ANTARKTIKA, nenastanjen kontinent, oko Južnog pola Zemlje, obuhvaća 13,087.000 km², a sa susjednim otocima oko 13,100.000 km² (veći od Evrope gotovo za 4 mil. km²). Ime mu potječe od grčke riječi ἀντί, anti protiv, ἄρϰτος arktos medvjed. Područje oko sjevernog zemaljskog pola, nad kojim kruže zviježđa Velikog i Malog medvjeda, zove se Arktik, a područje na suprotnoj strani Zemlje, dakle oko Južnog pola zove se Antarktika.

Upoznavanje. U istraživanju Antarktike razlikuju se tri epohe: pomorsko upoznavanje obala kontinenta, istraživanje unutrašnjosti, te kartiranje i istraživanje Antarktike pomoću avijacije. Nakon velikih otkrića zemalja potkraj XV. st., tvrdilo se, da oko Južnog zemaljskog pola postoji veći kontinent, koji nasuprot kontinentskim blokovima Eurazije i Sjeverne Amerike drži ravnotežu Zemlje. To je hipotetsko kopno nazvano Terra Australis Incognita ili Nepoznata južna zemlja. Da riješi ovu zagonetku, otplovio je (1578) engleski pomorac Francis Drake u južne polarne vode, ali je zbog leda dopro samo do 57°S. Tom je prilikom utvrdio da Ognjena Zemlja nije u vezi s Južnim kontinentom. Poslije njega su francuski pomorci Bouvet, Marion-Dufresne i Kerguelen-Trémarec otkrili u subantarktičkim vodama niz manjih i većih otoka. God. 1772 dobio je James Cook od britanskog admiraliteta zadatak, da otkrije veliki južni kontinent, ili da dokaže da ga uopće nema. On je ploveći s brodovima Resolution i Adventure južno od Capetowna prešao polarnicu, ali je zbog leda morao skrenuti na istok prema Novom Zelandu, ploveći usporedo s obalom Antarktike, ne znajući, da je to obala kontinenta. Ruska ekspedicija pod vodstvom F. Bellingshausena oplovila je 1819 gotovo cijelu Antarktiku, a James Weddell je 1823 prodro do 74°15'S u zaljev, koji je po njemu dobio ime. Francuski pomorac Dumont d'Urville i Američanin Ch. Wilkes otkrili su 1839 kamenitu obalu u današnjoj Adelijinoj Zemlji i Wilkesovoj Zemlji. Istraživač arktičkih krajeva James Clark Ross otplovio je 1839 na brodovima Erebus i Terror prema Antarktiki, pa je prešavši 1. 1. 1841 južnu polarnicu otkrio na antarktičkom kopnu rt Adare, Viktorijinu Zemlju i dva vulkana, koje je nazvao imenima svojih brodova. Uplovivši u veliki zaljev, koji je po njemu dobio ime, Ross je došao do 78°4'S. Iduće godine 1842 došao je ploveći istim smjerom do 78°1o'S, a to je bila najjužnija točka, do koje se došlo u posljednjih 60 godina. Rossov zaljev služi od tog vremena kao baza za sva kasnija istraživanja unutrašnjosti kontinenta. S Rossom prestaje prva, posve pomorska epoha u istraživanju Antarktike.

Na antarktičko su kopno (rt Adare) prvi stupili 1895 Christensen i Garsten Borchgrevink, a poslije njih je 1902 geograf E. Drygalski na čelu njemačke ekspedicije otkrio i treći vulkan, koji je dobio ime Gauss po ekspedicijskom brodu. Iste je godine Kr. geografsko društvo u Londonu opremilo ekspediciju R. F. Scotta na brodu Discovery, u kojoj je sudjelovao i Ernest Shackleton. Scott je došao na saonicama sa zapregom od 19 pasa do 82°17'S, ali se zbog bolesti Shackletona i drugih neprilika vratio na Discovery. Zbog zaleđenja broda proveo je Scott još jednu zimu na Antarktiki, ali su mu idućeg ljeta brodovi Morning i Terra Nova donijeli zapovijed engleskog admiraliteta, da napusti brod i da se vrati.

