AFRIKA. Jedan od 5 starih kontinenata ili strana svijeta.

Ime, položaj i oblik. Grci su Afriku nazivali Libijom (vjerojatno po riječi libis južni vjetar), Rimljani su, koliko je poznato, prvi upotrebili riječ A., ali samo za prostor oko Kartage, a kasnije je to ime prošireno na cijeli kontinent.

Iako odijeljen morem, afrički kontinent je od davnine pristupačan evropskim narodima zbog svoje blizine: u Gibraltarskim vratima približila se A. Evropi na 14 km, a u plitkim Sicilskim vratima na 140 km. Između Sredozemnog i Crvenog mora srasla je A. s Azijom uskom prevlakom plosnate pustinjske zemlje, koja je kasnije presječena Sueskim kanalom. On je postao granicom između Afrike i Azije, ali sve do III. st. smatrao se Nil granicom između Afrike i Azije, pa je prema tome u Starom vijeku Egipat pripadao Aziji.

Pored Sredozemnog mora, Afriku okružuje Crveno more, Indijski i Atlantski ocean. Ona se gotovo podjednako proteže s obje strane ekvatora. Najsjeverniji rt Ben Sekka (37°21'N), koji se nalazi zapadno od rta Blanc u Tunisu, udaljen je oko 4150 km, a najjužniji rt Agulhas (34⁰51'S) oko 3860 km od ekvatora. A. je šira u sjevernom nego u južnom dijelu; između rta Verde (17⁰13'W) i rta Hafun (51⁰17'E) široka je oko 7500 km. Na sjevernoj hemisferi leži 2/3 njezine površine, a na južnoj samo Najveći je dio afričke površine u tropskom pojasu, a samo malen dio na sjeveru i jugu ulazi u umjereni pojas. Afrika s otocima obuhvaća 30,292.000 km².

Upoznavanje. A. je s Azijom i Evropom bila u kulturnim vezama još u pradavno, vjerojatno prethistorijsko doba. U Starom vijeku širili su se kulturno-politički utjecaji preko Sueske prevlake iz Asirije, Babilonije, Palestine i Perzije u Egipat i obrnuto. Feničani su, osnivajući u XI. i X. st. kolonije, presađivali na afričke obale i osobine svoje kulture. Grčka ili, bolje, helenistička kultura udomila se za vrijeme Aleksandra Velikog i njegovih epigona u Egiptu. Egipćani su znali, da u unutrašnjosti kontinenta živi crnačko stanovništvo i da Nil otječe iz velikih jezera. God. 470 prošao je Kartažanin Hanon kroz Heraklove stupove i dospio do rijeke Gambia na zapadnoj obali Afrike, ali je to putovanje bilo kasnije posve zaboravljeno. Herodot je skupio u svojim spisima mnogo vijesti o Africi, a Rimljani su ratnim pohodima proširili znanje o sjevernom dijelu afričkog kontinenta. U Srednjem vijeku Arapi su već dobro poznavali sjevernu Afriku do Sudana. U XIV. st. proputovao je Ibn Batuta sjevernu Afriku od Maroka do Egipta, prošao je pustinjom do grada Tombouctou, a na istočnoj obali stigao je do Mombase. Potkraj XIII. st. otkrili su Genovežani Kanarske otoke. God. 1441 stigao je Antao Dias do rta Blanc, a 1445 Diniz Dias u Senegal. Poslije toga otkrili su Antonio de Noli i Ca' da Mosto Kapverdske otoke. Ugovorom u gradu Tordesillas razgraničio je 1494 papa Aleksandar VI. španjolske i portugalske posjede; po tom razgraničenju A. je pripala Portugalcima, koji su već prije, još od vremena Henrika Pomorca (1394 do 1460), često plovili duž afričke zapadne obale. I tako su Portugalci u XV. i XVI. st. najviše pridonijeli upoznavanju Afrike, osobito primorskih krajeva: 1487 oplovio je Bartholomeu Dias rt Dobre Nade, a Vasco da Gama, ploveći oko južne Afrike, stigao je u Indiju; poslije njega je Saldanha došao 1503 do rta Guardafui; 1520 doprli su Portugalci do Massawe u Crvenom moru, a 1541 do Sueza. Dugo vremena držali su u svojim rukama trgovinu mirodija. Zaljev Algoa na južnoj obali Afrike (sada Port Elizabeth) bio je važno portugalsko uporište na putu u Goa na indijskoj obali, dok je zaljev Delagoa, u kojem je kasnije izgrađena luka Lourenco Marques, bio najzgodnija luka za pristajanje brodova, koji se vraćaju iz Goe. Portugalci su se učvrstili i u Gvinejskom zaljevu i na otocima Principe, Fernando Póo i dr., gdje su od domorodaca dobivali zlato, slonovu kost i crno roblje.

Na početku XVII. st. Velika Britanija osnovala je prvu trgovačku stanicu i tvrđavu na rijeci Gambia. Malo kasnije počeli su i Francuzi dolaziti na zapadnu obalu Afrike pa su u Senegalu 1658 osnovali grad Saint Louis. U Indijskom oceanu držala je Francuska od 1643 otok Réunion, a od 1715 do 1810 otok Ile de France (sada Mauritius). God. 1788 počela su, osnutkom Afričkog društva (African Association) u Londonu, istraživanja unutrašnjosti Afrike. Potkraj XVIII. st. (1795—1805) prodro je škotski liječnik Mungo Park od ušća rijeke Gambia do Nigera, ali je tu poginuo. God. 1798 prodire Hornemann iz Kaira u Saharu; od 1813 do 1817 istražuje Burckhardt gornji Nil, a Tuckey 1816 donji Kongo. God. 1818 dolazi Mollieu do izvora Senegala i Gambie, a 1822 Oudey, Denham i Clapperton otkrivaju jezero Čad.

Potkraj XVIII. st. razvio se u Engleskoj i u Americi pokret za ukidanje crnačkog ropstva. William Wilberforce, vođa abolicionista u Velikoj Britaniji, umro je baš one godine (1833), kad je ropstvo bilo ukinuto. Engleska je crne robove repatrirala u Sierra Leone, gdje su već 1792 Englezi osnovali grad Freetown. Robove iz Amerike repatriralo je Američko društvo za kolonizaciju (American Colonization Society) u područje oko rta Mesurado (sada Monrovia), koje se 1824 proglasilo republikom i dobilo ime Liberija. Engleska je poslije ratova s Napoleonom zadržala na afričkoj zapadnoj obali samo nekoliko utvrđenih naselja kao pomorske baze u borbi protiv preostalih trgovaca crnim robljem. Holanđani su u XVII. st. istisnuli iz Capetowna Portugalce i počeli prodirati u unutrašnjost, gdje su se sukobili s Hotentotima i Kaferima, koje su prema jugu potiskivali Bantu-Crnci. Za vrijeme ratova s Napoleonom Engleska je, da zaštiti pomorski put u Indiju, okupirala Capetown, pa je tu i ostala. Zbog nesporazuma s britanskom vladom o ukidanju ropstva počeli su se burski seljaci seliti dalje u unutrašnjost (Great Trek). Jedan je dio prešao rijeku Oranje i osnovao Slobodnu državu Oranje (Oranje Vriij Staat), a drugi je dio Bura prešao rijeku Vaal i osnovao državu Transval. God. 1841 došao je u južnu Afriku kao misionar najveći istraživač Afrike David Livingstone. On je prvi pošao da istraži velik dio centralne i istočne Afrike pa je tom prilikom upozorio cijeli svijet na strahote trgovine robljem, koja je još cvala u istočnoj Africi, naglašujući bijedu, u kojoj je živjelo crnačko stanovništvo. Kako se o Livingstoneu nije dugo ništa znalo, pošao je H. M. Stanley po nalogu uprave američkih novina New York Herald u Afriku da ga traži. Našavši ga u gradu Ujiji na obali jezera Tanganyika, pođe s Livingstoneom da istraži izvore Nila. Na tom putu umre Livingstone iscrpen od napora i bolesti 1. V. 1873 u blizini jezera Tanganyika (v. Livingstone).

Prve vijesti o istočnoj Africi napose o Abesiniji potječu iz doba egipatskog kralja Sahure oko — 2750, iako je poznato, da su se u Egiptu upotrebljavale mirodije iz istočne Afrike već oko ← 3000. U ← III. st. naseljuju obalu Crvenog mora grčki kolonisti, a kasnije (VII. st.) Arapi. U XV. st. već su u Evropi objavljeni iscrpni podaci o Abesiniji i drugim krajevima istočne Afrike, a na kartama je redovito ucrtana Abesinija. Istraživanja unutrašnjosti istočne Afrike počela su u XVIII. stoljeću. U istočnom dijelu Afrike sprečavali su istraživanja arapski trgovci robljem.

Zagonetku o Modrom Nilu prvi je riješio James Bruce (1730 do 1794) ploveći niz Modri Nil do njegova ušća u Bijeli Nil kod grada Khartouma. R. F. Burton i J. H. Speke prodrli su u lipnju 1857 iz Zanzibara do grada Ujiji na jezeru Tanganyika. Speke je tom prilikom pronašao Viktorijino jezero i izvore Nila, sastavši se prije toga sa S. W. Bakerom, koji je istraživao rijeku Atbaru i njezine pritoke, te otkrio i Albertovo jezero (1864). Od 1861 istražuju istočni dio Afrike G. Rohlfs, G. Nachtigal i Schweinfurth. God. 1874 pošao je na svoje drugo putovanje po Africi H. M. Stanley. On se, pronašavši Edvardovo jezero, spustio na domorodačkim čamcima rijekom Lualabom i Kongom sve do njegova ušća u Atlantski ocean. Od 1882 radio je sa Stanleyem Dragutin Lerman, Hrvat iz Požege, a potkraj prošlog stoljeća bio je neko vrijeme, za vladanja cara Menelika, Hrvat Mirko Seljan iz Karlovca upravitelj jedne pokrajine u Abesiniji. — Potkraj XIX. st. bila je A. već podijeljena kao kolonijalno područje medu evropske sile, kojih istraživači dalje potanko ispituju njenu unutrašnjost.

Sastav i građa. U geološkoj građi Afrike dominiraju dva različna područja, od kojih područje Berberskih zemalja na sjeverozapadu pripada zoni mlađih nabranih planina, a sva ostala A. prastaroj trupinastoj osnovi kontinenta. A. je prema tome, izuzevši Berberske zemlje, jedinstvena geološka cjelina, građena od krutog bloka starog kamenja, koja je od paleozoika ostala gotovo nepromijenjena u svojoj geološkoj suštini. Golema kontinentalna masa Afrike slična je svojom građom staroj brazilskoj masi u Južnoj Americi, staroj masi Dekanskog poluotoka u Aziji i zapadne polovice Australije. Ta je sličnost tako očita, da se problem jedinstvenog kontinentalnog bloka, kojemu su ta područja u davnoj geološkoj prošlosti pripadala, nameće sam od sebe. S tim u vezi karakteristična je za sva tri područja zajednička fosilna flora glossopteris, koje nema u evropskim i sjeveroameričkim ležištima ugljena. Taj prakontinent, koji je Suess nazvao Gondvana, prošao je u geološkoj prošlosti jednu ili više glacijacija, što u sva tri područja dokazuje kamenje glacijalnog podrijetla. Od zemalja sjeverne hemisfere rastavljalo je Gondvanu centralno sredozemno more Tetis, koje je, čini se, kao kontinuirani prsten vode okruživalo cijelu Zemlju. Postepeno se Gondvana raspala na dva dijela, od kojih se afričko-brazilski dio kasnije razdijelio na brazilski i etiopski kontinent. Kristalinična prastara osnova Afrike obuhvaća gotovo 2/3 kontinenta. U nekim dijelovima dominantno je granitno i granitoidno kamenje, a u nekima gnajsi i metamorfni škriljavci, koji su se mogli razviti i metamorfozom od različnih sedimenata. Po sastavu ovih dviju petrografskih skupina afrička je masa slična Kanadskom štitu ili Laurentijskoj masi u Sjevernoj Americi i brazilskom masivu u Južnoj Americi. Neki su se dijelovi afričkog kompleksa u toku stoljeća mineralizirali, pa je na taj način postala A. područje vrlo vrijednih mineralnih ležišta. Sedimentni slojevi, koji pokrivaju prastaru osnovu, vjerojatno su prekambrijske starosti ili potječu iz starijeg paleozoika. Ta je činjenica ekonomski vrlo važna, jer se afričko zlato nalazi u prekambrijskim konglomeratima, a bakar u slojevima starijeg paleozoika (Katanga). Sedimenti, nastali poslije paleozoika, staložili su se u plitkim morima, koja su samo lokalno ingredirala u kopno, ili u prostranim plitkim basenima slatke, odnosno bočatne vode u unutrašnjosti kontinenta. U to je doba bila cijela površina Afrike mnogo niža, nego što je danas. Pješčenjaci, napose nubijski pješčenjaci i drugi sedimenti u sjevernoj Africi potječu ponajviše iz mezozojske epohe ili iz starijeg tercijara. Mezozojska i tercijarna mora pokrivala su vjerojatno više puta područje Berberskih zemalja. U zapadnoj Africi pružala su se sve do jezera Čad, spajajući se s ingresijskim morima Nubije i Egipta. Ingresije ovih mora bile su ograničene samo na rubove kontinenata, pa su zbog toga u njima moguća samo mala ležišta nafte. Osim ležišta duž obale Sueskog zaljeva i nekoliko ležišta u Maroku i Alžiru, A. nema nafte. Berberske su zemlje prema ostaloj Africi tuđ element, koji je kasno odvojen od Evrope. Evrazijsko nabiranje, koje je prouzrokovalo ispinjanje Alpa i ostalog evrazijskog nabranog gorja, pogodilo je samo sjeverozapadni dio Afrike. Hercinsko ili altaidno nabiranje sjeverozapadnog dijela Afrike prije permske epohe stopilo se s tercijarnim nabranim lancima pirinejskog i alpinskog nabiranja, a tome su u toku mezozoika prethodili i drugi orogenetski pokreti. U ovom je dijelu Afrike nabiranje dostiglo najveći intenzitet za vrijeme tercijara (napose u neogenu); Gibraltarska vrata nastala su tek u pliocenu. U gorju Sahare nalaze se samo tragovi paleozojskog nabiranja. Vjerojatno je to gorje nastalo hercinskim ili još starijim kaledonskim, odnosno algonkijskim nabiranjem. U južnoj Africi je gorje Transvala nastalo za vrijeme kaledonskog ili algonkijskog nabiranja. U području Karroo nabrani su slojevi pješčenjaka i gline kontinentalne permokarbonske formacije, koji su na svim drugim mjestima u Africi ostali u horizontalnom položaju. U Karroo slojevima južne Afrike, Rodezije i Tanganjike nalaze se dosta bogata ležišta ugljena. Neprekidnom denudacijom od paleozoika do miocena snizilo se i poravnalo golemo površje afričke trupine, koja se od paleozoika nije nabirala. Poslije toga se kruti blok Afrike izdigao, na istočnoj strani savio i prelomio. Tako su u unutrašnjosti kontinenta nastali rasjedi, koji su afričku ploču raskomadali u pojedine plasine. Ti se rasjedi protežu od rijeke Zambezi na jugu do Jordanske uleknine u Aziji i oni su osnovna karakteristika u strukturi afričkog kontinenta. Dislokacijski su procesi, po mišljenju nekih geologa, nastali u smjeru rasjeda zbog unutarnje napetosti, koju je izazvalo spuštanje zavale Indijskog oceana. U pojedinim zavalama rasjednih uleknina nastala su kasnije jezera, a ulekninu Crvenog mora ispunila je voda Indijskog oceana. Tektonski su pokreti u ovom dijelu Afrike bili ponajviše kratogenog podrijetla, pa su ih zbog toga pratili vrlo jaki vulkanski procesi. Duž rasjeda nalazi se niz aktivnih i ugaslih vulkana. Najaktivniji su vulkani Virunga sjeverno od jezera Kivu. Lavom, koja se u to doba izlila kroz linearne prijelome, pokrivene su velike površine u Abesiniji i Keniji. U južnoj i istočnoj Africi ukrućena je lava bazičnog sastava začepila stare vulkanske kanale, u kojima su nastali afrički dijamanti. Takve dislokacije često prate i jaki potresi, pa se područje afričkih rasjeda smatra jednim od najvećih seizmičkih područja na Zemlji. Potresi dokazuju, da pomicanja tla u području rasjeda još uvijek traju. Zbog te nestabilnosti pomiču se vertikalno i neke obale Afrike. To dokazuje kvartarni koraljni greben, koji se na zapadnoj obali Crvenog mora ispeo više od 200 m iznad razine mora, i terase, koje je na atlantskoj obali blizu Dakara stvorio kvartarni morski pijesak na visini od 45 m iznad morske razine. Na obali Angole nalaze se takve terase i do 200 m iznad morske razine.

