BRAZIL — SJEDINJENE DRŽAVE BRAZILA (Estados Unklos do Brasil) nije samo najveća država obiju Amerika, već svojom veličinom od 8,511.000 km2 ide u red najvećih državnih prostora uopće na svijetu (ispred nje po veličini cjelovitog državnog teritorija nalaze se samo SSSR, Kina i Kanada).
Ime. Portugalski pomorac P. A. Cabral otkrio je 1500 ovu zemlju (današnju sjeveroistočnu obalu Brazila), a tri godine kasnije ona se prvi put spominje pod današnjim imenom. Ime se izvodi od već poznate vrste stabla brazil, koju su Portugalci tamo našli. Naziv je ispočetka primijenjen samo na sjeveroistočno primorje po glavnom proizvodnom dobru (drvu), koje se odatle dobivalo. Kasnije je postepeno proširen na sve posjede, koje je papa podijelio Portugalu u Južnoj Americi, a iz ovih je poslije nastao današnji B.
U smjeru sjever-jug pruža se teritorij Brazila od 50N do 340S, na dužini od 4300 km. Udaljenost u pravcu istok-zapad, duž sedme paralele, od 350W do 750W iznosi također preko 4300 km. Od navedene paralele državni se teritorij suzuje manje prema sjeveru, a znatnije prema jugu. Zbog tako velikog teritorija B. graniči sa svim ostalim južnoameričkim državama osim s Čileom. Za B. je najvažnija golema atlantska fasada, koja se pruža u dužini od 6600 km. Od nje je započelo stvaranje današnje države; najnaseljeniji i ekonomski najvredniji i najnapredniji prostori nalaze se uz atlantsko primorje, a također i čitav budući razvoj Brazila, koji uključuje u prvom redu ekonomski razvoj kontinentalne unutrašnjosti, zavisi od dobrih veza s obalom na Atlantiku i od razvoja tamošnjih luka.
Osobine reljefa. Državni prostor Brazila širi se preko područja različite grade i reljefa. Krajnji sjever zapremaju južni ogranci starog kristaliničnog Gvajanskog gorja. S obzirom na visinu, ovo je područje nisko gorje, i to 500—1000 m visine na granici s Venezuelom, a 200—500 m na granici prema evropskim gvajanskim kolonijama. Južnije počinje golemo nisko područje amazonske ravni, koja se širi na prostoru od preko 4,5 mil. km2. Stara podloga paleozojskih škriljavaca i starijih kristaliničnih stijena seže u velike dubine i zatrpana je mladim horizontalno uslojenim naslagama i debelim pokrovom recentnog riječnog nanosa Amazone. Mjestimično se ipak ispod mladih naslaga pojavljuje stara podloga otpornijih stijena, što ima veliko značenje zbog stvaranja brzica na mnogobrojnim rijekama i u glavnom toku. Od podnožja Anda do Atlantika, u dužini od preko 3200 km, iznosi nagib ove najveće ravni svega 180 m. Treća reljefna cjelina prema jugu zaprema područje raščlanjeno pritocima Amazone, poznato obično kao Brazilsko visočje. Unutarnju granicu Brazilskog visočja čini linija, koja povezuje posljednje i najdonje slapove i brzice Madeire, Tapajóza, Xingúa i Tocantinsa. To je prostor jednoličnog, riječnim dolinama potpuno raščlanjenog ravnjaka, koji se od strmog ruba iznad atlantske obale lagano snizuje prema zapadu i sjeverozapadu. Istaknutija planinska bila su rijetka i vezana za otpornije, osobito eruptivne stijene. Od mnogobrojnih serra najbolje su naglašene iznad jugoistočne atlantske obale: Serra do Mar, Serra Paranapiacaba, Serra da Mantiqueira, Serra do Espinhaço, koje dosežu preko 2000 m (najviši vrh je osamljeni Bandeira 2950 m). Njihov strmi pad prema obali daje pomorcu i stanovniku primorskih nizina dojam o visokoplaninskom karakteru Brazilskog visočja, premda je ono u unutrašnjosti sasvim drugačije. Strme padine primorskih serra, raznolična petrografska građa i velike količine oborina, koje donose ovom kraju jugoistočni pasati, stvorile su uvjete za razvoj snažnih erozivnih procesa. Erozijom su sprani i otplavljeni dijelovi, sastavljeni od mekših, lako trošivih stijena; otpornije glavice ostale su u obliku osebujnih stožaca, stupova i kupola, često čudnovata izgleda, kao u okolici Rio de Janeira. Sjeveroistočni dio visočja nema tako oštro istaknuto primorsko rubno gorje, već više zaravni (chapadas) iz unutrašnjosti prelaze u niže obalne ravni (sertao). Na morfološke procese utječe ovdje nesumnjivo i razlika u količinama kiša, koje su znatno manje na sjeveroistoku nego u visokim serrama jugoistoka. Takav razmještaj velikih morfoloških cjelina ima odlučno značenje za hidrografsku mrežu, i znatno utječe na klimu, biljni pokrov i na antropogeografiju. Krajnji sjever s ograncima Gvajanskog gorja slabo je pristupačan i uglavnom je još i danas slabo poznat kraj; amazonska ravan orijentirana je i potpuno otvorena prema Atlantiku, dok je Brazilsko visočje s najvišim planinama uz obalu prirodna pregrada za vezu unutrašnjosti s primorjem.
Obala. Osnovne razlike u oblicima brazilske obale određene su građom i reljefom. Obale duž Brazilskog visočja odlikuju se većom ili manjom prugom pješčanih prudova, koji su nastali raspadanjem kristaliničnih stijena. Stalan tok Brazilske struje (koja teče sa sjeveroistoka) zajedno s radom valova, oblikovali su izgled i smjer pružanja prudnog niza, koji je mjestimično zatvorio manja riječna ušća i prirodne uvale stvarajući tako zatvorene lagune i obalska jezera. Najveća jezera su na jugu, gdje je obala niska, količine raspalog materijala velike, a struje slabije (zona miješanja Brazilske i Falklandske struje); u tom dijelu ističu se velika jezera Lagõa Mirim i Lagõa dos Patos s lukom Porto Alegre. Prema sjeveroistoku prudni niz nije tako izrazit. Nemiran reljef primorskih serra između Santosa i rta Frio odrazuje se u dobro razvedenoj obali. Na njoj su mnogobrojni zatoni, uvale i otočići, koji su mjestimično međusobno povezani prudovima. Najtipičniji je za taj prostor zaljev Rio de Janeiro. Prema sjeveroistoku, gdje se primorske serre odmiču od obale, ponovo se pojavljuje zona prudova s manjim lagunskim obalnim jezerima i pregrađenim zaljevima. Primjer pregrađena zaljeva je Baía de Todos os Santos s poznatom starom lukom i gradom. Obala amazonske ravni, duž koje od jugoistoka prema sjeverozapadu teče topla južnoekvatorska struja ima drugačije osobine. Ovdje se smjenjuju veliki prudovi s gustom vegetacijom mangrova, koja se na ušću Amazone razvila na velikoj širini duž oceanske obale. Riječni nanosi Amazone daju obilje materijala za tvorbu prudnih zona, koje su bogato razvijene na obližnjoj gvajanskoj obali.
Klima. S obzirom na veličinu brazilskog teritorija, razumljive su razlike u klimi pojedinih područja. Brazilsko visočje se i u klimatskom pogledu razlikuje od Amazonske ravni. Njegov najjužniji dio dopire u suptropsku zonu prelazeći na krajnjem jugu u umjereni pojas. Duž jugozapadne obale prolazi topla Brazilska struja, koja pojačava osobine vlažne, vruće i ujednačene klime obale i primorja, dok nasuprot tome odmah iza prvih primorskih serra ljeta su svježa s manjim količinama kiše, a nije rijedak pad zimskih temperatura i do 0°. Curitiba ima u lipnju srednju temperaturu 11,7°, u siječnju 21,3° (godišnji srednjak 16,2°). U unutrašnjosti sjevernog dijela Brazilskog visočja temperature su više, tako da je na pr. na prostoru Mato Grosso u gradu Cuiabá srednja godišnja temperatura 25,3°. U obalnom području izrazite su razlike godišnjih doba; Rio de Janeiro ima 19,7° u srpnju i 250 u siječnju (godišnji srednjak 22,3°), Recife 23,2° u srpnju i 27,6° u siječnju (godišnji srednjak 22,3°). Prema tome je opća klimatska karakteristika Brazilskog visočja tropska klima s manjim temperaturnim razlikama srednjaka u primorju i unutrašnjosti. Nešto su znatnije razlike primorja i unutrašnjosti u količinama, a osobito u značajnom rasporedu oborina. Santos prima 2330 mm kiše, Rio de Janeiro 1090 mm, São Salvador 2170 mm, Recife 2400 mm. Unutrašnjost ima manje kiša, ali još uvijek dovoljno: Curitiba 1230 mm, Sao Paulo 1380 mm, Minas Gerais (Uberaba) 1900 mm, Cuiabá 1500 mm. Područje malih količina kiša nalazi se jedino na krajnjem sjeveroistoku Brazilskog visočja (osobito država Ceará), gdje ima krajeva za svega 400— 500 mm (vremenski vrlo promjenljivo područje na granici zone tišina i pasatnih vjetrova). Raspored kiša je vrlo važan, najjužniji krajevi primaju pretežno ljetne kiše, obalsko područje kasnoljetne i jesenske slično kao i unutrašnjost, gdje se već jasno luče dva sušna i dva kišna godišnja doba. Amazonska nizina ima u najvećem svom dijelu ekvatorijalnu klimu s ravnomjerno raspoređenim oborinama u toku čitave godine (oko 2000 mm uz obalu, 1000 mm oko srednjeg toka Amazone i oko 2000 mm u najzapadnijem dijelu). Temperature su stalno između 20° i 25°, nema izmjena godišnjih doba, jedino su znatnija dnevna i satna kolebanja.
