ANTILI (Zapadna Indija), niz otoka u zapadnom dijelu Atlantskog oceana između Sjeverne i Južne Amerike, obuhvaća 234.000 km² sa 15,300.000 st. (1940).

Položaj i razdioba. Otočje se proteže u velikom luku preko 18 širinskih i 26 duljinskih stupnjeva od poluotoka Floride (Sjev. Amerika) i Yucatána (Srednja Amerika) do sjeverne obale Venezuele (Južna Amerika), a dijeli se na tri otočne skupine: 1. Veliki Antili, kojoj pripadaju najveći otoci: Kuba, Haiti, Jamaica i Puerto Rico, 2. Mali Antili, koji se dijele u dvije manje skupine: Leeward (otoci u zavjetrini) i Windward (otoci u privjetrini), 3. Bahamsko otočje, koje se sastoji od 3200 otoka i otočića smještenih na prostranoj pličini, a odatle se dno mora strmo spušta do velikih dubina Atlantskog oceana. Mnogobrojni duboki morski prolazi između pojedinih otoka spajaju Atlantski ocean i Karipsko more. Oni su važni u prvom redu zbog plovidbe, a onda i zbog toga, što kroz njih prolaze morske struje iz Atlantskog oceana u Karipsko more. Floridski prolaz nalazi se između poluotoka Floride i otoka Kube, Windward između otoka Kube i Haiti, Mona između otoka Haiti i Puerto Rico, Anegada između otoka Sombrero na istoku i otočne skupine Virgin na zapadu, Guadeloupe između otoka Antigua i Montserrat na sjeverozapadu i otoka Guadeloupe na jugoistoku, Dominica između otoka Marie Galante i Les Saintes na sjeveru i otoka Dominica na jugu, Martinique između otoka Dominica na sjeveru i Martiniquea na jugu, Sta. Lucia između otoka Martinique na sjeveru i otoka Sta. Lucia na jugu, St. Vincent prolaz između otoka Sta. Lucia na sjeveru i St. Vincent na jugu i prolaz između otoka Grenade na sjeveru te Trinidada i Tobaga na jugu. Za plovidbu su najvažniji Floridski, Windward, Mona, Anegada, i prolaz između otoka Grenade i Trinidada.

Geološka građa i morfološki razvitak. U građi Antilskog otočja, koja je vrlo komplicirana, mogu se izdvojiti tri pojasa. Kao nastavak nabranog gorja Srednje Amerike proteže se srednjoantilski pojas s kristaliničnom i paleozojskom jezgrom, koja je na atlantskoj strani pokrita tercijarnim slojevima, pa se na otoku Haiti dijeli na dva ogranka, od kojih se jedan proteže preko otoka Jamaike, a drugi preko Kube, otokâ Cayman te grede Misteriosa. Gorje Blue Mountains na Jamaiki, Sierra de los Organos i Sierra Maestra na Kubi, Sierra de Cibao u centralnom dijelu otoka Haiti i gorje na otoku Puerto Rico ostaci su srednjoantilskog pojasa. Na Malim Antilima nema ovog pojasa osim na nekim brdovitim otocima, među kojima su najznačajniji Anguilla i Antigua, građeni od starog vulkanskog kamenja i tercijarnih vapnenaca. Preko Malih Antila od otoka Sabe na sjeveru do otoka Guadeloupe na jugu pruža se unutrašnji antilski pojas vulkanskog reljefa, građen od mlađih vulkanskih tvorevina. Treći vanjski antilski pojas nastavak je vapnene ploče Floride i Yucatána, koji u slabo nabranim vapnencima tvori niske ravnjake s razvijenim krškim oblicima. Taj pojas obuhvaća zapadni dio Jamaike, središnji niski dio Kube i neke niske otoke na atlantskoj strani Malih Antila, napose otoke Guadeloupe, Barbuda i Barbados. Gotovo kod svih otoka ima koraljnih tvorevina. Geološki sastav, tektonika i morfološki razvitak Antilskog otočja uzrokovali su postanak mnogobrojnih zaljeva, u kojima su vrlo povoljni prirodni uvjeti za razvitak dobrih luka. Površina Velikih Antila odlikuje se razlomljenim reljefom, koji je nastao lomovima i rasjedanjem tokom i nakon nabiranja u tercijaru (od oligocena do pliocena). K tome je erozijsko usijecanje stvorilo duboke doline i uske gudure, dok je u vapnenastom području Kube i Jamaike podzemna voda izdubla prostrane spilje. Na niskim otocima od koraljnog vapnenca izrađeni su oblici mlatanjem mora. Većih ravnica ima uz obale Velikih Antila, ali su često jako močvarne (Zapata, zapadno od grada Cienfuegos na Kubi).

