BROD, PRAVNI POJAM

Opći pojam i razvoj. Brod na moru je plovilo, za koje vrijede norme pomorskoga prava. Područje upotrebe broda vrlo je prostrano, a krug njegove tehničke namjene veoma širok, tako da svaka grana pomorstva definira brod sa svoga stajališta. Tek kad ih sve uzmemo u obzir, a isto tako i društveno-ekonomske odnose, koji nastaju iskorišćivanjem broda (a koje možemo nazvati brodarstvom), mogli bismo predočiti pojam broda s pravnog gledišta. Međutim, ne samo što zakonodavci opet različito određuju formalni opseg primjene svojih normi, nego se ne slažu ni u elementima, koji bi trebali sačinjavati materijalni pojam broda. Točnost poznate izreke, da je svaka definicija opasna, ogleda se ovdje na osobit način. Nijedan od mnogobrojnih pokušaja, da se definira pravni pojam broda, nije ostao bez prigovora: svakome se našla mana ili u tehničkom ili u geografskom ili u ekonomskom preciziranju elemenata. Stoga, polazeći od stanovišta, da iz činjenica nastaje pravo (ex facto oritur ius) te da na njima i na odnosima, koje te činjenice stvaraju, pravo po svojoj potrebi određuje i pojam broda, uzimamo, da nam krug primjene pravnih normi sa svoje strane pruža i sadržaj i oblik pojave u pravnom pogledu.

Plovilo je naprava namijenjena plovidbi. Ploviti se može po vodi (pa i u vodi), a može i u zraku. Međutim, brod je plovilo namijenjeno plovidbi po vodi, i to plovidbi unutrašnjim vodama ili plovidbi morem, a može biti i jedno i drugo. Razgraničenje ovih dviju plovidaba nije uvijek isto, i ono zavisi od svrhe, kojoj služi: sigurnosti plovidbe, režimu luka i pristaništa, organizaciji uprave, tehničkim ili ekonomskim obzirima brodogradnje, ribolovu i t. d. Stoga ni doseg pravnih normi, koje uređuju pomorsku plovidbu, nije uvijek isti; one se protežu nekad više, nekad manje i na brodove unutrašnje plovidbe, prema naravi odnosa, koje treba normirati.

Svako plovilo, koje ulazi u okvir odnosa pomorskoga prava, smatra se, ukoliko nije drukčije propisano, morskim brodom. Kod nas je razgraničenje pomorskog i riječno-plovidbenog prava dano Rješenjem od 2. VI. 1952 (Sl. list br. 32/52) Savjeta za saobraćaj i veze o primjeni nekih odredaba Pravilnika o plovidbi na Dunavu (Sl. list br. 55/51) na ostale unutrašnje vodene putove na teritoriju FNRJ. Prema tom Rješenju propisi unutrašnje plovidbe ne primjenjuju se na Skadarsko jezero ni na plovne rijeke, koje utječu u Jadransko more.

Pitanje određivanja pravnog pojma broda veoma je važno, jer od toga zavisi i primjena posebnih propisa (na pr. o odgovornosti brodovlasnika, o osiguranju, o sudaru brodova, o pružanju pomoći i nagradi za pomoć ili spasavanje i t. d.), i to ne samo materijalnih, nego i propisa formalnoga prava (na pr. nadležnoga suda, posebnoga postupka i t. d.).

Ali i u okviru domene pomorskoga prava pojam broda nije uvijek istovetan i on ima različita značenja. U pojedinim zakonodavstvima uzima se kao podloga za određivanje toga pojma nekad doseg i svrha plovidbe, a nekad samostalnost kretanja i upotrebe plovila. I međunarodni ugovori o pomorskim odnosima različito definiraju brod, prema naravi i svrsi stvari, koja je predmet konvencija. Stoga nisu ni zaključci teoretičara složni. Postoji mišljenje, da treba kao podlogu definicije uzeti samo tehnički element plovidbe u širem značenju riječi, te smatrati morskim brodom plovilo, koje vrši redovitu pomorsku plovidbu između različitih luka, pa one i ne bile sve na moru, ili je namijenjeno takvoj plovidbi. Prema ovom stajalištu, u brodove se ne bi ubrajali pomoćni brodovi za lučki rad i uzdržavanje luka, brodovi svjetionici, čamci, zatim plutajuće sprave i oruđa (dizalice, jaružala) i sl., ukoliko to nije drukčije predviđeno ili se ne izvodi po smislu pojedinih propisa, napose onih pomorskoupravnog prava. Prema jednom općenitijem shvaćanju, brod je svaki plovni objekt bez obzira na veličinu, koji može i kojemu je namjena da se kreće, vlastitim ili tuđim pogonskim sredstvom, a može prenositi stvari i osobe, ako mu to i nije svrha. Prema ovom shvaćanju u pojam broda ne bi išle samo t. zv. plutajuće naprave (pontoni, stambeni brodovi, plutajuća kupališta, plutače, spremišta riba i sl.), premda i ti objekti također ulaze u djelokrug normiranja upravnoga pomorskog prava, t. j: reda i sigurnosti na moru, ali se na njih ne primjenjuju propisi 0 brodu kao užem pojmu pomorskog plovidbenog prava. Prema ovom shvaćanju pod pojam broda ušli bi i tehnički plovni objekti, t. j. takve naprave, koje mogu ploviti, ali ne služe izravno prijevozu, nego izvjesnoj tehničkoj službi za održavanje pomorskog prijevoza. Temeljna je dakle značajka broda u tome, što je namijenjen plovidbi, kako je to već davno istakao glasoviti rimski pravnik Ulpijan (170—228) u svojoj poznatoj izreci: Navis etenim ad hoc paratur, ut naviget, (D. 7, 1, 12, 1), koja se i dandanas redovno citira. Brodovi, koji su pretvoreni u stambene objekte, lokale za ugostiteljstvo, skladišta za smještaj robe i t. d., gube svojstvo broda u pomorskoplovidbenom značenju.

S tim u vezi postavlja se odmah pitanje, kada nastaje brod: da li od časa njegove gradnje ili od njegova porinuća? U našem je pravu za određene odnose to riješeno propisom, da se brodovi u gradnji moraju upisati u Privremeni upisnik brodova (čl. 13 Uredbe Vlade FNRJ o upisu brodova i čamaca od 12. V. 1951, Sl. list br. 25/51).

Prema tome, za pravno određivanje pojma broda odlučna je ne samo namjena plovljenja, nego i pravna investitura, t. j. upis u odnosnu evidenciju, registar ili upisnik brodova. Ali plovidba nije sama sebi svrhom, nego služi za postignuće neke neposredne ili posredne ekonomske zadaće. Njena je osnovna zadaća transport, pa se zato pod pojmom broda najčešće razumijeva sredstvo transporta.