Vegetacija. Vegetacijski pokrov prilagođen je u prvom redu klimatskim prilikama. Vlažna tropska prašuma zaprema svu Amazoniju, a preko niskog primorja dopire znatno na jug, preko 26° južne širine. Lokalne razlike u količini vlage uvjetuju izmjenično rasprostranjenje vlažnih, periodički plavljenih t. zv. igapo-džungli s obiljem palma, suših, floristički bogatih i vegetacijski raznoličnih ete (guasu)-džungli s kaučukovim stablima i ostalim skupocjenim vrstama drveća te mangrove duž obala. Više zaravni Brazilskog visočja čine goleme sa0vanske oblasti s rasijanim šumama brazilske araukarije (goleme četinjače do 50 m visoke) i grmljem maté-čaja, a k tome i prošarane galerijskim vlažnim šumama duž rijeka. Najveći je utjecaj čovjeka u potiskivanju prirodnog vegetacijskog pokrova duž obalnog područja, mnogo je manji u području savana Brazilskog visočja, dok je teritorij Amazonske ravni gotovo netaknut. U ovom dijelu uvjeti su za kolonizaciju nezdravi; uništeni biljni pokrov vrlo se brzo obnavlja.
Stanovništvo. Klimatske prilike najvećeg dijela brazilskog teritorija (osim krajnjeg juga) nepovoljne su za rad i normalan razvitak Bijelaca. Najranije naseljena primorska zona bila je sve do najnovijeg doba poznata (a mjestimično je to i danas) kao ognjište strašne povratne groznice, u južnijim krajevima (Rio, Santos) bjesnjela je žuta groznica, a t. zv. cucho-malarija i crvna bolest na krajnjem jugu. Prirodni uvjeti, više nego kolonizacijska historija, objašnjavaju raznoliku naseljenost, u kojoj se vrlo teško može razlučiti stvaran udio i brojčan odnos pojedinih rasnih grupa zbog neobično velikog broja mješanaca. Udio Bijelaca se na osnovu brojnih, više ili manje točnih procjena može približno odrediti sa 40% od ukupnog broja stanovništva. Tih 40% čine u prvom redu veleposjednička aristokracija, pretežno više činovništvo, trgovci i industrijalci, znatan procent slobodnih (osobito intelektualnih) profesija; manji dio otpada na gradski proletarijat (u južnim gradskim centrima), te konačno najveći dio na moderne agrarne kolonije useljenih Evropljana (na jugu). Crnci čine 10% stanovništva; oni su koncentrirani uglavnom kao poljoprivredni radnici na sjeveroistoku i djelomično kao gradski proletarijat na jugu. Čisti starosjedioci Indijanci reducirani su na svega oko 2% cjelokupnog stanovništva (Mato Grosso, Amazonija) djelomično istrebljenjem, djelomično miješanjem. Mješanci sačinjavaju gotovo polovinu brazilskog stanovništva. Značajno je, da su među njima mulati gotovo dva puta brojniji od mestika. Mulati su glavni dio seljačkog stanovništva. Ukupno stanovništvo Brazila na osnovi popisa od 1. I. 1948 iznosilo je 47,700.000. Prema prethodnom popisu od 1940 bilo je 41,356.000 st., 1900 — 17,000.000, a 1808 oko 4,000.000 st. Prirodan porast bio je pojačan dolaskom oko 5 milijuna useljenika. Ograničenje useljivanja u početku nezavisnog života zamijenio je nagao val imigracije nakon ukinuća ropstva(1888). Ponovno ograničenje useljivanja provedeno je 1934 (sistem protekcionističkih kvota u korist Portugalaca) u vezi s krizom i ograničavanjem japanske imigracije. I pored značajnog porasta stanovništva, općenito je prosječna njegova gustoća na cjelokupnom državnom prostoru vrlo malena i stanovništvo je nejednoliko raspoređeno. Dok je područje Amazone ili Mato Grossa procijenjeno sa 0,25 st. na 1 km2, srednja gustoća u Riu iznosi 49, a u São Paulu 32 st. na 1 km2. Osim velikih gradova kao Rio de Janeiro i São Paulo (svaki sa preko 2 mil. stanovnika), te gušće naseljenih zona uz jugoistočnu i sjeveroistočnu obalu, pružaju se gotovo pusti unutrašnji prostori s manjim izoliranim otocima naseljenosti. Značajno je, da postojanje takvih izoliranih otočnih skupina naseljenosti na golemim, međusobno udaljenim prostorima, nije, kao u ostaloj španjolskoj Americi, bilo uzrok političkom cijepanju teritorija. Upravno-političko jedinstvo tako velikog prostora osobita je odlika portugalske kolonizacije.
Regionalna razdioba. 1. Sjeveroistok (države Ceará, Paraíba, Rio Grande do Norte, Pernambuco, Alagoas, Sergipe, Baía) je najstarije kolonijalno područje, prvotni glavni portugalski posjed, odakle se širila portugalska kolonizacija prema jugoistoku i unutrašnjosti. Nakon prvog perioda, u kome se izvozilo samo obojeno drvo, počinje već u drugoj polovici XVI. st. podizanje plantaža šećerne trske u vlažnom obalnom području. Prostrane zaravni (sertao) sušeg zaleđa služile su kao stočarsko područje, pošto su potisnuta domorodačka plemena. Potkraj XVIII. st. zlatna groznica i nove plantaže kave na jugoistoku, usporedo s konkurencijom u produkciji šećerne trske na Antilima, uzrokuju opadanje šećernih plantaža. Stočari iz zaleđa kupuju napuštene zemlje, na njima podižu nasade pamuka te prodiru i u više predjele. Secesionistički rat uzrokuje velik pamučni prosperitet u ovom području, koji ubrzo opada obnovom pamučne proizvodnje u USA te ukinućem ropstva (1888). Oslobođeni crnački robovi, radnici pamučnih plantaža, uspostavljaju poljoprivredna gospodarstva po uzoru na svoje pretke u Sudanu, te s kulturom kakaa, koju ubrzo pod utjecajem Bijelaca razvijaju do prave monokulture, daju novo obilježje starom sjeveroistoku. Južno od São Salvadora, na pojasu 200—500 km uzduž obale, razvija se tada nova kultura kakaa, tako da njena produkcija daje 96% od ukupne brazilske proizvodnje. Usporedo se razvijaju i nasadi duhana; njegova berba iznosi danas 3/5 brazilske produkcije. Tim se kulturama pridružuju u najnovije doba kulture ricinusa i banana. Ekonomska evolucija ovog prostora ogleda se u njegovoj današnjoj gospodarskoj strukturi. Stari plantatori ustupili su svoja mjesta velikim bankama, primitivni mlinovi za šećer zamijenjeni su industrijskim pogonima; na čitavom se obalnom prostoru nalaze monokulturne zone šećerne trske (najniži dijelovi), a zatim slijedi pojas kakaa, pamuka i duhana. Unutrašnjost je i nadalje ostala stočarsko područje, poznato po svojem siromaštvu i emigraciji. Tek u najnovije doba državna uprava nastoji izgradnjom brana na riječnim tokovima privesti intenzivnijoj obradbi siromašnija zemljišta (već 1946 omogućilo je 350 brana natapanje 40.000 ha, a u planu je skretanje toka rijeke São Francisco). Ipak, u cjelini uzeto, stari je sjeveroistok u stagnaciji. Njegovo stanovništvo čini svega 25% državnog prema 1872, kad je iznosilo polovinu. Vrijednost poljoprivredne produkcije sjeveroistočnog područja niža je nego vrijednost samo jedne države na jugoistoku (São Paulo). Usprkos nastojanju centralne vlade, industrija je u ovom dijelu manjih razmjera. Najviše ekonomske koristi obećavaju dosad pronađena ležišta vrijednih ruda (nafta, krom, magnezij, fosfati). Isto je tako od velikog značenja avionski promet preko najužeg dijela Atlantika (Azori—Dakar—Natal). São Salvador, nekadašnji brazilski glavni grad, pored svoje velike tradicije (središte trgovine kakaom), zaostao je iza Recife-a (šećerna trska), koji zajedno s modernim Natalom (aerodromi) ima veći pomorski promet.
2. Jugoistok. Mladi se jugoistok u novije doba snažno ekonomski podiže. Niz najviših serra ograđuje ovo područje, koje je u obalnom dijelu vlažno. Dolina Paraibe jedina je, koja se nakon paralelnog toka s obalom iza primorskog planinskog niza probija do mora. Njeno ušće te izvorišno područje Tietêa (pritoka Parane), kojim je razvode prema Atlantiku sniženo na 800 m, dva su najbolja prijelaza s obale u unutrašnjost. Prva portugalska naselja utemeljena su na obali u dobrim prirodnim lukama (Rio de Janeiro), i oko njih su niknule najstarije plantaže šećerne trske, slično kao i na starom sjeveroistoku. U početku XVIII. st. otkrivena su zlatna ležišta u unutrašnjosti, koja zajedno s nalazima dijamanata privlače mnogobrojne naseljenike i pustolove. Konačno u XIX. st. počinje sve intenzivniji razvoj kultura kave, koje su našle vrlo povoljne uvjete na 800—1000 m visokim uzvišenjima države São Paulo. Razvoju plantaža pogodovali su povoljni klimatski uvjeti, a osobito su se razvile poslije otkrića glasovite terra roxe, tamnocrvenih dubokih zemljišta izvanredno pogodnih za tu kulturu. Najnovije doba (konac XIX. i početak XX. st.) obilježeno je ponovnim razvojem rudarstva u unutrašnjosti. Zbog takva razvoja i prirodnih prilika, moguće je izdvojiti na jugoistoku tri manja ekonomsko-geografska područja: Minas Gerais, dolina Paraíbe i São Paulo, kojima se zbog posebna značenja priključuje grad Rio de Janeiro. Minas Gerais, nekad samo zlatno i dijamantno područje (Diamantina), danas je važno glavno središte brazilske teške industrije. Željezo (23% svjetskih rezervi) i mangan uz krom, nikal, molibden, olovo, platinu, tungsten i boksit čine danas temeljnu vrijednost tog industrijskog područja s centrom u Belo Horizonte, koje osim izlaza na more u Riu, ima i svoju vlastitu vezu s Vitóriom i Camposom (pored lokalne veze za Caravellas). São Paulo je s monokulturom kave postao najbogatije agrarno područje države (50% brazilske agrarne produkcije, prosječno 800.000 t kave godišnje). Tendencije razvoja drugih kultura također su znatne (pamuk 1/3 državne proizvodnje, kukuruz, riža) pored pretežno lake industrije (tekstil). To je istodobno i najvažnije prometno čvorište svih glavnih veza unutrašnjosti s morem, od São Paula na Santos ili dolinu Paraíba—Rio de Janeiro. Nakon opadanja plantaža šećera i koncentracije produkcije kave na višim zemljištima São Paula, dobila je dolina Paraíbe, pored svoje prometne važnosti, novo značenje u kulturi riže i naranača, a prometni joj položaj određuje izgradnju velikog metalurškog centra (Volta Redonda). Rio de Janeiro nastao je u prostoru odlične prirodne luke. Razvio se u središte velike gradske aglomeracije, koja se vezala uz glavni grad s mnogobrojnim manjim industrijama i intenzivnim voćarskim i povrtlarskim farmama.
