ANTARKTIČKE VODE, pojas mora, koji na južnoj hemisferi okružuje Zemlju. Na jugu je ograničen antarktičkim kopnom, a na sjeveru nema određenih granica nego prelazi u Atlantski, Indijski i Tihi ocean. Ime Antarktičke vode, koje pomorci sve više upotrebljavaju, nastalo je u novije doba preciznijim promatranjem geografskih odnosa između kontinenata i mora južne hemisfere, ali su još uvijek u upotrebi i imena Antarktički ocean, Južni ocean i Južno polarno more. Kod razgraničenja oceana i mora izostavio je Međunarodni hidrografski ured u Monte Carlu Antarktički ocean kao posebnu oceanografsku cjelinu, razdijelivši njegove vode na sva tri oceana. Povijest otkrića i istraživanja Antarktičkih voda usko je povezana s otkrićem i istraživanjem Antarktike, ali ni oceanografski ni meteorološki nisu još dovoljno istražene. (v. kartu Antarktika, prilog u boji).

Dubina mora i sastav dna. Granica šelfa, koji je oko antarktičkog kopna vrlo uzak, nalazi se otprilike na izobati od 1000 m (Vallaux), odakle se vrlo strmo spušta prema velikim oceanskim dubinama. Rubna mora Weddellovo, Rossovo i Bellingshausenovo duboki su zaljevi u antarktičkom kontinentu, te se medu sobom razlikuju po strukturi i reljefu dna. Sjeverni je dio Weddellova mora (sjeverno od 74°S) dubok 2000-5000 m, a dno južnog dijela polagano se ispinje, pa mu dubina kod obale Zemlje Princa Luitpolda iznosi 1158 m. Cijeli šelf Rossova mora, koji vjerojatno dopire prema jugu do 84°S, pokriva velika Rossova ledena barijera. Njezin se sjeverni rub, uz koji je more mjestimično dublje od 600 m, proteže paralelom od 78°S (od Rossova otoka do Zemlje Edwarda VII.). Prema sjeveru se spušta polaganije nego na bilo kojem drugom mjestu oko antarktičkog kontinenta. Prema tome je Rossovo more plitko, pa se zbog toga u njemu mogla razviti ledena barijera. U otvorenom Bellingshausenovu i Amundsenovu moru spušta se dno nedaleko od obale već do oceanskih dubina (4350 m na 69°2o'S i 99°49'W, te 5100 m na 66°15'S i 119°26'W). Dubine od nekoliko stotina metara nalaze se oko otoka Adelaide i Petra I. Na relativno maloj udaljenosti od antarktičkog kontinenta nalaze se oceanske dubine od 2821 m (65°30'S i 85°3o'E), 4636 m (68°S i 56°E), 3612 m (68°S i 80°E) te 8558 m (70°S i 180°).

Između antarktičkog kontinenta i Tasmanije nalaze se lanci isprekidanih podmorskih hrptova, koji se protežu od jugoistoka prema sjeverozapadu u dubini od 815 m do 2965 m (Commandant Charcot, 1948-1951). Poznati podmorski hrbat, koji se od Gaussova brijega proteže prema otocima Kerguelen i rastavlja Atlantsko-antarktičku od Indijsko-antarktičke dubokomorske zavale, vjerojatno je vulkanske naravi, te je prema Drygalskom ostatak antarktičkog kopna, koje se nekad pružalo mnogo sjevernije.

Izvanredna dubina antarktičkog šelfa mogla je nastati, prema Shepardu, savijanjem šelfa zbog velike težine antarktičkog ledenog pokrova, koji djelomično tlači njegov unutrašnji dio, ili vrlo jakom erozijom, koju je uzrokovala neprekidna i intenzivna glacijacija. Šelf sjeverne Norveške i SSSR-a pokazuje istu pojavu.

Dno Antarktičkih voda (osim rubnih mora) gotovo je svuda pokriveno dijatomejskim muljem. Iako u antarktičkom planktonu prevladava dijatomejska flora sve do ruba ledenih barijera, dijatomejski se mulj u rubnim morima nije mogao staložiti zbog površinskih i dubinskih struja, koje povlače dijatomeje sa sobom u otvoreno more.