Reljef. U Africi nema harmonične izmjene reljefa kao u Evropi, ni velikih masiva, koji bi bili u opreci s golemim ravnicama kao u Aziji. Vrlo je česta velika rasprostranjenost ravnih ili valovitih površina, pa se općenito može reći, da se površje Afrike, izuzevši gorje Atlas na sjeverozapadu, sastoji od golemih zaravni obrubljenih uskim primorskim ravnicama. Usporedba Afrike s preokrenutim tanjirom daje pravu sliku njezina površja. Periferni dijelovi, t. j. uski obalni pojas ne prelazi postepeno na visoke zaravni unutrašnjeg dijela Afrike, nego je odijeljen od njega strmom stepenicom, tako da gotovo sve afričke rijeke, koje teku iz unutrašnjosti, prelaze tu stepenicu vodopadima ili brzicama. Iza strmog ruba leži visoka kontinentalna zaravan, po kojoj rijeke teku relativno polagano. Tok rijeka dokazuje, da je normalan rad erozije bio poremećen promjenom nivoa erozijske baze, i to poslije definitivnog stvaranja Afrike. Izdignuti ravnjaci i plitke zavale nižu se bez reda. Sve zaravni nisu na istoj visini: na jugu su općenito više, a na sjeveru niže. A. je kao stabilna kopnena masa bila podvrgnuta izdizanju, koje su prekidali dosta dugi vremenski odsjeci mirovanja. Zbog toga se u reljefu Afrike mogu razlikovati tri erozijska ciklusa, koji su uvjetovali razvitak pojedinih zaravni. Prva erozijska površina na visini 2450—2100 m utvrđena je na odijeljenim ostacima ravnjaka u provincijama Cape, Basuto i na visokom ravnjaku Nyika u Keniji. Ona se pripisuje mlađem jurskom poravnanju i dokazuje, da se već u to doba afrička kontinentalna masa visoko izdignula. Niža je erozijska površina na visini 1400—1350 m dobro sačuvana svuda po unutrašnjosti Afrike, pa se smatra miocenskim poravnanjem. Treća se pliocenska erozijska površina nalazi na visini 1200—760 m. S time u vezi mogu se shvatiti niska razvođa velikih riječnih sistema (Kongo, Zambezi) kao ostaci stare miocenske erozijske površine, a ne kao antiklinalne pregrade između velikih riječnih basena. U reljefu Afrike lako je izdvojiti nekoliko prirodnih regija, a svaka je od njih jedna geografska cjelina. Na sjeverozapadu se veže područje gorja Atlas preko Gibraltarskih vrata na Andaluzijsko gorje ili na Betijske Kordiljere Pirenejskog poluotoka, a preko Sicilije i Malte na gorje Apeninskog poluotoka. Na jugu se gorje Atlas prislanja na saharsku plasinu, ali je od nje tektonski oštro odijeljeno. Sahara je najveća prirodna regija Afrike i proteže se od Atlantskog oceana na zapadu do Crvenog mora na istoku; obuhvaća oko 8 milijuna km². Njezino valovito površje prekidaju mjestimično uzvisine, formirane denudacijom izdignutih ravnjaka i gorja, koja su nastala trošenjem i razaranjem visokih plasina. Današnji je oblik Sahare rezultat potpuno suhe klime. Prava pješčana pustinja obuhvaća tek 1/9 cijele Sahare, a sve ostalo je kamenita pustinja ili pustinjska stepa. Podzemna voda dolazi mjestimično do površine samo u tektonskim uvalama (oaze), a neke su od tih uvala depresije. Sjeveroistočno i istočno od centralnog saharskog gorja proteže se Libijska pustinja, koja preko doline Nila prelazi na sjeveru u Arapsku, a na jugu u Nubijsku pustinju. U sjevernom je dijelu Libijske pustinje, 56 km daleko od Sredozemnog mora, velika depresija Qattara (—137 m) i oaza Siwa (—23 m). Zapadna je Sahara također pretežno kamenita. Visoki ravnjaci, građeni od vapnenca i pješčenjaka, izmjenjuju se sa karakterističnim pješčanim dinama (erg), koje mogu biti po nekoliko stotina kilometara duge. Najniži je dio zapadne Sahare pješčana pustinja El Djouf. Poseban tip saharskog pejzaža jesu 1700—3400 m visoka gorja (Ahaggar, Air, Adrar, Tibesti), građena pretežno od granita, vulkanskog kamenja i starih naslaga i okružena pločama pješčenjaka, koje su debele do 1000 m. Na vrhuncu Emi Koussi u gorju Tibesti nalazi se velika kaldera. Južno od Saharskog gorja pruža se plosnata pustinja Sahel. Između Sahare na sjeveru i zavale Konga na jugu proteže se valovita krajina Sudana s prostranim nizinama Gornje Gvineje na jugu i Senegambije na zapadu. U sudanskoj jednoličnoj građi ističu se plitke zavale omeđene izdignutim pragovima od kristaliničnog kamenja. Orografski i hidrografski dijeli se Sudan na istočni, srednji i zapadni. Istočni je Sudan ograđen visočjem Darfur sa zapada, Jezerskim i Abesinskim visočjem s juga i jugoistoka i Crvenim morem sa sjeveroistoka. Njegov centralni dio obuhvaća prema sjeveru okrenutu dolinu Bijelog Nila. Srednji Sudan oko prostranog i plitkog jezera Čad rastavlja od zapadnog Sudana visoka zaravan Aïr. Zapadni Sudan, kojemu je središte zavala rijeke Nigera, sastoji se od plitkih uvala ispunjenih mladim sedimentima i naplavinama. Jezera, koja se tu nalaze, zapremala su nekad veću površinu. Na sjeveru prelazi Sudan bez oštre granice u pustinjsku stepu Sahare. Zavala rijeke Kongo, južno od Sudana, građena je od pločastih slojeva starog kamenja pokrivenih riječnim naplavinama. Slatkovodne naslage, ukoliko nisu riječnog podrijetla, nastale su jezerskom sedimentacijom u prošlim geološkim epohama. Gorje Kameruna je mlade vulkansko gorje s manjim kraterima, koji su još i danas u stanju solfatara. Zatvoreno područje južne Afrike pretežno je istovrsne geološke grade. Uz obalu se proteže ravno pomorje, koje se stepenasto ispinje prema starom denudiranom rubnom gorju Zwart i Quathlamba (gorje Draken) s vrhuncem Cathkin visokim 3660 m. Rubno se gorje spušta prema unutrašnjosti u prostranu, oko 1000 m visoku zavalu Kalahari ispunjenu mladim kontinentalnim sedimentima. Kalahari je pustinjska stepa s močvarama (Ngami) i slanim jezerima (Makarikari). Opća je karakteristika zemalja, od kojih se nekoć sastojala Gondvana, da se njihovi visoko izdignuti dijelovi lome. Napose je to značajno za Afriku, kojoj su kontinentalne konture nastale ponajviše tektonskim lomovima za vrijeme najjačeg intenziteta tih procesa u tercijaru. Pa i vertikalna raščlanjenost afričkog kontineta pretežno zavisi od istih faktora. Čitav se kompleks istočne Afrike u duljini od 7000 km, i to od rijeke Zambezi do Crvenog mora, izdizao i u meridionalnom smjeru savijao, dok se nije na svom tjemenu raspuknuo. Zbog toga se razlomila zemaljska kora u Africi smjerom rasjeda, koji se pružaju od juga prema sjeveru. Na temelju mnogih opažanja može se zaključiti, da je s izdizanjem i savijanjem istočne Afrike nastalo i polagano sklizanje tog dijela kontinenta prema dubinama Indijskog oceana. U suhom su se visočju sačuvali svi tektonski oblici, kao i oblici vulkanskog podrijetla. Vrlo je značajno, da upravo na najzapadnijoj rasjednoj liniji ima još aktivnih vulkana, dok je na Kilimandžaru i Kenyi vulkanska aktivnost prestala još prije ledenog doba. To se slaže s pretpostavkom, da se sve centralniji dijelovi Afrike izdižu i lome, pa se rasjedne linije, koje se pružaju u smjeru meridijana, a s time u vezi i aktivni vulkanizam, povlače od istoka prema zapadu. Između paralelnih rasjeda nastale su u Zemljinoj kori tektonske uleknine ili tektonski jarci djelomično ispunjeni vodom. U Centralnom afričkom jarku, koji se pruža od donjeg toka rijeke Zambezi na jugu do doline gornjeg Nila na sjeveru, leže jezera Tanganyika, Kivu, Edvardovo i Albertovo jezero. Jezero Tanganyika leži na visini od 773 m, a dno mu doseže dubinu od 1435 m, pa je zbog toga kriptodepresija (dno mu je 655 m ispod razine susjednog mora). Istočnoafrički je jarak nastavak Sirijskog jarka i jarka Crvenog mora; proteže se kao Abesinski jarak srednjim dijelom Abesinije prema jugu do sjevernog ruba jezera Nyasa, gdje se sastaje s Centralnim afričkim jarkom. U abesinskom dijelu Istočnoafričkog jarka nalaze se jezera Rudolfovo, Štefanijino, Abaya, Shala i Zwai. Na sredini izdignutog područja između Istočnoafričkog i Centralnog afričkog jarka nalazi se zavala, u kojoj leži oko 68.000 km² veliko i plitko Viktorijino jezero, najveće u Africi. Između ovih glavnih rasjednih linija ima i mnogo manjih rasjeda različne starosti, koji se s glavnim rasjedima ukrštaju. Na mnogim mjestima pokrivaju efuzije lave prelomne stepenice (Abesinija) i tvore više stotina metara debele plošne pokrove i tako površini Afrike daju novi reljef. Često su rasjedni jarci mladi od pokrova lave. Riječna se mreža u ovom dijelu Afrike prilagođuje tektonici. Što su krajevi istočne Afrike bliže Indijskom oceanu, to rijeke manje teku prema njemu. Najveće rijeke teku smjerom rasjednih jaraka prema sjeveru ili jugu (Nil, Zambezi, Shire) ili otječu prema zapadu (Kongo i Lukuga). Osim visokih vulkana (Kilimandžaro 5890 m, Kenya 5195 m, Elgon 4271 m, Meru 4800 m) ispinju se ovdje i druga gorja iznad 5000 m (Ruwenzori 5118 m). Dno je rasjednih jaraka na visini 400—1000 m (Nyasa 471 m, Rudolfovo jezero 487 m, Albertovo jezero 620 m, Tanganyika 773 m, Rukwa 800 m, Edvardovo jezero 920 m).

Abesinsko visočje građeno je od mlađeg vulkanskog kamenja, koje tvori visoke ravnjake s prosječnom visinom od 2000 m. Pojedini se vrhunci ispinju i preko 4000 m (Ras Dashan 4620 m). Zapadni pristranci Abesinskog visočja slaze postepeno prema nizini Sennar, a istočni padaju okomito prema primorju Indijskog oceana i Crvenog mora. Prema jugoistoku prelazi Abesinsko visočje u pustu visoravan Somalijskog poluotoka, koji se sastoji od goleme ploče lave i mlađih morskih sedimenata.