3. Južni Brazil (države Paraná, Santa Catarina, Rio Grande do Sul) je dio ravnijeg prelaznog kraja s umjerenom klimom, u kojoj su naglašena godišnja doba. Plantažno gospodarstvo s razvijenim monokulturama nije zbog toga ovdje nikada imalo znatnije razmjere, te je to kraj najmlađe kolonizacije evropskih useljenika (Nijemci, Holanđani, Talijani, Poljaci). Poljoprivredne tradicije doseljenika odredile su agrarnu produkciju ovog područja: kukuruz, krumpir (Nijemci), riža i vinova loza (Talijani), drvo maté, stočarstvo i mljekarstvo (Švicarci), te izvoz i preradba drveta araukarija. Industrija se oslanja na poljoprivrednu produkciju. Razvoj joj je olakšan otvaranjem manjih ugljenih rudnika. Glavna su naselja na unutrašnjim višim ravnima. Te su spojene preko strmog obalnog odsjeka s manjim lukama, među kojima veće značenje ima Paranaguá kao izlaz za vodeći grad Curitibu. Glavni centri na jugu su stara luka Porto Alegre i Rio Grande.
4. Unutrašnje područje Mato Grosso je rijetko naseljen teritorij golemih savanskih prostora (campos) s malim izoliranim naseljima. Današnje ekonomsko značenje daje mu ekstenzivno stočarstvo, a već dosad otkrivena mineralna ležišta pogoduju razvoju rudarstva (mangan, željezo, nikal), ali da se ta prirodna bogatstva iskoriste, potrebno je bolje prometno povezivanje tog prostora s razvijenim oblastima na istoku (dosad je izgrađena samo jedna pruga do Porto Esperanza na Paraguayu). Gravitacija prema moru upravljena je Paraguayem i Paranom prema argentinskoj La Plati, te se zbog toga velika pažnja posvećuje projektima izgradnje novih željezničkih pruga iz São Paula prema unutrašnjosti Mato Grossa u vezi s državnim regionalnim planiranjem ekonomskog razvoja te oblasti.
5. Amazonska ravan (države Amazonas, Para te najveći dio države Maranhão) je kraj vrlo rijetko naseljen (0,7 st. na 1 km2). Iako je čitav prostor plovnom mrežom vodenih putova orijentiran prema Atlantiku, nije se u obalnom dijelu razvilo neko značajnije naseljeno i ekonomski naprednije područje. Razvoj plantaža šećerne trske nakon kraćeg perioda prosperiteta pod konac XVII. st. ubrzo je pao, a s njim i značenje Beléma, koji je stvoren kao izlazna luka tog teritorija. Unutrašnjost nepreglednog područja selvasa izazvala je veći ekonomski interes tek pod konac XIX. st., zbog eksploatacije kaučuka. God. 1910 B. je davao 80% svjetske produkcije kaučuka, dok je 1924 taj udio pao na samih 7%. Umjetno stvorene plantaže izvan Južne Amerike snizile su na minimum vrijednost iskorišćivanja prirodnih šuma kaučuka. Pokušaj sjeveroameričkog kapitala (Ford), da se podignu domaće plantaže, nije uspio. Ipak je izvoz kaučuka omogućio formiranje mnogih naselja toga golemog amfibijskog područja, u kojem je najveće značenje dobio Manáos posredujući s Belémom u svoj pomorsko-riječnoj trgovini.
Opće ekonomsko i trgovačko značenje. B. je kao privredna cjelina pretežno poljoprivredna zemlja. God. 1940 radilo je u poljoprivredi 9,453.510 st., 1,4 mil. uposleno je u manufakturi, 473.676 u transportu, 390.560 u ekstraktivnoj industriji i 310.726 u javnim službama. Poljoprivredna produkcija je najvećim dijelom odraz ranijeg neravnomjernog razvoja. Iako se stanje prema prvom deceniju XX. st., kad su samo kava i kaučuk iznosili 9/10 ukupnog izvoza, znatno popravilo, težnja što većoj raznovrsnosti poljoprivredne produkcije ostaje i dalje najvažnija briga brazilske ekonomske politike. God. 1947 usvojen je plan, koji je obuhvatio niz mjera usmjerenih izmjeni dotadašnje polukolonijalne ekonomije, osnovane na monokulturama. Industrija, koja se osobito intenzivno razvija nakon I. svjetskog rata, porasla je u II. svjetskom ratu uz značajnu pomoć sjeveroameričkih kapitala. Ipak, mjere nacionalizacije (rudnici, energetska vrela, bazična industrija) ograničuju pritjecaj stranog kapitala. Glavna je pažnja usmjerena teškoj bazičnoj industriji za pokriće vlastitih potreba i tekstilnoj za vlastito tržište i afirmaciju na stranima (južnoameričkom, afričkom i azijskom, na koja su brazilski proizvodi prodrli za vrijeme II. svjetskog rata). U izvozu su još uvijek na prvom mjestu kava i kakao, na drugo mjesto dolazi pamučno vlakno, tkanine, a zatim meso, kože, drvo, carnauba, vosak, naranče i sjemenje ricinusa. Ukupni je izvoz po tonaži (za razliku od vrijednosti) znatno manji od uvoza (1951 omjer je 4,851.889 t prema 10,994.491 t). To je istaknuta karakteristika poslijeratnog doba zbog povećanog uvoza ugljena i nafte te opreme i uređaja za izgradnju novih industrija i izvođenje ostalih radova.V. R.
LIT.: P. Denis, Amérique du Sud, I—II, Géographie universelle, Tome XIV, Paris 1927; K. Knoch, Klimakunde von Südamerika, Handbuch der Klimatologie, II, Berlin 1930; O. Maul, Fr. Kühn, K. Troll i W. Knoche, Südamerika, F. Klute, Handbuch der geographischen Wissenschaft, Potsdam 1930; Pr. E. James, Latin America, The Odyssey Press, New York 1942; M. L. Cooke, Brasil on the March, A study in International Cooperation, New York 1944; A. Siegfried, Le développement économique de l’Amérique latine, Paris 1947; A. Волков, Латинская Aмерика, Aкадемия Hayк CCCP, Тихоокеанскuй институт, Mocквa 1948; J. Beaujeu-Garnier, L’Amérique Latine, Paris 1949.
Hidrografske osobine. Hidrografski se Brazil dijeli na tri područja: porječje Amazone obuhvaća 60% teritorija, porječje La' Plate 17%, a ostatak pripada ostalim porječjima istočnog Brazila
O najvažnijoj rijeci v. Amazona.
Pojedini pritoci Amazone ističu se također svojim dimenzijama. Madeira i Purús nadmašuju svojom duljinom Dunav. Osim toga obiluju i vodom. Tako je Madeira na ušću široka za visoke vode 25 km, a duboka 15—60 m. Ušće Xingúa široko je 15 km. Rijeka Tocantins ima samostalno ušće (Pará), ali je ono spojeno brojnim rukavima s ušćem Amazone, pa se stoga može i Tocantins uvrstiti u Amazonski sustav. Po boji vode razlikuju domaći stanovnici među amazonskim pritocima: rios brancos (bijele rijeke) i rios negros (crne rijeke). Prve nose velike količine mulja i stoga su žućkaste boje, a druge imaju modrocrnu vodu od humusne kiseline u vezi s truljenjem biljnih ostataka (Rio Negro, Japurá, Tocantins, Araguaia, Tapajóz i dr.).
Razvodnica prema susjednim porječjima na nekim je mjestima niska i uska, tako između Rio Branca i Essequiba te između Tapajóza i Paraguaya. Mjestimice je razvodnice nestalo, te je došlo do spajanja voda. Poznata je bifurkacija rijeke Casiquiare, koje jedan krak teče u Rio Negro, a drugi u Orinoco. U kišno doba postoji bifurkacija prema porječju La Plate, i to preko zajedničkih izvorišnih močvara Guaporé i Paraguaya.
Od porječja La Plate pripadaju Brazilu samo gornji tokovi Paraguaya, Parane i Uruguaya. Paraguay je posve nizinska rijeka, dok Paraná i Uruguay teku znatnim dijelom kroz duboko usječene doline s brzicama i slapovima. Nizinski karakter dobivaju one tek u pograničnom području.
