opadanju. Između dva svjetska rata B. je bila privredno vrlo usko povezana s Njemačkom: preko polovine bugarskog izvoza išlo je u Njemačku, a iz Njemačke je B. pokrivala najveći dio svoga uvoza. Poslije II. svjetskog rata, B. se sve više povezuje sa SSSR-om i preko polovine njezina izvoza ide u SSSR, a preko polovine uvoza dolazi iz SSSR-a. Neke količine bugarskih proizvoda — napose duhan — idu i u druge zemlje bloka SSSR, a iz tih zemalja uvoze se industrijski proizvodi i oprema. Na zemlje zapadne Evrope otpada danas manji dio bugarske vanjske trgovine: izvozi se u prvom redu voće, povrće, neki proizvodi stočarstva i duhan, a uvoze artikli, do kojih se teško dolazi u zemljama bloka SSSR.
Pomorska trgovina za Bugarsku nije nikad bila od većeg značenja. Prije II. svjetskog rata u bugarskim pomorskim lukama iskrcavalo bi se i ukrcavalo oko pola milijuna tona robe (iskrcaj 150.000 t, a ukrcaj oko 350.000 t), od toga je na samu Varnu (Stalin) i na Burgas otpadalo 92% pomorskog prometa. Masovni artikli, mjerodavni za veličinu pomorskog prometa, gotovo i ne dolaze u obzir, jer B. takvih artikala nema. (Za razliku od drugih balkanskih zemalja, B. nema ruda, osim ugljena kod Pernika.) U godinama dobre žetve izvoze se pšenica i duhan (najvažniji izvozni artikli). Jedan dio predratnog bugarskog prometa s inozemstvom išao je Dunavom, i to pretežno uzvodno; ali se i taj promet kretao tek oko 350.000 t (ukrcano 150.000 t, iskrcano 200.000 t). Voće, povrće i proizvodi stočarstva išli su na Zapad prvenstveno željeznicom (u tranzitu preko Jugoslavije).
Pomorske veze Bugarske s inozemstvom, napose s lukama Sredozemnog mora i zapadne Evrope, bivaju sve slabije. Prije I. svjetskog rata najveći dio brodova, koji su u prugama dolazili do Odesse, pristajao je i u Varni (Stalin) i u Burgasu; između dva rata jedan je dio toga prometa pao, jer je Odessa izgubila svoje nekadašnje značenje u svjetskom pomorstvu. Parobrodi talijanske, francuske, britanske, skandinavske, a osobito njemačke pruge pristajali su također redovito u Varni i Burgasu, a parobrodi Bugarskog parobrodarskog društva održavali su redovite pruge između Varne—Burgasa i važnijih luka Sredozemnog mora. Danas su redovne pomorske veze, osim s crnomorskim lukama SSSR-a, mnogo slabije i čitav pomorski promet s inozemstvom obavlja danas državno poduzeće Inflot sa sjedištem u Stalinu (Varna), koje ima zastupstvo i vodi operacije svih stranih brodova u bugarskim lukama.
Trgovačka mornarica. God. 1892 osnovano je prvo Bugarsko trgovačko društvo za plovidbu, koje je udarilo temelje bugarskoj trgovačkoj mornarici. Sakupljena su, kao dionička glavnica i rezervni fond, 94 milijuna leva, a društvo je prije II. svjetskog rata imalo 8 parobroda sa 26.400 brt i 3 parobroda sa preko 5000 brt (za putovanja po Sredozemnome moru). Država je pomagala svoju trgovačku mornaricu i znatnom subvencijom: zakonom od 1929 dodijeljena je subvencija za neke određene pruge. Pored toga je Bugarsko trgovačko društvo za plovidbu dobivalo subvenciju od 50 leva za svaku tonu bugarskog izvoza, koji bi prelazio 65.000 t na godinu, a ukupna subvencija na godinu bila je maksimirana sa 19,250.000 leva. Društvo je bilo obvezano da besplatno prenosi poštu, a vojsku i vojne transporte uz polovinu tarife. Država je utjecala i na određivanje visine tarife, osobito kod izvoznih artikala.
Trgovačka mornarica Bugarske teško je stradala u II. svjetskom ratu, tako da 1945 zapravo nije više ni postojala; obnova je išla dosad vrlo sporo, i njena je tonaža iznosila (1953) samo 5 brodova sa 11.018 brt, od kojih 1 motorni brod sa 1779 brt.