God. 1908 doplovio je u Rossov zaljev Ernest Shackleton na brodu Nimrod, ali je prema polu krenuo tek 29. X. 1909 s meteorologom Adamsom i liječnikom Marshallom. Nakon velikih poteškoća stigao je 9. I. 1910 do 88°23'S, ali se odatle morao vratiti natrag. Poznati istraživač Sjevernog pola Roald Amundsen pošao je 1910 na svom brodu Fram iz Norveške u Rossovo more. S posadom od 5 ljudi i 52 psa, koji su vukli 4 saonice, stigao je 14. XII. 1911 na pol označujući put svakih 5 do 10 km zastavicama. Na polu je razvio norvešku zastavu i okolno područje nazvao Zemljom kralja Haakona VII. Nakon kratkog odmora vratio se bez poteškoća na brod, te je 7. III. 1912 uplovio u luku Hobart na Tasmaniji. Ni Scott nije mirovao. U prosincu 1910 uplovio je s brodom Terra Nova u Rossovo more i 18. I. 1912 stigao s nekoliko drugova do pola, skoro mjesec dana kasnije od R. Amundsena. Na povratku su ga pratile strašne oluje kod temperature od—40°. Posljednju bilješku napisao je Scott u svom dnevniku 29. III. 1912. Nitko od članova ekspedicije nije ostao živ. Od 1907 pa do I. svjetskog rata bilo je na Antarktiki 8 različnih ekspedicija, 3 britanske i po jedna francuska, norveška, njemačka, australska i japanska.

Treća epoha u istraživanju Antarktike počela je lijetom američkog avijatičara G. H. Wilkinsa (1928) sa otoka Deception. Tom prilikom je kartirano oko 100.000 km² i utvrđeno, da je Grahamova Zemlja odijeljena od Antarktike Wilkins-Stefanssonovim prolazom. Iste godine krenula je iz Kalifornije prva Byrdova ekspedicija sa 42 čovjeka na Antarktiku. U Rossovu zaljevu osnovana je privremena kolonija Little America (Mala Amerika). Nakon 9 sati i 45 minuta lijeta stigao je Richard E. Byrd (29. XI. 1929) avionom na pol. God. 1933—35 organizirao je admiral Byrd drugu, a 1939—41 treću ekspediciju na Antarktiku. Sa Zemlje princese Elizabete preletio je i snimio 1939 Lincoln Ellsworth oko 400.000 km² antarktičkog kopna. Poslije II. svjetskog rata organizirao je Byrd 1946—47 i četvrtu ekspediciju, u kojoj je sudjelovalo oko 4000 ljudi na 13 brodova. Tom je prilikom 16. II. 1947 Byrd ponovo preletio Južni pol. Čim se Byrd vratio, USA su poslale 1948 novu ekspediciju na čelu s F. Ronneom, u kojoj su sudjelovale po prvi put dvije žene. Francuska antarktička ekspedicija (1950) i britansko-skandinavska (1950-52) uspješno su završile istraživanja golemih područja Antarktike.

Reljef, građa i postanak. Antarktika je slična plosnatom štitu, na kojem se gorje ispinje preko 3000 m visine. Prosječna visina od 2500 m viša je nego na ijednom drugom kontinentu. Iznad 2000 m leži oko 9 mil. km² ili 64% cijelog kontinenta. Antarktika se najvećim dijelom sastoji od starog kamenja gnajsa, granita i kristaliničnih škriljavaca, preko kojih leže mjestimično slojevi pješčenjaka i bazičnih eruptiva permokarbonske starosti, pa zbog toga istočni dio Antarktike pripada starom kopnu Gondvane.

Tektonska linija, koja se pruža od Viktorijine Zemlje duž istočne obale Rossova mora do Weddellova mora, dijeli istočnu od zapadne Antarktike. Ellsworthova i Byrdova istraživanja nisu potvrdila pretpostavku o dubokoj geosinklinali, koja spaja Rossovo i Weddellovo more. Istočni je dio golem stršenjak (horst), koji predstavlja najveću visoravan na svijetu. Uz rub Viktorijine Zemlje, koja je najbolje poznata, i Rossova mora proteže se 1769 km dug gorski lanac od sjevera prema jugu, građen od gnajsa i granita, pokrivenih mjestimično horizontalnim slojevima pješčenjaka i vapnenca. Najviši su vrhunci Mt. Lister (3963 m), Mt. Markham (4602 m) i Mt. Kirkpatrick (4456 m). Na tektonske linije vezana je pojava mlađih vulkana (Erebus 4023 m, Terror 3277 m, Gauss 371 m) i prolomljeni krater na otoku Deception (u otočju Južni Shetland), koji se u građi podudaraju sa subantarktičkim otocima (Bouvet, Prince Edward, Crozet, Kerguelen i dr.). Eruptivno kamenje Grahamove Zemlje pripada eruptivnom sistemu Anda, dok je vulkansko kamenje na tektonskoj liniji Rossova mora slično eruptivima južnog dijela Novog Zelanda. Čini se, da je Zemlja kralja Edwarda VII. na zapadnoj obali Rossova mora po svojim granodioritima već andske građe, kao i Grahamova Zemlja. Zapadni dio Antarktike razlikuje se od istočnog ne samo građom, nego i oblicima obale (fjordovi). Manje se znade o visokom gorju u Zemlji J. W. Ellswortha, koje se savija prema zapadu. Byrd je otkrio 320 km južno od Scottova otoka gorski lanac građen od mezozojskih slojeva alpskog orogena, koji stvara preko otoka Macquarie strukturnu vezu s Novim Zelandom i Australijom.