S istočnih pristranaka Brazilskog visočja teku mnoge rijeke prema oceanu, i ovdje se razvilo nekoliko samostalnih riječnih sustava. Glavne rijeke istočnog Brazila jesu: Parnaíba, Jaguaribe, São Francisco, Jequitinhonha, Doce i Parnaíba do Sul. Među njima se ističe São Francisco, koji dolazi iz središnjeg gorskog područja i probija primorski greben. Donjim tokom protječu ove rijeke primorskom ravnicom. Zaljevi, u koje utječu, potopljene su riječne doline ili lagune, odijeljene od mora riječnim i morskim nanosima. Najveće su uvale Lagoa dos Patos (8000 km2) te plitka Lagoa Mirim (2500 km2). Opreka kišnog i sušnog razdoblja dolazi do izražaja u vodostaju tih rijeka, a neke od njih gube vodu u sušno doba te uopće ne dopiru do mora.
Brazil ima oko 40.000 km plovnih rijeka. S obzirom na obilje vode velike su rijeke od prirode dobri plovni putovi. No mnoge se brazilske rijeke ruše u gornjem ili srednjem toku brzicama i slapovima, i ove partije označuju završetak, odnosno prekid plovidbe. Neke se brzice za visoke vode svladavaju na nizvodnom putu bez opasnosti. Uzvodni je put teži, te se manji brodovi tegle s obale. Prema tome je plovna linija za visoke vode dulja nego za niske. Na Tocantinsu, Xingúu i Tapajózu slapovi su blizu ušća, te su plovne linije donjega toka kratke. Iznad slapova neke su rijeke ponovo plovne (Madeira, Tocantins, São Francisco). Na mjestima, gdje se prekida plovidba, stvorila su se naselja i pristaništa, koja žive od prekrcavanja robe: Itaituba na Tapajózu, Souzel na Xingúu, Alcobaça na Tocantinsu, S. Antonio na Madeiri. Dosad zaobilazi željeznica slapove jedino na Madeiri (od 1913), i tako je uspostavljena prometna veza između donje i gornje Madeire. Započeta je gradnja željeznice uz slapove Tocantinsa, da se iskoristi vodeni put srednjeg Tocantinsa i Araguaia. Na gornjem São Franciscu završava plovidba poviše slapova Paulo Affonso kod mjesta Juazeiro, a odatle je provedena željeznička pruga izravno do mora kod São Salvadora. Tako je plovidba na donjem S. Franciscu ostala izolirana od one na gornjem.
Na Amazoni i nekim njezinim pritocima pomažu plovidbi istočni vjetrovi (otklonjeni pasati), koji pušu od lipnja do prosinca. Koristeći se ovim vjetrom, jedrenjaci su stizali od ušća Amazone do Manausa za 40 dana, dok su pomoću vesala trebali najmanje dvostruko više vremena.
Preko niskih razvodnica Indijanci prenose čamce, što je prije uvođenja modernog prometa imalo veliko značenje, osobito za prijelaz iz porječja Amazone u porječje La Plate.
Postoji nekoliko tradicionalnih tipova brodova, osobito u porječju Amazone: gaiolas su obični riječni brodovi staroga tipa, vigilingas su brodovi za polunjaritimnu plovidbu u estuariju Amazone, a batelãos su glomazne teglenice, koje u povoljnim prilikama prelaze i brzice. Već u prvoj polovici XVIII. st. bila je organizirana redovita plovidba. Parobrodi su uvedeni 1866 i potisnuli su jedrenjake. Time ipak nije promet bitno porastao, jer se doskora počinje osjećati konkurencija željeznica. Tamo, gdje su bile izgrađene željezničke pruge, riječna je plovidba izgubila važnost, a na nekim je manjim rijekama posve napuštena. To je slučaj osobito u istočnom i jugoistočnom Brazilu. Ostala je nedirnuta važnost plovidbe u Amazoniji. No ni ovdje nije promet velik, jer rijeke teku kroz rijetko naseljena i gospodarski nerazvijena područja.
Morski brodovi plove na Amazoni do Iquitosa (oko 3880 km od ušća), na Madeiri do S. Antonia, a usto ulaze u estuarije istočnobrazilskih rijeka. Drugi pojas čini plovidba na Amazoninim pritocima i na manjim istočnobrazilskim rijekama, i to pomoću plićih riječnih brodova s gazom od 1,3—2 m. Treći pojas čini povremena plovidba malim parobrodima, koji za visoke vode prelaze brzice i na nizinskim rijekama dolaze gotovo do izvorišta. Neki se plitki brodovi pokreću ovdje pomoću zračnog vijka.
Riječni promet održavaju brazilska parobrodarska društva obalne i riječne plovidbe (najveće Lloyd Brazileiro). Jedino je Amazona otvorena i za strane brodove, i to već od 1867.
Visinske razlike i velike količine vode u rijekama čine, da Brazil raspolaže velikom vodenom snagom, koja se procjenjuje na 20 mil. KS. Od toga je iskorišćeno 1,8 mil. KS (1949), i to uglavnom uz atlantsku obalu. Najviše hidrocentrala ima u okolici dvaju milijunskih gradova: Rio de Janeira (70 centrala) i Sao Paula (137 centrala).
LIT.: South America Pilot, Washington 1927; Le Brésil, Rio de Janeiro 1937; The South America Handbook, London 1951.Z. D.
Povijest. Brazil je 7. II. 1500 otkrio Španjolac Vicente Pinzón, do 1493 zapovijednik Kolumbova broda Niña, koji je 1499 krenuo samostalno sa 4 karavele preko Atlantika. On nije osvojio Brazil, pa je slava otkrića Brazila pripala Portugalcu Pedru Álvaresu Cabralu, koji ga je zaposjeo u svibnju 1500 i nazvao Veracruz. Obalu je 1501 istražio Vespucci, a 1514 otkriveno je ušće La Plate. Ime Brazila potječe navodno od tvrdog crnog ili crvenkastog drveta brazila (Caesalpinia echinata), koje izvoze već od XVI. st. Kako Portugalci nisu tu našli zlata ni mirodija, upućivali su u Brazil kažnjenike, a od 1548 prognane Židove. Ivan III. (1521—57) podijelio je Brazil 1534 na 15 capitanosa, ali je 1548 uveo jedinstvenu upravu. Guverner Thomé de Souza (1549—52) osnovao je grad São Salvador (Baía), 1551 doveo prvog biskupa i uspostavio suca, financijskog stručnjaka, te admirala, kojemu je povjerio nekoliko brodova. U isto vrijeme s organizacijom katoličke crkve, u Brazil dolaze i francuski Hugenoti, ali ih guverner Mem de Sá (1557—72) tjera 1567 iz zemlje. Nakon toga pokušavaju pokršteni Indijanci pružiti Portugalcima otpor, pa ovi osnivaju čete bandeiros, koje u toku XVII. st. okrutno uništavaju domoroce, u uzaludnoj potrazi za zlatom. Uništavanje se nastavilo i kasnije, a Indijanci su se uspjeli održati najviše u prašumama.
U XVI. i XVII. st. pokušavaju Francuzi i Holanđani prodrijeti u Brazil, koji je od 1580 do 1640 pod vlašću španjolskih Habzburga. Tako Francuzi 1595 provaljuju u zemlju, 1612 osnivaju São Luiz, ali ih Portugalci 1615 protjeraju. Holandska zapadnoindijska kompanija uputila je 1624 flotu od 23 jedrenjaka sa 500 topova i 1700 boraca, koji su 9. V. zauzeli São Salvador i dospjeli do Pernambuca. Holanđani su se neko vrijeme uspješno borili protiv Portugalaca, ali su konačno 1654 protjerani iz zemlje. Za Španjolskog nasljednog rata napada Rio de Janeiro francuski kapetan Du Clerc sa 7 brodova i 1000 boraca, ali je 1711 ubijen, a posada masakrirana. Da osvete taj poraz, upute Francuzi admirala Duguay-Trouina, koji 12. IX. 1711 sa 16 brodova, 4000 boraca i 738 topova napadne i osvoji Rio de Janeiro. Grad je napustio tek onda, kad ga je opljačkao i primio 600.000 cruzadosa odštete. Upadi Francuza imali su prvenstveno ekonomsko značenje. Oni su htjeli osvajanjem te zemlje s mnogo prirodnih bogatstava popraviti svoje poljuljane financije. U samoj zemlji dolazilo je češće do nereda i nemira. Između ostaloga, portugalska uprava je morala ugušiti ustanke mješanaca domorodaca i Portugalaca, paulista, lovaca na robove, koji su krajem XVII. st. otkrili u području Minas zlato i osamostalili se u svom gradu São Paulu; pokoreni su tek 1707.