Cirkulacija zračnih masa. Obilje oborina isključuje u centralnom dijelu antarktičkog kopna stalnu anticiklonu (Meinardus), koja bi, prema Hobbsu, uvjetovala centrifugalne zračne struje i padanje snijega na periferiji antarktičkog kopna. Uzevši u obzir oba gledišta, zračna se cirkulacija u tom području može shvatiti (Simpson) anticiklonskom u nižim slojevima atmosfere, a ciklonskom u višim (iznad 3000 m). Topliji zrak, koji potječe iz tropskih krajeva, spušta se zbog konvekcije s te visine prema površini antarktičkog kopna, da nadomjesti hladne mase zraka, koje odatle struje prema sjeveru u periferna područja antarktičkog kopna i Antarktičkih voda. U svakom slučaju nad antarktičkim kopnom vlada uvijek visok tlak hladnog zraka, oko kojega se iznad Antarktičkih voda neprestano kreće od zapada prema istoku niz ciklonskih depresija (Ommanney). Ove privlače s pripolarnih visina prema rubnim morima niže, hladnije mase zraka, koje su u svojem kretanju podvrgnute općim zakonima atmosferske cirkulacije. Na južnoj hemisferi struji zrak oko depresija u smjeru kazaljke na satu, pa se to strujanje u nižim geografskim širinama (oko 40°S) osjeća kao stalan zapadni vjetar, a u višim širinama (oko 60°S) kao stalan istočni vjetar.

Struje. Zapadni vjetrovi pokreću u Antarktičkim vodama oko Zemlje neprekidno struju vodenih masa, koja je poznata pod imenom West Wind Drift (struja zapadnih vjetrova) ili po Kuenenu Antarktička cirkumpolarna struja. U širokom pojasu teku vodene mase od zapada prema istoku, ali zbog rotacije Zemlje zaokreću prema sjeveroistoku. Pod utjecajem istočnih vjetrova, koji se prilagođuju toku obale, nastaje nešto slabija i uža struja East Wind Drift (struja istočnih vjetrova), koja se polagano pomiče od istoka prema zapadu, te ulazi u zaljeve Rossova i Weddellova mora. U Weddellovu moru teče duž obale Grahamove Zemlje do kopna Južne Amerike, gdje zaokreće smjerom kazaljke na satu prema sjeveroistoku, te se spaja sa strujom zapadnih vjetrova (West Wind Drift). Hladna, ali otapanjem velikih ledenih masa razrijeđena i lakša morska voda pomiče se sa strujom zapadnih vjetrova prema sjeveroistoku i ulazi u južni Atlantski, Indijski i Tihi ocean. Tu se sastaje sa slanijom. ali toplijom i zbog toga lakšom oceanskom vodom, pa se duž linije, koja se zove antarktička konvergencija (po Schottu južnopolarna fronta) spušta ispod oceanske vode i struji prema sjeveru kao antarktička intermedijatna struja. Položaj antarktičke konvergencije nije još točno utvrđen, pa se pravo ne zna, koliko se njen položaj mijenja s promjenom deklinacije Sunca. Antarktička konvergencija okružuje južnu hemisferu na geografskoj širini od 48°—50°S, ali se mjestimično otklanja prema sjeveru i jugu. Prema sjeveru se otklanja na sektoru Atlantskog oceana između otočja Falkland i Južne Georgije, te u području, gdje iz Weddellova mora struji hladna voda; na sektoru Indijskog oceana u blizini otoka Prince Edward i otoka Crozet; na sektoru Pacifika kod otoka Auckland i Antipod, a prema jugu se otklanja prije nego prođe između rta Horn i Grahamove Zemlje.

Intermedijatna struja teče u dubini od 900-1000 m prema sjeveru brzinom od 5-10 cm u sek. sve do 30°S, gdje joj se još može naći trag. Topla dubinska struja, koja se pomiče odozdo u velikoj dubini prema jugu, nadoknađuje kao kompenzacijska struja vodu, koja je zbog antarktičke konvergencije odnesena intermedijatnom strujom u oceane. Voda joj je topla, ali slana, pa zbog toga gušća i teža.

U antarktičkoj zoni spušta se vrlo hladna i gusta antarktička voda do velikih dubina (3000-4000 m), pa se uz morsko dno kao antarktička pridnena struja pomiče prema sjeveru u oceane, te ispunjava najdublje oceanske zavale. Do ekvatora stigne nakon nekoliko decenija.

Linija ili zona antarktičke konvergencije ne očituje se samo u nagloj promjeni temperature (mjestimično više od 5°), saliniteta, gustoće i boje morske vode, nego i u promjeni vrste i količine planktona, pa je zbog toga ona ujedno prava biološka barijera u oceanima, s kojom je usko povezana promjena oceanske flore i faune, napose planktonske. Plankton je sasvim različit na obje strane ove linije, pa je zato biolog može oštrije uočiti nego oceanograf. U općoj cirkulaciji vodenih masa važan je faktor plima, ali ona u vodama antarktičkog kopna gotovo i nema nikakva značenja, pa ni za vrijeme sizigija (za vrijeme mlada i uštapa). Prema dosadašnjim promatranjima plime su ponajviše neznatne, a gdjegdje srednjih veličina.