Brodovi opet, kao transportna sredstva po moru, mogu se dalje dijeliti, s obzirom na veličinu, opremu i namjenu, na brodove u užem smislu riječi i čamce ili druge manje plovne objekte, koji služe manjim prijevoznim ili tehničkim potrebama plovidbe. Pravno je i hidroplan, kad je na vodi, brod, jer se na nj primjenjuju određene norme pomorskoga prava, na pr. pravila za izbjegavanje sudara na moru.

Transport je najstarija ekonomska djelatnost, uz koju je povezan i sam postanak broda. U našim starim, napose statutarnim pravnim spomenicima, po ugledu na rimsko pravo, brodom se smatralo svako plovilo, koje (bez obzira na oblik i veličinu) može da prevozi po moru. Veliko je mnoštvo naziva, koji se u njima susreću (barca, barcosus, barcusius dalmatinus, barcon, bastazia, batel, belgantinus, biremis, carabus, caraca, casselata, chocha, condura, caravela, corrida, discreria, fregada, galea, galera, galion, grippus, greparia, ladia, lanzon, lignum, linter, londra, marziliana, navigium, nauicium, navis, peothina, saeta, sagetia, scaba, schiracium, tartana, terrida, treciones, triremis, zolla, zopula, copulus, i još mnogi drugi), ali su navigium i navis kod nas kao i u drugom svijetu najopćenitiji: Sub vocabulo navis omnia navigationum genera comprehenduntur.

Brod kao skupna stvar obuhvaćao je sve, što je za njegovu upotrebu bilo namijenjeno: »naues... omnibus necessariis« (cap. 378 Kotorskoga statuta) ili »navigium, cum omnibus ad navigium pertinentibus« (iz jedne prodaje broda u Dubrovniku 1417) ili »nauiçium cum toto corredo ad ipsum nauiçiurn pertinenti (iz jednog ugovora o prividnoj prodaji, »sub couerta«, u Trogiru).

Brodovi su se u statutarnom pravu dijelili na one, koji plove u maloj plovidbi, unutar Jadrana »infra culphum«, i na one u velikoj, izvan Jadrana »extra« ili »ultra culphum«, pa je prema tome bio vršen i odgovarajući nadzor u pogledu sigurnosti brodova i njihove opreme. Individualiziranje brodova sastojalo se u imenu i u određenoj nosivosti broda, mjerenoj po prostornotežinskim mjerama za žito onoga vremena: modii, starii, milliarii i t. d.

Ima podataka, da su se brodovi dijelili i po svojoj namjeni na brodove, koji služe transportu, i na one, koji služe ribolovu, te na brodove za ratne svrhe, ali s obzirom na prilike i uvjete plovidbe onoga vremena svaki je brod bez razlike morao biti naoružan, a oružje je smatrano dijelom redovite brodske opreme (odatle i armare, pa po tome i armateur ili armatore za oznaku današnjega brodara u romanskim jezicima), koju je brod kod svakoga odlaska morao imati, i o čemu su vodili računa posebni službenici, kojima je bio povjeren nadzor nad plovidbom.

U XIX. st. izdvojio se iz opće skupine brodova suvremeni međunarodnopravni pojam ratnog broda. Tako se danas u razlikovanju brodova kao prva nameće dioba na brodove ratne ili vojno-pomorske s jedne strane i brodove trgovačke mornarice u najširem značenju riječi s druge strane. Rijedak je slučaj u suvremenom pravu, da se ratni brodovi izjednačuju s trgovačkima pa i u odnosima najuže povezanosti predmeta, koji se normira. Takav je rijedak slučaj na pr. Carigradski ugovor o Sueskom kanalu od 1888, koji se odnosi jednako na sve brodove, koji tim kanalom prolaze.

Uobičajeno je, da se svi brodovi, koji ne idu pod pojam ratnih brodova, općenito nazivaju trgovačkim ili civilnim brodovima. Međutim, niti su svi »ratni« brodovi zaista ubojni, t. j. ne moraju biti namijenjeni bojnim svrhama, niti su svi »trgovački« brodovi doista namijenjeni trgovini. Razlikovanje je ovih dviju kategorija veoma važno stoga, što je položaj svake od njih s gledišta i domaćeg i međunarodnog prava različit. Od karaktera, koji brod ima, zavisit će i primjena odgovarajućeg režima pomorskopravnih normi. Značajka, međutim, nije u suštini, nego u formi, i kriterij je za njihovo razlikovanje čisto formalan: ratni se brodovi vode na popisu kod organa vojne uprave (flotna lista), a trgovački na popisu kod organa civilne uprave (upisnici brodova). U nekim zakonodavstvima vanjski znak tih dviju kategorija sastoji se i u isticanju različitih oblika nacionalne zastave. Tako i po našem pravu posebne oblike vojnopomorske zastave ističu ratni brodovi i pomoćni brodovi Jugoslavenske ratne mornarice te brodovi Narodne odbrane FNRJ (Zakon o vojnopomorskim zastavama od 6. VI. 1949, Sl. list br. 50/49). Svi ostali jugoslavenski brodovi, t. j. brodovi trgovačke mornarice viju državnu zastavu, kojoj oblik propisuje Ustav FNRJ (Zakon o ustanovljenju zastave trgovačke mornarice i brodarstva unutrašnje plovidbe FNRJ od 23. I. 1950, Sl. list br. 11/50).

Prema tome i naša trgovačka ili civilna mornarica obuhvaća ne samo brodove, koji su namijenjeni prijevozu ili kojoj drugoj privrednoj svrsi (ribolovu, tegljenju, tehničkim radovima u održavanju ili gradnji luka), nego i brodove, koji služe naučnom istraživanju, školstvu, sportu, pa i one, koji su namijenjeni lučkoj, carinskoj, zdravstvenoj ili kojoj drugoj službi državne uprave. Što se tiče ovih posljednjih, kao i uopće brodova, koji nisu namijenjeni privrednom radu, opaža se u posljednje vrijeme tendencija, da ih se u pomorskom pravu izdvoji u posebnu kategoriju, koja bi sačinjavala grupu državnih brodova javne funkcije, koji bi po tome sve više bili izuzimam iz dohvata nadležnosti one države, koje zastavu ne viju. To dolazi do izražaja ne samo u sistemima nacionalnih zakonodavstava, nego i u nizu međunarodnih konvencija, koje državne brodove namijenjene javnoj službi svrstavaju u isti red s ratnim brodovima: na pr. Bruxelleske konvencije za izjednačenje pomorskog prava o sudaru, o pružanju pomoći i spasavanju na moru od 1910, o ograničenju odgovornosti brodovlasnika od 1924, o pomorskim privilegijama i hipotekama, o imunitetu državnih brodova od 1926, o građanskoj odgovornosti za sudar od 1952, jednako i Ženevski statut o morskim lukama od 1923, te Ženevska konvencija o ugovorima o uposlenju pomoraca od 1926 i t. d. Ima i takvih međunarodnih konvencija, koje uz isključenje ratnih brodova propisuju norme, koje se odnose na sve privatne i državne brodove, bez obzira na njihovu svrhu, kao na pr. Genovska konvencija o naknadi za nezaposlenost u slučaju brodoloma od 1920.