Brazil se u XVIII. st. ekonomski naglo osamostaljuje, pa 1714 postaje potkraljevstvo s glavnim gradom Baía, a 1763 se potkralj seli u Rio de Janeiro. Pošto su 1739 u pokrajini Minas otkrivena nalazišta dijamanata, počeli su, pod utjecajem sjevero-američkih oslobodilačkih ratova i Francuske revolucije, ustanci domorodaca s ciljem, da se ukine ropstvo i zemlja oslobodi od Portugala. Vođa jedne pobune, Tiradentes, ubijen je 1792. Bježeći ispred Napoleonova generala Junota, doplovio je portugalski kralj Ivan IV. sa 20 brodova i dijelom državne riznice u Brazil i iskrcao se 23. I. 1808 u Baíji. Iz prijestolnice Rio de Janeiro upravljao je zemljom razvivši trgovinu, obrt i kulturni život, tako da je naglo porastao izvoz riže, pamuka i dr. Za velike investicije (kazališta, tiskare, škole i dr.) uveo je visoke poreze, pa je 26. II. 1821 planula buna, tako da je kralj 22. IV. abdicirao u korist svog sina Pedra I. i vratio se u Lisabon. Brazil se 7. IX. 1822 proglasio nezavisnom izbornom carevinom (1822—89), 12. X. izabran je Pedro za cara, a 9. I. 1824 proglašen je ustav. Portugal je to odcjepljenje priznao 1825. Zbog pograničnih prostora i ekonomskog nadmetanja, došlo je 1825 do dugotrajnoga rata s Argentinom, koji Brazil izgubi 1828 i morade priznati nezavisnost Bande Oriental (Urugvaj). Pedro I. abdicirao je 7. IV. 1831 u korist svog 5-godišnjeg sina Pedra II. i vratio se u Evropu. Namjesničko vijeće nije uspjelo suzbiti ustanke republikanaca i federalista, pa Brazil 6. VIII. 1834 postade federativna monarhija podijeljena u 20 država i 2 pokrajine. U drugom ratu s Argentinom (1850) izvojeva Brazil u savezu s Paragvajem pobjedu i kroz 5 godina ostade gospodar Urugvaja, zbog čega je 1864 došlo do dugotrajnog rata, ovaj put protiv Paragvaja. Brazil je u savezu s Argentinom i Urugvajem izvojevao pobjedu u više bitaka na kopnu i moru (186y kod Tuyutya) čime je podigao svoj ugled, ali i revolucionarne težnje ratovima osiromašena naroda. Kći Pedra II., Izabela, 13. V. 1888 definitivno ukida ropstvo, ali pobunjeni posjednici i vojska 15. XI. 1889 ukidaju carstvo i osnivaju saveznu republiku po uzoru na USA, proglasivši vođu pobune, generala Fonseca, prvim predsjednikom. Na početku republike nižu se razni ustanci, među kojima i pobuna mornarice 1893.
U I. svjetski rat protiv Njemačke i Austrije stupio je Brazil 26. X. 1917 kao saveznik USA, jer su mu njemačke podmornice torpedirale trgovačke brodove. Sredivši iza rata unutrašnje razmirice, republika razvija ekonomsku i kulturnu djelatnost države, ali 1922 zbog financijske krize dolazi do ustanka u Rio de Janeiru, a 1924 u São Paulu. Brazil je 1926 istupio iz Lige Naroda, a velika financijska kriza (1929—34) zbog pada cijene kave za 75%, dovodi do pobune, nakon koje predsjednik Vargas 10. XI. 1937 raspušta sve stranke i izdaje novi ustav. U II. svjetski rat protiv Njemačke i Italije stupio je Brazil 22. VIII. 1942, a sada je član Organizacije Ujedinjenih Naroda.
LIT.: H. Handelsmann, Geschichte von Brasilien, Berlin 1860; J. F. Pambo Rocha, Historia de Brazil, Rio de Janeiro 1905; G. J. Bruce, Brazil and Brazilians, New York 1914; A. Botelho, Brésil et ses relations exterieurs, Paris 1935.M. Dt.
Državno uređenje. Brazil je bio pod vlašću Portugala do 1822. Te godine, 1. VIII., brazilski ustavotvorni parlament proglasio je nezavisnost Brazila. To novo stanje Portugal je priznao ugovorom od 29. VIII. 1825. Na osnovu prvog ustava od 1824, Brazil je bio monarhija i unitaristička država. Međutim, republikanske i federativne težnje počele su se brzo širiti, ali do njihova ostvarenja došlo je tek 1889. Tada je monarhija oborena, a revolucionarna je vlada proglasila, da će Brazil ubuduće biti republika, a njeno državno uređenje federativno. Na bazi tih načela ustavotvorni kongres izglasao je novi ustav 1891, ali taj ustav nije dao zemlji unutrašnji mir. Mnogobrojne pobune redale su se do 1906. Tek poslije toga Brazil je živio četvrt stoljeća u miru i napretku. Zbog ekonomske krize došlo je opet do pobune 1930. Za predsjednika vlade došao je tada Getulio Vargas, koji je sam donio najprije ustav od 1934, a zatim ustav od 1937. Karakteristična crta ovog drugog ustava bijaše u tome, što je on kombinirao federativni sa staleškim sistemom, i to u dosta jakoj mjeri. Pokraj političkih domova, od kojih je jedan predstavljao cijeli narod federacije, a drugi bar djelomično posebne države, on je ustanovio i staleški dom, sastavljen od predstavnika raznih grana proizvodnje. Taj je dom vršio savjetodavnu ulogu, kada se radilo o zakonskim prijedlozima, koji su bili od interesa za narodnu ekonomiju. 1946 taj je ustav zamijenio novim, koji je uspostavio stari ustav od 1891 s obzirom na mnoge institucije. Tako su po njemu predsjednik i potpredsjednik birani na 5 godina, i ne mogu biti ponovo birani. Napušten je sistem triju i primijenjen sistem dvaju domova, prema federativnom načelu. Pravo glasa obavezno je za muškarce i zaposlene žene između 18 i 65 godina, a inače je fakultativno. Ali, kako je uživanje prava glasa uvjetovano pismenošću, velik broj građana nema to pravo.
Brazil je sastavljen od 20 posebnih država, federativnog teritorija Acre i jednog federativnog distrikta. Svaka posebna država mora biti republikanski uređena, s odijeljenom zakonodavnom, upravnom i sudskom vlašću. Njihovi su guverneri i zakonodavni parlamenti birani, a suci su imenovani.J. Sć.
Jezik. U Brazilu je državni i nacionalni jezik portugalski, koji se ponešto razlikuje i u vokalima i u konzonantima, a donekle i u oblicima od portugalskog jezika u Evropi, slično kao što se razlikuje engleski u Sjevernoj Americi od engleskog u Engleskoj.
Državni blagdani. 1. siječnja; 1. svibnja; 7. rujna (Proglašenje nezavisnosti); 15. studenoga (Proglašenje republike); 25. prosinca.Č. M.
Novac. Novčana jedinica cruzeiro (Cr$ ili cruz.), prije milreis, podijeljen na 100 centavosa. Od 14. VII. 1948 zlatni paritet 0,486363 g finoga zlata = 1 cruzeiro; 5,40461 USA-centa za 1 cruzeiro, a 18,50 cruzeira za 1 USA-$. Novčanice od 1, 2, 5, 10, 20, 100, 200, 500 i 1000 cruzeira. Metalni novac od 10, 20 i 50 centavosa i 1 i 2 cruzeira. Različiti kursovi prema vrsti transakcije. A kurs je Paritetni kurs Internacionalnog monetarnog fonda, iznosi 1 USA-$ = 18,5 Cr$, odnosno 100 Cr$ = 5,405 USA-$. B kurs kod kupnje deviza, 1 USA-$ = 18,38 Cr$, odnosno 100 Cr$ = 5,4407 USA-$. C kurs kod prodaje deviza i USA-$ = 18,73 Cr$, odnosno 100 Cr$ = 5,341888 USA-$. Ostali kursovi bili su u početku 1954 do 82 Cr$ za 1 USA-$. Paritet u dinarima od 3,66 do 16,33 dinara za 1 cruzeiro.I. Be.
Mjere. Metrički sustav jedinica mjera uveden je 1889, ali su ostale u upotrebi i stare jedinice. Za težinu: 1 oitava = 3,59 g, 1 libra = 459,033 g, 1 arroba = 14,69 kg, 1 quintal = 58,76 kg, 1 vreća šećera = 50 kg, 1 bala kave =60 kg, 1 bala kakaa = 60 kg, 1 bala pamuka (ima promjenljivu vrijednost) = 80, = 140, = 180, = 225 kg, i bala duhana 70 kg (prosječno); prostorne mjere: 1 alqueire = 40 l u Rio de Janeiru, = 50 l u Paráu, = 320 l u Paranaibi, 1 canada = 2,77 l, 1 cuartilho = 1/4 canade = o,69 l, 1 garrafa = 0,666 l, 1 fanga = 16 cuarta = 145,1 l, 1 pipa = 479,16 l, 1 tonel = 2 pipe = 958,3 l, 1 moio = 21,76 hl; za duljinu: 1 covado = 68,49 cm, I vara = 1,1 m, 1 passo = 5 pesa = 1,65 m, 1 milha (mile) = 1955 m, 1 legoa = 20.000 pesa = 6,6 km; za površinu: I tarefa = 30—44 ara, 1 cuarta=37,1 ara, i alqueire = 2,42 ha u São Paulu i Parani, = 4,85 ha u Rio de Janeiru, = 48,4 m u Goyazu i Espíritu Santu.Č. M.
RIBARSTVO
Duž 4300 nm duge obale teritorijalnog mora i u rijekama ustanovljeno je do 2500 vrsta riba, ali se velika jata rjeđe susreću.
Ribolovu se do posljednjeg vremena nije obraćala osobita pažnja, i tek je u poslijeratnim godinama započelo sistematsko ispitivanje mogućnosti oko podizanja ribolova. Ribolov je najviše razvijen u suptropskom području na južnim obalama do granice Urugvaja, koje obiluju ribom i gdje je dno čisto i prikladno za kočarenje. Premda su ribolov, preradba i konzerviranje riba u posljednjim godinama povećani, Brazil uvozi oko 25.000 i bakalara.
Vrste riba i način lova. Od pridnenih riba najviše se love oslić (mol, Cynoscion othonopterus) i Corvina (riba suptropskih i tropskih mora), od pelagičnih vrsta srdela (Pilchard) i skuša, a od rakova jastog i velika kozica. U tropskim se vodama lovi morski pas Cacáo (Carcharinus limbotus). U porječju Amazone dobar je ulov velike ribe pirarucu (Arapaima gigas), sisavca Amazone Aianatus inungius i kornjača. U mirnim vodama, daleko od glavnih struja, pojavljuje se u velikim jatima najkrvoločnija riba svijeta piranha (Pygocentrus piraya). Starosjedioci (Indijanci) lovili su udicom s kopna, zatim stupicama, vršama, udicom i ostima iz splavi i domorodačkih čamaca. Doseljenici Evropljani (Portugalci), a kasnije i Azijci (Japanci) uvode počevši od 1910 mreže stajaćice i potezače različnih tipova za lov srdela. Za ove mreže izgrađuju se male brodice poput naših gajeta, a za lov pridnene ribe mali obalni kočari. Posljednjih godina uvozi se i kružna mreža lampara kalifornijskog tipa za lov srdela, koja je mnogo prikladnija od potezače, t. zv. Cercos, a izgrađuju se i kočari veće tonaže i jačine motora.