Led. Prirodna granica Antarktičkih voda prema sjeveru nije određena polarnim krugom, nego linijom geofizičkog značenja, koja predočuje granicu plutajućih ledenih gomila (Pack Ice) prema sjeveru, te se proteže unutar subpolarne regije zapadnih vjetrova. Na sjevernoj je hemisferi granica plutajućih ledenih gomila mnogo pouzdanija i realnija nego na južnoj. Plutajući led A. voda različnog je podrijetla. S antarktičkog kopna slaze ledenjaci i velike ledenjačke rijeke do mora, gdje se od njih otkidaju ledeni bregovi slični onima na Grenlandu. Svi ledeni bregovi, koji potječu s antarktičkog kopna, nisu iste prirode. Svi se antarktički ledenjaci ne lome, kad dosegnu morsku obalu, neki se od njih, gdje obala nije razvedena, stapaju već na kopnu zajedno, pa onda plaze po šelfu dalje u more i tako tvore mjestimično uz obalu širok rub leda, koji može biti dug desetke i stotine kilometara. Na površinu takva ledenjaka nanesu jaki vjetrovi debeo sloj snijega, koji sakriva pravi ledenjak. Led je takva ledenjaka porozan i bijel te se zove šelfski led. Od vanjskog ruba šelfskog leda otkidaju se, stvarajući pukotine paralelne s obalnom linijom, karakteristični prizmatski plosnati ledeni bregovi, a katkad i golemi ledeni otoci, koje vjetrovi i struje nose prema sjeveru u otvoreno more. Takvi su ledeni bregovi zbog porozne strukture lakši od pravih ledenjačkih ledenih bregova, pa se samo tri četvrtine njihove mase nalaze pod vodom.

Okomit zid na rubu šelfskog leda zove se ledena barijera (Ice barrier). Osim velikih ledenih barijera u Rossovu i Weddellovu moru poznata je Shackletonova pred Wilkesovom Zemljom i dvije manje pred Adelijinom Zemljom i Zemljom kralja Georgea V. Rossova barijera obuhvaća cijeli jugozapadni dio Rossova mora u duljini od 400 nm i 34 m visine. Uz zapadnu obalu Weddellova mora, koje je dva do tri puta veće od evropskog Sredozemnog mora, nalazi se Weddellova ili Filchnerova barijera. Velike mase ledenih polja i plosnatih bregova (koji potječu od ledenih barijera) nagomilavaju se duž zapadne obale Rossova i Weddellova mora, pa se za vrijeme zime stapaju u goleme ledene gomile. Jaki olujni vjetrovi i struje otkidaju ih od kopna i tjeraju prema sjeveru. Najveći je dio leda u Antarktičkim vodama autohtonog podrijetla i nastaje smrzavanjem morske vode. Ledeni se bregovi na periferiji antarktičkog kopna otkidaju sporije nego na sjeverozapadnoj obali Grenlanda, ali zbog mnogo dulje antarktičke obale, na kojoj ima više ledenjaka (nego na Grenlandu), Antarktičke su vode bogatije ledenim bregovima nego arktička mora. Dok arktičke ledene bregove nose morske struje u smjeru meridijana prema jugu, gdje brzo nestaju u toplijim krajevima, antarktičke ledene mase dolaze u cirkumantarktičke morske struje, koje teku od istoka prema zapadu (sa slabo razvijenom komponentom prema ekvatoru), pa se na taj način šire po cijelom području Antarktičkih voda i ostaju dugo u hladnim polarnim vodama. Granica plutajućih ledenih gomila (Pack Ice) nalazi se na južnoj hemisferi prosječno dva širinska stupnja (mjestimično i više) južnije od sjeverne granice polarne vode. Plutajući led, odnosno ledeni bregovi dopiru u Pacifiku do 45°S, a u Atlantskom i Indijskom oceanu do 35°S.