Konačno u uvjetima suvremene ekonomike, pojava sve jačega afirmiranja države kao nosioca privrednog poslovanja, pa tako i prijevoza morem, i drugih privrednih brodarskih djelatnosti, nije mogla ostati bez odraza na pomorsko pravo. Koliko god u suštini takva vlasništva postoje kvalitativne razlike, koje zavise od ekonomsko-društvene strukture pojedine društvene zajednice, ipak i u državnokapitalističkom i u socijalističkom sistemu privrede suprotstavljaju se brodovima privatnog vlasništva brodovi državne, odnosno društvene svojine, te se — i pored izražene norme o njihovu izjednačenju, kad se radi o privrednom djelovanju (Konvencija o imunitetu državnih brodova 1926 god). — ipak stvara jedan novi status brodova državne ili društvene imovine, koji su namijenjeni privrednom djelovanju.

Na temelju pozitivnog domaćeg i međunarodnog prava, možemo sada razlikovati: 1. vojnopomorske ili ratne brodove; 2. trgovačke brodove (koji mogu biti privatnog ili državnog, odnosno društvenog vlasništva); 3. brodove za neprivredne svrhe, koji nisu ni ratni ni trgovački u običnom značenju, a namijenjeni su nekoj javnoj ili sličnoj službi i po pravilu su državnog vlasništva; 4. brodove namijenjene pomorskom ribolovu; 5. brodove, koji nisu namijenjeni ni transportu ni nekoj javnoj funkciji, nego služe tehničkim zadacima za održavanje pomorske plovidbe i izgradnju morskih luka; 6. brodove manjeg značenja, koji se zbog malog kapaciteta uglavnom izuzimaju iz režima, koji vrijedi za brodove navedenih skupina.

Ratni brodovi. Institut za međunarodno pravo u svojim zaključcima u Hagu od 23. VIII. 1908 definirao je kao ratni onaj brod, kojim zapovijeda oficir ratne mornarice, na kome je posada ratne mornarice, i koji je ovlašten isticati zastavu ili plamenac ratne mornarice. Prema VII. konvenciji II. haške konferencije, da bi trgovački brodovi bili pravovaljano pretvoreni u ratne, moraju se: 1. staviti pod neposrednu vlast, neposredan nadzor i odgovornost države, koje zastavu viju; 2. dužni su nositi vanjske znakove razlikovanja ratnih brodova svoje države; 3. komandant mora biti u državnoj službi propisno postavljen i uvršten u listu oficira ratne mornarice; 4. posada mora biti podložna vojnoj disciplini i 5. moraju što prije biti uneseni u listu ratnih brodova. Te iste uvjete, kao elemente za poimanje ratnog broda, sadrže i upute ratnih mornarica pojedinih država za primjenu međunarodnoga pomorskog ratnog prava. Po našoj Uredbi o pristupu, plovidbi i boravku ratnih brodova u teritorijalnom moru i unutrašnjim morskim vodama FNRJ (čl. 1) ratnim brodovima smatraju se kako ratni brodovi svih klasa, tako i svi brodovi, koji viju ratnu zastavu države, kojoj pripadaju, odnosno brodovi, koji su ubilježeni u flotnu listu ratne mornarice te države (Sl. list br. 28/50). Ratnim se brodovima priznaje svojstvo dionika državnog suvereniteta. Stoga se njihovo legitimiranje vrši samo vanjskim znakovima, isticanjem zastave i izjavom komandanta. Pravni položaj ratnih brodova, bez obzira na trajnost toga svojstva, t. j. da li su od početka bili namijenjeni vojnoj sili ili su privremeno pretvoreni u ratne, ogleda se u njihovu izuzimanju iz administrativnopravnog sustava, koji općenito vrijedi u domaćim vodama, te u imunitetu u vodama pod inozemnim suverenitetom. Na njih se norme pomorskoprivrednog prava ne odnose, nego izuzetno samo neke odredbe pomorskoupravnog prava, ukoliko se tiču potreba sigurnosti plovidbe i carinskog nadzora. Njihov je položaj uglavnom normiran međunarodnim javnim pravom. Za njih vrijede posebne norme u pogledu boravka u teritorijalnom moru drugih država i u pogledu odnosa, koji nastaju u susretu s ostalim brodovima svoje i drugih narodnosti.

Trgovački brodovi u užem značenju riječi su brodovi, koji ploveći morem (ili vodama, koje su s morem izjednačene) služe privredi ili su njoj namijenjeni vršenjem prijevoza osoba ili stvari.

Trgovački brod ima svoju narodnost i mjesto upisa, odnosno luku pripadnosti, ime, baždarske podatke, klasu i međunarodni znak raspoznavanja po signalnom kodeksu. To su elementi individualizacije, koji pružaju njegov identitet i služe njegovu raspoznavanju. Vidjeli smo, da je označivanje brodova narodnošću, imenom i baždarskim karakteristikama veoma staro, još iz rimskih vremena, te je nastavljano i u Srednjem vijeku i provedeno kroz naše statutarno pravo.

Narodnost ili državljanstvo. Narodnost broda znači, da brod pripada nekoj državi i da uživa njenu zaštitu. Ima pravo i dužnost da vije zastavu te države. Pojedine države propisuju različite uvjete za davanje svoje narodnosti. Temeljni su uvjeti oni, koji se tiču vlasništva broda, jer je najvažnije mjerilo pri određivanju narodnosti narodnost vlasnika broda. U pogledu vlasništva, neke države traže, da brod u potpunosti pripada domaćim vlasnicima (Engleska, Njemačka, USA, Norveška, Egipat, Španjolska, Portugal, Turska, Japan, Čile, Brazil, Maroko — ali francuski državljani su izjednačeni Marokancima). Druge pak propisuju najmanji dio, kojega treba da su vlasnici domaći državljani (Belgija, Grčka, Italija, Nizozemska, Francuska, Danska, Švedska). Treće uopće nemaju u tom pogledu nikakva ograničenja (na pr. Argentina, Urugvaj, Panama). Nacionalnost kapitala u uvjetima kapitalističke privrede izmiče nadzoru državne vlasti osnivanjem t. zv. bezimenih (anonimnih) društava s pravnom osobnošću. Zbog toga se, kao pomoćni kriteriji za pridavanje nacionalnosti takvim poduzećima, predviđaju norme o sastavu organa uprave ili nadzora, o državljanstvu generalnog direktora, o glavnom nastanu poduzeća i t. d.