Razvitak ribarstva i glavni ribarski centri. Ovaj prijelaz s primitivnog na naprednjiji i ekonomičniji ribolov vrši se uglavnom na području glavnih luka: Rio de Janeiro, Santos, Rio Grande i Recife (Pernambuco), gdje je još prije II. svjetskog rata izgrađeno oko 30 tvornica sardina. Ali povećanje ulova prema tamošnjim prirodnim mogućnostima, s obzirom na tropsku klimu i nestašicu prijevoznih sredstava, uvjetovano je izgradnjom modernih tržnica, hladnjaka, ledenica i skladišta za manipulaciju ribom. Tako su najprije u Rio de Janeiru, najvećoj ribarskoj luci Brazila, izgrađena takva skladišta i prva moderna tržnica, a posljedica je toga bila, da se mjesečni dovoz ribe popeo prosječno na 2000 t. Znatan dio te ribe izvozio se u industrijski najjače razvijenu državu São Paulo. Međutim, na osnovu plana za unapređenje ribarstva u ovom području, izgrađeni su 1952 u Santosu, 50 km od São Paula, tvornica leda i rashladna skladišta s kapacitetom od 500 t dnevno. U ovoj je luci registrirano preko 200 ribarskih brodova s motorima od 30—240 KS. Daljnjim razvitkom ribarstva u Santosu moći će se zadovoljiti potrebe prehrane pučanstva države São Paulo (8 mil.). Rio Grande treća je po važnosti ribarska luka, u kojoj se izgrađuju rashladna skladišta. Ova je luka baza ribolovnih ekipa danskih i švedskih ribarskih poduzeća, koja su 1952 na poziv vlade Brazila stigla s najsuvremenijom brodskom opremom. Iz Švedske ,i Danske upućen je i po jedan brod radi podučavanja tamošnjih ribara u suvremenim metodama skandinavskog ribolova. U Recifeu (Pernambuco) proradila je 1952 tvornica za duboko zamrzavanje jastoga i kozica namijenjenih izvozu u USA. Ulov ribe raste s izgradnjom novih kapaciteta za preradbu, rashladnih skladišta i ledenica te intenziviranjem ribolova. Kako se vidi iz statističkih podataka organizacije FAO za 1950/1951 porastao je ulov od 103.300 t ulovljene ribe 1939 na 155.000 t 1950.
Srdela i kozica glavne su sirovine za preradbu u konzerve.
Uprava, školstvo i naučne ustanove. Vrhovni savezni organ za upravljanje ribarstvom je Odsjek za lovstvo i ribolov, Odjel animalne proizvodnje Ministarstva poljoprivrede (Divisão de caça e pesca, Departamento Nacional da producão animal, Ministério de agricultura — Rio de Janeiro). U njegovu se sklopu nalazi Eksperimentalna stanica za biologiju i ribogojstvo u Pirassunungi u državi São Paulo (Estação Experimental de biologia episcicultura). Ova stanica ispituje aklimatizaciju Cichlida (Cichla temensis i ocellaris), koje su prenesene iz voda sjevernog u vode južnog Brazila. Podstanica u Lagoa dos Quadros uspješno je prenijela Ondothestis bonariensis. U državi São Paulo postoji Odsjek za lovstvo i ribolov Odjela za animalnu proizvodnju pri Sekretarijatu za poljoprivredu, industriju i trgovinu (Divisão de proteção e produção de peixes e animais silvestres, Departamento de produção animal, Secretaría da agricultura, Industria e Comercio — São Paulo). Odsjek pomoću svojih biologa vrši biološka istraživanja iz oblasti slatkovodnog ribarstva; u njegovu se sklopu nalazi Institut za morsko ribarstvo (Instituto de pesca maritima) u Santosu, koji je prava škola za morsko ribarstvo. To je ujedno i naučno-eksperimentalni centar za proučavanje problema praktičnog ribarstva. Počeo je raditi 1932 kao ribarska škola, a tek se kasnije razvio i u pravcu eksperimentalnog zavoda za ribarsku privredu. Uz odjele za instruktažu postoji: tehnički odjel (statistika, ribolovni alati, metode ribolova i kontrola tržnica), tehnološki (preradba i manipulacija ribom), akvarij i ribarski muzej. Instruktaža se vrši u obliku povremenih tečajeva za pojedine struke i grane ribarstva (na pr. za motoriste, tehničare riblje industrije, za zamrzavanje i hlađenje ribe i t. d.). Institut je 1951 nabavio u Njemačkoj istraživački brod dug 18,5 m, kojega se posada sastoji djelomično od ribara Nijemaca. Ovaj brod vrši pokuse novim tipovima mreža i istražuje biološki nova lovišta (bankove) na otvorenom moru. Ima radio-stanicu (odgojni radio) s emisijama iz naprednog ribarstva, održava vezu s ribarskim brodovima u proizvodnji i t. d. 1946 osnovan je u São Paulu u sklopu Odjela za animalnu proizvodnju, Sekretarijata za poljoprivredu, industriju i trgovinu i poseban Oceanografski institut za biološka i oceanografska istraživanja s obzirom na potrebe ribarstva, kao i na tehnološka istraživanja u vezi s konzerviranjem ribe.
Treba spomenuti i poluprivatnu ribarsku školu Darcy Vargas u Rio de Janeiru (Escola de pesca Darcy Vargas-Marembaia, Rio de Janeiro). Ova se škola uzdržava doprinosima dobrotvornih društava i državnom subvencijom. Program obuke isti je kao i u Institutu za morsko ribarstvo u Santosu, a na školovanje se primaju isključivo djeca ribara. Na sakupljanju, determinirani u i konzerviranju mnogobrojnih vrsta vodene faune radi Nacionalni muzej Ministarstva prosvjete (Museo nacional, Ministério da educação — Rio de Janeiro, D. F.).
LIT.: World Fisheries Yearbook, Grimsby 1949; Fisheries Bulletin, FAO, Washington, D. C., USA, Vol. III, No 5, IX—X, 1950; Fishery Research and educational Institutions in North and South America, FAO, Washington, D. C., USA, 1950; Yearbook of Fisheries statistics FAO, Rome 1953; Commercial Fisheries Review, Washington 1950—1953.L. Kć.
VOJNOPOMORSKE SNAGE
Vojnopomorske snage Brazila nalaze se pod upravom posebnog Ministarstva mornarice, a operativno vodstvo ratne mornarice u rukama je načelnika pomorskog štaba. Ratna je zastava zelene boje, u sredini ima žuti romb, u kome se nalazi modri krug s bijelim zvjezdicama i bijelom trakom, na kojoj je napisano Ordem e Progresso. Nazivi oficirskih činova slični su kao u našoj mornarici, a oznake činova gotovo su iste kao u britanskoj. Mornarica obuhvaća oko 1300 oficira, nešto preko 20.000 podoficira i mornara i oko 4000 vojnika mornaričke pješadije. Kao i u drugim južnoameričkim državama domaća brodograđevna industrija nije donedavna još bila osposobljena za gradnju većih ratnih jedinica. Stoga se flota sastoji uglavnom od brodova građenih u inozemstvu ili nabavljenih od većih stranih ratnih mornarica. U zemlji su građeni samo razarači i nekoliko manjih jedinica. Pomorske baze nalaze se u Rio de Janeiru, Belému, Natalu, Recifeu i São Salvadoru, a jedna riječna baza u Ladarivu.
Glavne jedinice flote: 1 stariji bojni brod, Minas Gerais, sagrađen u Velikoj Britaniji 1907—1910, obnovljen 1939—1943 (19.500 t, 21 čv, 12 topova od 305 mm, 14 topova od 120 mm, 4 p. a. topa od 76 mm, 4 p. a. topa od 40 mm, 2 topa od 47 mm, oklop 225 mm na bokovima, 225 mm kule i baterije). Drugi brod , iste klase, São Paulo, bio je prodan kao staro željezo, ali je na putu u brodogradilište 1951 potonuo.
2 krstarice, sagrađene u USA 1935—1939: Almirante Barroso i Almirante Tamandare (9700 t, 32,5 čv, 15 topova od 152 mm, 8 topova od 127 mm, 28 p. a. topova od 40 mm, 20 p. a. topa od 20 mm, 4—6 aviona, 2 katapulta; oklop 38—127 mm na bokovima, 76—127 mm kule, 50 mm i 76 mm palube).
9 razarača, sagrađenih u zemlji 1940—1951: Acre, Ajuricaba, Amazonas, Apa, Araguari, Araguaia (1470 t, 35,5 čv, 4 topa od 127 mm, 4 p. a. topa s 40 mm, 4 p. a. topa s 20 mm, 8 torpednih cijevi 533 mm). Greenhalgh, Marcílio Dias, Maris E. Barros, sagrađeni prema nacrtima i od materijala iz USA (1520 t, 36,5 čv, 5 topova od 127 mm, 4 p. a. topa od 40 mm, 4 p. a. topa od 20 mm, 4 torpedne cijevi 533 mm).
8 fregata, sagrađenih u USA 1943—44: Babitonga, Baependi, Baurú, Baberibe, Benevente, Bertioga, Bocaina, Bracui (1290 t, 19 čv, 3 p. a. topa od 76 mm, 2 p. a. topa od 40 mm, 4 p. a. topa od 20 mm, 3 torpedne cijevi 533 mm, bacači dubinskih bombi).