Hidrografija i klima. Mnogi mali i niski otoci u Bahamskoj skupini i otoci u vanjskom nizu Malih Antila, koji su građeni od koraljnih vapnenaca, nemaju površinskih vodenih tokova. Tu čovjek živi samo od kišnice, koju skuplja u cisterne. U krševitom vapnenastom području na otoku Kubi i Jamaiki razvili su se potoci i male rijeke, koje nestaju u ponorima tvoreći podzemnu hidrografsku mrežu. U svima ostalim gorskim krajevima otočja razvili su se normalni vodeni tokovi. Rijeke su općenito kratke i strmoga pada, osim nekih većih na Kubi i Haitiu, ali ni te nisu plovne. Na klimu Antilskog otočja utječe položaj u pojasu pasatnih vjetrova, vodena masa, koja ga okružuje, i reljef. Zapadni su otoci zimi ponekad izloženi hladnim vjetrovima sa sjeveroameričkog kopna, dok na ist. dijelu Antila i otočja Bahama vlada pasat. Temperatura je vrlo jednolična, tako da razlika između prosječnih temperatura najtoplijeg i najhladnijeg mjeseca iznosi najviše do 6,9°. Vlagom zasićeni sjeveroist. pasat jednolično struji prema otocima, pa se ta pravilnost poremeti jedino orkanima (ime uzeto iz staroindijanske mitologije, a znači bog oluje). Orkani uzrokuju (kao i potresi i vulkanske provale) najteže prirodne katastrofe na Antilskom otočju. Nastaju obično u centralnim i istočnim dijelovima Atlantskog oceana, pa se pomiču velikom brzinom (130—135 km na sat) prema sjeverozapadu, sjeveru i sjeveroistoku, ostavljajući iza sebe po otocima pustoš. Zbog toga se ponajviše uzgajaju biljke, koje brzo rastu (šećerna trska). Plovidba na moru ne stradava mnogo od orkana, jer su USA organizirale patrolnu i dojavnu službu, koja navrijeme opominje brodove, da se približava orkan, pa se svi sklone u najbliže luke. Toplo Karipsko more i Meksički zaljev (oko 4 mil. km²), kojemu kroz morske prolaze između Antilskih otoka dolazi topla voda atlantske ekvatorske struje, utječe također na klimu Antilskog otočja. Značajna je razlika u razdiobi oborina između otoka u privjetrini i u zavjetrini. To je značajno i za pojedine otoke, na kojima sjeverna i sjeveroistočna strana zbog vlažnog pasata ima mnogo više kiše nego južna. Posvuda u gorskim krajevima mijenja se količina oborina na kratkim razmacima, kako se mijenja položaj prema pasatu i prema sjevernim vjetrovima, koji pušu sa sjeveroameričkog kontinenta.