Kao specifičnost pomorskog imovinskog prava i ostatak srednjovjekovnih oblika udruživanja u pomorskom poduzetništvu, postoji i jedan osobit oblik suvlasništva trgovačkog broda na karate, t. j. na idealne alikvotne dijelove (v. Suvlasništvo broda), koji — upravo radi očuvanja vlasništva u krilu jedne nacionalne pripadnosti — ima specifične propise o otuđivanju tih suvlasničkih dijelova.

Naše zakonodavstvo traži, da brod bude »u općenarodnoj svojini ili u svojini zadružnih ili društvenih organizacija, ili državljana FNRJ, čije je prebivalište u FNRJ« (čl. 2, st. 1 Uredbe o upisu pomorskih brodova i čamaca FNRJ od 12. V. 1951, Sl. list br. 25/51). Međutim, u evidenciju brodova FNRJ upisuju se i brodovi inozemnog vlasništva, kojih je brodar državljanin FNRJ ili pravno lice, koje je osnovano po propisima FNR Jugoslavije; a mogu biti upisani i brodovi, o upisu kojih »donese rješenje Ministar pomorstva FNRJ« (čl. 2, st. 2 citirane Uredbe o upisu pomorskih brodova) s tim, da je nadležnost ukinutog Ministarstva pomorstva prešla na Upravu pomorstva i riječnog saobraćaja Uredbom Saveznog izvršnog vijeća od 20. I. 1953 (Sl. list br. 8/53).

Kao daljnji osnov za davanje narodnosti u pojedinim državama predviđa se i državljanstvo članova posade (na pr. u Brazilu, Finskoj, Maroku, Tunisu, a donekle i u Francuskoj, Španjolskoj, Meksiku, Portugalu, Grčkoj i Argentini). Međutim, koliko god neka zakonodavstva traže, da stanoviti dio posade bude sastavljen isključivo od domaćih državljana, ne može se uzeti, da je to uvijek element za određivanje narodnosti samoga broda. Napose onda, kad se ne radi o starješinama na brodu, a u prvom redu o zapovjedniku kao nosiocu i predstavniku vlasti na brodu. U tom smislu treba uzeti i propis čl. 5 naše Uredbe o posadi brodova trgovačke mornarice FNRJ od 17. IX. 1949 (Sl. list br. 80/49), po kojem »posada na brodovima trgovačke mornarice FNRJ po pravilu mora biti sastavljena od državljana FNRJ«, t. j. izuzetno mogu biti ukrcani i strani državljani, ali njihov broj ne smije prijeći četvrtinu ukupnog broja članova posade, osim ako u inozemnoj luci zapovjednik broda ne bude prinuđen da privremeno uposli strane državljane radi dovršetka putovanja (čl. 9 Uredbe o posadi brodova).

Davanje narodnosti nekom brodu trgovačke mornarice povezano je s vođenjem odnosne evidencije o tome od strane svake pojedine države, koja te brodove smatra svojima u pomorskom i međunarodnopravnom smislu. Zato je svaki brod registriran, uvršten u odgovarajući registar, upisnik, prema kategoriji plovidbe ili prema svojoj specifičnoj namjeni. Kod nas ovu evidenciju vode organi pomorske uprave, a u drugim zemljama različito prema ustrojstvu i podjeli resora državne vlasti (na pr. u Engleskoj Register Book ili u Italiji Matricola kod organa pomorske uprave; u Francuskoj Registre des soumissions de francisation kod carinskih organa; u Njemačkoj Schiffsregister kod sudova). Mjesto, u kojem se vodi taj upisnik broda, zove se mjesto ili luka upisa (engleski port of registry, francuski port d’enregistrement, talijanski luogo d’iscrizione).

U primorskim državama može biti više mjesta upisa, što ovisi o tome, kako je izvršena razdioba brodova po njihovu značenju i svrsi. Kod nas su brodovi podijeljeni po kategorijama plovidbe u brodove duge, velike obalne i male obalne plovidbe, a ostali brodovi, prema svojim posebnim namjenama, u ribarske brodove, tehničke plovne objekte i brodove za neprivredne svrhe (čl. 8 citirane Uredbe o upisu pomorskih brodova). Upisnike brodova duge i velike obalne plovidbe vodi Uprava pomorske oblasti sjevernog Jadrana u Rijeci, a upisnike brodova male obalne plovidbe, ribarskih brodova, tehničkih plovnih objekata i brodova za neprivredne svrhe vode uprave pomorskih oblasti nadležne po luci pripadnosti broda (čl. 17 Uredbe o upisu pomorskih brodova, u vezi s Naredbom Ministarstva pomorstva od 17. I. 1952, Sl. list br. 5/52).

Države, koje nemaju morske obale, mogu — prema Barcelonskoj deklaraciji od 1921 — imati svoju mornaricu, dakle vijati svoju zastavu na moru, pod uvjetom, da o svojim brodovima vode evidenciju na jednom jedinom mjestu svojega teritorija, koje će se smatrati lukom upisa.

Narodnost broda dokazuje se osobitom ispravom (v. Brodske isprave), kod nas Upisnim listom (francuski acte de francisation, engleski certificate of registry, talijanski atto di nazionalità, njemački Schiffszertificat). Upisni list sadrži sve podatke iz upisnika brodova (čl. 2 Uredbe o brodskim ispravama i knjigama brodova trgovačke mornarice FNRJ od 12. VI. 1950, Sl. list br. 40/50, u vezi sa čl. 7 Uredbe o upisu pomorskih brodova) i predstavlja najvažniju brodsku ispravu, njegovu legitimaciju. Upisni list izdaje brodu onaj pomorskoupravni organ, koji je izvršio upis broda u odgovarajući upisnik. Bez upisnog lista ne smije brod isticati zastavu svoje državne pripadnosti. Ako je brod u inozemstvu istom nabavljen ili je u inozemstvu izgubio Upisni list, najbliže, odnosno nadležno diplomatsko-konzularno predstavništvo izdaje mu Privremeni plovidbeni list.

Važnost određivanja narodnosti broda jest nacionalnoekonomske, političke, socijalne i imovinskopravne naravi te se može svesti na četiri glavna momenta: a) na kriteriju pripadnosti brodova trgovačke mornarice zasniva se pomorska politika, koja utječe na ulog domaćeg ili stranog kapitala u trgovačkoj mornarici; b) određenjem narodnosti država je u mogućnosti da pruži zaštitu, da primjenjuje propise i raspravlja odnose, koji se tiču njenih brodova; c) dopuštanjem ili nedopuštanjem stranim pomorcima, da se zaposle na domaćim brodovima, vodi se određena socijalna politika o pomorskom radu i o izgradnji stručnog osoblja za potrebe pomorske privrede i pomorske narodne obrane; d) kontrolom i uvjetovanjem otuđivanja domaćih brodova ili brodovlasničkih dijelova u inozemstvo koči se štetno smanjenje domaće tonaže.