Klima. Klimatska granica snijega leži u antarktičkom području otprilike na 64°S, tako da cijeli kontinent ima nivalnu (snježnu) klimu. Klima se može odrediti s priličnom sigurnošću samo na južnoameričkom i australskom sektoru Antarktike zbog toga, što za te sektore ima najviše meteoroloških opažanja. Nad južnim polarnim prostorom leži neprekidno golema kalota hladnog zraka, kojoj je akcijsko središte na različnim mjestima. Od nje se, kao od polarne fronte, odvajaju valovi studenog zraka prema Rossovu i Weddellovu moru, gdje se stvaraju manje ciklone. Stoga su najvjetrovitija mjesta na obali blizu polarnice. Dobri zapadni vjetrovi iz subantarktičke zone ne dopiru južnije od 61°S, gdje pretežno vladaju samo istočni vjetrovi s mora, koji se rijetko izmjenjuju sa vrlo hladnim i suhim zapadnim vjetrovima. Obje se vrste vjetrova pojavljuju orkanski iznenada. Takve oluje traju zimi gotovo neprekidno 8—9 mjeseci. One korodiraju kamenje i led, ranjavaju kožu ledenim kristalićima i čupaju kamenje iz zemlje. Prosječna brzina vjetra u Adelijinoj Zemlji iznosi oko 80 km na sat, ali može doseći brzinu i od 160 km. Istočna strana Antarktike ima manje vjetrova od zapadne. Zbog toga je mogla četvrta Byrdova ekspedicija pronaći na Zemlji kraljice Mary područje sa 20 nezaleđenih jezera glacijalnog podrijetla. Temperatura vode je u tim jezerima za 15⁰ viša od temperature vode susjednog mora, a vegetacija i fauna bujnija. Nasuprot, u Drakeovu prolazu (između Ognjene i Grahamove Zemlje) pušu najjači vjetrovi na svijetu, koji podižu goleme valove (preko 15 m visine).

Nivalna (snježna) klima posljedica je vrlo niskih ljetnih temperatura, jer na Antarktiki ostaju temperature uvijek oko 0°. Uz obalu kontinenta prosječna je mjesečna temperatura u siječnju (najtopliji mjesec) od —6° do 0,5°, a na polu —30°. U srpnju, najhladnijem mjesecu, —18° do —30°. Ne zna se, kolika je u to doba temperatura oko samog pola. Na 80°S zabilježio je Byrd najnižu temperaturu od —63°. Zbog hladnog ljeta i ljetnih snježnih oluja, nema južno od polarnice ni jedne biljke iz porodice cvjetnjača. Zrak je 50% suši nego u ekvatorijalnom području. U takvom hladnom i suhom zraku nema mikroba, pa nema ni prehlade, ni gripe, ni upale pluća, ni tuberkuloze. Stratosfera je bliža Zemlji, pa zbog toga sunčane i kozmičke zrake lakše prodiru kroz troposferu. Meteorološkim balonima za sondiranje utvrđeno je, da se iznad Antarktike u visini od 1000—2000 m nalazi sloj zraka, koji ima temperaturu višu za 8°—10°, a katkad i više, nego što je ima sloj zraka nad antarktičkim kopnom; pitanje postanka toga sloja još nije riješeno.