Flora i fauna. Promjenom položaja i oborina mijenja se i biljni pokrov, koji također pokazuje suprotnost između krajeva u privjetrini s gustim tropskim šumama i krajeva u zavjetrini, gdje raste kserofitna vegetacija (kaktusi i trnovito grmlje). Biljnim i životinjskim svijetom povezano je Antilsko otočje jače s Južnom nego sa Sjevernom Amerikom. Vrlo prorijeđene tropske šume s mnoštvom palma, drvenastih paprati, trajno zelenim lisnatim drvećem, lijanama i epifitima imaju značaj vlažnih tropskih prašuma. U njima rastu ebanovina, mahagoni i cedar (Cedrela odorata) te mnoge vrste medicinskih biljaka (Marantha). Pristranke gorja, gdje je nestalo šume, pokrivaju plantaže i bujni pašnjaci. Na najvišim isponima (Haiti, Jamaica) i na visokim vulkanskim vrhuncima Malih Antila raste neprohodna grmolika guštara paprati i vrijesa (Ericaceae). U suhim zavjetrinskim područjima nalaze se savane, a u vapnenastim nizinama suhe stepe s mimozama, kaktusima, agavama i trnovitim grmljem, koje u močvarnim krajevima prelazi u vegetaciju, koja je prilagođena slanu tlu. Antilsko otočje bilo je prva američka zemlja, gdje su se s velikim uspjehom uzgajale neke biljke iz Starog svijeta, napose šećerna trska i banane. U životinjskom svijetu prevladavaju endemične vrste ptica, riba, vodozemaca, insekata i kopnenih mekušaca. Većih sisavaca nema. Na južnim otocima žive mali aguti (Dasyprocta aguti), a na otocima Kubi i Haiti kukcožder solenodon (Solenodon cubanus i Solenodon paradoxus). U kolonijalno doba uvezli su Španjolci domaće životinje iz Evrope i te su kasnije tokom vremena podivljale, pa su za vrijeme gusarstva na Karipskom moru služile kao lovna divljač. Danas se uzgajaju konji na otoku Kubi, a mule na Haitiu. Uz obalu i na koraljnim prudovima žive mnogobrojne vrste tropskih riba, među kojima se napose ističu morski psi.

Stanovništvo. Prastanovništvo Antilskog otočja potjecalo je prema novijim arheološkim istraživanjima iz Sjeverne Amerike, pa se u doba otkrića sačuvalo samo u zap. dijelu Kube i na otoku Haiti, jer su ga potisnuli Aruaki, koji su se doselili iz Južne Amerike. Aruake su djelomice pokorili, a djelomice istrijebili i potisnuli iz Malih Antila Karibi, novi doseljenici iz Južne Amerike. Pod njihovu vlast nisu dospjeli jedino Aruaki na Bahamskom otočju zbog veće udaljenosti od Velikih i Malih Antila. Španjolci su nakon dolaska na Antilsko otočje gotovo potpuno iskorijenili oba stara indijanska plemena. Oni su uzimali za robove Indijance s atlantskih obala Srednje i Južne Amerike, koji nisu bili navikli teškom radu te su brzo izumirali. Zbog toga su Španjolci počeli dovoditi u početku XVI. st. kao robove afričke Crnce, pa je od toga doba postalo Antilsko otočje najjače uporište crne rase u američkom prostoru. Na otoku Haiti organizirana je samostalna crnačka republika. Kad su u XVII. st. Francuzi, Englezi i Nizozemci počeli kolonizirati Male Antile, uvozili su također kao radnu snagu afričke Crnce. Do XVIII. st. bilo je na Antilskom otočju znatnih ostataka Kariba, ali su poslije crnačkog ustanka na otoku St. Vincent 1796 deportirani na otok Roatan u zaljevu Honduras. Nešto Kariba ostalo je do danas na otoku Dominica. U XIX. i XX. st. počeli su se doseljivati na otočje indijski kuli. Danas prevladavaju na Antilskom otočju Crnci i mješanci (mulati), izuzevši otok Kubu i Puerto Rico, gdje od XIX. st. prevladavaju Bijelci. Prema tome se stanovništvo sastoji od Bijelaca, koji su jednim dijelom potomci starih španjolskih doseljenika, a drugim dijelom od kasnije doseljenih Evropljana, i Crnaca. Gospodarsku prevlast imaju svuda Bijelci, izuzevši crnačku republiku Haiti. Gustoj naseljenosti Antilskog otočja uzrok su: plodnost tla, vrijedni plodovi i velika potreba za radnom snagom u plantažnom gospodarstvu. Na otoku Puerto Rico živi do 250 ljudi na 1 km², na otoku Jamaiki i u republici Haiti više od 100, na nekim otocima Malih Antila više od 200 (Martinique) ili više od 500 (Barbados). Prirodni prirast stanovništva iznosi svuda više od 25°/₀₀, iako je smrtnost znatna. Zbog toga se stanovništvo seli s otoka na otok (s Haitia na Kubu), u USA (iz Puerto Rica i Kube) i u Francusku (iz Martiniquea).