Prema Uredbi Vlade FNRJ od 30. IV. 1946 (Sl. list br. 36/46) »brodovi i drugi plovni objekti na moru, njihovi sastavni dijelovi, kao i suvlasnička prava na njima, koji su upisani u upisnik brodova bilo koje luke FNRJ, ne mogu se otuđiti, opteretiti, unajmiti ili predati ma u kakvom vidu stranim državljanima ili državljanima FNRJ nastanjenim u inozemstvu«.

Uredba o upisu pomorskih brodova od 1951 propisala je (čl. 18), kada se brod briše iz upisnika: a) ako je propao ili se pretpostavlja, da je propao (nakon tri mjeseca, ako nema vijesti o brodu na mehanički pogon, a nakon šest mjeseci, kad se radi 0 brodu bez mehaničkog pogona); b) ako je otuđen u inozemstvo ili rashodovan; c) ako više ne služi svojoj namjeni i d) ako više nije u vlasništvu FNRJ, odnosno državljana, koji u njoj prebivaju, ili ako brodar nije više državljanin FNRJ. Brod se briše iz upisnika i onda, kad prijeđe u drugu skupinu brodova, t. j. kad ga treba upisati u drugi upisnik.

Ime broda. Svaki brod mora biti označen imenom ili kratkom oznakom, što ih bira sam brodovlasnik ili po njegovu prijedlogu određuje nadležni organ državne uprave. Jednom izabrano i dano ime ne može se više mijenjati, osim po dopuštenju nadležnog organa i na temelju za to predviđenog postupka. Ime se mora jasno razlikovati od svakog drugog već upotrebljenog imena. U našem pravu pitanje imena broda regulirano je Pravilnikom ministra pomorstva od 4. VII. 1951 (Sl. list br. 34/51), prema kojemu brodovi duge, velike obalne i male obalne plovidbe te ribarski brodovi i brodovi za neprivredne svrhe moraju imati ime. Tehnički plovni objekti moraju imati oznaku, a mogu imati i ime. Uz narodnost i luku pripadnosti, ime broda je najvažniji element za individualizaciju broda.

Luka pripadnosti (fr. port d’attache, engl. homeport, njem. Heimatshafen). To je domicil broda, u kojemu se po pravilu mogu obavljati administrativnopravni poslovi u pogledu broda, a nekad predstavlja mjesnu nadležnost za tužbe stvarnopravnog karaktera. Međutim, luka pripadnosti ne označuje uvijek i narodnost broda, a, osim toga, luku pripadnosti treba ondje, gdje razlika postoji, kao što je slučaj u našem pravu, lučiti od mjesta upisa broda, u kojemu se vodi upisnik. Oni se mogu, ali ne moraju poklapati. U pojedinim državama luka upisa je ujedno i luka pripadnosti ili zavičajna luka broda. Luka pripadnosti ne mora se poklapati ni s domicilom brodovlasnika, odnosno brodarskog poduzeća (francuski port d'armement).

Oznaku imena i luke pripadnosti nose brodovi na vidnim mjestima, radi raspoznavanja. Prema čl. 5 Pravilnika o određivanju imena, oznaka i luke pripadnosti brodovima i čamcima trgovačke mornarice FNRJ od 4. VII. 1951 (Sl. list br. 34/51), ime broda mora biti ispisano na objema stranama pramca i na krmi. Veličina slova mora biti u razmjeru s veličinom broda, ali slova moraju biti dovoljno velika, da se ime broda može pročitati i sa veće udaljenosti.

Baždarski podaci. Baždarski podaci pružaju dimenzije trgovačkog broda, t. j. obujam ili zapreminu broda (fr. jaugeage, engl. measurement, njem. Vermessung ili Eichung, tal. stazzatura), koja je mjerena uglavnom po engleskom sistemu Moorsom, usvojenom gotovo u svim pomorskim zemljama, i izražena u registarskim tonama (2832 m³), pa se stoga naziva i registarskom tonažom broda. Podaci o baždarenju sadržani su u Svjedodžbi o baždarenju.

Važnost baždarskih podataka proizlazi iz mnogih zadataka, kojima oni služe: a) Baždarenje je materijalni element za identifikaciju i opis brodova. Upis broda u odnosnu evidenciju i u odgovarajuću kategoriju ne može biti izvršen bez prethodnog baždarenja broda. Svaka preinaka u prostorima ima se odmah prijaviti i provesti u evidenciji broda, b) Podaci o baždarenju služe kao mjerilo za primjenu pojedinih propisa u pogledu sigurnosti plovidbe, opreme brodova, nadvođa, pregleda i izdavanja odnosnih isprava, c) Po baždarskim podacima određuje se kriterij za naplatu lučkih i drugih pomorskih pristojba, d) Po baždarskim podacima brodovi se razvrstavaju u pojedine skupine i po tome primjenjuju odnosni propisi za pojedine skupine, e) Baždarski podaci određuju granicu za primjenu posebnih normi s obzirom na diobu brodova u pogledu ovrhe i osiguranja na brodu i privremenih naredaba u izvršnom postupku, f) Baždarski podaci služe za primjenu nekih međunarodnih pomorskih konvencija (na pr. Konvencije o ugovoru o uposlenju pomoraca i Konvencije o repatriranju pomoraca, Ženeva, 23. i 24. VI. 1926; Međunarodne konvencije o radu pomoraca; Konvencije o ograničenju odgovornosti brodovlasnika, Bruxelles, 25. VIII. 1924; Bruxelleske konvencije za izjednačenje pomorskog prava).

Kao dopuna baždarskim podacima služe i podaci o ukupnoj nosivosti broda, t. j. ukupnoj težini tereta, goriva i drugih zaliha, koju brod može podnijeti (fr. portée en lourd, engl. deadweight, tal. tonnellaggio di peso), a koja je obično izražena u tonama od 1000 kg (u Engleskoj 907,20 kg, u USA 1016,04 kg). Mjera nosivosti ide u općenite mjere sigurnosti plovidbe te se ima nakon tehničkog pregleda vidljivo označiti t. zv. teretnom linijom (fr. ligne de charge, engl. load-line, njem. Tiefladelinie, tal. linea di massimo carico) i međunarodno utvrđenim znakovima pomoću kruga nadvođa (fr. franc-bord, engl. free board, njem. Freibord, tal. bordo libero), koji moraju biti označeni na bokovima broda. Teretnoj je liniji svrha da označi najveću granicu krčanja, gaza, t. j. koliko smije brod najviše uroniti bez pogibelji za svoju sigurnost. Brodovi iznad 150 brt, koji vrše međunarodna putovanja, a prevoze teret ili putnike, moraju imati posebnu ispravu o nadvođu, Međunarodnu svjedodžbu o nadvođu, kojom se potvrđuje, da je brod pregledan i obilježen prema propisima Međunarodne konvencije o teretnim linijama (London, 5. VII. 1930). Putnički (od preko 10 brt) i teretni brodovi (od 50 brt i više) trgovačke mornarice FNRJ, koji ne vrše međunarodna putovanja, podvrgavaju se od strane Jugoslavenskog registra brodova posebnom postupku utvrđivanja nadvođa (prema Pravilniku ministra pomorstva od 2. VII. 1951, Sl. list br. 32/51, o određivanju nadvođa brodovima trgovačke mornarice FNRJ, koji ne vrše međunarodna putovanja) i izdaje im se Jugoslavenska svjedodžba nadvođa.

