ADMIRALITETSKI OTOCI (Admiralty Islands), 1°—3°S te 146°—148°E, otočna skupina, koja se sastoji od jednog većeg i oko 40 manjih otoka; pripada Bizmarkovu arhipelagu; obuhvaća sa susjednim otocima 2600 km². Do 1914 bili su A. otoci njemački posjed, a onda su prešli u engleski kao dio Territory 0f New Guinea, koji administrativno spada pod australsku upravu.

Klima je vruća i vlažna s prosječnom maks. temperaturom od 27,2° u svibnju i prosječnom min. temperaturom od 26,4° u studenom. Godišnja množina kiše iznosi 3618 mm u 174 kišna dana.

Najveći je otok Manas, koji se često zove i Great Admiralty Island. Veoma je gorovit na zap. strani (914 m). Na juž. strani otoka nalazi se luka Kelaua na istoimenoj rijeci u zaljevu Laues Harbour, uz koji se proteže koraljni greben. Sidrište se nalazi u juž. dijelu luke (27—36 m duboko), gdje ima mjesta za više brodova. Nekoliko kilometara uz rijeku nalazi se veliko naselje Laues; odatle vodi cesta u unutrašnjost otoka sve do zaljeva Seeadler Harbour na sjev. obali otoka, gdje se nalazi Lorengau, sjedište guvernera otočne skupine. Drugi je otok po veličini Rambutyo Island (Jesu Maria), okružen koraljnim grebenom, u kojem se nalazi nekoliko prolaza za manje brodove. Zapadni dio Rambutya gusto je naseljen. Skupina Hermit na sjev.-zap. sastoji se od 17 gusto pošumljenih i nastanjenih otočića jednog atola. U koraljnom grebenu, koji okružuje veliku okruglu lagunu (10 nm u promjeru) nalaze se tri prolaza, od kojih je zapadni plovan i za veće brodove. Skupina Ninigo sastoji se od 6 atola, koji su odijeljeni jedan od drugog dubokim prolazima. Tu skupinu tvore 54 otočića; niski su i plosnati, pokriveni gustim grmljem. Uz obale atola ima mnogo malih urođeničkih naselja s gajevima kokosovih palma.

Stanovnici su mješanci Melanezijaca i Papuanaca; za razliku od plemena na susjednim otočnim skupinama vrlo su negostoljubivi i skloni kanibalizmu. 1950 A. otoci imali su 13.607 st. (od toga 12.587 domorodaca i 1020 stranaca). Glavno je zanimanje domorodaca uzgoj kokosovih palma, sago-palma i krušnog drveta, banana, šećerne trske i vađenje bisernih školjaka iz mora. 1940 obuhvaćale su plantaže kokosovih palma na otočju 10.457 ha.

Schouten i La Marie otkrili su 1615 otok Manus, a kasnije ga je (1767) posjetio Ph. Carteret, koji ih je nazvao po britanskom admiralitetu. D'Entrecasteaux je 1792 samo prošao mimo otoka, ali se nije iskrcavao. God. 1875 posjetila je Admiralitetske otoke ekspedicija Challenger i izvršila prva detaljnija istraživanja. God. 1885 postali su dio Njemačkog protektorata. Za vrijeme I. svjetskog rata zauzela ih je Australija, pa su 1920 pripali njoj kao mandatno područje. U II. svjetskom ratu zauzeli su ih Japanci, a 1944 ponovo su ih osvojili Saveznici. Sada su otoci istaknuta zrakoplovna i pomorska baza (otok Los Negros istočno od otoka Manus).O. Oz.

Položaj Admiralitetskih otoka u II. svjetskom ratu. Admiralitetski otoci nalazili su se u njemačkom posjedu, a nakon I. svjetskog rata potpali su kao mandatno područje pod Australiju. Za II. svjetskog rata Japanci su, prilikom nadiranja prema Bizmarkovu arhipelagu i Solomonskim otocima, u početku 1942 okupirali ove otoke bez otpora. Budući da su kao svoje glavno uporište u tim vodama izgradili i snažno utvrdili Rabaul na otoku New Britain u Bizmarkovu arhipelagu, a kao pomoćnu bazu Kavieng na susjednom otoku New Ireland, na Admiralitetskim su otocima zadržali samo posadu od po prilici 5000 vojnika i izgradili dva aerodroma, Lorengau na otoku Manus u zaljevu Seeadler i Momote na jugoistoku otoka Los Negros. Kad su se Saveznici u svom nadiranju potkraj 1943 približili japanskim bazama na Bizmarkovu arhipelagu, odluče mimoići ta uporišta, koja je branilo preko 100.000 japanskih vojnika i mornara, te odmah zauzeti slabo branjene Admiralitetske otoke i stvoriti pomorsku i zračnu bazu za nadiranje prema zapadnom dijelu Nove Gvineje i Filipinima. Japanska zračna moć u tim vodama bila je već slomljena, a Saveznici su, zahvaljujući svojoj golemoj nadmoći u zraku, stalnim bombardiranjem Rabaula, onemogućili Japancima da upotrebe tu luku kao pomorsko i zračno uporište. Zauzimanje Admiralitetskih otoka planirano je za 1. IV. 1944, ali kako se prema avionskim izviđanjima činilo, da su Japanci većim dijelom ispraznili otoke, odlučio je general Mc Arthur, da desant izvrši mjesec dana ranije u obliku nasilnog izviđanja manjim snagama. U zadnji čas javili su izvidnici, koji su se potajno iskrcali na otoke, da japanska posada nije smanjena, ali su operacije ipak nastavljene, i 29. II. 1944 ujutro iskrcao se prvi odred od 1000 vojnika u zaljevu Hyane, na otoku Los Negros, u neposrednoj blizini aerodroma Momote. Samo iskrcavanje izvršeno je uz podršku razarača, bez većih teškoća, i oko 10 sati bio je aerodrom već u rukama Amerikanaca. Uskoro zatim prikupili su Japanci nadmoćne snage i napali mostobran, tako da se iskrcani odred jedva mogao održati. 2. i 4. III. 1944 iskrcana su daljnja pojačanja, i tek je tada Amerikancima uspjelo odbiti japanske napade. Američke su čete odmah počele nadirati prema zapadnoj obali otoka. 7. III. pomorske su jedinice ušutkale baterije na otocima Hauwei i Ndrilo, koje su branile ulaz u veliki zaljev Seeadler, a slijedećih dana iskrcane su desantne trupe na otok Manus i na zapadnu obalu otoka Los Negros. 18. III. 1944 bio je aerodrom Lorengau u rukama Amerikanaca, a 25. III. prestao je svaki organizirani otpor Japanaca. Oko 4000 Japanaca poginulo je u borbama, a razbijeni ostaci povukli su se u neprohodne džungle. Saveznički gubici iznosili su oko 300 poginulih i 1000 ranjenih. Ubrzo su Saveznici izgradili otok Manus, zaljev Seeadler i obližnje aerodrome kao glavno uporište južnopacifičkih snaga, koje je odigralo znatnu ulogu pri daljnjim operacijama i nadiranju prema Filipinima.Z. V.