Od ukupne površine Antilskog otočja, koja iznosi 234.000 km², otpada oko 81% (190.000 km²) na tri samostalne republike — Kubu, Haiti i Dominikana, 13% (31.600 km²) na britanske posjede Jamaica, Bahamsko otočje i veliki dio Malih Antila, oko 1% (2900 km²) na francuske posjede Martinique i Guadeloupe, 0,5% (1000 km²) na nizozemske posjede Curacao i Aruba i 3,9% (9200 km²) na posjede USA, Puerto Rico i otočje Virgin.

Najvažniji politički utjecaj na Antilskom otočju imaju USA, koje nastoje da steknu potpunu političku, vojničku i privrednu premoć u Karipskom moru i Meksičkom zaljevu zbog prilaza Panamskom kanalu. Od 1898 posjeduju otok Puerto Rico načinivši ga uzornom modernom kolonijom. Od 1952 otok je samostalna država pod zaštitom USA. Tokom XX. st. postale su financijski zavisne od USA samostalne republike Kuba, Haiti i Dominikanska Republika. 1917 kupile su USA od Danske otočje Virgin i zaposjele zbog strategijske važnosti mali otok Navassa na jugu Windward prolaza. Za vrijeme II. svjetskog rata unajmile su USA na dulje vrijeme pomorske i zračne baze na mnogim otocima, da spriječe prilaz u Karipsko more i Meksički zaljev. Na taj su način izgubila važnost britanska uporišta, izuzevši Bahamsko otočje i otok Barbados, koji stvaraju zapornu zonu za prilaz na Antilsko otočje. Francuski kolonijalni posjedi imaju manje značenje. Zauzećem Puerto Rica učinjen je prvi korak u prodiranju USA na Antilsko otočje. Zauzevši kasnije najvažnija strategijska i prometna uporišta, počele su USA mirnu ekonomsko-političku i kulturnu infiltraciju na Antilsko otočje. Velikim kapitalom, pomorskim bazama i mrežom avionskih pruga (Panamerican Airways) istiskuju USA polagano i stalno evropske sile i na taj način utječu ekonomsko-politički i kulturno na latinski sloj stanovništva u cijelom američkom sredozemlju.

POLITIČKA PRIPADNOST ANTILA
Privreda. U privredi Antilskog otočja prevladavala je do XIX. st. monokultura šećerne trske, zbog čega je nazadovalo uzgajanje drugih kulturnih biljaka i stoke. Pretjerana kultura šećerne trske iscrpljivala je plodnu tropsku zemlju, uništavala šumu i time pojačala eroziju i odnošenje tla. Ukinućem ropstva u XIX. st. smanjila se crnačka radna snaga na plantažama, a gajenjem šećerne trske u tropskim krajevima Starog svijeta i konkurencijom šećera od šećerne repe izgubila je produkcija šećera na Antilskom otočju monopolistički položaj i značenje, što su najteže osjetili Mali Antili. Krizu su donekle prebrodile jedino Kuba i Puerto Rico, kojima USA otkupljuju žetvu, ali time je određen i njihov politički položaj. Zbog toga su na svim otocima, osim na Kubi, napuštene monokulture šećerne trske. U plantažnom gospodarstvu uzgaja se kava, kakao (na mjestima, koja nisu izložena orkanima), duhan, banane, naranče i kokos. Mnogo se pažnje obraća uzgoju stoke, eksploataciji tropskog drveća i rudarstvu (bakar, željezo, boksit i nafta).

Zbog iskorišćivanja prirodnog bogatstva Antilskog otočja razvio se od kolonijalnog doba do sada velik promet između zemalja zapadne Evrope i Antilskog otočja. Razvedenost obale pojedinih otoka omogućila je razvitak dobrih i sigurnih luka. Najvažnije luke na Kubi jesu: Santiago de Cuba, Habana, Manzanillo i Cienfuegos; na otoku Haiti: Port au Prince, Ciudad Trujillo, Puerto Plata i San Francisco de Macorís; na Jamaiki Kingston; na Martiniqueu Fort de France; na Trinidadu Port of Spain i na Bahamskom otočju Nassau. U izvozu stoje USA na prvom mjestu, zatim Engleska i Francuska.