Klasa. Brod mora imati klasu, t. j. mora biti vođen u posebnoj tehničkoj evidenciji, u registru jednog međunarodno priznatog klasifikacionog zavoda. Klasifikaciji je svrha, da se interesirani brodari, krcatelji, osiguratelji, ustanove pomorskog kredita i t. d. mogu obavijestiti o točnim podacima u pogledu kakvoće i vrsnoće broda. Brzina obavljanja pomorskoprivrednih poslova traži, da ovi podaci budu u svako doba gotovi i pristupačni. Klasifikacioni zavodi vode ove podatke u posebnim registrima i brinu se putem nadzora pri gradnji brodova, zatim putem povremenih i izvanrednih pregleda, osobito kod popravaka brodova, da im podaci budu uvijek točni i pouzdani. U klasifikacioni registar uneseni su podaci o starosti broda, o njegovim dimenzijama, tonaži, pogonskom sredstvu, o građi, o stanju brodskog trupa i opreme, o specifičnim uređajima za prijevoz određene vrste tereta i t. d. Prema dobivenoj klasi, brodovi imaju prednosti i povoljniji položaj u privrednopravnom poslovanju. Radom ovih zavoda često je odgovornim organima pomorske uprave olakšan stručni nadzor nad održavanjem propisa o sigurnosti pomorske plovidbe.

Klasifikacioni zavodi izdaju o provedenom nadzoru svjedodžbe o klasi, koje služe kao podloga za izdavanje Plovidbene dozvole, odnosno Međunarodne svjedodžbe o sigurnosti.

U našoj trgovačkoj mornarici moraju imati klasu svi putnički brodovi i tehnički plovni objekti od preko 10 brt, a ostali brodovi od preko 50 brt. Posao klasifikacije obavlja Jugoslavenski registar brodova, a brodove, koji vrše međunarodna putovanja, klasificiraju uglavnom Lloyd’s Register u Londonu i Bureau Veritas u Parizu.

Radio-signalni znak raspoznavanja. Radio-signalni znak raspoznavanja po međunarodnom kodeksu u kombinaciji od četiri slova moraju imati svi brodovi veće nosivosti od 100 brt kao i oni, koji imaju radio-uređaj (čl. 6 Pravilnika ministra pomorstva od 4. VII. 1951, Sl. list br. 34/51). Naši brodovi imaju međunarodno određenu kombinaciju grupe četiri slova: YT, i još dva različita za svaki pojedini brod, na pr. YTAH za p/b Hrvatska.

Brodovi za neprivredne svrhe. U ovoj skupini brodova treba, kako je već rečeno, u prvom redu spomenuti brodove, koji služe upravnoj ili sličnoj službi: t. zv. službene brodove (čl. II Pravilnika za izvršenje Uredbe o baždarenju pomorskih brodova od 6. VII. 1949 — Sl. list br. 69/49). Oni se u stanovitim odnosima odvajaju od ostalih u istoj skupini, i stoga se na njih ne primjenjuju sva načela pomorskog imovinskog, odnosno procesualnog prava. Neki od ovih brodova uživaju i međunarodnopravni položaj osobite vrste, na pr. bolnički brodovi.

Zatim dolaze u ovu skupinu brodovi namijenjeni znanstvenim svrhama, školi ili odgojnim ciljevima, sportu, kao i uopće brodovi, kojima nije zadatak privredni rad, odnosno, ako i obavljaju neki posao uz naplatu, na pr. za pruženu pomoć ili spasavanje, za izvršenu pilotažu, za prijenos pošte po javnopravnoj dužnosti održavanja poštanskog saobraćaja, sva ta djelatnost ide u okvir vršenja javnih funkcija ili u javnopravni domen sigurnosti plovidbe. Izvršne se radnje na ovim brodovima, koje bi mogle ometati održavanje javne službe, mogu provesti samo u sporazumu s organom vlasti, kojemu takav brod služi (Usporedi § 6 bivše Uredbe o izvršenju i obezbjeđenju na brodu zbog novčanih tražbina i o privremenim naredbama u pogledu broda od 21. III. 1940 — Sl. nov. br. 84/40).

Ova skupina brodova, koliko god nema niti smije imati privrednu svrhu, ide također u trgovačku mornaricu u najširem smislu riječi. Brodovi ove skupine, kao i ostali, potpadaju pod opće propise o evidenciji trgovačke mornarice FNRJ, a kao dokaz da su upisani u evidenciju brodova trgovačke mornarice moraju imati Upisni list i ostale propisane isprave. Za svaki od ovih brodova označuje se još u Upisniku određena kategorija, odnosno granica plovidbe, do koje smiju ploviti (čl. 12 Uredbe o upisu pomorskih brodova i čamaca FNRJ od 1951). Upisnike brodova za neprivredne svrhe vode kod nas uprave pomorskih oblasti nadležne po luci pripadnosti pojedinog broda ove skupine.

Ribarski brodovi. Ribarski brodovi kao sredstva specifične pomorskoprivredne djelatnosti predmetom su posebnih, kako nacionalnih, tako i međunarodnopravnih normi (v. Ribarstveno pravo, Ribarski brod, Konvencije o ribolovu). U načelu vrijede za te brodove opće norme o sigurnosti plovidbe, o evidenciji, o imovinsko-pravnim odnosima, i oni potpadaju pod propise, koji vrijede za trgovačke brodove. I za svaki se ribarski brod označuje u Upisniku određena kategorija, odnosno granica plovidbe, do koje smije ploviti (čl. 10 Uredbe o upisu pomorskih brodova i čamaca FNRJ od 1951). Ribarskim se brodom kod nas smatra samo brod, kojim se lovi riba, a ne i onaj, kojim se ona samo prevozi. Ribarski brodovi imaju luku pripadnosti na području uprave pomorske oblasti teritorijalno nadležne za sjedište poduzeća, ustanove ili organa, koji brodom upravlja, ili zadruge, kojoj brod pripada. Ako je ribarski brod u vlasništvu privatnih osoba, mora imati luku pripadnosti na području uprave pomorske oblasti nadležne za mjesto na obali, iz koga se upravlja brodom (čl. 4 Pravilnika o određivanju imena, oznaka i luke pripadnosti brodovima i čamcima trgovačke mornarice FNRJ 1951).