Obale. Struktura afričkog kontinenta pokazuje, da je on u današnjem obliku već odavna formiran, a pomanjkanje vulkana i mlađeg nabranog gorja u primorju isključuje mlađe tektonske procese u stvaranju kontinenta. Prema tome nije za vrijeme posljednjih geoloških epoha bilo u njegovim konturama znatnih promjena. Obala je Afrike pretežno formirana starim rasjedima, koji su Afriku gotovo izrezali iz nekadašnjeg prakontinenta Gondvane. Zbog toga A. ne leži na prostranom kontinentskom šelfu, nego se strmo ispinje iz velike dubine oceana. Šelf je svuda oko kontinenta slabo razvijen. Izobata od 1000 m pretežno je blizu obale, a izobata od 500 m, u neposrednoj blizini obale, proteže se uporedo s obalnom linijom i nigdje se ne prekida. Obala je slabo razvedena i pretežno neutralna. Slaba razvedenost kontinenta očituje se u relativnoj maloj dužini obale (25.904 km) prema golemoj veličini afričkog prostora. Prosječna je udaljenost od mora 670 km (u Evropi 340 km). Središnji dijelovi Afrike udaljeni su oko 1500 km od okolnih mora. Na 1 km obale dolazi u Africi oko 1000 km²: površine (u Evropi samo 250 km²). A. nema nijednog zaljeva, koji prodire duboko u kontinentalnu masu i nijednog većeg poluotoka, osim masivnog i nerazvedenog Somalijskog poluotoka. Obala Berberskih zemalja nešto je razvedenija, ali uspoređena s drugim poluotocima Sredozemlja još je uvijek slabo razvedena. Na otoke i poluotoke otpada samo 2,1% ukupne površine Afrike, a 97,9% na trup. Na sjeverozapadu Afrike leže u Atlantskom oceanu Kapverdski i Kanarski otoci te Madeira, a uz obalu Portugalske Gvineje kontinentski otoci Bissagos. U Gvinejskom zaljevu su vulkanski otoci: Fernando Póo, Principe, São Thomé i Annobón. Oceanski otoci Ascension, Sta. Helena i Tristan da Cunha u Atlantskom, a Mauritius i Réunion u Indijskom oceanu vrhunci su vulkanskih čunjeva, koji se ispinju iz velikih oceanskih dubina. Cijela je sredozemna afrička obala od Sueskog kanala do Gibraltarskih vrata u duljini od 4350 km slabo razvedena. U istočnom dijelu tvori sredozemnu obalu rub saharskog ravnjaka, kroz koji protječe rijeka Nil tvoreći na obali nisku i močvarnu deltu. Zapadno od delte Nila niže se nekoliko otvorenih zaljeva. Najpoznatiji je Sollum, koji se u Starom vijeku smatrao granicom između Azije i Afrike, zatim zaljevi Tobruk i Bomba pa dublje u kopno urezani zaljevi Sidra i Gabes s umjetnim lukama. Iako je obala Berberskih zemalja nešto razvijenija, prirodnih luka nema, a moderne umjetne luke (Bône, Philippeville, Alger, Oran i dr.) odrezane su gorjem od svog zaleđa. Samo na istočnom kraju Berberskih zemalja, gdje se gorski lanci Atlasa pružaju transverzalno na obalu, ima nekoliko dobrih prirodnih luka (Bizerte, Tunis; u Starom vijeku Kartaga). Atlantska obala Afrike duga je oko 11.200 km. Od Gibraltara do rta Verde obala je pusta i niska, teško pristupačna zbog pješčanih pličina, koje su za plovidbu opasne. Do ušća rijeke Nigera stvaraju mnogobrojne kratke rijeke močvarnu i nezdravu obalu, obraslu mangrovama, koje otežavaju prometne veze prema unutrašnjosti, dok pješčani prudovi tvore mnogobrojne lagune. Otvorena su sidrišta nepodesna zbog jakog mlatanja mora. Zapadno od ušća rijeke Nigera nalazi se zaljev Benin s lagunskom obalom, a istočno zaljev Biafra. Južno od zaljeva Biafra obala je neutralna, a južno od ušća rijeke Kongo potpuno je jednolična s razvijenim prudovima i lagunama. Između rtova Lopez i Frio nalazi se Bengvelski zaljev. Hladna Bengvelska struja stvorila je na zap. obali pješčane poluotoke, koji donekle zaštićuju luke (Great Fish Bay, Walvis Bay i Lüderitz). Rt Dobre Nade nalazi se na kraju uskog i dugog poluotoka. Od najjužnijeg rta Afrike (Agulhas) pruža se prema sjeveroistoku do Adenskog zaljeva jednolična afrička obala Indijskog oceana s malim brojem zaklonjenih sidrišta (Port Elizabeth, East London). Tu su dobre luke samo Lourenco Marques u zaljevu Delagoa i Durban. Od zaljeva Sofala, u kojem se nalazi luka Beira, obala je niska, nezdrava i močvarna. Oko 200 nm širok i preko 3000 m dubok Mozambički kanal rastavlja otok Madagaskar od afričkog kopna. U davnoj geološkoj prošlosti bio je Madagaskar sastavni dio afričkog kopna (v. Madagaskar). Od luke Moçambique mijenja obalna linija smjer prema sjeveru. Sjeverno od rta Delgado pružaju se uz obalu koraljni grebeni, otočići i tri veća kontinentska otoka Mafia, Zanzibar i Pemba. Prolazi između njih i kopna puni su koraljnih grebena, koji otežavaju plovidbu. Od ekvatora do rta Guardafui obala je potpuno jednolična, pretežno niska i pješčana. U Adenskom zaljevu jedina je veća uvala Tadjoura s lukom Djibouti. Uz obalu Afrike na Crvenom moru mnogobrojni su koraljni grebeni, otočići i otoci; najpoznatiji je arhipelag Dahlak. Između obale i koraljnih otoka pružaju se kanali, u kojima je zbog nestalnih struja plovidba vrlo opasna. Jedina je prirodna luka Massawa. U sjevernom dijelu Crvenog mora poluotok Sinaj rastavlja Akapski zaljev od Sueskog zaljeva.

Klima. Geografski smještaj i jednoličnost reljefa uvjetuju klimu Afrike. Pružajući se od 37°N do 34°S, A. je daleko od neposrednih izvora hladnog kontinentalnog zraka. Na jugu je od Antarktike rastavlja oko 2200 nm širok ocean, pa s te strane ne dopire u Afriku hladan polarni zrak. Na sjeverni dio kontinenta donekle utječu klimatske prilike Evrazije dosta velikom amplitudom temperature. Klimatske su zone poredane prilično simetrično sjeverno i južno od ekvatora. Najveće su razlike između sjeveroistočnog i jugoistočnog dijela kontinenta, jer se na sjeveroistoku i istoku veže golemo pustinjsko područje preko Crvenog mora i Abesinije s monsunskim područjem Azije, a na jugoistoku je Afrika otvorena utjecajima goleme površine južnog dijela Indijskog oceana. Na južnoj se hemisferi nižu klimatski pojasi istim redom kao i na sjevernoj: ekvatorijalni, tropski, pustinjski i umjereni pojas. Ova simetričnost klimatskih pojasa očituje se donekle i u rasporedu vegetacijskih zona, koje se u Africi također nižu gotovo istim redom na sjevernoj i južnoj hemisferi.

Zbog pomanjkanja dugih visokih gorskih lanaca, koji bi tvorili klimatske barijere (kao u Americi i Aziji), prelaze u Africi klimatski tipovi postepeno jedni u druge.

Na klimatske prilike afričkih obala utječu znatno morske struje. Duž zapadne obale sjeverne Afrike teče hladna Kanarska struja, koja rashlađuje zapadne obale Maroka i Sahare. Sličan je učinak i hladne Bengvelske struje, koja teče uz jugozapadnu obalu prema sjeveru i donosi hladnu vodu antarktičkog podrijetla. Između ove dvije struje, koje zakreću prema zapadu, teče u protivnom smjeru topla Ekvatorijalna ili Gvinejska struja prema zapadnoj obali. Uz jugoistočnu obalu Afrike teče od Mombase do zaljeva Delagoa topla Mozambička struja, zbog koje je jugoistočna obala Afrike toplija od jugozapadne. U sjevernom dijelu Indijskog oceana utječu monsuni na cirkulaciju vode i smjer struja, ali nijedan ne donosi sjeveroistočnoj obali Afrike mnogo kiše. Za određivanje vjetrova i količine kiše važni su u Africi odnosi između područja niskog i visokog tlaka zraka. Stalnim ugrijavanjem zraka na ekvatoru stvara se ascendentna struja zraka i zona niskog tlaka, a u blizini obratnica zone descendentnih struja zraka i visokog tlaka (planetarna razdioba). Te permanentne zone niskog i visokog tlaka zraka ne ostaju u toku godine u istom položaju, nego se u sjevernom ljetu (od travnja do rujna) poslije zenitnog položaja Sunca pomiču prema sjeveru, a za vrijeme južnog ljeta (od listopada do ožujka) prema jugu. Na Atlantskom se oceanu nalazi područje visokog tlaka zraka na sjeveru između Azorskog i Kanarskog otočja, a na jugu između otoka Sta. Helena i Tristan da Cunha. Područje niskog tlaka zraka leži u blizini ekvatora. Na kontinentu je Sahara područje visokog tlaka zraka zimi, a niskog ljeti. Isto vrijedi i za pustinju Kalahari na južnoj hemisferi. U Indijskom se oceanu područje stalnog visokog tlaka zraka nalazi u južnom dijelu, dok je u sjevernom dijelu tlak zraka ovisan o barometarskom stanju nad Dekanskim poluotokom, koji je središte visokog tlaka zraka zimi, a niskog ljeti, pa zbog toga uvjetuje periodičke monsunske vjetrove. Zimi se područje azorskog visokog tlaka zraka na Atlantskom oceanu pruža iznad relativno hladne Sahare, dok se područje južnoatlantskog visokog tlaka pomiče prema sjeveru kontinenta. Područje ekvatorijalnog niskog tlaka zraka nalazi se južno od ekvatora. Ljeti je Sahara golemo područje niskog tlaka zraka, a južna je Afrika u zoni izvantropskog visokog tlaka zraka. U sjeveroistočnoj se Africi prilike ljeti kompliciraju azijskim monsunom. Ovaj raspored visokog i niskog tlaka zraka uvjetuje kretanje zračnih masa i razdiobu kiše na afričkom kontinentu u toku godine. Prema tome cirkulaciju zraka nad Afrikom uvjetuju pretežno četiri zračne mase, dvije tropskog i dvije polarnog zraka. Jedna tropska zračna masa nastaje na Atlantskom oceanu južno od ekvatora, maritimnog je podrijetla, topla i vlažna, a druga, kontinentalna i suha, potječe iz područja Sahare i Kalahari. Jedna polarna zračna masa maritimnog podrijetla prodire za vrijeme sjeverne zime na krajnjem sjeverozapadu na kontinent, a druga za vrijeme južne zime na krajnjem jugozapadu. Polarni antarktički kontinentalni zrak ne doseže Afriku, ali se za vrijeme južne zime formira jedna kontinentalna zračna masa od ohlađena zraka nad južnim dijelom Afrike. S razdiobom zračnih masa u vezi su i vjetrovi. Od anticiklone u blizini Azora pušu prema jugozapadu sjeveroistočni pasati, a od saharske anticiklone prema zapadnoj Africi preko Sudana puše harmatan. Jedna zračna struja prolazi dolinom Nila do Bečuane u južnoj Africi. S južnog dijela Atlantskog oceana pušu jugoistočni pasati prema ekvatorijalnom pojasu tišina, a sjeveroistočni arapski ili indijski pasati pušu samo zimi od anticiklonskog područja jugozapadne Azije prema sjeveroistočnom dijelu Afrike. U ostalo su doba godine na sjeveroistočnom dijelu Afrike dominantni jugoistočni pasati. Za određivanje klimatskih područja u Africi važniji je element razdioba kiše nego temperature, jer velikih fluktuacija temperature nema. U razdiobi kiše fluktuacije su vrlo jake. Nepravilno kretanje t. zv. intertropskog fronta uvjetuje nepravilnosti u razdiobi kiše, koja se mijenja ne samo sezonski, nego i od godine do godine. Karakteristika je ekvatorijalne zone potpuna jednoličnost klime. Kiša nastaje konvekcijskim strujanjem zraka; redovitih vjetrova nema. Zrak, zasićen jakim isparivanjem vlažne zemlje i bilja, ohladi se konvekcijom, pa kiša pada na isto površje, na kojemu je nastalo isparivanje. Dva su maksimalna iznosa kiše uvjetovana zenitnim položajem Sunca. Suhog doba uopće nema. Najviše kiše imaju obale Gvinejskog zaljeva. Na deltu Nigera i na zapadne pristranke gorja Kamerun padne preko 10 m kiše na godinu. Zavala Konga, južni Sudan i gornje Ponilje imaju 1ooo—2000 mm godišnje kiše. Sjeverno i južno od ekvatora simetrično su smješteni krajevi, koji imaju dva suha doba; dalje su prema sjeveru i jugu krajevi s jednim kišnim i jednim suhim razdobljem. Suho doba traje to dulje, što je bliže obratnicama. To je tipična klima tropske Afrike s različnim oblicima savane, koja dominira na intertropskim ravnjacima, pa se zbog toga zove i savanskom klimom. Prema različnoj množini kiše na godinu mijenja se i oblik, odnosno sastav savane. Od godine do godine velika je razlika u godišnjoj množini kiše, i u svakoj godini može biti velikih nepravilnosti. Iako dnevne temperature savanskog područja ne premašuju temperature ekvatorijalne zone, ipak ne dosežu ekstreme velikih pustinja. Svagdje se očituje uska povezanost dnevnih i godišnjih amplituda temperature, zatim povezanost s maritimnim vlažnim zračnim masama. Sjeverno i južno od tropskog pojasa nalazi se pustinjski pojas, gdje je precipitacija neznatna. Na rubovima prema ekvatoru teško je odrediti, gdje pustinja prelazi u stepu, a stepa u tropsku savanu. Za granicu savane uzima se obično izohijeta od 400 mm. Na južnom rubu pustinje kiša pada obično ljeti u središnjem dijelu nepravilno i u olujama, a na mediteranskom rubu obično zimi. Karakteristične su velike amplitude temperature (u sjeni iznad tla oko 55⁰, a na samom tlu oko 75°). Prosječna je godišnja naoblaka manja od 10%. Prilike su u pustinjskom pojasu južne Afrike nešto blaže. Takozvana pustinja Kalahari ima semiaridan karakter (polupustinja). Pustinja Namib je najaridnija zemlja u obalnom području Atlantskog oceana. Sredozemna klima vlada na krajnjem sjeverozapadu i jugozapadu kontinenta. U Berberskim zemljama donose kišu zapadne zračne struje. Oborine općenito rastu s apsolutnom visinom. Mraz i snijeg se obično pojavljuju na višim isponima. Iako je Marrakech u unutrašnjosti na visini od 468 m, maksimum kiše padne u proljeću i jeseni. Vlažna suptropska klima obuhvaća Natal i susjedne dijelove na jugoistočnoj obali Afrike (oko 30°S). Amplituda temperature raste od Durbana prema unutrašnjosti. Oštrija je klima vlažnijih dijelova Visokog Velda u južnoj Africi s niskim temperaturama za vrijeme cijele godine. Centralni afrički ravnjak ima klimu, koja je ovisna o apsolutnoj visini. U gorovitoj Abesiniji uvjetuje reljef visinsku slojevitost klimatskih tipova. Ta je pojava karakteristična i za visoke vulkane u istočnoj Africi (Kenya, Kilimandžaro i Ruwenzori), na kojima ima vječnog snijega i ledenjaka. Klima visokih ravnjaka u istočnoj Africi i u centralnom jezerskom visočju vrlo je povoljna za Evropljane. Istočno primorje Madagaskara nema suhog doba zbog vlažnih jugoistočnih pasatnih vjetrova.