Led. Antarktika je sva pokrivena ledom, koji je mjestimično debeo do 1600 m i obuhvaća oko 20 mil. km³. Čini se, da najviši isponi kontinentskog leda ne leže na polu, nego između 88° i 89°S na 4200—4300 m visine. Golemim ledenjacima spušta se led mjestimično do obale kontinenta. Ledenjak Beardmore (oko 190 km dug i 30—45 km širok) spušta se s visine od 2000 m, i predstavlja najveći dolinski ledenjak na svijetu. Samo na okomitim rubovima ledenjaka dolazi često do tvorbe nunataka. Kontinentski se led ne lomi na obali kontinenta kao u arktičkom području, nego silazi u plitko more i tvori ledenu barijeru kontinentskog praga, koja djelomično leži na dnu plitkog mora, a djelomično pliva. Kontinentski prag leži ovdje, zbog golemog opterećenja kontinenta ledom, na dubini od 250 do 650 m, a u Rossovu moru i na dubini od 890 m, pa se tek odatle spušta naglo i strmo u oceanske dubine (3000 m). Vanjska granica kontinentskog praga ovdje je ujedno granica oceanske klime i faune. Led kontinentskog praga, koji na Antarktiki pokriva najmanje 1 mil. km², ne sastoji se samo od kontinentskog leda, nego i od nagomilanih santa morskog leda. Nasuprot prividnoj nepokretnosti kontinentskog leda, led se kontinentskog praga pod utjecajem valova i morskih mijena lomi daleko od obale u velike ploče ravnih ploha i okomitih bridova. Karakterističan je lom leda, koji se ne podudara s obalnom linijom na poznatoj Rossovoj barijeri, koja se proteže u širini od 750—800 km. Pojedini ledeni bregovi i gomile ledenih santa plutaju pod utjecajem vjetra i morskih struja po Antarktičkim vodama i dolaze daleko na sjever, pa su zbog toga vrlo opasne za plovidbu (v. Antarktičke vode).

Život. Pojava ugljena u zapadnom dijelu Antarktike dokazuje, da je u nekadašnjoj toplijoj klimi bila i vegetacija bujnija. Iako su ljetne temperature vrlo niske (u obalnom se pojasu mogu dići i iznad 0°), neki obalni krajevi imaju dosta bujnu vegetaciju kriptogama, koja se pretežno sastoji od slatkovodnih alga, napose zelenih, modrozelenih i smeđih, te lišajeva i mahovina. Samo u sjeverozapadnom dijelu Grahamove Zemlje ima nešto vegetacije u obliku tundre. Vrlo je bogata slatkovodna flora alga u toplim jezerima, koja su otkrivena za vrijeme četvrte Byrdove ekspedicije.

Mnogo je jače razvijen životinjski svijet, koji ponajviše živi uz obalu kontinenta. Najobičnije su ptice burnice i pingvini. Pingvini (ima ih 17 vrsta) prilagođeni su životu u vodi i životinjskoj hrani (ribe). Najveća je vrsta carski pingvin Aptenodytes forsteri (1 m visine), koja živi na najjužnijim obalama kontinenta (poznat samo s velike Rossove barijere). Ljeti ima dosta galebova i čigara, koje se gnijezde na obali, gdje je nestalo leda. U moru živi mnoštvo riba, kitova i tuljana. Od 5 vrsta tuljana najpoznatiji je Weddellov tuljan, a od kitova veliki južni kit (Balaena australis). Na kopnu nema ni traga životinjskom svijetu, osim nekoliko degeneriranih vrsta beskrilnih kukaca (aptera).

Politička pripadnost. Iako antarktičko kopno nema ni jednog stanovnika, ipak se oko njega, zbog vjerojatnih ležišta ruda, vode dosta oštre borbe. Kopno je podijeljeno meridijanima na šest sektora. Velikoj Britaniji pripadaju tri sektora (dodijeljeni su Australiji, Falklandskom otočju i Novom Zelandu), a Francuskoj, Norveškoj i USA po jedan.

LIT.: P. Mardešić i A. Riboli, Pomorska meteorologija, Zemun 1936; R. E. Byrd, Geographic results of the second Antarctic expedition,1938; F. Machatschek, Das Relief der Erde, II., Berlin 1940; A. Riboli i P. Mardešić, Oceanografija, Zagreb 1943; R. E. Byrd, Our Navy Explores Antarctica, Geogr. Magazine, 1947; T. R. Henry, The White Continent, London 1948; N. Krebs, Vergleichende Landerkunde, Stuttgart 1952.I. R.