Tehnički plovni objekti. U teoriji pomorskog prava mnogo se raspravlja pitanje pravne prirode tehničkih plovnih objekata, t. j. takvih naprava, koje mogu ploviti, ali nisu namijenjene plovidbi, nego tehničkim radovima, kod kojih se dakle plovljenje pojavljuje samo kao sporedno svojstvo. Napose je to sporno za plutajuće dokove, kod kojih plovnost i nije njihovo karakteristično svojstvo, nego plutanje ili održavanje jakog uzgona, radi podizanja drugih brodova. Ipak i takvi dokovi mogu biti građeni tako, da po potrebi mogu ploviti radi svoga premještanja. Prema našem pravu plutajući dokovi idu u tehničke plovne objekte i kao takvi upisuju se u odnosni upisnik (čl. 11 Uredbe o upisu pomorskih brodova i čamaca FNRJ od 1951), te se na taj način na njih primjenjuju osnovni propisi o redu i sigurnosti plovidbe i o nadzoru plovnih objekata, koji su propisani za brodove u užem značenju riječi.

Od gornjih kategorija brodova kod nas se administrativno, u posebnu evidenciju, izdvajaju brodovi tegljači i vodonosci, kojih je namjena sadržana u samom nazivu. Oni ulaze u odgovarajuću opću skupinu brodova prema kategoriji plovidbe.

Čamci. Dok posebno razlikovanje brodova može biti uzeto s različitih gledišta, postoji još i osnovna dioba na brodove i čamce, označujući ovima manja plovila, koja po svojim dimenzijama i svojoj svrsi po pravilu nisu podobna za veću plovidbu. S pravnog gledišta u skupinu čamaca, bez obzira na njihovo eventualno razlikovanje u posebne podvrste (težačke brodice, brodice za lađarenje, sportski čamci i t. d.), ulaze sva plovila, koja ne prelaze stanovite dimenzije. Prema čl. 3 i 4 naše Uredbe o upisu pomorskih brodova i čamaca FNRJ 1951, čamac je takav plovni objekt, koji je duži od 3 i širi od 1 metra, a ima najviše 10 brt, kao i onaj plovni objekt preko te tonaže, koji nema palube, a ne ubraja se u tehničke plovne objekte.

U čamce u najširem smislu riječi idu i sportski i veslački čamci, kajaci i slični plovni objekti, kojih dužina ne prelazi 3, a širina 1 m, ali ne potpadaju pod obaveznu evidenciju organa, pozvanih da vode evidenciju čamaca. Naše pravo razlikuje posebno čamce, ako su namijenjeni ribolovu, jer se u tom slučaju upisuju u posebnu evidenciju.

S obzirom na njihovu ograničenu privrednu djelatnost i relativno malo značenje, za čamce postoje posebni propisi. Ti su propisi najvećim dijelom iz oblasti upravnoga, a manje imovinskoga pomorskog prava. Oni se uglavnom tiču: a) individualizacije (plovila ove skupine označuju se po pravilu samo oznakama); b) tonaže (za ove brodove ne vrijede opći propisi o baždarenju brodova, čl. 2 i 6 Uredbe o baždarenju pomorskih brodova od 13. VI. 1949, Sl. list br. 52/49); c) brodskih isprava (budući da ovi brodovi ne ulaze ni u jednu od kategorija plovidbe druge skupine, a ni u ostale vrste plovnih objekata, ne izdaju im se brodske isprave, a posebno im se ne izdaje ni Upisni list, nego List očevidnosti; d) evidencije (prema tome, kojoj od dviju podvrsta ribarski ili obični čamci pripadaju, vodi se o ovim brodovima posebna evidencija upravnopravne naravi); e) sigurnosnih mjera i opreme (na ovu se skupinu plovila načelno ne odnose mjere o osposobljenju pomoraca, o opremi brodova i o sigurnosti plovidbe); f) stjecanja stvarnih prava i izvršnog postupka (promjene stvarnih prava i izvršni postupak na ovim plovilima ravnaju se po općim načelima, koja vrijede za pokretnine).

Podjela brodova s obzirom na njihovu tehničku konstrukciju i namjenu (mogu biti na jedra ili na stroj, zatim na jedra i na stroj; mogu biti drvene, željezne ili čelične građe; mogu biti brodovi za rasuti teret, tank-brodovi ili brodovi hladionici i t. d.) s pravnog je gledišta utoliko važna, što dolazi u obzir kod primjene normi o brodogradnji, kod propisa o izbjegavanju sudara, o vođenju brodskih knjiga, o prijevozu putnika, o osposobljavanju posade, odnosno o najmanjem broju članova posade, o kvalifikacijama zapovjednika, o nadvođu, o nadzoru pomorsko-upravnih organa u pogledu opreme, sredstava za spasavanje i uopće sigurnosti plovidbe. Posebno s gledišta pomorskoprivrednog prava dolazi građa, od koje je sagrađen brod, u obzir kod pridonošenja u zajedničkim avarijama u odnosu na odbitke troškova popravka ili pak kod pomorskog osiguranja s obzirom na različite tipove polica za drvene ili za željezne brodove.

Napose je važna podjela brodova na putničke i na teretne, jer se mnogobrojni propisi o gradnji, opremi, kvalifikacijama i uopće o sigurnosti plovidbe donose s obzirom na tu diobu i različito s obzirom na svaku od tih vrsta brodova. Kod nas se putničkim brodom smatra svaki brod sa više od 10 brt, koji prevozi više od 12 putnika (čl. 9 Pravilnika za izvršenje Uredbe o brodskim ispravama i knjigama brodova trgovačke mornarice FNRJ od 1950). S pravnog stajališta važna je samo podjela na brodove putničke i teretne; s tehničkog stajališta razlikuju se brodovi na putničke, putničko-teretne, teretno-putničke i teretne, prema tome, kojoj je vrsti koriščenja isključivo ili pretežno brod namijenjen.

Svaki morski brod ima svoje isprave (v. Brodske isprave). Vrsta i značaj isprava ovisi o svrsi, kojoj brod služi, odnosno o skupini, kojoj pripada. Isprave trgovačkih brodova dijele se obično u brodske isprave u užem smislu i u brodske knjige, uzimajući u prvu kategoriju one isprave, koje služe utvrđivanju nacionalnosti, individualizacije i drugih stanja, napose u pogledu sposobnosti za plovidbu, a u drugu one, koje služe evidentiranju događaja u toku plovidbe i u lukama.