3 podmornice, sagrađene u Italiji 1936—37: Tamoio, Timbira, Tupi (607/853 t, 14/7, 7 čv., 1 top od 100 mm, 6 torpednih cijevi 533 mm).
5 korveta, sagrađenih u zemlji 1941—1945 (920 t, 12 čv, 1 top od 76 mm, 4 p. a. topa od 20 mm, 4 bacača dubinskih bombi).
5 korveta-minonosaca, sagrađenih u zemlji 1937—1940 (552 t, 14 čv, 1 top od 100 mm, 4 p. a. topa od 20 mm, 50 mina).
2 riječna monitora, sagrađena u zemlji 1936—1939: Paraguassú (430 t, 13 čv, 1 top od 120 mm, 2 haubice od 87 mm, 2 topa od 47 mm), Parnaíba (620 t, 12 čv, 1 top od 152 mm, 2 haubice od 85 mm, 4 p. a. topa od 20 mm, oklop 76 mm).
11 lovaca podmornica, nabavljenih u USA: 5 klase G, sagrađenih od čelika 1942—43 (285 t, 22 čv, 1 p. a. top od 76 mm, 1 p. a. top od 40 mm, 3 p. a. topa od 20 mm, 4 bacača dubinskih bombi), 6 klase P, sagrađenih od drva 1947—48 (130 t, 20 čv, 1 p. a. top od 40 mm, 3 p. a. topa od 20 mm, 30 dubinskih bombi).
U pomoćne brodove ubrajaju se 3 školska broda na jedra (3225 t, 1634 t i 30 t), 2 broda za mjerenja (910 t i 930 t) i 6 tank-brodova, i to 1 veliki (13.470 t), 2 srednja (po 2255 t) i 3 manja (1420 t, 610 t i 510 t); 3 transportna broda (6500 t, 3660 t i 1320 t) i veći broj remorkera za visoko more i za lučke svrhe.Z. V.
Naši iseljenici. U Brazilu ima 30 jugoslavenskih naselja, u kojima živi oko 50.000 iseljenika, od toga 30.000 Hrvata, 15.000 Slovenaca, 5000 Srba, Crnogoraca i Makedonaca. Prve grupe naših iseljenika stigle su u B. 1825—30 iz Slovenije, a zatim se u lukama Pernambuco i Santos naseljavaju naši pomorci poglavito 1850—60 i 1874—80. Poslije 1880 sve je veći priljev naših iseljenika, tako da ih je do 1914 bilo 22.000, a nakon I. svjetskog rata doselilo ih se još 27.000. Njihova glavna naselja nalaze se u gradovima São Paulo, Santos, Porto Allegre, Rio de Janeiro, Manaos, Goyoz, Diamantina, Villa Maria i Novo Friburgo. Većinom su industrijski, poljoprivredni i lučki radnici, pomorci, farmeri, trgovci i obrtnici. Naši iseljenici u Brazilu razvili su i kulturnopolitički rad. Osnovali su 1905 Jugoslavenski tamburaški zbor. u gradu São Paulo, zatim 1908 Jugoslavenski Soko, a 1917 utemeljili su društva Rijeka Piranha u gradu São Paulo i društvo Jugoslavija u gradu Porto Allegre, kao ogranke Jugoslavenske narodne obrane u Južnoj Americi; zatim su u Sao Paulu osnovali Jugoslavensku čitaonicu (1928), Slovensko izobražev. društvo Primorje (1930), Hrvatsku Slogu, Jugoslavenski Dom, Jugoslavensko potporno udruženje s domom (1931), koje je sjedinjeno s društvom Primorje u Jugoslavensku narodnu zajednicu (1935); a 1939 pripomoćno društvo Jadran. Do 1934 izdavali su naši iseljenici ukupno 5 novina. Prvi list Jugoslaven u Brazilu izlazio je u São Paulu od 1928. Za II. svjetskog rata osnovali su Centralni odbor za pomoć Jugoslaviji pod okriljem brazilskoga Crvenog Križa, a kasnije su svojim doprinosima pomagali obnovu domovine. Poslije rata vratilo se nekoliko iseljeničkih grupa u domovinu (1948 stiglo je 660 povratnika).M. Ba.
LIT.: Novi Iseljenik, Zagreb, 1934; Katastar naših naselja Iseljeničkog komesarijata, Zagreb, 1936—1940; Iseljenički muzej, Zagreb, 1938, br. 11.
Vanjska trgovina. Snažan razvitak brazilske privrede nakon II. svjetskog rata, osobito u vezi s industrijalizacijom zemlje, odrazuje se i na vanjskoj trgovini, koja je u znatnom porastu. Izvoz i uvoz su sada (1952) nekoliko puta veći, nego što su bili prije rata (1935), i to računalo ne samo u brazilskom novcu (cruzeiro), nego i u USA-dolarima. Izvoz, koji je onda iznosio 4104 milijuna cruzeirosa (271,7 milijuna dolara) porastao je 1952 na 26.065 milijuna cruzeirosa (1409 milijuna dolara), dok uvoz, koji je 1935 iznosio 3856 milijuna cruzeirosa (226 milijuna dolara), porastao je (1952) na 37.178 milijuna cruzeirosa (2010 mil. dolara). Pasivnost trgovinske bilance, koja se pokazuje u najnovije vrijeme, pokriva se najvećim dijelom zajmovima USA, odnosno kod Banke za međunarodnu obnovu. Glavni dio izvoza pripada poljoprivrednim proizvodima; kava, pamuk i kakaovac čine gotovo 75% izvoza. Izvoz kave, nakon II. svjetskog rata, prelazi polovinu ukupnog izvoza (1950 čak 64% prema 42% u 1937); pamuk posljednjih godina predstavlja oko 10% (prema 19% 1937), a kakaovac 5% vrijednosti brazilskog izvoza. Kod uvoza su razlike znatnije: uvoz strojeva i vozila iznosio je (1937) oko 27%, dok posljednjih godina doseže 42 do 45 % ukupnog uvoza; uvoz pšenice i brašna iznosio je (1949—1952) u prosjeku 11% prema 13% (1937). Brazilu bolje odgovara uvoziti jeftinu argentinsku pšenicu, a proizvoditi i izvoziti unosnije kulture. God. 1949—52 uvezlo se željeza i čelika 6% od ukupnog uvoza, prema 13% u 1937. B. je prva država u Južnoj Americi, koja je podigla industriju čelika, pa je proizvodnja porasla od 34.000 t 1932 na 896.000 t 1952, tako da zemlja ne zavisi više toliko od uvoza kao prije. Petrolejski proizvodi čine 12% ukupnog uvoza prema 8% u 1937, a to dokazuje golem napredak mehanizacije.
Učestvovanje pojedinih stranih zemalja u izvozu brazilskih produkata, poslije II. svjetskog rata, također je znatno izmijenjeno. USA su (1937) učestvovale u brazilskom izvozu sa 36%, dok je to učestvovanje za posljednjih godina poraslo na 50%, a 1951 iznosilo je čak 55%, a to može biti opasno za ekonomsku nezavisnost zemlje. Velika Britanija zadržala je prijašnji udio u brazilskom izvozu (9 do 10%). Njemačka, koja je prije rata učestvovala sa 17% i (poslije USA) dolazila na drugo mjesto, 1950 sudjeluje samo sa 1%, ali se 1952 popela na 6% s tendencijom ponovne jake afirmacije; Argentina i Francuska sudjeluju sa 5 do 6%, a Belgija-Luksemburg sa 2—3% (koliko i prije rata). Isto se tako opažaju znatne razlike i kod uvoza. USA pokrivaju 1951 42% brazilskog uvoza prema 24% (1937); Njemačka je u uvozu sa 20% u 1937 pala na 2% (1950) (t. j. samo Zapadna Njemačka), u 1952 porastao je njen uvoz na 6%; udio Argentine pao je od 15% na 10% 1950, a na 6% 1951, dok udio drugih država nije zabilježio većih promjena, izuzevši Francusku, kojoj je porastao od 2% (u 1937) na 5% (1950). U vanjskoj trgovini Brazila, prema tome, gubi Evropa svoje pozicije u korist USA i ostalih američkih država: od preko 50% cjelokupnog brazilskog uvoza i izvoza prije rata, Evropa sada pada na učešće manje od samih USA.
Pomorska trgovina Brazila nalazi se u znatnome porastu, kako najbolje pokazuje tabela o ukrcanoj i iskrcanoj robi u njegovim lukama:
Iz tabele se vidi, da je količina robe iskrcana u Brazilu znatno veća od ukrcane količine, a to utječe i na formiranje stavova podvoza u njegove luke i iz njih, budući da mnogi brodovi iz Brazila plove u balastu, odnosno putuju do luka rijeke La Plata, da tamo preuzmu teret. Po količini, i naročito po vrijednosti ukrcane robe, na prvom je mjestu kava, koje je 1937 bilo ukrcano 1,026.800 t, prema 981.400 t 1951. Željezne rude ukrcano je prije rata (1938) 368.500 t, a 1951 već 1,320.000 t. Ostalih ruda ukrcano je (1938) 154.000 t, a poslije rata (1951) 120.900 t. Ukrcaj raznog tropskog drva popeo se od 215.500 t (1938) na 655.400 t (1951). Pamuka je 1938 ukrcano 268.700 t, znatno više nego 1951 (143.400 t), a kakaovca nešto manje (127.900 i prema 96.000 t). Ukrcaj raznog voća smanjen je od 450.600 t (1937) na 242.700 t (1951). Kod iskrcaja na prvom mjesto dolaze ugljen i nafta. God. 1938 bilo je iskrcano 1,381.500 t ugljena a u 1951 — 1,005.400 t. Iskrcaj benzina porastao je od 361.300 t (1938) na 1,976.100 t (1951), a uvoz pogonske nafte porastao je od 632.100 na 2,750.300 t. Uvoz maziva također je porastao, od 39.200 na 183.400 t. Ukupno je uvezeno 1951 oko 5 milijuna t derivata nafte (oko 40% ukupno uvezene, odnosno iskrcane robe). Uvoz pšenice prelazi redovito jedan milijun t godišnje, dok je uvoz brašna 1948 iznosio 402.200 t, a već 1951 pao na 63.100 t, jer je industrijalizacija obuhvatila i mlinsku industriju. I pored podizanja vlastitih tvornica, uvoz cementa, koji je 1938 iznosio 54.000 t — porastao je (1951) na 652.100 t, u vezi s velikim radovima oko obnove luka i jakom građevinskom djelatnosti.