Vode. Kao i na drugim kontinentima, i hidrografija Afrike ovisna je o reljefu (veličina porječja i smjer riječnih tokova) i klimi. Vrlo je karakteristična pojava afričke hidrografije, da je jedna trećina afričkog prostora endoreična (bez otjecanja k moru). Takva su endoreična područja nastala ondje, gdje rijeke ne mogu prodrijeti rezistentne ograde zavala, ili gdje je isparivanje veće od količine oborina. Razvitak normalnih riječnih tokova u takvu području sprečavaju oskudica oborina i visoka temperatura, zbog koje se voda brzo isparuje. Porječje jezera Čad najveće je endoreično područje u Africi i obuhvaća goleme površine Sahare i Sudana. Slično je područje i porječje jezera Ngami u južnoj Africi. Normalni tokovi rijeka, koje utječu u Atlantski i Indijski ocean i Sredozemno more, razvijeni su pretežno na unutrašnjem ravnjaku, dok se u primorsku ravnicu rijeke spuštaju preko vodopada i brzica. Iako su neke od njih vrlo duge i velike, ne mogu zbog promjenljiva vodostaja služiti u toku cijele godine unutrašnjem prometu. Razlog je tome jednostruko ili dvostruko suho doba u godini. U Atlantski ocean utječu veće rijeke Senegal, Gambia, Niger, Ogoue, Kongo, Kunene i Oranje. Najvažnije su Niger, Kongo i Oranje. Na izvorište Nigera, oko visočja Fuota Djallon (1203 m), jugozapadni vjetrovi donose obilje kiše. Zbog toga je Niger, iako protječe suhim krajevima, trajna rijeka i daje dovoljnu količinu vode za natapanje, osobito oko grada Tombouctou (Timbuktu). U more utječe velikom deltom. Niger je plovan od ušća do vodopada, odnosno do brzica, ali za manja plovila i iznad vodopada do grada Bamako. Porječje Konga nalazi se u zoni ekvatorijalnih kiša, zbog čega su svi njegovi pritoci trajne rijeke i plovni za domorodačke čamce; i rijeka Kongo i njezini pritoci plovni su s prekidima i za riječne parobrode. Dubokim estuarijem, na kojem leže luke Matadi, Boma i Banana, utječe Kongo u more. Vode cijelog površja južne Afrike od istočnog gorskog ruba (Quathlamba) slijevaju se u rijeku Oranje, koja poput svih afričkih rijeka prelazi s unutrašnjeg ravnjaka slapovima u obalnu ravnicu i utječe u Atlantski ocean, ali joj korito, prije nego što ona dosegne ocean, gotovo redovno presuši. Rijeka Oranje s pritocima (najvažniji Vaal), koji također nisu trajni, ne može služiti za plovidbu, nego samo za natapanje.

U Indijski ocean utječu veće rijeke Limpopo, Zambezi, Rufiji, Rovuma, Tana i Juba, a najvažnije su Limpopo i Zambezi. Tipična afrička rijeka Zambezi protječe u gornjem toku golemim plitkim basenom, koji se nalazi u središtu unutrašnjeg travnjaka. Zambezi je cijelim tokom trajna rijeka, u gornjem toku plovna za domorodačka plovila, a u donjem toku i za brodove. Primivši zdesna pritok Cuando, silazi glasovitim Viktorijinim slapovima s unutrašnjeg ravnjaka, a pred ušćem prima s lijeve strane pritok Shire, koji otječe iz jezera Nyasa. Utječe u more deltastim ušćem, na kojem leži luka Chinde. Porječje rijeke Limpopo obuhvaća vrlo plodno i ekonomski veoma važno područje. Rijeka Rufiji plovna je samo u maloj udaljenosti od ušća. S Abesinskog visočja otječu vode djelomično u Nil, a djelomično u rijeku Juba ili Uebi Shebeli.

U Sredozemno more utječe rijeka Nil, po duljini druga rijeka na svijetu. Nil nastaje od Bijelog i Modrog Nila. Bijeli Nil je trajna rijeka, jer prima vode iz područja ekvatorijalnih kiša sakupljene u basenu Viktorijina jezera, iz kojega istječe. Kod Khartouma se spaja s Modrim Nilom, koji zbog monsunskih kiša u Abesinskom visočju uzrokuje u određeno doba porast vodostaja i poplave. Prošavši 6 katarakta ulazi Nil u 16—20 km široku dolinu, a sjeverno od Kaira utječe u more velikom deltom, koja je prototip deltastih ušća.

U istočnom dijelu Afrike nalaze se u rasjednim dolinama jezera različne veličine i dubine, od kojih neka nemaju otjecanja u more. Porječju Nila pripadaju Viktorijino, Albertovo i Edvardovo jezero, zatim jezera Kioga i Tana; porječju Konga pripadaju Tanganyika, Mweru, Bangweulu i jezero Leopolda II., a porječju rijeke Zambezi jezero Nyasa. Jezero Shirwa pripada porječju rijeke Rovume. Na južnim pristrancima Abesinskog visočja najpoznatije je Rudolfovo jezero. Bez otjecanja su Kivu, Rukwa, Njarassa, Manjara, Abaya i dr. U suhim krajevima brojne su velike i male uleknine, koje se periodički za vrijeme kiše napune vodom. Takve su uleknine slana jezera, koja se na području gorja Atlas zovu šotovi.

S klimom i hidrografijom usko je spojen problem vode i erozije tla u Africi. Golemi su prostori Afrike trajno, sezonski ili prigodno suhi (aridni). Od cjelokupne količine vode, koja u obliku kiše padne na površje Afrike, 2—40% prokapljuje u tlo i otječe rijekama, a 40—96% se zbog visoke temperature ispari. Kod toga je važan faktor isparivanje biljnog pokrova. Na najvećem dijelu Afrike podloga je građena od starog kamenja, pa je raspored podzemne vode u tlu nepravilan. Gdje se podzemna voda nalazi između nepropusnih slojeva neposredno ispod površine, stanovništvo se opskrbljuje vodom iz bunara, ali je vrlo teško kopati arteške bunare, jer je bušenje u pješčanu tlu opasno zbog zasipavanja. Općenito uzevši, stanovništvo se najvećim dijelom snabdijeva vodom iz površinskih izvora, rijeka i jezera. Međutim, ovi izvori opskrbe vodom nisu uvijek izdašni zbog velikog gubitka vode, koji nastaje suvišnim otjecanjem i isparivanjem, pa je potrebno zapriječiti nestajanje vode vegetacijskim, napose šumskim pokrovom. Nažalost, u tome pogledu dosada se radilo uglavnom negativno. Pustošenje šuma traje već više stoljeća. Tako su, na pr. u Sjevernoj Rodeziji, na području Broken Hill posječena sva stabla na prostoru od 75 km², a računa se, da se u sjevernom i istočnom dijelu Rodezije siječe svake godine oko 2500 km² šume. Tako se radilo i na ravnjaku Kikuyu (Kenija) prije zakona o zaštiti šume. Na Zlatnoj Obali šuma je zbog plantaža kakaa posječena sve do savane, pa sada pustinjski suhi vjetar (harmatan) ugrožava te plantaže. Konstantna sječa šume vodi neminovno do erozije tla. U Keniji je utvrđeno, da je jedna olujna kiša isprala s neke farme sloj zemlje debeo 0,025 m. U mnogim krajevima pomaže eroziju tla i oranje. Na pašnjacima pak dolazi do erozije zbog toga, što stoka popase travu do korijena, pa se tlo lako denudira. Iz tih i drugih razloga, erozija je u nekim krajevima zahvatila toliko maha, da se ne da više otkloniti (ravnjak Udi u Nigeriji). U vlažnim krajevima Kenije, Ugande, Nigerije, zatim u nekim dijelovima Tanganjike, Sjeverne Rodezije i Sijera Leone erozija već ugrožava opstanak milijuna stanovnika. I tako je zaustavljanje erozije tla postalo osnovnim ekonomskim problemom znatnog dijela afričkog kontinenta. Da bi se to uspješno provelo, potrebno je, prije svega, u velikoj mjeri smanjiti sječu šume. Znatnijim iskorišćivanjem vodenih snaga, kojih u Africi ima više nego i na jednom drugom kontinentu, za elektrifikaciju, smanjit će se sječa, a time i opasnost erozije. Osim ovog glavnog načina za suzbijanje erozije, poduzete su i druge manje uspješne mjere: tako se u posljednjih 20 godina suzbija erozija pravilnim oranjem i gnojenjem, ograničenim brojem stoke na pašnjacima, reguliranjem brzica, pošumljivanjem i gradnjom terasa, odnosno nasipa na pristrancima gorja i t. d.

Biljni pokrov Afrike općenito se dijeli na šumu, travnjake i pustinju; na šumu otpada ¹/₅ na travnjake ²/₅ i na pustinju ²/₅ cijele površine. Ekvatorijalna šuma razvila se u krajevima, koji imaju najviše kiše. (iznad 1000—2000 mm), i to na obali Gvinejskog zaljeva oko delte rijeke Nigera i u ekvatorijalnom dijelu zavale Konga. Na sjeveru seže do 8°N (u zaleđu Liberije), a na jugu do 5°S (Mayambé). U porječju rijeke Nigera i Konga zalazi šuma daleko u kopno. Ekvatorijalna šuma obiluje mnogim vrstama drveća. Stabla dosežu visinu 50—60 m, a ispod njih rastu niža, tako da šuma ima nekoliko slojeva. Zbog mnoštva lijana šuma je teško prohodna. Epifiti su pretežno iz porodice paprati i orhideja. Floristički je ekvatorijalna šuma u Africi siromašnija od prašuma u Brazilu i na Malajskom arhipelagu. Često se u njima nalaze čistine, u koje je prodrla savana. Najvažnije drvo ekvatorijalnih šuma je mahagoni (Khaya, Pseudocedrela i dr.) i drveće iz porodica Caesalpiniaceae, Sterculiaceae, Guttiferae i dr. Među drvećem, koje ima ekonomsku vrijednost, ističe se gvinejska uljonosna palma (Elaeis guineensis).

Naselja su u ekvatorijalnim šumama redovno na malim krčevinama, na kojima se uzgajaju jams, slatki krumpiri, maniok, šećerna trska, mango i banane. Na ušćima rijeka i u lagunama razvila se posebna vrsta šume, t. zv. šume mangrove, koje su često gušće i veće na mjestima, do kojih samo za vrijeme plime dolazi morska voda. U zapadnom je dijelu Afrike šuma mangrove sastavljena od američkih vrsta, a u istočnom od indijskih vrsta. Drveće se duž rijeka u tropskom pojasu na području savane grupira u prave šume poznate pod imenom galerijskih šuma. U gorju centralne i istočne Afrike, na visini između 1800—3000 m, gdje ima dosta oborina (1500—2500 mm) i gdje su temperature niže (do 7° noću) nego u području tropske šume, razvile su se šume slične šumama umjerenog pojasa.

Travnjaci ili savane okružuju u širokom pojasu područje ekvatorijalnih šuma sa svih strana, pružajući se od Senegala do Crvenog mora i Indijskog oceana, a odatle preko sjevernog dijela južne Afrike do Atlantskog oceana južno od Konga. Iako je savana najkarakterističnija formacija afričke tropske vegetacije, nije svuda istog florističkog sastava. Razvila su se uglavnom dva tipa savane: savana s visokom travom (1,5—3,5 m), koja pretežno potječe od rodova Andropogon, Pennisetum i Aristida te obuhvaća oko 16% cjelokupne površine Afrike, i savana s niskom travom. U savani nema mnogo drveća. Pretežno su to različne vrste akacija s krošnjama poput kišobrana i baobab (Adansonia digitata), koji je značajan za savanu od Dakara na atlantskoj obali do grmovite stepe u istočnoj Africi. Na južnoj hemisferi obuhvaća savana sav južni dio zavale Konga, čitavu Rodeziju, sjeverni dio Bečuane, veći dio Angole i porječje rijeke Zambezi. U Oranju i Transvalu nalaze se čiste travne savane s velikim lovnim područjima, poznate pod imenom Visoki Veld (High Veld). Savana je područje, u kojem žive velika divlja stada biljoždera (različne vrste antilopa, žirafa, zebra, bivola i dr.). Mnoge zvijeri, među njima i lav, drže se redovno savane. Gorski travnjaci u centralnoj i istočnoj Africi slični su pašnjacima umjerenog pojasa, pokrivaju visoke regije Abesinije i jezerski ravnjak. Na visokom gorju (Kilimandžaro, Kenya, Ruwenzori, Elgon i dr.) nalaze se pravi alpinski pašnjaci. Prijelaz savane u pustinju tvori otvorena vegetacijska formacija stepe, koja se na sjevernoj hemisferi proteže od Atlantskog oceana do Crvenog mora, između Sudana i Sahare. Obrasla je bodljikavim grmljem, među kojim ima najviše akacija. Biljne su vrste ponajviše tropske. U kišno doba tlo se prekrije rijetkom niskom travom. Period suše je vrlo dug. U Sahari je vegetacija do krajnosti oskudna, a u nekim dijelovima gotovo je i nema. U sjevernom dijelu dolaze mediteranske biljne vrste, a u južnom sudanske. Pješčane dine i kameniti krajevi u pustinji imaju osobitu vegetaciju. Gdje ima nešto vlage od podzemne vode, vegetacija je bogatija. Oaze su karakteristične zbog palma, što rode datuljama. U južnoj Africi je regija stepe i pustinje (Kalahari) analogna Sahari, ali blažih uvjeta. Sahara na sjeverozapadu prelazi u stepu, kojoj se vegetacija sastoji od trava, koje rastu u džbunovima i prilagođene su velikoj suši. Gdje su prilike reljefa i klime povoljnije, uspijeva grmlje, pa čak i stepska šuma.