Brodogradnja. Još otprije postoji u Stalinu (Varni) dok dugačak 80 m, a širok 20 m, koji je mogao primiti na popravak brodove do 2200 t. Njime upravlja Bugarsko društvo za gradnju brodova, lokomotiva i teretnih automobila. God. 1950 započelo je raditi i brodogradilište Dimitrov u Varni. Iste je godine porinut u more brod Blagoi Karsalov, a 1951 i Dmitar Kondor, svaki od 719 t i na dva vijka, dok je 1951 sagrađeno i 15 manjih brodova.
Ekonomski odnosi s FNRJ. Carinska unija projektirana devedesetih godina prošlog stoljeća između Srbije i Bugarske prouzrokovala je poznati carinski rat između Austro-Ugarske i Srbije. Predratna Jugoslavija je prije početka II. svjetskog rata pregovarala s Bugarskom o carinskoj uniji, a poslije rata ozbiljno se radilo na zaključenju carinske unije između Bugarske i FNRJ, ali su 1948 trgovinski odnosi, koji su do te godine postajali sve intenzivniji, sasvim prekinuti, tako da donedavna nije bilo nikakve izmjene dobara između dvije susjedne države (čak ni u okviru pograničnog prometa). God. 1954 zaključen je s Bugarskom kompenzacioni ugovor.
Jugoslavenski trgovinski odnosi s Bugarskom u godinama 1945—50 (u milijunima Dinara): tablica
Do polovine 1954 B. je svoj robni promet s Njemačkom, Austrijom, Čehosloyačkom i sa zemljama Zapada slala duljim i skupljim putem preko Rumunjske, kako bi izbjegla jugoslavenski tranzit. Sada je taj promet ponovo uspostavljen. Prije II. svjetskog rata, kad se intenzivnije radilo o Balkanskoj antanti, Jugoslavija je bila uspostavila i subvencioniranu turističku prugu između Sušaka i Carigrada s putničkim brodom Lovćen, koji je pristajao i u bugarskim lukama.I. Be.
RIBARSTVO
Ribarstvo je sporedna grana bugarske privrede, jer je Crno more siromašno ribom, obalno područje slabo razvedeno, a ribolov razvijen samo u priobalnom pojasu.
Vrste riba, vrijeme i način lova. U Crnome moru love pelagične ribe, a lov pridnene moguć je samo na manjim dubinama. U proljeće dolaze velika jata riba iz Sredozemnog i Mramornog u Crno more, da se hrane sitnim brgljunima, kojih tu nalaze veoma mnogo, a u jesen se opet vraćaju. Bugari koriste te seobe i love skuše, polande, brgljuniče, šnjuriće i dr. Od Stalina prema ušću Dunava ima duž obale mnogo malih plitkih jezera, »blata«, sa stalnom, povremenom ili nikakvom vezom s morem. Ribolov se vrši u jezerima Mandra, Vaja i Varnenskom, gdje od morskih riba love isključivo ciple, uz koje žive šarani i druge slatkovodne ribe. Cipli tu provode samo toplije doba godine, a u jesen sele u more; u dubokom Varnenskom jezeru zadržavaju se i zimi. Iz ovih se jezera godišnje nalove velike količine ribe (prije II. svjetskog rata do 700 t).
Najvažnije su mreže daljani, specijalne stajaćice slične našim stajaćim tunolovkama, ali bez ljestava za osmatranje. Postavljaju ih uz obalu do 200 m daleko od kopna na prolaze riba selica, osobito polanda; one u sezoni daju ulov od 150—200 t ribe. Plivarice, koje zovu gr-gr, daju u sezoni ulov od 20—25 t, dok je ulov gribova (velike potezače poput naših ljetnih trata) manji. Ukupni ulov morske i slatkovodne ribe iznosio je do 1948 godišnje 5000—6000 t. Te je godine uveden i ribolov na otvorenu moru i izgrađeno u Stalinu (Varni) više ribarskih brodova plivaričara-kočara s motorom od 135 KS. Oni love polande, skuše i dupine plivaricom, a pridnenu ribu kočom. Lov dupina puškom iz brodica sa 5 ljudi posade daje godišnji ulov 400—500 dupina, a 1952 organizirana je ekipa za lov dupina plivaricom. U njezin sastav ulaze brod plivaričar-kočar i 3 motorna čamca. Opkoljene dupine, koji uzrokuju jako zamrsivanje mreže, ubijaju ribari iz motornih čamaca-pratilaca puškama. Ta je ekipa u svibnju i lipnju 1952 ulovila 2500 dupina. Lov skuša vršilo je u jesen 1951 i u proljeće 1952 više plivaričara-kočara s posadom od 10 ljudi, a najveći ulov (10 t) postigao je jedan brod od studenoga do prosinca. Prosječni je ulov bio 5 t. Za lov plosnatica kočom može se koristiti do 50 nm obalnog pojasa do 100 m dubine. Prvi lov u ožujku 1952 dao je po 120 kg ribe od svakog potega.