God. 1938 uvezeno je, odnosno nabavljeno u inozemstvu, 8 brodova (za 3,7 milijuna cruzeirosa); 1948 — 53 broda (za 705,3 milijuna); 1949 — 13 brodova (za 130 milijuna) i 1950 — 32 broda (za 83,6 milijuna cruzeirosa).
Pomorske veze. Do 1808 brazilske su luke bile otvorene samo brodovima pod portugalskom zastavom. Kasnije je dopušten ulaz i brodovima drugih zemalja, ali je kabotaža ostala rezervirana isključivo za brodove brazilske zastave. U prometu s inozemstvom dominiraju strana društva, tako da se na pr. u ukupnom prometu luke Rio de Janeiro brazilska zastava vije samo na 22% prispjelih brodova, dok je u luci Santos brazilska zastava zastupana po tonaži prispjelih brodova samo sa 14%. Obalnu plovidbu i plovidbu po Amazoni drže društva Lloyd. Brazileiro sa 100 manjih i srednjih brodova i Costeira sa 27 brodova. Lloyd Brazileiro, najveće parobrodarsko društvo u Brazilu, održava s inozemstvom teretne pruge Santos-Rio de Janeiro sve do New Yorka i New Orleansa, i putničko-teretnu prugu Santos-Rio de Janeiro-Evropa. Portugalsko društvo Navegação, Cia Colonial de s modernim brodovima Vera Cruz i Santa Maria od 20.000 brt drži brzu prugu Lisabon-Rio de Janeiro. Parobrodi argentinskog društva Dodero i čilenskih društava Compañia Chilena de Navigation Interoceania i Compañia de Muelles na svojim linijama između Evrope i Južne Amerike pristaju i u brazilskim lukama, a parobrodi društava American Republics Line, Pope & Talbot Line, Nord Line, Canada National Steamships Line, Furness Line, Holland-Amerika Line između Južne Amerike i luka Sjeverne Amerike, pristaju također i u lukama Brazila. S Evropom vezuju brazilske luke brodovi ovih društava: britanskih Royal Mail Lines, The South American Saint Line, Pacific Line, Blue Star Line, The Donaldson Line, Lamport and Holt i R. P. Houston Line; francuskih Chargeurs Réunis i Société Générale de Transports Maritimes; dalje, nizozemskog Nederlandsch-Amerikanische; belgijskog Belga; švedskih Svenska Orient Linien i Johnson Axel Axelson; norveškog Norske Syd-Amerika Linje; španjolskog Ybarra; talijanskog Italia (s novim motornim brodovima klase Cesare od 30.000 brt). Njemačko društvo Hamburg Südamerikanische Dampfschiffahrtsgesellschaft, koje je prije rata igralo vodeću ulogu u putničko-teretnom prometu Hamburg-sjeverna Evropa-Južna Amerika, ponovo se pojavilo s jednom teretnom prugom. Britansko društvo Booth Line drži izravnu plovidbu između Velike Britanije i Antwerpena sve do Para i Manao na Amazoni, a društvo The Bank Line prugu Calcutta - Chittagong do Santosa i Rio de Janeiro (via rt Dobre Nade).
Trgovačka mornarica. Brazilska trgovačka mornarica bila je prije II. svjetskog rata u stagnaciji, pa je čak i nazadovala, i to ne samo u kvaliteti brodova, nego i u njihovoj tonaži (1930 iznosila je 544.000 brt, a 1939 — 483.000 brt). Poslije II. svjetskog rata tonaža je opet u porastu, tako da je 1947 iznosila 603.000 brt, a 1953 čak 857.391 brt. Na porast tonaže djelovala je i kupnja 12 brodova Liberty i Victory (za 8,3 milijuna dolara), kao i nabava novih brodova, tako da je udio Brazila u svjetskoj tonaži porastao od 0,71% 1939 na 0,91% 1952. Rekordne 1952 izgradio je B. na stranim brodogradilištima 12 svojih brodova sa 107.343 brt. S obzirom na tonažu pretežu brodovi od 2000 do 4000 brt i brodovi od 4000 do 6000 brt, a to odgovara potrebama obalne plovidbe na velikim daljinama (B. ima 12 brodova između 10 i 15.000 brt s ukupno 134.757 brt).
Što se tiče pogona, otpada na parne stapne brodove 222 broda sa 373.022 brt; na turbinske 30, sa 159.078 brt; na motorne 125, sa 315.517 brt. Tankera sa preko 100 brt ima 100, sa ukupno 168.502 brt. Na tankere do 50 godina stare otpada 90% tonaže, pa u tom pogledu drži primat u svijetu. S obzirom na starost brodova uopće: 20% tonaže otpada na brodove stare do 5 godina, a to je iznad svjetskog prosjeka, dok na brodove preko 25 godina otpada 49% ukupne tonaže, prema svjetskom prosjeku od 18%. Daljnja obnova trgovačke flote prijeko je potrebna, i B. joj ozbiljno pristupa, koliko dopušta financijska i devizna situacija. Iz zajma zaključena u USA odvaja se 80 milijuna dolara za obnovu trgovačke mornarice; jedan dio brodova gradit će Lloyd Brazileiro za pruge s inozemstvom, dok će Cia Nacional de Navegaçao Costeira graditi 10 brodova za obalnu plovidbu. God. 1954 B. je imao u gradnji na stranim brodogradilištima 10 brodova (sa 22.054 brt), dok je polovinom 1953 bilo u gradnji samo 5 brodova (sa 2084 brt), jer se zbog nestašice deviza program morao reducirati na iznos američkog zajma. B. sistematski pridonosi izgradnji svoje trgovačke mornarice. Svi su brodovi oprošteni od poreza, a pristupilo se i subvencioniranju (naročito Lloyd Brazileiro, i to za pruge s inozemstvom). Danas je Lloyd Brazileiro potpuno u državnim rukama, te odgovornost za njegove uspjehe i neuspjehe snosi država. Svi njemački trgovački brodovi, koji su se u vrijeme I. svjetskog rata bili sklonili u brazilske luke, računajući na njegovu neutralnost, konfiscirani su i predani društvu Lloyd Brazileiro, koji je tako postao glavnim parobrodarskim društvom u Brazilu.
Brodogradnja. Iako je oslobođen od carine materijal za brodogradnju, iako je davana izravna subvencija, nije se dosada postiglo, da B. stvori ma i donekle značajniju brodogradnju, zato što nije bilo preduvjeta: ni industrija čelika, ni mašinska nisu još dovoljno razvijene. Stručne radne snage nije bilo, pa je privatni kapital tražio i nalazio rentabilnu djelatnost u drugim granama privrede. Postojalo je doduše nekoliko dokova (u Rio de Janeiro i od 15.000 t nosivosti), ali su oni bili u državnim rukama ili u rukama državnih parobrodarskih društava. Jedino Cia Nacional de Navegaçao Costeira ima omanje brodogradilište u Ilhe de Vianna (kod Ria) sa 3 vlake, pa može graditi manje objekte (parne kotlove i neke strojeve). Britanska firma Wilsons Sons & Co. ima u Reclifeu, Rio de Janeiru i Santosu radionice za popravak brodova. Tek u najnovije vrijeme pristupilo se podizanju modernog brodogradilišta s osnivanjem posebnog poduzeća u tu svrhu (s glavnicom od 80 milijuna cruzeirosa), uz sudjelovanje francuskog brodogradilišta Chantiers Naval de Ciotat, koje će pružiti i tehničku suradnju.
Ekonomski odnosi između Brazila i FNR Jugoslavije nisu intenzivni: ograničeni su na izvoz i uvoz samo nekih artikala. God. 1950 iznosio je ukupni naš izvoz u Brazil 54,1 milijuna dinara, od toga je otpalo na cement 32,8 milijuna dinara; a 1951 od 36,8 milijuna dinara samo na cement 32,8 milijuna dinara. God. 1952 od 496,5 milijuna novih dinara na cement otpada 441,4 milijuna (83.227 t), na rafinirano olovo 40 milijuna (399,9 t) i na natrij 11,7 milijuna dinara (555,4 t).
Naš uvoz iz Brazila iznosio je (1950) 130,3 milijuna dinara, od čega je otpalo na kavu 32,3 milijuna, na kakaovac 8,3 milijuna, na kožu 46,6 milijuna i na pamuk 43,1 milijuna dinara. God. 1951 uvezli smo: kave za 48 milijuna dinara, kakaovca za 22,8 milijuna, kože za 61,1 milijuna i pamuka za 16 milijuna dinara, ukupno robe za 147,8 milijuna dinara (od koje svote otpada 67,6 milijuna dinara za nabave iz tripartitne pomoći). God. 1952 uvezli smo (u novim dinarima) papra za 6,1 milijuna dinara, kave za 287,5 milijuna, kakaovca samo za 0,3 milijuna i kože za 70 milijuna, ukupno za 364 milijuna novih dinara (od koje svote otpada 67,7 milijuna na tripartitnu pomoć). God. 1953 naš je izvoz iznosio 488 mil. dinara, a uvoz 1,02 mil. dinara. U lipnju 1954 zaključen je novi ugovor, koji predviđa izmjenu dobara u ukupnom iznosu od 18 mil. dolara.I. Be.