Sjeverni dijelovi Maroka, Alžira i Tunisa, pa obalne zone Libije i Egipta pripadaju sredozemnoj regiji. U nižim se dijelovima protežu šume alepskog bora, u nešto višim šume crnike (Quercus ilex) i hrasta plutnjaka (Quercus súber), a na još višim isponima šume su crnogorične (Cedrus atlantica, Abies numidica). Najviši isponi Atlasa obrasli su stepskom vegetacijom. U juž. Africi odgovara suptropska vegetacija Kaplanda sredozemnoj regiji uz neke značajnije razlike (ljeta su vruća s malo oborina, a kiše 300—700 mm padaju samo zimi). U obalnom pojasu razvijena je kapska suptropska šuma, a u unutrašnjosti kserofitski pojas područja Karroo. Flora otoka Madeire, Azora, Kanarskih i Kapverdskih otoka (Makaronezija) u biti je sredozemna, iako ima elemenata i drugih flora. Na otoku Madagaskaru je posebna vegetacija i flora s velikim brojem endemičnih vrsta (v. Madagaskar).

Životinjski svijet Afrike može se po karakteru staništa podijeliti na 3 različna područja: životinje, koje žive na području tropskih šuma, savana i u južnoafričkom suhom području. Otok Madagaskar obuhvaća četvrto, potpuno odvojeno područje (v. Madagaskar).

Za područje tropskih šuma karakteristične su životinje, koje su se prilagodile životu na drveću (ptice i neke vrste majmuna), zatim goleme životinje, koje vlastitom snagom mogu prodirati kroz neprohodnu šumsku guštaru (slon, gorila), i male životinje, koje se po tlu provlače kroz guštaru. U nepristupačnim dijelovima šume održali su se neki stari oblici životinja (okapi), kojih u drugim krajevima Afrike nema. Mnogobrojan je i svijet gmazova i kukaca. U rijekama i jezerima žive krokodili i vodeni konji. Savane i stepe napučene su pretežno biljožderima, koji u savani žive u malim, a u stepi u većim skupinama. Stada biljoždera slijede lavovi, hijene i čagljevi. U južnoj Africi dolaze, uz ostale afričke životinje, i neke posebne vrste (cibetke, kukcožderi, glodavci i dr.). Evropljani su lovom prorijedili mnoge životinje, a neke su potpuno istrijebili (Equus quagga i Hippotragus leucophaeus). Da se mnoge životinje sačuvaju od potpunog uništenja, propisani su strogi lovni zakoni, a u mnogim su krajevima određeni rezervati za divljač (u Belgijskom Kongu, Natalu, Transvalu i dr.).

Rase i jezici. Izuzevši evropske doseljenike, narodi se Afrike rasno dijele na 3 skupine: 1. na skupinu negroidnih Pigmeja i Bušmana, 2. na crnačku skupinu, 3. na skupinu hamitskih naroda.

Primitivni negroidni Pigmeji žive pretežno u ekvatorijalnim šumama Konga, a Bušmani u južnoj Africi. Okupljeni u manjim nomadskim skupinama od nekoliko obitelji, Pigmeji i Bušmani bave se lovom i sabiranjem biljne hrane (plodova i korijenja). Malena su stasa, nešto svjetlije kože, široka nosa i kose (prognatne) čeljusti. U lovu se služe lukom i strelicom. Bušmani su vjerojatno nekad živjeli na ravnjacima istočne Afrike, a prema jugu su ih potisnuli Bantu-Crnci.

Crnačka skupina naroda dijeli se na dva ogranka: Sudanske Crnce i Bantu-Crnce.

Sudanski Crnci zapremaju cijelu zapadnu i jedan dio centralne Afrike, i to južno od Sahare do crte, koja se pruža od Kameruna do Viktorijina jezera. Sudanski Crnci, koji žive u području kišnih šuma na obalnom pojasu zapadne Afrike, nisu se miješali s drugim rasama, dok su se Crnci u otvorenim savanskim krajevima (na sjeveroistoku i istoku) miješali pretežno s hamitskim stanovništvom. Sudanski su Crnci prosječne visine, snažni, dolihokefalni, jako crne kože, kovrčaste kose, širokih nosnica i debelih usana. Za obrađivanje zemlje služe se motikom. Nedavno su u tom dijelu Afrike cvala velika kraljevstva (Mandenga s glavnim gradom Tombouctou, Ashanti s glavnim gradom Kumasi, Yoruba s gradovima Ibadan i Abeokuta). Bantu (ili Abantu)-Crnci (oko 50 milijuna) nastanjuju veći dio centralne i južne Afrike, imaju zajedničke tjelesne karakteristike i govore narječjima zajedničkog jezika. Bave se lovom, stočarstvom i poljoprivredom. Dijele se na istočnu, južnu i centralnu skupinu. U istočnoj skupini zaprema narod Baganda ili Buganda (jedan od najnaprednijih crnačkih naroda u Africi) dio protektorata Ugande. Trgujući pamukom, Baganda su se brzo prilagodili evropskom odgoju, stanovanju i odjeći. Bantu-Crnci na ravnjaku Kikuyu (Kenija) izvrsni su ratari, ali jedino stoku smatraju bogatstvom. Bantu-Crnci duž istočne obale Afrike govore jezikom suahili, koji je postao saobraćajni jezik cijele istočne Afrike. Bantu-Crnci južne skupine žive pretežno u protektoratu Bečuana, Basuto i Svazi, sačuvali su plemenske organizacije i bave se stočarstvom i poljodjelstvom. Centralnoj skupini Bantu-Crnaca pripadaju crnački narodi u području Konga i Francuske Ekvatorijalne Afrike i bave se pretežno poljodjelstvom ili stočarstvom.

Mješanci Bantu-Crnaca i Hamita Niloti, žive u zavali gornjeg toka Nila, a Dinka i Masai u južnom dijelu istočnoafričkog ravnjaka. Bantu-Crnci u istočnoj i južnoj Africi imaju i nešto primjesa arapske, indijske i malajske krvi. Hamiti su, prodirući prema jugu, naučili Crnce taliti željeznu rudu i dobivati od nje željezo, te uzgajati goveda i ovce.

Hamitski narodi žive u sjevernim krajevima Afrike. Oni su visoki, svijetlosmeđi, valovite smeđe ili crne kose, tanka ravna nosa, izrazite donje čeljusti i tankih usnica. Egipćani su još i danas pretežno Hamiti, iako su na sjeveru pomiješani s Arapima, dok kod Nubijaca ima i nešto crnačke krvi. Abesinci su također Hamiti, ali s jakim semitskim utjecajem, koji se napose odrazio na jeziku i kulturi. Hamiti su Somalci, Gala, pa nomadi centralne Sahare (Tuareg i Ahaggar) i Berberskih zemalja. Etnički su odnosi u sjevernoj Africi komplicirani infiltracijom Arapa. Vrlo su značajni utjecaji Indonežana na Madagaskaru (v. Madagaskar).

Dok je A., koju nastavaju hamitski narodi, bila od najstarijih vremena neprestano u dodiru s civiliziranim narodima Sredozemlja, crnačka je A. bila izolirana od ostalog svijeta. Po manjkavim podacima velik se dio crnačkog stanovništva Afrike neprestano mijenjao zbog međusobne borbe lovačkih i stočarskih plemena i zbog ekspanzije muhamedanskog stanovništva u prostrani pojas Sudana (od Gambije do Nila). To je nadiranje prouzrokovalo migracije Bantu-Crnaca prema jugu.

Afrički se narodi jezično dijele u dvije skupine. Sjeverni dio Afrike zaprema hamitsko-semitska jezična skupina, a ostali dio skupina crnačkih jezika. Granica između ove dvije skupine pruža se od ušća Senegala u Atlantski ocean preko grada Tombouctou na rijeci Niger i Aswan na rijeci Nilu do obale Indijskog oceana sjeverno od Zanzibara. Osim berberskog jezika, koji je raširen po cijeloj sjevernoj Africi, hamitskoj jezičnoj skupim pripadaju i kušitski jezici (najpoznatiji su somali, gala i etiopski), koji su rasprostranjeni južno od Egipta između Nila i Crvenog mora te u istočnom dijelu Afrike do 4°S. Arapski se jezik raširio najjače po sjevernoj Africi invazijom Arapa u Srednjem vijeku potisnuvši koptski i berberski jezik. Arapskim jezikom govori danas u Africi oko 30 milijuna ljudi.

Crnački jezici u Africi dijele se na tri skupine, ma da neki misle, da se ne može sumnjati u jedinstvo crnačkih jezika. Sudansko-gvinejska jezična skupina obuhvaća centralne i zapadne krajeve Afrike (Sudan i Gvineja), pa se dijeli na više manjih jezičnih skupina, s vrlo mnogo narječja. Na području od obale Atlantskog oceana do jezera Čad u Francuskoj Zapadnoj Africi ima oko 150 različnih narječja. Skupina crnačkih jezika Bantu obuhvaća gotovo polovicu crnačke Afrike, a raširena je od ekvatora do Kaplanda i od obale Atlantskog oceana do rijeke Tana u Keniji. Ta skupina tvori jedinstvenu jezičnu cjelinu osim nekoliko enklava Pigmeja, Bušmana i Hotentota, kojih se jezici smatraju trećom skupinom crnačkih jezika u Africi. Jezične i kulturne skupine ne podudaraju se u Africi potpuno zbog mnogih značajnih kretanja, odnosno seoba pojedinih naroda. U tom je pogledu najkompliciraniji sjeverni i sjevero istočni rub Afrike, napose područje Abesinije.

Prema podacima Organizacije Ujedinjenih Naroda A. (drugi kontinent po veličini na svijetu) ima oko 200 milijuna stanovnika (1951). U mnogim zemljama Afrike nemoguće je, zbog zaostalosti i teških prometnih prilika, provesti točan popis stanovništva, pa se broj stanovnika redovno određuje procjenom. Od 140 milijuna u 1920 stanovništvo je prema procjeni poraslo do 200 milijuna u 1951. Iako je stvaran porast niži, sigurno je, da stanovništvo Afrike naglo raste. Uzrok je tome, što su afrički narodi prestali međusobno ratovati i što je ukinuta trgovina robljem. Osim toga povećao se natalitet i nešto poboljšale zdravstvene prilike, zbog kojih mortalitet stalno pada. Od cjelokupnog broja stanovnika otpada na domaće stanovništvo 97%, a ostatak na stanovnike evropskog i azijskog podrijetla. Od 5 milijuna stanovnika evropskog podrijetla živi oko 2,5 milijuna u Južnoafričkom Savezu, oko 320.000 u istočnoj i centralnoj Africi i oko 80.000 u zapadnoj Africi. Ostatak od 2,100.000 živi u zemljama na sjevernoj i sjeverozapadnoj obali Afrike. Oko ¹/₂ milijuna stanovnika azijskog podrijetla živi u istočnoj i južnoj Africi.

Gustoća. Površina Afrike (30,292.000 km²) iznosi 23% cjelokupne površine Zemlje, a stanovništvo samo 8% cjelokupnog stanovništva svijeta. Prema tome dolazi u Africi 7—8 ljudi na 1 km² (na cijeloj Zemlji prosječno 18). Ovaj broj ne daje pravu sliku gustoće stanovništva i naseljenosti Afrike, jer su životni uvjeti na velikim površinama sasvim nepovoljni (pustinje Sahara i Namib). Sahara, koja obuhvaća ¹/₄ Afrike, jedan je od najslabije naseljenih krajeva Zemlje. Životni uvjeti u tropskoj kišnoj šumi i stepi također su vrlo loši. Na golemim prostorima Afrike isko-rišćuju se za poljoprivredu samo mali dijelovi zemlje, jer se tlo ne gnoji, pa se velik dio obradive zemlje mora ostaviti po nekoliko godina na ugaru. Na taj način malo naselje treba velike površine zemlje, a to smanjuje gustoću stanovništva. Prema tome su gusto naseljeni krajevi u Africi sporadična pojava. Mnoga su područja nenaseljena zbog muhe tse-tse, koja, prenoseći zarazu, uništava stoku i ljude. Neprestani ratovi u prošlosti prorijedili su stanovništvo mnogih krajeva Afrike, prisilivši ga, da se skloni u sigurnije krajeve (Abesinija, Kabilija u gorju Atlas). Na gustoću stanovništva utjecali su trgovina crnim robljem, glad i bolesti (osobito tropska groznica i bolest spavanja). U savani i na velikim čistinama tropskih kišnih šuma gustoća je stanovništva 20—40 stanovnika na 1 km²; u stepi je manja od 10, a u tropskoj kišnoj šumi manja od 5 stanovnika na 1 km². U plodnom visočju zapadno od Viktorijina jezera (Ruanda-Urundi) iznosi gustoća stanovništva 71 stanovnik na 1 km². Zbog umjetnog natapanja jače je naseljeno područje na rijeci Chari (utječe u jezero Čad) i na gornjem toku Nigera. Vrlo je rijetko naseljena kišna tropska šuma u zapadnom dijelu zavale Konga, zatim stepe Masai i neki dijelovi savane zapadno od rijeke Zambezi. U dolini Nila proširila se umjetnim natapanjem površina kulturnog tla, a s time u vezi povećala se i gustoća stanovništva. U Egiptu živi danas 421 stanovnik na 1 km². Neke su oaze u Sahari također prenaseljene. Najmanju gustoću imaju neki dijelovi Saharc, gdje 1 stanovnik dolazi na više kvadratnih kilometara.