Pravna priroda broda i značaj njegova upisa u upisnik brodova. Brod je stvar, i to već po svojoj naravi pokretna stvar, ali posebne vrste (sui generis), jer je u pogledu nekih odnosa u pravnom smislu izjednačen s nekretninama. Uredba o knjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini od 3. VI. 1947 propisala je (čl. 8), da se u smislu te Uredbe kao nepokretna imovina smatraju pomorski i riječni brodovi (Sl. list br. 58/47).

Na osnovu čl. 26 citiranog Pravilnika za izvršenje Uredbe o upisu brodova i čamaca od 1951, a u smislu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. IV. 1941 od 20. X. 1946 (Sl. list br. 86/46), treba (u pogledu značaja, koji imaju upisi u upisnike) razlikovati brodove od 20 i više brt, kod kojih se vlasništvo i druga stvarna prava mogu steći, prenijeti, ograničiti i ukinuti jedino upisom u odnosni upisnik, i s druge strane brodove ispod te tonaže, za koje upisi nemaju toga značaja. Svi poslovi, koji se tiču vlasništva i ostalih stvarnih prava na brodove trgovačke mornarice iznad 20 brt, prema načelima Uredbe o stvarnim pravima na brodu i o pomorskim privilegijima od 1939, temelje se na t. zv. načelu upisa. Međutim današnja praksa ovo načelo proteže na sve brodove bez obzira na tonažu, osim čamaca. To znači, da odnosna prava nastaju časom upisa u odgovarajući upisnik, gdje je brod evidentiran, pa se stoga kaže, da za ova prava upis ima konstitutivni značaj.

Ovo načelo ne vrijedi: a) za brodove, koji su u inozemstvu sagrađeni do trenutka, kada je predana molba za upis u odnosni upisnik; b) za prijelaz vlasništva broda na osiguratelja izjavom o napuštanju (délaissement); c) u slučajevima, kada za stjecanje nekretnina nije potreban upis u javne knjige (ostavina, izvršna dražba) i d) za odluke suda za pomorski ratni plijen.

U upisnike brodova može se upisati i pravo uporabe broda (v. Ugovori 0 iskorišćivanju brodova) kao i eventualna ograničenja u raspolaganju brodom, kojima je podvrgnut svaki vlasnik opterećenoga broda, ali se javnosti ovih upisa ne bi moglo, prema važećim pravnim pravilima, pridati značaj konstitutivnosti, nego deklaratornosti, t. j. da joj je svrha samo upozoriti treće osobe na postojanje određenih odnosa, koji — kad i ne bi bili upisani — ne bi stoga prestali postojati. Ako bi zbog propuštanja takvih upisa treće osobe pretrpjele kakvu štetu, pripada im pravo na naknadu.

Zbog primjene načela upisa, provedena je evidencija trgovačkih brodova po ugledu na gruntovni sistem za nekretnine. Evidencija se vodi po plovilu, a to znači, da za svaki brod, bez obzira na to, tko mu je vlasnik ili organ upravljanja, postoji poseban uložak, označen posebnim brojem u odnosnom upisniku, u koji taj brod spada.

Brod je stvar sastavljena (res соппеха), t. j. složena od više dijelova (membra navis) kao što su; trup broda, uređaj za pogon, strojevi ili jedra, jarbolje, jedrilje, krmilo i t. d., ali — osim svojih dijelova — brod ima i pribor ili pripatke (instrumenta), a to su sve stvari, koje su trajno namijenjene upotrebi broda, makar su privremeno od njega odijeljene (čamci, sidra, pomorske karte, kompasi, drugi instrumenti i t. d.). Pribor ili brodska oprema su opet pojmovi, koji se međusobno razlikuju više pravno nego praktično, t. j. po tome, što brod smije biti bez pribora, ali ne smije biti bez opreme, da bi se smatrao sposobnim za plovidbu. Dijelovi opreme i pribora dijele u pogledu pravnih poslova sudbinu broda kao glavne stvari. Pripaci i oprema broda, pa i dijelovi brodske konstrukcije, mogu biti djelomice ili čak i potpuno izmijenjeni, pa ipak brod ne mijenja svoje individualnosti, ne mijenja svoje cjeline: brod je universitas facti. U slučaju sumnje, smatraju se pripatkom broda sve stvari, koje su navedene u Knjizi inventara.

Brod nema pravne osobnosti, ali ima određene elemente individualnosti i specifičan građanskopravni i međunarodnopravni položaj, koji mu daje osobiti status u pravu, neku vrstu faktične osobnosti.

Brod, kao i pravna osoba, ima: 1. svoje ime i ostale elemente vlastite individualnosti; 2. podvrgnut je posebnoj formalnosti evidentiranja u javnim knjigama; 3. ima svoju narodnost; 4. svoj domicil i 5. on predstavlja zasebnu imovinsku cjelinu.

Usporedimo li brod s fizičkom osobom, pruža nam se još zanimljivija slika. Brod nastaje, »rađa se« svojom pojavom na moru, a može još prije toga biti predmetom pravnog razmatranja i normiranja budućih odnosa, jer se evidentira već kad je u gradnji. Od svoga postanka nosi jedno ime, koje po pravilu više i ne mijenja. Ima svoj domicil i svoje državljanstvo, koje mu daje prava i nameće dužnosti prema zajednici, kojoj pripada. Dobiva svoje isprave i pod stalnim je nadzorom i staranjem upravnih, a napose zdravstvenih organa u pravom i prenesenom značenju. Ima i određen socijalni položaj ili rang: prema tome, da li je ratni ili trgovački brod ili je u nekoj posebnoj javnoj službi (stražarski, carinski, bolnički, poštanski i t. d.). Ako je brod trgovački, može vršiti svoje zadatke u više oblika privredne radinosti (transport, ribolov, tehnički radovi) ili se posvećuje naučnim ili školskim zadacima, turizmu ili sportu. Napokon brod se i drugome unajmljuje (služi kao tegljač, peljar i sl.). Ima i svoju porodicu (to su njegovi čamci i motorne brodice, koji nemaju svoje posebne individualnosti). Stječe prava i stvara obveze, zadužuje se i potražuje. Počinja i krivična djela te snosi građansku i krivičnu odgovornost. Osigurava se, a izložen je na poseban način i ratnom riziku. Može biti mobiliziran i demilitariziran. Ima i svoju braću (sister ships), što je slučaj kod brodova istoga vlasnika, a i polubraću kod istoga brodara, prema kojima se može naći u samostalnom pravnom odnosu (na pr. kod sudara, pružanja pomoći ili spasavanja). Napokon brod stari, a starošću mijenja i svoju namjenu, pa na koncu i propada prirodnom starošću ili naprečac u ratu i u miru. I tada se briše iz matice, u kojoj je bio od svoga »rođenja« upisan. Brod nije obična stvar!V. Bra.

LIT.: v. Pravo, pomorsko.