LIT.: H. Lufft, Lateinamerika, Leipzig 1930; F. Termer, Mittelamerika und Westindien, Klute, Handbuch der geogr. Wissenschaft, Potsdam 1933: O. Schmieder, Landerkunde Mittelamerikas, Westindien, Mexiko und Zentralamerika, Leipzig und Wien 1934; C. Fielden Jones, Economic Geography, New York 1947; G. Lafond, Géographie économique de l'Amérique Latine, Paris 1949; S. Ilešič, Amerika, Ljubljana 1952.O. Oz.

Povijest. Ime A. potječe od imena fiktivnog otoka Antilia, na koji nailazimo na talijanskim kartama Atlantskog oceana već u XV. st. Poslije otkrića Amerike tim se imenom naziva pokatkad otok Haiti, a kasnije u obliku Antille i čitavo otočje Zapadne Indije.

Već na prvom svom putovanju (1492) otkriva Kristof Kolumbo otok Guanahani (S. Salvador) u Bahamskom otočju, te Kubu (Fernandina) i Haiti (Hispaniola) u Velikim Antilima. Na drugom putovanju (1493) dolazi do otoka Dominica, Marie Galante,Guadeloupe i Antigua u Malim Antilima, te Puerto Rico i Jamaica u Velikim Antilima. Tada doplovi do Haitia i osniva ondje svoje prvo utvrđeno naselje u Zapadnoj Indiji; po imenu španjolske kraljice Izabele Kastilske naziva ga Isabela. Na trećem svom putovanju (1498) otkriva Kolumbo otoke Margarita i Trinidad u Malim Antilima, a na četvrtom (1502) Martinique u Malim Antilima.

Nakon otkrića počinje stvarno zaposjedanje otoka, osobito Kube (šećerna trstika), Jamaice (pamuk) i Puerto Rica. Kuba je već 1515 bila temeljito istražena i zaposjednuta. Jači vojnički zahvati u akciji zaposjedanja otoka bili su potrebni uglavnom jedino kod otoka Puerto Rico. Španjolci, međutim, nisu obraćali odviše pažnje čuvanju pozicija na Antilima. Tako zapravo čitavo XVII. st. stoji u znaku napada Francuza, Engleza, Holanđana i Danaca na španjolske posjede na Antilima. Značajnu ulogu odigraše ovdje engleski i francuski bukaniri, koji su imali bazu na otoku San Cristóbal. Ni velika pomorska akcija Federica de Toledo protiv njih (1629/30) nije uspjela. Od 1655, kad su Englezi zauzeli Jamaicu, postaje taj otok središte, odakle su bukaniri vršili svoja gusarenja. Španjolska je morala, posebice Engleskoj, ustupati mnoge od antilskih otoka, da ova za protuuslugu drži na uzdi bukanire. Međutim, ni ovi ustupci nisu uspjeli dokrajčiti gusarenja bukanira i njima srodnih filibustera. Konačno, svim je zainteresiranim državama bilo stalo do toga, da ovi gusari Karipskoga mora što više ometaju španjolsku trgovinu. Tako je Španjolska gubila sve više svoje posjede na Antilima. Potkraj XVII. st. od važnijih otoka Englezi već drže otoke San Cristóbal, Barbados, Dominica, Montserrat, Antigua, Barbuda i Jamaica; Francuzi već drže otoke Tortuga, Guadeloupe, S. Barthélemy, S. Martin, Holanđani Curaçao, a Danci S. Thomas. God. 1697 (mir u Rijswijku) drži Španjolska od antilskih otoka samo još Puerto Rico, Kubu i istočni dio Haitia (San Domingo). Gusarenje francuskih i engleskih filibustera nešto je bilo skučeno u vrijeme ratova između Francuske (Luj XIV.) i Engleske (William III.), kad je Španjolska mogla protiv njih angažirati jače snage. Najteži je udarac stigao francuske gusare, kad je Filip Burbonski postao španjolski kralj (Filip V.). Mir u Utrechtu (1713) dokrajčio je Rat za španjolsku baštinu, a Filip V. kao španjolski kralj dobiva španjolske kolonije. Time je ujedno završio i dugotrajni pomorski rat između Francuske i Engleske, a to je imalo kao posljedicu prekid engleskih gusarskih akcija.