Zdravstveno stanje. Gustoću stanovništva u tropskom pojasu smanjuju i tropske bolesti, od kojih su malarija, žuta groznica i bolest spavanja najopasnije. Najraširenija je malarija, pa iako nije uvijek smrtonosna, smanjuje otpornost organizma protiv drugih bolesti. Uzročnika bolesti (plasmodium) prenose komarci, od kojih je vrsta Anopheles Gambiae najraširenija. Uzročnika žute groznice (ultramikroskopski virus) prenosi komarac Aedes Aegypti. Imunitet od žute groznice postiže se vrlo rijetko, jer čovjek umire ponajviše zbog oslabljenja srca. Treća je bolest, koju prenose komarci elephantiasis; očituje se u enormnom otjecanju nogu (rijetko kojeg drugog dijela tijela), koje prouzrokuje malen crv. Muhe tse-tse prenose uzročnike bolesti spavanja, i to Glossina palpalis prenosi Trypanosomu gambiense, a Glossina morsitans Trypanosomu rhodesiense. One žive u t. zv. pojasima muha (Fly Belts) osobito na rubovima šuma i u grmlju blizu rijeka i jezera. Bolest spavanja raširena je od zapadne Afrike, gdje je stanovništvo već postiglo neki imunitet, do Ugande i istočne Afrike, i tu je donedavna uzrokovala golemu smrtnost. U Francuskoj Zapadnoj Africi smrtnost je od bolesti spavanja prosječno na godinu 5—15%. Glossina morsitans ugrizom prenosi na goveda i konje neke druge vrste trypanosoma, koje uzrokuju bolest nagana (Fly disease). U istočnoj su Africi na rubu pojasa muhe tse-tse golemi gubici stoke zbog te bolesti. Crijevne su i želučane bolesti u tropskim krajevima teže nego u umjerenima, a pretežno se dobivaju zaraženom vodom. Općenito su raširena u tropskoj Africi dva oblika dizenterije i bolest bilharziasis ili schistosomiasis, koja se očituje izljevom krvi iz rectuma (zadnje crijevo). Uzročnik te bolesti živi u vodenom pužu iz roda Planorbis ili Isidora. Bolest je opasna zbog razaranja unutrašnjih organa. Vrlo je raširena i bolest ankylostomiasis. Potječe od parazitskih crva (Hookworm), koji žive u crijevima i sišu krv. Ličinke ulaze iz zemlje kroz kožu bosonogih Afrikanaca. Evropljani, koji hodaju obuveni, rijetko dobivaju ankylostomiasis. Rijetke su tifoidne i paratifoidne bolesti. Recidivna groznica, koju uzrokuje krvni parazit (vrsta spirohete) prenosi se ušima. God. 1921—22 stradalo je od te bolesti u Francuskom Sudanu 10.000 ljudi. U Africi ima vjerojatno najviše smrtnosti od tuberkuloze. Upala pluća je osobito opasna kod slabo hranjene djece izložene nagloj promjeni klime. Mnogo ima veneričnih bolesti, trahoma i influence. Lepra (guba) je u Africi vrlo raširena. God. 1950 bilo je bolesno od lepre u Ugandi 17,8‰ stanovništva, u Keniji 10,2‰, u Tanganjiki 18,1‰, u Sjevernoj Rodeziji 12,6‰, u Belgijskom Kongu 55,1‰. U Belgijskom Kongu pati od lepre oko 580.000, a u ostalim krajevima Afrike oko 265.000 stanovnika.

Zanimanje stanovništva. Način života stanovnika u Africi uvjetuju u prvom redu geografski elementi: klima i vegetacija. U gustim šumama žive primitivni narodi, u savani sjedilački, koji se bave poljodjelstvom, u stepi i na otvorenim ravnjacima stočarski i ratnički narodi. Duž sredozemne afričke obale bilo je od najstarijih vremena razvijeno poljodjelstvo s uzgojem stoke. U tom se pojasu pretežno uzgajaju pšenica, ječam, masline, smokve i vinova loza. Nešto južnije, u stepskom pojasu preteže uzgoj sitne stoke (ovce). U Sahari su kulture ograničene samo na oaze, gdje se uzgajaju datuljne palme, a od stoke deve. U polupustinjskim i stepskim krajevima Sudana stočarski se narodi bave uzgojem goveda i ovaca. Prema jugu u savani, koja obuhvaća prostor između semiaridne stepe i tropske kišne šume, pojavljuje se s porastom kiše kultura dure i prosa. Zemlja se obraduje motikom. Plug i stočna sprega ne upotrebljavaju se. Tu se uz duru uzgaja kukuruz, dinje, arašidi, duhan, pamuk i kola-orah, a uz rijeke riža. Neki su dijelovi savane vrlo povoljni za uzgoj goveda, ovaca i konja. Stanovništvo živi u većim naseljima. U području tropskih kišnih šuma uzgoj je stoke nemoguć zbog muhe tse-tse. Stanovništvo je na vrlo primitivnom stupnju kulture, raštrkano po malim naseljima, između kojih se vode neprekidni ratovi. Jams, maniok, banane, uljonosna palma glavni su proizvodi zemlje. U istočnoj Africi od srednjeg Nila do krajnjeg juga kontinenta uzgaja se u prvom redu stoka. Južna je Afrika gotovo više stočarska nego istočna. Stočarski narodi u visokim krajevima istočne Afrike agresivni su i ratnički. Na Madagaskaru se uz stoku uzgaja i riža.

Većina je kulturnih biljaka i domaćih životinja, koje se u Africi danas uzgajaju, evrazijskog ili američkog podrijetla. Afričkog su podrijetla samo različne vrste prosa, neke vrste riže iz Sudana, kava iz južne Abesinije, kola-orah iz zapadne Afrike i neke vrste afričkog pamuka. Pšenica i ječam preneseni su iz Evrazije u Afriku u pradavno doba. Datuljna palma uvezena je iz Arabije, a neke voćke (kajsije, breskve, bademi, kruške i jabuke) aklimatizirale su se od davnih vremena u sjevernoj Africi. Kukuruz, krumpir, arašidi, jams, maniok i duhan uvezeni su iz Amerike. Egipatski pamuk podrijetlom je iz Indije, a klinčiće su donijeli Arapi na Zanzibar. Veći dio domaćih životinja uveden je za vrijeme historijskog doba iz Azije u Afriku. Čini se, da samo magarac potječe iz istočne Afrike. Deva se raširila po Africi iz Egipta tek poslije IV. st., a još se ni danas u bezvodnim predjelima ne može zamisliti promet bez te „pustinjske lađe”.

PRIVREDA

Uvjete, zbog kojih je afrička privreda zaostala, treba u prvom redu tražiti u geografskim i klimatskim prilikama. U tropskom pojasu leži gotovo ⁴/₅ Afrike, a u umjerenom samo njezini sjeverozapadni i južni dijelovi. Pustinje i jezera zapremaju ¹/₄ površine, ¹/₄ pokrivaju šume, a ostalo savane i stepe. Velik dio Afrike teško je pristupačan zbog neplovnih rijeka, od kojih jedino Kongo ima duboko ušće. Težak je i problem unutrašnjeg prometa. U mnogim krajevima Afrike nema u tlu dovoljno minerala (kalcija i fosfata), koji su važni za uspješan rast bilja, a u drugim opet nema dovoljno humusa. Na velikim površinama tropske Afrike muha tse-tse onemogućuje uzgoj stoke, pa zbog toga nema gnojiva. U nekim krajevima erozija tla ugrožava velike komplekse zemlje. Ktome treba dodati nomadsku poljoprivredu s tradicionalnim metodama obrađivanja zemlje, a takva se poljoprivreda teško može održati zbog porasta stanovništva. Domaću seosku privredu upropastilo je i pečalbarstvo.

Poljoprivreda. Poljoprivreda je najvažnija grana u privrednom životu Afrike, jer o njoj ovisi oko ³/₄ stanovništva. Od cjelokupne kontinentalne površine otpada na obradivo tlo 5,9%, na travnjake 17,8%, na šume 28,4%, a ostala je površina (gotovo jedna polovica) pusta i neproduktivna.

U tropskoj Africi do obrađuju na primitivan način. Članovi jedne obitelji ili seoske zajednice zajednički spale i iskrče komad šume. Zatim ga obraduju, sve dok se zemlja ne iscrpe. Nakon toga izaberu drugi komad šume, i proces se nastavlja na isti način. Iscrpena zemlja ostaje na ugaru 5—20 godina, dok se ne regenerira. Karakteristika je ovog primitivnog načina obrađivanja zemlje, osobito u području između 10°N i 15°S, da se ne upotrebljavaju domaće životinje ni gnojivo, te je prinos žetve malen i neredovit. Zbog nedostatka radne snage ograničena je zemlja, koju neka obitelj ili seoska zajednica može u toku godine obraditi, pa se obraduje mnogo manje, nego što je potrebno za održanje i najskromnijeg životnog standarda. Zbog toga se i u tropskoj Africi prelazi sve više na stalno obrađivanje zemlje; tlo se obnavlja izmjenom kultura i umjetnim gnojenjem. Obnavljanje tla izmjenom kultura uspješno je provedeno u Sjevernoj Rodeziji, Ugandi i Njasi (redoslijed: kukuruz, pamuk, arašidi i grah). U nekim krajevima zemlja se obnavlja zelenim gnojenjem i kompostom. Prema tome se, uz primitivnu, tradicionalnu obradbu zemlje, uvode i suvremene agrotehničke mjere, koje će postepeno pojačati produkciju. U nekim dijelovima tropske Afrike Evropljani su stvorili plantaže, na kojima uzgajaju samo nekoliko proizvoda za izvoz (u Belgijskom Kongu plantaže uljonosne palme, u Tanganjiki sisal, u Njasi čaj i u Keniji piretrum). Plantaže proizvode bolju robu nego seljačka gospodarstva, jer su za proizvodnju čaja, gume, sisala, palmina ulja i duhana potrebni uz znatno stručno znanje posebni uređaji, koje seljaci nemaju. Rad plantaža utječe povoljno na širenje suvremenog agrotehničkog znanja kod afričkih seljaka. A. ima vrlo velike poljoprivredne mogućnosti. U sredozemnim krajevima i u nekim krajevima južne Afrike uspijevaju žita (pšenica i ječam), vinova loza, agrumi i evropsko voće, a u tropskim krajevima riža, kukuruz, arašidi (Senegal i Nigerija), pamuk (Uganda), šećerna trska, sisal, kakao (Zlatna Obala i Obala Bjelokosti), kava, banane, uljonosna palma (Nigerija i Dahome) i dr. Gomoljike su važne za prehranu stanovništva u tropskom šumskom pojasu i na području savana. Proizvodi afričke poljoprivrede važni su ne samo za prehranu afričkog stanovništva i za lokalnu afričku privredu, nego se neki od njih vrlo cijene i u svjetskoj privredi. A. je u svijetu na prvom mjestu u proizvodnji kakaa, sisala i palmina ulja. Osim toga proizvodi znatne količine arašida, kave, sezamova sjemena i maslinova ulja. Šećerna trska, pamuk, duhan i čaj manje su važni u svjetskoj privredi, ali su vrlo važni u lokalnoj afričkoj ekonomici.

Stočarstvo se u Africi razvilo najviše u stepskim krajevima i na visokim ravnjacima u istočnom dijelu kontinenta. U poljoprivrednim krajevima stoka se ne upotrebljava za spregu kod oranja, a đubre služi pretežno za gorivo. Stanovnici, napose Bantu-Crnci, u istočnoj i južnoj Africi, ne gledaju u stoci ekonomsku vrijednost, nego im bogatstvo u stoci služi kao znak ugleda i moći, pa je zbog toga i ne kolju za hranu. Stanovnici jezerskog visočja, koji su se obogatili uzgojem kave, kupuju stoku za klanje iz pokrajine Mwanze (južno od Viktorijina jezera), a svoju čuvaju. Na taj se način broj stoke povećava, a prejakom pašom uništava se trava, te se zemlja erozijom postepeno pretvara u pustoš. Poslije II. svjetskog rata porastao je u Africi broj goveda od 64 milijuna grla (1939) na 84 milijuna (1948), što iznosi porast od 31%. U istom se razdoblju u Južnoafričkom Savezu i Francuskoj Sjevernoj Africi broj ovaca smanjio za 8%, t. j. od 102 milijuna na 94 milijuna glava. U Francuskoj Zapadnoj Africi porastao je broj ovaca i koza od 11,9 milijuna na 20 milijuna grla. Broj konja, magaraca i mazgi povećao se u 16 afričkih zemalja za 25%, t. j. od 9,1 milijuna na 11,4 milijuna grla. Da bi se broj stoke ograničio, poduzima se cijeli niz mjera: organiziraju se stočni sajmovi (Zulu i Natal), podižu tvornice za preradbu goveđeg mesa i otvaraju tvornice mliječnih proizvoda. Industrija stočnih proizvoda (vuna, koža, meso, mliječni proizvodi) ima veliku mogućnost razvitka, iako se po kvaliteti još ne može usporediti s proizvodnjom u Argentini i Australiji.

Šumarstvo. Šumski pokrov u Africi obuhvaća 849 milijuna hektara ili 28,4% ukupne površine kontinenta; od toga otpada ²/₃ na šume, iz kojih se dobiva drvo za ogrev ili građevno drvo slabe kvalitete. Na crnogorično drveće otpada manje od 1% cijelog šumskog pokrova. Najviše šuma ima u ekvatorijalnom pojasu između 12°N i 4°S, i to duž zapadne obale i u zavali Konga. Na Berberske zemlje i Južnoafrički Savez otpada 1% cjelokupne površine šuma. Drvna industrija (pilane, tvornice furnira i savijena drva) razvile su se u Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi, Nigeriji, Belgijskom Kongu i na Zlatnoj Obali.

Rudarstvo je u Africi razvijeno na području Južnoafričkog Saveza, Jugozapadne Afrike, Belgijskog Konga, Sjeverne i Južne Rodezije, zatim u Francuskoj Sjevernoj Africi i u Britanskoj Zapadnoj Africi. A. je na prvom mjestu na svijetu u proizvodnji zlata i dijamanata (Južnoafrički Savez, Belgijski Kongo, Tanganjika, Francuska Ekvatorijalna Afrika). Željezne rude ima u Južnoafričkom Savezu, Južnoj Rodeziji i Francuskoj Zapadnoj Africi, bakra u Belgijskom Kongu, Sjevernoj Rodeziji i Južnoafričkom Savezu, kositra u Nigeriji i Belgijskom Kongu, olova i cinka u Jugozapadnoj Africi, Belgijskom Kongu, Francuskom Maroku i Sjevernoj Rodeziji, antimona u Južnoafričkom Savezu, boksita u Portugalskoj Istočnoj Africi i na Zlatnoj Obali, kroma u Južnoafričkom Savezu, Južnoj Rodeziji, Sijera Leone i na Madagaskaru, kobalta u Belgijskom Kongu, platine i metala platinske skupine u Južnoafričkom Savezu, Belgijskom Kongu, Abesiniji i Sijera Leone, vanadija u Jugozapadnoj Africi i Sjevernoj Rodeziji, urana u Belgijskom Kongu, azbesta u Južnoafričkom Savezu i Južnoj Rodeziji, fosfata u Francuskoj Sjevernoj Africi. Iako A. nije bogata mineralnim gorivom, sadrže karroo-slojevi u Južnoafričkom Savezu i na Madagaskaru znatna ležišta kamenog ugljena. Ležišta nafte u Africi vjerojatno su vrlo mala (v. str. 49).

