ANTOFAGASTA, 23°39'S i 70°25'W, glavni grad i luka istoimene čilenske provincije, smješten u zaljevu Moreno, koji je nezaštićen i izložen jugozap. vjetrovima. A. se nalazi 375 km južno od Iquique, 495 km južno od luke Arica i 1030 km sjev. od Valparaisa. Preko Antofagaste izvoze se rude iz rudarskog područja Atacama, i jugozapadne Bolivije, te je po trgovačkoj važnosti jedan od prvih čilenskih gradova. Luke ovog obalnog pojasa nalaze se gotovo posve u pustinji, pa A. prima vodu iz daljine od 210 km vodovodnim cijevima. Građena je moderno sa širokim asfaltiranim ulicama. Njezin brzi razvitak pospješila je intenzivna eksploatacija rudnih ležišta u unutrašnjosti provincije (bakra, srebra, olova, nitrata, boraksa i soli). Nedavno su pronađena i ležišta manganove rudače. A. je imala 16.084 stanovnika 1902, a 1940 broj se popeo na 50.244.

Klima je umjerena. Prosječna godišnja temperatura je 16,6°, a godišnja množina oborina 12,6 mm. Prosječan broj dana u godini s kišom 2. Ljeti nikad nije previše vruće, dok je zimi umjereno toplo.

A. je izvrsna umjetna luka ograđena od mora lukobranima. Ona ima i otvoreno sidrište, koje se sada upotrebljava vrlo rijetko. Eksplozivi i lako upaljive tvari iskrcavaju se u La Chimba, 12,9 km sjeverno od grada. Ulaz u luku je 150 m širok s minimalnom dubinom od 23 m. Ima velik lukobran dug 750 m sa željezničkom prugom i nasutu obalu za pristajanje oceanskih brodova, a manji gat dug 130 m služi samo za obalne brodove. Luka je opskrbljena različnim parnim i električnim dizalicama, te jednom plutajućom dizalicom od 60 t i dvjema od 65 t. Veliki brodovi, koji sidre na otvorenom sidrištu, izloženi su jakim vjetrovima s juga i zapada. Dno je tu vrlo nejednoliko i kamenito, te se sidra moraju uvijek zapeti i osigurati. Iskrcavanje i ukrcavanje vrši se brodicama na privatna pristaništa, koja se nalaze izvan umjetne luke. Gorivim se uljem opskrbljuju brodovi s naftovoda na sjev. i južnoj strani umjetne luke. Parobrodi različnih evropskih i američkih parobrodarskih društava redovno pristaju u Antofagasti. Kabelom je vezana s lukama Valparaiso, Coquimbo i Iquique. Željeznička je pruga spaja s Orurom i La Pazom u Boliviji, te s čilenskom longitudinalnom željeznicom. Radio-stanica daje redovne izvještaje o vremenu. A. izvozi elektrolitički bakar, nitrate, antimon, volfram, kositar, olovo, bizmut, srebrne rudače, sumpor, jod, salitru, zeleni mramor i kože. Uvozi se sve, što je potrebno za snabdijevanje rudnih područja, i različna roba za Boliviju. Grad je osnovan 1870 kao luka za izvoz srebrne rude iz bolivijskih rudnika, koji su malo prije toga bili otkriveni, ali su zajedno s Antofagastom pripali republici Čile 1885.O. Oz.

Naši iseljenici. U Antofagasti je osnovano najstarije naše naselje u Čileu. Nastalo je oko 1850. Iseljenici su većinom sa Brača, Hvara i Visa. Rade kao industrijski radnici, namještenici, ribari, obrtnici i trgovci. Kolonija počinje cvjetati poslije 1910, kad Antofagasta, zbog razvitka industrije salitre, postaje važan industrijski centar i luka. Od 1916 do 1923 bilo je u Antofagasti oko 5000 naših iseljenika. Kad je međutim na tržištu salitre zavladala kriza, velik broj naših iseljenika odlazi iz Antofagaste u Valparaiso i Santiago, tako da kolonija u Antofagasti pada na oko 2500, a 1937 na oko 1500 (s okolicom oko 3000) iseljenika. Naši su iseljenici u Antofagasti bili razvili veliku privrednu djelatnost i osnovali čitav niz poduzeća, od kojih su se pojedina ubrajala među najveća u Čileu: Baburizza, Lukinović et Cia, Petrinović. Ta tri poduzeća posjedovala su 25 tvornica salitre. Najstarija su naša poduzeća Braća Mitrović (1859) i Braća Ivanović (1877). Premda je naša iseljenička kolonija u Antofagasti oslabila, ipak je udio naših iseljenika u privredi vrlo značajan. Oni posjeduju 8 tvornica (tjestenine, piva, svijeća), mnogo trgovina, obrtničkih radionica, jednu električnu centralu, dvije tiskare i jedno ribarsko poduzeće. Osim toga, tamo se nalazi i poduzeće za izvoz drva Sabioncello s pilanom i centrale Jugoslavenske banke u Čileu i osiguravajućeg društva La Yugoslavia. Mnoge organizacije, štampa i politički rad govore 0 nacionalnoj svijesti naših iseljenika i njihovoj povezanosti s domovinom. Sva zbivanja u domovini odražavala su se u kulturnoj i političkoj aktivnosti kolonije. Prve novine Sloboda izlazile su od 1901 do 1906 (vlasnik tiskare, osnivač lista i urednik Ivan Krstulović). Osim tih novina izlazilo je u Antofagasti još 10 listova, od kojih su najvažniji bili Pokret, Jugoslavija (1914—1916) i Jugoslavenska država (1916—1917). Te je listove izdavala Jugoslavenska narodna obrana, osnovana 1916. Ona je novcem i propagandom pomagala rad Jugoslavenskog odbora u Londonu, a njezini ogranci P. P. Njegoš i Kosovka djevojka politički su djelovali medu iseljenicima. Najstarija su udruženja naših iseljenika: Slavjansko vatrogasno društvo (Bomba Slava 1892) i Slavjansko pripomoćno društvo (1894). Zatim su važnija društva: Jugoslavensko školsko vijeće (1916), Jugoslavenski Soko (1916), Jugoslavenska Matica (1920), Društvo za unapređenje Ložišta (1929) i Jugoslavenski dom (1929), od kojih neka postoje i danas.M. Ba.