Prvi je od antilskih otoka stekao samostalnost Haiti. Ustanak pripadnika obojenih rasa protiv Bijelaca počeo je već 1791. U tim se borbama ujedinio istočni i zapadni dio otoka i 1806 proglašena je republika. God. 1843 ponovo se odijelio istočni (San Domingo) od zapadnog dijela otoka i opet se 1861 Ujedinio sa Španjolskom. Konačno se je od nje odcijepio 1864. Kako i dalje na otoku traju neredi, intervenira USA i vrši kontrolu nad San Domingom (1905), a za vrijeme I. svjetskog rata čitav je otok pod vojničkom okupacijom USA. U II. svjetskom ratu otok se bori protiv sila Osovine. — Kuba je u XVIII. st. također stradala od napadaja filibustera. Jaka angloamerička flota osvojila je grad Habanu, ali ga je morala godinu dana kasnije (1763) prema ugovoru vratiti Španjolskoj. No, već u početku XIX. st. počinje USA širiti svoj utjecaj i na Kubu. Ona inspirira mnoge pobune protiv Španjolaca, a nakon t. zv. Desetgodišnjeg rata (1868—78) USA je već stvarni gospodar Kube. Rat između Španjolske i USA (1898) donosi kao rezultat Pariški ugovor, kojim se proklamira nezavisnost Kube. God. 1901 stiče USA pravo oružane intervencije na Kubi, a 1923 i pravo kontrole carina. Tog stvarnog protektorata USA se odrekla 1934. U II. svjetskom ratu i Kuba se bori protiv sila Osovine. — Puerto Rico ima već od XVII. st. prividnu autonomiju, a stoji zapravo pod političko-ekonomskom dominacijom Španjolske. U ratu između Španjolske i USA 1898 iskrcavaju se ovdje prve američke trupe. Pariškin mirom potpade i Puerto Rico pod USA.R.

Državno uređenje. Mnogobrojni otoci Velikih i Malih Antila ne pripadaju svi istoj državi.

Najveći od njih, Kuba, čini samostalnu državu pod istim imenom (v. Kuba).

Na Haitiu postoje dvije samostalne države: Republika Haiti i Dominikanska Republika (v. Haiti i Dominikanska Republika).

Puerto Rico (i još neki manji otoci) pripada USA; Puerto Rico ima unutrašnju autonomiju (v. Puerto Rico).

Guadeloupe i Martinique pripadaju Francuskoj od početka XVII. st. U nekoliko navrata privremeno su ih zauzimali Englezi, ali od I816 ovaj francuski posjed nije više uznemirivan. Oni i otok Réunion (v.) idu među najstarije francuske kolonije, te su i najviše asimilirani pa su brzo poslije II. svjetskog rata (1946) dobili status prekomorskih departmana. Zato njima, kao i departmanima evropske Francuske, upravljaju imenovani prefekti i izabrana Generalna vijeća. Općinama upravljaju izabrana općinska vijeća. Oba departmana biraju i svoje predstavnike u domove francuskog Parlamenta (u Nacionalnu skupštinu i u Vijeće Republike) i u parlament Francuske Unije. Guadeloupe (dva velika otoka: Basse-Terre i Grande-Terre, koji su odvojeni uskim morskim kanalom) obuhvaća još i manje otoke: Désirade, Les Saintes, Marie Galante, Saint-Barthélemy i Saint-Martin.

Otoci Jamaica, Trinidad, Barbados, Leeward i Windward pripadaju Velikoj Britaniji. U novije su vrijeme te britanske kolonije stekle ograničenu unutrašnju autonomiju (v. Jamaica, Trinidad). Na Barbadosu uz guvernera postoje još Izvršno vijeće, Izvršni komitet, Zakonodavno vijeće od 10 članova, koje postavlja kralj, i Parlament, sastavljen od 24 člana, koji se biraju na dvije godine. Od 1943 pravo glasa pripada i ženama.

Otoci Leeward podijeljeni su na četiri pokrajine: Antigua (otoci Barbuda i Redonda), St. Christopher-Nevis (otoci St. Kitts, Nevis, Anguilla i Sombrero), Montserrat i Otoci Virgin. Sve te pokrajine čine neku vrstu federacije i zato imaju zajedničko Federativno izvršno vijeće (članove imenuje Kruna) i zajedničko Generalno zakonodavno vijeće, sastavljeno od 9 službenih i 9 neslužbenih članova. Od ovih posljednjih 3 biraju neslužbeni članovi lokalnog Zakonodavnog vijeća pokrajine Antigue, 3 isti članovi istoga vijeća pokrajine St. Kitts, 2 isti članovi istoga vijeća pokrajine Montserrat, a jednoga postavlja guverner za pokrajinu, koju čine otoci Virgin. Mandat Generalnog zakonodavnog vijeća traje 3 godine. Vijeće se sastaje po pravilu jedamput godišnje. Prve tri veće pokrajine imaju i svoja lokalna izvršna i zakonodavna vijeća, a četvrta najmanja (Otoci Virgin) ima samo izvršno vijeće.

