AEROLITI (meteoriti) su malena tijela kozmičkog podrijetla, koja upadaju u zemaljsku atmosferu. Ima ih različitih veličina. Najsitnija, od nekoliko miligrama težine, potpuno se ispare u uzduhu (meteori ili krijesnice), a veći komadi, s težinom od više grama do stotine tona, padaju na zemaljsko tlo (meteoriti). U prostoru Sunčeva sustava kreće se velika množina sitnih tijela, koja se gibaju u raznim stazama poput kometa oko Sunca. Na ovom putu susreću se sa stazom Zemlje i pod utjecajem njezine gravitacije upadaju u atmosferu. Zbog brzine, koja se kreće između 10 i 80 km u sek., izvode na svojoj prednjoj strani vrlo velik tlak na uzduh i stoga se stvara toliko topline, da se meteorit i uzduh oko njega ugriju do bijelog usijanja. Zato se meteorit javlja kao ognjena kugla, a iza njega najprije širok svjetao trag, koji se za nekoliko sekunda još opaža kao trag dima. Na prednjoj strani žestoka struja uzduha otkida manje dijelove i oni zaostaju iza glave meteorita kao rep kometa te brzo izgaraju ili se ispare. Meteoriti počnu svijetliti obično u visini od oko 130 km, a u visini od 35 do 80 km otpor uzduha ih spriječi u njihovu brzom gibanju i onda se obično uz žestok prasak raspadnu u manje komade, ugasnu i padaju na tlo.

Meteoriti su sporadične pojave. Javljaju se dosta rijetko, i to u svim dijelovima neba. Zbog svoga sjaja vide se i po danu. U nekim zemljama (zapadnoj Evropi i Americi) organizirana je dojavna služba o slučajevima, kad je pad meteorita bio opažen. Kad se meteorit raspadne, veći komadi padaju naprijed, a manji zaostaju. Tako površina tla, na koju padaju, dobiva oblik elipse, koje velika os upućuje na smjer gibanja meteorita. Ako je moguće još ustanoviti visinu, u kojoj je zasvijetlio i u kojoj se utrnuo, te trajanje cijele pojave, može se približno odrediti njegova staza u prostoru.

Od ostalog kamenja razlikuju se po raznim osobinama. Na površini su prekriveni staklenastom korom, koja je nastala talenjem površine za vrijeme pada i ohlađivanjem na tlu. Većina ih ima isti kemijski sastav kao i zemaljsko kamenje, ponajviše silikata. To su kameniti meteoriti. Druga vrsta su željezni meteoriti, koji se sastoje od čistog, t. zv. meteornog željeza pomiješanog s niklom. Ako se takav meteorit na jednom mjestu izbrusi i natopi dušičnom kiselinom, pokažu se šare, nazvane Widmannstättenovim figurama, kao slika kristalinične strukture.

Osobito veliki meteoriti padaju vrlo rijetko. U Tunguskoj (Sibir) pao je 1908 veliki meteorit, koji se raspao u više komada, a ovi su u močvarnom tlu iskopali kratere s promjerima 10 do 50 m. U promjeru do 25 km oko tog mjesta sve je drveće oboreno i dijelom izgorjelo. Valovi uzduha osjetili su se sve do Atlantskog oceana. Sličan je meteorit pao 1947 sjeverno od Vladivostoka i iskopao oko 100 kratera, dubokih 10 do 15 m. U njima su nađeni komadi meteornog željeza, teški do 50 kg. Najveći krater je iskopao meteorit u Arizoni (USA), koji je pao u prethistorijsko doba (po indijanskoj legendi na tom je mjestu ognjeni bog sišao na Zemlju). Krater ima u promjeru 1200 m, dubok je 170 m, te se računa, da se oko 400 m ispod površine tla zabila gromada željeza od više desetaka tisuća tona. Otkriveni su i drugi krateri velikih meteorita na raznim mjestima, tako u Gobi (Južna Mongolija), u Arihitu na Grenlandu, u Bacubritu u Meksiku, u Vabaru u Arabiji, u Hanbury-u u Australiji i drugdje, s kraterima od preko 100 m u promjeru i velikom množinom komada meteornog željeza u njihovoj neposrednoj blizini. Poznat je i Hrašćinski meteorit, koji je 1871 pao u Hrvatskom Zagorju. Kod pada se raspao, te su pokupljeni samo veći komadi željeza, a najveći komad, koji je težak 39 kg, smješten je u Bečkom muzeju.

Računa se, da se padanjem meteorita povećava Zemljina masa za približno 5 t dnevno. Još nije riješeno pitanje, potječu li svi meteoriti iz interplanetarnog prostora ili ih ima i interstelarnog podrijetla, poglavito iz velike meteorne struje, koja se preko našeg dijela svemirskog prostora kreće od područja zviježđa Bika prema Škorpionu.S. R.