Biljni i životinjski svijet. Gotovo cijelo područje Antarktičkih voda ima polarno obilježje. Strujanje dubinske vode prema površini obnavlja neprekidno zalihe hranjivih tvari u površinskim slojevina vode, a time i količinu biljnog planktona. Stoga je gusta populacija planktona (napose dijatomeja) u Antarktičkim vodama usko povezana s cirkulacijom vodenih masa, ali i s antarktičkim ljetom, jer se dijatomeje razvijaju u golemim količinama samo za vrijeme ljeta, kad ima dovoljno svijetla za asimilaciju. Plankton se u Antarktičkim vodama sastoji pretežno od dijatomeja, te odgovara gotovo sasvim planktonu arktičkih voda, iako se čisti bipolaritet (pojava živih bića u arktičkim i antarktičkim cirkumpolarnim krajevima, koja se ne javljaju u površinskom sloju vode nižih, intermedijatnih širina) teško može dokazati. Puževi Clione i Lamacina helicina dolaze u Beringovu moru i u Antarktičkim vodama južno od 55°S. Prostor između južnih obala Afrike, Australije i Južne Amerike u biološkom je smislu jedinstveno cirkumpolarno područje, gdje je biljni i životinjski svijet svuda gotovo isti. U fauni sisavaca karakteristične su četiri vrste tuljana, od kojih je najpoznatiji Weddellov tuljan. U Rossovu, Weddellovu i na otvorenu moru žive kitovi ponajviše iz roda Mysticeta, ali je opasnost, da se lovom potpuno ne istrijebe. Danas je jedno od najvažnijih lovišta Rossovo more, ali lov na kitove prodire polagano i u Weddellovo more. Ponajviše se lovi plavi kit (Balaenoptera musculus), ali i druge vrste (Balaenoptera physalis, Megaptera longimana i Orca gladiator). Da se kitovi u Antarktičkim vodama potpuno ne istrijebe, organizirala je Velika Britanija dva zaštitna područja: Falklandsko, koje se proteže južno od 50°S, i Rossovo, koje se proteže južno od 60°S pa do pola.

Ptičja fauna vrlo je obilna ponajviše u rubnim morima antarktičkog kopna i na nekim nenaseljenim otocima. Albatrosi (Diomedea exulans) iščezavaju ondje, gdje se pojavljuje led. Naprotiv, neke vrste pingvina (Pygoscelis papua i Pygoscelis Adeliae) mogu se naći samo u ledenom pojasu. Dosada nije uspjelo otkriti, kuda nestaju pingvini za vrijeme zimskih mjeseci.

Otoci u Antarktičkim vodama. Zbog olujnog mora, gustih magla i plutajućeg leda u Antarktičkim vodama nema prometa. Po njima krstare jedino kitolovci i brodovi znanstvenih ekspedicija. Otoci, koji se nalaze u tom području, ponajviše su nenaseljeni i služe kao baze za lov na kitove i tuljane. Od Južne Amerike prema jugoistoku pruža se južnoantilski otočni luk, u kojem se nalaze ove otočne skupine i otoci: Južni Orkney, Južni Shetland i Južna Georgija, na kojoj stalno živi oko 1ooo stanovnika. Uz Grahamovu Zemlju pružaju se otoci Joinville, Ross, Anvers, Adelaide, Charcot, Aleksandar I., Biscoe i arhipelag Palmer. Nešto zapadnije je otok Petra I. i otok Bouvet, a u Rossovu moru nalazi se Rossov otok. Jugoistočno od Afrike smješteni su otoci Prince Edward (Marion), Crozet i otočje Kerguelen (oko 130 malih otočića), Macdonald i otoci Heard. Južno od Australije i Novog Zelanda protežu se otoci Macquarie, Campbell i Balleny. Na sredini između Južne Amerike i Novog Zelanda nalazi se otok Dougherty.

Na otoku Macquarie izgrađen je opservatorij za promatranje i studij polarnog svijetla (Aurora Australis).

LIT.: O. Krümmel, Handbuch der Ozeanographie, Stuttgart 1911; K. Andrée, Geologie des Meeresbodens, Leipzig 1920; F. D. Ommanney, The Ocean, London 1929: C. Vallaux, Géographie générale des Mers, Paris 1933; G. Schott, Geographie des Atlantischen Ozeans i Geographie des Indischen und Stillen Ozeans, Hamburg 1926—1935; F. Machatschek, Das Relief der Erde, Berlin 1940; Mardešić-Riboli, Oceanografija, Zagreb 1943; F. P. Shepard, Submarine Geology, New York 1948; J. Bourcart, Géographie du Fond des Mers, Paris 1949; A. Ercegović, Život u moru, Zagreb 1949; Limites des Océans et des Mers, Bureau Hydrographique International, Monte Carlo 1950; H. Ph. Kuenen, Marine Geology, New York, London 1950; F. D. Ommanney, The Ocean Stream, Geogr. Magazine, London 1953: Les récents travaux bathymetriques français dans l'Ocean Antarctique, Revue Hydrographique internationale, Vol. XXX, № 1, Monaco 1953.O. Oz.—I. R.