Industrija je u Africi još na početku svog razvitka, te je ograničena samo na nekoliko naprednijih zemalja. Mlinarstvo je razvijeno u Tunisu, Alžiru, Južnoafričkom Savezu i Egiptu, industrija šećera u Egiptu, Južnoafričkom Savezu, Portugalskoj Istočnoj Africi i na otocima Mauritiusu i Réunionu, industrija ulja u Tunisu, Alžiru, Francuskoj i Britanskoj Zapadnoj Africi i u Belgijskom Kongu, industrija mesnih proizvoda i ribljih konzervi u Južnoafričkom Savezu, industrija superfosfata, sapuna, papira, parfema, tekstila i stakla u Tunisu, Maroku i Egiptu, cementa u Alžiru. Drvna industrija razvijena je u Francuskoj Zapadnoj Africi i Belgijskom Kongu, a industrija željeza i čelika u Južnoafričkom Savezu. Talionice bakra nalaze se u Belgijskom Kongu, Rodeziji i Južnoafričkom Savezu, a talionice kositra u Belgijskom Kongu i Južnoafričkom Savezu. Poslije II. svjetskog rata proširila se u Belgijskom Kongu industrija pamučnih tkanina i sapuna, izrađene su i nove ljevaonice čelika i bronce.

PROMET

Primitivna sredstva prometa. U sjevernoj su Africi terete od pradavnih vremena prenosile životinje; u Egiptu i Berberskim zemljama magarci, konji i mule, a u Sahari deve. U mnogim krajevima južne Afrike služe još i danas za prijenos tereta drvena kola s volovskom spregom od 16 volova (great trek), koja su uveli Buri. U tropskoj Africi nema, zbog muhe tse-tse, domaćih životinja, pa prenošenje tereta obavljaju sami ljudi. Svi su putovi u tropskom području bili donedavna pješačke staze, po kojima su ljudi, idući jedan za drugim, nosili terete na glavi.

Riječni i pomorski promet. Ni promet po rijekama nije se mogao razviti, jer je plovidba otežana zbog vodopada i brzica, koje je trebalo obilaziti. Prometu po moru smetalo je pomanjkanje dobrih prirodnih pomorskih luka, pa je trebalo izgraditi umjetne luke (Casablanca, Takoradi), a to je bio dugotrajan i skup posao. Poslije II. svjetskog rata znatno su prošireni lučki baseni u zapadnoj i jugoistočnoj Africi.

Željeznice. Jači promet između Afrike i ostalih kontinenata i u samoj Africi započeo je izgradnjom željezničkih pruga, koja je počela dosta rano, najprije u Berberskim zemljama, Egiptu i južnoj Africi (1859), a 1890 u tropskom dijelu Afrike. Za izgradnju afričkih željezničkih pruga bili su do I. svjetskog rata najvažniji strategijski razlozi, pa je zbog toga nastala željeznička pruga, koja spaja luku Lourenço Marques u Portugalskoj Istočnoj Africi s gradom Pretoria u Transvalu. Strategijskog je karaktera bila i željeznička pruga Djibouti—Addis Ababa, koju su izgradili Francuzi. Sve su te pruge izgrađene u različnoj širini kolosijeka bez plana pa se kasnije nisu mogle povezati u sistem, koji bi osigurao usklađen tok prometa. Poslije I. svjetskog rata zamijenili su ekonomski razlozi strategijske. Pruge su se gradile, da obilaženjem vodopada i brzica povežu plovne dijelove neke rijeke ili da se poveže jedan vodeni put s drugim. Tako je izgrađena željeznica od luke Matadi do grada Leopoldville u Belgijskom Kongu i od Pointe Noire (Loango) do Brazzaville u Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi, pa željeznica od atlantske obale do plovnog srednjeg toka rijeke Nigera u Francuskoj Zapadnoj Africi. Zbog ekonomskih razloga ima u Africi vrlo mnogo kratkih pruga, od kojih su se neke tek nedavno spojile u prave transkontinentalne željezničke pruge. Velika sjeveroafrička željeznička pruga od Casablanke do Tunisa može se donekle smatrati prvom transkontinentalnom željeznicom. U centralnoj Africi stvorile su se transkontinentalne veze kombinacijom željeznica i vodenih putova, dok nije željeznička pruga, koja spaja luku Lobito na atlantskoj obali Afrike s lukom Beira na obali Indijskog oceana, postala prva prava transkontinentalna željeznička pruga. Ideju za transkontinentalnu željezničku prugu od Kaira do Capetowna dao je već C. J. Rhodes, ali ta pruga još uvijek nije potpuno izgrađena. Zasnovana transkontinentalna željeznička pruga od Alžira do Capetowna spajala bi najkraćim putem južnu i centralnu sa sjevernom Afrikom i sa industrijskim područjem zapadne Evrope.

A. ima oko 69.700 km željezničkih pruga, koje se ponajviše nalaze na području Južnoafričkog Saveza i Francuske Sjeverne Afrike. U Južnoafričkom Savezu ima 21.454 km pruga ili 34% cjelokupne afričke željezničke mreže, a u Francuskoj Sjevernoj Africi 8071 km ili 13% svih afričkih pruga. Na ova dva područja otpada oko polovica svih željezničkih pruga u Africi (bez Egipta). Belgijski Kongo sa 4749 km željezničkih pruga ili 7,5% cijele afričke mreže dolazi na treće mjesto. Najživlji je razvitak afričkih željeznica bio između 1900 i 1932. God. 1880 bilo je oko 1000 km željezničkih pruga, 1900 oko 8600 km, 1910 oko 30.900 km. Od 1910 do 1932 ta se duljina podvostručila. Ekonomska kriza 1930 usporila je, odnosno zaustavila daljnju izgradnju.

Automobilski promet razvio se u krajevima, gdje suho doba dugo traje (Sahara, Sudan i dr.). U području ekvatorijalnih kiša automobilski je promet moguć samo na dobro izgrađenim cestama. Poslije I. svjetskog rata počeo se promet motornim vozilima naglo razvijati, pa je izgradnja dobrih cesta, koje mogu služiti i za vrijeme kišnog doba, postala važnija od izgradnje željezničkih pruga, to više, što su motorna vozila okretnija, pa mogu doprijeti i do teže pristupačnih krajeva. Zbog toga je poznati željeznički most, koji je 1904—05 izgrađen preko rijeke Zambezi kod Viktorijinih slapova, bio poslije I. svjetskog rata preudešen za željeznički i automobilski promet. U tom smjeru nastavlja se i dalje, jer bez dobrih cesta i modernih prometnih sredstava ne mogu se dovoljno iskoristiti zlatna polja južnoafričkog ruba, područje bakra u Katangi i Sjevernoj Rodeziji, kositrena polja u Nigeriji, arašidi i pamuk u Francuskoj i Britanskoj Zapadnoj Africi, područje pamuka u Ugandi i mnogi drugi krajevi.

Avionski promet. Već je prije II. svjetskog rata bio afrički kontinent avionskim prugama u vezi s drugim kontinentima. Poslije II. svjetskog rata povećao se broj međunarodnih avionskih pruga, tako da velike svjetske avionske pruge danas spajaju važna središta svih dijelova afričkog kontinenta. Engleska je organizirala avionsku mrežu centralne, istočne i zapadne Afrike. Abesinija, Sudan i Liberija osnovale su svoja društva za lokalni i međunarodni avionski promet. Unutarnji avionski promet razvio se osobito u Belgijskom Kongu, koji je 1948 imao 148 državnih i 7 privatnih aerodroma. U sjevernoj su se Africi razvile napose transsaharske avionske pruge.

Sadašnjost i budućnost. A. je osim nekoliko nezavisnih zemalja (Egipat, Abesinija, Liberija, Libija i Južnoafrički Savez) kontinent evropskih kolonija. Od ukupnog broja afričkog stanovništva otpada na kolonije i nesamoupravne teritorije oko 57%, na nezavisne zemlje oko 25%, a ostatak na samoupravne teritorije, koji su pod protektoratom. Najvećim dijelom kontinenta upravljaju Velika Britanija i Francuska. Na teritoriju, koji pripada Engleskoj (osim Sudana), živi oko 57 milijuna stanovnika. Sudan je kondominij, kojim zajednički upravljaju Egipat i Velika Britanija. Na francuskom teritoriju u Africi (oko 10 milijuna km²) živi oko 42 milijuna stanovnika, od toga otpada polovica na sjevernu Afriku, a ostatak na zapadnu i ekvatorijalnu Afriku i na Madagaskar. Belgijski Kongo i teritorij Ruanda-Urundi (2,4 milijuna km²) pod belgijskom upravom imaju 14,8 milijuna stanovnika. Portugalski teritorij (oko 2,1 milijun km²) ima oko 11,5 milijuna stanovnika, a španjolski oko 1,6 mil. stanovnika. Somalija pod talijanskom upravom ima oko 1 milijun stanovnika, Jugozapadna Afrika pod upravom Južnoafričkog Saveza oko 400.000, a Tanger pod međunarodnom upravom oko 180.000 stanovnika. Na teritoriju pod starateljstvom Ujedinjenih Naroda (Kamerun, Togo, Tanganjika, Ruanda-Urundi, Somalija) živi 17,6 milijuna stanovnika ili 9% stanovništva Afrike.

A. se nalazi pred vrlo osjetjivim problemom utjecaja evropske civilizacije na primitivno afričko stanovništvo. Evropljani mogu živjeti i obavljati sve poslove u suptropskim krajevima sjeverne i južne Afrike. U tropskim vlažnim krajevima ne će Bijelci nikad moći živjeti u većem broju zbog klimatskih prilika, koje utječu ne samo na fizičke, nego i na intelektualne sposobnosti. Bolje su prilike u krajevima, gdje se izmjenjuju vlažno i suho doba, i u višim dijelovima istočne Afrike. U Africi nema velikih prostora bez stanovništva (osim puste Sahare), jer domaći stanovnici ne izumiru kao u Americi, pa je zbog toga potrebno uskladiti život evropskih doseljenika sa životom afričkih starosjedilaca. Nema sumnje, da domaći stanovnici, kojima klimatske prilike ne smetaju, moraju postati proizvođači i kolonisti Afrike. Da se to postigne, treba socijalno i politički odgojiti narod za odgovornu samoupravu. Stoga je u prvom redu potrebno ekonomsko i prosvjetno podizanje tih krajeva, i to tako, da se od različnih plemena bez zajedničkog jezika stvori jedan narod, koji bi imao smisla za državnu organizaciju. U Africi ne postoji pojam vlasništva zemlje u evropskom smislu, nego pravo individualne upotrebe zemlje, koje je ograničeno obiteljskim ili plemenskim pravom. Stanovništvo Afrike smatra zemlju (kao Evropljani sunce i zrak) zajedničkim općim dobrom, na koje svatko ima pravo. U gušće naseljenim krajevima s razvijenom trgovinom i novčanim prometom, ovo se shvaćanje postepeno gubi (u Keniji se za dug može dati u zalog samo upotreba zemlje, a ne zemlja). Evropljani su svojim nazorima o posjedu i vlasništvu zemlje izazvali nesuglasice s domaćim stanovništvom.

Afrikom pretežno upravljaju Bijelci, pa se domaće stanovništvo mnogo puta uvjerilo, da sve u Africi služi samo zato, da se oni obogate. Zbog toga se crnačko stanovništvo ne zanima mnogo za uvođenje modernih metoda u poljoprivredi i stočarstvu i nerado surađuje s Bijelcima na tom polju.

Trgovina crnim robljem, koja je u Africi trajala oko 150 godina, kao i često bezobzirna kolonijalna eksploatatorska politika ostavile su u afričkom crnačkom stanovništvu duboko nepovjerenje prema strancima. Budućnost i razvitak Afrike ovisi o pravilnom odnosu Bijelaca prema Crncima i o kulturnom, socijalnom i ekonomskom razvitku, kojim bi se Crnci osposobili, da sami upravljaju svojom zemljom. Težnje afričkih naroda za potpunom samostalnošću očituju se u oslobodilačkim pokretima, koji se javljaju u raznim krajevima kontinenta (Kenija, Tunis, Egipat i t. d.).

LIT.: F. Klute, L. Wittschell i A. Kaufmann, Afrika, Handbuch der geographischen Wissenschaft, Wildpark-Potsdam 1930; A. Hettner, Grundzüge der Länderkunde, II, Leipzig-Berlin 1930; G. Schott, Geographie des Indischen und Stillen Ozeans, Hamburg 1935; O. Oppitz, Geomorfologija vanevr. kontinenata, Zagreb 1935; P. Vidal de la Blache i L. Gallois, Géographie universelle, XI, Paris 1937; F. Machatschek, Das Relief der Erde, II, Berlin 1940; L. E. Klimm i O. P. Starkey, Introductory Economic Geography, New York 1940; P. Mardešić i A. Riboli, Oceanografija, Zagreb 1943; G. Spitz, L'Ouest Africain Français (A. O. F. et Togo), Paris 1947; C. F. Jones, Economic Geography, New York 1947; P. Penn i L. Street, To-Morrow's Continent, London 1948; J. Blottière, L'Algérie, Paris 1948; G. Hardy, L'Histoire d'Afrique, Paris 1948; T. R. Batten, Problems of African Development, Part I—II, Oxford-London 1949—1954; D. Westermann, The African To-Day and To-Morrow, London-New York-Toronto 1949; R. Coindreau i Ch. Penz, Le Maroc, Paris 1949; E. Trezenem i B. Lembezat, L'Afrique équatoriale Française, Le Cameroun, Paris 1950; L. Roux, L'Est Africain Britannique, Paris 1950; C. H. Chapman, A Modern Economic Geography, London 1950; The Middle East, London 1950; N. Krebs, Vergleichende Länderkunde, Stuttgart 1951; Afrika, pregled privrednih prilika u Africi, Zagreb 1951; W. Royen, O. Bowles i E. W. Pehrson, The Mineral Resources of the World, Atlas of the World's Resources, II, New York 1952; L. D. Stamp, Africa, A Study in Tropical Development, New York-London 1953.O. Oz.