Ribarski kadrovi i organizacija ribolova. Prije II. svjetskog rata bilo je u Bugarskoj uposleno oko 2650 ribara sa 715 malih duguljastih brodica (45 na motorni pogon). Od ukupnog ulova otpada 50% na ribarske zadruge, koje se jače razvijaju od 1930, kad je organizirana Centrala za kreditiranje zemljoradničkih i ribarskih zadruga u Sofiji, koja je podijelila kredite za nabavu suvremene opreme. Ribarske zadruge imaju vlastita proizvodna sredstva, a zadružni se ribolov obavlja u ekipama specijaliziranim za pojedine vrste lova (na daljanu, gribom, t. j. alovom ili potezačom, ili plivaricama). Ekipa ima svog kapitana, a svima rukovodi glaven kapitan. Ulov se zadružnim motornim čamcima odvozi s lovišta u središta u Burgasu i Stalinu (Varni). Od čistog prihoda dijeli se 90% među zadrugare prema uloženom radnom vremenu i vrsti rada, a 10% ide u fondove zadruge. Najjače su zadruge Sjedinjena ribarska kooperacija Burgas sa oko 200 članova i godišnjim ulovom oko 1000 t; Primorec u Varni sa 160 članova, te Ruse na Dunavu (riječni ribari). Bugarska je podijeljena na 3 ribarska inspektorata: Burgas, Stalin i Ruse, a inspektori rukovode i organizacijom ribarske statistike na terenu (podaci iz 1947).
Ribarske škole. U Varni je 1924 osnovana Ribarska škola, a 1927 sagrađeno je u Suzopolu veliko Ribarsko učilište, uz koje je i Pokusno-istraživačka ribarska stanica, koja je, između ostalog, ustanovila, da se jata polanda pojavljuju na 20—30 nm od obale u lipnju i srpnju, te od rujna do prosinca.
LIT.: V. M. Kirilov, Ribolov Bugarske, Ribnoe Hozjaistvo, novembar 1952.L. Kć.
Novac. Novčana jedinica lev (Lv) = 100 stotinki. Povezana sa sovjetskim rubljem. Prema američkom dolaru paritet 1 USA-$ = 6,80 leva, a prema Din, 1 lev = 44,12 Din.
Mjere: Upotrebljava se metrički sistem mjera; zadržale su se i neke stare jedinice. Prostorne mjere: 1 oka=1,28 l, 1 krina=20 l, 1 vedro=12,8 l; mjere za površinu: 1 leka = 229,8 m2.
Vojnopomorske snage. Bugarska ratna mornarica ograničena je mirovnim ugovorom tako, da ukupna tonaža ratnog brodovlja ne smije prekoračiti 7250 t, a osoblja ne smije imati više od 3500 ljudi. Ratna je zastava na prvoj trećini uz koplje podijeljena na dvije pačetvorine iste veličine; gornja je karminske boje sa žutim lavom u sredini, donja, bijela pačetvorina ima u sredini veliku petokraku zvijezdu također karminske boje; ostale dvije trećine zastave podijeljene su u tri vodoravna polja jednake širine, gornje bijele, srednje zelene, a donje opet karminske boje.
Prema raspoloživim podacima, koji nisu potpuno pouzdani, nalaze se u sastavu bugarske ratne mornarice:
Jedan bivši sovjetski razarač, klase Nezamošnik, sagrađen 1917—25 (1344 t, 28 čv; 3 topa od 100 mm, 2 topa od 57 mm, 2 p. a. topa od 37 mm, 6 torpednih cijevi 530 mm); 3 stare torpiljarke, sagrađene u Francuskoj 1907/08 (100 t; 18 čv; 4 topa od 47 mm, 2torpedne cijevi 450 mm); 6 ili 7 bivših njemačkih torpednih čamaca, sagrađenih 1938-42 (60 t; 30 čv; 1—2 p. a. topa od 20 mm, 2 torpedne cijevi 530 mm); 2 patrolna broda (200 t); 2 patrolna čamca, sagrađena u USA 1917/18 (78 t; 17 čv; 1 top od 47 mm); 6 malenih, bivših njemačkih minolovaca nabavljenih u SSSR-u i 2 malena školska broda na jedra.Z. V.