Otoke Windward čine: Grenada, St. Vincent, otoci Grenadines (od kojih su polovina pod St. Vincentom, polovina pod Grenadom), Sta. Lucia i Dominica. Za razliku od otoka Leeward, otoci Windward ne čine federaciju i zato nemaju zajedničke, nego samo svoje vlastite organe. Grenada ima, pokraj guvernera, Zakonodavno vijeće, sastavljeno od guvernera, 3 službena člana, 4 neslužbena člana, koje imenuje Kruna, i 7 biranih članova. St. Vincent ima također pokraj guvernera i Zakonodavno vijeće, sastavljeno od guvernera, 2 službena člana, 3 imenovana i 5 izabranih. Sta. Lucia ima administratora, imenovano Izvršno vijeće i Zakonodavno vijeće, koje je djelomično imenovano, djelomično birano. Otok Dominica bio je do 1. I. 1940 u sastavu otočju Leeward, a tada je priključen otocima Windward. Tako se otada i njime upravlja kao zasebnom kolonijom. Od 1936 i u njegovu Zakonodavnom vijeću prevladavaju birani članovi.

Jedna komisija, imenovana 1932, predložila je, da se otočje Leeward i Windward ujedine u jednu koloniju s jednim guvernerom. Međutim, u najnovije vrijeme postoji težnja, da se od svih britanskih otoka u Antilima i od Britanskog Hondurasa (u Srednjoj Americi) i Britanske Gvajane (u Južnoj Americi) formira federacija, kojoj bi se dala najprije široka unutrašnja autonomija, a zatim i status dominiona u Britanskoj zajednici. Te težnje došle su naročito do izražaja na konferenciji predstavnika svih tih teritorija, koja je održana u rujnu i listopadu 1947 u Montego Bay (Jamaica). Konferenciji je prisustvovao i britanski ministar za kolonije. Tada formirana komisija izradila je 1950 izvještaj, u kome preporučuje reforme, što bi ih trebalo izvršiti za postizanje toga cilja.

Curaçao s nekim manjim otocima čini Nizozemske Antile (v. Curaçao).J. Sć.

Novac. Engleski posjedi. Novčana jedinica zapadnoindijski dolar (B. W. I. Dollar) = 1oo centa. Povezan s engleskom funtom u relaciji 1 funta=4,8 B. W. I. dolara. Od 18. IX. 1949 utvrđena relacija prema zlatu; 0,518391 g finoga zlata = 1 B. W. I. dolar; 58,333 USA-centa = 1 B. W. I. dolar, odnosno 1,71429 B. W. I. dolara=1 USA-$. Od 1. VIII. 1951 u prometu caribben novčanice od 1, 2, 5, 10, 20 i 100 B. W. I. dolara. Paritet prema dinaru 1 B. W. I. dolar = 175 dinara. — Nizozemski posjedi. Novčana jedinica zapadnoindijski guilder (forint) = 100 centa. Od 18. XII. 1946 zlatni paritet 0,471230 g finoga zlata = 1 guilder; 53,026 USA-centa = 1 guilder, odnosno 1,88585 guildera=1 USA-$. Novčanice od 1, 2, 2 1/2, 5, 10, 25, 100, 250 i 500 guildera. Metalni novac od ¹/₂, 1, 2 ¹/₂, 5, 10, 25 i 50 centa i 1 i 2 ¹/₂ guildera. Paritet prema dinaru: 1 guilder = 171,07 dinara. — Francuski posjedi. Vrijedi monetarni sistem Francuske. La Caisse Centrale de la France d'Outre Mer ima pravo izdati ograničene količine sitnoga metalnog novca od 1 franka, 50, 25, 10 i 5 centa.I. Be.