AFRIKA U SVJETSKOJ PRIVREDI

Poslije II. svjetskog rata Afrika je znatno povećala izmjenu dobara s drugim kontinentima. Njezino učešće u svjetskoj trgovini (u milijunima USA dolara i u % uvoza i izvoza) iznosilo je:
God. Uvoz Izvoz 1935 1550 6,98 % 1090 5,95 % 1947 4180 8,21 % 2900 6,05 % 1952 6280 7,81 % 4800 6,62 %
Prema 1935 povećani su uvozi izvoz za 4 puta; ako uzmemo u obzir smanjenu kupovnu moć dolara, vanjska se trgovina poslije II. svjetskog rata stvarno udvostručila. I procentualno je učestvovanje Afrike u svjetskom uvozu i izvozu veće nego što je bilo 1935 i 1938, što pokazuje, da je vanjska trgovina Afrike rasla brže nego u drugih kontinenata. Opće je mišljenje, da danas nijedan kontinent nema takve uvjete za privredni napredak, kao što ih ima Afrika. Njena prirodna bogatstva tek su djelomično iskorišćena, i njena će privreda — ako se u cijelosti ostvari program Ujedinjenih Nacija o pomoći zaostalim zemljama — doživjeti u skoroj budućnosti sjajan procvat. Vodena energija Afrike, jedna od najvećih na svijetu, danas je gotovo još potpuno neiskorišćena; rudarstvo je, isto tako, nedovoljno istraženo, a klimatski uvjeti tropske i suptropske Afrike pružaju mogućnost za intenzivnu poljoprivrednu obradbu, i to baš za one plodove, koje drugi kontinenti ne proizvode, ili ih proizvode u nedovoljnim količinama. Poboljšanjem ishrane i zdravstvenih prilika širokih masa, povećat će se znatno sposobnost za proizvodnju i rad uopće. Zasad, na pr. proizvodnja žitarica, koncentrirana najvećim dijelom na sjeveru i jugu Afrike, nije dovoljna ni za najnužniju prehranu stanovništva (uvoz je ograničen zbog vrlo male kupovne snage stanovništva centralne Afrike), tako da od svjetske proizvodnje pšenice otpada na Afriku svega oko 4%. Isto je toliko učestvovanje Afrike i u proizvodnji kukuruza. Nešto je veća proizvodnja ječma, koji se u Africi također upotrebljava kao ljudska hrana. Proizvodnja riže iznosi oko 2,5% svjetske proizvodnje. Sve te žitarice gaje se najvećim dijelom u Egiptu i u francuskim dijelovima Sjeverne Afrike, odnosno u Južnoafričkom Savezu, dok je stanovništvo centralne Afrike uglavnom upućeno na proso i druge prehrambene proizvode tropskog pojasa. Kultura pamuka Afrike, koncentrirana najvećim dijelom u Egiptu i Sudanu, koji daju ujedno i najkvalitetniji pamuk na svijetu, iznosi oko 10% cjelokupne svjetske proizvodnje. Proizvodnja vune, usredotočena u Južnoafrič. Savezu, iznosila je (1952) 145.000 t (prema 1,850.000 t u cijelom svijetu), tako da u svjetskoj trgovini vunom Afrika učestvuje sa 9%; a kod pamuka sa 17%. U svjetskoj trgovini sisalom Afrika je nekih godina sudjelovala i sa čitavih 75%. Znatno je učestvovanje Afrike i u proizvodnji i trgovini nekih uljarica. Od cjelokupne svjetske proizvodnje palmina ulja 1952, koja je iznosila 490.000 t, na Afriku je otpalo 493.000 t; a od svjetske proizvodnje (770.000 t) palminih oraha na nju je otpalo 536.000 t. Preko dvije trećine ovih važnih sirovina za proizvodnju ulja, margarina i sapuna dolaze iz Afrike, a računa se, da će tropska Afrika, kad se poboljšaju životni uvjeti njezina stanovništva, biti u stanju da proizvodnju još znatno poveća. Od svjetske proizvodnje kakaovca na Afriku otpada 68%, a od kave 15%, dok je udio u proizvodnji čaja samo 6—7%. Kultura kakaovca, na zapadnoj obali centralne Afrike, uzima sve većeg maha, ali je izložena napadajima štetočina, koje je teško uništavati. U svjetskoj proizvodnji kaučuka Afrika sudjeluje sa nešto ispod 4%, a kod duhana samo sa 3%; dok kod vina njezin udio iznosi nešto preko 20 mil. hl (oko 10%). Vino proizvodi prvenstveno Alžir, koji izvozi znatne količine u Francusku.

Rudarstvo je Afrike jednostrano, nedostaju joj neke važne rude. Kamenog ugljena proizvodi se nešto preko 30 mil. t, i to gotovo isključivo u Južnoafričkom Savezu, koja ga izvozi u Južnu Ameriku. Lignita ima u minimalnim količinama (u Tunisu). Čistoga željeza proizvedeno je (1951) 4,4 mil. t; željezna rudača, proizvedena u Sjevernoj Africi, izvozi se u razne države Evrope i u Sjevernu Ameriku (Sjeverna Afrika nema visokih peći). Proizvodnja nafte, koncentrirana u Egiptu, dala je (1951) 2,4 mil. t (0,5% svjetske proizvodnje). Afrika jače sudjeluje u proizvodnji mangana, sa gotovo 50%, a kod kroma sa 30% svjetske proizvodnje. Od 2,370.000 t svjetske proizvodnje bakra (1951), na Afriku (Belgijski Kongo i Rodezija) otpada 551.000 t. U svjetskoj proizvodnji olova sudjeluje sa 10%, a cinka sa 7%; kod kositra učestvuje Afrika sa 24.000 t (prvenstveno Belgijski Kongo i Nigerija). Proizvodnja boksita je minimalna i tek se sada vrše pripreme za intenzivniju eksploataciju u zapadnoj Africi. Od svjetske proizvodnje antimona otpada na Afriku preko jedne trećine, a od kobalta 80%. Od svjetske proizvodnje dijamanata na Afriku otpada 98,4%; proizvodnja je koncentrirana u Južnoafričkom Savezu, Belgijskom Kongu i Tanganjiki.

Afrika dominira u svjetskoj proizvodnji zlata. Od 733.000 kg, koliko je 1951 proizvedeno na svijetu (osim SSSR), otpalo je na Južnu Afriku 412.321 kg (ili 60%). Najveći je proizvođač zlata svijetu Južnoafrički Savez. Proizvodnja zlata u privredi ove zemlje igra veliku ulogu. Naprotiv, proizvodnja srebra čitave Afrike iznosila je (1951) samo 230 t (niti 5% svjetske proizvodnje). Fosfata je proizvedeno 1951 — 7,561.000 t (prema svjetskoj proizvodnji od 20,500.000, t.) a proizvodnja je koncentrirana u Tunisu, Alžiru i osobito u Maroku. Fosfat se izvozi u sirovu stanju, jer ne postoje uređaji za dobivanje umjetnih gnojiva. Proizvodnja koksa kreće se oko 1 mil. t, a koncentrirana je u Južnoafričkom Savezu. Cementa je proizvedeno (1952) 4,6 mil. t, prema 154 mil. svjetske proizvodnje; cementa se proizvodi triput više nego prije II. svjetskog rata, i Afrika je na putu da se emancipira od uvoza.

Južnoafrički Savez, Egipat i Francuska Sjeverna Afrika forsiraju razvitak potrošačke industrije, osobito tekstil, kožu i prehrambene artikle. U proizvodnji i u potrošnji električne energije, Afrika sudjeluje zasad samo sa 2%, što pokazuje, da je njezin privredni razvitak, s izuzetkom Južnoafričkog Saveza i djelomično mediteranske Afrike, još u početku.

Pomorski promet. U pomorskom prometu svijeta Afrika sudjeluje (u mil. t i u %) kako slijedi:
Količine ukrcane i iskrcane robe u afričkim lukama prema tome su preko 50% veće, nego što su bile prije II. svjetskog rata; to vrijedi osobito za godinu 1950, kada je Afrika učestvovala u svjetskom pomorskom prometu sa gotovo 7%. Količina ukrcane robe stalno je veća od iskrcane, pa to stvara naročite probleme kod formiranja podvoznih stavova. Nagli porast ukrcane i iskrcane robe pokazao je u najnovije doba, da mnoge afričke luke nisu u stanju glatko svladavati sve veći promet; to vrijedi za luke centralne Afrike, gdje je porast prometa najveći: brodovi moraju čekati i po više dana, dok dođu na red da izvrše ukrcaj i iskrcaj tereta. Na zapadnoj obali Afrike posljednjih su godina mnoge luke proširene, a i neke nove izgrađene, tako da se prilike u lučkom prometu poboljšavaju. Znatno je teža situacija u lukama istočne Afrike, gdje se tek sada polako pristupa proširenju glavnih lukâ.

U svjetskoj trgovačkoj mornarici, 1952, Afrika je sudjelovala sa 1,1 mil. t (nešto preko 1%), od toga 897.898 brt otpada na Liberiju, u čijim lukama mnogi sjeveroamerički brodovlasnici registriraju svoje brodove, da bi izigrali poreske i socijalne propise svoje zemlje. Južnoafrički Savez ima 142.411 brt, a Egipat 93.733 brt; izvjesnu tonažu imaju još Alžir i Maroko.

Pomorski promet oko Afrike. Do otvorenja Sueskog kanala bio je pomorski promet oko Rta Dobre Nade vrlo intenzivan, jer su tim putem dolazili na evropska tržišta svi proizvodi iz Azije, Australije i istočne Afrike velikim i brzim jedrenjacima. Kliperi i drugi jedrenjaci duge plovidbe oplovljavali su Afriku i nisu pristajali ni u jednoj usputnoj luci. Samo osobito skupi proizvodi (svila i mirodije) prevozili su se i dalje u manjim količinama kopnenim putem do Crnoga i Sredozemnog mora, a odatle morem do evropskih luka. Od 1869, kad je otvoren Sueski kanal, parobrodi su plovili kroz kanal, a jedrenjaci i dalje oko Rta Dobre Nade. Kliperi su prevozili oko Afrike glomaznu robu (pšenicu i vunu iz Australije, te čaj, rižu i tekstilne sirovine iz jugoistočne Azije). Sve brze putničke i poštanske linije prolazile su samo kroz Sueski kanal.

U II. svjetskom ratu gotovo je potpuno bio zatvoren pomorski promet kroz Sredozemno more u Egipat i Libiju i kroz Sueski kanal za Daleki Istok, zbog napadaja njemačke i talijanske avijacije u Sicilijanskom prolazu. Sav promet za Egipat, Libiju, Perzijski zaljev, Australiju, Daleki Istok, pa čak i za Maltu trebalo je uputiti oko Rta Dobre Nade. Međutim, zbog nedostatka brodskog prostora morao se taj put skratiti, pa se organizirao novi kopneni put između luka zapadne i istočne Afrike. Sav ratni materijal za armiju u Egiptu i Libiji, kao i materijal tehničke pomoći za SSSR iskrcavao se u lukama Gvinejskog zaljeva na zapadnoj obali Afrike, prevozio preko afričkog kontinenta automobilskim karavanama u Egipat ili luke na Crvenom moru i odatle dovozio do bojišta. Materijal vojne i tehničke pomoći za SSSR ponovo se ukrcavao u lukama Crvenog mora i prevozio brodovima u Perzijski zaljev.

Zbog velikog razvitka privrede centralnog dijela zapadne i južne Afrike za vrijeme II. svjetskog rata i poslije njega, produljene su mnoge parobrodarske pruge iz Evrope i USA oko Rta Dobre Nade. Povećanju prometa oko Afrike pridonijela je i veća primjena motornih brodova, koji u svojim tankovima mogu ponijeti dovoljnu količinu pogonskog goriva i za dulja putovanja, bez obzira na količinu robe, koju prevoze. Motorni brodovi zbog toga ne moraju pristajati u medulukama, da nadopune zalihe goriva. Izbjegavajući na taj način Sueski kanal, gdje se plaćaju velike takse za prolaz, postaje plovidba oko Rta Dobre Nade ekonomičnija i jeftinija. Drugi je uzrok opći porast prometa novih država na obalama Indijskog oceana i njihova veća orijentacija prema industrijskim zemljama na obalama Atlantskog oceana. Prometne prednosti Sueskog kanala umanjila je poslije II. svjetskog rata i povećana brzina modernih brodova, pa se zbog toga i putnički promet iz sjeverne Evrope u luke južne Afrike sve manje odvija kroz Sueski kanal. Mnoge putničke pruge iz sjevernog Atlantika vode sada do luka Durban, Lourenco Marques i Beira oko Rta Dobre Nade. Neke parobrodarske pruge iz Engleske i USA u Australiju prolaze također oko Afrike, jer razlika u dužini puta nije tolika, da bi se isplatilo plaćati kanalske takse, a osim toga brodovi na putu oko Rta Dobre Nade nalaze u lukama južne Afrike i usputnu robu. Izgradnja većih brodova osobito tankera s dubokim gazom predstavlja za promet Sueskog kanala problem, koji se može riješiti samo golemim investicijama, t. j. da se kanal proširi i produlji.

Brodogradnja, koja bi bila u stanju da gradi veće objekte, ne postoji; jedino u nekim velikim lukama ima dokova i za veće brodove, kao i poduzeća za popravak brodova i strojeva. Egipat se sprema da — uz materijalnu i tehničku suradnju stranog kapitala — podigne moderno brodogradilište. Teškoća je u tome, što Egipat ne proizvodi ni čelik ni brodske strojeve, pa bi gradnja bila skuplja od nabave u inozemstvu.I. B.

Naši iseljenici. U Africi ima oko 40 jugoslavenskih iseljeničkih kolonija (30 u Južnoj Africi), sa oko 10.000 iseljenika. Od toga je 6000 Hrvata (najviše s otoka Visa, Brača, Korčule, iz Opuzena, Grižana, Novoga i iz Istre), 2000 Slovenaca i 2000 Crnogoraca, Makedonaca i Srba. Najveći broj naših iseljenika živi u Egiptu (5000) zatim u Južnoafričkom Savezu (4000), a jedna tisuća živi u Alžiru, Tunisu i ostalim afričkim zemljama. Nastarije kolonije nastale su na koncu XVIII. i u početku XIX. st., a osnovali su ih naši pomorci, koji su se nastanili u Aleksandriji, Port Saidu, Ismailiji, Port Fuadu i uz Sueski kanal. Prilikom gradnje Sueskog kanala (1859—1869) radilo je oko 1000 zidara iz Hrvatskog Primorja, koji su u većini ostali u Egiptu. Naši iseljenici rade kao radnici, obrtnici, pomorci i činovnici, a u Južnoj Africi kao rudari u Transvalu i Rodeziji, te kao farmeri u okolici Pretorie, Johannesburga i Capetowna. Osnovali su 8 društava i klubova; poslije II. svjetskog rata pomagali su obnovu naše zemlje, a nekoliko grupa iseljenika vratilo se natrag u domovinu.

LIT.: Novi iseljenik, Zagreb 1936, 5; Iseljenički muzej, Zagreb 1936, 3, 1939, 16 i 17; Katastar naših naselja, Iseljeničkog komesarijata, Zagreb 1936—40; Iseljenički arhiv kod JA, Zagreb.M. Ba.